Language of document : ECLI:EU:C:2013:858

PRESUDA SUDA (treće vijeće)

19. prosinca 2013.(*)

„Pravosudna suradnja u građanskim i trgovačkim stvarima – Uredba (EZ) br. 44/2001 – Članci 27., 33. i 71. – Litispendencija – Priznavanje i izvršenje odluka – Konvencija o ugovoru o međunarodnom prijevozu robe cestom (CMR) – Članak 31. stavak 2. – Pravila o istodobnosti – Regresna tužba – Negativna deklaratorna tužba – Negativna deklaratorna presuda”

U predmetu C‑452/12,

povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Landgericht Krefeld (Njemačka), odlukom od 10. rujna 2012., koju je Sud zaprimio 9. listopada 2012., u postupku

Nipponkoa Insurance Co. (Europe) Ltd

protiv

Inter‑Zuid Transport BV,

uz sudjelovanje

DTC Surhuisterveen BV,

SUD (treće vijeće),

u sastavu: M. Ilešič, predsjednik vijeća, C. G. Fernlund, A. Ó Caoimh, C. Toader (izvjestitelj) i E. Jarašiūnas, suci,

nezavisni odvjetnik: N. Wahl,

tajnik: A. Calot Escobar,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 18. rujna 2013.,

uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:

–        za Nipponkoa Insurance Co. (Europe) Ltd, T. Pünder, Rechtsanwalt,

–        za Inter‑Zuid Transport BV, J. P. Eckoldt i C. P. ten Bruggencate, advocaten,

–        za DTC Surhuisterveen BV, D. A. Nickelsen, Rechtsanwalt, J. Van Blaaderen i A. J. W. Spijker, advocaten,

–        za njemačku vladu, T. Henze, J. Kemper i F. Wannek, u svojstvu agenata,

–        za portugalsku vladu, L. Inez Fernandes i S. Duarte Afonso, u svojstvu agenata,

–        za Europsku komisiju, M. Wilderspin i W. Bogensberger, u svojstvu agenata,

odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči bez njegovog mišljenja,

donosi sljedeću

Presudu

1        Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 71. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2001, L 12, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 30.).

2        Taj zahtjev upućen je u okviru spora između Nipponkoa Insurance Co. (Europe) Ltd (u daljnjem tekstu: Nipponkoa Insurance) protiv Inter‑Zuid Transport BV (u daljnjem tekstu: Inter‑Zuid Transport) o plaćanju odštete u iznosu od 500.000 eura na ime naknade štete pretrpljene prilikom međunarodnog prijevoza robe cestom.

 Pravni okvir

 Uredba br. 44/2001

3        U uvodnoj izjavi 1. Uredbe br. 44/2001 navedeno je:

„Zajednica je sebi postavila za cilj održavanje i razvoj Zajednice kao područja slobode, sigurnosti i pravde, u kojemu je osigurano slobodno kretanje osoba. Za postupnu uspostavu takvog područja, Zajednica bi trebala usvojiti, između ostalog, mjere koje se odnose na pravosudnu suradnju u građanskim stvarima, koja je potrebna za ispravno funkcioniranje unutarnjeg tržišta.”

4        Sukladno odredbama uvodne izjave 6. te uredbe:

„Kako bi se postigao cilj slobodnog protoka sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, potrebno je i prikladno da pravila kojima je uređena nadležnost i priznavanje sudskih odluka te njihovo izvršenje budu uređena pravno obvezujućim i izravno primjenjivim pravnim instrumentom Zajednice.”

5        Uvodne izjave 11., 12. i 15. do 17. navedene uredbe određuju:

„(11)  Propisi o nadležnosti moraju biti izuzetno predvidljivi i utemeljeni na načelu da se nadležnost uglavnom utvrđuje prema domicilu tuženika, pri čemu takva nadležnost mora uvijek postojati, osim u nekim točno određenim slučajevima […]

(12)      Osim domicila tuženika, trebale bi postojati alternativne osnove za utvrđivanje nadležnosti, utemeljene na bliskoj vezi između suda i postupka ili radi olakšavanja ispravnog suđenja.

[…]

(15)      U interesu skladnog zadovoljavanja pravde potrebno je smanjiti mogućnost vođenja paralelnih postupaka i osigurati da u dvjema državama članicama ne budu donesene dvije nepomirljive presude. […]

(16)      Uzajamno povjerenje u zadovoljavanje pravde unutar Zajednice opravdava da sudske odluke donesene u nekoj državi članici automatski budu priznate bez potrebe bilo kakvog postupka osim u slučajevima njihova osporavanja.

