MIŠLJENJE NEZAVISNE ODVJETNICE
ELEANOR SHARPSTON
od 8. studenoga 2018.(1)
Predmet C‑551/18 PPU
IK
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Hof van Cassatie (Kasacijski sud, Belgija))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Okvirna odluka 2002/584/PUP – Europski uhidbeni nalog – Sadržaj – Članak 8. stavak 1. točka (f) – Europski uhidbeni nalog u kojem se ne navodi dodatna kazna izrečena protiv tražene osobe – Predaja na temelju takvog naloga – Posljedice”
1. Mlade studente prava u Europi često se uvodi u kazneno pravo latinskom izrekom: nullum crimen nulla poena sine lege scripta, praevia, certa et stricta. To je jasno pravilo i temeljno pravno načelo, odnosno načelo zakonitosti kaznenih djela i kazni. Ono što studenti prava, pripravnici, odvjetnici, profesori ili čak nezavisni odvjetnici Suda Europske unije otkriju kasnije jesu bezbrojne nijanse koje taj latinski izraz može podrazumijevati. Izraz kao što je poena uvijek je podložan tumačenju.
2. Tako je u ovom predmetu riječ o „dodatnoj kazni” koja se sastoji od upućivanja osuđenika u trajanju od deset godina, nakon izdržane glavne i neposredne kazne oduzimanja slobode od tri godine. Je li ta dodatna kazna jedan od elemenata koje treba navesti u europskom uhidbenom nalogu na temelju članka 8. Okvirne oduke 2002/584/PUP o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica(2), i ako jest, koje su posljedice nenavođenja te kazne?
Pravni okvir
Pravo Unije
3. Člankom 1. Okvirne odluke, naslovljenim „Definicija europskog uhidbenog naloga i obveza njegova izvršenja”, predviđa se:
„1. Europski uhidbeni nalog je sudska odluka koju izdaje država članica s ciljem uhićenja i predaje tražene osobe od strane druge države članice, zbog vođenja kaznenog progona, izvršenja kazne zatvora ili naloga za oduzimanje slobode.
2. Države članice izvršavaju svaki europski uhidbeni nalog na temelju načela uzajamnog priznavanja u skladu s odredbama ove Okvirne odluke.
3. Ova Okvirna odluka ne mijenja obvezu poštovanja temeljnih prava i temeljnih pravnih načela sadržanih u članku 6. [UEU‑a].”
4. U skladu s člankom 2. stavkom 1. Okvirne odluke europski uhidbeni nalog „može biti izdan u slučajevima počinjenja djela za koja je, u skladu s pravom države članice koja ga izdaje, propisana najviša kazna zatvora ili oduzimanje slobode od najmanje 12 mjeseci ili za koja je izrečena kazna zatvora ili je izdan nalog za oduzimanje slobode od najmanje četiri mjeseca”.
5. U članku 3. popisani su razlozi za obvezno neizvršavanje europskog uhidbenog naloga, dok se u članku 4. navode razlozi za moguće neizvršenje(3).
6. Članak 4.a Okvirne odluke sadržava detaljna pravila o okolnostima u kojima se izvršenje europskog uhidbenog naloga može odbiti ako se osoba nije osobno pojavila na suđenju koje je rezultiralo odlukom(4).
7. Člankom 6. stavcima 1. i 2. Okvirne odluke „pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog” definira se kao „pravosudno tijelo države članice koja izdaje uhidbeni nalog, nadležno za izdavanje europskog uhidbenog naloga u skladu s pravom te države”, a „pravosudno tijelo izvršenja” kao „pravosudno tijelo države članice izvršenja nadležno za izvršenje europskog uhidbenog naloga u skladu s pravom te države”.
8. Člankom 8. stavkom 1. Okvirne odluke, naslovljenim „Sadržaj i oblik europskog uhidbenog naloga”, određuje se:
„Europski uhidbeni nalog sadrži sljedeće informacije, u skladu s obrascem u prilogu:
(a) identitet i državljanstvo tražene osobe;
(b) ime, adresu, brojeve telefona i telefaksa te adrese za elektroničku poštu pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog;
(c) dokaz o postojanju izvršive presude, uhidbenog naloga ili druge izvršive sudske odluke s istim učinkom, obuhvaćene odredbama članaka 1. i 2.;
(d) prirodu i pravni opis kaznenog djela, posebno u vezi s odredbama članka 2.;
(e) opis okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, uključujući vrijeme, mjesto i stupanj sudjelovanja tražene osobe;
(f) izrečenu kaznu, ako postoji pravomoćna presuda, ili sve propisane kazne za kazneno djelo u skladu s pravom države članice izdavateljice uhidbenog naloga;
(g) ako je moguće, ostale posljedice počinjenja kaznenog djela.”
9. U skladu s člankom 11. stavkom 1. Okvirne odluke, ako je tražena osoba uhićena, nadležno tijelo izvršenja obavještava je, u skladu s nacionalnim pravom, „o europskom uhidbenom nalogu i o njegovu sadržaju te o mogućnosti njezina pristanka na predaju pravosudnom tijelu koje je izdalo europski uhidbeni nalog.”
