Language of document : ECLI:EU:C:2019:105

MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

MACIEJA SZPUNARA

od 7. veljače 2019.(1)

Predmet C664/17

Ellinika Nafpigeia AE

protiv

Panagiotis Anagnostopoulos i dr.

uz sudjelovanje

Syllogos Ergazomenon Nafpigeion Skaramagka I Triaina, Panellinia Omospondia Ergatoypallilon Metallou (POEM) i Geniki Synomospondia Ergaton Ellados (GSEE)

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Areios Pagos (Vrhovni sud, Grčka))

„Zahtjev za prethodnu odluku – Socijalna politika – Prijenos dijela poduzeća – Zadržavanje prava radnika – Pojam ‚prijenos’ – Pojam ‚gospodarski subjekt’ – Prijenos dijela gospodarske djelatnosti s društva majke na novoosnovano društvo kćer – Nastavak obavljanja gospodarske djelatnosti – Odluka o likvidaciji djelatnosti preuzimatelja”






1.        Zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Areios Pagos (Vrhovni sud, Grčka) odnosi se na članak 1. Direktive Vijeća 98/50/EZ od 29. lipnja 1998. o izmjeni Direktive 77/187/EEZ o usklađivanju zakonodavstava država članica o zaštiti prava zaposlenika u slučaju prijenosa poduzeća, pogona ili dijelova poduzeća ili pogona(2), kojim je izmijenjen članak 1. Direktive Vijeća 77/187/EEZ od 14. veljače 1977.(3), koji odgovara članku 1. Direktive Vijeća 2001/23/EZ od 12. ožujka 2001. o usklađivanju zakonodavstava država članica u odnosu na zaštitu prava zaposlenika kod prijenosa poduzeća, pogona ili dijelova poduzeća ili pogona(4), primjenom članka 12. te direktive, kojim je izvan snage stavljena, zbog kodifikacije, Direktiva 77/187, izmijenjena Direktivom 98/50. Konkretnije, u pogledu svojeg predmeta zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 1. stavka 1. točaka (a) i (b) Direktive 2001/23.

2.        Zahtjev je upućen u okviru spora između Panagiotisa Anagnostopoulosa i 89 drugih zaposlenika u dioničkom društvu Ellinika Nafpigeia AE(5) (u daljnjem tekstu: ENAE(6)) zbog izvršenja ugovora o radu prvotno sklopljenih između tih stranaka.

3.        Valja istaknuti jedinstvenost ovog predmeta jer je poslodavac, a ne zaposlenici onaj koji zahtijeva primjenu prava koja proizlaze iz Direktive 2001/23, osmišljene u interesu zaposlenika u slučaju promjene poslodavca.

4.        Pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev odnose se, s jedne strane, na tumačenje pojma „gospodarski subjekt” i, s druge strane, na prijenos takvog subjekta u slučaju okončanja prenesene gospodarske aktivnosti.

5.        Na temelju sljedeće analize smatram da se Direktiva 2001/23 ne treba primijeniti ako se utvrdi da cilj prijenosa gospodarskog subjekta nije održavanje predmetne gospodarske djelatnosti, već zaobilaženje obveza zaštite zaposlenika koje proizlaze iz nacionalnog prava. Ako to nije slučaj, članak 1. stavak 1. točke (a) i (b) te direktive treba tumačiti na način da se on može primijeniti u situaciji kada dio prenesenog poduzeća ili pogona ne zadržava svoju organizacijsku neovisnost, pod uvjetom da funkcionalna veza između različitih prenesenih proizvodnih čimbenika ostane očuvana i omogućuje preuzimatelju njihovo korištenje kako bi na ustaljen način obavljao istovjetnu ili sličnu gospodarsku djelatnost, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

I.      Pravni okvir

A.      Pravo Unije

6.        U uvodnim izjavama 3. i 8. Direktive 2001/23 navedeno je:

„(3)      Treba osigurati zaštitu zaposlenika u slučaju promjene poslodavca, posebno kako bi se osigurala zaštita njihovih prava.

[…]

(8)      Radi pravne sigurnosti i transparentnosti trebalo je pojasniti pravni koncept prijenosa s obzirom na sudsku praksu Suda. Takvo pojašnjenje nije promijenilo opseg Direktive [77/187] kako ga tumači Sud.”

7.        Članak 1. stavak 1. točke (a) i (b) te direktive propisuje:

„(a)      Ova se Direktiva primjenjuje na svaki prijenos poduzeća, pogona ili dijela poduzeća ili pogona na drugog poslodavca, koji je posljedica ugovornog prijenosa, pripajanja ili spajanja poduzeća.

(b)      Podložno podstavku (a) i sljedećim odredbama ovog članka, prijenosom se u smislu ove Direktive smatra prijenos gospodarskog subjekta koji zadržava svoj identitet, znači organizirano grupiranje resursa koje ima za cilj obavljanje gospodarske djelatnosti, bez obzira na to je li ta djelatnost glavna ili sporedna.”

8.        Članak 2. stavak 1. točke (a) i (b) navedene direktive glasi:

„Za potrebe ove Direktive:

(a)      ,prenositelj’ znači svaka fizička ili pravna osoba, koja radi prijenosa u smislu članka 1. stavka 1., prestaje biti poslodavac u poduzeću, pogonu ili dijelu poduzeća ili pogona;

(b)      ,preuzimatelj’ znači svaka fizička ili pravna osoba, koja radi prijenosa u smislu članka 1. stavka 1., postaje poslodavac u poduzeću, pogonu ili dijelu poduzeća ili pogona.”

9.        Članak 3. stavak 1. prvi podstavak iste direktive propisuje:

„Prava i obveze prenositelja, koja na dan prijenosa proizlaze iz postojećeg ugovora o radu ili radnog odnosa, na temelju takvog prijenosa prenose se na preuzimatelja.”

10.      Članak 5. stavci 1. i 4. Direktive 2001/23 predviđa:

„1.      Osim ako države članice ne odluče drukčije, članci 3. i 4. ne primjenjuju se na prijenos poduzeća, pogona ili dijela poduzeća ili pogona kad prenositelj podliježe stečajnom ili sličnom postupku u slučaju insolventnosti koji je pokrenut s ciljem likvidacije imovine prenositelja i pod nadzorom je nadležnog javnog tijela (koje može biti stečajni upravitelj ovlašten od strane nadležnog javnog tijela).

[…]

4.      Države članice poduzimaju primjerene mjere s ciljem sprečavanja zlouporabe postupaka u slučaju insolventnosti radi kojih bi zaposlenici bili uskraćeni za prava koja im pripadaju po ovoj Direktivi.”

B.      Grčko pravo

11.      Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev primjenjuju se odredbe Proedrikó Diátagma 178/2002: Métra schetiká me tin prostasía ton dikaiomáton ton ergazoménon se períptosi metavívasis epicheiríseon, enkatastáseon í tmimáton enkatastáseon í epicheiríseon, se symmórfosi pros tin Odigía 98/50/EK tou Symvoulíou (Uredba predsjednika Republike 178/2002 o mjerama zaštite prava zaposlenika u slučaju prijenosa poduzeća, pogona ili dijelova poduzeća ili pogona u skladu s Direktivom [98/50])(7).

12.      U skladu s člankom 2. stavkom 1. točkama (a) i (c) te uredbe, njezine odredbe primjenjuju se na sve prijenose, ugovorne ili zakonske, pripajanja ili spajanja poduzeća, pogona ili dijelova poduzeća ili pogona koji uključuju promjenu poslodavca i koji se mogu odnositi na tijela iz javnog ili privatnog sektora koja obavljaju profitne ili neprofitne gospodarske djelatnosti.