(17)      Na temelju istog načela uzajamnog povjerenja, postupak kojim se postiže izvršivost sudske odluke iz jedne države članice u drugoj državi članici mora biti učinkovit i brz. […]”

6        Uvodna izjava 25. iste uredbe glasi kako slijedi:

„Zbog poštovanja međunarodnih obveza koje su preuzele države članice, ova Uredba ne bi trebala utjecati na konvencije koje se odnose na posebna pitanja, čije su države članice stranke.”

7        Sukladno odredbama članka 1. stavaka 1. i 2. Uredbe br. 44/2001:

„1.      Ova se Uredba primjenjuje na građanske i trgovačke stvari bez obzira na prirodu suda. Ne obuhvaća fiskalne, carinske ili administrativne stvari.

2.      Ova se Uredba ne primjenjuje na:

a)      status ili pravnu sposobnost fizičkih osoba, vlasnička prava koja proizlaze iz bračnih veza, oporuke i nasljeđivanje;

b)      stečaj, postupke koji se odnose na likvidaciju nesolventnih trgovačkih društava ili drugih pravnih osoba, postupke poravnanja i slične postupke;

c)      socijalnu sigurnost;

d)      arbitražu.”

8        Članak 27. navedene uredbe pod nazivom „Litispendencija – povezani postupci”, u odjeljku 9., njezinom poglavlju II. pod nazivom „Nadležnost”, glasi kako slijedi:

„1.      Ako se pred sudovima različitih država članica vode postupci o istom predmetu u kojima sudjeluju iste stranke, svi sudovi osim onog pred kojim je prvo započet postupak zastaju sa postupcima, po službenoj dužnosti, sve dok se ne utvrdi nadležnost suda koji je prvi započeo postupak.

2.      Nakon što se utvrdi nadležnost suda koji je prvi započeo postupak, svi ostali sudovi proglašavaju se nenadležnima u korist tog suda.”

9        Članak 32. iste uredbe, iz njezinog poglavlja III. „Priznavanje i izvršenje”, određuje:

„Za potrebe ove Uredbe, „sudska odluka” znači bilo kakvu sudsku odluku koju donese sud neke države članice, bez obzira na to kako se ta sudska odluka naziva, uključujući presudu, nalog, odluku ili nalog za izvršenje te odluku o utvrđivanju troškova koju izdaje sudski službenik.”

10      Članak 33. Uredbe br. 44/2001, iz odjeljka I. pod nazivom „Priznavanje” navedenog poglavlja III., propisuje:

„1.      Sudska odluka donesena u nekoj državi članici priznaje se u drugoj državi članici bez potrebe za bilo kakvim posebnim postupkom.

2.      Svaka zainteresirana stranka koja pokrene pitanje priznavanja sudske odluke kao glavni predmet spora, može, u skladu s postupcima iz odjeljaka 2. i 3. ovog poglavlja, zatražiti priznavanje sudske odluke.

3.      Ako je rezultat postupka pred sudom države članice ovisan o odluci o priznavanju koja se donosi kao odluka o prethodnom pitanju, taj sud ima nadležnost za odlučivanje o tome pitanju.”

11      Članak 71. navedene uredbe, iz njezinog poglavlja VII. pod nazivom „Odnos prema drugim instrumentima”, glasi kako slijedi:

„1.      Ova Uredba ne utječe ni na koju konvenciju čije su stranke države članice, a koja, s obzirom na neko posebno pravno područje, uređuje nadležnost, priznavanje ili izvršenje sudskih odluka.

2.      S ciljem njezina jedinstvenoga tumačenja, stavak 1. primjenjuje se na sljedeći način:

a)      ova Uredba ne sprečava sud države članice koja je stranka konvencije o posebnome pravnome području, od prihvaćanja nadležnosti u skladu s tom konvencijom, čak i ako tuženik ima domicil u drugoj državi članici koja nije stranka te konvencije. Sud pred kojim se vodi postupak u svakome slučaju primjenjuje članak 26. ove Uredbe;

b)      sudske odluke koje donese sud države članice obavljajući svoju nadležnost u skladu s odredbama konvencije o posebnome pravnome području, priznaju se i izvršavaju u drugim državama članicama u skladu s odredbama ove Uredbe.

