PRESUDA SLUŽBENIČKOG SUDA EUROPSKE UNIJE (drugo vijeće)
10. srpnja 2014.(*)
„Javna služba – Osoblje EIB‑a – Uznemiravanje – Istražni postupak – Odluka predsjednika o nepostupanju po pritužbi – Mišljenje istražnog odbora – Pogrešna definicija uznemiravanja – Postupanja s namjerom – Utvrđenje postojanja postupaka i simptoma uznemiravanja – Traženje uzročne veze – Nepostojanje – Nedosljednost mišljenja istražnog odbora – Očita pogreška u ocjeni – Povrede službene dužnosti – Obveza povjerljivosti – Zaštita osobnih podataka – Tužba za naknadu štete“
U predmetu F‑103/11,
povodom tužbe podnesene na temelju članka 270. UFEU‑a,
CG, član osoblja Europske investicijske banke, sa stalnom adresom u Sandweileru (Luksemburg), kojeg je zastupao N. Thieltgen, a zatim J.-N. Louis i D. de Abreu Caldas, odvjetnici,
tužitelj,
kojeg podupire
Europski nadzornik za zaštitu podataka (EDPS), kojeg su zastupali I. Chatelier i H. Kranenborg, a zatim I. Chatelier i A. Buchta, u svojstvu agenata,
intervenijent,
protiv
Europske investicijske banke (EIB), koju zastupaju G. Nuvoli i T. Gilliams, u svojstvu agenata, uz asistenciju A. Dal Ferra, odvjetnika,
tuženika,
SLUŽBENIČKI SUD (drugo vijeće),
u sastavu: M. I. Rofes i Pujol (izvjestiteljica), predsjednica, K. Bradley i J. Svenningsen, suci,
tajnik: J. Tomac, administrator,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 6. ožujka 2014.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Tužbom podnesenom tajništvu Službeničkog suda 11. listopada 2011. CG u bitnom zahtijeva od suda da poništi odluku predsjednika Europske investicijske banke (EIB ili u daljnjem tekstu: Banka) o nepostupanju po njegovoj pritužbi zbog uznemiravanja i da naloži Banci popravljanje imovinske i neimovinske štete za koju smatra da mu je nastala zbog nezakonitosti odluke od 27. srpnja 2011., uznemiravanja koje je navodno pretrpio i povreda službene dužnosti koje se mogu staviti na teret Banci.
Pravni okvir
2 U skladu s člankom 308. UFEU‑a statut Banke utvrđen je u Protokolu koji je priložen Ugovorima i koji čini njihov sastavni dio.
3 Člankom 7. stavkom 3. točkom (h) Protokola br. 5 o Statutu Banke predviđeno je da Vijeće guvernera odobrava poslovnik Banke. Taj je propis odobren 4. prosinca 1958. i pretrpio je više izmjena. On predviđa da pravilnike o osoblju Banke donosi Odbor direktora.
4 Pravilnik o osoblju Banke donio je 20. travnja 1960. Odbor direktora. U članku 14. verzije Pravilnika koja se primjenjuje na spor navodi se da se osoblje Banke sastoji od tri kategorije djelatnika, prema funkciji koju obnašaju: prva kategorija obuhvaća rukovodeće osoblje i sastoji se od dvije funkcijske skupine, funkcijske skupine „rukovodećeg kadra“ i „[f]unkcijske skupine C“; druga kategorija obuhvaća izvršno osoblje s „[f]unkcijskom skupinom D“, „[f]unkcijskom skupinom E“ i „[f]unkcijskom skupinom F“; treća kategorija odnosi se na operativno osoblje i sastavljena je od četiriju funkcijskih skupina.
5 U članku 41. Pravilnika o osoblju određeno je:
„Sve vrste pojedinačnih sporova između Banke i članova njezina osoblja iznose se pred Sud [Europske unije].
[…]“
6 Kodeks ponašanja osoblja Banke, koji je njezin Odbor direktora odobrio 1. kolovoza 2006. (u daljnjem tekstu: Kodeks ponašanja), propisuje u članku 3.6., naslovljenom „Dostojanstvo na radnom mjestu“, sljedeće:
„Neprihvatljiv je bilo kakav oblik uznemiravanja ili zastrašivanja. Svaka žrtva uznemiravanja ili zastrašivanja može, u skladu s Bankinom politikom dostojanstva na radnom mjestu, o tome izvijestiti direktora [Uprave za ljudske potencijale], čemu nije moguće prigovoriti. Banka je dužna pokazati brižljivost prema osobi o kojoj je riječ i ponuditi joj svoju potporu.
3.6.1 Uznemiravanje
Riječ je o ponavljanju neprijateljskih ili neumjesnih izjava, ponašanja odnosno postupaka, koje tijekom dovoljno dugog razdoblja jedan ili više članova osoblja izražava ili pokazuje prema drugom članu. Jedna neuljudna primjedba, jedna prepirka koju prate neugodne riječi izrečene u afektu ne ukazuju na uznemiravanje. Suprotno tome, redoviti izljevi bijesa, neukusno zadirkivanje, neuljudne izjave ili uvredljivo aludiranje, koji se tjednima ili mjesecima redovito ponavljaju nedvojbeno su pokazatelji uznemiravanja na radnom mjestu.
[…]“
7 Banka je 2003. usvojila Politiku dostojanstva na radnom mjestu, koja se spominje u članku 3.6. Kodeksa ponašanja (u daljnjem tekstu: Politika). U članku 2.1. Politike, naslovljenom „Definicije: zastrašivanje i uznemiravanje: o čemu je riječ?“, određeno je:
„[Kodeks ponašanja] u članku 3.6. navodi da je uznemiravanje neprihvatljivo i definira ga na nekoliko načina. Ne postoji jedinstvena definicija uznemiravanja s obzirom na to da se uznemiravanje i zastrašivanje mogu pojaviti u brojnim oblicima. Psihičke ili verbalne prirode, često se manifestiraju kontinuirano, iako su mogući i pojedinačni ozbiljni incidenti. Je li predmetno postupanje namjerno ili ne nije relevantno. Odlučujuće je načelo to da su uznemiravanje i zastrašivanje nepoželjna i neprihvatljiva ponašanja koja štete samopoštovanju i samopouzdanju osobe koja im je izložena.
[…]“
8 U Politici su uspostavljena dva interna postupka namijenjena ispitivanju slučajeva zastrašivanja i uznemiravanja, to jest, s jedne strane, neformalni postupak u kojem član osoblja o kojem je riječ traži mirno rješenje problema i, s druge strane, formalni istražni postupak u kojem podnosi službenu pritužbu koju ispituje tročlani istražni odbor. Taj je odbor ovlašten provesti objektivnu i neovisnu istragu i dati mišljenje s obrazloženom preporukom predsjedniku Banke koji konačno odlučuje o mjerama koje treba poduzeti.
9 U pogledu istražnog postupka u Politici je određeno sljedeće:
„Član osoblja usmenim ili pisanim putem o predmetu obavještava [direktora Uprave za ljudske potencijale]. Ako potonji ocijeni da nije riječ o neposrednom i jasnom slučaju utjecanja stegovnim mjerama i da je, imajući u vidu okolnosti koje ga obilježavaju, predmet moguće kvalificirati kao uznemiravanje, član osoblja o kojem je riječ može pokrenuti istražni postupak na sljedeći način:
1. Pisanim putem upućuje službeni zahtjev [direktoru Uprave za ljudske potencijale] za otvaranje istražnog postupka, navodeći predmet pritužbe i identitet navodnog ili navodnih uznemiravatelja.
2. [Direktor Uprave za ljudske potencijale], u sporazumu s predstavnicima osoblja, predlaže [p]redsjedniku [Banke] sastav odbora i utvrđuje datum početka istrage, najkasnije 30 kalendarskih dana nakon primitka pritužbe.
3. [Direktor Uprave za ljudske potencijale] odmah potvrđuje primitak pritužbe člana osoblja o kojem je riječ, potvrđujući [mu] [također] otvaranje istražnog postupka. K tome:
a. zahtijeva od člana osoblja da svoju pritužbu podnese na memorandumu […],
[…]
c. upozorava da će nakon primitka gore navedenog memoranduma navodni uznemiravatelj biti obaviješten o predmetu pritužbe i da će u tom smislu dobiti potrebne obavijesti, ali neće primiti presliku memoranduma,
[…]
e. obavještava [podnositelja pritužbe] da će navodni uznemiravatelj biti upozoren na to da [ga] ne smije ni u kojem trenutku napadati te da pritužba mora biti ispitana uz strogu povjerljivost obiju strana (obavijest koja će biti datirana i vraćena [direktoru Uprave za ljudske potencijale] s potvrdom o primitku),
[…]
4. Kada [direktor Uprave za ljudske potencijale] primi memorandum [podnositelja pritužbe]:
a. bez odgode šalje obavijest navodnom uznemiravatelju, navodeći objekt pritužbe i sve potrebne podatke, zahtijevajući od njega da mu u roku od [deset] dana dostavi u povjerljivom pismu svoj pisani odgovor s, ako to želi, popratnim dokumentima ili dokazima,
[…]
c. podsjeća navodnog uznemiravatelja na to da podnositelj pritužbe ni u jednom trenutku ne smije biti napadnut i da pritužba mora biti ispitana uz strogu povjerljivost obiju strana (obavijest koja će biti datirana i vraćena [direktoru Uprave za ljudske potencijale] s potvrdom o primitku).
[…]“
10 U pogledu saslušanja, Politika određuje sljedeće:
„Saslušanje ima za cilj točno utvrditi što se dogodilo i prikupiti činjenični materijal koji će omogućiti donošenje obrazloženog mišljenja. […]
[…] Odbor ima pravo odabrati način postupanja koji smatra prikladnim. Načelno, saslušanje se odvija u obliku niza odvojenih sastanaka koji se održavaju prema sljedećem redoslijedu:
– prije svih [podnositelj pritužbe;]
– svjedoci koje eventualno predloži [podnositelj pritužbe;]
– navodni uznemiravatelj[;]
– svjedoci koje eventualno predloži navodni uznemiravatelj[;]
[…]“
11 Što se tiče rezultata istrage, Politikom je predviđeno:
„Nakon što su sve stranke saslušane i sve druge potrebne istražne radnje provedene, odbor bi trebao biti u mogućnosti razmotriti i dati obrazloženu preporuku. Odbor nije ovlašten donositi odluku.
Odbor može dati različite preporuke kako bi se:
[…]
– pokrenuo stegovni postupak [protiv navodnog uznemiravatelja].