13.      Članak 2. stavak 1. točka (b) navedene uredbe definira „prijenos” kao prijenos gospodarskog subjekta koji zadržava svoj identitet putem organiziranog grupiranja resursa koje ima za cilj obavljanje gospodarske djelatnosti, bez obzira na to je li ta djelatnost glavna ili sporedna.

14.      Članak 3. stavak 1. točke (a) i (b) Uredbe predsjednika Republike 178/2002 definira pojmove „prenositelj” i „preuzimatelj” kao, prvi, svaku fizičku ili pravnu osobu koja radi prijenosa u ranije navedenom smislu prestaje biti poslodavac u poduzeću, pogonu ili dijelu poduzeća ili pogona i, drugi, svaku fizičku ili pravnu osobu koja radi prijenosa u smislu članka 1. stavka 1. te uredbe postaje poslodavac u poduzeću, pogonu ili dijelu poduzeća ili pogona.

15.      U skladu s člankom 4. stavkom 1. prvim podstavkom navedene uredbe sva postojeća prava i obveze koje je imao prenositelj na temelju ugovora ili radnog odnosa prenose se na preuzimatelja računajući od datuma prijenosa.

16.      Kada, u skladu s odredbama članka 6. stavka 1. Nómos 2112/1920 – Perí ypochreotikís katangelías tis symváseos ergasías idiotikón ypallílon (Zakon br. 2112/1920 o obveznom otkazu ugovora o radu zaposlenika u privatnom sektoru)(8) i članka 9. stavka 1. Vasilikó Diátagma „perí epektáseos tou N. 2112 […] kai epí ton ergatón […]” (Uredba predsjednika Republike „o primjeni Zakona 2112 uključivo na radnike […]”) od 16./18. srpnja 1920., dolazi do promjene osobe poslodavca, do čega dolazi automatski, neovisno o pravnom temelju i obliku prijenosa poduzeća, nije potrebna suglasnost zaposlenika.

17.      Članak 4. stavak 1. drugi podstavak Uredbe predsjednika Republike 178/2002 predviđa da prenositelj nastavlja, nakon prijenosa, biti solidarno i u cijelosti odgovoran s preuzimateljem za obveze nastale iz ugovora o radu ili radnog odnosa sve do datuma kada preuzimatelj preuzima svoje dužnosti.

18.      Iz članka 4. stavka 2. te uredbe proizlazi da preuzimatelj, nakon prijenosa, zadržava radne uvjete koji su ranije predviđeni kolektivnim ugovorom o radu, arbitražnom odlukom, uredbom ili pojedinačnim ugovorom o radu.

19.      Članak 5. stavak 1. prvi podstavak Uredbe predsjednika Republike 178/2002 predviđa da prijenos poduzeća, pogona, dijela poduzeća ili pogona nije, sam po sebi, razlog za otpuštanje zaposlenika. Međutim, prema odredbama koje se nalaze u članku 5. stavku 1. drugom podstavku te uredbe, pod uvjetom da se poštuju odredbe koje se odnose na otkaz, dopušteno je svako otkazivanje koje je nužno zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga koji uključuju promjene osoblja. Stoga članak 5. stavak 2. navedene uredbe predviđa da, ako ugovor o radu ili radni odnos bude prekinut zbog činjenice da prijenos dovodi do znatne promjene radnih uvjeta na štetu zaposlenika, smatra se da je prestanak ugovora o radu ili radnog odnosa skrivio poslodavac.

20.      U skladu s člankom 6. stavkom 1. Uredbe predsjednika Republike 178/2002 posljedice prijenosa, predviđene u člancima 4. i 5. iste uredbe, ne primjenjuju se u slučaju kada je prenositelj postao predmet stečajnog ili drugog sličnog postupka.

II.    Činjenice u glavnom postupku i prethodna pitanja

21.      Protustranke iz glavnog postupka bile su zaposlene u društvu ΕΝΑΕ na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme, a radile su u Skaramangasu u općini Haidari u Atiki (Grčka)(9) tijekom više od 30 godina.

22.      To društvo postalo je subjekt javnog sektora 1985.(10) Privatizirano je 2002. i određena je zabrana otpuštanja u određenoj mjeri do 30. rujna 2008.(11)

23.      Tijekom privatizacije ENAE je obavljao četiri vrste djelatnosti, to jest popravak plovila, izgradnju ratnih i trgovačkih brodova, izgradnju i popravak podmornica te izgradnju i popravak željezničkih vozila, koje su bile organizirane u četirima upravama, to jest upravi za popravke, upravi za površinska plovila, upravi za podmornice i upravi za željeznička vozila. Organizacijska struktura ENAE‑a obuhvaćala je također četiri proizvodna „sektora” neodvojiva od djelatnosti uprava, to jest valjaonicu, pogon za proizvodnju cijevi, stolariju i radionicu.

24.      Ubrzo nakon privatizacije ENAE je osnovao društvo kćer Etaireia Trochaiou Ylikou Ellados ΑΕ(12) (u daljnjem tekstu: ΕΤΥΕ) kako bi se na njega prenijeli programski ugovori koji su bili na snazi između, s jedne strane, konzorcija u kojima je ENAE sudjelovao i, s druge strane, Organismos Sidirodromon Ellados(13) (u daljnjem tekstu: OSE) i društva Ilektrikoí Sidiródromoi Athinon Pireos(14) (u daljnjem tekstu: ISAP), koji su se odnosili na izgradnju i isporuku konzorcija različitih vrsta željezničkih vozila.

25.      Brodogradilište ThyssenKrupp Marine Systems kupilo je 2005. ENAE.

26.      Kako bi se od 1. listopada 2006. osigurao rad uprave za željeznička vozila ENAE‑a kao samostalnog društva pod nazivom ETYE, ENAE i ETYE su 28. rujna 2006. potpisali više sporazuma, među ostalim ugovor o zakupu poslovnog prostora za zemljište u zoni brodogradilišta zajedno sa zgradama i infrastrukturnim objektima koji se nalaze na tom zemljištu, ugovor o prodaji i najmu pokretnina namijenjenih ETYE‑u za uporabu u obavljanju njegovih poslova, ugovor o pružanju administrativnih usluga namijenjenih za funkcioniranje društva i ugovor kojim se ETYE‑u povjerava dovršetak nedovršenih poslova u skladu s trima programskim ugovorima, tj. br. 33 (s OSE‑om i ISAP‑om), 37 i 41a(15).

27.      Nakon što je postao operativan ETYE je s ENAE‑om sklopio druge ugovore tijekom 2007., između ostalog onaj o ustupanju osoblja društva ETYE društvu ENAE(16), povjeravanju ENAE‑a društvu ETYE dovršetka nedovršenih poslova u skladu s programskim ugovorom 33a s OSE‑om i ISAP‑om(17), pružanju usluga od strane ETYE‑a za ENAE(18) kao i pružanju administrativnih usluga od strane ENAE‑a za ETYE(19).

28.      Sud koji je uputio zahtjev istaknuo je da je „[o]d početka sudbina društva ΕΤΥΕ bila unaprijed određena te je dovela do njegove likvidacije”. Ustvrdio je da „[p]reciznije, u članku 5. Okvirnog sporazuma od 28. rujna 2007. sklopljenog između ENAE‑a i ETYE‑a utvrđen datum likvidacije [potonjeg planiran za] 30. rujna 2008., to jest datum koji se poklapa s istekom šestogodišnje zabrane otpuštanja zaposlenika ΕΝAE‑a i to ispod 1400 radnika, na temelju sporazuma o prijenosu od 1. listopada 2002., kojim je Grčka Država prenijela to društvo stranim ponuditeljima”. Pojasnio je da je, u skladu s tim člankom, ENAE trebao podmiriti troškove likvidacije u iznosu koji odgovara procijenjenom trošku otpuštanja 160 zaposlenika ETYE‑a i da će se taj iznos smanjivati za 4 % po mjesecu zakašnjenja. Predviđeni datum likvidacije odgođen je izmjenom spomenutog okvirnog sporazuma na inicijativu ENAE‑a na 10. rujna 2008.

