MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
GERARDA HOGANA
od 6. lipnja 2019.(1)
Predmet C‑659/17
Istituto nazionale della previdenza sociale (INPS)
protiv
Azienda Napoletana Mobilità SpA
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Corte suprema di cassazione, Sezione Lavoro (Vrhovni kasacijski sud, Radni odjel, Italija))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Članak 107. stavak 1. UFEU‑a – Državna potpora – Odluka Komisije 2000/128/EZ – Potpora koju je dodijelila Italija za poticanje zapošljavanja – Izuzeće i smanjenje doprinosa za socijalno osiguranje – Komisijina odluka kojom se određene potpore za ugovore o osposobljavanju i radu te za preoblikovanje ugovora o osposobljavanju i radu u ugovore o radu na neodređeno vrijeme proglašavaju nespojivima s unutarnjim tržištem – Primjenjivost odluke na poslodavca koji obavlja usluge lokalnog javnog prijevoza u suštinski netržišnim uvjetima”
1. Ovaj zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje odredbi o državnim potporama iz članka 107. stavka 1. UFEU‑a. Spor se pojavio u okviru postupka između Istituto nazionale della previdenza sociale (u daljnjem tekstu: INPS) (Nacionalni zavod za socijalno osiguranje, Italija), s jedne strane, i društva Azienda Napoletana Mobilità SpA (ANM), s druge strane, o tome je li potonji bio obvezan platiti doprinose za socijalno osiguranje INPS‑u za članove osoblja s ugovorima o osposobljavanju i radu između 1997. i 2001.
2. ANM je trgovačko društvo koje je u cijelosti u vlasništvu Općine Napulj i koje pruža usluge lokalnog gradskog prijevoza u toj općini(2).
3. Odlukom 2000/128/EZ od 11. svibnja 1999. o sustavu potpora koje je Italija dodijelila za intervencije u korist zapošljavanja(3) Europska komisija proglasila je djelomično nespojivima s unutarnjim tržištem potpore koje je odobrila Italija u obliku smanjenja doprinosa za socijalno osiguranje koje moraju platiti poslodavci u pogledu ugovora o osposobljavanju i radu te preoblikovanja ugovora o osposobljavanju i radu u ugovore o radu na neodređeno vrijeme(4). Na temelju te odluke, INPS je od društva ANM zatražio plaćanje doprinosa za socijalno osiguranje za razdoblje od 1997. do 2001. radi povrata tih iznosa smanjenja. U glavnom postupku društvo ANM zatražilo je da se utvrdi da, među ostalim, nema obvezu platiti te iznose.
4. Sud sada mora odgovoriti na pitanje primjenjuje li se Odluka 2000/128 u odnosu na društvo kao što je to ANM. To društvo ipak pruža usluge lokalnog javnog prijevoza u „suštinski netržišnim uvjetima, zbog isključive naravi pružane usluge”(5). Presudno je pitanje utječe li se na trgovinu među državama članicama i narušava li se ili prijeti li se da će se narušiti tržišno natjecanje kao što se zahtijeva člankom 107. stavkom 1. UFEU‑a.
Pravni okvir
5. Članci 1. do 3. Odluke 2000/128 određuju:
„Članak 1.
1. Potpore koje je nezakonito dodijelila Italija od studenoga 1995. za zapošljavanje na temelju ugovora o osposobljavanju i radu koji su predviđeni Zakonima br. 863/84, 407/90, 169/91 i 451/94 spojive su s unutarnjim tržištem i Sporazumom o EGP‑u ako se odnose na:
– stvaranje radnih mjesta pri poduzetniku korisniku za osobe koje još nisu bile zaposlene ili su izgubile prethodno zaposlenje u smislu smjernica za potpore za zapošljavanje,
– zapošljavanje radnika koji imaju osobite teškoće s uključivanjem ili ponovnim uključivanjem u tržište rada. Za potrebe ove odluke, radnici koji imaju osobite teškoće s uključivanjem ili ponovnim uključivanjem u tržište rada znači osobe mlađe od 25 godina, osobe koje su završile sveučilišni studij do 29 godina starosti te dugotrajno nezaposlene osobe, to jest osobe koje su nezaposlene dulje od jedne godine.
2. Potpore za ugovore o osposobljavanju i radu koje ne ispunjavaju uvjete iz stavka 1. nisu spojive s unutarnjim tržištem.
Članak 2.