[…]“
12 U pogledu konačne odluke koju donosi predsjednik Banke, Politika određuje:
„U Odluci [p]redsjednika [Banke] moraju se navesti eventualne mjere koje treba poduzeti te hodogram njihove provedbe; Takve su mjere npr.:
– provođenje stegovnog postupka [protiv navodnog uznemiravatelja],
[…]“
13 U skladu s Prilogom 1. Politici, potonju treba tumačiti zajedno s Kodeksom ponašanja i Pravilnikom o osoblju Banke.
Činjenice iz kojih proizlazi spor
14 Banka je tužitelja angažirala 16. srpnja 1998. u kategoriji izvršnog osoblja, funkcijskoj skupini E.
15 Tužitelj je 1. travnja 2000. unaprijeđen u funkcijsku skupinu D, stupanj 1, navedene kategorije.
16 Od 1. srpnja 2001. do 1. siječnja 2008. tužitelj se nalazio pod hijerarhijskim nadzorom Y‑a, najprije u okviru projekta, a zatim u okrilju Opće uprave (OU) za upravljanje rizicima (u daljnjem tekstu: OU „Upravljanje rizicima“), gdje je obnašao dužnost voditelja Odjela „Valutnog rizika“ u Upravi za financijski rizik, koje je Y bio direktor. U okviru svojih dužnosti tužitelj je također usko surađivao s X‑om, direktorom Uprave za kreditni rizik u OU „Upravljanje rizicima“.
17 Tužitelj je 1. siječnja 2008. imenovan načelnikom službe „Koordiniranje“ (u daljnjem tekstu: Služba za koordinaciju) u okviru OU „Upravljanje rizicima“ i unaprijeđen u funkcijsku skupinu C kategorije rukovodećeg osoblja. U to vrijeme glavni direktor OU „Upravljanje rizicima“ izravno je nadzirao X‑a i Y‑a, kao direktore Uprave za kreditni rizik i Uprave za financijski rizik, te tužitelja. Tužitelj se na tom radnom mjestu nalazio i na dan podnošenja tužbe.
18 Od 23. siječnja do 8. ožujka 2008. tužitelj je bio na bolovanju, a od 9. ožujka do 28. srpnja 2008. na rodiljnom dopustu, nakon čega je do 12. rujna 2008. koristio godišnji odmor.
19 U izvješću o ocjeni tužitelja za 2008. godinu ocjenjivač je zauzeo stav da je tužiteljev učinak bio u skladu sa svim očekivanjima i da treba dobiti premiju.
20 U izvješću o ocjeni tužitelja za prvo polugodište 2009. ocjenjivač je zaključio da je učinak tužitelja bio vrlo dobar. Tužitelju je dodijeljena povišica od tri mini‑stupnja i premije.
21 Dana 1. svibnja 2010. glavni direktor OU „Upravljanje rizicima“ imenovan je na drugo radno mjesto u Banci. X je imenovan za vršitelja dužnosti glavnog direktora OU „Upravljanje rizicima“ za preostali dio 2010. godine pa sve do 30. ožujka 2011. U tom je razdoblju njegovo nekadašnje radno mjesto direktora Uprave za kreditni rizik privremeno popunio Z.
22 Tužitelj, X i Y kandidirali su se za radno mjesto glavnog direktora OU „Upravljanje rizicima“, a tužitelj se usto prijavio i za radno mjesto direktora Uprave za kreditni rizik. Prijave X‑a i Y‑a, kao ni tužiteljeva, nisu prihvaćene.
23 Od 4. svibnja 2010. tužitelj je koristio dugotrajno bolovanje. Imajući u vidu njegov izostanak, neke od njegovih obveza kao načelnika Službe za koordinaciju preraspodijeljene su napose X‑u, Y‑u i Z‑u.
24 Dana 28. lipnja 2010. liječnik koji je liječio tužitelja izdao je na njegovu zamolbu uvjerenje o tome da zdravstveno stanje tužitelja zahtijeva mirovanje u ležećem položaju, ali da dopušta rad kod kuće pod uvjetom da se obavlja u ležećem i polusjedećem položaju, i na neodređeno vrijeme od dana izdavanja liječničkog uvjerenja. Tužitelj je na temelju tog uvjerenja zatražio da mu se odobri rad kod kuće, u režimu rada na daljinu. Banka je prihvatila taj zahtjev, navodeći da tužitelj i dalje zadržava status osobe koja koristi bolovanje.
25 Početkom rujna 2010. tužitelj je zatražio odobrenje Bankinog liječnika medicine rada za dolazak na posao u sjedište Banke jednom tjedno na pola radnog dana i za nastavak rada u režimu rada na daljinu. Taj je zahtjev prihvaćen.
26 Dana 15. prosinca 2010. imenovan je novi glavni direktor OU „Upravljanje rizicima“, koji je s obavljanjem te funkcije započeo 1. travnja 2011.
27 U razdoblju od 8. veljače do 3. travnja 2011. tužitelju je iz zdravstvenih razloga odobren rad na pola radnog vremena.
28 Dana 18. veljače 2011. tužitelj je, u skladu s Politikom, zatražio otvaranje istražnog postupka protiv X‑a i Y‑a, nakon što se koristio neformalnim postupkom. U tom zahtjevu naveo je da su ga X, od mjeseca lipnja 2010., i Y, od mjeseca rujna 2008., zastrašivali i uznemiravali, napose tako što su ga, kao prvo, dezinformirali ili mu uskraćivali informacije kako bi umanjili njegovu radnu učinkovitost; kao drugo, „stavili ad acta“ raspodjeljujući i/ili smanjujući njegovu ulogu i njegove odgovornosti; kao treće, ocrnjivali ga u javnosti te ga ponižavali u javnim i/ili privatnim krugovima; i, kao četvrto, udaljavali su ga od kruga njegovih kolega isključujući ga iz razmjene informacija vezanih uz posao.
29 Dana 22. veljače 2011. Banka je odgovorila na dopis tužitelja od 18. veljače.
30 Dopisom direktora Uprave za ljudske potencijale od 28. veljače 2011. tužitelj je obaviješten o otvaranju istražnog postupka i pozvan da svoju pritužbu podnese na memorandumu. U dopisu je direktor naznačio da će, nakon primitka memoranduma, navodni uznemiravatelji biti obaviješteni o predmetu pritužbe, da će primiti presliku memoranduma kako bi se osigurala zaštita njihovih prava obrane i da će, s osnove uzajamnosti i temeljem istog načela, tužitelj primiti presliku očitovanja dvaju navodnih uznemiravatelja. U dopisu je također navedeno da će potonji biti upozoreni na to ga ne smiju ni u kojem trenutku napadati te da pritužba mora biti ispitana uz strogu povjerljivost obiju strana.
31 U memorandumu od 14. ožujka 2011. tužitelj je istaknuo postupanja dvaju navodnih uznemiravatelja prema njemu koja predstavljaju zastrašivanje i uznemiravanje. Tom su memorandumu priloženi dokumenti koji bi trebali dokazati istinitost navoda iz njegove pritužbe. Veći broj tih priloga sadržavao je podatke o zdravstvenom stanju tužitelja, uključujući liječnička uvjerenja o ponajprije nesposobnosti za rad, te korespondenciju elektroničkom poštom.
32 Dopisom od 16. ožujka 2011. direktor Uprave za ljudske potencijale potvrdio je primitak memoranduma od 14. ožujka 2011. i istoga dana obavijestio tužitelja da je memorandum proslijeđen X‑u i Y‑u. Među strankama je nesporno da je dostavljena i popratna dokumentacija priložena memorandumu od 14. ožujka 2011.
33 U memorandumima od 28. ožujka 2011. X i Y odgovorili su na tužiteljev memorandum. Potonji je primio preslike tih memoranduma.
34 Od 4. travnja do 8. srpnja 2011. tužitelj je izostao s posla zbog bolovanja. Na posao se vratio u režimu rada na pola radnog vremena iz zdravstvenih razloga da bi 1. rujna 2011. nastavio s radom u punom radnom vremenu.
35 Dopisom od 6. travnja 2011. upućenim direktoru Uprave za ljudske potencijale tužitelj je iskazao svoje protivljenje dostavi memoranduma od 14. ožujka 2011. i svih njegovih priloga navodnim uznemiravateljima jer su ti prilozi sadržavali brojne osobne podatke povjerljive naravi, osobito u pogledu njegova zdravlja.
36 Dopisom od 11. travnja 2011. direktor Uprave za ljudske potencijale odgovorio je tužitelju ističući osobito da je u tijeku postupak donošenja izmjena odredaba Politike o istražnom postupku koje se odnose na predaju podnesaka između stranaka, s ciljem da se zaštite prava obrane i da se te odredbe usklade s novim smjernicama Europskog nadzornika za zaštitu podataka (EDPS).
37 Dopisima od 28. travnja 2011. Uprava za ljudske potencijale svratila je pozornost svakog od navodnih uznemiravatelja na činjenicu da se među dokumentima dostavljenima 16. ožujka 2011. nalazi medicinska dokumentacija koju je tužitelj predao u istražnom postupku i upozorila ih da s tim podacima postupaju uz najveći stupanj povjerljivosti.
38 Dana 2. svibnja 2011. istražni odbor koji je imenovao predsjednik Banke saslušao je tužitelja, X‑a i Y‑a.
39 Svjedoci čije je pozivanje pred istražni odbor zatražio tužitelj odbili su, osim jednog, pristupiti odboru. Nakon što je saslušao svjedoke koje je predložio X i osobe koje je na vlastitu inicijativu želio saslušati, istražni je odbor odlučio da neće inzistirati na tome da sasluša svjedoke koje je predložio tužitelj.
40 Dana 11. srpnja 2011. istražni odbor dao je svoje mišljenje (u daljnjem tekstu: mišljenje istražnog odbora). U pogledu X‑a istražni je odbor zaključio da nije bilo moguće „utvrditi neprimjereno i namjerno postupanje koje bi se samo po sebi moglo kvalificirati kao uznemiravanje“, dok se u pogledu Y‑a, nakon što je utvrdio da su određena postupanja koje je tužitelj prijavio potvrđena, nije izjasnio o tome predstavljaju li ona uznemiravanje. Istražni je odbor u navedenom mišljenju Banci uputio niz preporuka.
41 Dopisom od 27. srpnja 2011. predsjednik Banke obavijestio je tužitelja da je, uzimajući u obzir mišljenje istražnog odbora, odlučio ne pokretati upravni postupak po njegovoj pritužbi (u daljnjem tekstu: odluka od 27. srpnja 2011.). U tom je dopisu predsjednik Banke naveo da direktor Uprave za ljudske potencijale stoji na raspolaganju tužitelju u smislu rasprave oko njegovog mogućeg premještaja u službu financijskog kontrolora Banke.
42 U kolovozu 2011., na dan koji nije točno naveden, tužitelj je EDPS‑u podnio prigovor u vezi s korištenjem njegovih osobnih podataka od strane službi Banke u okviru istražnog postupka. EDPS je pokrenuo istragu, koju je prekinuo 2. veljače 2012. do donošenja konačne odluke suda Unije u ovom predmetu.