29.      Dana 1. listopada 2007. skupina njemačkih društava s ograničenom odgovornošću ΙΝΤΕΙ Industriebeteiligungsgesellschaft mbH (ΙΝΤΕΙ) i Industriegesellschaft Waggonbau Ammendorf mbH (ΙGWA) postala je vlasnik dionica ETYE‑a.

30.      Priopćenjem od 8. listopada 2007. svi zaposlenici obaviješteni su o izvršenom prijenosu ETYE‑a skupini društava INTEI/IGWA. Dana 13. svibnja 2008. postignut je dogovor o kolektivnom sporazumu na razini poduzeća kojim su utvrđene plaće i uvjeti rada svih zaposlenika ETYE‑a(20).

31.      Polymeles Protodikeio Athinon (Visoki građanski sud u Ateni, Grčka) je 2010. godine presudom proglasio stečaj ETYE‑a, pojasnivši da su od predmetnog prijenosa gospodarske djelatnosti koje je potonje društvo obavljalo bile slabe(21).

32.      Protustranke iz glavnog postupka podnijele su 1. lipnja 2009. tužbu Monomeles Protodikeio Athinon (Inokosni visoki građanski sud u Ateni, Grčka) kojom su tražile da se utvrdi kontinuitet radnog odnosa s ENAE‑om na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme, ENAE‑ova obveza u pogledu isplate njihovih zakonski određenih plaća tijekom cijelog trajanja ugovora o radu i, u slučaju prestanka pojedinačnih ugovora o radu, obveza ENAE‑a da im isplati naknade predviđene zakonom.

33.      Monomeles Protodikeio Athinon (Inokosni visoki građanski sud u Ateni) usvojio je tužbeni zahtjev i ENAE je podnio žalbu Efeteio Athinon (Žalbeni sud u Ateni, Grčka). Taj je sud potvrdio odluku prvostupanjskog suda ocijenivši da ETYE nikad nije postojao kao samodostatna organizacijska jedinica. On je, kao prvo, smatrao da ETYE nije bio samostalna proizvodna jedinica jer je za proizvodnju i popravak željezničkih vozila bio neophodan doprinos svih četiriju proizvodnih sektora ENAE‑a i da ako bi ENAE prestao sa svim svojim djelatnostima, ETYE ne bi mogao proizvoditi i popravljati željeznička vozila. Kao drugo, ETYE je koristio administrativne usluge ENAE‑a, među kojima i administrativni odjel i, kao treće, nije bio financijski neovisan, nego je njime i dalje upravljao ENAE. Navedeni sud je iz toga zaključio da nije postojao prijenos poduzeća, pogona ili dijelova poduzeća ili pogona i da je slijedom toga poslodavac protustranaka iz glavnog postupka i dalje ENAE.

34.      ENAE je podnio žalbu protiv te odluke 29. kolovoza 2013. pred Areios Pagos (Vrhovni sud). Navedeni sud je smatrao, zbog razlike u tumačenju unutar vijeća koje je odlučivalo o predmetu, da Sudu treba postaviti pitanja u vezi s pojmom „gospodarski subjekt” koji se nalazi u članku 1. Direktive 98/50.

35.      Naime, prema mišljenju triju članova vijeća, ETYE nije mogao nastaviti preuzeto poslovanje s obzirom na to da uprava za željeznička vozila koja je na njega navodno prenesena nije mogla funkcionirati bez podrške proizvodnih sektora ENAE‑a kao i njegovih upravnih i financijskih službi. U prilog tom mišljenju govori mali opseg posla koji je obavio ETYE, što je dovelo do njegova stečaja, kao i do položaja predmetnih zaposlenika prema kojima je cilj predmetnog prijenosa bio prestanak djelatnosti izgradnje i popravka željezničkih vozila ENAE‑a te gubitak radnih mjesta koja su s njima povezana bez ikakvih negativnih financijskih posljedica.

36.      Međutim, prema mišljenju drugih dvaju članova vijeća, prenesena jedinica je imala dovoljnu samostalnost, kako prije tako i nakon predmetnog prijenosa jer je imala mogućnost obavljati svoju gospodarsku aktivnost samostalno. Smatra se da se u slučaju prijenosa manje važne jedinice poduzeća konstitutivni elementi pojma „gospodarski subjekt” mogu razumjeti manje strogo nego u slučaju prijenosa cijelog poduzeća ili glavne djelatnosti. Činjenica da je preuzimatelj imao potporu prenositelja za obavljanje stečene djelatnosti u okviru društva kćeri ne isključuje postojanje prijenosa jer za tumačenje pojma „prijenos” treba uzeti u obzir pokazatelje „predmeta djelatnosti”. Konačno, namjera prenositelja i preuzimatelja da likvidiraju poduzeće nije pokazatelj koji isključuje postojanje prijenosa, ali može biti temelj zahtjeva upućenog protiv poslodavca prenositelja za isplatu naknada u slučaju povrede interesa radnika u vezi s jednostranim izmjenama radnih uvjeta.

37.      U tim je okolnostima Areios Pagos (Vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„1.      U skladu s odredbom članka 1. Direktive 98/50, kako bi se utvrdilo je li došlo do prijenosa poduzeća ili pogona ili dijela poduzeća ili pogona, treba li pod izrazom ‚gospodarski subjekt’ smatrati samostalnu jedinicu proizvodnje koja može poslovati u svrhu postizanja svojeg ekonomskog cilja a da pritom ne treba od trećih pribaviti (kupnjom, posuđivanjem, najmom ili na drugi način) nikakav čimbenik proizvodnje (sirovine, radnu snagu, mehaničke strojeve, dijelove gotovog proizvoda, usluge potpore, gospodarske izvore ili drugo) ili je, suprotno tomu, kako bi se utvrdilo postojanje ‚gospodarskog subjekta’, dovoljno da postoji različit predmet poslovanja, mogućnost da taj predmet stvarno predstavlja ekonomski cilj poduzeća i učinkovitu organizaciju čimbenika proizvodnje (sirovina, strojeva i druge opreme, radne snage i usluga potpore) u svrhu postizanja tog cilja, neovisno o tome je li novi subjekt pribavio čimbenike proizvodnje, uključujući i vanjske, kao i o tome da u konkretnom slučaju nije postigao svoj cilj?

2.      U skladu s odredbom članka 1. Direktive 98/50, je li postojanje prijenosa isključeno kada prenositelj ili preuzimatelj ili obojica ne predvide samo da novi subjekt nastavi s poslovanjem već i prestanak poduzeća u okviru njegove buduće likvidacije?”

III. Analiza

38.      Svojim dvama pitanjima, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 1. stavak 1. Direktive 2001/23 tumačiti na način da pojam „prijenos poduzeća” obuhvaća situaciju u kojoj je društvo majka, zaduženo za tri gospodarske djelatnosti u sektoru brodogradnje i četvrtu u sektoru izgradnje željezničkih vozila, prenijelo obavljanje te posljednje djelatnosti na društvo kćer i s njime u tu svrhu sklopilo različite ugovore s ciljem, s jedne strane, da ono može raspolagati potrebnom infrastrukturom i opremom, čiji je vlasnik društvo majka, kako bi dovršilo nedovršene poslove koji proizlaze iz programskih ugovora koje je sklopilo to društvo i, s druge strane, provesti likvidaciju društva kćeri u kratkom roku.

