Zahtjev za prethodnu odluku koji je 30. srpnja 2018. uputio Administrativen sad Sofia-grad (Bugarska) – BT protiv Balgarska narodna banka
(predmet C-501/18)
Jezik postupka: bugarski
Sud koji je uputio zahtjev
Administrativen sad Sofia-grad
Stranke glavnog postupka
Tužitelj: BT
Tuženik: Balgarska narodna banka
Prethodna pitanja
Proizlazi li iz načela ekvivalentnosti i djelotvornosti prava Unije da je nacionalni sud dužan po službenoj dužnosti kvalificirati tužbu kao da je podnesena zbog neispunjenja obveze države članice iz članka 4. stavka 3. Ugovora o Europskoj uniji (UEU) ako je njezin predmet izvanugovorna odgovornost države za štetu zbog povrede prava Unije koju je navodno uzrokovalo tijelo države članice, a
članak 4. stavak 3. UEU-a nije izričito naveden u tužbi kao pravna osnova, no iz obrazloženja tužbe proizlazi da je šteta nastala zbog povrede odredaba prava Unije;
zahtjev za naknadu štete temelji se na nacionalnoj odredbi o odgovornosti države za štetu prouzročenu obavljanjem upravne djelatnosti, koja je objektivna i nastaje pod sljedećim uvjetima: nezakonitost pravnog akta, činjenja ili propusta tijela ili službenika prilikom ili povodom obavljanja upravne djelatnosti, nastala materijalna ili nematerijalna šteta, izravna ili neizravna uzročna veza između štete i nezakonitog postupanja tijelâ;
sud je prema pravu države članice dužan na temelju okolnosti na kojima se temelji tužba po službenoj dužnosti utvrditi odgovornost države za djelovanje pravosudnih tijela?
Proizlazi li iz uvodne izjave 27. Uredbe (EU) br.1093/20101 Europskog parlamenta i Vijeća od 24. studenoga 2010. o osnivanju europskog nadzornog tijela (Europskog nadzornog tijela za bankarstvo) da preporuka izdana na temelju članka 17. stavka 3. Uredbe u kojoj je utvrđeno da je središnja banka države članice prekršila pravo Unije u vezi s rokovima za isplatu osiguranih depozita deponentima te kreditne institucije u okolnostima poput onih u glavnom postupku:
dodjeljuje pravo deponentima te kreditne institucije da se pred nacionalnim sudom pozivaju na preporuku radi obrazloženja tužbe za naknadu štete zbog upravo te povrede prava Unije s obzirom na izričitu ovlast Europskog nadzornog tijela za bankarstvo da utvrđuje povrede prava Unije i to da deponenti nisu i ne mogu biti adresati te preporuke niti ona za njih ima izravne pravne posljedice;
valjana je u pogledu uvjeta da se prekršenim pravilom moraju predvidjeti jasne i bezuvjetne obveze, uzimajući u obzir da članak 1. točka 3. podtočka i Direktive 94/19/EZ2 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 1994. o sustavima osiguranja depozita, tumačeći ga u vezi s uvodnima izjavama 12. i 13. te direktive, ne sadržava sve elemente potrebne da nastane jasna i bezuvjetna obveza država članica i da deponentima ne dodjeljuje izravna prava, kao i s obzirom na činjenicu da je tom direktivom predviđeno samo minimalno usklađivanje koje ne uključuje elemente na temelju kojih se utvrđuju nedostupni depoziti te da se ta preporuka ne temelji na drugim jasnim i bezuvjetnim odredbama prava Unije u pogledu tih elemenata, odnosno, među ostalim, procjene nedostatka likvidnosti i trenutačne nemogućnosti isplate, postojeće obveze određivanja mjera rane intervencije i nastavka poslovanja kreditne institucije;
valjana je s obzirom na predmet, osiguranje depozita i ovlast Europskog nadzornog tijela za bankarstvo da u skladu s člankom 26. stavkom 2. Uredbe (EU) br. 1093/2010 izdaje preporuke o sustavu osiguranja depozita u odnosu na nacionalnu središnju banku, koja nije dio nacionalnog sustava osiguranja depozita te nije nadležno tijelo u skladu s člankom 4. točkom 2. podtočkom iii. te uredbe?
