Predmet C‑333/13

Elisabeta Dano

i

Florin Dano

protiv

Jobcenter Leipzig

(zahtjev za prethodnu odluku

koji je uputio Sozialgericht Leipzig)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Slobodno kretanje osoba – Građanstvo Unije – Jednako postupanje – Državljani neke države članice koji nisu ekonomski aktivni, a borave na području druge države članice – Isključenje tih osoba iz korištenja posebnih nedoprinosnih novčanih davanja na temelju Uredbe (EZ) br. 883/2004 – Direktiva 2004/38/EZ – Pravo boravka dulje od tri mjeseca – Članak 7. stavak 1. točka (b) i članak 24. – Uvjet o dostatnim sredstvima“

Sažetak – Presuda Suda (veliko vijeće) od 11. studenoga 2014.

1.        Socijalna sigurnost – Radnici migranti – Jednakost postupanja u smislu članka 4. Uredbe br. 883/2004 – Područje primjene – Posebna nedoprinosna novčana davanja – Uključenost

(Uredba br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 3. st. 3., čl. 4. i čl. 70.; Uredba Vijeća br. 1247/92, uv. izj. 3. i 7.)

2.        Socijalna sigurnost – Radnici migranti – Direktiva 2004/38 – Socijalna pomoć – Pojam – Posebna nedoprinosna novčana davanja iz članka 70. stavka 2. Uredbe br. 883/2004 – Uključenost

(Uredba br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 70. st. 2.; Direktiva 2004/38 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 24. st. 2.)

3.        Građanstvo Unije – Pravo na slobodno kretanje i boravak na području država članica – Direktiva 2004/38 – Načelo jednakog postupanja – Obveza države članice domaćina da dodijeli pravo na socijalnu pomoć državljanima drugih država članica koji nisu ekonomski aktivni – Uvjeti – Boravak na području države članice domaćina uz poštovanje uvjeta iz Direktive – Obveza ekonomski neaktivnog građanina Unije da za sebe i članove svoje obitelji raspolaže dostatnim sredstvima

(Uredba br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 4. i 70.; Direktiva 2004/38 Europskog parlamenta i Vijeća, uv. izj. 10. i čl. 7. st. 1. t. (b) i 24. st. 1.)

4.        Prethodna pitanja – Nadležnost Suda – Granice – Zahtjev za tumačenje Povelje Unije o temeljnim pravima – Predmet nacionalnog spora koji nije ni na koji način povezan s pravom Unije – Nenadležnost Suda

(čl. 6. st. 1. UEU‑a; čl. 267. UFEU‑a; Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 51. st. 1.; Uredba br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 70.; Direktiva 2004/38 Europskog parlamenta i Vijeća)

1.        Uredbu br. 883/2004 o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti, kako je izmijenjena Uredbom br. 1244/2010, treba tumačiti na način da „posebna nedoprinosna novčana davanja“ u smislu članka 3. stavka 3. i članka 70. te uredbe ulaze u područje primjene članka 4. spomenute uredbe.

Naime, s jedne strane, iz teksta članka 3. Uredbe br. 883/2004 jasno proizlazi da se ta uredba primjenjuje na posebna nedoprinosna novčana davanja. S druge strane, iako je istina da članak 70. stavak 3. spomenute uredbe iznimno čini određene odredbe te uredbe neprimjenjivima na spomenuta davanja, njezin članak 4. ne spada među te odredbe. Naposljetku, iz uvodnih izjava 3. i 7. Uredbe br. 1247/92 proizlazi da posebnu odredbu koja je spomenutom uredbom unesena u Uredbu br. 1408/71 obilježava činjenica da se posebna nedoprinosna novčana davanja ne mogu izvoziti u zamjenu za jednako postupanje u državi boravišta.

(t. 49., 51.‑55. i t. 1. izreke)

2.        „Posebna nedoprinosna novčana davanja“ iz članka 70. stavka 2. Uredbe br. 883/2004 o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti, kako je izmijenjena Uredbom br. 1244/2010, ulaze u pojam „socijalne pomoći“ u smislu članka 24. stavka 2. Direktive 2004/38 o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji na slobodno kretanje i [boravak] na području države članice. Naime, taj se pojam odnosi na sve programe pomoći javnih tijela, bilo na nacionalnoj, regionalnoj ili lokalnoj razini, na koje ima pravo pojedinac koji ne raspolaže dostatnim sredstvima za podmirivanje svojih osnovnih potreba kao ni potreba svoje obitelji i za kojeg zbog toga postoji opasnost da će tijekom svojeg boravka postati teret javnim financijama države članice domaćina, što bi moglo imati posljedice na opću razinu pomoći koju ta država može dodijeliti.

(t. 63.)

