Language of document : ECLI:EU:F:2013:203

PRESUDA SLUŽBENIČKOG SUDA EUROPSKE UNIJE (prvo vijeće)

12. prosinca 2013.(*)

„Javna služba – Akreditirani asistenti zastupnika – Prijevremeni otkaz ugovora – Zahtjev za pomoć – Uznemiravanje“

U predmetu F‑129/12,

povodom tužbe podnesene na temelju članka 270. UFEU‑a, koji se na Ugovor o EZAE‑u primjenjuje na temelju članka 106.a tog ugovora,

CH, akreditirana asistentica zastupnika u Europskom parlamentu, sa stalnom adresom u Bruxellesu (Belgija), koju zastupaju L. Levi, C. Bernard‑Glanz i A. Tymen, avocats,

tužiteljica,

protiv

Europskog parlamenta, koji zastupaju S. Alves i E. Taneva, u svojstvu agenata,

tuženik,

SLUŽBENIČKI SUD (prvo vijeće),

u sastavu: H. Kreppel, predsjednik, E. Perillo i R. Barents (izvjestitelj), suci,

tajnik: J. Tomac, administrator,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 9. srpnja 2013.,

donosi sljedeću

Presudu

1        Tužbom koju je tajništvo Službeničkog suda zaprimilo 31. listopada 2012., CH zahtijeva poništenje Odluke Europskog parlamenta od 19. siječnja 2012. kojom je otkazan njegov ugovor akreditiranog asistenta, poništenje Odluke od 15. ožujka 2012. kojom je odbijen njegov zahtjev za pomoć i, ako se ukaže potreba, poništenje odluka o odbijanju žalbi podnesenih protiv tih odluka, te da se Parlamentu naloži da mu isplati iznos od 120.000 eura na ime naknade štete.

 Pravni okvir

2        Pravni okvir ovog predmeta čine članci 12.a i 24. Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije (u daljnjem tekstu: Pravilnik) kao i članak 2. točka (c), članci 127. i 130. te članak 139. stavak 1. točka (d) Uvjeta zapošljavanja koji se primjenjuju na ostale službenike (u daljnjem tekstu: UOS).

3        Povelja Europske unije o temeljnim pravima u prvom stavku članka 31., naslovljenog „Pošteni i pravični radni uvjeti“, predviđa:

„Svaki radnik ima pravo na radne uvjete kojima se čuvaju njegovo zdravlje, sigurnost i dostojanstvo.“

4        U članku 41. Povelje, naslovljenom „Pravo na dobru upravu“, određuje se:

„1. Svatko ima pravo da institucije, tijela, uredi i agencije Unije njegove predmete obrađuju nepristrano, pravično i u razumnom roku.

2. To pravo uključuje:

(a) pravo svake osobe na saslušanje prije poduzimanja bilo kakve pojedinačne mjere koja bi na nju mogla nepovoljno utjecati;

[…]“

5        U članku 9. stavku 2. Poslovnika Europskog parlamenta, primjenjivom u vrijeme na koje se odnose činjenice, navodi se:

„Ponašanju zastupnika mora biti svojstveno međusobno poštovanje. Takvo se ponašanje temelji na vrijednostima i načelima utvrđenima u temeljnim tekstovima na kojima počiva Europska unija, poštuje dostojanstvo Parlamenta i ne dovodi u pitanje njegov neometani rad niti narušava red i mir u prostoru Parlamenta. Zastupnici se pridržavaju pravila Parlamenta o postupanju s povjerljivim informacijama. […]“

6        U članku 20. stavku 2. Mjera za provedbu Glave VII. UOS‑a, koje je predsjedništvo Parlamenta usvojilo odlukom od 9. ožujka 2009., a koje su zadnji put izmijenjene odlukom predsjedništva Parlamenta od 13. prosinca 2010. (u daljnjem tekstu: provedbene mjere), predviđa se:

„Kad asistent ili zastupnik ili skupina zastupnika kod kojih on asistira odluče raskinuti ugovor prije njegova isteka, asistent ili odgovorni zastupnik uputit će o tome pisani zahtjev nadležnoj službi glavnog tajništva, navodeći razloge zbog kojih se traži prijevremeni raskid ugovora.

Nakon ispitivanja zahtjeva tijelo nadležno za sklapanje ugovora o radu otkazuje ugovor sukladno članku 139. stavku 1. [točki] (d) [UOS‑a], pridržavajući se propisanog otkaznog roka, odnosno primjenom članka 139. stavka 3. [UOS‑a], pridržavajući se predviđenih uvjeta.“ [neslužbeni prijevod]

 Činjenice iz kojih proizlazi spor

7        Tužiteljicu je 1. listopada 2004. zaposlio M. B., zastupnik u Parlamentu, na mjestu asistenta zastupnika na temelju ugovora koji je trebao isteći po završetku saziva Parlamenta 2004./2007. Nakon što je M. B.-u istekao mandat 2007., tužiteljica je zaposlena kao asistentica kod drugog zastupnika u Parlamentu, odnosno kod gđe P., počevši od 1. prosinca 2007. sve do kraja spomenutog saziva 2009. Parlament je tužiteljicu zaposlio počevši od 1. kolovoza 2009. kao akreditiranog asistenta zastupnika u smislu članka 5.a UOS‑a (u daljnjem tekstu: AAZ) kako bi asistirala gđi P. do kraja saziva Parlamenta 2009/2014. Njezin je ugovor predviđao svrstavanje u razred 14 funkcijske skupine II.