43 Dopisom od 25. kolovoza 2011. tužitelj je Banci uputio zahtjev za popravljanje štete koja mu je prouzročena nezakonitošću odluke od 27. srpnja 2011. i nezakonitim postupcima na njegovu štetu koji traju od rujna 2008. i predstavljaju povrede službene dužnosti.
44 Dopisom od 1. rujna 2011. predsjednik Banke odbio je zahtjev za naknadu štete (u daljnjem tekstu: odluka od 1. rujna 2011.).
45 Dopisom od 21. prosinca 2011. predsjednik Banke zatražio je od bivšeg glavnog direktora OU „Upravljanje rizicima“ da razmotri mogućnost premještaja tužitelja u drugu upravu.
46 U dopisu od 2. veljače 2012. upućenom EDPS‑u Banka je odgovorila na nekoliko njegovih pitanja.
Zahtjevi stranaka i postupak
47 Tužitelj od Službeničkog suda tužbom zahtijeva da:
– poništi konačni zaključak iznesen u mišljenju istražnog odbora u dijelu u kojem se ustanovljava nepostojanje činjenica koje se mogu kvalificirati kao uznemiravanje kojem je bio izložen;
– poništi odluku od 27. srpnja 2011.;
– utvrdi da je bio i da jest žrtva uznemiravanja;
– naloži Banci da prestane s tim uznemiravanjem;
– poništi odluku od 1. rujna 2011.;
– utvrdi postojanje povreda službene dužnosti koje se mogu staviti na teret Banci;
– utvrdi odgovornost Banke za nezakonitost odluke od 27. srpnja 2011., za uznemiravanje kojem je bio izložen, te za povrede službene dužnosti koje joj se mogu staviti na teret;
– naloži Banci da mu naknadi postojeću i buduću neimovinsku i imovinsku štetu proizašlu iz nezakonitosti odluke od 27. srpnja, uznemiravanja kojem je bio izložen i povreda službene dužnosti koje joj se mogu staviti na teret:
– u pogledu nezakonitosti odluke od 27. srpnja 2011.:
– imovinsku štetu na ime izgubljene zarade: 113.100 eura;
– neimovinsku štetu: 50.000 eura;
– u pogledu uznemiravanja kojem je bio izložen:
– imovinsku štetu na ime izgubljene zarade i gubitka karijere: 132.100 eura;
– neimovinsku štetu: 50.000 eura;
– nastale troškove: 13.361,93 eura;
– u pogledu povreda službene dužnosti koje se mogu staviti na teret Banci:
– za povredu obveze povjerljivosti i zaštite podataka: 10.000 eura;
– za incident u vezi sa saslušanjem svjedoka: 40.000 eura;
– kao mjeru izvođenja dokaza, naloži i provede saslušanje svjedoka u skladu s prijedlogom za izvođenje dokaza koji je priložen tužbi;
– kao mjeru izvođenja dokaza, naloži vještačenje kako bi se utvrdio opseg imovinske i neimovinske štete proizašle iz nezakonitosti odluke od 27. srpnja 2001., uznemiravanja kojem je bio izložen i povreda službene dužnosti koje se mogu staviti na teret Banke, a čiji je predmet podrobnije opisan u prijedlogu za izvođenje dokaza priloženom tužbi;
– naloži Banci snošenje troškova postupka.
48 U odgovoru na tužbu Banka od Službeničkog suda zahtijeva da:
– odbije tužbu kao nedopuštenu i/ili neosnovanu;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
49 Dopisom koji je 31. siječnja 2012. zaprimilo tajništvo Službeničkog suda EDPS je zatražio intervenciju u potporu zahtjevu tužitelja.
50 Rješenjem predsjednika drugog vijeća Službeničkog suda od 24. travnja 2012. odobrena je intervencija EDPS‑a. Tajništvo Službeničkog suda zaprimilo je intervencijski podnesak EDPS‑a 1. lipnja 2012. U svom podnesku EDPS objašnjava da svoju intervenciju ograničava na potporu zahtjevu tužitelja da se provede analiza pravila o zaštiti podataka propisanih u okviru Uredbe (EZ) br. 45/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 18. prosinca 2000. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka u institucijama i tijelima Zajednice i o slobodnom kretanju takvih podataka (SL 2001, L 8, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 34., str. 6.). Podnescima od 22. lipnja i 2. srpnja 2012. tužitelj i Banka podnijeli su svoja očitovanja o intervenciji EDPS‑a. Banka je zatražila da se zahtjevi EDPS‑a odbiju i da se istome naloži snošenje troškova koji su joj nastali u vezi s njegovom intervencijom.
51 Dopisom od 30. ožujka 2012. podnesenim Službeničkom sudu tužitelj se požalio na činjenicu da je jedan od agenata koji zastupaju Banku u ovom predmetu telefonski kontaktirao jednu od osoba koje je tužitelj predložio za svjedoke u svom prijedlogu za izvođenje dokaza priloženom tužbi kako bi saznao namjerava li ta osoba svjedočiti pred Službeničkim sudom u korist tužitelja. Nakon ostvarenja tog kontakta spomenuta je osoba izjavila jednom od tužiteljevih kolega da ne želi svjedočiti iz straha od odmazde.
52 Dopisom od 4. svibnja 2012. Banka je podnijela očitovanje na tužiteljev dopis od 30. ožujka 2012.
53 Tajništvo je dopisima od 17. siječnja 2014. pozvalo stranke da odgovore na mjere upravljanja postupkom. One su se uredno odazvale na taj poziv. U svom odgovoru tužitelj je ponovno procijenio imovinsku štetu koju smatra pretrpljenom istaknuvši da ona sada iznosi 218.800 eura.
54 Tužitelj je na raspravi odustao od prvog i četvrtog dijela tužbenog zahtjeva. Također je zatražio od Službeničkog suda da sedmi i osmi dio tog zahtjeva razmotri zajedno.
Dopuštenost
I – Treći dio tužbenog zahtjeva, usmjeren na utvrđenje uznemiravanja
55 Tužitelj zahtijeva od Službeničkog suda da utvrdi da je on bio i da je još uvijek žrtva uznemiravanja.
56 Prema ustaljenoj sudskoj praksi, međutim, sud Unije nije dužan izvoditi načelna utvrđenja (presuda De Nicola/EIB, T‑120/01 i T‑300/01, EU:T:2004:367, t. 136., i De Nicola/EIB, T‑264/11 P, EU:T:2013:461, t. 63.).
57 Proizlazi da je dio tužbenog zahtjeva koji je usmjeren na utvrđivanje uznemiravanja nedopušten pa ga treba odbaciti. S obzirom na to da je tužitelj od Službeničkog suda zatražio da donese mjere izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka kako bi se utvrdilo to uznemiravanje, nije nužno donositi takve mjere niti zauzimati stav o incidentu tijekom postupka koji je tužitelj naveo u svom dopisu od 30. ožujka 2012.
II – Peti dio tužbenog zahtjeva, usmjeren na poništenje odluke od 1. rujna 2011.
58 Odlukom od 1. rujna 2011. predsjednik Banke odbio je zahtjev tužitelja od 25. kolovoza 2011. za popravljanje štete koju smatra pretrpljenom zbog nezakonitosti odluke od 27. srpnja 2011. i nezakonitih postupaka Banke na njegovu štetu, koji traju od rujna 2008. i predstavljaju povrede službene dužnosti.
59 Službenički sud utvrđuje, međutim, da su određeni dijelovi tužbenog zahtjeva koje je tužitelj iznio u okviru predmetne tužbe odštetne naravi i imaju za svrhu popravljanje iste štete.
60 U tim okolnostima nema mjesta izdvojenom odlučivanju o dijelu tužbenog zahtjeva koji je usmjeren na poništenje odluke od 1. rujna 2011. (vidjeti presudu Verheyden/Komisija, F‑72/06, EU:F:2009:40, t. 30.).
III – Šesti dio tužbenog zahtjeva, usmjeren na utvrđenje povreda službene dužnosti koje se mogu staviti na teret Banci
61 Tužitelj zahtijeva od Službeničkog suda utvrđenje da je Banka počinila više povreda službene dužnosti na njegovu štetu.
62 Službeni sud, međutim, napominje da tužitelj u okviru dijelova tužbenog zahtjeva odštetne naravi zahtijeva, među ostalim, da Službenički sud naloži Banci popravljanje štete koja mu je uzrokovana upravo tim povredama. Dio tužbenog zahtjeva usmjeren na utvrđenje povreda službene dužnosti predstavlja, prema tome, samostalan dio tužbenog zahtjeva kojim se od Službeničkog suda zapravo traži da prizna utemeljenost određenih argumenata koje je tužitelj iznio u prilog zahtjevu za naknadu štete. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, međutim, takve dijelove tužbenog zahtjeva treba odbaciti kao nedopuštene, s obzirom na to da Službenički sud nije dužan utvrđivati prava (presuda A/Komisija, F‑12/09, EU:F:2011:136, t. 83.; rješenje Marcuccio/Komisija, F‑87/07, EU:F:2008:135, t. 36.).
63 Stoga treba odbaciti kao nedopušten dio tužbenog zahtjeva koji ima za svrhu utvrđenje povreda službene dužnosti koje se mogu staviti na teret Banci.
Zahtjevi za poništenje i odštetni zahtjevi
I – Dio tužbenog zahtjeva, usmjeren na poništenje odluke od 27. srpnja 2011.
A – Argumenti stranaka
64 Tužitelj ističe da odluka od 27. srpnja 2011. sadrži očitu pogrešku i treba je poništiti. U tom smislu tvrdi da mišljenje istražnog odbora sadrži, s jedne strane, alarmantna utvrđenja zbog kojih je bilo nužno da predsjednik Banke poduzme određene mjere, osobito kako bi se prekinulo s uznemiravanjem, umjesto da arhivira pritužbu. Tako je izvješće istražnog odbora, prema njegovom mišljenju, pokazalo da je postojalo javno ocrnjivanje i ponižavanje tužitelja te izoliranje i isključivanje iz kruga njegovih kolega. K tome, prema navedenom izvješću, smatra tužitelj, Y ga je hotimice uklonio s njegovog radnog mjesta. S druge strane, mišljenje istražnog odbora sadržavalo je preporuku o raspoređivanju tužitelja na mjesto u njegovom interesu i o povratku na radno mjesto načelnika službe koje bi mu pružalo stvarne mogućnosti napredovanja. Slijedom navedenog, tužitelj smatra da je predsjednik Banke očito pogriješio u ocjeni kada je na temelju mišljenja istražnog odbora donio odluku od 27. srpnja 2011. i kada je, to čineći, odbio provesti upravni postupak po njegovoj pritužbi, usvojiti mjere potrebne da bi se prekinulo s uznemiravanjem kojeg je bio žrtva i vratiti ga na isto radno mjesto ili ga premjestiti na neko jednakovrijedno.