Proizlazi li iz presuda Suda Europske unije od 12. listopada 2004., Paul i dr. (C-222/02, EU:C:2004:606, t. 38., 39., 43. i 49. do 51.), od 5. ožujka 1996., Brasserie du pêcheur i Factortame (C-46/93 i C-48/93, EU:C:1996:79, t. 42. i 51.), od 15. lipnja 2000., Dorsch Consult protiv Vijeća i Komisije (C-237/98 P, EU:C:2000:321, t. 19.) te od 2. prosinca 1971., Zuckerfabrik Schöppenstedt protiv Vijeća (5/71, EU:C:1971:116, t. 11.), uzimajući u obzir i trenutačno stanje prava Unije koje je relevantno za glavni postupak, da:
A) odredbe Direktive 94/19, osobito njezin članak 7. stavak 6., deponentima dodjeljuju pravo da zahtijevaju naknadu štete od države članice zbog nedovoljnog nadzora nad kreditnom institucijom koja upravlja njihovim depozitima te jesu li ta prava ograničena osiguranim iznosom depozita ili se pojam „pravo na naknadu” u toj odredbi treba široko tumačiti?
B) nadzorne mjere koje odredi središnja banka države članice radi restrukturiranja kreditne institucije poput one u glavnom postupku, uključujući obustavu plaćanja, koja je osobito predviđena člankom 2. sedmom alinejom Direktive 2001/24/EZ3 predstavljaju neopravdan i neproporcionalan zahvat u pravo vlasništva deponenata koje dovodi do izvanugovorne odgovornosti za štetu zbog povrede prava Unije ako je s obzirom na članak 116. stavak 5. Zakona o kreditnim institucijama te članak 4. stavak 2. točku 1. i članak 94. stavak 1. st. 4. Zakona o nesolventnosti banaka propisano pravo odnosne države članice da se za vrijeme trajanja mjera mogu obračunavati ugovorne kamate i u općem stečajnom postupku isplatiti potraživanja koja prekoračuju osigurani iznos depozita te platiti kamate?
C) uvjeti utvrđeni nacionalnim pravom države članice u pogledu izvanugovorne odgovornosti za štete nastale na temelju činjenja i propusta u vezi s izvršavanjem nadzornih ovlasti središnje banke države članice obuhvaćenih područjem primjene članka 65. stavka 1. točke (b) UFEU-a ne smiju biti protivni primjenjivim uvjetima i načelima te odgovornosti u okviru prava Unije, i to konkretno načelu neovisnosti tužbe za naknadu štete o tužbi za poništenje i utvrđenoj nedopuštenosti uvjeta prema nacionalnom pravu da se pravna radnja ili propust, zbog kojih se traži naknada štete, mora prethodno ukinuti, zatim u pogledu krivnje tijela ili službenikâ, zbog čijeg se postupanja zahtijeva naknada štete, te u pogledu uvjeta za tužbu za naknadu imovinske štete, prema kojem je tužitelj u trenutku podnošenja tužbe morao pretrpjeti stvarnu i izvjesnu štetu?
D) na temelju načela neovisnosti tužbe za naknadu štete o tužbi za poništenje mora biti ispunjen uvjet nezakonitosti odgovarajućeg postupanja tijelâ, koji je jednak uvjetu iz nacionalnog prava države članice, prema kojemu pravna radnja ili propust, zbog kojih se traži naknada štete, i to mjere za restrukturiranje kreditne institucije, moraju biti poništeni, uzimajući u obzir sljedeće okolnosti glavnog postupka:
da te mjere nisu upućene tužiteljici koja je deponent kreditne institucije i koja prema nacionalnom pravu i nacionalnoj sudskoj praksi nema pravo tražiti poništenje pojedinih odluka kojima su određene te mjere te da su te odluke postale konačne;
da pravo Unije, u ovom području posebice Direktiva 2001/24, ne nalaže državama članicama izričitu obvezu da u korist svih vjerovnika predvide mogućnost pobijanja nadzornih mjera radi utvrđivanja njihove valjanosti;
da pravom države članice nije predviđena izvanugovorna odgovornost za štete nastale zakonitim postupanjem tijela ili službenika?
