Predmet C‑649/13

Comité d’entreprise de Nortel Networks SA i dr.

protiv

Cosme Rogeaua

i

Cosme Rogeau

protiv

Alana Roberta Blooma i dr.

(zahtjev za prethodnu odluku,

koji je uputio tribunal de commerce de Versailles)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Uredba (EZ) br. 1346/2000 – Članak 2. točka (g), članak 3. stavak 2. i članak 27. – Uredba (EZ) br. 44/2001 – Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Glavni stečajni postupak – Sekundarni stečajni postupak – Sukob nadležnosti – Isključiva ili alternativna nadležnost – Utvrđivanje mjerodavnog prava – Utvrđivanje dužnikove imovine koja ulazi u sekundarni stečajni postupak – Utvrđivanje mjesta gdje se ta imovina nalazi – Imovina smještena u trećoj državi“

Sažetak – Presuda Suda (prvo vijeće) od 11. lipnja 2015.

1.        Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Stečajni postupci – Uredba br. 1346/2000 – Područje primjene – Tužbe za raspodjelu utrška od prodaje imovine društva u stečaju na glavni i sekundarni stečajni postupak – Uključenost – Neprimjenjivost Uredbe br. 44/2001

(uredbe Vijeća br. 1346/2000 i br. 44/2001, čl. 1. st. 2. t. (b))

2.        Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Stečajni postupci – Uredba br. 1346/2000 – Međunarodna nadležnost za otvaranje stečajnog postupka – Sekundarni postupak – Tužba za utvrđenje dužnikove imovine koja ulazi u područje djelovanja učinaka sekundarnog postupka – Uključenost – Alternativna nadležnost sa sudovima države članice u kojoj je otvoren glavni stečajni postupak

(Uredba Vijeća br. 1346/2000, čl. 3. st. 1. i 2., čl. 25. st. 1. podst. 1. i čl. 27.)

3.        Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Stečajni postupci – Uredba br. 1346/2000 – Sekundarni postupak – Tužba za utvrđenje dužnikove imovine koja ulazi u područje djelovanja učinaka sekundarnog postupka – Država članica na čijem se području nalazi imovina – Pojam

(Uredba Vijeća br. 1346/2000, čl. 2. t. (g), čl. 3. st. 2. i čl. 27.)

1.        Nadležnost za odlučivanje o sporu može biti uređena odredbama Uredbe br. 44/2001 o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, premda se spor vodi između stečajnih upravitelja iz dvaju stečajnih postupaka, glavnog i sekundarnog, koji su uređeni Uredbom br. 1346/2000 o stečajnom postupku. U tom pogledu već je presuđeno, s jedne strane, da uredbe br. 44/2001 i 1346/2000 treba tumačiti na način da se izbjegnu sva preklapanja pravnih pravila koja ti tekstovi propisuju kao i sve pravne praznine te, s druge strane, da se područje primjene Uredbe br. 1346/2000 ne smije široko tumačiti i da samo tužbe koje izravno proizlaze iz stečajnog postupka i koje su s njime tijesno povezane ulaze u područje primjene Uredbe br. 1346/2000. Iz navedenoga proizlazi da mjerodavni kriterij Suda za utvrđivanje pravnog područja u koje spada neka tužba nije njezin postupovni kontekst, već pravna osnova. Usto, mjerodavni kriterij za utvrđivanje pravnog područja u koje spada neka tužba nije njezin postupovni kontekst, već pravna osnova. U skladu s tim pristupom, treba ispitati proizlazi li pravo ili obveza koja je osnova tužbe iz općih pravila građanskog i trgovačkog prava ili posebnih pravila o odstupanjima koja vrijede za stečajni postupak.

Kada je riječ o raspodjeli utrška od prodaje imovine društva u stečaju na glavni i sekundarni stečajni postupak, s obzirom na to da se ta raspodjela u biti ima izvršiti na temelju odredaba Uredbe br. 1346/2000, ima se primijeniti ta uredba.

(t. 25.‑28., 30.)