1. Potpore koje je dodijelila Italija u skladu s člankom 15. Zakona br. 196/97 za preoblikovanje ugovora o osposobljavanju i radu u ugovore o radu na neodređeno vrijeme spojive su s unutarnjim tržištem i Ugovorom o EGP‑u ako ispunjavaju uvjet otvaranja neto radnih mjesta kako je definiran u smjernicama Zajednice za potpore za zapošljavanje.
Radna snaga koju zapošljava poduzetnik izračunava se ne uzimajući u obzir zaposlenja koja proizlaze iz preoblikovanja ugovora te radna mjesta s ugovorima na određeno vrijeme odnosno nedovoljno stabilna zaposlenja.
2. Potpore za preoblikovanje ugovora o osposobljavanju i radu u ugovore o radu na neodređeno vrijeme koje ne ispunjavaju uvjet utvrđen u stavku 1. nespojive su s unutarnjim tržištem.
Članak 3.
Italija poduzima sve potrebne mjere kako bi od korisnika ostvarila povrat potpore koje ne ispunjavaju uvjete iz članaka 1. i 2. a već su nezakonito dodijeljene.
Povrat sredstava potpore provodi se u skladu s postupcima utvrđenima talijanskim pravom. Na iznose koji se moraju vratiti obračunavaju se kamate od datuma kad su ti iznosi korisniku stavljeni na raspolaganje do njihova stvarnog povrata. Kamate se izračunavaju na temelju referentne stope koja se primjenjuje prilikom izračuna neto ekvivalentnih bespovratnih sredstava za regionalnu potporu.”
Glavni postupak i prethodno pitanje
6. Između studenoga 1995. i svibnja 2001.(6) društvo ANM zaposlilo je osobe radi stručnog osposobljavanja te ih je uključilo u trgovačko društvo. Ta su zaposlenja izvršena u obliku ugovora o osposobljavanju i radu u smislu talijanskog Zakona 863/1984, kako je izmijenjen talijanskim zakonima 407/1990, 169/1991 i 451/1994. Društvo ANM zatim je određene ugovore o osposobljavanju i radu preoblikovalo u ugovore „na neodređeno” (ugovore o radu na neodređeno vrijeme), u skladu s talijanskim Zakonom 451/1994.
7. Relevantnim nacionalnim odredbama utvrđeno je potpuno izuzeće od doprinosa za socijalno osiguranje za dvogodišnje razdoblje osposobljavanja za poduzetnike koji posluju u područjima u kojima je stopa nezaposlenosti viša od nacionalnog prosjeka. Izuzeće je produljivano za jednu godinu ako su ugovori o osposobljavanju i radu bili preoblikovani u ugovore o radu na neodređeno vrijeme. Društvo ANM koristilo se tim izuzećima u odnosu na predmetne ugovore o osposobljavanju i radu te njihovo naknadno preoblikovanje.
8. Odlukom 2000/128 Komisija je utvrdila da su nacionalni propisi djelomično nespojivi sa zabranom utvrđenom u članku 107. stavku 1. UFEU‑a.
9. INPS je kao tijelo kojem je povjerena provedba Odluke 2000/128 uputilo društvu ANM dva zahtjeva za plaćanje, jedan za iznos od 7 429 436,76 eura u vezi s ugovorima o osposobljavanju i radu u razdoblju od 1997. do 2001., te drugi za iznos od 2 266 014,05 eura u vezi s naknadnim preoblikovanjem takvih ugovora u odnosu na razdoblje od 1999. do 2001.
10. ANM je podnio tužbu pred Tribunale di Napoli (Sud u Napulju, Italija) u pogledu INPS‑ove odluke kojom traži povrat tih iznosa. Taj je sud prihvatio tužbu društva ANM s obrazloženjem da Odluka 2000/128 nema izravan učinak jer nije dovoljno precizna i bezuvjetna.
11. INPS je podnio žalbu pred Corte d’appello di Napoli (Žalbeni sud u Napulju, Italija) koji je potvrdio presudu Tribunale di Napoli (Sud u Napulju, Italija), ali je svoju odluku temeljio na drugim osnovama. Corte d’appello di Napoli (Žalbeni sud u Napulju) smatrao je da je Odluka 2000/128 dio talijanskog pravnog poretka, ali da nije primjenjiva u ovom predmetu jer smanjenje doprinosa za socijalno osiguranje koje je odobreno društvu ANM nije utjecalo na trgovinu među državama članicama te nije moglo narušiti tržišno natjecanje s obzirom na to da je poduzetnik pružao usluge lokalnog javnog prijevoza u netržišnim uvjetima.