8        Navedeni ugovor zamijenjen je s važenjem od 1. rujna 2010. novim ugovorom na temelju kojeg je tužiteljica bila preraspoređena u razred 11 funkcijske skupine II.

9        Tužiteljica je počevši od 27. rujna 2011. otišla na bolovanje, koje je bilo produljeno do 19. travnja 2012.

10      Dana 26. listopada 2011., tužiteljičin liječnik, doktor A. G. izdao je nalaz prema kojem je utvrđeno da se tužiteljica nalazi u anksiozno‑depresivnom stanju, da zapada u pretjerano razmišljanje i ima poremećaje u prehrani, te se pritom referira na izjavu tužiteljice prema kojoj je ona žrtva uznemiravanja na radu. U svom izvješću od 20. studenoga 2011. upućenom doktoru A. G. neuropsihijatar Y. G. utvrdio je postojanost anksiozno‑depresivnog poremećaja. Doktor J. de M., šef odjela za medicinsko‑psihološka vještačenja Sveučilišnog bolničkog centra Brugmann iz Bruxellesa (Belgija), zaključio je 22. studenoga 2011. da je riječ o reakcijskom sindromu iscrpljenosti te je utvrdio da anksiozno‑depresivni poremećaj tužiteljice ima izvor u „proživljenom uznemiravanju na poslu“.

11      Tužiteljica je 28. studenoga 2011. obavijestila Savjetodavni odbor za pitanja uznemiravanja i prevenciju uznemiravanja na radnom mjestu, koji je ustanovio Parlament (u daljnjem tekstu: Savjetodavni odbor za pitanja uznemiravanja), o svojoj situaciji i o ponašanju gđe P. prema njoj. Tužiteljica je 6. prosinca 2011. ispitala sve članove spomenutog odbora o koracima koje bi trebala poduzeti radi podizanja tužbe za uznemiravanje. U dopisu elektroničke pošte od 12. prosinca 2011. tužiteljica je svim članovima Savjetodavnog odbora za pitanja uznemiravanja i glavnom tajniku Parlamenta proslijedila poruku elektroničke pošte koju je tog dana poslala gđi P., opisujući svoje zdravstveno stanje nakon uznemiravanja od strane potonje. U elektroničkoj poruci od 21. prosinca 2011. tužiteljica se obratila predsjedniku navedenog vijeća zatraživši sastanak s njim.

12      Tužiteljica je 22. prosinca 2011. preko svojih savjetnika podnijela zahtjev za pomoć na temelju članka 24. Pravilnika u kojem je tvrdila da je žrtva uznemiravanja od strane P. te je tražila da se poduzmu mjere udaljavanja i da se otvori upravna istraga.

13      Gđa P. je 6. siječnja 2012. poslala Odjelu za zapošljavanje i premještaje osoblja, koji je pripojen Upravi za razvoj ljudskih potencijala unutar Opće uprave za osoblje Glavnog tajništva Parlamenta, pisani zahtjev za otkazivanje ugovora tužiteljice. Taj je zahtjev P. potvrdila 18. siječnja 2012.

14      Odlukom od 19. siječnja 2012. ugovor tužiteljice otkazan je s važenjem od 19. ožujka 2012. zbog narušenog odnosa povjerenja (u daljnjem tekstu: odluka o otkazu). Od tužiteljice se nije tražilo da odradi otkazni rok. U dopisu koji je priložen uz navedenu odluku voditelj nadležnog odjela obavijestio je tužiteljicu o primitku zahtjeva gđe P. od 18. siječnja 2012. u kojem ona traži da se tužiteljičin ugovor raskine. Gđa P. je, kao prvo, smatrala da tužiteljica nema potrebnu stručnost za praćenje rada parlamentarnih odbora kojih je ona bila član i, drugo, da se tužiteljica katkad neprihvatljivo ponašala kako prema njoj samoj tako i prema drugim zastupnicima i asistentima. Iz navedenih razloga P. više nije mogla imati povjerenja u tužiteljicu da bi ona mogla i dalje ostati njezina pomoćnica.

15      Dopisom od 23. siječnja 2012. savjetnici tužiteljice zatražili su presliku zahtjeva za otkaz koji je P sastavila. Postupajući po tom zahtjevu, nadležni odjel Parlamenta dostavio im je u dopisu od 2. veljače 2012. neiscrpan popis primjera koji ilustriraju gubitak odnosa povjerenja između tužiteljice i gđe P.

16      Savjetnici tužiteljice su u dopisu od 7. veljače 2012. podsjetili da je zahtjev za pomoć koji je podnijela tužiteljica ostao bez odgovora.

17      U dopisu od 4. ožujka 2012. upućenom doktoru A. G., doktor Y. G. konstatirao je pogoršanje anksiozno‑depresivnog poremećaja tužiteljice zbog toga što, s jedne strane, Parlament nije priznao „proživljeno uznemiravanje“ i, s druge strane, zbog odluke o otkazu.

18      U dopisu od 15. ožujka 2012., koji se tiče zahtjeva za pomoć koji je podnijela tužiteljica, direktor nadležne opće uprave Parlamenta izjavio je da neće zauzeti stajalište o primjeni ili neprimjeni članka 24. Pravilnika s obzirom na to da je, zbog otkazivanja tužiteljičinog ugovora i njezine produljene odsutnosti zbog bolesti, taj zahtjev postao bespredmetan (u daljnjem tekstu: odluka o odbijanju zahtjeva za pomoć).

