PRESUDA OPĆEG SUDA (osmo vijeće)
23. svibnja 2019.(*)
„Tržišno natjecanje – Zabranjeni sporazumi – Tržište recikliranih olovno‑kiselih automobilskih akumulatora – Odluka kojom se utvrđuje povreda članka 101. UFEU‑a – Usklađivanje kupovnih cijena – Novčane kazne – Točka 26. Obavijesti o suradnji iz 2006. – Točka 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni – Neograničena nadležnost”
U predmetu T‑222/17,
Recylex SA, sa sjedištem u Parizu (Francuska),
Fonderie et Manufacture de Métaux SA, sa sjedištem u Bruxellesu (Belgija),
Harz‑Metall GmbH, sa sjedištem u Goslaru (Njemačka),
koje zastupaju M. Wellinger, S. Reinart i K. Bongs, odvjetnici,
tužitelji,
protiv
Europske komisije, koju zastupaju I. Rogalski, J. Szczodrowski i F. van Schaik, u svojstvu agenata,
tuženika,
povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a kojim se traži smanjenje iznosa novčane kazne izrečene tužiteljima Odlukom Komisije C(2017) 900 final od 8. veljače 2017. u vezi s postupkom na temelju članka 101. UFEU‑a (predmet AT.40018 – Recikliranje automobilskih akumulatora),
OPĆI SUD (osmo vijeće),
u sastavu: A. M. Collins (izvjestitelj), predsjednik, M. Kancheva i R. Barents, suci,
tajnik: N. Schall, administratorica,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 15. studenoga 2018.,
donosi sljedeću
Presudu (1)
Okolnosti spora
1 Recylex SA, Fonderie et Manufacture de Métaux SA i Harz‑Metall GmbH (u daljnjem tekstu, zajedno nazvani: tužitelji ili Recylex) društva su, koja kako su redom navedena, imaju sjedište u Francuskoj, Belgiji i Njemačkoj, aktivna u proizvodnji recikliranog olova i drugih proizvoda (polipropilen, cink i posebni metali).
2 Europska je komisija Odlukom C(2017) 900 final od 8. veljače 2017. u vezi s postupkom na temelju članka 101. UFEU‑a (predmet AT.40018 – Recikliranje automobilskih akumulatora) (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) utvrdila da je došlo do povrede članka 101. UFEU‑a u sektoru kupnje otpadnih olovnih automobilskih akumulatora koji su se upotrebljavali za proizvodnju recikliranog olova. Ta je povreda, u kojoj su sudjelovala četiri poduzetnika ili skupine poduzetnika, i to prvo, Campine NV i Campine Recycling NV (u daljnjem tekstu, zajedno nazvani: Campine), drugo, Eco‑Bat Technologies Ltd, Berzelius Metall GmbH i Société de traitement chimique des métaux SAS (u daljnjem tekstu, zajedno nazvani: Eco‑Bat), treće, Johnson Controls, Inc., Johnson Controls Tolling GmbH & Co. KG i Johnson Controls Recycling GmbH (u daljnjem tekstu, zajedno nazvani: JCI), i četvrto, Recylex, počinjena u razdoblju od 23. rujna 2009. do 26. rujna 2012. (uvodne izjave 1. i 2., te članak 1. stavak 1. pobijane odluke).
3 Prema mišljenju Komisije, do povrede o kojoj je riječ, koja predstavlja jedinstvenu i trajnu povredu, došlo je u obliku sporazuma ili usklađenih djelovanja na području Belgije, Njemačke, Francuske i Nizozemske. Sastojala se u tome da su četiri poduzetnika ili skupine poduzetnika iz točke 2. ove presude, uskladila svoje djelovanje u pogledu kupovnih cijena otpadnih olovnih automobilskih akumulatora koji su se upotrebljavali za proizvodnju recikliranog olova (uvodne izjave 1. i 2., te članak 1. stavak 1. pobijane odluke).
Upravni postupak koji je doveo do donošenja pobijane odluke
4 Upravni je postupak pokrenut nakon zahtjeva za oslobađanje od kazni u smislu Obavijesti Komisije o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni u slučajevima kartela (SL 2006., C 298, str. 17.; u daljnjem tekstu: Obavijest o suradnji iz 2006.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 62.), koji je JCI podnio 22. lipnja 2012. Komisija je tom poduzetniku 13. rujna 2012. dodijelila uvjetno oslobađanje u skladu s točkom 18. te obavijesti (uvodna izjava 29. pobijane odluke).