10. Članak 13. Okvirne odluke odnosi se na pristanak tražene osobe na predaju:
„1. Ako uhićena osoba izjavi da pristaje na predaju, njezin pristanak i, ako je potrebno, izričito odricanje od prava na ,pravilo specijalnosti’ iz članka 27. stavka 2., izjavljuje se pred pravosudnim tijelom izvršenja, u skladu s domaćim pravom države članice izvršenja.
2. Svaka država članica donošenjem potrebnih mjera osigurava da taj pristanak i, ako je potrebno, odricanje od prava na ,pravilo specijalnosti’ iz stavka 1., budu izjavljeni na način koji pokazuje da ga je uhićena osoba dala dragovoljno i posve svjesna njegovih posljedica. U tu svrhu, tražena osoba ima pravo na pravnog zastupnika.
3. Pristanak i, ako je potrebno, odricanje iz stavka 1., službeno se bilježe u skladu s postupkom koji propisuje domaće pravo države članice.
4. U načelu, pristanak se ne može opozvati. […]”
11. U skladu s člankom 14. Okvirne odluke, „[a]ko uhićena osoba ne pristaje na predaju, u skladu s odredbama članka 13., ona ima pravo na saslušanje pred pravosudnim tijelom izvršenja, u skladu s pravom države članice izvršenja.”
12. Članak 15. Okvirne odluke odnosi se na odluku o predaji:
„1. Pravosudno tijelo izvršenja odlučuje, u rokovima i pod uvjetima utvrđenima ovom Okvirnom odlukom, treba li osoba biti predana.
2. Ako pravosudno tijelo izvršenja utvrdi da su informacije koje je dostavila država članica izdavateljica uhidbenog naloga nedostatne i ne omogućavaju donošenje odluke o predaji tražene osobe, od nje zahtijeva da potrebne dopunske informacije, posebno one u vezi s člancima 3. do 5. te s odredbama članka 8., budu žurno dostavljene te može postaviti rok za njihov primitak, uzimajući u obzir potrebu poštovanja rokova iz članka 17.
3. Pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog u bilo koje doba može pravosudnom tijelu izvršenja poslati sve korisne dodatne informacije.”
13. Člankom 17. stavkom 1. Okvirne odluke predviđa se da se europski uhidbeni nalog „obrađuje […] i izvršava kao žurni predmet”. U skladu s člankom 17. stavcima 2. i 3., u slučajevima u kojima tražena osoba pristaje na vlastitu predaju, pravomoćnu odluku o izvršenju europskog uhidbenog naloga treba donijeti u roku od 10 dana nakon njezina pristanka, dok u ostalim slučajevima, pravomoćnu odluku o izvršenju europskog uhidbenog naloga treba donijeti u roku od 60 dana od uhićenja tražene osobe. Člankom 17. stavkom 6. predviđa se da svako odbijanje izvršenja europskog uhidbenog naloga mora biti obrazloženo.
14. Članak 19. Okvirne odluke odnosi se na saslušanje tražene osobe koja nije pristala na vlastitu predaju:
„1. Tražena osoba saslušava se pred pravosudnim tijelom, uz pomoć osobe određene u skladu s pravom države članice čiji sud izdaje uhidbeni nalog.
2. Tražena osoba saslušava se u skladu s pravom države članice izvršenja, u skladu s uvjetima utvrđenim međusobnim sporazumom pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog i pravosudnog tijela izvršenja.
3. Nadležno pravosudno tijelo izvršenja može odrediti drugo pravosudno tijelo svoje države članice za sudjelovanje pri saslušanju kako bi se osigurala ispravna primjena odredaba ovog članka i uvjeta koji su njime propisani.”
15. Članak 27. Okvirne odluke, naslovljen „Mogućnost kaznenog progona zbog drugih kaznenih djela”, glasi kako slijedi:
„1. Svaka država članica može poslati Glavnom tajništvu Vijeća obavijest da se, s obzirom na njezine odnose prema drugim državama članicama koje su priložile istu izjavu, smatra da postoji suglasnost za kazneni progon, izricanje presude i zadržavanje u svrhe izvršavanje kazne zatvora ili mjere oduzimanja slobode zbog kaznenog djela koje je počinjeno prije predaje osobe, a razlikuje se od onog zbog kojega je ta osoba predana, osim ako u posebnom slučaju pravosudno tijelo izvršenja ne odluči drugačije u svojoj odluci o predaji.
2. Osim u slučajevima iz stavaka 1. i 3., protiv predane osobe ne može se voditi kazneni progon i ne može joj se izreći presuda ili na drugi način oduzeti sloboda zbog kaznenog djela koje je počinjeno prije njezine predaje, a razlikuje se od onog zbog kojega je predana.
[…]”
16. Na temelju njezina članka 31. stavka 1., Okvirna odluka zamjenjuje odgovarajuće odredbe više konvencija primjenjivih na područje izručenja između država članica, osobito Europske konvencije o izručenju(5) i Konvencije o izručenju između država članica Europske unije(6).
17. Obrazac europskog uhidbenog naloga, koji se nalazi u Prilogu Okvirnoj odluci, sadržava polje (c) „Podaci o propisanoj kazni”, čije su točke 1. i 2. naslovljene „Najviša propisana kazna zatvora ili mjera oduzimanja slobode, koja može biti izrečena za kazneno djelo” i „visina [izrečene] kazne zatvora ili mjere oduzimanja slobode […]”.