19      Tužiteljica je 30. ožujka 2012. protiv odluke o otkazu podnijela žalbu na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika. Dana 22. lipnja 2012. tužiteljica je podnijela žalbu temeljem iste odredbe protiv odluke o odbijanju zahtjeva za pomoć.

20      Odlukom od 20. srpnja 2012. glavni tajnik Parlamenta djelomično je prihvatio žalbu protiv odluke o otkazu, odlučivši da se datum isteka ugovora tužiteljice odgodi na 20. lipnja 2012. iz razloga potvrđenog korištenja bolovanja do 19. travnja 2012., sukladno članku 139. stavku 1. točki (d) zadnjoj rečenici UOS‑a.

21      Odlukom od 8. listopada 2012. glavni tajnik Parlamenta odbio je žalbu na odluku o odbijanju zahtjeva za pomoć.

 Zahtjevi stranaka

22      Tužiteljica od Službeničkog suda zahtijeva da:

–        poništi odluku o otkazu;

–        poništi odluku o odbijanju zahtjeva za pomoć;

–        ako je to potrebno, poništi odluku glavnog tajnika Parlamenta od 20. srpnja 2012. kojom se odbija njegova žalba od 30. ožujka 2012. protiv odluke o otkazu i odluku glavnog tajnika od 8. listopada 2012. kojom se odbija njegova žalba od 22. lipnja 2012. protiv odluke o odbijanju zahtjeva za pomoć;

–        naloži Parlamentu da mu isplati iznos od 120.000 eura na ime naknade štete;

–        naloži Parlamentu snošenje svih troškova.

23      Parlament zahtijeva od Službeničkog suda da:

–        odbije tužbu kao neosnovanu;

–        naloži tužiteljici snošenje svih troškova.

 Pravo

 O zahtjevu kojim se traži poništenje odluka o odbijanju žalbi

24      Prema ustaljenoj sudskoj praksi, učinak zahtjeva za poništenje koji se formalno odnosi na odluku kojom se odbija žalba, kad ta odluka nema samostalni sadržaj, takav je da će se pred Službeničkim sudom pokrenuti postupak u odnosu na akt protiv kojeg je bila podnesena žalba (u tom smislu vidjeti presudu Suda od 17. siječnja 1989., Vainker/Parlament, 293/87, t. 8.; presudu Službeničkog suda od 9. srpnja 2009., Hoppenbrouwers/Komisija, F‑104/07, t. 31.). S obzirom na navedeno, budući da odluka od 20. srpnja 2012. kojom se odbija žalba od 30. ožujka 2012. protiv odluke o otkazu i odluka od 8. listopada 2012. kojom se odbija žalba od 22. lipnja 2012. protiv odluke o odbijanju zahtjeva za pomoć nemaju samostalni sadržaj, zahtjev za poništenje treba promatrati kao da je upravljen samo protiv odluke o otkazu i odluke o odbijanju zahtjeva za pomoć.

 O zahtjevu za poništenje odluke o otkazu i odluke o odbijanju zahtjeva za pomoć

 Argumenti stranaka

–       Argumenti tužiteljice

25      Tužiteljica tvrdi da postoji izravna veza između predmetnog uznemiravanja, uznemiravatelja i odluke o otkazu jer se ta odluka zasniva na zahtjevu počinitelja uznemiravanja, to jest gđe P. Tužiteljica napominje da su činjenice od kojih se sastoji uznemiravanje precizno i detaljno opisane te, koliko je to moguće, dokumentirane u zahtjevu za pomoć i u žalbama, tako da P. ne može tvrditi da nije bila upoznata s tom situacijom. Kada je riječ o ponašanju P., tužiteljica tvrdi da je ona neprestano pokazivala nezadovoljstvo koje se očitovalo u sustavnom omalovažavanju njezinih postignuća i njezinih sposobnosti, učestalog i praznog kritiziranja s ciljem da je povrijedi, bilo u njenoj prisutnosti ili pred drugim osobama, te neprestanog preispitivanja njezinog rada. Tužiteljica smatra da ne samo da se dovodio u pitanje njezin rad nego i kvalitete nje kao osobe te njezino dostojanstvo.

26      Nadalje, tužiteljica daje konkretne primjere ponašanja koje smatra zloporabom od strane P. u odnosu na nju, osobito omalovažavanja pred drugim osobama. Tužiteljica smatra da sukladno presudi Službeničkog suda od 24. veljače 2010., Menghi/ENISA (F‑2/09), odluka o otkazu sadrži zloporabu ovlasti i da je treba poništiti. Naime, ona smatra da ta odluka nije donesena u cilju da se P. omogući da se raziđe s asistenticom s kojom odnos povjerenja više ne postoji, već s ciljem da se „riješi“ asistentice čiji joj je zahtjev za pomoć mogao nanijeti štetu. Tužiteljica dodaje da je tijelo nadležno za sklapanje ugovora o radu (u daljnjem tekstu: TNSU), koje postupa po zahtjevu za otkaz, ovlašteno ocijeniti valjanost razloga koje je istaknula P. TNSU se ne smije ograničiti samo na prihvaćanje svakog zahtjeva za otkaz koji dolazi od zastupnika, a odnosi se na asistenta, osobito ne onda kad je ovaj posljednji podnio zahtjev za pomoć. Kada je riječ o odluci o odbijanju žalbe protiv odluke o otkazu, tužiteljica napominje da Parlament ne samo da je odbio poništiti odluku koja očigledno sadrži zloporabu ovlasti nego je i propustio svoju obvezu davanja obrazloženja ignorirajući točno iznesene indicije te propuštajući očitovati se o pitanju zloporabe ovlasti. Tužiteljica također napominje da je održavanje odluke o otkazu potom omogućilo Parlamentu da opravda odluku o odbijanju zahtjeva za pomoć iz razloga što je zbog otkaza postao bespredmetan. Konačno, odluku o otkazu trebalo bi poništiti i zato što se njome krši članak 12.a Pravilnika te jamstvo koje ta odredba daje službenicima koji prijave uznemiravanje.