Ako konvencija o posebnome pravnome području čije su stranke obje države članice, i ona u kojoj je donesena sudska odluka i država članica u kojoj se zahtijeva njezino priznavanje i izvršenje, propisuje uvjete za priznavanje ili izvršenje sudskih odluka, takvi se uvjeti primjenjuju. U svakom slučaju, mogu se primjenjivati odredbe ove Uredbe koje se odnose na postupak priznavanja i izvršenja sudskih odluka.”

 CMR

12      Konvencija o ugovoru o međunarodnom prijevozu robe cestom, potpisana u Ženevi 19. svibnja 1956., kako je izmijenjena i dopunjena Protokolom potpisanim u Ženevi 5. srpnja 1978. (u daljnjem tekstu: CMR), primjenjuje se, sukladno svom članku 1. stavku 1., na svaki ugovor o prijevozu robe cestom vozilima uz naknadu, kad se mjesta preuzimanja i odredišta […] nalaze u dvije različite države, od kojih je barem jedna država ugovornica […] bez obzira na prebivalište i državljanstvo stranaka”.

13      CMR je sklopljen u okviru Gospodarske komisije UN‑a za Europu. Više od pedeset država, među kojima i Savezna Republika Njemačka i Kraljevina Nizozemska, pristupilo je CMR‑u.

14      Članak 23. CMR‑a glasi:

„1.      Kada je prema odredbama ove konvencije prijevoznik dužan naknaditi štetu u slučaju potpunog ili djelomičnog gubitka robe, ta se naknada štete obračunava prema vrijednosti robe u mjestu i u vrijeme preuzimanja.

[…]

3.      Naknada štete ni u kojem slučaju ne smije prijeći 8,33 obračunske jedinice po kilogramu bruto težine izgubljene robe.

4.      Usto, troškovi prijevoza, carina i ostali troškovi u vezi s prijevozom robe nadoknađuju se u potpunosti u slučaju potpunog gubitka, a razmjerno u slučaju djelomičnog gubitka; ostale se štete ne nadoknađuju.

[…]

7.      Obračunska jedinica navedena u ovoj Konvenciji jest posebno pravo vučenja kako ga je definirao Međunarodni monetarni fond. Iznos predviđen u stavku 3. ovog članka preračunava se u nacionalnu valutu države u kojoj se nalazi sud pred kojim se vodi postupak […]

[…]”

15      Članak 29. CMR‑a određuje:

„1. Prijevoznik se nema pravo pozivati na odredbe ovog poglavlja koje isključuju ili ograničavaju njegovu odgovornost ili koje prebacuju teret dokazivanja ako je šteta prouzrokovana njegovom namjerom ili takvom nepažnjom koja se prema pravu nadležnog suda smatra istovjetnom namjeri.

2. Naprijed navedeno također se primjenjuje ako je riječ o namjeri ili nepažnji agenata ili službenika prijevoznika ili bilo kojih drugih osoba čijim se uslugama on koristio u izvršenju prijevoza, kada su takvi agenti, službenici ili druge osobe postupali unutar opsega radova svog radnog mjesta. U tom se slučaju ti agenti, službenici ili druge osobe nemaju pravo koristiti odredbama ovog poglavlja navedenima u stavku 1. glede svoje osobne odgovornosti.”

16      Sukladno odredbama članka 31. CMR‑a:

„1. Za sve sporove koji proiziđu iz prijevoza koji su uređeni ovom konvencijom tužitelj može, osim pred sudovima država ugovornica koje su one odredile zajedničkim sporazumom, postupak pokrenuti i pred sudovima država na čijem području:

a)      tuženik ima svoje uobičajeno boravište, glavno mjesto poslovanja, podružnicu ili zastupstvo preko kojeg je sklopljen ugovor o prijevozu ili

b)      mjesto u kojem je prijevoznik preuzeo robu ili u kojem je predviđena isporuka,

i ni pred kojim drugim sudom.

2. Kada je u sporu iz stavka 1. ovog članka podnesena tužba pred sudom koji je nadležan prema odredbama tog stavka ili kada je taj sud u takvom sporu donio presudu, ne može se na istoj toj osnovi podnijeti nova tužba koja se odnosi na iste stranke, osim ako se odluka suda pred kojim je prva tužba bila podnesena ne bi mogla izvršiti u državi u kojoj je podnesena nova tužba.