18. Polje (f) obrasca europskog uhidbenog naloga naslovljeno je „Ostale okolnosti, važne za predmet” te je u njemu navedeno da su te informacije fakultativne.
Belgijsko pravo
19. U skladu s člankom 34.a belgijskog Kaznenog zakona, upućivanje je dodatna kazna koju se mora ili može izreći u određenim zakonom propisanim slučajevima kako bi se društvo zaštitilo od osoba koje su počinile teška kaznena djela protiv integriteta osoba. Njezina je provedba uređena člancima 95/2 do 95/30 Zakona od 17. svibnja 2006. o vanjskom pravnom položaju osuđenika na kaznu zatvora i o pravima žrtava u okviru modaliteta izvršavanja kazne (u daljnjem tekstu: Zakon od 17. svibnja 2006.).
20. U skladu s člankom 95/2 Zakona od 17. svibnja 2006., do upućivanja dolazi nakon izdržane glavne kazne. Sud nadležan za izvršenje kazne zatvora će, prije nego što je glavna kazna izdržana, odlučiti hoće li se primijeniti mjere oduzimanja slobode ili će se upućenu osobu pustiti na slobodu uz nadzor. Potonjoj se osobi oduzima sloboda ako postoji opasnost od počinjenja teških kaznenih djela koja povređuju tjelesni integritet trećih osoba, a da tu opasnost nije moguće otkloniti određivanjem posebnih uvjeta u okviru zaštitnog nadzora. Na raspravi je belgijska vlada potvrdila da dodatna mjera oduzimanja slobode nije automatska, nego ovisi o ispitivanju pojedinačnog slučaja osuđene osobe.
Glavni postupak i prethodna pitanja
21. Presudom koju je Hof van beroep te Antwerpen (Žalbeni sud u Antwerpenu, Belgija) donio 1. veljače 2013. u kontradiktornom postupku, IK, belgijski državljanin, osuđen je na glavnu kaznu zatvora od tri godine zbog kaznenog djela nenasilne i neprisilne spolne zlouporabe djeteta mlađeg od 16 godina (u daljnjem tekstu: glavna kazna). IK je istom presudom za isto kazneno djelo također upućen sudu u Belgiji nadležnom za izvršenje kazne na razdoblje od deset godina (u daljnjem tekstu: dodatna kazna).
22. Budući da je IK pobjegao u Nizozemsku nakon presude, belgijsko nadležno pravosudno tijelo izdalo je protiv njega europski uhidbeni nalog 27. kolovoza 2014. IK je u europskom uhidbenom nalogu identificiran te se u njemu navode glavna kazna, priroda i pravni opis kaznenih djela te primjenjive zakonske odredbe i prikaz činjenica. Međutim, u njemu se ne navodi dodatna kazna na koju je osoba IK također osuđena.
23. Nakon uhićenja IK‑a u Nizozemskoj, Rechtbank Amsterdam, Internationale rechtshulpkamer (Sud u Amsterdamu, vijeće za međunarodnu pravnu pomoć, Nizozemska) odobrio je odlukom od 8. ožujka 2016. predaju osobe IK Kraljevini Belgiji radi izvršenja kazne oduzimanja slobode.
24. IK je zatim predan belgijskim tijelima i smješten u pritvor. Smješten je u pritvor na temelju osude na glavnu kaznu, čiji je istek određen za 12. kolovoza 2018., kao i na temelju upućivanja na razdoblje od deset godina.
25. Prije isteka glavne kazne upravitelj zatvora u Wortelu (Belgija) i državno odvjetništvo donijeli su, u okviru postupka koji se odnosi na dodatnu kaznu izrečenu IK‑u, mišljenje da je IK‑u potrebno izreći mjeru oduzimanja slobode. Strafuitvoeringsrechtbank Antwerpen (Sud izvršenja kazne, Antwerpen, Belgija) održao je rasprave 21. lipnja i 19. srpnja 2018. kako bi odlučio o dodatnoj kazni.
26. Tijekom postupka osoba IK tvrdila je da se predaja koju izvršavaju nizozemska tijela ne odnosi na dodatnu kaznu. Prema njezinu mišljenju, sud nadležan za izvršenje kazne nije mogao naložiti oduzimanje slobode radi izvršenja te kazne jer ona nije bila navedena u europskom uhidbenom nalogu koji su izdala belgijska tijela.
27. Potom je nadležno tijelo koje je izdalo nalog 2. srpnja 2018. pred Strafuitvoeringsrechtbank te Antwerpen (Sud izvršenja kazne, Antwerpen) nizozemskim tijelima na temelju članka 27. Okvirne odluke uputilo zahtjev za dodatnu suglasnost radi izvršenja kazne upućivanja izrečene protiv osobe IK. Smatrajući da se dodatna suglasnost može dati isključivo radi osude ili kaznenog progona osobe zbog kaznenog djela koje se razlikuje od onog zbog kojeg je odobrena predaja te osobe i smatrajući da to nije slučaj u ovom predmetu, nizozemska tijela nisu prihvatila taj zahtjev.
28. Strafuitvoeringsrechtbank te Antwerpen (Sud izvršenja kazne, Antwerpen) odbio je argumentaciju IK‑a presudom od 31. srpnja 2018. i odlučio zadržati ga u pritvoru. IK je radi izvršenja te odluke zadržan u pritvoru do donošenja nove odluke Strafuitvoeringsrechtbanka (Sud izvršenja kazne).