[omissis]
6 Eco‑Bat i Recylex redom su 27. rujna 2012. i 23. listopada 2012. svaki podnijeli zahtjev za oslobađanje od kazni ili, podredno, zahtjev za smanjenje iznosa novčane kazne na temelju Obavijesti o suradnji iz 2006. Campine je 4. prosinca 2012. podnio zahtjev za smanjenje iznosa novčane kazne na temelju iste obavijesti (uvodna izjava 31. pobijane odluke).
[omissis]
10 Dopisom od 24. lipnja 2015. Komisija je obavijestila Eco‑Bat i Recylex o svojem privremenom zaključku prema kojem dokazi koje su joj potonja dostavila imaju znatnu dodanu vrijednost u smislu točaka 24. i 25. Obavijesti o suradnji iz 2006. i, prema tome, o svojoj namjeri da smanji iznos novčane kazne koji bi im bio izrečen. Dopisom od istog datuma, Komisija je također obavijestila društvo Campine o svojem privremenom zaključku prema kojem potonje ne ispunjava zahtjeve da mu se prizna smanjenje iznosa novčane kazne na temelju Obavijesti o suradnji iz 2006. (uvodna izjava 33. pobijane odluke).
[omissis]
13 Komisija je 8. veljače 2017. donijela pobijanu odluku u kojoj je među ostalim, društvu Recylex prigovorila da je od 23. rujna 2009. do 26. rujna 2012. sudjelovalo u povredi iz točke 3. ove presude i naložila mu solidarno snošenje novčane kazne u iznosu od 26 739 000 eura.
Pravo
[omissis]
Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na pogrešci u primjeni točke 26. Obavijesti o suradnji iz 2006. u pogledu suradnje društva Eco‑Bat
136 Svojim četvrtim tužbenim razlogom, Recylex tvrdi da Eco‑Bat nije ispunio svoju obvezu suradnje u smislu točke 12. podtotočaka (a) i (c) Obavijesti o suradnji iz 2006., kao što je to propisano točkom 24. te obavijesti. Prema njegovu mišljenju, Eco‑Batu se ne može priznati smanjenje novčane kazne, jer da bi mogao zahtijevati smanjenje njezina iznosa moraju kumulativno biti ispunjeni uvjeti iz točke 12. podtočaka (a) do (c) te obavijesti. Trebalo bi dakle zaključiti da je Recylex, umjesto da ga se smatra drugim poduzetnikom koji je dostavio dokaze koji imaju znatnu dodanu vrijednost, bio prvi poduzetnik koji je dostavio takve dokaze. Stoga je Komisija počinila pogrešku prilikom primjene točke 26. prvog stavka Obavijesti o suradnji iz 2006. kad mu je odobrila smanjenje u rasponu od 20 do 30 % umjesto onoga od 30 do 50 %.
137 Recylex tvrdi da Eco‑Bat nije ispunio svoju obvezu suradnje u nekoliko aspekata. Kao prvo, Eco‑Bat je, prije Recylexova zahtjeva za primjenu pokajničkog programa, dostavio nepotpune i zavaravajuće podatke o područjima zahvaćenima povredom. Naime, Eco‑Bat je tvrdio da je do povrede došlo samo na području Njemačke, Nizozemske i, povremeno, Belgije. Također, Eco‑Bat je na neodređen način odgovorio na pitanja Komisije o povredi koja se odnosila na Francusku. Kao drugo, Eco‑Bat nije otkrio čitav opseg sudjelovanja svojih predstavnika u povredi, što dokazuje da nije proveo ozbiljna istraživanja kako bi Komisiji dao potpuni opis svojeg sudjelovanja. Kao treće, Eco‑Bat je dao zavaravajuće podatke o ulozi jednog od svojih predstavnika. Općenito, odgovori Eco‑Bata na Komisijine zahtjeve za pružanje informacija ne upućuju na istinsku suradnju.
138 Slijedom toga, s obzirom na isključenje Eco‑Bata, Recylex smatra da ima pravo na maksimalno smanjenje od 50 % iz prvog raspona točke 26. prvog podstavka Obavijesti o suradnji iz 2006. Kada je riječ o znatnoj dodanoj vrijednosti dokaza koje je dostavio, Recylex svoj zahtjev u biti temelji na istim argumentima kao što su to oni na koje se poziva u prilog svojem prvom i drugom tužbenom razlogu.
139 Recylex je na raspravi potvrdio da tim tužbenim razlogom nije namjeravao lišiti Eco‑Bat smanjenja od 50 % koje mu je priznato.