27      Kada je riječ o očitoj pogrešci u procjeni, tužiteljica osporava razloge koji se ističu u prilog odluci o otkazu i odbijanje Parlamenta da prizna tu pogrešku. Tužiteljica podsjeća da ju je P. nakon gotovo dvije godine suradnje odlučila zadržati u svojoj službi u skladu s prvim ugovorom. Vezano uz argument iznesen u prilog odluci o otkazu da se radilo o neprihvatljivom ponašanju tužiteljice prema svojim kolegama, ona napominje da u pogledu tog navoda nije predočen nikakav dokaz.

28      Što se tiče odluke o odbijanju zahtjeva za pomoć, tužiteljica citira presudu Službeničkog suda od 8. veljače 2011., Skareby/Komisija (F‑95/09), te naglašava da odluka o otkazu ne čini ipso facto zahtjev za pomoć bespredmetnim. Čak ako i prihvati da tražene mjere udaljavanja nemaju više koristi nakon otkaza, ona ističe da se članak 24. Pravilnika primjenjuje na AAZ te joj se stoga ne može odbiti pomoć, a time ni otvaranje istrage.

–       Argumenti Parlamenta

29      Parlament je uvodno iznio nekoliko napomena vezano uz status AAZ‑a. Prije svega, Parlament tvrdi da se sudska praksa u području otkaza ugovora privremenih službenika sukladno članku 2. točki (c) UOS‑a može po analogiji primijeniti na otkaz AAZ‑u, s obzirom na to da je obostrano povjerenje važan zajednički element u oba tipa ugovora. U tom pogledu, Parlament se poziva na presudu Prvostupanjskog suda od 17. listopada 2006., Bonnet/Sud (T‑406/04), i na presudu Službeničkog suda od 7. srpnja 2010., Tomas/Parlament (F‑116/07, F‑13/08 i F‑31/08). Kada je riječ o postupku otkazivanja ugovora na temelju članka 139. stavka 1. točke (d) UOS‑a i članka 20. stavka 2. Provedbenih mjera, Parlament objašnjava da, kad nadležni TNSU primi od zastupnika zahtjev kojim se traži prijevremeni raskid ugovora AAZ‑a zato što je prekinut odnos povjerenja, TNSU ima mogućnost samo primiti na znanje tu činjenicu i mora postupiti po zahtjevu za otkazom. Naime, TNSU nema nikakvu mogućnost diskrecijske ocjene u pogledu implementacije tog zahtjeva. Vezano uz razmatranje navedenog zahtjeva od strane TNSU‑a predviđeno člankom 20. stavkom 2. drugim podstavkom Provedbenih mjera, Parlament ističe da je riječ samo o administrativnom postupanju radi pripreme otkaza te o provedbi postupka poštujući otkazni rok predviđen člankom 139. stavkom 1. točkom (d) UOS‑a. Parlament stoga smatra da TNSU ne raspolaže nikakvom marginom procjene u pogledu implementacije zahtjeva za otkaz koji se tiče AAZ‑a, a temelji se na gubitku odnosa povjerenja. Smatra da je TNSU stoga imao nadležnost vezanu uz učinak otkazivanja ugovora tužiteljici, postupajući po zahtjevu koji je uputila P., zbog gubitka povjerenja koje je neophodno da bi se mogao nastaviti profesionalni odnos između nje i tužiteljice.

30      Kada je riječ o zloporabi ovlasti i uznemiravanju, Parlament napominje da navodi i optužbe tužiteljice nisu potkrijepljeni nijednom ispravom ili dokazom na temelju koje bi se mogla utvrditi istinitost, kao i da njezinu tvrdnju da odluka o otkazu sadrži zloporabu ovlasti zato što je donesena u svrhu uznemiravanja treba odbiti kao neosnovanu. Parlament dodaje da iz okolnosti da se u medicinskim izvješćima priloženima uz tužbu navodi da anksiozno‑depresivni poremećaj tužiteljice ima izvor u „proživljenom uznemiravanju na poslu“ ne može ustanoviti postojanje takvog uznemiravanja, s obzirom na to da se ta izvješća zasnivaju na tužiteljičinom subjektivnom opisu njezinih radnih uvjeta. Parlament također napominje da je P. kontaktirala nadležni odjel prvi puta između 28. studenoga i 5. prosinca 2011. vezano uz postupak koji je potrebno slijediti kod otpuštanja tužiteljice, dakle puno prije podnošenja zahtjeva za pomoć. Parlament smatra da iz toga slijedi da TNSU nije donio odluku o otkazu kako bi se „riješio“ tužiteljice nakon što je zatražila pomoć. Konačno, Parlament opovrgava navodni nedostatak obrazloženja odluke o odbijanju žalbe protiv odluke o otkazu.

