MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
EVGENIJA TANCHEVA
od 10. prosinca 2020.(1)
Predmet C‑416/20 PPU
TR
uz sudjelovanje:
Generalstaatsanwaltschaft Hamburg
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Hanseatisches Oberlandesgericht Hamburg (Hanzeatski visoki zemaljski sud u Hamburgu, Njemačka))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Okvirna odluka 2002/584/PUP – Europski uhidbeni nalog i postupci predaje između država članica – Članak 4.a – Razlozi za moguće neizvršenje – Direktiva (EU) 2016/343 – Članci 8. i 9. – Pravo sudjelovati na raspravi u kaznenom postupku – Bijeg osobe koja se kazneno goni”
1. Ovaj zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na izvršenje dvaju europskih uhidbenih naloga te na uloge sudova države članice izdavanja (u predmetnom su slučaju to rumunjski sudovi) odnosno sudova države članice izvršenja (u predmetnom su slučaju to njemački sudovi) u provjeravanju poštuje li država članica izdavanja Direktivu (EU) 2016/343 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. ožujka 2016. o jačanju određenih vidova pretpostavke nedužnosti i prava sudjelovati na raspravi u kaznenom postupku(2). On otvara pitanje moraju li pravosudna tijela države članice izvršenja odbiti izvršenje europskog uhidbenog naloga ako država članica povrjeđuje prava koja dotična osoba ima na temelju Direktive 2016/343.
2. Predmet se odnosi na rumunjskog državljanina koji je osuđen za više kaznenih djela počinjenih u Rumunjskoj. U tom kontekstu, rumunjski sudovi izdali su tri europska uhidbena naloga kako bi osigurali njegovo uhićenje i predaju od strane njemačkih tijela radi izvršenja, u Rumunjskoj, kazni zatvora na koje je osuđen. Prethodno pitanje upućeno Sudu odnosi se na dva od tih triju uhidbenih naloga te, konkretnije, na to ovisi li zakonitost predaje zadržane osobe na temelju odredbi Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica(3), kako je izmijenjena Okvirnom odlukom Vijeća 2009/299/PUP od 26. veljače 2009.(4) (u daljnjem tekstu: Okvirna odluka 2002/584), o tome je li država članica izdavanja – u predmetnom slučaju Rumunjska – poštovala odredbe Direktive 2016/343, a osobito njezine članke 8. i 9.
3. Došao sam do zaključka da relevantna pravila prava Europske unije o temeljnim pravima ne zahtijevaju da sud koji je uputio zahtjev odbije izvršiti uhidbene naloge u predmetnom slučaju na temelju odredbi Okvirne odluke 2002/584. Direktiva 2016/343 ne dovodi u pitanje taj zaključak.
I. Pravni okvir
A. Pravo Europske unije
1. Okvirna odluka 2002/584
4. Uvodne izjave 1., 5., 6. i 10. Okvirne odluke 2002/584 glase:
„(1) U skladu sa Zaključcima Europskog vijeća u Tampereu […] od[…] 15. i 16. listopada 1999., a posebno u skladu s njihovom točkom 35., formalni postupak izručivanja trebao bi biti ukinut između država članica u odnosu na osobe koje bježe pred pravdom nakon što im je izrečena pravomoćna presuda, a postupci za izručenje trebali bi biti ubrzani u odnosu na osobe osumnjičene za počinjenje kaznenoga djela.
[…]
(5) […] [U]vođenje novog pojednostavljenog sustava predaje osuđenih ili osumnjičenih osoba u svrhe izvršenja kaznenih presuda ili kaznenog progona omogućuje ukidanje zamršenosti i opasnosti od kašnjenja koje postoje kod sadašnjih postupaka izručivanja. […]
(6) Europski uhidbeni nalog, predviđen ovom Okvirnom odlukom, prva je konkretna mjera u području kaznenog prava kojom se primjenjuje načelo uzajamnog priznavanja, koje Europsko vijeće smatra ‚kamenom temeljcem’ pravosudne suradnje.
[…]
(10) Mehanizam europskog uhidbenog naloga temelji se na visokoj razini povjerenja između država članica. Njegova primjena može biti suspendirana samo u slučaju da neka država članica ozbiljno i neprekidno krši načela iz članka 6. stavka 1. [UEU‑a]. Kršenje utvrđuje Vijeće u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. [UEU‑a], s posljedicama predviđenima u članku 7. stavku 2. [UEU‑a].
[…]”
5. Članak 1. Okvirne odluke 2002/584, naslovljen „Definicija europskog uhidbenog naloga i obveza njegova izvršenja”, propisuje:
„1. Europski uhidbeni nalog je sudska odluka koju izdaje država članica s ciljem uhićenja i predaje tražene osobe od strane druge države članice, zbog vođenja kaznenog progona [odnosno] izvršenja kazne zatvora ili naloga za oduzimanje slobode.
2. Države članice izvršavaju svaki europski uhidbeni nalog na temelju načela uzajamnog priznavanja u skladu s odredbama ove Okvirne odluke.
3. Ova Okvirna odluka ne mijenja obvezu poštovanja temeljnih prava i temeljnih pravnih načela sadržanih u članku 6. [UEU‑a].”
6. U članku 3. Okvirne odluke predviđeni su „razlozi za obvezno neizvršavanje” europskog uhidbenog naloga. S obzirom na opis činjeničnog stanja koji je pružio sud koji je uputio zahtjev, niti jedan od tih razloga nije primjenjiv na ovaj predmet. U članku 4. Okvirne odluke predviđeni su „razlozi za moguće neizvršenje” europskog uhidbenog naloga. Ni ti razlozi nisu primjenjivi na ovaj predmet.
7. Prije nego što je izmijenjena Okvirnom odlukom 2009/299, Okvirna odluka 2002/584 sadržavala je odredbu (članak 5. točka 1.) koja je predviđala da ako je europski uhidbeni nalog izdan u svrhe izvršenja presude ili naloga za oduzimanje slobode na temelju sudske odluke donesene u odsutnosti optuženika, a osobi u pitanju poziv na sud nije bio osobno dostavljen ili nije na neki drugi način bila obaviještena o datumu i mjestu saslušanja, njezina predaja mogla je podlijegati uvjetu da pravosudno tijelo koje je izdalo uhidbeni nalog pruži odgovarajuća jamstva da će ta osoba imati mogućnost zatražiti obnovu postupka u državi članici koja je izdala uhidbeni nalog i mogućnost prisustvovati na suđenju. Članak 5. stavak 1. izbrisan je Okvirnom odlukom 2009/299 te je ubačen članak 4.a, kojim je uređeno pitanje odluka donesenih u odsutnosti.