12. INPS je protiv presude Corte d’appello di Napoli (Žalbeni sud u Napulju) podnio žalbu pred Corte suprema di Cassazione, Sezione Lavoro (Vrhovni kasacijski sud, Radni odjel, Italija) koji je Sudu uputio sljedeće prethodno pitanje:
„Primjenjuje li se [Odluka 2000/128] i na one poslodavce koji obavljaju djelatnost lokalnog javnog prijevoza – suštinski u netržišnim uvjetima, zbog isključive naravi pružane usluge – a koji su ostvarili korist od smanjenja doprinosa u slučajevima sklapanja ugovora o osposobljavanju i radu, nakon stupanja na snagu Zakona br. 407 iz 1990., odnosno u konkretnom slučaju u razdoblju od [svibnja] 1997. do svibnja 2001.?”
Postupak pred Sudom
13. Pisana očitovanja podnijeli su INPS, društvo ANM, talijanska vlada i Europska komisija.
14. Na kraju pisanog dijela postupka Sud je smatrao da je u skladu s člankom 101. Poslovnika Suda Europske unije potrebno zatražiti pojašnjenja triju pitanja od suda koji je uputio zahtjev. Taj je zahtjev 13. prosinca 2018. upućen sudu koji je uputio zahtjev. Nakon što je nekoliko puta odobreno produljenje roka za odgovor, sud koji je uputio zahtjev podnio je 13. ožujka 2019. Tajništvu Suda odgovor na taj zahtjev.
15. Od suda koji je uputio zahtjev zatraženo je, kao prvo, pojašnjenje izraza „suštinski netržišnih uvjeta, zbog isključive naravi pružane usluge” koji se navodi u prethodnom pitanju. Osobito, od suda koji je uputio zahtjev zatraženo je da pojasni odnosi li se to na izravnu dodjelu predmetnih poslova pružanja usluga lokalnog prijevoza društvu ANM te je li Općina Napulj u skladu s propisima mogla takve poslove pružanja usluga dodijeliti drugim pružateljima. Kao drugo, od suda koji je uputio zahtjev zatraženo je da navede je li talijansko tržište lokalnog javnog prijevoza u vrijeme nastanka činjenica u cijelosti ili djelomično bilo otvoreno za tržišno natjecanje te u kojoj mjeri. Kao treće, od suda koji je uputio zahtjev zatraženo je da navede koje je aktivnosti društvo ANM obavljalo u vrijeme nastanka činjenica.
16. Osim toga, u skladu s člankom 61. Poslovnika, Sud je stranke pozvao da na raspravi izlože svoja stajališta o odgovoru suda koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku na zahtjev za pojašnjenjem te da svoja usmena očitovanja usmjere na tri predmetna pitanja i na bilo kakav utjecaj koji bi odgovor mogao imati na upućeno prethodno pitanje.
17. Na raspravi održanoj 3. travnja 2019. saslušana su očitovanja INPS‑a, društva ANM, talijanske vlade i Komisije.
Uvodne napomene
18. Prije svega treba podsjetiti da prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda kvalifikacija određene nacionalne mjere državnom potporom u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a zahtijeva prethodno ispunjenje svih sljedećih uvjeta. Prvo, mora ju dodjeljivati država ili se dodjeljuje putem državnih sredstava. Drugo, ta intervencija mora biti takva da može utjecati na trgovinu među državama članicama. Treće, zbog nje mora nastati selektivna prednost za primatelja. Četvrto, mora narušavati ili prijetiti da će narušiti tržišno natjecanje(7).
19. Predmet zahtjeva za prethodnu odluku su drugi i četvrti uvjet koji su predviđeni člankom 107. stavkom 1. UFEU‑a(8).
20. Najprije napominjem da u spisu kojim Sud raspolaže nema naznake, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri, da su izuzeća od doprinosa za socijalno osiguranje koja su odobrena društvu ANM bila naknada za pružanje javne usluge ili usluge od općeg gospodarskog interesa(9). Državna mjera nije obuhvaćena člankom 107. stavkom 1. UFEU‑a(10) ako se smatra naknadom u smislu protučinidbe za usluge koje su obavili poduzetnici koji su korisnici radi izvršavanja obveza pružanja javne usluge, pri čemu ti poduzetnici u praksi nemaju financijsku korist te ta intervencija stoga ne dovodi do toga da se ti poduzetnici stavljaju u povoljniji tržišni položaj u odnosu na konkurentske poduzetnike. Da bi se u konkretnom slučaju izbjeglo da se takvu naknadu smatra državnom potporom, moraju biti ispunjeni uvjeti predviđeni u točkama 88. do 93. presude od 24. srpnja 2003, Altmark Trans i Regierungspräsidium Magdeburg (C‑280/00, EU:C:2003:415)(11).
