RJEŠENJE SLUŽBENIČKOG SUDA EUROPSKE UNIJE
(prvo vijeće)
21. travnja 2015.
Predmet F‑31/11 DEP
B. I.
protiv
Europskog centra za razvoj strukovnog osposobljavanja (Cedefop)
„Javna služba – Postupak – Odmjeravanje troškova – Zastupanje agencije Unije po odvjetniku – Paušalna naknada – Troškovi čiju je naknadu moguće tražiti – Tužiteljevo imovinsko stanje“
Predmet: Zahtjev za odmjeravanje troškova koji je podnio Europski centar za razvoj strukovnog osposobljavanja (Cedefop) nakon rješenja Službeničkog suda od 7. ožujka 2012., BI/Cedefop (F‑31/11, EU:F:2012:28).
Odluka: Iznos troškova čiju naknadu Europski centar za razvoj strukovnog osposobljavanja može tražiti od B. I.‑ja u predmetu F‑31/11 određen je u visini od 5000 eura.
Sažetak
1. Sudski postupak – Troškovi – Zahtjev za odmjeravanje – Rok za podnošenje – Obveza podnošenja zahtjeva za odmjeravanje u razumnom roku
(Poslovnik Službeničkog suda, čl. 92. st. 1.)
2. Sudski postupak – Troškovi – Odmjeravanje – Troškovi čiju je naknadu moguće tražiti – Nužni troškovi stranaka – Pojam – Nagrade za rad koje institucija, tijelo ili ured Unije plaća svojem odvjetniku – Uključenost – Povreda načela jednakog postupanja među tužiteljima zbog pomoći odvjetnika u određenim predmetima, ali ne u drugima – Nepostojanje
(Statut Suda, čl. 19. podst. 1. i Prilog I., čl. 7. st. 1.; Poslovnik Službeničkog suda, čl. 91. t. (b))
3. Sudski postupak – Troškovi – Odmjeravanje – Troškovi čiju je naknadu moguće tražiti – Nužni troškovi stranaka – Nagrade za rad koje institucija plaća svojem odvjetniku – Uključenost – Elementi koje treba uzeti u obzir prilikom odmjeravanja – Imovinsko stanje stranke koja je dužna snositi troškove – Isključenje
(Statut Suda, čl. 19. podst. 1. i Prilog I., čl. 7. st. 1.; Poslovnik Službeničkog suda, čl. 91. t. (b))
1. Zahtjev za odmjeravanje troškova treba podnijeti u razumnom roku, nakon kojeg stranka kojoj je bilo naloženo da ih nadoknadi osnovano smatra da se stranka vjerovnik odrekla svojeg prava. Usto, razumnost roka treba ocijeniti s obzirom na posebne okolnosti svakog predmeta i osobito s obzirom na važnost spora za dotičnu osobu, složenost predmeta i postupanja stranaka u pitanju.
Što se tiče postupanja stranaka, iako podnošenje prigovora nema suspenzivan učinak, razumljivo je da stranka koja ima pravo na plaćanje troškova prije podnošenja svojeg zahtjeva za naknadu troškova može pričekati da istekne rok za podnošenje pritužbe.
(t. 14. i 16.)
Izvori:
Sud: presuda u postupku preispitivanja Arango Jaramillo i dr./EIB, C‑334/12 RX‑II, EU:C:2013:134, t. 28., 30. i 33. i rješenje Dietz/Komisija, 126/76 DEP, EU:C:1979:158, t. 1.
Prvostupanjski sud: rješenje Air France/Komisija, T‑2/93 DEP, EU:T:1996:48, t. 10. i prateće
Službenički sud: rješenje BI/Cedefop, F‑31/11, EU:F:2012:28
2. U tom smislu, iz članka 19. prvog podstavka Statuta Suda, koji se pred Službeničkim sudom primjenjuje na temelju članka 7. stavka 1. Priloga I. navedenom Statutu, proizlazi da institucije Europske unije, kad je riječ o načinu na koji žele biti zastupane ili asistenciji kojom se žele koristiti pred sudom Unije, slobodno mogu koristiti pomoć odvjetnika. U tom pogledu, naknada tog odvjetnika ulazi u pojam neizbježnih troškova nastalih u svrhu postupka a da ta institucija nije dužna dokazivati da je intervencija tog odvjetnika bila objektivno opravdana. U svrhu primjene navedene odredbe Statuta Suda, tijela Unije treba izjednačiti s navedenim institucijama.
