Predmet C‑105/14

Kazneni postupak

protiv

Ive Taricca i dr.

(zahtjev za prethodnu odluku

koji je uputio Tribunale di Cuneo)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Kazneni postupak u vezi s kaznenim djelima u području poreza na dodanu vrijednost (PDV) – Članak 325. UFEU‑a – Nacionalno zakonodavstvo koje predviđa rokove apsolutne zastare koji mogu prouzročiti nekažnjavanje kaznenih djela – Moguća šteta za financijske interese Europske unije – Obveza nacionalnog suda da ne primijeni bilo koju odredbu domaćeg prava koja može nanijeti štetu obvezama koje države članice imaju na temelju prava Unije“

Sažetak – Presuda Suda (veliko vijeće) od 8. rujna 2015.

1.        Prethodna pitanja – Nadležnost Suda – Granice – Pitanja koja očito nisu relevantna, hipotetska pitanja postavljena u kontekstu koji isključuje koristan odgovor i pitanja koja nemaju veze s predmetom spora u glavnom postupku

(čl. 267. UFEU‑a)

2.        Vlastita sredstva Europske unije – Zaštita financijskih interesa Unije – Borba protiv prijevare i drugih protuzakonitih aktivnosti – Obveza država članica da uspostave učinkovite i odvraćajuće sankcije – Opseg – Porezna kaznena djela u području poreza na dodanu vrijednost – Nacionalni propis koji predviđa ograničenje ukupnog trajanja zastare u kaznenim stvarima u slučaju prekida i može dovesti do nekažnjavanja u brojnim slučajevima – Nedopuštenost – Provjera koja je na nacionalnom sudu

(čl. 4. st. 3. UEU‑a; čl. 325. st. 1 i 2. UFEU‑a; Direktiva Vijeća 2006/112)

3.        Vlastita sredstva Europske unije – Zaštita financijskih interesa Unije – Borba protiv prijevare i drugih protuzakonitih aktivnosti – Obveza država članica da uspostave učinkovite i odvraćajuće sankcije – Opseg – Porezna kaznena djela u području poreza na dodanu vrijednost – Ocjena nacionalnog suda o sukladnosti sustava zastare koji sadrži ograničenje u pogledu produljenja nakon prekida – Utjecaj članaka 101., 107. i 119. UFEU‑a – Nepostojanje

(čl. 4. st. 3. UEU‑a; čl. 101., 107., 119. i 325. UFEU‑a)

1.        Vidjeti tekst odluke.

(t. 29., 30.)

2.        Nacionalni propis u području zastare kaznenih djela, poput onog iz članka 160. posljednjeg stavka Kaznenog zakona, kako je izmijenjen zakonom br. 251 od 5. prosinca 2005., u vezi s člankom 161. tog zakona, koji na datum okolnosti u glavnom postupku propisuje da radnja koja dovodi do prekida zastare u okviru kaznenog progona koji se odnosi na teške prijevare u području poreza na dodanu vrijednost ima učinak produljenja zastarnog roka samo za četvrtinu njegova prvotnog trajanja, može nanijeti štetu obvezama država članica na temelju članka 325. stavaka 1. i 2. UFEU‑a, u slučaju da taj nacionalni propis sprječava izricanje učinkovitih i odvraćajućih sankcija u značajnom broju slučajeva teških prijevara koje štete financijskim interesima Europske unije ili propisuje mnogo duže rokove zastare za slučajeve prijevara koje štete financijskim interesima dotične države članice nego za one koje štete financijskim interesima Europske unije, što je na nacionalnom sudu da provjeri. Na nacionalnom je sudu da omogući puni učinak članka 325. stavaka 1. i 2. UFEU‑a ne primjenjujući, prema potrebi, odredbe nacionalnog prava koje bi mogle imati učinak sprječavanja dotične države članice u poštovanju njezinih obveza na temelju članka 325. stavaka 1. i 2. UFEU‑a.

Naime, u području poreza na dodanu vrijednost, iz Direktive 2006/112 u vezi s člankom 4. stavkom 3. UEU‑a proizlazi da države članice nemaju samo općenitu obvezu poduzeti sve potrebne zakonodavne i upravne mjere kojima se može osigurati cjelovita naplata PDV‑a koji se duguje na njezinu području, već se moraju također boriti protiv utaje. Stoga, iako države članice zasigurno raspolažu slobodom izbora primjenjivih sankcija, koje mogu biti u obliku upravnih sankcija, kaznenih sankcija ili kombinacije tih dviju sankcija, kako bi se osigurala naplata svih prihoda od PDV‑a i time zaštita financijskih interesa Unije sukladno odredbama Direktive 2006/112 i članka 325. UFEU‑a, ipak kaznene sankcije mogu biti nužne kako bi se na učinkovit i odvraćajući način borilo protiv teških prijevara vezanih uz porez na dodanu vrijednost.

(t. 36., 39., 58. i t. 1. izreke)

3.        Sustav zastare koji se primjenjuje na kaznena djela počinjena u području poreza na dodanu vrijednost koji predviđa da rok zastare ne može biti produljen za više od jedne četvrtine svojeg prvotnog trajanja ne može se ocjenjivati s obzirom na članke 101., 107. i 119. UFEU‑a.

Naime, kao prvo, ne može se na temelju navodne manjkave provedbe nacionalnih kaznenih odredaba u području PDV‑a zaključiti da se time nužno promiče koluzivno postupanje među poduzetnicima protivno članku 101. UFEU‑a u vezi s člankom 4. stavkom 3. UEU‑a. Kao drugo, iako neučinkovit i/ili neodvraćajući karakter sankcija predviđenih u području PDV‑a može eventualno omogućiti financijsku prednost dotičnim poduzetnicima, to ne može, međutim, biti pitanje primjene članka 107. UFEU‑a u ovom slučaju, s obzirom na to da sve transakcije podliježu sustavu PDV‑a i da se svako kazneno djelo počinjeno u području PDV‑a kažnjava, osim pojedinačnih slučajeva u kojima bi sustav zastare neka kaznena djela mogao lišiti kaznenih posljedica. Kao treće, pitanje jesu li predmetne nacionalne odredbe koje mogu dovesti do nekažnjivosti određenih kaznenih dijela u području PDV‑a u skladu s navedenim načelom zdravih javnih financija ne ulazi u područje primjene članka 119. UFEU‑a, s obzirom na to da je previše posredno povezano s tom obvezom država članica.

(t. 60., 62., 64., 65. i t. 2. izreke)