29. IK je protiv te presude 3. kolovoza 2018. podnio žalbu u kasacijskom postupku pred Hof van cassatie (Kasacijski sud, Belgija, u daljnjem tekstu: sud koji je uputio zahtjev). U skladu s jedinim istaknutim žalbenim razlogom, u europskom uhidbenom nalogu koji je izdalo belgijsko državno odvjetništvo navodi se samo kazna oduzimanja slobode izrečena osobi IK. Posljedično, belgijska tijela nisu izdala nikakav europski uhidbeni nalog za dodatnu kaznu i stoga se na nju ne može odnositi predaja koju nizozemski sud izvršava na temelju europskog uhidbenog naloga belgijskih tijela.
30. S obzirom na žalbeni razlog koji je IK istaknuo, sud koji je uputio zahtjev odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li članak 8. stavak 1. točku (f) [Okvirne odluke] tumačiti na način da je dovoljno da pravosudno tijelo koje izdaje europski uhidbeni nalog u njemu navede samo izrečenu izvršivu kaznu zatvora, a da pritom ne navede dodatnu kaznu koja je istom sudskom odlukom izrečena za isto kazneno djelo, poput dodatne kazne upućivanja, kojom se sloboda stvarno oduzima tek nakon izvršenja glavne kazne zatvora i to samo nakon formalne odluke koju je u tu svrhu donio sud nadležan za izvršenje kazne?
2. U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje, treba li članak 8. stavak 1. točku (f) [Okvirne odluke] tumačiti na način da je posljedica predaje koju izvršava pravosudno tijelo u državi članici izvršenja na temelju europskog uhidbenog naloga, u kojem se samo navodi izrečena izvršiva kazna zatvora, a ne navodi se dodatna kazna upućivanja koja je istom sudskom odlukom izrečena za isto kazneno djelo, to da se osobi o kojoj je riječ u državi članici u kojoj je pravosudno tijelo koje izdaje nalog stvarno može oduzeti sloboda radi izvršenja te dodatne kazne?
3. U slučaju niječnog odgovora na prvo pitanje, treba li članak 8. stavak 1. točku (f) [Okvirne odluke] tumačiti na način da je posljedica toga što pravosudno tijelo koje izdaje europski uhidbeni nalog u njemu nije navelo izrečenu dodatnu kaznu […] to da ta dodatna kazna, za koju se može smatrati da za nju pravosudno tijelo izvršenja nije znalo, ne može dovesti do stvarnog oduzimanja slobode u državi članici pravosudnog tijela koje izdaje nalog?”
31. Pisana očitovanja podnijeli su IK, belgijska i nizozemska vlada te Europska komisija. Prethodno navedene zainteresirane stranke te irska i poljska vlada iznijele su usmena očitovanja na raspravi održanoj 22. listopada 2018.
Primjena hitnog prethodnog postupka
32. Sud koji je uputio zahtjev zatražio je da se o ovom zahtjevu za prethodnu odluku odluči u hitnom postupku predviđenom člankom 107. Poslovnika Suda. U prilog tom zahtjevu tvrdio je da se IK nalazi u pritvoru u Belgiji, uzimajući u obzir da njegovo zadržavanje ovisi izravno o odgovoru Suda na prethodna pitanja.
33. U tom pogledu kao prvo valja utvrditi da se ovaj zahtjev za prethodnu odluku odnosi na tumačenje Okvirne odluke koja je dio područjâ iz glave V. trećeg dijela UFEU‑a, a koja uređuje područje slobode, sigurnosti i pravde. Stoga se o tom zahtjevu može odlučivati u hitnom prethodnom postupku u skladu s člankom 107. stavkom 1. Poslovnika Suda.
34. Kao drugo, što se tiče kriterija hitnosti, važno je, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, uzeti u obzir okolnost da je osobi na koju se odnosi glavni postupak trenutačno oduzeta sloboda te da njezino zadržavanje u pritvoru ovisi o rješenju glavnog postupka. Osim toga, položaj dotične osobe treba ocijeniti s obzirom na stanje na dan ispitivanja zahtjeva da se o zahtjevu za prethodnu odluku odlučuje u hitnom prethodnom postupku(7).
35. U ovom je slučaju, s jedne strane, nesporno da IK trenutačno nije na slobodi. S druge strane, njegovo zadržavanje u pritvoru ovisi o posljedicama nenavođenja dodatne kazne u europskom uhidbenom nalogu o kojemu je riječ u glavnom postupku. U skladu s objašnjenjima koja je pružio sud koji je uputio zahtjev, mjera zadržavanja kojoj trenutačno podliježe počela se primjenjivati nakon izdržane glavne kazne.
36. U tim je okolnostima prvo vijeće Suda 10. rujna 2018. odlučilo, na prijedlog suca izvjestitelja i nakon saslušanja nezavisnog odvjetnika, prihvatiti zahtjev nacionalnog suda da se o ovom zahtjevu za prethodnu odluku odluči u hitnom prethodnom postupku.
Analiza
Uvodne napomene
Doseg, ciljevi i područje primjene Okvirne odluke
37. Okvirna odluka označava prijelaz sa sustava izručenja traženih osoba, koji se temelji na konceptu suverenosti država, na sustav predaje, koji se temelji na uzajamnom povjerenju među državama članicama.