21. Potpora koja je predmet Odluke 2000/128 je sustav ili program koji se primjenjuje na više sektora i regija, a ne na određeni subjekt. U skladu s člankom 3. te odluke, Italija je bila dužna poduzeti sve potrebne mjere kako bi korisnicima oduzela nezakonito dodijeljene potpore.
22. U slučaju programa potpora Komisija se može ograničiti na proučavanje karakteristika predmetnog programa u svrhu ocjene, u obrazloženju pobijane odluke, daje li taj program, zbog mjera koje se predviđaju tim programom, znatnu prednost korisnicima u odnosu na njihove konkurente te daje li pogodnosti određenim poduzetnicima koji sudjeluju u trgovini među državama članicama. Stoga, u odluci koja se odnosi na takav program Komisija nije dužna provesti analizu dodijeljene potpore u svakom pojedinačnom slučaju koji se temelji na takvom programu. Samo je u stadiju povrata potpora nužno provjeriti pojedinačnu situaciju svakog predmetnog poduzetnika(12). U tom pogledu je na državi članici da provjeri pojedinačnu situaciju svakog poduzetnika na kojeg se takav povrat odnosi(13).
23. Komisija u uvodnim izjavama 64. do 66. te 98. Odluke 2000/128 navodi da potpore o kojima je riječ narušavaju tržišno natjecanje i utječu na trgovinu između država članica ili je vjerojatno da će to uzrokovati „ako poduzetnici korisnici dio svoje proizvodnje izvoze u druge države članice; analogno, čak ako poduzetnici i ne izvoze, u prednosti je nacionalna proizvodnja jer potpora smanjuje mogućnost poduzetnika sa sjedištem u drugim državama članicama da svoje proizvode izvoze na talijansko tržište”(14).
24. Međutim, prije nego što zahtijevaju povrat, nacionalna tijela moraju u svakom pojedinačnom slučaju ispitati može li prednost koja je dana korisniku potpore narušiti tržišno natjecanje i utjecati na trgovinu unutar Unije. Ta dodatna provjera nužna je za klasifikaciju pojedinačnih prednosti kao državnih potpora(15).
25. U ovom kontekstu, pitanje je li konkretna potpora utjecala na trgovinu među državama članicama i je li narušeno tržišno natjecanje pojavilo se stoga u trenutku kada je INPS tražio povrat potpore koja je dodijeljena određenom korisniku kao što je to ANM te je u tom trenutku bilo moguće pred nacionalnim sudovima pobijati odluku kojom je utvrđen takav učinak(16).
Analiza
Primjenjiva sudska praksa i načela
26. Smatram da se odgovor na pitanje upućeno Sudu može, barem na prvi pogled, naći u ustaljenoj sudskoj praksi Suda. Ta su načela nedavno ponovno potvrđena i primijenjena u području lokalnog gradskog prijevoza u presudi od 14. siječnja 2015., Eventech (C‑518/13, EU:C:2015:9). Taj se predmet odnosio na praksu društva Transport for London koja londonskim crnim taksijima dopušta kretanje po autobusnim prometnim trakovima na javnim prometnicama tijekom sati kad se na njima primjenjuju prometna ograničenja, zabranjujući međutim vozilima za privatni najam uz vozača (u daljnjem tekstu: VPN‑ovi) da njima prometuju, osim kada uzimaju i ostavljaju putnike koji su prethodno naručili takvo vozilo.