65 Banka uzvraća da odluka od 27. srpnja 2011. nije u proturječju s mišljenjem istražnog odbora jer je i u jednom i u drugom dokumentu utvrđeno nepostojanje uznemiravanja na štetu tužitelja. K tome Banka smatra da je njezin predsjednik, slijedeći preporuke istražnog odbora, u odluci od 27. srpnja 2011. pozvao tužitelja da predloži premještaj u neku drugu upravu Banke.
B – Ocjena Službeničkog suda
66 Službeničkom se sudu postavlja pitanje je li predsjednik Banke počinio očitu pogrešku u ocjeni kada je, uzimajući u obzir mišljenje istražnog odbora, donio odluku od 27. srpnja 2011. Ne dirajući time u koristan učinak koji može imati diskrecijski prostor ostavljen predsjedniku Banke, Službenički sud je već pojasnio da je pogreška očita kada je lako uočljiva i može se otkriti odmah, u svjetlu mjerila kojima je podvrgnuto izvršavanje ovlasti donošenja predmetnih odluka (presuda Canga Fano/Vijeće, F‑104/09, EU:F:2011:29, t. 35., potvrđena u postupku po žalbi presudom Canga Fano/Vijeće, T‑281/11 P, EU:T:2013:252, t. 127.).
67 Službenički sud napominje da je u izvješću istražnog odbora navedeno da je to vijeće pozvano „istražiti je li [tužitelj] trpio uznemiravanje i zastrašivanje [X‑a i Y‑a], pri čemu se podrazumijeva da [istražni odbor] shvaća uznemiravanje kao svako neprimjereno postupanje koje je trajno, koje se ponavlja ili je sustavno te se izražava ponašanjem, usmenim ili pisanim izjavama, postupcima i gestama koje su namjerne i nanose štetu osobnosti, dostojanstvu, fizičkom ili psihičkom integritetu osobe. Istražni odbor dalje navodi da je „neprimjereno i namjerno postupanje osoba koje je naznačio podnositelj pritužbe ključan element za utvrđenje postoji li uznemiravanje“ zbog čega „je nastojao analizirati prigovore [tužitelja] u svjetlu tih mjerila“.
68 U tom smislu Službenički sud utvrđuje da je u članku 3.6.1. Kodeksa ponašanja uznemiravanje definirano kao „ponavljanje neprijateljskih ili neumjesnih izjava, ponašanja odnosno postupaka, koje tijekom dovoljno dugog razdoblja jedan ili više članova osoblja izražava ili pokazuje prema drugom članu“. Tu odredbu Kodeksa ponašanja treba tumačiti zajedno s odredbom članka 2.1. Politike koji nudi definiciju uznemiravanja i prema kojem pitanje je li „predmetno postupanje namjerno ili ne nije relevantno. Odlučujuće je načelo to da su uznemiravanje i zastrašivanje nepoželjna i neprihvatljiva ponašanja koja štete samopoštovanju i samopouzdanju osobe koja im je izložena“.
69 Prema tome, iz teksta članka 2.1. Politike, zajedno s člankom 3.6.1. Kodeksa ponašanja, može se izvesti dvostruki zaključak. S jedne strane izjave, ponašanja ili postupci navedeni u članku 3.6.1. Kodeksa ponašanja trebaju imati za posljedicu nanošenje štete samopoštovanju i samopouzdanju žrtve. S druge strane, kada se ne zahtijeva da predmetno postupanje bude namjerno, nije potrebno utvrđivati da te izjave, ponašanja odnosno postupci uključuju namjeru da se našteti dostojanstvu osobe. Drugim riječima, postojanje uznemiravanja moguće je bez potrebe dokazivanja da je uznemiravatelj namjeravao svojim izjavama, ponašanjima odnosno postupcima namjerno nauditi žrtvi. Prema tome, postoji uznemiravanje u smislu članka 2.1. Politike, zajedno s člankom 3.6.1. Kodeksa ponašanja kada izjave, ponašanja odnosno postupci, samo zato što su dani ili počinjeni, objektivno nanose štetu samopoštovanju i samopouzdanju druge osobe.
70 Upitana na raspravi o definiciji uznemiravanja, Banka je potvrdila da postupanje, da bi se moglo smatrati uznemiravanjem u smislu članka 2.1. Politike, zajedno s člankom 3.6.1. Kodeksa, mora biti „neprimjereno i namjerno“, a takav stav je u svom mišljenju zauzeo i istražni odbor.
71 Ta se tvrdnja, međutim, ne može smatrati osnovanom jer se, kako to proizlazi iz točke 69. ove presude, a u skladu s člankom 2.1. Politike, ne zahtijeva da je predmetno postupanje počinjeno s namjerom.
72 Banka je na raspravi također istaknula potrebu razlikovanja „objektivne“ od „subjektivne“ namjere navodnog uznemiravatelja i to da Politika, utvrđujući kao irelevantno pitanje namjere predmetnog postupanja, želi pokazati da se traži isključivo objektivna namjera navodnog uznemiravatelja, pri čemu postojanje subjektivne namjere samo po sebi nije nužno. Taj se argument, međutim, ne može prihvatiti jer tekst članka 2.1. Politike ne otvara put takvom razlikovanju.
73 Slijedom prethodnih razmatranja, valja zaključiti da je pojam uznemiravanja, prihvaćen u mišljenju istražnog odbora i ponovljen u točki 67. ove presude, uži od onog utvrđenog u članku 2.1. Politike, zajedno s člankom 3.6.1. Kodeksa ponašanja, i da stoga nije sukladan s propisima koji se primjenjuju na osoblje Banke.
74 Službenički sud će radi cjelovitosti ispitati je li istražni odbor, unatoč tome što se oslonio na pogrešan pojam uznemiravanja, ispitivao istinitost navoda tužitelja o postupanjima X‑a i Y‑a kako bi potom, za slučaj pozitivnog odgovora, ocijenio jesu li ta postupanja objektivno nanijela štetu osobnosti tužitelja, u kojem bi slučaju ta postupanja predstavljala uznemiravanje.
75 U tom smislu Službenički sud ističe da više odlomaka u mišljenju pokazuje da se istražni odbor ograničio na ispitivanje jesu li navodni uznemiravatelij postupali prema tužitelju „neprimjereno i namjerno“.
76 Tako istražni odbor navodi da se Y „[…]doživljava kao ambiciozan čovjek s vlastitim viđenjem svoje profesionalne budućnosti, kojeg neki opisuju kao parni valjak koji ide naprijed ne obazirući se previše na usputnu štetu koju može prouzročiti“ i ne smatra da se „[Y] posebno okomio na [tužitelja], jer bi on vrlo vjerojatno jednako postupio da se netko drugi našao u [tužiteljevoj] situaciji: on je bio tamo, on je ometao njegove ambicije i njegov je izostanak […] zbog bolesti djelomično blokirao uredno izvršavanje poslova, pa ga je trebalo isključiti“.
77 Potom, u okviru svojih zaključaka, a u pogledu prigovora tužitelja o dezinformiranju i uskraćivanju informacija, istražni odbor navodi da je „primijetio određene nedostatke u informiranju [tužitelja]“, ali da je „više [r]iječ o […] nesmotrenosti i određenom nemaru negoli o zloj namjeri da se [tužitelja] isključi iz tijeka informacija“.
78 K tome, što se tiče prigovora tužitelja o tome da su ga navodni uznemiravatelji „stavili ad acta“ raspodjeljujući i/ili smanjujući njegovu ulogu i njegove odgovornosti, istražni je odbor, nakon utvrđenja istinitosti navoda iz tog prigovora, istaknuo da „ne misli da je [X] namjerno i neprimjereno pridonio takvom razvoju situacije kod [tužitelja] nego, suprotno tome, smatra da je Y „svjesno popunio praznine koje ostavio [tužitelj] tijekom svog izostanka i da je prihvatio kao ,kolateralnu štetuʼ udaljavanje tužitelja s njegovih dužnosti kako bi se naposljetku bolje pozicionirao“.
79 Isto tako, osvrćući se na prigovor tužitelja o javnom ocrnjivanju, istražni je odbor istaknuo da je „ponižavajući i nedostojan položaj u kojem se [tužitelj] mogao naći više posljedica općenitih okolnosti negoli namjere koja bi u tom smislu postojala kod [X‑a] i/ili [Y‑a]“.
80 Nadalje, u pogledu tužiteljeva prigovora o njegovu udaljavanju od kruga kolega, istražni je odbor naveo da to isključivanje „koje mu se čini postojećim […] nije posljedica nekog posebnog namjernog i neprimjerenog postupka s ciljem isključivanja [tužitelja]“.
81 Naposljetku, odlomak koji se odnosi na X‑a potvrđuje to da je istražni odbor zaključio da uznemiravanje ne postoji jer, prema njegovu mišljenju, nije dokazano da je X namjeravao nauditi tužitelju. Naime, nakon što je ispitao njegovo ponašanje prema tužitelju, istražni je odbor zaključio da „posljedično, ne može utvrditi postojanje neprimjerenog i namjernog postupanja koje bi se moglo kvalificirati kao uznemiravanje koje je počinio [X]“.
82 Međutim, iako je istražni odbor zbog primjene pogrešnog pojma uznemiravanja ograničio svoje ispitivanje, kako je to istaknuto u točkama 75. i 81. ove presude, Službenički sud napominje da je utvrdio da su X i Y doista počinili određene postupke koje im tužitelj stavlja na teret. Tako istražni odbor navodi da X „nije […] reagirao s revnošću koja bi vjerojatno bila prikladna kako bi Y‑u objasnio da funkcije koje preuzima na privremenoj osnovi trebaju takve i ostati“.
83 Što se tiče Y‑a, istražni odbor utvrđuje da je „postupno isključivao [tužitelja] s njegovog radnog mjesta prisvajajući sve strateške aspekte koje uključuje djelovanje Službe za koordinaciju. Trenutno je također nesporno da je […] organizacijska struktura [OU ,Upravljanje rizicimaʼ] takva da [Y] u svojim rukama drži sve ključne strateške funkcije, što daje jasan uvid u hijerarhiju Banke, kao i to da je [tužitelj] ograničen na administrativne dužnosti. Dogodilo se ono što je [tužitelj] predviđao“. Istražni odbor dodaje da se Y, prema njegovom mišljenju, „okoristio općom situacijom u kojoj se u tom trenutku nalazila [OU ,Upravljanje rizicimaʼ] kako bi se ustoličio i napredovao u profesionalnoj karijeri, prihvaćajući s time povezano slabljenje položaja [tužitelja]“.