8. Uvodna izjava 1. Okvirne odluke 2009/299 glasi:
„Pravo okrivljenika na osobno pojavljivanje na suđenju uključeno je u pravo na pošteno suđenje predviđeno u članku 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda[(5)], sukladno tumačenju Europskog suda za ljudska prava. Sud je također objavio da pravo okrivljenika na osobno pojavljivanje na suđenju nije apsolutno i da se pod određenim uvjetima okrivljenik može svojevoljno, izričito ili prešutno, ali u svakom slučaju nedvojbeno, odreći tog prava.”
9. Članak 4.a Okvirne odluke 2002/584, naslovljen „Odluke donesene nakon suđenja na kojem se osoba nije osobno pojavila” propisuje:
„1. Pravosudno tijelo izvršenja može također odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog izdan radi izvršenja kazne zatvora ili mjere oduzimanja slobode ako se osoba nije osobno pojavila na suđenju koje je rezultiralo odlukom, osim ako se u europskom uhidbenom nalogu navodi da je osoba u skladu s dodatnim postupovnim zahtjevima utvrđenima u nacionalnom pravu države članice izdavanja:
(a) pravovremeno:
i. bila osobno pozvana te time obaviještena o predviđenom datumu i mjestu suđenja koje je rezultiralo odlukom, ili je na drugi način stvarno primila službenu obavijest o predviđenom datumu i mjestu suđenja tako da se nedvojbeno utvrdilo da je osoba bila upoznata s predviđenim suđenjem;
i
ii. bila obaviještena da se odluka može donijeti u slučaju njezinog nepojavljivanja na suđenju;
ili
(b) bila upoznata s predviđenim suđenjem i ovlastila je pravnog zastupnika, kojeg je imenovala dotična osoba ili država, da je brani tijekom suđenja te ju je taj zastupnik uistinu branio tijekom suđenja;
[…]”
2. Direktiva 2016/343
10. Uvodne izjave 9., 33., 35., 44. i 47. Direktive 2016/343 glase:
„(9) Svrha je ove Direktive jačanje prava na pošteno suđenje u kaznenom postupku utvrđivanjem zajedničkih minimalnih pravila o određenim vidovima pretpostavke nedužnosti i pravu sudjelovati na raspravi.
[…]
(33) Pravo na pošteno suđenje jedno je od temeljnih načela demokratskog društva. Pravo osumnjičenika i optuženika da sudjeluje na raspravi temelji se na tom pravu te bi trebalo biti osigurano diljem Unije.
[…]
(35) Pravo osumnjičenika i optuženika da sudjeluju na raspravi nije apsolutno. U određenim bi se okolnostima osumnjičenik i optuženik trebali moći, izrijekom ili prešutno, ali jasno, odreći tog prava.
[…]
(44) Načelom učinkovitosti zakonodavstva EU‑a zahtijeva se od država članica da uspostave prikladna i učinkovita pravna sredstva u slučaju povrede prava koja pojedinci imaju u skladu sa zakonodavstvom Unije. Učinkovito pravno sredstvo dostupno u slučaju povrede bilo kojeg od prava iz ove Direktive trebalo bi imati, u što većoj mogućoj mjeri, učinak stavljanja osumnjičenika ili optuženika u isti položaj u kojem bi se našli da nije došlo do povrede, s ciljem zaštite prava na pošteno suđenje i prava na obranu.
[…]
(47) Ovom se Direktivom podržavaju temeljna prava i načela koja su priznata Poveljom [Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja)] i EKLJP‑om, uključujući […] pravo na učinkovito pravno sredstvo i pravo na pošteno suđenje, pretpostavku nedužnosti i pravo na obranu. U obzir bi prije svega trebalo uzeti članak 6. Ugovora o Europskoj uniji (UEU) u skladu s kojim Unija priznaje prava, slobode i načela određena Poveljom te u skladu s kojim temeljna prava, kako su zajamčena EKLJP‑om i kako proizlaze iz ustavnih tradicija zajedničkih državama članicama, čine opća načela prava Unije.”
11. Članak 1. Direktive 2016/343, naslovljen „Predmet”, propisuje:
„Ovom se Direktivom utvrđuju zajednička minimalna pravila koja se odnose na:
[…]
(b) pravo sudjelovati na raspravi u kaznenom postupku.”
12. Članak 8. Direktive 2016/343, naslovljen „Pravo sudjelovati na raspravi”, propisuje:
„1. Države članice osiguravaju da osumnjičenici i optuženici imaju pravo sudjelovati na raspravi u kaznenom postupku koji se vodi protiv njih.
2. Države članice mogu predvidjeti da se rasprava koja može završiti donošenjem odluke o krivnji ili nedužnosti osumnjičenika ili optuženika može voditi u njegovoj odsutnosti pod uvjetom da:
(a) osumnjičenik ili optuženik pravovremeno je obaviješten o raspravi i o posljedicama […] nedolaska; ili
(b) osumnjičenika ili optuženika koji je obaviješten o raspravi zastupa opunomoćeni branitelj kojeg je osumnjičenik ili optuženik sam imenovao ili ga je imenovala država.
3. Odluka koja je donesena u skladu sa stavkom 2. može se izvršiti protiv dotičnog osumnjičenika ili optuženika.
4. Kada države članice predvide mogućnost održavanja suđenja u odsutnosti osumnjičenika ili optuženika, ali nije moguće ispuniti uvjete iz stavka 2. ovog članka jer se osumnjičenik ili optuženik ne može locirati unatoč ulaganju razumnih napora, države članice mogu predvidjeti mogućnost donošenja i izvršenja odluke. U tom slučaju države članice osiguravaju da u trenutku kada se osumnjičenici ili optuženici obavješćuju o toj odluci, posebno prilikom uhićenja, također budu informirani o mogućnosti osporavanja odluke i pravu na obnovu postupka ili na drugo pravno sredstvo u skladu s člankom 9.