39.      Najprije bi valjalo ispitati dvojbu koju je iznio sud koji je uputio zahtjev kada je utvrdio postojanje okvirnog sporazuma sklopljenog 28. rujna 2007.(22) između prenositelja i preuzimatelja s ciljem organiziranja prestanka predmetne gospodarske djelatnosti godinu dana kasnije kako bi se zaobišla zabrana koja prenositelju zabranjuje otpuštanje radnika prije 30. rujna 2008.

40.      Naime, budući da je pojam „prijenos” neodvojiv od cilja obavljanja djelatnosti, kao što to proizlazi iz teksta članka 1. stavka 1. točke (b) Direktive 2001/23 i ciljeva koji se njome žele ostvariti, to jest zaštite prava zaposlenika u slučaju promjene poslodavca(23), čini mi se očitim da, ako je utvrđeno da je prijenos organiziran u svrhu provedbe plana s ciljem okončanja prenesene djelatnosti pod uvjetima koji omogućuju prenositelju da se oslobodi obveza koje štite zaposlenike, ta direktiva ne može se primijeniti.

41.      Međutim, iz različitih mišljenja koja je iznio sud koji je uputio zahtjev može se zaključiti da posebna poteškoća predstavljena u sporu proizlazi iz utvrđenja nastavka djelatnosti tijekom najmanje godinu dana od listopada 2006. prije objave stečaja u 2010. Pod pretpostavkom da tu tvrdnju o stvarnom nastavku rada može objasniti sud koji je uputio zahtjev(24), potrebno je stoga utvrditi koje se posljedice trebaju iz toga izvući.

42.      U tim okolnostima, iznijet ću opća načela iz sudske prakse Suda koja se odnose na pojam „prijenos poduzeća” prije nego što ispitam njihovu primjenu na okolnosti ovog slučaja.

A.      Načela

43.      Najprije valja podsjetiti da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, u područje primjene Direktive 2001/23, definirano u njezinu članku 1. stavku 1. točki (a), ulaze svi slučajevi u kojima je u okviru ugovornih odnosa došlo do promjene fizičke ili pravne osobe odgovorne za upravljanje poduzetnikom koja zbog toga u odnosu prema zaposlenicima tog poduzetnika preuzima obveze poslodavca, neovisno o tome je li došlo do prijenosa vlasništva nad materijalnom imovinom(25).

44.      Sud je više puta istaknuo da se pojam „poduzetnik” odnosi na stalno organiziranu gospodarsku jedinicu koju čini dovoljno strukturirana i samostalna cjelina organiziranih osoba i elemenata koji omogućuju provođenje gospodarske djelatnosti s vlastitim ciljem(26).

45.      Kao drugo, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, svrha je Direktive 2001/23 osigurati kontinuitet radnih odnosa koji postoje u okviru jednog gospodarskog subjekta, neovisno o promjeni vlasnika(27).

46.      Za utvrđivanje toga postoji li prijenos u skladu s člankom 1. stavkom 1. točkom (b) direktive odlučujući je kriterij, dakle, okolnost da je predmetna jedinica sačuvala svoj identitet nakon što ju je preuzeo novi poslodavac, što osobito proizlazi iz stvarnog nastavka rada ili njezina preuzimanja(28).

1.      Identitet i trajnost jedinice u trenutku prijenosa

47.      Sud je objasnio metodu za analizu uvjeta koji se odnosi na ta dva aspekta, to jest na identitet i trajnost jedinice u trenutku prijenosa. U tom smislu potrebno je uzeti u obzir sve činjenične okolnosti koje su svojstvene transakciji u glavnom postupku, među kojima su osobito vrsta poduzeća ili pogona o kojima je riječ, prijenos materijalnih sredstava poput zgrada i pokretnina, ako ga je bilo, vrijednost nematerijalnih sredstava u trenutku prijenosa, preuzimanje većeg broja zaposlenika od strane novog direktora poduzeća, ako ga je bilo, prijenos klijenata, ako ga je bilo, kao i stupanj sličnosti djelatnosti koje su se obavljale prije i nakon prijenosa te trajanje eventualnog prekida tih djelatnosti. Ipak, ti su elementi samo pojedinačni čimbenici u nužno cjelovitoj ocjeni te se stoga ne mogu promatrati izdvojeno(29).

48.      Sud je istaknuo, s jedne strane, da je važnost pojedinih kriterija nužno različita s obzirom na djelatnost koja se obavlja, to jest s obzirom na načine proizvodnje ili metode rada u poduzeću, pogonu ili dijelu pogona o kojem je riječ(30).

49.      S druge strane, Sud je također istaknuo da puko preuzimanje jednog gospodarskog subjekta gospodarske djelatnosti drugog subjekta ne omogućava zaključak da je potonji zadržao svoj identitet. Identitet tog subjekta ne može se svesti na djelatnost koju obavlja jer on proizlazi iz niza neodvojivih elemenata poput osoblja koje ga čini, njegova rukovodećeg osoblja, organizacije njegova rada, njegovih metoda iskorištavanja ili, ovisno o slučaju, sredstava iskorištavanja koja ima na raspolaganju(31).

2.      Prijenos unutar skupine društava

50.      U vezi s okolnostima predmeta glavnog postupka također valja pojasniti da u slučaju prijenosa unutar skupine društava Sud smatra da on sam po sebi ne isključuje postojanje prijenosa(32).

51.      Detaljnije, u takvom slučaju Sud je presudio da, s jedne strane, „u cilju primjene [Direktive 2001/23] odnosna gospodarska jedinica mora, prije prijenosa, uživati dovoljnu funkcionalnu samostalnost, pri čemu se pojam samostalnosti odnosi na ovlasti dodijeljene odgovornim osobama u skupini zaposlenika da organiziraju, na relativno slobodan i nezavisan način, rad unutar te skupine i, posebno, da daju upute i podijele zadatke podređenim zaposlenicima te skupine bez neposrednog miješanja dijela drugih organizacijskih struktura poslodavca”(33) i, s druge strane, da „[o]vaj zaključak potvrđuje članak 6. stavak 1. prvi i četvrti podstavak Direktive 2001/23 koji se odnosi na predstavništvo zaposlenika, prema kojemu se ova direktiva primjenjuje na sve prijenose koji odgovaraju uvjetima iz njezinog članka 1. stavka 1., neovisno o tome zadržava li prenesena gospodarska jedinica ili ne svoju samostalnost u strukturi preuzimatelja”(34).

52.      U skladu s navedenom sudskom praksom valja predložiti elemente za ocjenu prethodnih pitanja, uzimajući u obzir glavne činjenice koje je istaknuo Areios Pagos (Vrhovni sud) u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje.

B.      Primjena načela na okolnosti slučaja

1.      Samostalnost prenesene jedinice koja je postojala prije prijenosa

53.      Najprije valja podsjetiti na okvir u kojem je došlo do spornog prijenosa, to jest prijenosa u korist društva kćeri osnovanog u tu svrhu(35). Stoga treba provjeriti je li samostalnost prenesene jedinice postojala prije prijenosa(36). Iz predmeta prethodnih pitanja i osobito iz drugog pitanja može se zaključiti da se ne odnose na ocjenu je li prenesena jedinica imala dovoljnu funkcionalnu samostalnost prije prijenosa.