38. Taj je pristup u skladu sa zaključcima Europskog vijeća iz Tamperea, prema kojima među državama članicama valja ukinuti formalni postupak izručenja u odnosu na osobe koje bježe pred pravdom nakon što im je izrečena pravomoćna presuda te ga zamijeniti jednostavnim transferom tih osoba(8). Također je u skladu s ciljem koji si je postavila Unija, da postane područje slobode, sigurnosti i pravde(9).
39. Tako su tradicionalni odnosi suradnje koji su između država članica prevladavali do donošenja Okvirne odluke u okviru novog sustava zamijenjeni slobodnim protokom sudskih odluka u kaznenim stvarima, kako prije, tako i poslije donošenja pravomoćnih odluka(10). U tom se kontekstu predaja traži i odobrava u okviru nadnacionalnog pravnog sustava integracije, u kojem se države djelomično odriču svoje suverenosti(11). Ključni elementi prekida s pravom izručenja koji su uvedeni Okvirnom odlukom jesu poopćavanje predaje vlastitih državljana(12), djelomično ukidanje dvostruke kažnjivosti djela(13) i određivanje razloga za odbijanje izvršenja u iscrpnim popisima(14). Promjena u odnosu na stari sustav izručenja trebala bi biti „radikalna”(15).
40. Taj prijelaz sa sustava izručenja na sustav predaje također je više puta istaknuo Sud, počevši s prvom presudom u pogledu Okvirne odluke(16) pa sve do danas(17).
41. Europski uhidbeni nalog stoga je zamišljen kao sustav koji će zamijeniti postupak izručenja kako bi se olakšala predaja tražene osobe koja se nalazi u državi članici koja nije ona u kojoj je izdan nalog. Ta ideja jasno proizlazi iz definicije dane u članku 1. stavku 1. Okvirne odluke, u skladu s kojom je europski uhidbeni nalog sudska odluka čiji je cilj uhićenje tražene osobe u državi članici koja nije država članica izdavanja, a sve kako bi se predala potonjoj državi članici.
42. U tom su kontekstu ciljevi Okvirne odluke jasno navedeni.
43. Konkretno, iz članka 1. stavaka 1. i 2. te uvodnih izjava 5. i 7. Okvirne odluke proizlazi da je njezin cilj među pravosudnim tijelima uspostaviti sustav predaje osuđenih ili osumnjičenih osoba u svrhe izvršenja kaznenih presuda ili kaznenog progona, koji se temelji na načelu uzajamnog priznavanja. Okvirnom odlukom nastoji se na taj način, uvođenjem tog pojednostavnjenog i učinkovitijeg sustava, olakšati i ubrzati pravosudna suradnja u svrhu pridonošenja ostvarenju cilja dodijeljenog Uniji, da postane područje slobode, sigurnosti i pravde, zasnivajući se pritom na visokoj razini povjerenja koja mora postojati između država članica(18).
44. Tim se sustavom provodi načelo uzajamnog priznavanja koje je Europsko vijeće u svojim zaključcima iz Tamperea opisalo kao „kamen temeljac” pravosudne suradnje(19). To se načelo temelji na pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima u Europskoj uniji(20). To načelo pretpostavlja visoku razinu povjerenja među državama članicama, osobito u pogledu poštovanja prava Unije i temeljnih prava koja se priznaju pravom Unije(21). Primjena načela uzajamnog priznavanja dovodi do toga da svako nacionalno pravosudno tijelo priznaje, ipso facto i uz minimalnu kontrolu, zahtjev za predaju osobe koju traži pravosudno tijelo druge države članice(22).
45. Područje primjene europskog uhidbenog naloga jasno je definirano u Okvirnoj odluci. Tako se odnosi na uhićenje i predaju osobe u svrhe vođenja kaznenog progona ili izvršenja kazne zatvora ili naloga za oduzimanje slobode(23). U prvom se slučaju u okviru „praga” utvrđenog Okvirnom odlukom navodi da za počinjena djela koja su dovela do kaznenog progona u državi članici koja izdaje nalog treba biti propisana kazna zatvora ili oduzimanje slobode od najmanje 12 mjeseci; u drugom slučaju izrečena kazna treba iznositi najmanje četiri mjeseca(24).
46. Obrazac koji se nalazi u Prilogu Okvirnoj odluci odražava područje primjene europskog uhidbenog naloga kao i razliku između moguće kazne i izrečene kazne. Tako se u njegovu polju (c), naslovljenom „Podaci o [visini] kazn[e]”, u podtočki 1. predviđa da treba navesti najvišu propisanu kaznu zatvora ili mjeru oduzimanja slobode, koja „može biti izrečena” (ovdje napominjem da se to ne odnosi na minimalnu kaznu, što bi omogućilo provjeru je li riječ o prekoračenju praga od 12 mjeseci), a u podtočki 2. navođenje visine [izrečene] kazne zatvora ili mjere oduzimanja slobode, […]”.
47. Ovaj se predmet odnosi upravo na drugi slučaj, odnosno izvršenje izrečene kazne zatvora ili mjere oduzimanja slobode.