140 Komisija tvrdi da je među strankama nesporno da je Eco‑Bat 27. rujna 2012. bio prvi poduzetnik koji je dostavio dokaze koji imaju znatnu dodanu vrijednost. Recylex je 23. listopada 2012 bio drugi poduzetnik koji je dostavio takve dokaze. Uzimajući u obzir kronološki redoslijed podnošenja dokaza koji imaju znatnu dodanu vrijednost, društvo Recylex ni u kojem slučaju nije moguće kvalificirati kao prvog poduzetnika koji je dostavio dokaze koji imaju znatnu dodanu vrijednost, čak i da je Eco‑Bat isključen od svakog smanjenja zbog povrede obveze suradnje u skladu sa zahtjevima točke 12. Obavijesti o suradnji iz 2006. Slijedom toga, bespredmetni su prigovori društva Recylex o povredi obveze suradnje društva Eco‑Bat i njegove tvrdnje o znatnoj dodanoj vrijednosti dokaza koje je dostavio.
141 Prvo pitanje koje se postavlja je pitanje može li, u slučaju kad su dva poduzetnika dostavila dokaze koji imaju znatnu dodanu vrijednost, onaj koji ih je drugi dostavio zauzeti mjesto prvoga ako se pokaže da suradnja potonjeg nije u skladu sa zahtjevima iz točke 12. Obavijesti o suradnji iz 2006.
142 Najprije valja istaknuti da je Komisija usvajanjem Obavijesti o suradnji iz 2006. stvorila legitimna očekivanja, što je, uostalom, priznato u točki 38. navedene obavijesti. Uzimajući u obzir legitimna očekivanja koja poduzetnici koji žele surađivati s Komisijom mogu zaključiti iz te obavijesti, Komisija je, dakle, dužna postupati u skladu s njome (vidjeti presudu od 29. veljače 2016., Schenker/Komisija, T‑265/12, EU:T:2016:111, t. 361. i navedenu sudsku praksu).
143 Nadalje, valja podsjetiti na to da s obzirom na to da postupak primjene pokajničkog programa čini iznimku od načela prema kojem poduzetnika treba kazniti za svaku povredu prava tržišnog natjecanja, pri čemu se pravila koja se na njega odnose moraju usko tumačiti (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 27. veljače 2014., LG Display i LG Display Taiwan/Komisija, T‑128/11, EU:T:2014:88, t. 167.).
144 U skladu s odredbama točke 26. prvog podstavka Obavijesti o suradnji iz 2006. predviđeno je kako slijedi:
„Komisija u svakoj konačnoj odluci donesenoj na kraju upravnog postupka određuje stupanj smanjenja koji se odobrava poduzetniku, s obzirom na kaznu koja bi u protivnome bila propisana. Za:
– prvog poduzetnika koji dostavi dokaz koji predstavlja znatnu dodanu vrijednost: smanjenje od 30 % do 50 %,
– drugog poduzetnika koji dostavi dokaz koji predstavlja znatnu dodanu vrijednost: smanjenje od 20 % do 30 %,
– sljedeće poduzetnike koji dostave dokaze koji predstavljaju znatnu dodanu vrijednost: smanjenje do 20 %.”
145 Točka 24. Obavijesti o suradnji iz 2006. određuje da, kako bi mogao ostvariti smanjenje novčane kazne, poduzetnik mora ispuniti kumulativne uvjete utvrđene u točki 12. podtočkama (a) do (c) navedene obavijesti. U točki 12. navedeni su zahtjevi koji se odnose na obvezu suradnje. Njome je u bitnome određeno da poduzetnik mora, kao prvo, surađivati istinski, u potpunosti, kontinuirano i brzo tijekom cijelog upravnog postupka, što zahtijeva pružanje točnih, nezavaravajućih i potpunih podataka. Kao drugo, on mora prekinuti svoju upletenost u navodni zabranjeni sporazum i, kao treće, on ne smije uništiti, krivotvoriti ili prikrivati dokaze o navodnom zabranjenom sporazumu. U ovom slučaju, tužitelji ne osporavaju da je Eco‑Bat ispunio drugi uvjet.
146 Točka 30. zadnji podstavak Obavijesti o suradnji iz 2006. predviđa da poduzetnik, ako Komisija utvrdi da ne ispunjava uvjete iz točke 12., neće imati pravo ni na kakav povlašteni tretman prema toj obavijesti. Stoga, kao što je to u konačnici nesporno među strankama, zahtjev suradnje u smislu točke 12. obavijesti o kojoj je riječ, predstavlja ključan kriterij za određivanje ima li poduzetnik pravo na potpuni ili djelomični imunitet ili na bilo kakvo smanjenje iznosa novčane kazne. Ako nije ispunio svoju obvezu suradnje ne može imati pravo na smanjenje ili oslobođenje od kazne.