[…]”
13. Članak 9. direktive, naslovljen „Pravo na obnovu postupka” glasi:
„Države članice osiguravaju da osumnjičenici ili optuženici koji nisu sudjelovali na raspravi u kaznenom postupku koji se vodio protiv njih i u slučaju da nisu bili ispunjeni uvjeti iz članka 8. stavka 2. imaju pravo na obnovu postupka ili drugo pravno sredstvo kojim se omogućuje novo utvrđivanje merituma predmeta, uključujući ispitivanje novih dokaza, što bi moglo dovesti do ukidanja izvorne odluke. U tom pogledu države članice jamče da dotični osumnjičenici i optuženici imaju pravo biti nazočni i sudjelovati na raspravi u skladu s postupcima predviđenima nacionalnim pravom te ostvariti svoja prava na obranu.”
14. Članak 10. direktive, naslovljen „Pravna sredstva”, propisuje:
„1. Države članice osiguravaju da osumnjičenici i optuženici, ako su njihova prava iz ove Direktive prekršena, imaju na raspolaganju učinkovito pravno sredstvo.
[…]”
B. Njemačko pravo
15. Članak 83. Gesetza über die internationale Rechtshilfe in Strafsachen (Zakon o uzajamnoj međunarodnoj suradnji u kaznenim stvarima) (u daljnjem tekstu: IRG), u verziji objavljenoj 27. lipnja 1994.(6), kako je posljednji put izmijenjen člankom 4. Zakona od 10. prosinca 2019.(7), kojim je u njemačko pravo prenesen članak 4.a Okvirne odluke 2002/584, u stavku 1. točki 3. predviđa da izručenje na temelju europskog uhidbenog naloga nije dopušteno ako se osuđena osoba nije osobno pojavila na suđenju u kojem je donesena presuda. Iznimno od općeg pravila sadržanog u članku 83. stavku 1. točki 3. IRG‑a, izručenje osobe koja se nije osobno pojavila na suđenju dopušteno je u određenim okolnostima, koje su navedene u članku 83. stavcima 2., 3. i 4. tog zakona.
16. Članak 83. IRG‑a propisuje:
„[…]
2. Iznimno od [članka 83.] stavka 1. točke 3., izručenje je dopušteno ako je
1. Osuđena osoba
a) pravovremeno
aa) osobno pozvana na suđenje koje je rezultiralo presudom ili
bb) na drugi način stvarno primila službenu obavijest o predviđenom datumu i mjestu suđenja koje je rezultiralo presudom tako da se nedvojbeno utvrdilo da je osoba bila upoznata s predviđenim suđenjem,
te je
b) obaviještena da se odluka može donijeti i u slučaju njezina nepojavljivanja na suđenju,
2. Osuđena osoba, svjesna da se protiv nje vodio postupak, na kojem je sudjelovao njezin pravni zastupnik, izbjegavala da ju se osobno pozove na suđenje, ili
[…]”
II. Činjenično stanje, postupak i prethodno pitanje
17. U skladu s odlukom kojom je upućen zahtjev, TR je rumunjski državljanin kojeg su rumunjski sudovi osudili za više kaznenih djela počinjenih u Rumunjskoj. U tom kontekstu, rumunjski sudovi izdali su tri europska uhidbena naloga radi izvršenja kazni zatvora izrečenih trima različitim presudama koje su donijela dva različita rumunjska suda.
18. Za ovaj su predmet relevantna dva od tih triju uhidbenih naloga. Rumunjska tijela su TR‑u neuspješno pokušala dostaviti obavijest o prvostupanjskim postupcima u predmetima iz kojih su ta dva uhidbena naloga proizašla. Na oba ga se postupka pokušalo osobno pozvati na njegovoj posljednjoj poznatoj adresi. Na TR‑ovoj adresi ostavljeni su službeni pozivi, koji su se deset dana od kada su ostavljeni smatrali dostavljenima u skladu s rumunjskim pravom.
19. Iako nije osobno pozvan, TR je bio upoznat s prvostupanjskim postupcima te je za oba odabrao, imenovao i ovlastio odvjetnika da ga brani, koji ga je u obama postupcima doista i branio. Međutim, TR nije prisustvovao suđenjima te je osuđen u odsutnosti.
20. U obama su predmetima podnesene žalbe. U barem jednom od njih žalbu je podnio odvjetnik kojeg je TR odabrao i ovlastio da ga brani u prvostupanjskom postupku. Okolnosti žalbenih postupaka nisu sasvim jasne iz dokumenata pred Sudom, ali je TR‑a u tim postupcima u svakom slučaju zastupao odvjetnik kojeg je odredio sud.
21. TR je u listopadu 2018. otputovao u Njemačku te je kratko vrijeme – od 29. listopada 2018. do 30. siječnja 2019. – imao službeno prijavljeno boravište u Badu Nauheimu u Hessenu. Prema izjavi njegova prijatelja, nakon toga je prvo nastavio živjeti u Hessenu, a potom je – približno od svibnja 2019. – živio u Hamburgu, gdje nije mogao prijaviti boravište „jer su ga rumunjska tijela tražila zbog paleža” te je stoga bio bjegunac. Sud koji je uputio zahtjev tu je izjavu smatrao pouzdanom(8).
22. Od kada mu je boravište u Badu Nauheimu odjavljeno do njegova uhićenja, TR nije imao službeno prijavljeno boravište. U trenutku uhićenja imao je osobne identifikacijske dokumente koji su pripadali drugoj osobi, to jest, kako je naveo, njegovu bratu. TR nije obrazložio zašto posjeduje te identifikacijske dokumente te je, prema informacijama koje je policija dostavila, često koristio identitet još jednog svojeg brata.
23. S obzirom na to, sud koji je uputio zahtjev zaključio je da je TR pobjegao iz Rumunjske te da se u Njemačkoj skrivao od presuda na temelju kojih su izdana dva uhidbena naloga koja su relevantna za ovaj predmet.