Pravilo specijalnosti
48. Nizozemska vlada svoju tvrdnju da se dodatna kazna ne može izvršiti jer država članica izvršenja o tome nije bila obaviještena temelji na pravilu specijalnosti. Stoga mi se čini da je sada potrebno pojasniti eventualni doseg tog pravila u ovom predmetu.
49. Pojam specijalnosti proizlazi iz prava izručenja. Sastoji se od ideje ograničavanja kaznenih djela za koja će se izručenoj osobi suditi nakon izručenja na kaznena djela zbog kojih je predana.(25) Tako se Konvencijom iz 1957. u njezinu članku 14. predviđalo pravilo specijalnosti prema kojem se protiv izručene osobe neće voditi kazneni progon, neće joj se suditi, neće je se zadržati niti će joj se ograničiti sloboda zbog kaznenog djela počinjenog prije njezine predaje koje se razlikuje od onog zbog kojega je predana. Konvencija iz 1996. u svojem članku 10. također sadržava to pravilo, ali sa suženim područjem primjene.
50. U pravu izručenja pravilom specijalnosti ograničavaju se ovlasti države koja izdaje uhidbeni nalog i kojoj je osoba izručena kako bi se tu osobu zaštitilo od izricanja osuđujuće presude ili kazne povezane s kaznenim djelima koja se razlikuju od onih zbog kojih je izručena. To je pravilo obrazloženo bojaznošću da država koja traži izručenje ne ograniči svoj zahtjev na djela za koja je izručenje odobreno kako bi zatim protiv izručene osobe vodila kazneni progon zbog drugih zločina, primjerice političkih(26).
51. U skladu s logikom uzajamnog povjerenja koje čini kamen temeljac europskog uhidbenog naloga, u Prijedlogu okvirne odluke najavljen je prekid s tim pravilom te je predloženo njegovo ukidanje, zajedno s ukidanjem načela dvostruke kažnjivosti djela(27). Međutim, u konačnom je tekstu Okvirne odluke to pravilo zadržano u članku 27., naslovljenom „Mogućnost kaznenog progona zbog drugih kaznenih djela”, koji je umetnut u poglavlje 3. naslovljeno „Učinci predaje”.
52. Stoga se, u skladu s člankom 27. stavkom 2. Okvirne odluke, protiv predane osobe ne može voditi kazneni progon i ne može joj se izreći presuda ili na drugi način oduzeti sloboda zbog kaznenog djela koje je počinjeno prije njezine predaje, a razlikuje se od onog zbog kojega je predana(28). To je pravilo povezano sa suverenošću države članice izvršenja te se njime traženoj osobi dodjeljuje pravo na to da se protiv nje može voditi kazneni progon i da joj se može izreći presuda ili na drugi način oduzeti sloboda samo za kazneno djelo zbog kojega je predana(29).
53. Iz povijesti i sadržaja pravila specijalnosti te njegova izričaja u kontekstu Okvirne odluke, uključujući tekst njezina članka 27., jasno proizlazi da se to pravilo odnosi samo na (i.) kaznena djela počinjena prije predaje i (ii.) kaznena djela koja se razlikuju od kaznenog djela ili kaznenih djela zbog kojih je odobrena predaja. Na temelju nijednog elementa nije moguće zaključiti da pravilo specijalnosti isključuje i izvršenje drugih kazni oduzimanja slobode. Proširenje područja primjene tog pravila na druge elemente bilo bi, prema mojem mišljenju, protivno sustavu uvedenom Okvirnom odlukom koji se temelji na uzajamnom povjerenju s ciljem pojednostavnjenja postupaka predaje.
54. Stoga osporavam argumentaciju nizozemske vlade za koju mi se čini da se temelji na starom cilju sustava izručenja na temelju pristupa nacionalne suverenosti.
O prethodnim pitanjima
Prvo pitanje
55. Sud koji je uputio zahtjev svojim prvim pitanjem u biti želi doznati određuje li se člankom 8. stavkom 1. točkom (f) Okvirne odluke da dodatnu kaznu treba navesti u europskom uhidbenom nalogu.
56. Člankom 8. stavkom 1. točkom (f) Okvirne odluke predviđa se da europski uhidbeni nalog treba sadržavati informacije u skladu s obrascem u Prilogu, koje se odnose na „izrečenu kaznu, ako postoji pravomoćna presuda”.
57. Te je informacije potrebno navesti u polju (c) obrasca koji se nalazi u Prilogu Okvirnoj odluci, naslovljenoj „Podaci o [visini] kazn[e]”, čijom se podtočkom 2. predviđa da treba navesti visinu kazne ili mjere oduzimanja slobode.
58. Pojam „kazna” nije definiran u Okvirnoj odluci. On mora u cijeloj Uniji imati ujednačeno i autonomno tumačenje, neovisno o postupovnopravnim i materijalnopravnim pravilima, koja su po naravi u kaznenom pravu različita u različitim državama članicama(30). To tumačenje treba uzeti u obzir ne samo tekst te odredbe već i kontekst i ciljeve propisa kojeg je ona dio(31).
59. Izraz „kazna” znači, u skladu s njegovim uobičajenim smislom i etimologijom(32), kažnjavanje, sankcioniranje. U kaznenim je stvarima to kažnjavanje predviđeno zakonom te se izriče na temelju sankcije suda u ime i radi zaštite javnog interesa.