31      Glede očite pogreške u ocjeni, Parlament tvrdi da tužiteljica, koja je među ostalim imala zadaću procijeniti je li svrsishodno podnijeti amandmane u predmetu koji se tiče Europske agencije za sigurnost mreža i podataka (ENISA), nije dokazala da predloženi amandmani nisu bili takvi da „ne mogu biti podneseni“. Slijedom toga smatra da tužiteljica nije ničim dokazala da je TNSU učinio takvu pogrešku. Nadalje tvrdi da u odluci o otkazu Parlament nije optužio tužiteljicu da je loše pratila rad Odbora za ekonomske i monetarne poslove. S tim u vezi, Parlament naglašava da se od tužiteljice, koja je spadala u funkcijsku skupinu II, prije svega tražilo izvršavanje poslova pisanja tekstova i savjetovanja. Međutim, u dopisu od 2. veljače 2012. TNSU je naveo da, bez obzira na to što je tužiteljica „[bila] osposobljena za obavljanje tajničkih poslova, ona [nije posjedovala] sposobnost političke analize […] potrebnu da bi mogla […] učinkovito asistirati [P.] u praćenju [rada] parlamentarnih odbora“.

32      Kada je riječ o odluci o odbijanju zahtjeva za pomoć, Parlament kao prvo napominje da se članci 12.a i 24. Pravilnika ne primjenjuju na zastupnike. Nadalje, Parlament ističe da se odbijanje zahtjeva za otvaranje upravne istrage temeljio na dvama razlozima: s jedne strane, na činjenici da je taj zahtjev postao bespredmetan nakon otkaza tužiteljici i, s druge strane, na neprimjenjivosti članka 24. Pravilnika na zastupnike. Stoga Parlament smatra da TNSU nije mogao prihvatiti zahtjev za pomoć. Parlament slijedom navedenog smatra da prvi tužbeni razlog koji se odnosi na povredu članka 24. Pravilnika treba odbiti. Parlament dodaje da je preraspoređivanje tužiteljice u svakom slučaju isključeno zato što, sukladno članku 5.a UOS‑a, sami zastupnici traže od administracije zapošljavanje asistenata po svojem izboru.

 Ocjena Službeničkog suda

–       O otkazu ugovora tužiteljice

33      Prema članku 41. stavku 2. točki (a) Povelje svaka osoba ima pravo na saslušanje prije poduzimanja bilo kakve pojedinačne mjere koja bi na nju mogla nepovoljno utjecati.

34      Nesporno je da u konkretnom slučaju odluka o otkazu predstavlja osobnu mjeru koja nepovoljno utječe na tužiteljicu.

35      Međutim iz spisa je vidljivo da TNSU nije saslušao tužiteljicu prije nego što joj je otkazao ugovor. Upitan o tome na raspravi, Parlament je navedeno izričito potvrdio.

36      Parlament smatra da iz sudske prakse u području otkazivanja ugovora privremenim službenicima u skladu s člankom 2. točkom (c) UOS‑a, koja se po njegovom mišljenju može analogijom primijeniti na otkaz AAZ‑u, slijedi da TNSU nije dužan saslušati AAZ‑a prije donošenja odluke o otkazivanju njegovog ugovora.

37      Budući da se Parlament poziva na sudsku praksu Službeničkog suda i Općeg suda Europske unije prema kojoj, kada do odluke o otkazu dođe zbog gubitka povjerenja, zainteresirana stranka nema procesna jamstva poput prava da bude saslušana tijekom administrativnog postupka, potrebno je istaknuti da se od stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona 1. prosinca 2009. mora voditi računa o odredbama Povelje koje imaju istu pravnu snagu kao i Ugovori.

38      Međutim, da bi povreda prava na saslušanje mogla u konkretnom slučaju dovesti do poništenja odluke o otkazu potrebno je također ispitati je li, da nije bilo tog nedostatka, postupak mogao dovesti do drugačijeg rezultata. Službenički sud će ovo pitanje razmotriti u točki 48. ove presude.

39      Nadalje, valja ispitati argument Parlamenta prema kojem, kad nadležni TNSU primi od zastupnika zahtjev kojim se traži prijevremeni raskid ugovora AAZ‑a zato što je prekinut odnos povjerenja, TNSU ima mogućnost samo primiti na znanje tu činjenicu te mora postupiti po zahtjevu za otkaz, s obzirom na to da on nema nikakvu mogućnost diskrecijske ocjene u pogledu implementacije tog zahtjeva.

40      U tom pogledu treba napomenuti da, prema članku 20. stavku 2. Provedbenih mjera, zastupnik koji traži otkaz ugovora pojedinog AAZ‑a mora „precizira[ti] razlog ili razloge“ i da će, prema drugom podstavku, TNSU raskinuti ugovor „[n]akon ispitivanja zahtjeva“. Stoga iz te odredbe proizlazi da je TNSU u najmanju ruku dužan ispitati zakonitost zahtjeva za otkaz. U suprotnom, obveza prema kojoj zastupnik treba „precizira[ti] razlog ili razloge“ i obveza TNSU‑a da ispita zahtjev ne bi imale nikakvog smisla.

41      Stoga, i bez potrebe da se TNSU očituje o opsegu ispitivanja zahtjeva sukladno članku 20. stavku 2. Provedbenih mjera, valja ustvrditi da tekst odredbe tog članka zahtijeva od TNSU‑a da provjeri ne krši li razlog koji je eventualno istaknut u tom pogledu samim svojim postojanjem temeljna prava (u tom smislu vidjeti prethodno navedenu presudu Bonnet/Sud, t. 52.) i odredbe koje uređuju radne odnose između Europske unije i njenih službenika s obzirom na ta prava. S tim u vezi valja podsjetiti da je Parlament na raspravi izjavio da je u okviru ispitivanja predviđenog tim člankom razmotrio je li zahtjev za otkaz ugovora poštovao temeljna prava.