E) da se u slučaju tumačenja prema kojem nije primjenjiv uvjet nezakonitosti odnosnog postupanja tijelâ u okolnostima glavnog postupka na tužbe deponenata kreditne institucije za naknadu štete zbog činjenja i propusta središnje banke države članice, a osobito plaćanja kamata za nepravodobno isplaćene osigurane depozite te isplate depozita koji prekoračuju osigurani iznos, kojima je zatražena naknada štete zbog povrede članaka 63. do 65. i 120. UFEU-a, članka 3. UEU-a te članka 17. Povelje Europske unije o temeljnim pravima primjenjuju uvjeti koje je utvrdio Sud Europske unije u pogledu izvanugovorne odgovornosti za štete:
nastale na temelju zakonitog postupanja tijela, i to konkretno tri kumulativna uvjeta, to jest postojanje stvarne štete, uzročne veze između štete i dotične radnje te izvanredne i posebne vrste štete, posebice u slučaju tužbi za plaćanje kamata zbog nepravodobne isplate osiguranih depozita, ili
u području gospodarske politike, osobito uvjeta u pogledu „postojanja dovoljno ozbiljne povrede više pravne norme koja služi zaštiti pojedinaca”, posebice u slučaju tužbi deponenata za isplatu depozitâ koji prekoračuju osigurani iznos, kojima je zatražena naknada štete i na koje se primjenjuje postupak predviđen nacionalnim pravom, uzimajući u obzir široku marginu prosudbe koju države članice imaju u vezi s člankom 65. stavkom 1. točkom (b) UFEU-a, zajedno s mjerama predviđenima Direktivom 2001/24, te ako su okolnosti koje se odnose na kreditnu instituciju i osobu koja traži naknadu štete povezane isključivo s jednom državom članicom, pri čemu se na sve deponente primjenjuju ista pravna pravila i ustavnopravno načelo jednakosti pred zakonom?
Proizlazi li iz tumačenja članka 10. stavka 1. u vezi s člankom 1. točkom 3. podtočkom i. i člankom 7. stavkom 6. Direktive 94/19 te pravnih ocjena u presudi Suda Europske unije od 21. prosinca 2016., Vervloet i dr. (C-76/15, EU:C:2016:975, t. 82. do 84.) da su područjem primjene odredbi te direktive obuhvaćeni deponenti,
čiji se depoziti tijekom razdoblja od obustave plaćanja kreditne institucije do oduzimanja njezine licencije za obavljanje bankarske djelatnosti nisu mogli vraćati na temelju ugovorâ i zakonskih odredbi, a dotični deponent nije izričito zatražio vraćanje,
koji su pristali na klauzulu kojom je predviđena isplata osiguranog iznosa depozita u skladu s postupkom utvrđenim pravom države članice, a osobito nakon povlačenja licencije kreditne institucije koja upravlja depozitima, i taj je uvjet ispunjen te
navedena klauzula ugovora o depozitima prema pravu države članice ima zakonsku snagu u odnosu na ugovorne strane?
Proizlazi li iz odredaba te direktive ili drugih odredaba prava Unije da nacionalni sud ne smije uzeti u obzir takvu klauzulu ugovora o depozitima i ocjenjivati tužbu deponenta za plaćanje kamata zbog nepravodobne isplate osiguranog iznosa depozitâ u skladu s tim ugovorom na temelju uvjeta u pogledu izvanugovorne odgovornosti za štete zbog povrede prava Unije te na temelju članka 7. stavka 6. Direktive 94/19?
____________
1 Uredba (EU) br. 1093/2010 Europskog parlamenta i Vijeća od 24. studenoga 2010. o osnivanju europskog nadzornog tijela (Europskog nadzornog tijela za bankarstvo), kojom se izmjenjuje Odluka br. 716/2009/EZ i stavlja izvan snage Odluka Komisije 2009/78/EZ (SL 2010., L 331, str. 12.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 12., str. 80.)
2 Direktiva 94/19/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 1994. o restrukturiranju i likvidaciji kreditnih institucija (SL 1994., L 135, str. 5.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 12., str. 33.)
3 Direktiva 2001/24/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. travnja 2001. o restrukturiranju i likvidaciji kreditnih institucija (SL 2001., L 125, str. 15.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 8., str. 14.)