3. Kada je u sporu iz stavka 1. ovog članka presuda koju je donio sud države ugovornice u toj državi postala izvršna, ona će postati izvršna i u svakoj od država ugovornica čim se u pojedinoj državi ispune potrebne propisane formalnosti. Te formalnosti ne mogu dovesti do ponovnog odlučivanja o meritumu.

4. Odredbe stavka 3. ovog članka primjenjuju se na presude donesene u kontradiktornom postupku, presude zbog izostanka i sudske nagodbe, ali se ne primjenjuju niti na međupresude niti na odluke da tužitelj uz troškove naknadi i štetu kada je njegov zahtjev u cijelosti ili djelomično odbijen.

[…]”

 Glavni postupak i prethodna pitanja

17      Iz odluke kojom je se upućuje prethodno pitanje kao i iz nacionalnog spisa dostavljenog tajništvu Suda proizlazi da je u mjesecu kolovozu 2007. Canon povjerio prijevoz više svojih proizvoda cestom između Nizozemske i Njemačke nizozemskim društvima Nippon Express (Nederland) BV (u daljnjem tekstu: Nippon Nederland) i Nippon Express Euro Cargo BV (u daljnjem tekstu: Nippon Euro).

18      Nippon Euro povjerio je izvršenje tog prijevoza Inter‑Zuid Transportu. Potonje je društvo, nadalje, izvršenje usluge prijevoza povjerilo DTC Surhuisterveenu BV (u daljnjem tekstu: DTC), drugom prijevozniku podugovaratelju. Prijevoz je naposljetku izvršio Kingma, prijevoznik kojeg je odredio DTC.

19      Roba koja je 22. kolovoza 2007. preuzeta iz dvaju Canonovih skladišta u Nizozemskoj trebala je biti dostavljena u Njemačku 23. kolovoza 2007. Vozač je 22. kolovoza 2007. nakon preuzimanja robe napustio Amstelveen u Nizozemskoj te se zaputio se u podružnicu Canona u Willich u Njemačku, kamo je istoga dana stigao s jednim satom zakašnjenja za iskrcaj robe, tako da je kamion preko noći ostavio kraj podružnice, na mjestu bez nadzora primatelja. Tijekom noći ukraden je dio robe.

20      Nakon što je 27. kolovoza 2007. Canon podnio tužbu prvom vijeću trgovačkog odjela Landgerichta Krefeld (Njemačka) kojom traži naknadu štete od Nippona Nederland i Nippona Euro, potonji su se sudskom nagodbom od 1. ožujka 2010. obvezali da će u svojstvu solidarnih dužnika isplatiti iznos od 500.000 eura. Taj iznos trebao je naknaditi štetu pretrpljenu tijekom noći s 22. na 23. kolovoza 2007.

21      Nipponkoa Insurance podnio je 29. studenoga 2010. pred drugim vijećem trgovačkog odjela Landgerichta Krefeld regresnu tužbu protiv Inter‑Zuid Transporta kojom traži da se istoga osudi na plaćanje iznosa od 500.000 eura koji odgovara iznosu naknade štete što ga je Nipponkoa Insurance isplatio Canonu kao osiguravatelj od građanskopravne odgovornosti Nippona Nederland i Nippona Euro (u daljnjem tekstu: regresna tužba).

22      Međutim, 21. siječnja 2009., odnosno godinu i pol prije podnošenja regresne tužbe, Inter‑Zuid Transport već je u Nizozemskoj bio ishodio negativnu deklaratornu presudu koja se odnosi na iste činjenice (u daljnjem tekstu: negativna deklaratorna presuda) protiv Nippona Nederland i Nippona Euro. Sukladno toj presudi koju je donio Rechtbank te Haarlem (Nizozemska), a koja je postala pravomoćna u studenome 2010., Inter‑Zuid Transport trebao je naknaditi pretrpljenu štetu samo do najvišeg iznosa propisanog člankom 23. CMR‑a.

23      Nipponkoa Insurance smatra da je Inter‑Zuid Transport ispunio uvjete namjernog ili nepažljivog protupravnog ponašanja u smislu članka 29. stavka 2. CMR‑a i da je, unatoč postojanju negativne deklaratorne presude, Landgericht Krefeld nadležan za odlučivanje povodom regresne tužbe na temelju članka 31. stavka 1. CMR‑a, s obzirom na to da se taj članak mora tumačiti autonomno i da, sukladno članku 71. Uredbe br. 44/2001, prevladava nad člankom 2. te uredbe.