54.      Posljedično, nastavljam sa svojom analizom smatrajući da je prije prijenosa jedinica koja je činila ENAE‑ovu upravu, kojoj je dodijeljena djelatnost različita od triju drugih jedinica koje koriste ista proizvodna sredstva, bila sastavljena od organizirane skupine radnika trajno dodijeljenih toj ustaljenoj djelatnosti, kako bih ispitao uvjete koji se odnose na stvaran nastavak djelatnosti.

2.      Održivost prenesene djelatnosti

55.      Kao drugo, kada je riječ o održivosti prenesene djelatnosti, istaknuo bih nedostatak preciznosti u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje o okolnostima koje se odnose na sklapanje ugovora, osobito 2006. godine kako bi funkcionirao sektor predmetne djelatnosti, i o njihovu detaljnom sadržaju. Stoga ocjenjujem, poput protustranaka, grčke vlade i Komisije, da se neizvjesnost o tome da djelatnost nije bila ograničena samo na izvršenje određenog posla u trenutku prijenosa mora ukloniti.

56.      Naime, sud koji je uputio zahtjev je u više navrata utvrdio da je ENAE povjerio ETYE‑u završetak ugovora. Pojasnio je da „[k]ako bi od 1. listopada 2006. počela poslovati uprava za željeznička vozila EΝAE‑a kao samostalno društvo pod nazivom ΕΤΥΕ, [više] je ugovora sklopljeno između njih, [među] kojima ugovor o dodjeli radova od 28. rujna 2006. koji je sklopio ΕΝΑΕ kao nalogodavac i ΕΤΥΕ kao izvođač, prema kojem je prvi povjerio drugome dovršenje nedovršenih poslova koji proizlaze iz programskog ugovora 33 (s OSE‑om i ISAP‑om) kao i sve druge zadatke u razdoblju jamstva za predmet tog ugovora, […] sličan ugovor od 28. rujna 2006. o nedovršenim poslovima predviđenima programskim ugovorom br. 37, bilo glavnim ili poslovima održavanja i […] sličan ugovor od 28. rujna 2006., koji je sličan prethodnom, o nedovršenim poslovima predviđenima programskim ugovorom br. 41a, bilo glavnim ili poslovima održavanja.”

57.      Sud koji je uputio zahtjev dodaje da je „[n]akon početka ETYE‑ova rada on sklopio s ΕΝAE‑om […] ugovor o dodjeli radova od 30. kolovoza 2007., koji je ΕΝAE sklopio kao nalogodavac, a ΕΤΥΕ kao izvođač, prema kojemu je prvi povjerio drugome dovršenje nedovršenih poslova koji proizlaze iz programskog ugovora 33a (s OSE‑om i ISAP‑om) kao i sve druge zadatke u razdoblju jamstva za predmet tog ugovora”.

58.      Osim toga, istaknuo je da „[a]rgument koji ide u prilog postojanju financijske neovisnosti ΕΤΥΕ-a, prema kojem ga je angažiralo švicarsko društvo Carwaggon AG za izgradnju 200 vagona, nije dokazan jer je u stvarnosti navedeno društvo 29. travnja 2009. naručilo od ΕΤΥΕ-a izgradnju samo tri vagona dužine 27 [metara] za prijevoz vozila po cijeni od samo 510 000 eura”.

59.      Čini mi se da su te okolnosti slične onima koje je Sud ispitao u presudi od 2. prosinca 1999., Allen i dr.(37), koja se odnosi na djelatnost bušenja društva Amalgamated Construction Co. Ltd(38) u rudniku Prince of Wales koje je bilo organizirano kao gospodarski subjekt prije nego što je to društvo povjerilo tu djelatnost AMS‑u.

60.      Tom presudom Sud je presudio, s jedne strane, da „[o]kolnost da je ACC ostao jedini izvođač za RJB Mining (UK) i da je podugovorio radove s AMS‑om ne može sama po sebi isključiti postojanje prijenosa u smislu Direktive [77/187]. Naime, s jedne strane, postojanje ili ne postojanje prijenosa klijenata između prenositelja i preuzimatelja tek je jedan od elemenata koje treba uzeti u obzir kod ocjene postojanja prijenosa (presuda [od 18. ožujka 1986.,] Spijkers [(39)], t. 13.)”(40).

61.      S druge strane, Sud je presudio da „u presudi [od 19. rujna 1995.] Rygaard[(41)] situacija u kojoj poduzeće prenosi na drugo poduzeće jedno od svojih gradilišta s ciljem dovršetka radova ograničavajući se na stavljanje na raspolaganje potonjem dijela radnika i materijala kako bi se osiguralo obavljanje radova koji su u tijeku ne spada u područje primjene Direktive [77/187]. Međutim, ta situacija razlikuje se od ovog predmeta jer je AMS podugovorio izvođenje svih radova. Osim toga, u točki 21. presude [od 19. rujna 1995.] Rygaard[(42)] Sud je dodao da prijenos građevinskih radova s ciljem dovršetka radova može spadati u područje primjene [te] direktive ako je popraćeno prijenosom organizirane cjeline imovine koja mu omogućuje redovito obavljanje djelatnosti ili nekih djelatnosti poduzeća prenositelja. Stoga okolnost da je ACC podugovorio s AMS‑om tek izvršavanje određenih radova bušenja nije dovoljna za sprečavanje primjene [navedene] direktive ako se utvrdi da je tom prilikom AMS stekao od ACC‑a organizirana sredstva koja mu omogućuju trajno obavljanje djelatnosti bušenja u rudnicima Prince of Wales”(43).

62.      Iz tih razmatranja i utvrđenja nedostatka dovoljnih činjeničnih pojašnjenja u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da je na sudu koji je uputio zahtjev da najprije ocijeni u smislu navedene sudske prakse je li u okolnostima slučaja u glavnom postupku, a posebno u vezi s okolnostima koje se odnose na dodjelu radova, zadržan identitet prenesenog subjekta prijenosom organizirane cjeline imovine koja omogućuje redovito obavljanje djelatnosti poduzeća prenositelja.

63.      Pod pretpostavkom da su u ovoj fazi ispunjeni ti uvjeti, potrebno je odgovoriti na pitanja suda koji je uputio zahtjev o nepostojanju funkcionalne samostalnosti prenesene jedinice.

3.      Samostalnost prenesene jedinice nakon prijenosa

64.      U skladu sa sudskom praksom Suda, najprije bi trebalo smatrati da je djelatnost koja se obavlja utvrđena jer o tome ovisi važnost pojedinih kriterija koje je Sud utvrdio(44).

65.      U ovom slučaju iz upita suda koji je uputio zahtjev o korištenju osnovne proizvodne opreme(45) može se zaključiti da je predmetni prijenos izvršen u sektoru u kojem se djelatnost ne temelji nužno na radnoj snazi.

66.      Naime, u situaciji kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku sporna gospodarska djelatnost, to jest uprava za željeznička vozila, zahtijeva podršku četiriju proizvodnih sektora, to jest valjaonice, pogona za proizvodnju cijevi, stolarije i radionice, kao i triju drugih uprava ovisnih o ENAE‑i.

67.      Nadalje, kada je riječ o glavnom pitanju suda koji je uputio zahtjev koje se odnosi na to da je materijalna imovina nužna za odvijanje predmetne djelatnosti o kojoj je riječ u glavnom postupku uvijek pripadala ENAE‑u, može se odgovoriti da to utvrđenje ne može dovesti do isključenja postojanja prijenosa poduzeća u smislu Direktive 2001/23 jer je u sličnim okolnostima Sud presudio da „pitanje prijenosa vlasništva nad materijalnom imovinom nije relevantno za primjenu [te] direktive”(46).