27. U točkama 65. do 69. te presude Sud je utvrdio da je ustaljena sudska praksa da u svrhu kvalificiranja nacionalne mjere kao državne potpore nije potrebno utvrditi stvarni utjecaj predmetne potpore na trgovinu između država članica i stvarno narušavanje tržišnog natjecanja, već samo ispitati može li ta potpora utjecati na trgovinu i narušiti tržišno natjecanje(17). Konkretno, kada potpora koju država članica dodijeli jača položaj poduzetnika u odnosu na ostale poduzetnike konkurente u trgovini unutar Unije, smatra se da ta potpora utječe na takvu trgovinu. U tom pogledu nije potrebno da poduzetnik koji je korisnik potpore sam sudjeluje u trgovini unutar Unije. Kada država članica poduzetnicima dodijeli potporu, unutarnja aktivnost se može zadržati ili povećati, uz posljedicu da mogućnosti ulaska poduzeća osnovanih u drugim državama članicama na tržište te države budu smanjene. Nadalje, prema sudskoj praksi Suda, ne postoji ex ante donja granica ili postotak ispod čije bi se razine moglo smatrati da trgovina između država članica nije pogođena. Naime, relativno skromna potpora ili relativno mala veličina poduzeća korisnika potpore ne isključuje a priori mogućnost da trgovina između država članica bude pogođena. Slijedom toga, uvjet u skladu s kojim potpora mora biti takva da utječe na trgovinu između država članica ne ovisi o lokalnom ili regionalnom karakteru pruženih usluga prijevoza ili o važnosti navedenog područja djelatnosti(18).
28. Sud je smatrao da nije isključeno da politika autobusnih trakova rezultira manjom atraktivnošću pružanja usluga vozila za privatni najam uz vozača u Londonu, čime su mogućnosti ulaska poduzeća osnovanih u drugim državama članicama na to tržište bile smanjene(19).
29. U pogledu uvjeta narušavanja tržišnog natjecanja, valja naglasiti da potpore koje oslobađaju poduzetnika troškova koje bi u pravilu snosio u okviru svojeg redovnog upravljanja ili svojih uobičajenih aktivnosti, u pravilu narušavaju uvjete tržišnog natjecanja(20).
30. Iz prethodno navedene sudske prakse jasno proizlazi da je prag za utvrđivanje da državna mjera može utjecati na trgovinu i narušavanje tržišnog natjecanja nizak(21). Uvjet za to je da državna potpora nije de minimis jer se u tom slučaju ne može smatrati da utječe na trgovinu među državama članicama ili da se njome narušava tržišno natjecanje odnosno prijeti njegovim narušavanjem(22). Budući da je vrijednost državne mjere o kojoj je riječ u glavnom postupku za društvo ANM oko 10 milijuna eura te da je odobrena u razdoblju od pet godina, u načelu se ne može smatrati de minimis potporom neovisno o tome koja su pravila Unije o de minimis državnim potporama bila primjenjiva ratione temporis(23).
31. Stoga smatram da se u načelu ne može prihvatiti argument društva ANM da, s obzirom na to da je osnovano izričito radi pružanja usluga javnog prijevoza u općini Napulj, zbog lokalne naravi predmetnih usluga nije obuhvaćeno područjem primjene Odluke 2000/128.
32. Međutim, da bi se u glavnom postupku mogli primijeniti drugi i četvrti uvjet iz članka 107. stavka 1. UFEU‑a, nužno je da INPS u okviru glavnog postupka dokaže da se društvo ANM natječe s drugim poduzetnicima na tržištima koja nisu de iure(24) zatvorena za tržišno natjecanje.
33. Ako je tržište pružanja usluga prijevoza u općini Napulj u vrijeme nastanka činjenica bilo u određenoj mjeri otvoreno za tržišno natjecanje(25), te stoga ne postoji zakonski monopol, ili je društvo ANM bilo aktivno na drugim tržištima koja su u određenoj mjeri otvorena za tržišno natjecanje, smatram da je vjerojatno da je državna mjera o kojoj je riječ mogla narušiti tržišno natjecanje i utjecati na trgovinu među državama članicama unatoč lokalnoj naravi usluga prijevoza koje se pružaju, a koje su ograničene na općinu Napulj.
34. Smatram da je radi jasnoće važno definirati pojam „zakonskog monopola” u ovom kontekstu. U tom pogledu smatram da se ne može poboljšati definicija iz bilješke 272. u Obavijesti Komisije o pojmu državne potpore iz članka 107. stavka 1. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (C/2016/2946)(26) kojom se utvrđuje da „[zakonski] monopol postoji ako je određena usluga zakonodavstvom ili regulatornim mjerama rezervirana za isključivog pružatelja, pri čemu je svim drugim subjektima jasno zabranjeno pružanje takvih usluga (čak i za zadovoljavanje moguće preostale potražnje određenih skupina potrošača). No sama činjenica da je pružanje javne usluge povjereno određenom poduzetniku ne znači da taj poduzetnik ima [zakonski] monopol.” Usto, podrazumijeva se da zakonski monopol koji je omogućen propisima mora biti u skladu s pravom Unije, osobito s propisima o javnoj nabavi.