24      Inter‑Zuid Transport ističe da se, sukladno članku 27. navedene uredbe i članku 31. stavku 2. CMR‑a, postupak ne može voditi pred Landgerichtom Krefeld zbog pravomoćne deklaratorne presude koja je prije toga donesena u Nizozemskoj. To društvo zaključuje da njegova odgovornost u svakom slučaju može postojati samo do najvišeg iznosa predviđenog člankom 23. stavkom 3. CMR‑a.

25      Sud koji je uputio zahtjev dijeli stajalište Inter‑Zuid Transporta glede pravomoćnosti deklaratorne presude i u tom pogledu kritizira sudsku praksu Bundesgerichtshofa (Njemačka), koja proizlazi iz njegovih odluka od 20. studenoga 2003. (I ZR 102/02 i I ZR 294/02), prema kojoj se, bez obzira na presudu Suda od 6. prosinca 1994., Tatry (C‑406/92, Zb., str. I‑5439.), CMR mora tumačiti autonomno, tako da se postojanje negativne deklaratorne tužbe koju je dužnik podnio protiv vjerovnika pred međunarodno nadležnim sudom, a kojom se traži donošenje deklaratorne presude radi utvrđivanja da taj navodni dužnik nije odgovoran za štetu, ne protivi kasnijem podnošenju regresne tužbe od strane nositelja vjerovnikovih prava pred nadležnim sudom druge države ugovornice CMR‑a.

26      Landgericht Krefeld isto tako smatra da pred njim podnesena regresna tužba i negativna deklaratorna presuda imaju isti predmet, da se temelje na istoj osnovi i da se odnose na iste stranke s obzirom da Nipponkoa Insurance preuzima prava Nippona Nederland i Nippona Euro. Zbog toga smatra da nije u skladu s načelima uzajamnog povjerenja u zadovoljavanje pravde i smanjenja mogućnosti vođenja paralelnih postupaka da, u okviru regresne tužbe, vlasti jedne države članice na temelju tumačenja konvencije u okviru značenja članka 71. Uredbe br. 44/2001 odbijaju priznati prije donesenu negativnu deklaratornu presudu koja se odnosi na isti predmet.

27      Nadalje, taj sud smatra da presuda od 4. svibnja 2010., TNT Express Nederland (C‑533/08, Zb., str. I‑4107., točka 63. i izreka), u kojoj je Sud presudio da nije nadležan tumačiti članak 31. CMR‑a, ne prejudicira odluku u ovom predmetu.

28      U tim okolnostima Landgericht Krefeld odlučio je prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„1)      Protivi li se članak 71. Uredbe [br. 44/2001] potpuno autonomnom tumačenju međunarodne konvencije ili se prilikom primjene takve konvencije moraju uzeti u obzir ciljevi i načela na kojima počiva ta uredba?

2)      Protivi li se članak 71. Uredbe br. 44/2001 tumačenju međunarodne konvencije na temelju kojeg deklaratorna tužba o kojoj je odlučeno u jednoj državi članici nije prepreka tužbi za [...] plaćanje podnesenoj kasnije u drugoj državi članici, kada bi se ta konvencija isto tako mogla tumačiti na način sukladan članku 27. Uredbe br. 44/2001?”

 O prethodnim pitanjima

 Nadležnost Suda

29      Nipponkoa Insurance i njemačka vlada najprije iznose pitanje nadležnosti Suda ističući u bitnome da se postavljena pitanja odnose na tumačenje članka 31. CMR‑a i da Sud nije nadležan tumačiti tu konvenciju.

30      U tom je pogledu svakako točno da se nadležnost Suda za prethodno odlučivanje u pitanjima tumačenja odnosi samo na pravna pravila koja su dio prava Unije te da, kao što je presuđeno u točki 63. gore navedene presude TNT Express Nederland, Sud nije nadležan za tumačenje članka 31. CMR‑a.

31      Međutim, iako se u gore navedenoj presudi TNT Express Nederland (točke 32. i 57.) drugo postavljeno pitanje odnosilo na nadležnost Suda za tumačenje članka 31. CMR‑a, u glavnom predmetu to nije tako.