60. Okvirnom odlukom također se zahtijeva da ta kazna, radi čijeg se izvršenja osoba traži, bude „izrečena” pravomoćnom presudom.
61. Iz konteksta Okvirne odluke očito je da je zakonodavac Unije u pojam „kazna” namjeravao uključiti druge mjere oduzimanja slobode(33). Stoga, iako se u članku 8. stavku 1. točki (f) navodi samo izrečena „kazna”, čini mi se, s obzirom na polje (c) obrasca, koji se nalazi u Prilogu Okvirnoj odluci, da taj izraz treba shvatiti kao da uključuje i mjere oduzimanja slobode.
62. Međutim, europski uhidbeni nalog koji je predmet Okvirne odluke odnosi se samo na izvršenje „kazni” ili „naloga” za oduzimanje slobode(34). Stoga „kazne” i „naloge” kojima se ne oduzima sloboda, prema mojem mišljenju, ne treba navesti u polju (c) obrasca koji se nalazi u Prilogu Okvirnoj odluci.
63. Što se tiče sadržaja pojma „oduzimanje slobode”, napominjem da je Sud presudio da mjere kojima se očito ograničava sloboda kretanja dotične osobe, poput kućnog pritvora u trajanju od devet sati tijekom noći, uz nadzor te osobe s pomoću elektroničke narukvice, obveze svakodnevnog javljanja ili javljanja nekoliko puta tjedno policijskoj postaji u određeno vrijeme i zabrane zahtijevanja izdavanja dokumenata koji omogućuju putovanje u inozemstvo, nisu u toj mjeri obvezujuće da bi stvorile učinak oduzimanja slobode(35). Sudska praksa Europskog suda za ljudska prava potkrepljuje to tumačenje. Tako je presuđeno da mjere kojima se dotičnu osobu obvezuje na to da se jednom mjesečno javi policijskom tijelu nadležnom za nadzor, da održava kontakt sa psihijatrijskim odjelom dotične bolnice, da živi u točno određenom mjestu, da se ne udaljava od općine u kojoj živi i da od 22.00 do 7.00 boravi u svojem kućanstvu, ne čine lišavanje slobode u smislu članka 5. stavka 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP)(36).
64. Nadalje, da sada prijeđem na cilj Okvirne odluke, prema ustaljenoj sudskoj praksi tom se okvirnom odlukom nastoji olakšati i ubrzati pravosudna suradnja(37).
65. U okviru tog sustava, čini mi se da informacije koje se zahtijevaju člankom 8. stavkom 1. Okvirne odluke imaju dvostruki cilj, a to je državi članici izvršenja pružiti informacije koje su potrebne za predaju tražene osobe te jamčiti toj osobi poštovanje njezinih prava (na taj ću se aspekt vratiti u nastavku, u točki 106. i sljedećim točkama).
66. Što se tiče konkretnije smisla članka 8. stavka 1. točke (f) Okvirne odluke, polje (c) Priloga toj odluci, naslovljeno „Podaci o propisanoj kazni”, čini mi se da je on točno opisan u Prilogu III. Priručniku. Te informacije služe „bilježenju prekoračenja […] pragova sankcija predviđenih člankom 2. stavkom 1. Okvirne odluke”.
67. Stoga kazna za čije je izvršenje zatražena predaja čini temeljnu informaciju za postizanje tih ciljeva. Usto, visina te kazne element je koji je konkretno naveden u polju (c) obrasca koji se nalazi u Prilogu Okvirnoj odluci.
68. Međutim, postavlja se pitanje je li dodatna kazna, izrečena istom presudom kao i glavna kazna oduzimanja slobode, „izrečena kazna” u smislu članka 8. stavka 1. točke (f) Okvirne odluke. Iz informacija podnesenih Sudu proizlazi da se ta kazna sastoji od upućivanja sudu za izvršenje kazni na razdoblje od deset godina. Do njega dolazi tek nakon izdržane glavne kazne. Dodatno oduzimanje slobode postoji samo ako sud za izvršenje kazni odluči u tom smislu.
69. Najprije napominjem da je ta dodatna kazna savršen primjer bezbrojnih nijansi koje kaznene sankcije na nacionalnoj razini mogu podrazumijevati. Rado priznajem poteškoće koje takve posebnosti mogu predstavljati za pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog pri ispunjavanju polja obrasca europskog uhidbenog naloga koji je, u konačnici, „gotovo” rješenje i u kojem treba, radi pojednostavnjenja predaje traženih osoba, navesti sve potrebne informacije.
70. Što učiniti s tom dodatnom kaznom čiji značaj „oduzimanja slobode”, u skladu s tekstom prava Unije, i eventualno trajanje, iako je izrečena istom presudom kao i glavna kazna, ostaju nepoznati u trenutku kada nacionalni sud ispunjava obrazac europskog uhidbenog naloga.