147 Nasuprot tomu, valja utvrditi da iz Obavijesti o suradnji iz 2006. ne proizlazi da povreda obveze suradnje utječe na redoslijed zaprimanja koji se priznaje zahtjevima za primjenu pokajničkog programa.
148 Valja također utvrditi da prema ustaljenoj sudskoj praksi, iz same logike Obavijesti o suradnji iz 2002., kao i iz one iz 2006., proizlazi da je željeni učinak stvoriti ozračje nesigurnosti unutar zabranjenih sporazuma, poticanjem njihova prijavljivanja Komisiji. Ta nesigurnost proizlazi iz činjenice da sudionici zabranjenog sporazuma znaju da prijavljivanjem ostalih sudionika povrede samo jedan od njih može dobiti oslobađanje od novčane kazne zbog prijavljivanja ostalih sudionika povrede, čime su izloženi riziku da im budu izrečene novčane kazne. U okviru takvog uređenja i u skladu s istom logikom, poduzetnici koji najbrže ponude svoju suradnju trebaju ostvariti veća smanjenja novčanih kazni koje bi im inače bile izrečene u odnosu na smanjenja odobrena poduzetnicima koji nisu jednako brzo ponudili svoju suradnju (vidjeti presude od 16. rujna 2013., Wabco Europe i dr./Komisija, T‑380/10, EU:T:2013:449, t. 147. i navedenu sudsku praksu, te od 16. rujna 2013., Repsol Lubricantes y Especialidades i dr./Komisija, T‑496/07, neobjavljenu, EU:T:2013:464, t. 334. i navedenu sudsku praksu).
149 Kronološki redoslijed i brzina ponuđene suradnje članova zabranjenog sporazuma predstavljaju stoga ključne elemente sustava uspostavljenog Obaviješću o suradnji iz 2006. (presuda od 5. listopada 2011., Transcatab/Komisija, T‑39/06, EU:T:2011:562, t. 380.; vidjeti također, presudu od 16. rujna 2013., Wabco Europe i dr./Komisija, T‑380/10, EU:T:2013:449, t. 148. i navedenu sudsku praksu).
150 Iz toga slijedi da ni tekst Obavijesti o suradnji iz 2006. ni njezina logika ne podupiru tumačenje prema kojem u slučaju kad su dva poduzetnika dostavila dokaze koji predstavljaju znatnu dodanu vrijednost, onaj poduzetnik koji ih je drugi dostavio zauzima mjesto prvoga, ako se utvrdi da suradnja potonjeg nije bila u skladu sa zahtjevima iz točke 12. Obavijesti o suradnji iz 2006.
151 Suprotan bi zaključak mogao dovesti do hipotetske situacije u kojoj bi dva poduzetnika imala koristi od smanjenja predviđenih u svakoj alineji točke 26. Obavijesti o suradnji iz 2006. To bi moglo oslabiti poticaj svakom poduzetniku koji sudjeluje u protutržišnom zabranjenom sporazumu, da u najkraćem mogućem roku počne surađivati s Komisijom, a pritom se time ipak ne bi povećao poticaj na potpunu suradnju s tom institucijom zato što je poticanje istinske suradnje već u potpunosti zaštićeno prijetnjom da će Komisija primijeniti točke 24. i 30. Obavijesti o suradnji iz 2006.
152 Naposljetku, valja također istaknuti da se Recylex ni u svojim podnescima, ni u odgovoru na pitanje postavljeno u okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih u članku 89. Poslovnika nije pozvao na relevantne argumente koji bi doveli u pitanje taj zaključak.
153 Slijedom toga, valja utvrditi da Komisija nije počinila pogrešku time što Recylexu nije odobrila smanjenje u rasponu od 30 do 50 % sukladno točki 26. prvoj alineji Obavijesti o suradnji iz 2006. Naime, čak i da Eco‑Bat nije ispunio svoju obvezu da u potpunosti surađuje s Komisijom, to ne mijenja činjenicu da je Recylex bio drugi poduzetnik koji je dostavio dokaze koji imaju znatnu dodanu vrijednost.
154 Iz toga slijedi da su preostali argumenti bespredmetni i da četvrti tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.
[omissis]
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (osmo vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Tužba se odbija.
2. Recylex SA, Fonderie et Manufacture de Métaux SA i Harz‑Metall GmbH snosit će troškove.
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 23. svibnja 2019.
Potpisi