2.        Članak 3. stavak 2. i članak 27. Uredbe br. 1346/2000 o stečajnom postupku treba tumačiti na način da su sudovi države članice u kojoj je otvoren sekundarni stečajni postupak nadležni za odlučivanje o utvrđivanju dužnikove imovine koja ulazi u područje djelovanja učinaka tog sekundarnog postupka alternativno sa sudovima države članice u kojoj je otvoren glavni stečajni postupak.

Naime, s obzirom na strukturu i koristan učinak Uredbe br. 1346/2000, treba smatrati da članak 3. stavak 2. te uredbe sudovima države članice na čijem je državnom području otvoren sekundarni stečajni postupak dodjeljuje međunarodnu nadležnost za odlučivanje o tužbama koje izravno proizlaze iz stečajnog postupka i koje su s njime tijesno povezane („povezane“ tužbe), u opsegu u kojem se te tužbe odnose na dužnikovu imovinu koja se nalazi na državnom području te države. Propisujući, na temelju članka 25. stavka 1. podstavka 1. Uredbe br. 1346/2000, obvezu priznavanja „povezanih“ odluka koje donesu sudovi nadležni na temelju članka 3. stavka 2. te uredbe, očito je da ta uredba barem implicitno dodjeljuje nadležnost tim sudovima za donošenje tih odluka. Usto, zaštita lokalnih interesa, koja je jedan od bitnih ciljeva koji se želi ostvariti mogućnošću otvaranja sekundarnog stečajnog postupka, kako je predviđeno člankom 27. navedene uredbe, a time i koristan učinak, među ostalim, toga članka bili bi znatno oslabljeni kada povezanu tužbu kojom se želi utvrditi je li određena imovina obuhvaćena sekundarnim stečajnim postupkom ne bi bilo moguće podnijeti sudovima države članice na čijem je državnom području otvoren sekundarni postupak. Stoga su sudovi države članice u kojoj je otvoren sekundarni stečajni postupak, na temelju članka 3. stavka 2. Uredbe br. 1346/2000, nadležni za utvrđivanje dužnikove imovine koja ulazi u područje djelovanja učinaka tog postupka.

Usto, isključiva nadležnost sudova države članice u kojima je otvoren sekundarni stečajni postupak za odlučivanje o utvrđivanju dužnikove imovine koja ulazi u područje djelovanja toga postupka oduzela bi koristan učinak članku 3. stavku 1. te uredbe, u dijelu u kojem je tom odredbom predviđena međunarodna nadležnost za odlučivanje o „povezanim“ tužbama, a to se onda ne može prihvatiti.

(t. 27., 33., 35.‑38., 42., 46. i izreka)

3.        Utvrđivanje dužnikove imovine koja ulazi u područje djelovanja učinaka sekundarnog stečajnog postupka mora se izvršiti u skladu s odredbama članka 2. točke (g) Uredbe br. 1346/2000 o stečajnom postupku.

Naime, kako to proizlazi iz članka 3. stavka 2. i članka 27. Uredbe br. 1346/2000, učinci sekundarnog stečajnog postupka ograničeni su na imovinu dužnika koja se na dan otvaranja stečajnog postupka nalazi na državnom području države članice u kojoj je otvoren sekundarni stečajni postupak. U tom pogledu, kada je riječ o pitanju treba li smatrati da se imovina na dan otvaranja stečajnog postupka nalazila na državnom području neke države članice, ta uredba propisuje jedinstvena pravila koja u tom opsegu isključuju bilo kakvu primjenu nacionalnog prava. Usto, iako članak 2. točka (g) navedene uredbe izravno upućuje samo na imovinu, prava i tražbine koji se nalaze u državi članici, iz toga se ne može zaključiti da se tu odredbu ne može primijeniti u slučaju da se za tu imovinu, pravo ili tražbinu treba smatrati da se nalazi u trećoj državi. Stoga, kako bi se utvrdila imovina obuhvaćena sekundarnim stečajnim postupkom, dovoljno je provjeriti jesu li se navedeni predmeti na dan otvaranja stečajnog postupka nalazili u smislu tog članka 2. točke (g) na državnom području države članice u kojoj je otvoren taj postupak a da pritom eventualno pitanje u kojoj se drugoj državi kasnije nalazila ta imovina nema važnosti u tom pogledu.

(t. 48., 50., 52., 53., 55. i izreka)