68.      U tom pogledu Sud je presudio da „to što materijalna imovina koju je preuzeo novi poduzetnik nije pripadala njegovu predniku, nego ju je javni naručitelj jednostavno stavio na raspolaganje, ne može isključiti postojanje prijenosa poduzeća u smislu spomenute direktive (vidjeti u tom smislu presudu [od 20. studenoga 2003.], Abler i dr., C‑340/01, EU:C:2003:629, t. 42.). Iz navedenog slijedi [da] bi tumačenje članka 1. stavka 1. točke (b) Direktive 2001/23 koje bi iz njezina područja primjene isključilo situaciju u kojoj je materijalna imovina nužna za obavljanje djelatnosti o kojoj je riječ oduvijek bila u vlasništvu preuzimatelja djelomično oduzelo spomenutoj direktivi njezin koristan učinak”(47).

69.      Konačno, kada je riječ o načinu financiranja(48) kao i o nepostojanju organizacijske neovisnosti nakon prijenosa(49), navedenim u odluci kojom se upućuje zahtjev, valja podsjetiti da je Sud već presudio da ti elementi sami po sebi ne dovode do isključenja primjene Direktive 2001/23.

70.      Naime, u situaciji koja bi mogla biti slična onoj u glavnom postupku(50) Sud je presudio da „[p]roizlazi […] iz točaka 46. i 47. presude [od 12. veljače 2009.], Klarenberg[(51),] da zadržavanje funkcionalne veze međuovisnosti i komplementarnosti između različitih prenesenih čimbenika proizvodnje, a ne posebna organizacija koju poduzetnik nameće za te čimbenike, čini relevantan element za zaključak o očuvanju identiteta prenesenog subjekta. Stoga zadržavanje takve funkcionalne veze između različitih prenesenih čimbenika omogućuje preuzimatelju da se koristi potonjima, iako su nakon prijenosa uključeni u novu različitu organizacijsku strukturu, kako bi nastavio istovjetnu ili sličnu gospodarsku djelatnost (vidjeti presudu [od 12. veljače 2009.,] Klarenberg[(52)], t. 48.)”(53).

71.      Stoga mi se čini ključnim da sud koji je uputio zahtjev ispita je li zadržana funkcionalna veza međuovisnosti i komplementarnosti između različitih prenesenih čimbenika proizvodnje kako bi se nastavila istovjetna ili slična gospodarska djelatnost(54).

72.      Drugim riječima, dovoljno je utvrditi je li u trenutku prijenosa postojala namjera da se prethodna djelatnost koja se obavljala pod nadzorom ENAE‑a zadrži s prikladnim sredstvima pod novom upravom, a nije važno, kao što je to ranije navedeno, da se imovina koju je prenositelj stavio na raspolaganje ne koristi isključivo za prenesenu djelatnost. Posljedično, uspjeh gospodarske djelatnosti nakon prijenosa o kojem raspravlja sud koji je uputio zahtjev ne može se prihvatiti kao relevantan kriterij za primjenu Direktive 2001/23.

4.      Namjera prenositelja i preuzimatelja kod prijenosa djelatnosti

73.      Ako nakon provjera navedenih u prethodnim točkama(55) sud koji je uputio zahtjev zaključi da su u ovom slučaju ispunjeni kriteriji za postojanje prijenosa dijela poduzeća, preostaje utvrditi koja se posljedica može izvući iz tvrdnje tog suda prema kojoj je „[o]d početka sudbina ETYE‑a kao društva bila unaprijed određena i dovela je do njegove likvidacije”, iako je između 2006. i 2007. postojala slaba djelatnost(56).

74.      Nije riječ, kao što to tvrdi ENAE, o utvrđivanju novog uvjeta koji bi se odnosio na gospodarski uspjeh prijenosa ili koji bi doveo u pitanje njegove uvjete u slučaju naknadnog prestanka djelatnosti odlukom preuzimatelja. Naime, sloboda preuzimatelja da okonča djelatnost nakon njezina prijenosa ne smije a priori biti dovedena u pitanje.

75.      Kao što je to Sud u više navrata presudio i kao što to, osim toga, proizlazi iz članka 4. Direktive 2001/23, „to ne onemogućava državama članicama da dopuste poslodavcima promjenu radnog odnosa koja bi bila nepovoljna za zaposlenike, posebice u odnosu na zaštitu od otkaza i primitke od rada. Navedena direktiva jedino brani takve izmjene prilikom i zbog prijenosa”(57).

76.      Preciznije, s obzirom na okolnosti predmeta u glavnom postupku, odluka prenositelja, istodobna s prijenosom, o korištenju prijenosa kao sredstva okončanja prenesene djelatnosti za koju je on bio odgovoran kako bi izbjegao svoje obveze zaštite zaposlenika(58) zabranjuje da on bude obuhvaćen Direktivom 2001/23.

77.      Stoga je od male važnosti da se neka aktivnost mogla nastaviti nakon prijenosa gospodarske aktivnosti ako se utvrdi da nije bilo namijenjeno da bude stabilna i da je bila organizirana u vrijeme prijenosa u uvjetima koji mogu uzrokovati njezinu propast.

78.      Drugim riječima, nije toliko bitno utvrditi trajanje djelatnosti, već ovlasti danih prenesenom subjektu da je nastavi primjenjivati u razdoblju koje je u načelu neodređeno. U tom smislu, planirani kraj ugovora, bez razvoja kupaca ili diversifikacije poslova, mogao bi biti pokazatelj odsutnosti perspektive stabilnosti tijekom prijenosa. Jednako bi moglo biti u slučaju predviđanja reorganizacije nadzora radnika ili njihova radnog vremena ili čak njihova broja, što sprečava nastavak obavljanja djelatnosti. Stoga mi se čini da je odlučan izbor sredstava namijenjenih postizanju tog cilja u trenutku prijenosa.

79.      U svakom slučaju, smatrati da je trajanje nastavka gospodarske djelatnosti element ocjene postojanja prijenosa suprotno je cilju zaštite zaposlenika koji je Sud stalno naglašavao(59) i moglo bi doprinijeti zlouporabi odredbi prava Unije(60).

80.      Ipak, ako bi se samo smatralo da postoji sporazum s ciljem prestanka djelatnosti, iako on nije stvarno proveden jer se ta djelatnost, u tom vrlo teoretskom slučaju, nastavila na ustaljen način, to bi dovelo do rješenja koje je također suprotno cilju ove direktive.

81.      Iz toga slijedi da, ako se utvrdi da u vrijeme prijenosa cilj prenositelja i preuzimatelja nije bio nastavak prenesene djelatnosti, nego zaobilaženje obveza kojima se štite zaposlenici koje proizlaze iz nacionalnog prava, taj prijenos ne može biti obuhvaćen člankom 1. stavkom 1. točkama (a) i (b) Direktive 2001/23.

82.      U takvom slučaju, čini mi se da zaštita zaposlenika opravdava i primjenu nacionalnih odredbi koje sankcioniraju moguće štetne posljedice takvih postupaka.