84 Nadalje, istražni odbor potvrđuje da je „primijetio određene nedostatke u informiranju [tužitelja]“, da su „uloga i odgovornosti [tužitelja] doista u većoj mjeri lišene svojih ključnih i strateških elemenata, omogućujući na drugoj strani isticanje unutar hijerarhijske strukture Banke i pripremanje terena za kasniji razvoj profesionalne karijere“, te da mu se udaljavanje tužitelja od kruga njegovih kolega „čini realnim“.
85 Štoviše, istražni je odbor „uvjeren da [tužitelj] pokazuje sve simptome koji su uobičajeno vidljivi kod uznemiravane osobe: depresivnost, neraspoloženost, osjećaj[i] tjeskobe, samoobezvrjeđivanja, usamljenosti i izoliranosti, propitivanje o smislu života i profesionalnog razvoja, prekid većine odnosa koje je razvio na svom radnom mjestu“ i utvrđuje da tužitelj „pokazuje tešku duševnu patnju i sve simptome uznemirene osobe“.
86 Službenički sud, međutim, mora utvrditi da istražni odbor nije, nakon što je zaključio o postojanju, s jedne strane, pojedinih postupanja koje je tužitelj zamjerao navodnim uznemiravateljima i, s druge strane, simptoma uznemirenosti kod potonjeg, pokušao ustanoviti jesu li gore navedena postupanja uzrokovala simptome uznemirenosti, osobito nedostatak samopoštovanja i samopouzdanja kod tužitelja. Što se tiče X‑a, istražni odbor je zaključio da ne može „utvrditi postojanje neprimjerenog i namjernog postupanja koje bi se moglo kvalificirati kao uznemiravanje koje je [on] počinio“, dok se u pogledu Y‑a nije očitovao o tome predstavljaju li uznemiravanje pojedina njegova postupanja koja je tužitelj prijavio, a koja je prethodno ocijenio dokazanima.
87 Uzimajući u obzir prethodna razmatranja, valja utvrditi da je mišljenje istražnog odbora, s jedne strane, doneseno po završetku istrage u kojoj se ponašanje navodnih uznemiravatelja nije ispitivalo u svjetlu definicije uznemiravanja iz članka 2.1. Politike, u vezi s člakom 3.6.1. Kodeksa ponašanja, i da, s druge strane, tom mišljenju nedostaje dosljednosti jer se njime istovremeno potvrđuje da su postojala određena postupanja navodnih uznemiravatelja koja je tužitelj prijavio i da postoje simptomi uznemirenosti kod tužitelja, ne istražujući jesu li potonji plod tih postupanja.
88 Slijedom navedenog, mišljenje istražnog odbora sadrži nepravilnosti.
89 Predsjednik Banke je, prema tome, počinio očitu pogrešku u ocjeni kada je, uzimajući u obzir to mišljenje, donio odluku od 27. srpnja 2011. Budući da je predsjednik Banke postupio nezakonito, odluku od 27. srpnja 2011. treba poništiti.
90 Posljedično, dio tužbenog zahtjeva usmjeren na poništenje odluke od 27. srpnja 2011. treba prihvatiti.
II – Dijelovi tužbenog zahtjeva usmjereni na naknadu štete tužitelju
91 Zahtjev za naknadu štete tužitelj je podijelio u tri dijela. U prvom zahtijeva popravljanje štete koju je navodno pretrpio zbog nezakonitosti odluke od 27. srpnja 2011. U drugom dijelu traži popravljanje štete koju je navodno pretrpio zbog uznemiravanja i činjenice da je Banka povrijedila svoju obveza brižljivog postupanja. U okviru trećeg dijela tužitelj zahtijeva da se popravi šteta koju je navodno pretrpio zbog povreda službene dužnosti.
A – Popravljanje štete nastale nezakonitošću odluke od 27. srpnja 2011.
1. Argumenti stranaka
92 Tužitelj ističe da mu je odlukom od 27. srpnja 2011. uzrokovana imovinska šteta procijenjena na 218.800 eura. Budući da je predsjednik Banke, prema njegovu mišljenju, odbio poduzeti mjere koje bi se sastojale ili u tome da mu se vrate njegove dužnosti ili u tome da se premjesti na jednakovrijedno radno mjesto sa stvarnim mogućnostima za razvoj karijere, našao se na radnom mjestu bez odgovornosti i bez prilika za napredovanje. Tužitelj, slijedom navedenog, smatra da odluka od 27. srpnja 2011. utječe i da će u budućnosti utjecati na njegova primanja, a osobito na premije koje se utvrđuju s obzirom na zadaće i odgovornosti člana osoblja. Tužitelj navodi da je odlukom od 27. srpnja 2011. također doveden u stanje nesigurnosti i uzrujanosti koje mu je uzrokovalo znatnu neimovinsku štetu, koja se ne može popraviti poništenjem navedene odluke i koju procjenjuje ex aequo et bono na iznos od 50.000 eura.
93 Banka uzvraća da taj odštetni zahtjev nije osnovan, s obzirom na to da joj se ne može prigovoriti nikakvo nezakonito postupanje.
2. Ocjena Službeničkog suda
94 Prema ustaljenoj sudskoj praksi, da bi postojala izvanugovorna odgovornost administracije moraju se kumulativno ispuniti tri uvjeta: nezakonitost upravnog akta odnosno postupanja koje se prigovara instituciji, stvarno postojanje štete i postojanje uzročne veze između navodnog postupanja i štete na koju se poziva (presuda Skoulidi/Komisija, F‑4/07, EU:F:2008:22, t. 43. i navedena sudska praksa, te rješenje Marcuccio/Komisija, F‑69/10, EU:F:2011:128, t. 22.). Iz toga proizlazi da je neispunjenje samo jednog od tih uvjeta dovoljno za odbijanje zahtjeva za naknadu štete (presuda Lucaccioni/Komisija, C‑257/98 P, EU:C:1999:402, t. 11. i 14. te navedena sudska praksa).
95 U predmetnom slučaju treba istaknuti da imovinska i neimovinska šteta na koje se poziva tužitelj nalaze svoj izvor u odluci od 27. srpnja 2011., čiju je nezakonitost Službenički sud utvrdio u točki 89. ove presude.
96 Budući da je utvrđena nezakonitost odluke Banke, valja ispitati je li ta nezakonita odluka štetno utjecala na tužitelja.
97 Na prvom mjestu, što se tiče zahtjeva tužitelja da se Banci naloži popravljanje imovinske štete koja mu je prouzročena odlukom od 27. srpnja 2011. jer je Banka, završavajući istragu po pritužbi bez pokretanja upravnog postupka, odbila usvojiti mjere u njegovu korist, što je, smatra on, imalo za posljedicu to da se našao na radnom mjestu bez odgovornosti, valja podsjetiti da sudsko poništenje akta ima za učinak retroaktivno brisanje tog akta iz pravnog sustava, a kada je poništeni akt već izvršen, poništavanje njegovih učinaka nameće potrebu da se uspostavi pravna situacija u kakvoj se tužitelj nalazio prije donošenja tog akta (presuda Kalmár/Europol, F‑83/09, EU:F:2011:66, t. 88.). K tome, u skladu s člankom 266. UFEU‑a institucija od koje potječe poništeni akt dužna je „poduzeti potrebne mjere kako bi postupila sukladno presudi suda Europske unije […]“.
98 U pogledu mjera koje Banka mora poduzeti kako bi se izvršila ova presuda, Službenički sud, s obzirom na to da ne može prejudicirati zaključke mogućeg novog istražnog postupka, ne može u ovom stadiju naložiti Banci da tužitelju naknadi imovinsku štetu koju je navodno pretrpio, uključujući razdoblje od 27. srpnja 2011. Proizlazi da nije moguće prihvatiti zahtjev koji je u tom smislu istaknuo tužitelj jer je on u svakom slučaju preuranjen.
99 Na drugom mjestu, što se tiče neimovinske štete koju tužitelj smatra pretrpljenom, valja podsjetiti da prema ustaljenoj sudskoj praksi poništenje nezakonitog akta može samo za sebe predstavljati primjeren i načelno dostatan način popravljanja svih neimovinskih šteta koje je taj akt mogao prouzročiti, osim ako tužitelj ne dokaže da je pretrpio neimovinsku štetu koja je odvojiva od nezakonitosti zbog koje je odluka poništena i koja se ne može u cijelosti popraviti tim poništenjem (presuda CH/Parlament, F‑129/12, EU:F:2013:203, t. 64.). Službenički sud također podsjeća na sudsku praksu prema kojoj osjećaj nepravde i boli uzrokovan time da je osoba morala voditi kontradiktorni postupak kako bi ostvarila svoja prava može predstavljati štetu izvedivu iz same činjenice da je administracija postupala nezakonito. Ta je šteta popravljiva ako već nije nadoknađena zadovoljštinom zbog poništenja predmetnog akta (vidjeti u tom smislu presudu CC/Parlament, F‑9/12, EU:F:2013:116, t. 128., protiv koje se vodi žalbeni postupak pred Općim sudom Europske unije u predmetu T‑457/13 P).
100 U točki 89. ove presude ocijenjeno je da je predsjednik Banke postupio nezakonito, što je dovelo do poništenja odluke od 27. srpnja 2011. U predmetnom slučaju Službenički je sud utvrdio da je to što predsjednik Banke nije pokrenuo upravni postupak po pritužbi tužitelja dovelo potonjeg u stanje nesigurnosti i uzrujanosti koje predstavlja neimovinsku štetu odvojivu od nezakonitosti zbog koje je odluka od 27. srpnja 2011. poništena i koja se ne može u cijelosti popraviti poništenjem te odluke.
101 Službenički sud ocjenjuje da u mjeri u kojoj se mišljenje istražnog odbora odnosi na pritužbu zbog uznemiravanja, predsjednik Banke morao brižljivo preispitati navedeno mišljenje kako bi provjerio je li istraga uredno provedena i shodno tome postupiti u slučaju utvrđenja određenih pogrešaka.
102 Imajući u vidu okolnosti u kojima je donesena odluka od 27. srpnja 2011., Službeni sud smatra da će se u okolnostima predmetnog slučaja raditi o pravičnoj ocjeni neimovinske štete koju je tužitelj pretrpio ako se taj oblik štete popravi odmjeravanjem ex æquo et bono naknade u iznosu od 30.000 eura.
B – Popravljanje štete koju je tužitelj navodno pretrpio zbog uznemiravanja i činjenice da je Banka povrijedila svoju obvezu brižljivog postupanja
1. Argumenti stranaka
103 Tužitelj tvrdi da je Banka povrijedila svoje obveze brižljivog postupanja i potpore jer, unatoč tome što je upozorio hijerarhijski nadređenog službenika, Upravu za ljudske potencijale i predsjednika Banke, nije poduzela nikakvu mjeru kako bi prekinula X‑ovo i Y‑ovo uznemiravanje i zastrašivanje tužitelja. Smatra da je Banka time pristala na nastavak takvog postupanja u višemjesečnom razdoblju. Tužitelj je mišljenja da je povrijedila svoje obveze brižljivog postupanja i potpore osobito onda kada nije uzela u obzir zahtjev liječnika specijalista da ga se premjesti u drugu službu.