35. U takvim okolnostima i s obzirom na presude od 24. srpnja 2003., Altmark Trans i Regierungspräsidium Magdeburg (C‑280/00, EU:C:2003:415, t. 78.) i od 14. siječnja 2015., Eventech (C‑518/13, EU:C:2015:9, t. 66. do 70.), ako je tržište pružanja usluga prijevoza u općini Napulj u vrijeme nastanka činjenica de iure otvoreno u određenoj mjeri za tržišno natjecanje te stoga ne postoji zakonski monopol, nije nerealno pretpostaviti da je pružanje usluga prijevoza koje obavlja subjekt kao što je to ANM održano ili povećano zbog predmetne državne mjere, čime poduzetnici s poslovnim nastanom u drugim državama članicama imaju manje mogućnosti za pružanje svojih usluga prijevoza u općini Napulj. Nadalje, čak i ako je tržište pružanja usluga prijevoza u općini Napulj u vrijeme nastanka činjenica bilo de iure zatvoreno za tržišno natjecanje(27), ako djelatnost društva ANM nije ograničena na tu konkretnu uslugu i geografsko tržište, državna mjera o kojoj je riječ mogla je olakšati njegovo širenje na druga tržišta koja su otvorena za tržišno natjecanje(28) osim ako je vođenjem odvojenog računovodstva u odnosu na različite djelatnosti bila isključena mogućnost unakrsnog subvencioniranja između tržišta na kojem društvo ANM možda ima zakonski monopol i bilo kojeg drugog tržišta na kojem je možda poslovalo djelotvorno i transparentno(29).
Primjena sudske prakse i načela na činjenice u glavnom postupku
36. Stoga su presudna pitanja koja mora razmotriti sud koji je uputio zahtjev, kao prvo, je li tržište o kojem je riječ bilo de iure u određenoj mjeri otvoreno za tržišno natjecanje tijekom relevantnog razdoblja i, kao drugo, je li u tom razdoblju društvo ANM poslovalo na drugim tržištima (geografsko tržište i/ili tržište proizvoda/usluga) koja su u određenoj mjeri otvorena za tržišno natjecanje te, ako jest, je li bila isključena svaka mogućnost unakrsnog subvencioniranja.
37. U pogledu prvog pitanja, u svojem odgovoru na zahtjev za pojašnjenjem koji mu je uputio Sud, sud koji je uputio zahtjev naveo je da se prema podnescima društva ANM o tom pitanju izraz „suštinski netržišni uvjeti, zbog isključive naravi pružane usluge” odnosi na činjenicu da u praksi nisu postojali uvjeti tržišnog natjecanja na predmetnom tržištu jer cijela mreža usluga gradskog prijevoza u općini Napulj nije bila predmet javnog natječaja(30) nego izravne dodjele. ANM je naveo da je predmetna izravna dodjela u skladu s pravom Unije i nacionalnim pravom(31). ANM je potvrdio da je imao isključivo pravo u pogledu svih usluga linijskog prijevoza na predmetnom području tako da nije postojala druga slična usluga te se njegova usluga nije mogla zamijeniti sličnom uslugom.
38. Smatram da sama činjenica da je izravna dodjela možda bila u skladu s propisima Unije i nacionalnog prava o javnoj nabavi ne isključuje i mogućnost da je bilo narušavanja mogućeg tržišnog natjecanja ili mogućnost da je to utjecalo na trgovinu među državama članicama. Umjesto toga mora se razmotriti pitanje je li ANM imao zakonski monopol u pogledu upravljanja gradskim prijevozom u općini Napulj ili je u skladu s nacionalnim pravom predmetna koncesija, ili njezin dio, mogla biti dodijeljena drugom subjektu, među ostalim, provedbom postupka javne nabave. Ako je postojala mogućnost provedbe postupka javne nabave(32), tada je moglo biti određenog tržišnog natjecanja na predmetnom tržištu te je izravna dodjela sama po sebi mogla doprinijeti narušavanju mogućeg tržišnog natjecanja ili je to narušavanje pojačala ili je mogla utjecati na trgovinu među državama članicama(33).