Osim toga, činjenica da su tijelo Unije zastupali agent i vanjski odvjetnik ne utječe na eventualnu mogućnost traženja naknade predmetnih troškova, s obzirom na to da ih se načelno ne može isključiti. Međutim, ona može utjecati na određivanje iznosa troškova nastalih u svrhu postupka koji će se in fine nadoknaditi. Ne može biti riječi o povredi načela jednakog postupanja među tužiteljima kada se institucija ili tijelo Unije odluči koristiti uslugama odvjetnika u određenim predmetima, dok u drugima tu instituciju ili to tijelo predstavljaju njegovi agenti.
Drukčija procjena, kojom bi se pravo institucije ili tijela Unije da zahtijeva ukupnu ili dio nagrade plaćene odvjetniku uvjetovalo dokazivanjem objektivne nužnosti korištenja njegovim uslugama, zapravo bi predstavljala neizravno ograničenje slobode zajamčene člankom 19. prvim podstavkom Statuta Suda i uključivala bi obvezu suda Unije da svojom ocjenom zamijeni ocjenu institucija i tijela odgovornih za organizaciju vlastitih službi. Takav zadatak nije spojiv ni s člankom 19. prvim podstavkom Statuta Suda ni s ovlašću unutarnje organizacije koju imaju institucije i tijela Unije kad je riječ o vođenju svojih predmeta pred sudovima Unije. Iz navedenog proizlazi da okolnost da tijelo Unije raspolaže pravnom službom ne utječe na nadoknadivost troškova koji se sastoje od naknade koju to tijelo isplaćuje odvjetniku koji nije dio njegova osoblja.
(t. 30. do 33.)
Izvori:
Sud: rješenje Internationaler Hilfsfonds/Komisija, C‑554/11 P‑DEP, EU:C:2013:706, t. 17.
Opći sud Europske unije: rješenje Longinidis/Cedefop, T‑283/08 P‑DEP, EU:T:2014:1083, t. 24. do 26. i navedena sudska praksa
Službenički sud: rješenje Chatzidoukakis/Komisija, F‑84/10 DEP, EU:F:2014:41, t. 21.
3. U okviru određivanja iznosa troškova čiju je naknadu moguće tražiti sud Unije nije ovlašten odmjeravati nagrade za rad koje stranke moraju isplatiti svojim odvjetnicima, nego odrediti iznos u kojem se može tražiti naknada tih troškova od stranke kojoj je naloženo snošenje troškova postupka. Odlučujući o zahtjevu za odmjeravanje troškova, sud Unije ne treba uzeti u obzir nacionalnu tarifu koja određuje nagradu za rad odvjetnicima ni eventualni sporazum sklopljen u tom smislu između zainteresirane stranke i njezinih agenata ili savjetnika.
Osim toga, u nedostatku odredbi o pristojbama u pravu Unije, sud treba slobodno ocijeniti predmetne podatke uzimajući u obzir predmet i narav spora, njegovu važnost s gledišta prava Unije kao i težinu predmeta, opseg rada koji je nužan u sudskom postupku za zastupnike ili savjetnike koji su sudjelovali i ekonomske interese koje spor predstavlja za stranke.
U tom pogledu, čak i bez dokaza o uslugama odvjetnika i za to utrošenom vremenu, s obzirom na to da su nagrade za rad određene u paušalnom iznosu, na temelju samog sastavljenog odgovora na tužbu može se zaključiti da je taj odvjetnik stvarno sastavio potrebne akte i pružio usluge u svrhu postupka pred Službeničkim sudom. Jednako tako, paušalna naknada ne utječe na ocjenu Službeničkog suda o iznosu čija se naknada može tražiti na ime troškova postupka, s obzirom na to da sudac svoju odluku temelji na ustaljenim sudskim kriterijima i preciznim navodima koje mu stranke moraju dostaviti. Iako nepostojanje takvih informacija ne predstavlja prepreku Službeničkom sudu da na temelju pravedne procjene odredi iznos troškova čiju je naknadu moguće tražiti, ono ga dovodi u situaciju nužno strogog ocjenjivanja potraživanja podnositelja zahtjeva.
Nadalje, imovinsko stanje stranke koja je dužna snositi troškove nije jedan od kriterija u odnosu na koje sudac Unije u okviru postupka odmjeravanja troškova određuje iznos troškova čiju je naknadu moguće tražiti.
(t. 35., 36., 41., 42. i 48.)
Izvori:
Opći sud Europske unije: rješenja Marcuccio/Komisija, T‑278/07 P‑DEP, EU:T:2013:269, t. 20. i Longinidis/Cedefop, EU:T:2014:1083, t. 67.
Službenički sud: presuda Blais/ESB, F‑6/08, EU:F:2008:160, t. 111. do 116.; rješenja Martinez Erades/EEAS, F‑64/12 DEP, EU:F:2013:111, t. 21. i Chatzidoukakis/Komisija, EU:F:2014:41, t. 22. i 23. i navedena sudska praksa