24. Sud koji je uputio zahtjev je odlukom od 28. svibnja 2020. utvrdio da su uvjeti za izručenje iz članka 83. stavka 2. podstavka 2. IRG‑a ispunjeni u TR‑ovu slučaju. Smatrao je da je TR pobjegao u Njemačku svjestan suđenja iz kojih su proizašli europskih uhidbeni nalozi te da je time spriječio da ga se osobno pozove na ta suđenja. Sud koji je uputio zahtjev dalje je smatrao, na temelju informacija koje su mu pružila rumunjska tijela, da je optuženika u obama prvostupanjskim postupcima zastupao odvjetnik kojeg je sam odabrao, a u obama žalbenim postupcima odvjetnik kojeg su odredili žalbeni sudovi. Sud koji je uputio zahtjev utvrdio je da je izručenje TR‑a na temelju tih dvaju europskih uhidbenih naloga stoga dopušteno u skladu s njemačkim zakonom kojim je provedena Okvirna odluka 2002/584.
25. Sud koji je uputio zahtjev je odlukom od 24. lipnja 2020. prihvatio TR‑ov zahtjev za preispitivanje odluke od 28. svibnja 2020. TR‑ov odvjetnik tvrdi da bi izručenje TR‑a u odsutnosti jamstava da će mu se omogućiti obnova postupka bilo nezakonito u skladu s člancima 8. i 9. Direktive 2016/343 te dovodi u pitanje sukladnost članka 83. stavka 2. podstavka 2. IRG‑a s Direktivom 2016/343.
26. Sud koji je uputio zahtjev sada mora utvrditi je li njegova odluka od 28. svibnja 2020. valjana ili izručenje TR‑a treba proglasiti nezakonitim.
27. U tim okolnostima Hanseatisches Oberlandesgericht in Hamburg (Hanzeatski visoki zemaljski sud u Hamburgu) odlučio je prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeće prethodno pitanje:
„Kad je riječ o odlukama o izručenju u svrhu kaznenog progona osobe osuđene u odsutnosti iz jedne države članice Europske unije u drugu, treba li odredbe Direktive 2016/343, a osobito njezine članke 8. i 9., tumačiti na način da dopuštenost izručenja – osobito u takozvanom slučaju bijega – ovisi o tome ispunjava li država moliteljica pretpostavke iz Direktive(9)?”
28. Sud je 23. rujna 2020. odlučio zahtjev za prethodnu odluku riješiti u ubrzanom postupku, u skladu s člankom 107. stavkom 1. Poslovnika Suda.
29. Sud je usto odlučio pozvati Rumunjsku da u pisanom obliku dostavi sve relevantne informacije u vezi s predmetnim slučajem, u skladu s člankom 109. stavkom 3. Poslovnika Suda.
30. Pisana očitovanja o prethodnom pitanju podnijeli su Generalstaatsanwaltschaft Hamburg, Rumunjska i Komisija. TR, Savezna Republika Njemačka i Republika Poljska iznijeli su usmena očitovanja na raspravi održanoj 19. studenoga 2020.
III. Analiza
A. Uvodne napomene
31. Iako je sud koji je uputio zahtjev svoje pitanje formulirao na način da njime traži tumačenje Direktive 2016/343, on zapravo pita utječu li odredbe Direktive 2016/343 – konkretnije, njezini članci 8. i 9. – na primjenu razloga za moguće neizvršenje europskog uhidbenog naloga predviđenih u članku 4.a Okvirne odluke 2002/584. Zato smatram korisnim prvo analizirati tu okvirnu odluku, a osobito njezin članak 4.a, i okolnosti u kojima je Sud utvrdio postojanje obveze pravosudnog tijela izvršenja da „obustavi postupak predaje”, potom Direktivu 2016/343 te naposljetku odnos između tih dvaju propisa.
B. Okvirna odluka
1. Opće napomene
32. Kako je Sud više puta utvrdio, načelo uzajamne suradnje između država članica i načelo uzajamnog priznavanja imaju u pravu Unije temeljno značenje s obzirom na to da omogućavaju stvaranje i održavanje prostora bez unutarnjih granica. Točnije, načelo uzajamnog povjerenja svakoj od tih država nalaže, osobito u pogledu područja slobode, sigurnosti i pravde, da smatra, osim u iznimnim okolnostima, da sve ostale države članice poštuju pravo Unije i, osobito, temeljna prava priznata tim pravom(10).
33. Sukladno tomu, Sud je utvrdio da načelo uzajamnog priznavanja, koje je „kamen temeljac” pravosudne suradnje, znači da su države članice, u skladu s člankom 1. stavkom 2. Okvirne odluke 2002/584, načelno obvezne izvršiti europski uhidbeni nalog. Pravosudno tijelo izvršenja može odbiti izvršiti takav nalog samo u iznimnim, taksativno navedenim slučajevima obveznog neizvršenja propisanima u članku 3. Okvirne odluke 2002/584 ili mogućeg neizvršenja propisanima u člancima 4. i 4.a te odluke. Osim toga, izvršenje europskog uhidbenog naloga može se uvjetovati isključivo jednim od uvjeta koji su taksativno propisani u članku 5. navedene odluke(11).
2. Izričiti razlozi za neizvršenje prema odredbama Okvirne odluke 2002/584
34. Kako je navedeno u točki 33. ovog mišljenja, Okvirna odluka 2002/584 sadržava tri odredbe koje se odnose na „razloge za neizvršenje” europskog uhidbenog naloga. Niti jedan od razloga za obvezno izvršenje navedenih u članku 3. ili razloga za moguće neizvršenje navedenih u članku 4. nije primjenjiv u ovom predmetu. Relevantna odredba u ovom postupku je članak 4.a Okvirne odluke, koji sadržava razloge za „moguće neizvršenje” europskog uhidbenog naloga. Članak 4.a u pogledu europskih uhidbenih naloga izdanih radi izvršenja kazne zatvora ili naloga za oduzimanje slobode propisuje da pravosudno tijelo izvršenja „može” odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog ako se dotična osoba nije osobno pojavila na suđenju koje je rezultiralo odlukom, osim ako je primjenjiva jedna od nekoliko iznimaka. Prema tim iznimkama, predaja je obvezna ako je ispunjen bilo koji od četiriju uvjeta predviđenih u članku 4.a stavku 1. točkama (a) do (d). Tom promjenom u odnosu na pravni režim koji je postojao prema ranije važećoj Unijinoj mjeri(12) htjelo se olakšati predaju(13). Njome je uklonjena obveza ispitivanja jesu li jamstva koje je pravosudno tijelo izdavanja dalo pravosudnom tijelu izvršenja „odgovarajuća”. Dakle, članak 4.a Okvirne odluke 2002/584 ne obvezuje pravosudno tijelo izvršenja da odbije predati osobu koja se nije osobno pojavila na suđenju. On to samo dopušta pravosudnom tijelu izvršenja, i to samo ako nije primjenjiva niti jedna iznimka od razloga za moguće neizvršenje iz članka 4.a. Ako su ispunjeni kriteriji za primjenu jedne ili više tih iznimaka, pravosudno tijelo izvršenja obvezno je predati dotičnu osobu, čak i ako se ona nije osobno pojavila na svojem suđenju.