42      Iz toga slijedi da je TNSU zapravo bio dužan ispitati je li postojala veza između zahtjeva da se otkaže ugovor tužiteljici koji je P. uputila 6. siječnja 2012. i činjenice da je tužiteljica 22. prosinca 2011. podnijela zahtjev za pomoć sukladno članku 24. Pravilnika, čiji je predmet bilo njezino navodno uznemiravanje od strane gđe P. i otvaranje upravne istrage.

43      S tim u vezi Parlament tvrdi da je takva mogućnost bila isključena zbog činjenice da je P. kontaktirala nadležne službe između 28. studenoga i 5. prosinca 2011., odnosno puno prije nego što je tužiteljica podnijela zahtjev za pomoć radi dobivanja određenih informacija koje se tiču tužiteljičinog ugovora. Međutim, treba reći da Parlament nije pružio nikakav dokaz u tom pogledu.

44      Nadalje, nesporno je da je 6. siječnja 2012., dana na koji je P. zatražila otkazivanje tužiteljičinog ugovora, TNSU imao saznanja o liječničkim potvrdama koje je pružila tužiteljica, a iz kojih nedvojbeno proizlazi da su, nakon što je konzultirala liječnike, njezini poremećaji, zbog kojih je morala uzeti bolovanje od 27. rujna 2011., prouzročeni uznemiravanjem koje je trpjela na svom radnom mjestu. Također je nesporno da je 12. prosinca 2011. tužiteljica poslala gđi P. elektroničku poruku, obavještavajući je o svojoj iscrpljenosti „zbog svakodnevnog uznemiravanja od [njezine] strane kojeg [je bila] žrtva“ te da je tužiteljica istoga dana poslala kopiju te elektroničke poruke glavnom tajniku Parlamenta i Savjetodavnom odboru za pitanja uznemiravanja. Konačno, valja reći da je i P. poslala 19. prosinca 2011. elektroničku poruku nadležnoj službi, obavještavajući je o elektroničkoj poruci tužiteljice od 12. prosinca 2011., koja je prema njezinu mišljenju bila „vrlo uvredljiva“. U istoj elektroničkoj poruci P. je zatražila i informacije o načinima na koje se može otkazati ugovor AAZ‑u.

45      Službenički sud smatra da su, općenito uzevši, gore istaknute činjenice trebale navesti TNSU da u okviru svog ispitivanja, sukladno članku 20. stavku 2. Provedbenih mjera, razmotri je li zahtjev za otkaz tužiteljičinog ugovora mogao imati veze sa zahtjevom za pomoć koji je ona podnijela 22. prosinca 2011. Iako se mora priznati težina i osjetljivost tog ispitivanja, TNSU je mogao, tako postupajući, u konkretnom slučaju u potpunosti osigurati poštovanje članka 31. stavka 1. Povelje prema kojem svaki radnik ima pravo na radne uvjete kojima se čuvaju njegovo zdravlje, sigurnost i dostojanstvo.

46      Mora se međutim konstatirati da se TNSU, sudeći prema izjavama koje je Parlament dao na raspravi, nakon što je 6. siječnja 2012. primio zahtjev gđe P. za otkazivanje tužiteljičinog ugovora, suzdržao od ispitivanja navedenog zahtjeva i čekao njegovu potvrdu, koja je uslijedila 18. siječnja. Službenički sud također smatra da je propuštanje TNSU‑a da obavi ispitivanje zahtjeva za otkaz predviđeno člankom 20. stavkom 2. Provedbenih mjera potvrđeno činjenicom da je tužiteljičin ugovor otkazan dan nakon što je potvrđen zahtjev, odnosno 19. siječnja 2012., i to bez obzira na to što je TNSU bio u potpunosti upoznat s činjenicom da je tužiteljica bila na bolovanju.

47      Iz toga jasno slijedi da nakon zahtjeva koji je uputila P. TNSU nije izvršio ni minimalnu provjeru kako bi se uvjerio da su odredbe zadnje rečenice članka 139. stavka 1. točke (d) UOS‑a, prema kojima je otkazni rok od dva mjeseca na koji je tužiteljica imala pravo trebalo odgoditi do 19. travnja 2012., u konkretnom slučaju bile poštovane. Službenički sud osim toga konstatira da je ta greška ispravljena tek u odgovoru od 20. srpnja 2012. na žalbu od 30. ožujka 2012.

48      Konačno, potrebno je ispitati i bi li činjenica da je tužiteljica saslušana prije donošenja odluke o otkazu mogla dovesti do drugačijeg rezultata. U tom pogledu, Službenički sud smatra da bi, u slučaju da je tužiteljica bila saslušana, TNSU imao mogućnost dobiti više informacija za razmatranje je li zahtjev za otkaz tužiteljičinog ugovora mogao imati veze s njezinim zahtjevom za pomoć te, kao što je spomenuto u točki 45. ove presude, tako osigurati puno poštovanje članka 31. stavka 1. Povelje.

49      Iz toga slijedi da je donoseći odluku o otkazu, u okolnostima iz konkretnog slučaja, TNSU prekršio svoje obveze na temelju članka 31. stavka 1. i članka 41. stavka 2. točke (a) Povelje te članka 20. stavka 2. Provedbenih mjera. Navedenu odluku stoga valja poništiti.