83.      Na temelju prethodnih razmatranja smatram da članak 1. stavak 1. točke (a) i (b) Direktive 2001/23 treba tumačiti na način da, ako se utvrdi namjera nastavka gospodarske djelatnosti tijekom prijenosa gospodarskog subjekta, ta direktiva se može primijeniti u situaciji kada dio prenesenog poduzeća ili pogona ne zadržava svoju organizacijsku neovisnost, pod uvjetom da funkcionalna veza između različitih prenesenih proizvodnih čimbenika ostane očuvana i omogućuje preuzimatelju njihovo korištenje kako bi na ustaljen način obavljao istovjetnu ili sličnu gospodarsku djelatnost, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

IV.    Zaključak

84.      S obzirom na prethodna razmatranja predlažem da na pitanja koja je uputio Areios Pagos (Vrhovni sud, Grčka) Sud odgovori kako slijedi:

Članak 1. stavak 1. točke (a) i (b) Direktive Vijeća 2001/23/EZ od 12. ožujka 2001. o usklađivanju zakonodavstava država članica u odnosu na zaštitu prava zaposlenika kod prijenosa poduzeća, pogona ili dijelova poduzeća ili pogona treba tumačiti na način da, ako se utvrdi namjera nastavka gospodarske djelatnosti tijekom prijenosa gospodarskog subjekta, ta direktiva se može primijeniti u situaciji kada dio prenesenog poduzeća ili pogona ne zadržava svoju organizacijsku neovisnost, pod uvjetom da funkcionalna veza između različitih prenesenih proizvodnih čimbenika ostane očuvana i omogućuje preuzimatelju njihovo korištenje kako bi na ustaljen način obavljao istovjetnu ili sličnu gospodarsku djelatnost, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.


1      Izvorni jezik: francuski


2      SL 1998., L 201, str. 88.


3      SL 1977., L 61, str. 26.


4      SL 2001., L 82, str. 16. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 3., str. 151.)


5      Brodogradilišta d.d., u skladu s izrazom koji se nalazi u prijevodu pisanih očitovanja grčke vlade.


6      Preuzimam način pisanja iz presude od 14. studenoga 2018., Komisija/Grčka (C‑93/17, EU:C:2018:903). Međutim, u mišljenju nezavisnog odvjetnika Watheleta u predmetu Komisija/Grčka (C‑93/17, EU:C:2018:315) kao i u presudi od 28. veljače 2013., Ellinika Nafpigeia/Komisija (C‑246/12 P, neobjavljena, EU:C:2013:133), društvo se naziva „EN”.


7      FEK A’ 162/12.7.2002, u daljnjem tekstu: Uredba predsjednika Republike 178/2002. Taj sud pojasnio je da je člankom 11. te uredbe stavljena izvan snage Uredba predsjednika Republike 572/1988 (FEK A’ 269) koja je ranije bila na snazi i koja je uskladila grčko pravo s odredbama Direktive 77/187, izmijenjene Direktivom 98/50, prije nego što je bila kodificirana Direktivom 2001/23.


8      FEK A’ 67/18.3.1920.


9      Riječ je o važnom brodogradilištu na Mediteranu.


10      Za detaljniji opis slijeda događaja vidjeti presudu od 14. studenoga 2018., Komisija/Grčka (C‑93/17, EU:C:2018:903, t. 3. do 7.).


11      Vidjeti također točku 28. ovog mišljenja.


12      Društvo za željeznička vozila Grčke d.d.


13      Grčko nacionalno tijelo za željeznice.


14      Društvo električnih željeznica Atene i Pireja.


15      Vidjeti također točku 56. ovog mišljenja.


16      Ugovori od 31. siječnja 2007. o stavljanju na raspolaganje dijela osoblja društva ENAE i od 8. studenoga 2007. o utvrđivanju općih uvjeta ustupanja osoblja, koji je bio izmijenjen aktom od 22. listopada 2008.


17      Ugovor od 30. kolovoza 2007. Vidjeti također točku 57. ovog mišljenja.


18      Ugovori od 30. kolovoza i 27. rujna 2007.


19      Ugovor od 27. rujna 2007.


20      Tijekom razdoblja od 2008. do 2010., iz presude od 14. studenoga 2018. Komisija/Grčka (C‑93/17, EU:C:2018:903, t. 8., 11. i 13.) proizlazi da su potpore koje je Helenska Republika dodijelila ENAE‑u za brodogradilišta bile isključivo upotrijebljene za civilne djelatnosti brodogradnje i da su Europska komisija, Helenska Republika i ENAE, nakon pregovora od lipnja do listopada 2010. i dopisâ o preuzimanju obveza ENAE‑a i Helenske Republike od 27. i 29. listopada 2010., postigli sporazum u skladu s kojim će se Odluka Komisije 2009/610/EZ od 2. srpnja 2008. o potporama C 16/04 (ex NN 29/04, CP 71/02 i CP 133/05) koje je Grčka dodijelila poduzetniku Hellenic Shipyards SA (SL 2009., L 225, str. 104.), o potporama nespojivim s unutarnjim tržištem, smatrati pravilno izvršenom pod uvjetom ispunjavanja više obveza, između kojih prekida civilnih djelatnosti ENAE‑a na petnaest godina počevši od 1. listopada 2010.


21      Tri člana vijeća suda koji je uputio zahtjev zauzela su takav stav, što proizlazi iz njihovih stajališta iznesenih u zahtjevu za prethodnu odluku (vidjeti točku 35. ovog mišljenja).


22      Vidjeti točku 28. ovog mišljenja.


23      Vidjeti uvodnu izjavu 3. i članak 3. te direktive.


24      To ograničenje proizlazi iz činjenice da su, prema sudu koji je uputio zahtjev, tri člana vijeća istaknula da „tijekom razdoblja od dvije i pol godine poslovanja od njegova prijenosa EΤΥΕ nije proizveo nijedan proizvod ili su u svakom slučaju njegove aktivnosti bile ograničene te su dovele do njegova stečaja”.


25      Vidjeti presudu od 7. kolovoza 2018., Colino Sigüenza (C‑472/16, EU:C:2018:646, t. 28. i navedena sudska praksa).


26      Vidjeti presudu od 6. ožujka 2014., Amatori i dr. (C‑458/12, EU:C:2014:124, t. 31. i navedena sudska praksa).


27      Vidjeti presudu od 7. kolovoza 2018., Colino Sigüenza (C‑472/16, EU:C:2018:646, t. 29. prva rečenica i navedena sudska praksa). Kao podsjetnik na zakonodavnu povijest vidjeti presudu od 12. veljače 2009., Klarenberg (C‑466/07, EU:C:2009:85, t. 40.).


28      Vidjeti presude od 20. srpnja 2017., Piscarreta Ricardo (C‑416/16, EU:C:2017:574, t. 40. i navedena sudska praksa) i od 7. kolovoza 2018., Colino Sigüenza (C‑472/16, EU:C:2018:646, t. 29. druga rečenica i navedena sudska praksa).


29      Vidjeti osobito presude od 20. srpnja 2017., Piscarreta Ricardo (C‑416/16, EU:C:2017:574, t. 41. i navedena sudska praksa) i od 7. kolovoza 2018., Colino Sigüenza (C‑472/16, EU:C:2018:646, t. 30. i navedena sudska praksa). Za ilustraciju primjene tih kriterija vidjeti osobito presudu od 9. rujna 2015., Ferreira da Silva e Brito i dr. (C‑160/14, EU:C:2015:565, t. 31.).


30      Vidjeti presude od 20. srpnja 2017., Piscarreta Ricardo (C‑416/16, EU:C:2017:574, t. 42. i navedena sudska praksa) i od 7. kolovoza 2018., Colino Sigüenza (C‑472/16, EU:C:2018:646, t. 31. i navedena sudska praksa).


31      Vidjeti presudu od 20. srpnja 2017., Piscarreta Ricardo (C‑416/16, EU:C:2017:574, t. 43. i navedena sudska praksa).