3. Izvršenje dvaju europskih uhidbenih naloga u pitanju dopušteno je prema odredbama Okvirne odluke 2002/584
35. U skladu s informacijama koje je pružio sud koji je uputio zahtjev, TR‑a je u obama prvostupanjskim postupcima zastupao odvjetnik kojeg je on sam odabrao i za to ovlastio. Stoga se čini da ti postupci ispunjavaju uvjete iz članka 4.a stavka 1. točke (b) Okvirne odluke 2002/584 te bi izvršenje dvaju europskih uhidbenih naloga bilo obvezno da su ti postupci jedini koji su relevantni.
36. Međutim, u obama je predmetima podnesena žalba. Iz dokumenata pred Sudom ne može se jasno zaključiti čine li žalbeni postupci u tim dvama rumunjskim predmetima „suđenja koja su rezultirala odlukom” u smislu članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke 2002/584, kako je Sud taj pojam protumačio u presudi Tupikas(14) te jesu li odluke koje su u njima donesene stoga „sudsk[e] odluk[e] koj[ima] se pravomoćno odluč[ilo] o meritumu predmeta”(15) u smislu te presude. Ako su predmetni žalbeni postupci „suđenja koja su rezultirala odlukom”, kako je Sud protumačio taj pojam, oni čine suđenja koja moraju ispunjavati uvjete iz članka 4.a stavka 1. točaka (a) do (d) da bi izvršenje europskih uhidbenih naloga bilo obvezno. Ako nisu, što može biti slučaj s isključivo kasacijskim postupcima, izvršenje europskih uhidbenih naloga bilo bi obvezno. Iz odluke kojom je upućen zahtjev nije jasno može li se to odrediti na temelju informacija koje su pružila rumunjska pravosudna tijela izdavanja.
37. Međutim, sud koji je uputio zahtjev, prema opisu činjeničnog stanja koji je pružio Sudu, suočen je sa situacijom u kojoj je predaja TR‑a – prema mišljenju tog suda te njegovoj ocjeni činjenica i informacija sadržanih u europskim uhidbenim nalozima kao i odgovorima koje su rumunjska tijela dostavila na njegove upite – moguća u skladu s člankom 4.a Okvirne odluke 2002/584 i dopuštena u skladu s nacionalnim pravom. Sud koji je uputio zahtjev usto smatra, vodeći se svojom ocjenom činjenica, da bi moglo doći do povrede prava koja TR ima na temelju Direktive 2016/343 ako mu se ne omogući obnova postupka u državi članici izdavanja (Rumunjskoj), koju su mu (rumunjska) pravosudna tijela izdavanja odbila zajamčiti, te stoga pita mora li odbiti primjenu nacionalnih odredbi koje nalažu da se europski uhidbeni nalozi izvrše kako bi spriječio moguću(16) predaju TR‑a u slučaju u kojem vjeruje da bi moglo doći do povrede prava koja TR ima na temelju Direktive 2016/343.
4. Presuda Suda u predmetu Melloni
38. Sud je već imao priliku tumačiti sukladnost članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke 2002/584 sa zahtjevima iz članka 47. i članka 48. stavka 2. Povelje u kontekstu iznimke od pravila o mogućoj predaji u slučaju osuda izrečenih u odsutnosti. U predmetu Melloni(17), osuđenika je i u prvostupanjskom i u žalbenom postupku zastupao odvjetnik kojeg je on odabrao i ovlastio. Pravosudna tijela države članice izvršenja (Španjolske) morala su stoga u skladu s odredbama Okvirne odluke 2002/584 izvršiti predaju osuđenika pravosudnim tijelima države članice izdavanja (Italije) te je riječ o obvezi, a ne o mogućnosti.
39. Iako je izreka presude Melloni sročena kao da obuhvaća svaku predaju na temelju članka 4.a stavka 1.(18), tu presudu treba razumjeti na način da se odnosi samo na slučajeve u kojima je predaja, za razliku od predmetnog slučaja, obvezna, ne moguća, to jest na slučajeve u kojima se primjenjuje jedna ili više iznimaka predviđenih u članku 4.a stavku 1. točkama (a) do (d). Tu presudu nije moguće razumjeti na način da obuhvaća svaku moguću predaju koju država članica izvršenja može provesti na temelju svoje diskrecijske ovlasti kada zahtjevi iznimaka predviđenih u članku 4.a stavku 1. točkama (a) do (d) nisu ispunjeni. To poprilično jasno proizlazi i iz detaljne analize koju je Sud proveo u točkama 47. do 54. te presude.
40. Ako sud koji je uputio zahtjev utvrdi da je neka od iznimaka predviđenih u članku 4.a stavku 1. točkama (a) do (d) primjenjiva, to jest da su postupci na temelju kojih su izdani europski uhidbeni nalozi bili u skladu s jamstvima predviđenima u okviru neke od tih iznimaka, utvrđenje iz presude Melloni da je „članak 4.a stavak 1. sukladan zahtjevima iz članka 47. i članka 48. stavka 2. Povelje” bit će primjenjivo. Tada će se morati zaključiti da TR‑ovo temeljno pravo na pošteno suđenje, uključujući njegovo pravo sudjelovati na raspravi, nije povrijeđeno.
