Language of document : ECLI:EU:F:2014:254

RJEŠENJE SLUŽBENIČKOG SUDA EUROPSKE UNIJE

(drugo vijeće)

26. studenoga 2014.

Predmet F‑57/11 DEP

Gustav Eklund

protiv

Europske komisije

„Javna služba – Postupak – Odmjeravanje troškova – Troškovi čiju je naknadu moguće tražiti – Nužni troškovi – Nagrada za rad koju je institucija ispatila svojem odvjetniku – Obveza tužitelja koji nije uspio u postupku da isplati tu nagradu za rad – Djelotvorna sudska zaštita – Pravo na pristup sudu“

Predmet:      Zahtjev za odluku o troškovima koji je Europska komisija podnijela nakon presude Eklund/Komisija (F‑57/11, EU:F:2012:145), na temelju članka 92. stavka 1. Poslovnika koji je tada bio na snazi (u daljnjem tekstu: bivši poslovnik)

Odluka:      Iznos troškova koje G. Eklund naknađuje Europskoj komisiji u predmetu F‑57/11, Eklund/Komisija utvrđuje se na 5709 eura, uvećanih za zatezne kamate od dana dostave ovog rješenja do dana stvarne isplate, i to po kamatnoj stopi koju primjenjuje Europska središnja banka na svoje glavne operacije refinanciranja a koja je na snazi prvog dana u mjesecu dospijeća plaćanja, uvećanoj za tri i pol postotna boda.

Sažetak

1.      Sudski postupak – Troškovi – Odmjeravanje – Troškovi čiju je naknadu moguće tražiti – Nužni troškovi stranaka – Pojam – Nagrada za rad koju je institucija isplatila svojem odvjetniku – Uključenost

(Statut Suda, čl. 19. podst. 1. i Prilog I. čl. 7. st. 1.; Poslovnik Službeničkog suda, čl. 91. t. (b))

2.      Pravo Europske unije – Načela – Pravo na djelotvornu sudsku zaštitu –Određivanje u Povelji Europske unije o temeljnim pravima – Troškovi koje je institucija imala u okviru tužbe pred sucem Unije – Nalaganje suprotnoj stranci snošenja troškova čiju je naknadu moguće tražiti – Dopuštenost

(Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 47. podst. 2.)

1.      Iz članka 19. prvog podstavka Statuta Suda, koji se primjenjuje na Službenički sud na temelju članka 7. stavka 1. Priloga I. navedenom statutu, institucije mogu opunomoćiti odvjetnika da ih zastupa. Naknada tom odvjetniku ulazi u pojam nužnih troškova nastalih u svrhu postupka te pritom nije potrebno da institucija dokaže da je takva pomoć bila objektivno opravdana.

S tim u vezi, iako činjenica da je institucija opunomoćila više agenata i jednog odvjetnika ne utječe na mogućnost naknade tih troškova, s obzirom na to da ništa ne dopušta njihovo načelno isključenje, ona ipak može utjecati na određivanje iznosa troškova nastalih u svrhu postupka čiju je naknadu na kraju moguće tražiti. Bilo kakva druga ocjena koja bi pravo institucije da zahtijeva čitavu ili dio nagrade za rad isplaćene odvjetniku uvjetovala dokazivanjem objektivne potrebe za njegovim uslugama zapravo bi predstavljala neizravno ograničenje slobode zajamčene člankom 19. prvim podstavkom Statuta suda i za suca Unije bi podrazumijevala dužnost da svoju ocjenu nadomjesti ocjenom institucija i tijela koji su odgovorni za organizaciju svojih službi. Međutim, takva ocjena nije u skladu ni s člankom 19. prvim podstavkom Statuta suda ni s ovlašću unutarnje organizacije koju imaju institucije i tijela Unije kada je riječ o vođenju njihovih predmeta pred sudovima Unije. Naprotiv, vođenje računa o intervenciji jednog ili više agenata uz odvjetnika o kojem je riječ u skladu je s diskrecijskom ovlasti kojom raspolaže sudac Unije u okviru postupka odmjeravanja troškova na temelju članka 91. točke (b) Pravilnika Službeničkog suda.

(t. 34. i 35.)

Izvori:

Sud: rješenja Dietz/Komisija, 126/76 DEP, EU:C:1979:158, t. 6. i Komisija/Kallianos, C‑323/06 P‑DEP, EU:C:2012:49, t. 10. i 11.

Opći sud Europske unije: rješenja Kerstens/Komisija, T‑498/09 P‑DEP, EU:T:2012:147, t. 20. i Marcuccio/ Komisija, T‑278/07 P‑DEP, EU:T:2013:269, t. 14. i 15.

2.      Pravo na pristup sudu je opće načelo prava Unije koje je danas sadržano u članku 47. drugom podstavku Povelje Europske Unije o temeljnim pravima, koji odgovara članku 6. stavku 1. Europske konvencije o ljudskim pravima.

Osim toga, iz sudske prakse Europskog suda za ljudska prava koja se odnosi na tumačenje navedenog članka 6. stavka 1. proizlazi da je pravo na pristup sudu koje jamči taj članak pravo koje je konkretno i stvarno, a ne teorijsko ili varljivo.

S tim u vezi, iako naknada prekomjerno visokih troškova od strane kojoj je naloženo snošenje troškova može utjecati na konkretnost i stvarnost prava na pristup sudu, s jedne strane, zakonodavac Unije je radi osiguranja djelotvorne sudsku zaštite predvidio da osobe koje u cijelosti ili djelomično nisu sposobne snositi troškove vezane uz pomoć i pravno zastupanje pred Službeničkim sudom mogu imati pravo na pravnu pomoć; s druge strane, pravila koja uređuju postupak pred tim sudom dopuštaju jedino naknadu nužnih troškova nastalih u svrhu postupka.

(t. 40. do 42.)

Izvori:

Sud: presuda preispitivanje Arango Jaramillo i dr./EIB, C‑334/12 RX‑II, EU:C:2013:134, t. 40. i 42.