104 Tužitelj smatra da su povrede obveze brižljivog postupanja i potpore te pretrpljeno uznemiravanje ubrzali pogoršanje njegovog fizičkog i duhovnog zdravlja nanoseći mu neimovinsku štetu koju procjenjuje na 50.000 eura. Također su mu uzrokovali materijalnu štetu koju procjenjuje na iznos od 218.800 eura, koji odgovara, s jedne strane, gubitku premija za godine 2010. do 2015. i, s druge strane, gubitku mogućnosti napredovanja u karijeri. K tome, tužitelj navodi da ga je uznemiravanje čijom se žrtvom smatra prisililo da zatraži odvjetničku pomoć kako bi osigurao svoju obranu u istražnom postupku, a troškovi koje su dosegnuli 13.361,93 eura.
105 Banka zahtijeva da se taj odštetni zahtjev odbije.
2. Ocjena Službeničkog suda
106 Na prvom mjestu, Službenički sud mora ispitati je li Banka, kako to tvrdi tužitelj, povrijedila svoje obveze brižljivog postupanja i potpore odbijajući mu pomoći nakon što je prijavio da je žrtva uznemiravanja.
107 U tom smislu treba podsjetiti da Politika predviđa dva postupka namijenjena ispitivanju slučajeva zastrašivanja i uznemiravanja, i to neformalni postupak, u kojem član osoblja o kojem je riječ traži mirno rješenje, i formalni u kojem podnosi službenu pritužbu koju dalje ispituje istražni odbor.
108 Iako u svom prigovoru tužitelj zamjera Banci da prije podnošenja njegovog zahtjeva za otvaranje istražnog postupka, 18. veljače 2011., nije poduzela mjere potrebne kako bi se prekinulo s uznemiravanjem, valja istaknuti da to postupanje Banke ulazi u okvir neformalnog postupka namijenjenog postizanju mirnog rješenja između tužitelja i navodnih uznemiravatelja te se, u nedostatku drugih tužiteljevih naznaka, ne može kvalificirati kao povreda obveze brižljivog postupanja i potpore.
109 Jednako tako, iz spisa predmeta proizlazi da je 22. veljače 2011. Banka odgovorila na zahtjev tužitelja od 18. veljače 2011. i da je dopisom direktora Uprave za ljudske potencijale od 28. veljače 2011. obaviještena o otvaranju istražnog postupka. Nadalje, pojedini stadiji istražnog postupka odvijali su se u kratkim vremenskim razmacima. Naime, tužitelj je svoju pritužbu podnio na memorandumu 14. ožujka 2011., na koji su navodni uznemiravatelji odgovorili memorandumima od 28. ožujka. Istražni je odbor saslušao tužitelja, X‑a i Y‑a 2. svibnja 2011. i dao svoje mišljenje 11. srpnja 2011. U tim okolnostima nije osnovana tužiteljeva tvrdnja da je Banka tijekom istražnog postupka povrijedila svoje obveze brižljivog postupanja i potpore.
110 Što se tiče argumenta tužitelja prema kojem Banka nije prihvatila preporuku liječnika specijalista, dr. A, da ga se premjesti u drugu službu, Službenički sud ponajprije ističe da prema spisu ta preporuka datira od 10. ožujka 2011. Nadalje, tužitelj u svom odgovoru na mjere upravljanja postupkom navodi da su rasprave o njegovom mogućem premještaju u službu financijskog kontrolora već započele u studenome 2010. Naposljetku, iz odluke od 27. srpnja 2011. proizlazi da su na dan njezina donošenja rasprave još uvijek bile u tijeku. Prema tome, valja utvrditi da su se rasprave o mogućem premještaju tužitelja odvijale nakon 10. ožujka 2011. Slijedom navedenog, nije osnovana tvrdnja tužitelja prema kojoj Banka nije uzela u obzir gore navedeni zahtjev za premještaj.
111 Treba dodati da se, unatoč tome što tužitelj u okviru svog argumenta nastoji istaknuti da rasprave koje je vodila Banka s ciljem njegova premještaja u službu financijskog kontrolora ili pak one koje su se ticale premještaja u neku drugu službu nisu težile premještaju na jednakovrijedno radno mjesto koje će mu pružiti stvarne mogućnosti razvoja karijere, nameće zaključak da taj argument nije moguće prihvatiti jer tužitelj nije ponudio dokaze o tome da Banka nije postupala u dobroj vjeri.
112 S obzirom na prethodna razmatranja, valja odbiti odštetni zahtjev zbog povreda obveze brižljivog postupanja i potpore.
113 Na drugom mjestu, Službenički je sud pozvan ispitati je li uznemiravanje koje je tužitelj navodno pretrpio istom uzrokovalo, kako to on tvrdi, imovinsku i neimovinsku štetu.
114 U tom smislu valja podsjetiti da je dužnost istražnog odbora da utvrdi postojanje uznemiravanja i da se u predmetnom slučaju istražni odbor u pogledu X‑a ograničio na zaključak prema kojem nije bilo moguće „utvrditi neprimjereno i namjerno postupanje koje bi se samo po sebi moglo kvalificirati kao uznemiravanje“, dok se u pogledu Y‑a nije očitovao o tome predstavljaju li uznemiravanje pojedina njegova postupanja koja je tužitelj prijavio, a on ispitivao.
115 Budući da Službenički sud ne može prejudicirati zaključke možebitne nove istrage ili novog mišljenja, ni buduću odluku predsjednika Banke, odštetni zahtjev treba odbiti kao preuranjen.
116 Na posljednjem mjestu, valja ispitati tužiteljev zahtjev za pokriće troškova i nagrade za rad odvjetnika čiju je pomoć bio prisiljen zatražiti kako bi osigurao svoju obranu u istražnom postupku.
117 U tom smislu Službenički sud primjećuje da su troškovi odvjetnika nastali tijekom sudskog postupka troškovi čiju je naknadu moguće tražiti prema uvjetima iz članka 86. i pratećih članaka Poslovnika Službeničkog suda i koje treba tretirati u tom okviru. Što se tiče troškova odvjetnika nastalih tijekom istražnog postupka zbog uznemiravanja, u članku 91. navedenog poslovnika navode se, među troškovima čiju je naknadu moguće tražiti, samo troškovi postupka pred Službeničkim sudom, ali ne i oni nastali u prethodnom stadiju. Prema tome, kada bi se troškovima koji su nastali u istražnom postupku koji je prethodio onom sudskom priznalo svojstvo štete koju je moguće popravljati putem tužbe za naknadu štete, to bi bilo u suprotnosti s nenadoknadivošću troškova nastalih u tom stadiju. Slijedom navedenog, tužitelj ne može u okviru tužbe za naknadu štete ishoditi povrat troškova i nagrade za rad svog savjetnika nastalih tijekom istražnog postupka.
118 S obzirom na prethodna razmatranja, valja odbiti zahtjev tužitelja za popravljanje štete koju je navodno pretrpio zbog uznemiravanja i činjenice da je Banka povrijedila svoju obveza brižljivog postupanja.
C – Popravljanje štete koja je navodno pretrpljena zbog povreda službene dužnosti koje se mogu staviti na teret Banci
119 U prilog svom odštetnom zahtjevu tužitelj navodi dvije povrede službene dužnosti za koje smatra da ih je Banka počinila u istražnom postupku, od kojih se prva sastoji u povredama obveze povjerljivosti i pravila o zaštiti osobnih podataka kako je predviđa Politika, a druga u onemogućavanju saslušanja svjedoka.
1. Povrede obveze povjerljivosti i pravila o zaštiti osobnih podataka predviđenoj Politikom, koje je počinila Banka
a) Argumenti stranaka
120 Tužitelj ističe da je Banka povrijedila svoju obvezu povjerljivosti i pravila o zaštiti osobnih podataka kako je predviđena Politikom i odobrena od EDPS‑a 2005. Banka je, prema njegovu mišljenju, onemogućila dobro odvijanje istražnog postupka, potaknula negativne glasine o njemu te naštetila njegovu ugledu i vjerodostojnosti, uzrokujući mu neimovinsku štetu koju procjenjuje na 10.000 eura.
121 U prilog svojim tvrdnjama tužitelj ističe dva prigovora.
122 U okviru prvog prigovora tužitelj zamjera Banci to što je novom glavnom direktoru OU „Upravljanje rizicima“, osobi koja nema veze s istražnim postupkom, dostavila memorandum koji je sastavio X u odgovoru na njegov memorandum od 14. ožujka 2011. Također se žali na činjenicu da su „pojedini članovi administrativnog osoblja“ u Službi za koordinaciju također imali pristup spisu istražnog postupka. U svom očitovanju na intervencijski podnesak EDPS‑a tužitelj je dostavio razmjenu elektroničke pošte kojom podupire svoju tezu prema kojoj je jedan od dokumenata sastavljenih tijekom istražnog postupka protiv X‑a i Y‑a bio proslijeđen trećim osobama.
123 Banka niječe da je novom glavnom direktoru OU „Upravljanje rizicima“ ili ma kojoj drugoj osobi koja nema veze s istražnim postupkom omogućila pristup memorandumu koji je X sastavio u okviru istražnog postupka. Naglašava da je obavijestila tužitelja i navodne uznemiravatelje o tome da dokumenti koji su razmijenjeni u okviru istražnog postupka moraju uživati apsolutnu provjerljivost.
124 U okviru drugog prigovora tužitelj navodi da je Banka tijekom istražnog postupka proslijedila navodnim uznemiravateljima cjelovit tekst njegovog memoranduma od 14. ožujka 2011., uključujući priloge, premda su ti dokumenti „sadržavali brojne osobne podatke, osobito u pogledu [njegova] zdravlja“, i premda je Politikom određeno da navodni uznemiravatelj ne prima presliku memoranduma koji sadrži pritužbu.
125 Banka tvrdi da pravilo iz Politike prema kojem navodni uznemiravatelj ne prima presliku memoranduma koji sadrži pritužbu nije u potpunosti sukladno pravima obrane, koja se moraju zaštititi u svakom postupku koji može dovesti do akta kojim se nanosi šteta. Budući da je istražni postupak mogao dovesti do otkazivanja ugovora o radu X‑u i Y‑u, Banka je odlučila, radi poštovanja prava obrane navodnih uznemiravatelja, a nakon razmatranja treba li spis dati na uvid u cijelosti ili samo djelomično, da im proslijedi tužiteljev memorandum od 14. ožujka 2011. u cijelosti, uključujući priloge. Budući da je tužitelj optužio X‑a i Y‑a da su uzrokovali njegove zdravstvene probleme, pokazalo se potrebnim proslijediti zdravstveno uvjerenje psihijatra, dr. A, od 10. ožujka 2011., prema kojem su psihičke tegobe tužitelja započele u vrijeme rukovođenja upravom nekadašnjeg glavnog direktora OU „Upravljanje rizicima“ zbog pritiska koji je potonji vršio, a prema kojem je tužitelja bilo preporučljivo premjestiti u drugu službu.