41. Kako je razmatrano u točkama 36. i 37. ovog mišljenja, moguće je da je jedna od iznimaka iz točaka (a) i (b) članka 4.a stavka 1. primjenjiva (iako to nipošto nije sigurno). Budući da je sud koji je uputio zahtjev svoje pitanje temeljio na pretpostavci da se na izvršenje europskih uhidbenih naloga u pitanju primjenjuju razlozi za moguće neizvršenje, u svojoj ću se analizi voditi tom pretpostavkom.
5. Iznimni predmeti u kojima je Sud prihvatio da pravosudno tijelo izvršenja može „obustaviti postupak predaje uspostavljen Okvirnom odlukom 2002/584”
42. Sud je priznao, u malenom broju predmeta koji su se ticali povreda temeljnih prava osoba, da „pod određenim uvjetima pravosudno tijelo izvršenja može obustaviti postupak predaje uspostavljen Okvirnom odlukom 2002/584”(19).
43. Sud je to iznimno odstupanje od pravila Okvirne odluke 2002/584 utemeljio na njezinu članku 1. stavku 3., koji predviđa da ta odluka „ne mijenja obvezu poštovanja temeljnih prava i temeljnih pravnih načela sadržanih u članku 6. [UEU‑a]”. Sud je u svojoj sudskoj praksi usto priznao da je načela uzajamnog priznavanja i uzajamnog povjerenja moguće ograničiti u iznimnim okolnostima(20).
44. S druge strane, sud je istaknuo da iz uvodne izjave 10. Okvirne odluke 2002/584 proizlazi da primjena mehanizma europskog uhidbenog naloga može biti suspendirana samo u slučaju da neka država članica ozbiljno i neprekidno krši načela iz članka 2. UEU‑a te u skladu s postupkom iz članka 7. UEU‑a(21).
45. Sud je na temelju toga uspostavio određene standarde u pogledu evaluacije koju pravosudno tijelo izvršenja mora provesti kada je suočeno s opasnošću da bi u slučaju predaje dotične osobe država članica izdavanja mogla povrijediti njezina temeljna prava. U kontekstu mogućeg kršenja zabrane neljudskog ili ponižavajućeg postupanja u državi članici izdavanja predviđene člankom 4. Povelje, ti standardi zahtijevaju od pravosudnog tijela izvršenja da dublje istražuje u slučaju postojanja „objektivnih, vjerodostojnih, preciznih i odgovarajuće aktualiziranih elemenata” koji dokazuju postojanje nedostataka te potom „na konkretan i precizan način ispita […] postoje li […] ozbiljni i utvrđeni razlozi za vjerovanje” da će osoba u pitanju biti izložena stvarnoj opasnosti od povrede tog temeljnog prava(22). Ako postoje, pravosudno tijelo izvršenja mora od pravosudnog tijela izdavanja „zahtijevati dostavu dopunskih informacija” te svoju odluku o predaji odgoditi dok ne dobije „dopunske informacije koje mu omogućavaju da otkloni postojanje takve opasnosti]”. Ako postojanje opasnosti ne može otkloniti u razumnom roku, pravosudno tijelo izvršenja mora odlučiti „treba li obustaviti postupak predaje”(23).
46. Procjena opasnosti od povrede temeljnih prava mora se provesti s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja. U kontekstu mogućeg kršenja zabrane neljudskog ili ponižavajućeg postupanja, Sud je u presudi Generalstaatsanwaltschaft utvrdio da u tu svrhu treba ispitati „samo uvjete oduzimanja slobode u ustanovama za izvršenje kazne u kojima će […] [dotična] osoba vjerojatno biti smještena” te „samo konkretne i precizne uvjete zatvaranja predmetne osobe koji su relevantni za utvrđivanje hoće li ona biti izložena stvarnoj opasnosti od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja”(24).
47. U kontekstu moguće povrede prava na pošteno suđenje, Sud je u presudi Minister for Justice and Equality(25) u bitnome primijenio isti standard kao u presudi Aranyosi i Căldăraru(26), nakon što je utvrdio da stvarna opasnost od povrede temeljnog prava na neovisan sud te stoga „bitnog sadržaja temeljnog prava na pošteno suđenje” kako je zajamčeno člankom 47. drugim stavkom Povelje, poput stvarne opasnosti od povrede članka 4. Povelje, može pravosudnom tijelu izvršenja omogućiti da na temelju članka 1. stavka 3. Okvirne odluke 2002/584 odbije, iznimno, izvršiti europski uhidbeni nalog(27).
48. Sukladno navedenom, zajednički standardi koji proizlaze iz sudske prakse su, kao prvo, postojanje vanjskih „elemenata” – koji moraju biti „objektivni, vjerodostojni, precizni i odgovarajuće aktualizirani”, a koji su u predmetima u vezi s člankom 4. Povelje imali oblik presuda ESLJP‑a, a u predmetu u vezi s člankom 47. drugim stavkom Povelje oblik Komisijina obrazloženog mišljenja(28) – koji dokazuju postojanje „nedostataka” koji mogu izazvati stvarnu opasnost od povrede temeljnog prava u pitanju i, kao drugo, konkretna ocjena hoće li osoba u pitanju, s obzirom na njezine pojedinačne okolnosti, u slučaju predaje biti izložena stvarnoj opasnosti od povrede njezina temeljnog prava.
C. Sadržaj temeljnog prava sudjelovati na raspravi, kako je zajamčeno člankom 47. drugim stavkom i člankom 6. stavkom 1. EKLJP‑a
49. Članak 47. Povelje naslovljen je „Pravo na djelotvoran pravni lijek i na pošteno suđenje”. On u drugom stavku predviđa da „[s]vatko ima pravo da zakonom prethodno ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj”. U Objašnjenjima koja se odnose na Povelju(29) ističe se da članak 47. drugi stavak Povelje odgovara članku 6. stavku 1. EKLJP‑a, koji se tiče prava na pošteno suđenje(30). U skladu sa stavkom 3. članka 52. Povelje, naslovljenim „Opseg i tumačenje prava i načela”, „[u] onoj mjeri u kojoj ova Povelja sadrži prava koja odgovaraju pravima zajamčenima Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, značenje i opseg primjene tih prava jednaki su onima iz [EKLJP‑a]. Ova odredba ne sprječava pravo Unije da pruži širu zaštitu.”