39. Na raspravi pred Sudom koja je održana 3. travnja 2019. bilo je znatnih razilaženja između društva ANM i drugih stranaka u pogledu pravog područja primjene i značaja talijanskog prava za to pitanje, osobito članka 18. Zakonodavne uredbe br. 422/1997. Tumačenje nacionalnog prava nije u nadležnosti Suda. Stoga s obzirom na očitovanja koja su podnijeli INPS, ANM, talijanska vlada i Komisija na raspravi održanoj 3. travnja 2019. smatram da sud koji je uputio zahtjev mora ispitati ne samo dopuštaju li članak 18. Zakonodavne uredbe br. 422/1997 i/ili druge odredbe nacionalnog prava izravnu dodjelu predmetne koncesije društvu ANM, nego također i nalažu li je zapravo. Čini se vjerojatnim(34), kako proizlazi iz letimičnog čitanja članka 18. stavka 2. Zakonodavne uredbe br. 422/1997, da je na predmetnom tržištu u vrijeme nastanka činjenica mogla postojati određena mjera tržišnog natjecanja(35). Svrha je te radnje utvrditi je li ANM imao zakonski monopol u odnosu na relevantno tržište.
40. U pogledu drugog pitanja, ANM je u svojem pisanom očitovanju potvrdio da nije poslovao izvan pokrajine(36) Napulj tijekom relevantnog razdoblja. ANM je također tvrdio da u skladu s njegovim statutom (koji je bio na snazi od 27. lipnja 1995. do 2001.) poslovao samo u općini Napulj. Osim toga je tvrdio da u skladu s nacionalnom sudskom praksom nije mogao poslovati izvan pokrajine Napulj. Međutim, ističem da je u skladu s člankom 3. stavcima 2. i 3. njegova statuta od 6. travnja 1992. ANM mogao u određenim okolnostima poslovati izvan te općine.
41. ANM također tvrdi da nije obavljao nikakvu djelatnost osim upravljanja sustavom gradskog javnog prijevoza do 1. siječnja 2013. kad se spojio s drugim trgovačkim društvom, Napolipark, koje upravlja parkiralištima automobila. Uzimajući u obzir predmetni datum i dulje vrijeme koje je proteklo od dodjele državne mjere, smatram da ta djelatnost u vremenskom pogledu nije relevantna za ocjenu stvarnog ili mogućeg utjecaja predmetne mjere na tržišno natjecanje ili trgovinu među državama članicama. Međutim, ističem da u skladu s člankom 4. contratto di servizio (ugovor o pružanju usluga) koji su 27. lipnja 1997. sklopili općina Napulj i ANM, predmet koncesije nije samo upravljanje gradskim prijevozom, nego ona uključuje i upravljanje parkirnim mjestima.
42. S obzirom na ta razmatranja, sud koji je uputio zahtjev mora prema tome ispitati je li ANM poslovao izvan općine Napulj ili na drugom tržištu proizvoda/usluga tijekom relevantnog razdoblja i, ako jest, je li bila isključena svaka mogućnost unakrsnog subvencioniranja.
Zaključak
43. Stoga predlažem Sudu da na prethodno pitanje koje je uputio Corte suprema di cassazione, Sezione Lavoro (Vrhovni kasacijski sud, Radni odjel, Italija) odgovori na sljedeći način:
Odluka 2000/128/EZ od 11. svibnja 1999. o sustavu potpora koje je Italija dodijelila za intervencije u korist zapošljavanja primjenjuje se na poslodavca kao što je to Azienda Napoletana Mobilità SpA, koji je obavljao djelatnost lokalnog javnog prijevoza i koji je tijekom razdoblja od svibnja 1997. do svibnja 2001. ostvario korist od smanjenja doprinosa za socijalno osiguranje nakon sklapanja ugovora o osposobljavanju i radu poslije stupanja na snagu Zakona br. 407 iz 1990., osim ako je imao zakonski monopol kojim je zakonodavstvom ili regulatornim mjerama u skladu s pravom Unije pružanje tih usluga bilo ograničeno na isključivog pružatelja, pri čemu su isključeni svi drugi subjekti, te pod uvjetom da nije poslovao ni na jednom drugom geografskom tržištu ili tržištu proizvoda/usluga.