126 Banka dodaje da prosljeđivanje cjelovitog teksta memoranduma od 14. ožujka 2011. s prilozima nije nerazmjerno, tim više što je u dopisu direktora Uprave za ljudske potencijale od 28. veljače 2011. tužitelju izričito skrenuta pozornost na činjenicu da će cjelovit tekst njegova memoranduma biti priopćen navodnim uznemiravateljima. Budući da je tužitelj unatoč tome odlučio predati memorandum sa svim prilozima, uključujući zdravstvena uvjerenja, ne zahtijevajući povjerljivo postupanje s tim dokumentima, Banka smatra da je prešutno pristao na njihovo prosljeđivanje X‑u i Y‑u.
127 Iako je zatražio intervenciju u potporu odštetnim zahtjevima zbog povreda obveze povjerljivosti i pravila o zaštiti osobnih podataka, EDPS se u svom intervencijskom podnesku očitovao samo o drugom prigovoru, utemeljenom na dostavi cjelovitog memoranduma od 14. ožujka 2011. navodnim uznemiravateljima. Kao i tužitelj, EDPS zahtijeva od Službeničkog suda da utvrdi da ta dostava predstavlja povredu službene dužnosti koju je počinila Banka i da naloži potonjoj popravljanje štete koja je zbog te povrede nastala tužitelju.
128 U prilog svom očitovanju EDPS ističe dva razloga utemeljena na povredi Politike i povredi Uredbe br. 45/2001.
129 U svom očitovanju na intervencijski podnesak tužitelj također ističe da je Banka izmijenila svoje tumačenje obveze poštovanja prava obrane jer je u jednom drugom istražnom postupku, koji je bio vođen 2010., odbila osobi obuhvaćenoj istragom proslijediti pritužbu i priložene joj dokumente.
130 Banka u svom očitovanju na intervencijski podnesak EDPS‑a ističe da je drugi razlog koji navodi EDPS, utemeljen na povredi Uredbe br. 45/2001, nedopušten jer ga tužitelj nije istaknuo u tužbi.
131 U pogledu merituma, Banka ponajprije naglašava da nikada nije tvrdila da je prosljeđivanje cjelovitog memoranduma od 14. ožujka 2011., uključujući priloge, nespojivo s njezinim internim postupkom, nego je tu predaju opravdala činjenicom da pravila internog postupka moraju biti u skladu s općim odredbama u području zaštite prava obrane.
132 Nadalje, Banka ističe, protivno onome što tvrdi EDPS, da se dostavom cjelovitog memoranduma od 14. ožujka 2011., uključujući priloge, ne povređuje Uredba br. 45/2001. Naime, Banka smatra da se prema rješenju koje je ponuđeno u presudi X/EIB (T‑333/99, EU:T:2001:251) u svakom postupku koji može dovesti do akta kojim se nanosi šteta, a ne samo u sudskim postupcima, prava obrane moraju štititi. U predmetnom slučaju istražni je postupak mogao dovesti do otkazivanja X‑u i Y‑u, to jest aktom kojim se nanosi šteta, i to znatno prije početka sudskog postupka. Banka je bila dužna poštovati prava obrane pa je stoga izvršila gore navedenu dostavu, u skladu s člankom 5. točkom (b) Uredbe br. 45/2001.
133 Banka također osporava navod EDPS‑a prema kojem nije dostatno razmotrila treba li memorandum od 14. ožujka 2011. dostaviti u cijelosti ili samo djelomično prije nego što ga je proslijedila navodnim uznemiravateljima. Riječ je, prema mišljenju banke, samo o špekulacijama EDPS‑a jer je ona doista provela takvo detaljno razmatranje.
134 U svojim odgovorima na mjere upravljanja postupkom tužitelj i EDPS su se očitovali o razlogu nedopuštenosti koji je Banka istaknula u svom očitovanju na intervencijski podnesak.
b) Ocjena Službeničkog suda
135 Službenički sud će najprije ispitati je li Banka, kako to tvrdi tužitelj, doista počinila dvije gore navedene povrede službene dužnosti. U slučaju pozitivnog odgovora ispitat će postojanje uzročne veze između navedenih povreda i eventualno uzrokovane štete. Naposljetku će odlučiti o iznosu naknade štete koji, prema potrebi, treba platiti.
Odobravanje trećim osobama da pristupe istražnom spisu
136 U prilog prigovoru prema kojem su novi glavni direktor OU „Upravljanje rizicima“ i pojedini članovi administrativnog osoblja u Službi za koordinaciju imali pristup spisu istražnog postupka tužitelj je, s jedne strane, u privitku tužbe dostavio odlomak iz memoranduma koji je sastavio X u odgovoru na njegov memorandum od 14. ožujka 2011. i odlomak iz dokumenta koji je sastavio novi glavni direktor OU „Upravljanje rizicima“ u okviru postupka po formalnoj pritužbi koju je tužitelj podnio protiv izvješća o ocjeni za 2010. godinu, smatrajući da je drugi izvadak snažno inspiriran prvim. S druge strane, tužitelj je svom očitovanju na intervencijski podnesak EDPS‑a priložio dvije poruke elektroničke pošte koje je razmijenio s drugim članom osoblja Banke.
137 Na prvom mjestu, što se tiče dvaju izvadaka iz dokumenata priloženih tužbi, Službenički sud utvrđuje da svaki od njih sadrži jednu praktično istovjetnu rečenicu.
138 U tom smislu Službenički sud napominje da je u dopisu od 2. veljače 2012. upućenom EDPS‑u Banka istaknula da je dokument čiji je izvadak priložen tužbi novi glavni direktor OU „Upravljanje rizicima“ sastavio u odgovoru na pritužbu koju je tužitelj podnio nekoliko dana nakon što je X umirovljen odboru za pritužbe pozvanom da odluči o izvješću o ocjeni za 2010. Budući da je postupak po pritužbi započeo pod odgovornošću X‑a, potonji je prije odlaska u mirovinu proslijedio presliku jednog od memoranduma svojem nasljedniku, novom glavnom direktoru OU „Upravljanje rizicima“. Te činjenice, koje tužitelj tijekom rasprave nije osporavao, mogle bi dakle objasniti primijećenu istovjetnost rečenice u oba ta izvatka. Službenički sud može razumno očekivati da je X svom nasljedniku proslijedio sve informacije koje je smatrao relevantnima s ciljem da mu pomogne u odlučivanju po navedenoj pritužbi. U svakom slučaju, dva izvatka koja je podnio tužitelj ne mogu dokazati u skladu s pravnim standardima da je Banka novom glavnom direktoru OU „Upravljanje rizicima“ proslijedila memorandum koji je X sastavio u odgovoru na pritužbu tužitelja.
139 Na drugom mjestu, što se tiče razmjene elektroničke pošte između tužitelja i drugog člana osoblja Banke, Službenički sud napominje da je tužitelj 21. ožujka 2012. sastavio prvu poruku elektroničke pošte u kojoj spominje navod novog glavnog direktora OU „Upravljanje rizicima“ pred odborom za pritužbe pozvanim da odluči o njegovom izvješću o ocjeni za 2010. o tome da je primio presliku memoranduma koji je X poslao u okviru istražnog postupka po pritužbi za uznemiravanje i tu presliku proslijedio službeniku podređenom tužitelju. U toj je poruci elektroničke pošte tužitelj zatražio od njezinog primatelja da potvrdi odražava li tekst koji je sastavio doista ono što je izjavio novi glavni direktor OU „Upravljanje rizicima“ tijekom saslušanja pred odborom za pritužbe kojem su prisustvovali tužitelj i primatelj poruke elektroničke pošte. U odgovoru elektroničkom poštom koji je poslao sljedećeg dana član osoblja o kojem je riječ potvrdio je tekst koji je sastavio tužitelj.
140 U tom smislu Službenički sud utvrđuje da član osoblja Banke o kojemu je riječ, na kojeg se odnosi razmjena elektroničke pošte na koju se poziva tužitelj, nije izravno svjedočio, nego se ograničio na potvrđivanje izjave koju je sastavio sam tužitelj 21. ožujka 2012., dok je saslušanje pred odborom za pritužbe održano u 2011. K tome, poruka elektroničke pošte tužitelja govori o prosljeđivanju X‑ova memoranduma jednom članu osoblja Banke, a ne, kako to tužitelj tvrdi u svojoj tužbi „pojedinim članovima osoblja“. Razmjena elektroničke pošte na koju se poziva tužitelj, prema tome, nema u predmetnom slučaju dostatnu dokaznu vrijednost da bi potvrdila to da je Banka novom glavnom direktoru OU „Upravljanje rizicima“, te pojedinim članovima osoblja Službe za koordinaciju, proslijedila memorandum koji je X sastavio u odgovoru na pritužbu tužitelja.
141 S obzirom na prethodna razmatranja, a budući da tužitelj nije ponudio dokaze kojima bi potvrdio svoju tezu, valja zaključiti da nije dokazano da je Banka trećim osobama omogućila pristup istražnom spisu.
Dostava cjelovitog memoranduma od 14. ožujka 2011., uključujući priloge, navodnim uznemiravateljima
– Postojanje povrede
142 U prilog svojoj argumentaciji prema kojoj je Banka počinila povredu time što je navodnim uznemiravateljima dostavila memorandum od 14. ožujka 2011. s njegovim prilozima, tužitelj ističe jedan jedini razlog koji se temelji na povredi obveze povjerljivosti i pravila o zaštiti podataka kako je predviđa Politika.
143 Službenički sud utvrđuje da je EDPS u svom intervencijskom podnesku istaknuo drugi razlog koji se temelji na povredi Uredbe br. 45/2001. Na pitanje koje mu je u tom smislu postavljeno na raspravi, EDPS je odgovorio naglasivši da nije riječ o drugom razlogu, nego o argumentu koji ide u prilog razlogu na koji se pozvao tužitelj.
144 U tom smislu treba podsjetiti na to da se, unatoč tome što se članak 40. stavak 4. Statuta Suda, koji je na temelju članka 7. stavka 1. Priloga I. navedenom statutu i članka 110. stavka 3. Poslovnika Službeničkog suda mjerodavan za postupak pred tim sudom, ne protivi tome da intervenijent iznese argumente koji su novi ili različiti u odnosu na argumente stranke koju podupire, kako se njegova intervencija ne bi ograničila na ponavljanje argumenata iznesenih u tužbi, ne može prihvatiti da na temelju tih odredaba istakne nove razloge i tako izmijeni odnosno izobliči predmet spora kako je definiran u tužbi (vidjeti u tom smislu presude BaByliss/Komisija, T‑114/02, EU:T:2003:100, t. 417., i SELEX Sistemi Integrati/Komisija, T‑155/04, EU:T:2006:387, t. 42.). EDPS‑ovo rasuđivanje nije, prema tome, moguće prihvatiti jer tvrdnjom da je Banka povrijedila određene odredbe Uredbe br. 45/2001 doista ističe razlog različit od onoga koji je istaknuo tužitelj, a koji se temelji na povredi Politike.