50. Pravo sudjelovati na raspravi dio je bitnog sadržaja temeljnog prava na pošteno suđenje. Međutim, kako su Sud i ESLJP više puta utvrdili, optuženik se može odreći svojeg prava sudjelovati na raspravi, bilo izričitim ili konkludentnim radnjama(31), a primjer potonjih je izbjegavanje rasprave. Kako je ESLJP naveo, „o uskrati pravde […] radi se kada osoba koja je osuđena u odsutnosti nema mogućnost od suda koji ju je osudio zahtijevati preispitivanje merituma optužbe, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja, a nije utvrđeno da se odrekao prava pojaviti se i braniti se na suđenju […] ili da ga je htio izbjeći”(32).
51. ESLJP je dalje naveo da se u slučaju u kojem osobi osuđenoj u odsutnosti nije dostavljen službeni poziv na suđenje postavlja pitanje može li se smatrati da je ta osoba bila dovoljno svjesna svojeg kaznenog progona i suđenja da bi mogla odlučiti odreći se prava na pojavljivanje pred sudom ili izbjegavati pravdu te je utvrdio da „određene utvrđene činjenice mogu nedvosmisleno upućivati na to da je optuženik svjestan kaznenog postupka koji se protiv njega vodi te naravi i razloga optužbi te da ne namjerava sudjelovati na suđenju ili da želi izbjeći kazneni progon”(33).
52. Međutim, ta sudska praksa ESLJP‑a odnosi se na prvostupanjske predmete. Zaštita prava sudjelovati na raspravi znatno je ograničenija kada su u pitanju žalbeni predmeti. Osobito, u sudskoj praksi ESLJP‑a pravi se razlika između situacija u kojoj se u žalbenom postupku razmatraju samo pravna pitanja od situacija u kojima žalbeni sud može razmatrati i činjenična i pravna pitanja te cjelovito riješiti pitanje krivnje ili nedužnosti. U prvonavedenim situacijama, zahtjevi iz članka 6. EKLJP‑a mogu biti ispunjeni čak i ako žalitelju nije dana prilika da ga se osobno sasluša, pod uvjetom da je u prvom stupnju održano javno saslušanje(34). U potonjim situacijama, a osobito ako se od žalbenog suda zahtijeva da postroži izrečenu kaznu, veća je vjerojatnost da će prisutnost optuženika biti neophodna(35).
53. Opis činjeničnog stanja izložen u odluci kojom je upućen zahtjev ne upućuje na narav žalbenih postupaka u predmetima koji su se ticali TR‑a. Stoga nije jasno prema kojem standardu treba ocjenjivati njegovo pravo sudjelovati u tim postupcima i prikladnost napora koje su rumunjska tijela uložila da ga pozovu na te postupke za potrebe TR‑ova temeljnog prava sudjelovati na raspravi kako je zajamčeno člankom 47. drugim stavkom Povelje i člankom 6. stavkom 1. EKLJP‑a.
54. Međutim, opis činjeničnog stanja izložen u odluci kojom je upućen zahtjev jasno ide u prilog zaključku suda koji je uputio zahtjev da je TR namjerno izbjegavao suđenja, kako u prvostupanjskim tako i u žalbenim postupcima, i uhićenje. Usto se čini da je TR bio svjestan kaznenog postupka koji se protiv njega vodio te naravi i razloga optužbi. S obzirom na taj zaključak, čije je donošenje na sudu koji je uputio zahtjev, TR‑ovo temeljno pravo sudjelovati na raspravi, kako je zajamčeno člankom 47. drugim stavkom Povelje, nije povrijeđeno činjenicom da mu je osuda, koja je potvrđena u žalbenom postupku, izrečena u odsutnosti i time da mu je država članica izdavanja kasnije odbila zajamčiti obnovu postupka.
55. Budući da iz opisa činjeničnog stanja pruženog u odluci kojom je upućen zahtjev ne proizlazi da je povrijeđeno ijedno temeljno pravo, pitanje može li pravosudno tijelo izvršenja „obustaviti postupak predaje” u skladu sa sudskom praksom Suda u presudama Aranyosi i Căldăraru, Generalstaatsanwaltschaft i Minister for Justice and Equality nije relevantno.
56. Međutim, ostaje za ispitati ograničava li zaštita koju Direktiva 2016/343 pruža povrh one zajamčene člankom 47. drugim stavkom Povelje i člankom 6. stavkom 1. EKLJP‑a diskrecijsku ovlast koju država članica izvršenja ima kada primjenjuje razloge za moguće nepriznavanje predviđene člankom 4.a Okvirne odluke 2002/584.
D. Status dodatnih jamstava za pravo sudjelovati na raspravi sadržanih u Direktivi 2016/343
57. U skladu s uvodnom izjavom 9. Direktive 2016/343, svrha te direktive je jačanje prava na pošteno suđenje utvrđivanjem zajedničkih minimalnih pravila o, među ostalim, pravu sudjelovati na raspravi. Utvrđivanjem zajedničkih minimalnih pravila o zaštiti postupovnih prava osumnjičenika ili optuženika, ta direktiva nastoji ojačati međusobno povjerenje država članica u njihove sustave kaznenog pravosuđa te time olakšati uzajamno priznavanje odluka u kaznenim stvarima(36).
58. Iz strukture Direktive 2016/343 i pravnih sredstava koja predviđa proizlazi da je ta direktiva usmjerena na državu članicu u kojoj se suđenje odvija ili se odvijalo. Samo ta država članica može omogućiti pravno sredstvo predviđeno u članku 9.: obnovu postupka.
59. Nasuprot tomu, članak 4.a Okvirne odluke 2002/584 usmjeren je, logično, na države članice različite od one u kojoj se suđenje odvijalo te u kojoj je dotična osoba osuđena. Samo te države članice mogu dotičnu osobu predati državi članici u kojoj je ta osoba osuđena.
60. Ne samo da Okvirna odluka 2002/584 i Direktiva 2016/343 imaju različite adresate, one usto uređuju različitu problematiku.