3.        Članak 24. stavak 1. Direktive 2004/38/EZ o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji na slobodno kretanje i [boravak] na području države članice, u vezi s člankom 7. stavkom 1. točkom (b) iste, kao i članak 4. Uredbe br. 883/2004 o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti, kako je izmijenjena Uredbom br. 1244/2010, trebaju se tumačiti na način da im nije protivan propis države članice na temelju kojeg su državljani drugih država članica isključeni iz prava na određena „posebna nedoprinosna novčana davanja“ u smislu članka 70. stavka 2. Uredbe br. 883/2004, dok su ta davanja zajamčena državljanima države članice domaćina koji se nalaze u istom položaju, pod uvjetom da ti državljani drugih država članica u državi članici domaćinu nemaju pravo boravka na temelju Direktive 2004/38.

Naime, u skladu s člankom 24. stavkom 1. Direktive 2004/38, svi građani Unije koji na temelju Direktive borave na području države članice domaćina imaju pravo na jednako postupanje kao i državljani te države članice unutar područja primjene Ugovora. Iz toga slijedi da građanin Unije, što se tiče pristupa gore spomenutim socijalnim davanjima, može zahtijevati pravo na jednako postupanje kao i državljani države članice domaćina samo ako je njegov boravak na području države članice domaćina u skladu s uvjetima Direktive 2004/38. Priznati da se osobe koje nemaju pravo boravka na temelju Direktive 2004/38 mogu pozvati na pravo na socijalna davanja pod istim uvjetima koji se primjenjuju na državljane dotične države članice bilo bi protivno cilju spomenute direktive, navedenom u njezinoj uvodnoj izjavi 10., a koji ide za tim da se izbjegne da građani Unije koji su državljani drugih država članica postanu neprimjeren teret za sustav socijalne pomoći države članice domaćina.

Tako, što se tiče ekonomski neaktivnih građana Unije čiji je boravak u državi članici domaćinu dulji od tri mjeseca, ali kraći od pet godina, valja ispitati je li boravak spomenutih građana u skladu s uvjetima iz članka 7. stavka 1. točke (b) Direktive 2004/38, među kojima se nalazi obveza ekonomski neaktivnog građanina Unije da za sebe i članove svoje obitelji raspolaže dostatnim sredstvima, čija je svrha spriječiti da se ekonomski neaktivni građani Unije koriste sustavom socijalne zaštite države članice domaćina za financiranje vlastitih sredstava za život. Primjenom te odredbe država članica mora imati mogućnost odbiti dodijeliti socijalna davanja ekonomski neaktivnim građanima Unije koji se svojom slobodom kretanja koriste samo kako bi ostvarili pravo na socijalnu pomoć u drugoj državi članici, premda ne raspolažu dostatnim sredstvima da bi ostvarili pravo boravka. U tom pogledu valja konkretno ispitati ekonomski položaj svake zainteresirane osobe, ne uzimajući u obzir zatražena socijalna davanja.

Isti zaključak nameće se u vezi s tumačenjem članka 4. Uredbe br. 883/2004, s obzirom na to da se „posebna nedoprinosna novčana davanja“ u smislu članka 70. stavka 2. spomenute uredbe dodjeljuju na temelju stavka 4. tog istog članka isključivo u državi članici u kojoj zainteresirani boravi i u skladu s njezinim zakonodavstvom.

(t. 68., 69., 74., 76., 78., 80., 83., 84. i t. 2. izreke)

4.        Članak 70. Uredbe br. 883/2004 o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti, kako je izmijenjena Uredbom br. 1244/2010, koji definira pojam „posebna nedoprinosna novčana davanja“, nema za cilj odrediti osnovne uvjete za postojanje prava na spomenuta davanja. Stoga je na zakonodavcu svake države članice da odredi te uvjete. Budući da spomenuti uvjeti ne proizlaze ni iz Uredbe br. 883/2004 ni iz Direktive 2004/38 ili iz drugih akata sekundarnog prava Unije i da su stoga države članice nadležne urediti uvjete dodjeljivanja tih davanja, one su također nadležne definirati doseg pokrivenosti socijalnom zaštitom koju osigurava takva vrsta davanja

Posljedično, države članice određujući uvjete i doseg dodjeljivanja posebnih nedoprinosnih novčanih davanja ne provode pravo Unije.

Iz toga slijedi da Sud nije nadležan odgovoriti na pitanje treba li članke 1., 20. i 51. Povelje Europske unije o temeljnim pravima tumačiti na način da državama članicama nameću obvezu da građanima Unije dodjeljuju nedoprinosna novčana temeljna davanja koja im mogu omogućiti stalni boravak ili te države mogu dodjeljivanje davanja ograničiti na to da im se na raspolaganje stave sredstva nužna za povratak u državu porijekla.

(t. 87.‑92.)