–       O odbijanju zahtjeva za pomoć

50      Prije svega treba ispitati argument Parlamenta prema kojem se članak 12.a Pravilnika ne primjenjuje na članove te institucije te da stoga on i ne može prihvatiti zahtjev za pomoć koji je podnijela tužiteljica.

51      Navedeni argument valja odbiti. Iako je doista točno da se članak 12.a stavak 1. Pravilnika primjenjuje samo na dužnosnike, također je točno i da se drugi stavak te odredbe odnosi na „dužnosnike koji su žrtve uznemiravanja“, bez ikakvog preciziranja o izvoru tog uznemiravanja. Iz toga slijedi da prvi stavak te odredbe sam po sebi ne zabranjuje Parlamentu da postupa u slučaju kad je počinitelj navodnog uznemiravanja član te institucije.

52      Nadalje, treba ispitati argument Parlamenta prema kojem je zahtjev za pomoć podnesen 22. prosinca 2011. postao bespredmetan nakon što je tužiteljici otkazan ugovor.

53      Službenički sud smatra da je taj argument nerazumljiv. Naime, u slučaju da je prije dana otkazivanja ugovora tužiteljica doista bila žrtva uznemiravanja od strane P., te bi činjenice bile sigurne i otkazivanje ugovora ih u tom slučaju ne bi moglo eliminirati. Ako se pretpostavi da Parlament tim argumentom želi istaknuti da dužnost pomaganja prestaje postojati u trenutku kada dotični dužnosnik prestane obavljati dužnost, takvo je tumačenje očigledno nespojivo s ciljem i opsegom navedene dužnosti. Naime, s obzirom na članak 31. stavak 1. Povelje, prema kojem „[s]vaki radnik ima pravo na radne uvjete kojima se čuvaju njegovo zdravlje, sigurnost i dostojanstvo“, treba reći da razlog postojanja te dužnosti pomaganja nije samo u interesu službe, nego da je, kako proizlazi iz teksta odredbe tog članka, također u interesu zainteresirane stranke. To je tim više slučaj kada zahtjev za pomoć dolazi od dužnosnika koji tvrdi da je žrtva uznemiravanja čije posljedice mogu potrajati i nakon prestanka obavljanja dužnosti. Osim toga, Parlament je na raspravi izjavio da taj argument, prema kojem je zahtjev za pomoć postao bespredmetan samo zbog činjenice otkazivanja ugovora tužiteljici, nije bio dobro formuliran.

54      Parlament također tvrdi da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti članak 24. Pravilnika, s obzirom na to da je navodni uznemiravatelj zastupnica.

55      U tom pogledu, potrebno je istaknuti da navedeni argument počiva na očito pogrešnom čitanju članka 24. Pravilnika. Naime, prema tekstu odredbe tog članka, njegov je cilj zaštititi dužnosnike od djelovanja trećih osoba. U konkretnom slučaju, navodni uznemiravatelj je zastupnica koja, s obzirom na to da ne spada u osoblje Parlamenta, ima, u odnosu na navodnu žrtvu svojeg ponašanja, svojstvo treće osobe.

56      Parlament također tvrdi da se članak 24. Pravilnika ne može primijeniti u slučaju P. jer on ne raspolaže nikakvim obvezujućim sredstvom u odnosu na svoje članove.

57      Navedeni argument također svjedoči o očito pogrešnom čitanju tog članka. Naime, s obzirom da se radi o tome da se dužnosnika želi zaštititi od djelovanja trećih osoba i s obzirom na to da institucije u pravilu ne raspolažu obvezujućim sredstvima protiv trećih osoba, Pravilnik predviđa obvezu pružanja pomoći koja administraciji omogućuje da dužnosniku pomogne u traženju zaštite pravnim sredstvima previđenima pravom države članice u kojoj su se dogodile inkriminirajuće činjenice.

58      Konačno, i bez potrebe da se zauzme stav o argumentu koji je na raspravi istaknuo Parlament, prema kojem se P., u odnosu na tužiteljicu, zbog toga što je zastupnica ne može smatrati trećom osobom, treba podsjetiti da prema članku 9. stavku 2. Poslovnika Parlamenta koji je bio na snazi u trenutku kad su se dogodile činjenice, „[p]onašanju zastupnika mora biti svojstveno međusobno poštovanje […] [koje se] temelji na vrijednostima i načelima utvrđenima u temeljnim tekstovima na kojima počiva Europska unija […] [i] poštuje dostojanstvo Parlamenta […]“. Slijedom navedenog, ništa ne bi sprječavalo Parlament da, pozivajući se na navedenu odredbu, pozove P. na suradnju u upravnoj istrazi kako bi se provjerilo ponašanje koje navodno predstavlja uznemiravanje od strane potonje, a za koje tužiteljica tvrdi da je bila njegova žrtva.

59      Podredno, Službenički sud ističe da bi tumačenje koje daje Parlament, vezano uz članke 12.a i 24. Pravilnika u odnosu na propis koji uređuju ugovore AAZ‑a, prema kojem TNSU ne može ni otvoriti upravnu istragu radi ispitivanja slučaja uznemiravanja čiji je navodni počinitelj zastupnik, niti pomoći AAZ‑u glede radnji tog zastupnika, imalo za posljedicu oduzimanje navedenim člancima svakog korisnog učinka te isključivanje u konkretnom slučaju svakog oblika kontrole, čak i ograničene, zakonitosti odluke o otkazu i odluke o odbijanju zahtjeva za pomoć. Službenički sud smatra da je takvo tumačenje u očitoj kontradikciji s člankom 31. stavkom 1. Povelje u kojem se izričito određuje da radnik ima pravo na radne uvjete kojima se štite njegovo zdravlje, sigurnost i dostojanstvo.