61. Kako je sud koji je uputio zahtjev istaknuo, stvarno materijalno područje primjene Direktive 2016/343 ograničeno je, u dijelu koji je relevantan za ovaj predmet, na minimalne zahtjeve u pogledu suđenja u odsutnosti u državama članicama. Proširenje područja primjene Direktive 2016/343 na postupke izručenja ili predaje moralo bi se opravdati. Poštovanje minimalnih pravila koja se primjenjuju na nacionalne postupke nije moguće ispitivati u postupcima izručenja ili predaje koji se odvijaju u drugoj državi članici: takvi se postupci često odvijaju pod vremenskim pritiskom koji moguće oduzimanje slobode dotičnoj osobi nužno nameće te unutar logičnih ograničenja mogućnosti pravosudnog tijela izvršenja da ispituje usklađenost odredbi drugog pravnog sustava – koje su često napisane na stranom jeziku – s primjenjivim standardima prava Unije. Takvo bi ispitivanje premašilo opseg postupka izručenja te bi se protivilo načelu uzajamnog priznavanja, koje je kamen temeljac pravosudne suradnje. Pravo o izručenju stoga nužno mora ostati ograničeno na selektivno ispitivanje.
62. Kako je istaknuto u odluci kojom je upućen zahtjev, primjeni Direktive 2016/343 koja ograničava diskrecijsku ovlast koju država članica izvršenja ima kada primjenjuje članak 4.a Okvirne odluke 2002/584 u prilog ne ide ni način na koji je ta direktiva nastala. Kako sud koji je uputio zahtjev spominje u odluci kojom je taj zahtjev uputio, iz zapisnika sa sastanka Koordinacijskog odbora u području policijske i pravosudne suradnje u kaznenim stvarima (vidjeti dokument Vijeća 12955/14 od 9. rujna 2014., stranicu 2. i sljedeće stranice) jasno proizlazi da je Komisija zagovarala da se zahtjevi iz Direktive 2016/343 i prava o izručenju odraženog u članku 4.a Okvirne odluke 2002/584 usklade zato što je, unatoč tomu što se ti skupovi pravila odnose na različita normativna područja, cilj bio utvrditi minimalne zahtjeve za nacionalne kaznene postupke na području Unije te je Komisija stoga ta pravila smatrala neraskidivo povezanima:
„Prema Komisijinu mišljenju, pravila koja se primjenjuju u slučaju odsutnosti osobe s njezina suđenja neraskidivo su povezana s pravom te osobe da sudjeluje na raspravi. To pravo i kriteriji prema kojima treba provoditi suđenje u odsutnosti osumnjičenika ili optuženika dva su naličja iste medalje.” (str. 3.).
63. Međutim, Komisijino stajalište nije prihvaćeno jer su predstavnici država članica isticali različitost odnosnih normativnih područja i ciljeva te su stoga jednoglasno odbili nacrt direktive proširiti na propise o izručenju:
„Istaknuto je da je Okvirna odluka donesena (jednoglasno) u drukčijem pravnom kontekstu te da je imala drukčiji cilj od predmetnog nacrta direktive (uzajamno priznavanje, u suprotnosti s utvrđivanjem minimalnih pravila). Stoga ne bi bilo poželjno tekst Okvirne odluke prenijeti u nacrt direktive.” (str. 2.).
64. Treba navesti da je opseg temeljnog prava sudjelovati na raspravi u smislu članka 47. drugog stavka Povelje i članka 6. stavka 1. EKLJP‑a, kako su ga Sud i ESLJP odredili, znatno uži od opsega prava sudjelovati na raspravi predviđenog člankom 8. Direktive 2016/343. Pravosudnom tijelu za obustavu postupka predaje može kao opravdanje poslužiti samo opasnost od povrede (užeg) temeljnog prava sudjelovati na raspravi, ali ne i (širi) opseg tog prava u smislu direktive.
65. Dok povreda temeljnog prava na pošteno suđenje, uključujući povredu temeljnog prava sudjelovati na raspravi, kako ga ESLJP tumači, može opravdati „obustavu postupka predaje”, smatram da mogućnost, pa čak ni izvjesnost, da druga država članica nije poštovala ili ne poštuje u cijelosti svaki aspekt Direktive 2016/343 ne opravdava sama po sebi obustavu postupka predaje. U tom pogledu treba podsjetiti da je Sud više puta utvrdio da ograničenja načela uzajamnog povjerenja treba tumačiti usko(37).
66. Ako pravosudno tijelo izvršenja ima diskrecijsku ovlast na temelju članka 4.a Okvirne odluke 2002/584, smatram da mogućnost ili izvjesnost da država članica izdavanja nije poštovala ili ne poštuje direktivu usto ne ograničava, za potrebe prava Unije, diskrecijsku ovlast države članice izvršenja da izvrši europski uhidbeni nalog.
67. Ako je pravo osobe da sudjeluje na raspravi u smislu Direktive 2016/343 povrijeđeno na način koji ne čini povredu temeljnog prava na pošteno suđenje, kako je zajamčeno člankom 47. drugim stavkom Povelje, pravno sredstvo koje ona ima na raspolaganju je obnova postupka u državi članici u kojoj je osuđena u odsutnosti. Ono je predviđeno člankom 9. Direktive 2016/343.
68. To ne znači da država članica izvršenja ne može, ako tako odluči, uzeti u obzir jesu li osobama osuđenima u odsutnosti u državi članici izdavanja zajamčena sva prava koja im pruža Direktiva 2016/343. To samo znači da je donošenje takve odluke, kada se ne radi o povredi temeljnog prava zaštićenog Direktivom 2016/343, u diskrecijskoj ovlasti te države članice.
IV. Zaključak
69. S obzirom na sva prethodna razmatranja, smatram da Sud na sljedeći način treba odgovoriti na pitanje koje je uputio Hanseatisches Oberlandesgericht Hamburg (Hanzeatski visoki zemaljski sud u Hamburgu):
Ako ne postoji stvarna opasnost od povrede temeljnog prava na pošteno suđenje, članci 8. i 9. Direktive (EU) 2016/343 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. ožujka 2016. o jačanju određenih vidova pretpostavke nedužnosti i prava sudjelovati na raspravi u kaznenom postupku ne ograničavaju diskrecijsku ovlast koju država članica izvršenja ima kada primjenjuje pravila o mogućem neizvršenju uhidbenog naloga predviđena u članku 4.a Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica, kako je izmijenjena Okvirnom odlukom Vijeća 2009/299/PUP od 26. veljače 2009.