145 Budući da EDPS nije ovlašten istaknuti razlog na koji se ne oslanja tužba, takav razlog treba odbiti kao nedopušten.
146 K tome, Službenički je sud dužan konstatirati da je Politikom izričito predviđeno da će navodni uznemiravatelj biti obaviješten o predmetu pritužbe i da će u tom smislu dobiti potrebne obavijesti, ali da neće primiti presliku memoranduma podnositelja prigovora.
147 Iz teksta Politike proizlazi da ju je Banka povrijedila kada je tužiteljev memorandum od 14. ožujka 2011., uključujući priloge, u cijelosti dostavila X‑u i Y‑u. Time je počinila povredu koja može dovesti do njezine izvanugovorne odgovornosti.
148 Takav zaključak ne dovode u pitanje ni obveza Banke da poštuje prava obrane ni presuda X/BCE (EU:T:2001:251) na koju se ona poziva. Naime, suprotno onome što tvrdi Banka, istražni postupak ne može izravno dovesti do sankcije navodnom uznemiravatelju jer se o toj sankciji može odlučiti tek nakon disciplinskog postupka. Prema tome, budući da istražni postupak nije završio aktom kojim se navodnim uznemiravateljima nanosi šteta, Banka nije imala pravo dostaviti im sve osobne podatke tužitelja kako bi poštovala njihova prava obrane.
149 Ne može se prihvatiti ni argument Banke prema kojem je tužitelj bio unaprijed obaviješten da će memorandum koji sadrži njegovu pritužbu biti dostavljen navodnim uznemiravateljima. Naime, okolnost da se tužitelj nije izričito usprotivio dostavi svog memoranduma, prihvaćajući mogućnost da je Banka takvo postupanje shvatila kao prešutni pristanak, ne daje pravo potonjoj da povrijedi vlastita interna pravila, u predmetnom slučaju odredbu Politike kojom je izričito propisano da se memorandum podnositelja pritužbe ne dostavlja navodnom uznemiravatelju.
– Neimovinska šteta i uzročna veza
150 Službenički sud utvrđuje da tužitelj nije pojasnio zbog čega smatra da je dostava cjelovitog memoranduma od 14. ožujka 2011., uključujući priloge, navodnim uznemiravateljima onemogućila dobro odvijanje istražnog postupka i uzrokovala mu neimovinsku štetu. Nije, prema tome, utvrđeno postojanje takve neimovinske štete.
151 Što se tiče navoda tužitelja prema kojem se dostava cjelovitog memoranduma od 14. ožujka 2011. zajedno s prilozima navodnim uznemiravateljima odrazila na njegovu radnu okolinu, već neprijateljski raspoloženu, jer je potaknula negativne glasine o njemu i tako naštetila njegovu ugledu i vjerodostojnosti, Službenički sud napominje da memorandum od 14. ožujka 2011., uključujući priloge, sadrži više osobnih podataka tužitelja, osobito onih koji se odnose na njegovo zdravstveno stanje. Službenički sud mora utvrditi da je prosljeđivanje tih osobnih podataka navodnim uznemiravateljima tužitelju uzrokovalo neimovinsku štetu.
– Popravljanje štete
152 Valja istaknuti da tužba ne sadrži nikakve posebne detalje u pogledu procjene imovinske štete koju je tužitelj pretrpio time što je Banka navodnim uznemiravateljima proslijedila cjeloviti memorandum od 14. ožujka 2011.
153 U tim okolnostima neimovinsku štetu koju je pretrpio tužitelj valja procijeniti ex æquo et bono, što se može učiniti na iznos od 5.000 eura koji je Banka dužna platiti tužitelju po navedenoj osnovi.
2. Onemogućavanje saslušanja svjedoka
a) Argumenti stranaka
154 Tužitelj prigovara Banci, s jedne strane, to da je većem broju osoba koje je naznačio kao moguće svjedoke pred istražnim odborom dala pogrešne informacije o njihovom mogućem svjedočenju, zbog čega su one, mišljenja je, odbile svjedočiti. S druge strane, tužitelj predmnijeva da neki od mogućih svjedoka nisu bili ni obaviješteni o tome da ih je on predložio za svjedoke niti su bili pozvani na saslušanje. Banka je na taj način onemogućila dobro odvijanje istražnog postupka i povrijedila načelo dobre uprave. Tužitelj smatra da mu je tom povredom Banka prouzročila neimovinsku štetu koju procjenjuje ex aequo et bono na iznos od 40.000 eura.
155 Banka osporava osnovanost optužbi o onemogućavanju saslušanja svjedoka.
b) Ocjena Službeničkog suda
156 Što se tiče prvog prigovora, iz spisa proizlazi da je određeni broj osoba koje je tužitelj naznačio kao moguće svjedoke pred istražnim odborom odbio svjedočiti. Tužitelj, međutim, nije ponudio dokaze ili barem indicije u prilog svojoj tezi prema kojoj su pogrešne informacije koje je dala Banka bile uzrok tog odbijanja. K tome, sam se tužitelj doima nesigurnim u svoju tvrdnju jer u tužbi navodi kako se „čini d[a] su se […]određen[e] [osobe] raspitival[e] […] u [U]pravi za [lj]udske [r]esurse Banke o tom postupku“ i da su „vjerojatno dobile“ određeni odgovor. Taj prigovor treba odbiti.
157 Što se tiče drugog prigovora u kojem se navodi da istražni odbor nije pozvao na svjedočenje sve osobe koje je tužitelj naznačio kao moguće svjedoke, dovoljno je konstatirati da Politika predviđa pravo istražnog odbora da odabere način postupanja koji smatra prikladnim. Iako je točno da Politika također predviđa da istražni odbor ima sastanke sa „svjedocima koje eventualno predloži [podnositelj pritužbe], ništa ne može omogućiti da se ta odredba tumači na način da je istražni odbor dužan pozvati na saslušanje sve moguće svjedoke koje je naveo podnositelj pritužbe. Naprotiv, kako to Banka s pravom ističe, na istražnom je odboru da odluči koje osobe, među onima koje su naznačile stranke, treba saslušati. Drugi prigovor, prema tome, također treba odbiti.
158 Budući da su dvije pritužbe odbijene, valja zaključiti da nije utvrđeno to da je Banka onemogućavala saslušanje svjedoka koje je predložio tužitelj.
159 Iz svega prethodno navedenog proizlazi, bez potrebe da se odrede mjere izvođenja dokaza koje je zatražio tužitelj, da Banci treba naložiti da tužitelju isplati iznos od 35.000 eura na ime naknade štete nastale zbog nezakonitosti odluke od 27. srpnja 2011. i zbog povrede Politike koju je počinila Banka.
Troškovi
160 Na temelju članka 87. stavka 1. Poslovnika, ne dirajući time u druge odredbe iz njegove glave 2. poglavlja 8., stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Na temelju stavka 2. istog članka Službenički sud može odlučiti da, kada je to pravično, stranka koja ne uspije u postupku ne snosi troškove, odnosno da ih snosi djelomično.
161 Iz razloga navedenih u predmetnoj presudi proizlazi da je Banka, s obzirom na prihvaćanje tužbe u njenom bitnom dijelu, stranka koja nije uspjela u postupku. K tome, tužitelj je u svom očitovanju izričito zatražio da se Banci naloži snošenje troškova. Budući da okolnosti u predmetu ne opravdavaju primjenu odredbe članka 87. stavka 2. Poslovnika, valja odlučiti da će Banka, pored vlastitih, snositi i troškove tužitelja, uključujući one troškove koji su njoj i tužitelju nastali zbog intervencije EDPS‑a.
162 U skladu s člankom 89. stavkom 4. Poslovnika, intervenijent snosi vlastite troškove.
Slijedom navedenoga,
SLUŽBENIČKI SUD (drugo vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Poništava se odluka predsjednika Europske investicijske banke od 27. srpnja 2011.
2. Europskoj investicijskoj banci nalaže se platiti CG‑u iznos od 35.000 eura.
3. U preostalom dijelu tužba se odbija.
4. Europska investicijska banka će pored vlastitih, snositi i troškove CG‑a.
5. Europski nadzornik za zaštitu podataka, intervenijent u postupku, snosi vlastite troškove.
Rofes i Pujol | Bradley | Svenningsen |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 10. srpnja 2014.
W. Hakenberg | | M. I. Rofes i Pujol |
Sadržaj
Pravni okvir
Činjenice iz kojih proizlazi spor
Zahtjevi stranaka i postupak
Dopuštenost
I – Treći dio tužbenog zahtjeva, usmjeren na utvrđenje uznemiravanja
II – Peti dio tužbenog zahtjeva, usmjeren na poništenje odluke od 1. rujna 2011.
III – Šesti dio tužbenog zahtjeva, usmjeren na utvrđenje povreda službene dužnosti koje se mogu staviti na teret Banci
Zahtjevi za poništenje i odštetni zahtjevi
I – Dio tužbenog zahtjeva, usmjeren na poništenje odluke od 27. srpnja 2011.
A – Argumenti stranaka
B – Ocjena Službeničkog suda
II – Dijelovi tužbenog zahtjeva usmjereni na naknadu štete tužitelju
A – Popravljanje štete nastale nezakonitošću odluke od 27. srpnja 2011.
1. Argumenti stranaka
2. Ocjena Službeničkog suda
B – Popravljanje štete koju je tužitelj navodno pretrpio zbog uznemiravanja i činjenice da je Banka povrijedila svoju obvezu brižljivog postupanja
1. Argumenti stranaka
2. Ocjena Službeničkog suda
C – Popravljanje štete koja je navodno pretrpljena zbog povreda službene dužnosti koje se mogu staviti na teret Banci
1. Povrede obveze povjerljivosti i pravila o zaštiti osobnih podataka predviđenoj Politikom, koje je počinila Banka
a) Argumenti stranaka
b) Ocjena Službeničkog suda
Odobravanje trećim osobama da pristupe istražnom spisu
Dostava cjelovitog memoranduma od 14. ožujka 2011., uključujući priloge, navodnim uznemiravateljima
– Postojanje povrede
– Neimovinska šteta i uzročna veza
– Popravljanje štete
2. Onemogućavanje saslušanja svjedoka
a) Argumenti stranaka
b) Ocjena Službeničkog suda
Troškovi