32      U tom smislu dovoljno je ustvrditi da se postavljena pitanja samim svojim sadržajem odnose na tumačenje odredaba prava Unije, odnosno Uredbe br. 44/2001, za što je Sud nadležan na temelju članka 267. UFEU‑a.

33      Glede tih razmatranja, potrebno je zaključiti da je Sud nadležan odgovoriti na postavljena prethodna pitanja.

 Meritum

 Prvo pitanje

34      Prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u bitnome pita treba li članak 71. Uredbe br. 44/2001 tumačiti u smislu da se protivi tome da se međunarodna konvencija tumači na način koji šteti ciljevima i načelima na kojima počiva ta uredba.

35      Valja ustvrditi da je Sud u svojoj sudskoj praksi već odgovorio na to pitanje.

36      Naime, Sud je presudio da, ako je neosporno da članak 71. navedene uredbe glede područja koja su uređena posebnim konvencijama kao što je CMR predviđa primjenu potonjih konvencija, ta primjena ipak ne može biti takva da šteti načelima na kojima počiva pravosudna suradnja u građanskim i trgovačkim stvarima unutar Europske unije kao što su načela navedena u uvodnim izjavama 6., 11., 12. i 15. do 17. iste uredbe, o slobodnom protoku sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, o predvidljivosti nadležnih sudova i time pravnoj sigurnosti za stranke, ispravnom suđenju, smanjenju rizika vođenja paralelnih postupaka kao i o uzajamnom povjerenju u zadovoljavanje pravde unutar Unije (vidjeti gore navedenu presudu TNT Express Nederland, točku 49.).

37      Opseg područja primjene članka 71. Uredbe br. 44/2001 ne može biti u neskladu s načelima na kojima počiva zakonodavstvo čiji je sastavni dio. Stoga se taj članak ne može tumačiti u smislu da u području primjene Uredbe, kao što je prijevoz robe cestom, posebna konvencija kao što je CMR može dovesti do rezultata koji bi bili manje povoljni za ostvarenje pravilnog funkcioniranja unutarnjeg tržišta od onih do kojih dovode odredbe navedene uredbe (gore navedena presuda TNT Express Nederland, točka 51.).

38      Slijedom toga, relevantne odredbe CMR‑a primjenjuju se unutar Unije samo ako omogućuju postizanje ciljeva slobodnog protoka sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima kao i uzajamnog povjerenja u zadovoljavanje pravde unutar Unije u uvjetima koji su barem toliko povoljni kao oni koji proizlaze iz primjene Uredbe br. 44/2001 (u tom smislu vidjeti gore navedenu presudu TNT Express Nederland, točku 55.).

39      Stoga na prvo pitanje valja odgovoriti na način da članak 71. Uredbe br. 44/2001 treba tumačiti u smislu da se protivi tome da se, u uvjetima koji su barem toliko povoljni kao oni predviđeni tom uredbom, međunarodna konvencija tumači na način koji ne osigurava poštovanje ciljeva i načela na kojima počiva navedena uredba.

 Drugo pitanje

40      Drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u bitnome pokušava doznati treba li članak 71. Uredbe br. 44/2001 tumačiti u smislu da se protivi tumačenju članka 31. stavka 2. CMR‑a sukladno kojem negativna deklaratorna tužba ili negativna deklaratorna presuda u jednoj državi članici nemaju isti predmet ni osnovu kao regresna tužba podnesena na ime naknade iste štete i koja se odnosi na iste stranke ili nositelje njihovih prava u drugoj državi članici.

41      Kako bi se odgovorilo na ovo pitanje, valja ispitati, a uzimajući u obzir odgovor na prvo postavljeno pitanje, bi li takvo tumačenje članka 31. stavka 2. CMR‑a, u uvjetima koji su barem toliko povoljni kao oni predviđeni člankom 27. ili drugim odredbama Uredbe br. 44/2001, osiguravalo poštovanje ciljeva i načela na kojima počiva ta uredba.

42      U tom pogledu valja podsjetiti da, sukladno praksi Suda o tumačenju članka 27. Uredbe br. 44/2001, tužba kojom se traži utvrđenje da je tuženik odgovoran za štetu i osuda istog na naknadu štete, kao što je regresna tužba koja je predmet glavnog postupka, ima istu osnovu i isti predmet kao i prethodna negativna deklaratorna tužba kojom taj tuženik traži utvrđenje da on nije odgovoran za navedenu štetu (u tom smislu vidjeti gore navedenu presudu Tatry, točku 45. kao i od 25. listopada 2012., Folien Fischer i Fofitec, C‑133/11, točku 49.).