32      Vidjeti presudu od 2. prosinca 1999., Allen i dr. (C‑234/98, EU:C:1999:594, t. 21.) u slučaju „prijenosa između dvaju društava iz iste skupine koja imaju iste vlasnike, upravu, prostorije i koja rade na istom poslu”


33      Presuda od 6. ožujka 2014., Amatori i dr. (C‑458/12, EU:C:2014:124, t. 32. i navedena sudska praksa).


34      Presuda od 6. ožujka 2014., Amatori i dr. (C‑458/12, EU:C:2014:124, t. 33. i navedena sudska praksa)


35      Vidjeti točku 24. ovog mišljenja.


36      Vidjeti točku 51. ovog mišljenja i presudu od 6. ožujka 2014., Amatori i dr. (C‑458/12, EU:C:2014:124, t. 35.).


37      C‑234/98, EU:C:1999:594.


38      U daljnjem tekstu: ACC. U točki 4. te presude pojašnjeno je da „ACC je društvo kći društva AMCO Corporation plc (u daljnjem tekstu: AMCO grupa) koje je njegov stopostotni vlasnik. AMCO grupa sastoji se od dvanaestak društava među kojima i društva kćeri u stopostotnom vlasništvu AM Mining Services Ltd (u daljnjem tekstu: AMS). AMS je osnovan 1993. radi obavljanja poslova vezanih uz zatvaranje bušotina te održavanja i zatrpavanja tunela. On je u tu svrhu angažirao vlastitu radnu snagu čiji se radni uvjeti razlikuju od onih u ACC‑u i koji su znatno nepovoljniji za zaposlenike. Iako su ACC i AMS zasebne pravne osobe, imaju iste direktore, a upravne i logističke funkcije u tim dvama poduzećima zajednički se obavljaju unutar AMCO grupe”. U točki 5. iste presude navedeno je: „AMS je postupno proširio svoju djelatnost time što su mu bile dodijeljene zadaće povezane s podzemnim radovima, kao što su čišćenje i održavanje galerija. On je osobito obavljao te nove zadatke u rudniku Prince of Wales, u Yorkshireu [(Ujedinjena Kraljevina)]. ACC je već bio prisutan na toj lokaciji gdje je bušio za račun britanskog nacionalnog društva za ugljen British Coal, a nakon njegove privatizacije i prodaje dijela njegove imovine, za račun RJB Mining (UK) Ltd”.


39      24/85, EU:C:1986:127


40      Presuda od 2. prosinca 1999., Allen i dr. (C‑234/98, EU:C:1999:594, t. 31., prva i druga rečenica)


41      C‑48/94, EU:C:1995:290


42      C‑48/94, EU:C:1995:290


43      Presuda od 2. prosinca 1999., Allen i dr. (C‑234/98, EU:C:1999:594, t. 37.)


44      Vidjeti točku 48. ovog mišljenja.


45      Vidjeti po analogiji presudu od 26. studenoga 2015., Aira Pascual i Algeposa Terminales Ferroviarios (C‑509/14, EU:C:2015:781, t. 36. i 37.).


46      Presuda od 7. kolovoza 2018., Colino Sigüenza (C‑472/16, EU:C:2018:646, t. 37.). Vidjeti također točku 43. ovog mišljenja kao i, primjera radi, tri sljedeće presude: presudu od 2. prosinca 1999., Allen i dr. (C‑234/98, EU:C:1999:594 t. 30. U tom predmetu radilo se o bušenju rudarskih tunela koje je zahtijevalo znatnu opremu i materijal. U tom sektoru djelatnosti uobičajeno je da većinu sredstava potrebnih za bušenje osigurava vlasnik rudnika. Stoga podizvođač može raspolagati opremom koju mu je on stavio na raspolaganje.), presudu od 9. rujna 2015., Ferreira da Silva i Brito i dr. (C‑160/14, EU:C:2015:565, t. 32. U tom slučaju Sud je presudio da je u vezi s prijevozničkom djelatnošću manje važno da se predmetna oprema koristila kako za obavljanje redovnih letova tako i za obavljanje čarter letova.) i presudu od 26. studenoga 2015., Aira Pascual i Algeposa Terminales Ferroviarios (C‑509/14, EU:C:2015:781, t. 36. do 38. U tom je slučaju javno poduzeće odgovorno za gospodarsku djelatnost održavanja intermodalnih prijevoznih jedinica povjerilo obavljanje te djelatnosti drugom poduzetniku ugovorom o upravljanju javnim uslugama, stavljajući mu na raspolaganje potrebne elemente, to jest dizalice i infrastrukturu).


47      Presuda od 26. studenoga 2015., Aira Pascual i Algeposa Terminales Ferroviarios (C‑509/14, EU:C:2015:781, t. 39. i 40.)


48      Vidjeti presudu od 6. rujna 2011., Scattolon (C‑108/10, EU:C:2011:542, t. 49. i navedena sudska praksa).


49      Vidjeti presude od 2. prosinca 1999., Allen i dr. (C‑234/98, EU:C:1999:594, t. 34. i 35.), od 12. veljače 2009., Klarenberg (C‑466/07, EU:C:2009:85, t. 43., 44. i 50. i navedena sudska praksa) i od 6. ožujka 2014., Amatori i dr. (C‑458/12, EU:C:2014:12, t. 47. do 51. i navedena sudska praksa).


50      Riječ je o prijenosu između društava. Pojašnjeno je u točki 23. presude od 9. rujna 2015., Ferreira da Silva e Brito i dr. (C‑160/14, EU:C:2015:565), da se pitanje odnosi na „situaciju u kojoj je poduzeće koje djeluje na tržištu čarter letova likvidirano odlukom većinskog dioničara, poduzeća koje također djeluje u sektoru zračnog prijevoza, i u kojoj on nakon toga stupa na mjesto likvidiranog poduzeća u ugovorima o najmu zrakoplova i važećim ugovorima o čarter letovima, obavlja djelatnosti koje je prethodno obavljalo likvidirano poduzeće, vraća pojedine radnike koji su do tada bili upućeni u navedeno likvidirano poduzeće, raspoređujući ih na poslove koji su istovjetni onima koje su prethodno obavljali i preuzima sitnu opremu tog istog poduzeća”.


51      C‑466/07, EU:C:2009:85


52      C‑466/07, EU:C:2009:85


53      Presuda od 9. rujna 2015., Ferreira da Silva e Brito i dr. (C‑160/14, EU:C:2015:565, t. 33. i 34.)


54      Vidjeti u tom smislu presude od 12. veljače 2009., Klarenberg (C‑466/07, EU:C:2009:85, t. 48.) i od 20. srpnja 2017., Piscarreta Ricardo (C‑416/16, EU:C:2017:574, t. 44.).


55      Točke 62. i 71. ovog mišljenja.


56      Usporediti s točkom 41. ovog mišljenja.


57      Presuda od 6. rujna 2011., Scattolon (C‑108/10, EU:C:2011:542, t. 59. i navedena sudska praksa, u vezi s člankom 4. Direktive 77/187, koji odgovara članku 4. Direktive 2001/23)


58      Vidjeti točke 39. i 40. ovog mišljenja.


59      Vidjeti uvodnu izjavu 3. Direktive 2001/23 i osobito presudu od 11. srpnja 2018., Somoza Hermo i Ilunión Seguridad (C‑60/17, EU:C:2018:559, t. 26.).


60      U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, stranke se ne mogu s namjerom prijevare ili zloporabe pozivati na odredbe prava Unije. Vidjeti osobito presudu od 26. listopada 2017., Argenta Spaarbank (C‑39/16, EU:C:2017:813 t. 60. i navedena sudska praksa).