60      Iz navedenog slijedi da odluku o odbijanju zahtjeva za pomoć treba poništiti.

61      Budući da su odluka o otkazu i odluka o odbijanju zahtjeva za pomoć poništene, nema potrebe razmatrati druge tužbene razloge.

 O zahtjevu za naknadu štete

 Argumenti stranaka

62      Tužiteljica traži da se Parlamentu naloži da popravi, u ukupnom iznosu ex æquo et bono od 120.000 eura, zdravstvenu, financijsku i neimovinsku štetu koju je pretrpjela zbog odluke o otkazu i odluke o odbijanju zahtjeva za pomoć.

63      Parlament traži da se taj zahtjev odbije.

 Ocjena Službeničkog suda

64      Prije svega, treba napomenuti da, uzevši u obzir tužiteljičine podneske i argumente, kada tužiteljica traži popravljanje zdravstvene, financijske i neimovinske štete, to treba shvatiti kao da ona time traži financijsko popravljanje neimovinske štete koja je rezultat ugrožavanja njezinog zdravlja, dostojanstva i profesionalnog ugleda kroz predmetne odluke. U tom pogledu treba podsjetiti da prema ustaljenoj sudskoj praksi poništenje akta koji sadrži nezakonitost može samo po sebi predstavljati odgovarajuće i načelno dovoljno popravljanje ukupne neimovinske štete koju je taj akt mogao prouzročiti (presuda Suda od 9. srpnja 1987., Hochbaum i Rawes/Komisija, 44/85, 77/85, 294/85 i 295/85, t. 22.; presuda Prvostupanjskog suda od 9. studenoga 2004., Montalto/Vijeće, T‑116/03, t. 127.; i presuda Službeničkog suda od 8. svibnja 2008., Suvikas/Vijeće, F‑6/07, t. 151.), osim ako tužitelj ne dokaže da je pretrpio neimovinsku štetu koja je odvojiva od nezakonitosti na kojoj se temelji poništenje te se tim poništenjem ne može u potpunosti popraviti (vidjeti u tom smislu presudu Suda od 7. veljače 1990., Culin/Komisija, C‑343/87, t. 27. i 28.; i presudu Prvostupanjskog suda od 6. lipnja 2006., Girardot/Komisija, T‑10/02, t. 131.).

65      Službenički sud podsjeća da je nesporno da osjećaj nepravde i duševne boli uzrokovane činjenicom za određenu osobu da mora voditi predsudski, a potom i sudski postupak kako bi joj se priznala njezina prava, predstavlja štetu koja može proizaći iz same činjenice da je administracija počinila nezakonitosti. Budući da je tu štetu moguće popraviti onda kad se ne kompenzira satisfakcijom koja rezultira iz poništenja pobijanih odluka (vidjeti u tom smislu presudu Službeničkog suda od 11. srpnja 2013., CC/Parlament, F‑9/12, t. 128.), Službenički sud, uzimajući u obzir vrlo upitne uvjete u kojima su donesene odluka o otkazu i odluka o odbijanju zahtjeva za pomoć, odlučio je izvršiti ispravnu procjenu, u posebnim okolnostima konkretnog slučaja, neimovinske štete koju je pretrpjela tužiteljica, određujući ex æquo et bono popravljanje navedenog dijela štete u iznosu od 50.000 eura.

66      Slijedom svega navedenoga, Parlamentu valja naložiti da tužiteljici isplati iznos od 50.000 eura.

 Troškovi

67      Sukladno odredbama članka 87. stavka 1. Poslovnika, osim drugih odredbi Poglavlja osmog Odjeljka drugog navedenog Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku snosi troškove, ako je takav zahtjev postavljen. Sukladno stavku 2. istog članka, Službenički sud može odlučiti da, kada je to pravično, stranka koja ne uspije u postupku ne snosi troškove odnosno da ih snosi djelomično.

68      Iz obrazloženja ove presude proizlazi da je Parlament stranka koja nije uspjela u postupku. Također, tužiteljica je u svojem zahtjevu izrijekom zatražila da se Parlamentu naloži plaćanje troškova. Budući da okolnosti konkretnog slučaja ne opravdavaju primjenu odredbe članka 87. stavka 2. Poslovnika, Parlament mora snositi vlastite troškove te mu se nalaže snošenje troškova koje je imala tužiteljica.

Slijedom navedenoga,

SLUŽBENIČKI SUD (prvo vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Poništava se odluka Europskog parlamenta od 19. siječnja 2012. kojom se CH otkazuje ugovor akreditirane asistentice zastupnika.

2.      Poništava se odluka Europskog parlamenta od 15. ožujka 2012. kojom je odbijen zahtjev za pomoć koji je CH podnijela 22. prosinca 2011.

3.      Nalaže se Europskom parlamentu da CH plati iznos od 50.000 eura.

4.      Europski parlament snosi svoje troškove te mu se nalaže snošenje troškova koje je imala CH.

Kreppel

Perillo

Barents

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 12. prosinca 2013.

Tajnik

 

      Predsjednik

W. Hakenberg

 

      H. Kreppel

Tekst ove odluke kao i odluke sudova Europske unije navedene u dotičnoj presudi dostupni su na internetskoj stranici: www.curia.europa.eu


* Jezik postupka: francuski