43      U predmetnom je slučaju sudu koji je uputio zahtjev podnesena regresna tužba nakon što je, u smislu članka 31. stavka 2. CMR‑a, između istih stranaka bila donesena negativna deklaratorna presuda Rechtbank te Haarlem koja se temelji na istom činjeničnom i pravnom stanju.

44      Valja ustvrditi da tumačenje te odredbe CMR‑a u smislu da navedena tužba i navedena presuda nemaju istu osnovu i isti predmet ne bi osiguravalo, u jednako povoljnim uvjetima kao što su oni predviđeni Uredbom br. 44/2001, poštovanje cilja smanjenja rizika vođenja paralelnih postupaka koji je, kao što je istaknuto u točki 36. ove presude, jedan od ciljeva i načela na kojima počiva pravosudna suradnja u građanskim i trgovačkim stvarima unutar Unije.

45      U tom je smislu irelevantno to što je presuda Rechtbank te Haarlem postala pravomoćna nedugo nakon podnošenja regresne tužbe sudu koji je uputio zahtjev odnosno u studenome 2010. prema odluci kojom je upućen zahtjev za prethodnu odluku, ili, kao što je tvrdio DTC na raspravi, 1. ožujka 2011.

46      Stjecanje svojstva pravomoćnosti te presude podrazumijeva da, kada bi se na ovaj slučaj primjenjivala Uredba br. 44/2001, a ne CMR, tada bi se primjenjivale ne samo odredbe te uredbe koje se odnose na litispendenciju nego i one koje se odnose na priznavanje, a osobito članak 33. navedene uredbe.

47      Dakle, kao što je Sud već prethodno presudio, pravila predviđena posebnim konvencijama u okviru značenja članka 71. Uredbe br. 44/2001, kao što su ona koja proizlaze iz članka 31. stavka 2. CMR‑a, mogu se primjenjivati unutar Unije samo ako se pritom poštuju načela slobodnog kretanja odluka i uzajamnog povjerenja u zadovoljavanje pravde na kojima počiva ta uredba (u tom smislu vidjeti gore navedenu presudu TNT Express Nederland, točku 54. i navedenu sudsku praksu).

48      Ta načela ne bi bila poštovana u uvjetima koji su barem toliko povoljni kao oni koji su predviđeni Uredbom br. 44/2001 kad bi se članak 31. stavak 2. CMR‑a tumačio u smislu da negativna deklaratorna presuda u jednoj državi članici nema isti predmet i istu osnovu kao regresna tužba podnesena na temelju naknade iste štete koja se odnosi na iste stranke ili nositelje njihovih prava u drugoj državi članici.

49      Uzimajući u obzir prethodna razmatranja, na drugo pitanje valja odgovoriti na način da članak 71. Uredbe br. 44/2001 treba tumačiti u smislu da se protivi tumačenju članka 31. stavka 2. CMR‑a prema kojem negativna deklaratorna tužba ili negativna deklaratorna presuda u jednoj državi članici nemaju isti predmet i osnovu kao regresna tužba podnesena na temelju naknade iste štete koja se odnosi na iste stranke ili nositelje njihovih prava u drugoj državi članici.

 Troškovi

50      Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (treće vijeće) odlučuje:

1.      Članak 71. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima treba tumačiti u smislu da se protivi tomu da se, u uvjetima koji su barem toliko povoljni kao oni predviđeni tom uredbom, međunarodna konvencija tumači na način koji ne osigurava poštovanje ciljeva i načela na kojima počiva navedena uredba.

2.      Članak 71. Uredbe br. 44/2001 treba tumačiti u smislu da se protivi tumačenju članka 31. stavka 2. Konvencije o ugovoru o međunarodnom prijevozu robe cestom, potpisane u Ženevi 19. svibnja 1956., kako je izmijenjena i dopunjena Protokolom potpisanim u Ženevi 5. srpnja 1978., prema kojem negativna deklaratorna tužba ili negativna deklaratorna presuda u jednoj državi članici nemaju isti predmet i osnovu kao regresna tužba podnesena na temelju naknade iste štete koja se odnosi na iste stranke ili nositelje njihovih prava u drugoj državi članici.

Potpisi


* Jezik postupka: njemački.