71. Ne mogu se složiti s pristupom Komisije prema kojem tu informaciju valja navesti u polju (c) točki 1. obrasca koji se nalazi u Prilogu Okvirnoj odluci, odnosno dijelu koji je predviđen za slučajeve kada se europski uhidbeni nalog „izdaje […] radi vođenja kaznenog progona”(38). Čini mi se da je to tumačenje pogrešno jer se njime, da bi odgovaralo nacionalnoj posebnosti, odnosno upućivanju u belgijskom pravu, povređuje binarna struktura sustava uvedenog Okvirnom odlukom u kojoj je jasno istaknuta razlika između, s jedne strane, europskog uhidbenog naloga koji se izdaje radi vođenja kaznenog progona i, s druge strane, naloga koji se izdaje radi izvršenja kazne zatvora ili naloga za oduzimanje slobode(39). Takvo bi tumačenje moglo utjecati na jasnoću i čitkost europskog uhidbenog naloga. To bi imalo za posljedicu ugrožavanje ciljeva Okvirne odluke, odnosno pojednostavnjenja postupaka predaje upotrebom jedinstvenog obrasca na razini Europske unije(40).
72. Nacionalni sud je taj koji raspolaže svim potrebnim informacijama o toj dodatnoj kazni kako bi, s obzirom na prethodno navedena razmatranja, utvrdio odgovara li ta kazna pojmu „izrečena kazna” iz članka 8. stavka 1. točke (f) Okvirne odluke i treba li je stoga navesti u polju (c) točki 2. obrasca europskog uhidbenog naloga.
73. U okviru te ocjene treba, prema mojem mišljenju, uzeti u obzir sljedeće elemente.
74. S obzirom na činjenicu da dodatna kazna predstavlja samo mogućnost i da možda neće dovesti do dodatne kazne oduzimanja slobode (jedini cilj europskog uhidbenog naloga u skladu s člankom 1. stavkom 1. i člankom 2. stavkom 1. Okvirne odluke), bilo bi je moguće navesti kao „ostale posljedice počinjenja kaznenog djela” na temelju članka 8. stavka 1. točke (g) i, posljedično, u polju (f) obrasca europskog uhidbenog naloga, naslovljenom „Ostale okolnosti, važne za predmet (fakultativne informacije)”. U Priručniku se objašnjava da se to polje obično ne ispunjava, ali da može poslužiti tomu da se u njemu navede, na primjer, nakon postupka, „nezakonita odsutnost iz zatvora”. Napominjem da se te informacije uključuju u europski uhidbeni nalog „ako je moguće”(41). Međutim, zbog važnosti posljedica koje ta kazna može imati za osuđenika (u ovom predmetu do deset godina oduzimanja slobode), zaključujem da bi bilo primjerenije odabrati polje (c) točku 2. obrasca. Suprotno tomu, kazne kojima se ne oduzima sloboda mogu se navesti u polju (f) obrasca.
75. Stoga, kada je dodatna kazna potpuno neodvojiva od glavne kazne(42), izrečene istom sudskom odlukom, i kada se njome oduzima sloboda, čini mi se da odgovara pojmu „izrečena kazna” u smislu članka 8. stavka 1. točke (f). Činjenica da oblik njezina izvršenja još nije poznat nije sama po sebi dovoljna da se državu članicu koja izdaje uhidbeni nalog oslobodi zahtjeva da o tome obavijesti državu članicu izvršenja. Ovdje ističem da se čini da je pretpostavka da točno trajanje te kazne nije unaprijed poznato predviđena u Priručniku prema kojem se polje (c) obrasca koji se nalazi u Prilogu Okvirnoj odluci ispunjava ako je „izrečena kazna zatvora ili je izdan nalog za oduzimanje slobode, razdoblje oduzimanja slobode može biti neograničeno, npr. kazna doživotnog zatvora ili kazna koja uključuje psihijatrijsku skrb”(43).
76. U svakom slučaju, belgijska vlada potvrdila je na raspravi da je praksa te države članice navesti dodatnu kaznu u polju (c) točki 2. obrasca koji se nalazi u Prilogu Okvirnoj odluci i da je dodatna kazna kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku jedan od elemenata koje treba navesti u tom polju.
77. Stoga predlažem Sudu da na prvo pitanje odgovori da dodatnu kaznu, kao što je ona o kojoj je riječ u ovom predmetu, treba navesti u polju (c) točki 2. europskog uhidbenog naloga, na temelju članka 8. stavka 1. točke (f) Okvirne odluke.
Drugo i treće pitanje
78. Čini mi se da su drugo i treće pitanje usko povezani te su postavljeni ovisno o tome hoće li odgovor na prvo pitanje biti potvrdan ili niječan. Naime, sud koji je uputio zahtjev u biti traži pojašnjenja o mogućnosti zadržavanja IK‑a u pritvoru u okviru izvršenja dodatne kazne, ovisno o tome hoće li Sud smatrati da je dovoljno da se u europskom uhidbenom nalogu navede samo glavna kazna ili da je potrebno navesti i dodatnu kaznu.
79. U svom odgovoru na prvo pitanje već samo pojasnio da dodatnu kaznu, poput one o kojoj je riječ u ovom predmetu, treba navesti u europskom uhidbenom nalogu, u skladu sa zahtjevima članka 8. stavka 1. točke (f) Okvirne odluke. Stoga mi se ne čini potrebnim upustiti se u analizu drugog pitanja postavljenog Sudu. Međutim, radi iscrpnosti, ističem da, ako će Sud smatrati da u europskom uhidbenom nalogu nije potrebno navesti dodatnu kaznu poput one o kojoj je riječ u ovom predmetu, ne vidim kako bi to nenavođenje moglo spriječiti izvršenje te kazne.
80. Prelazim na razmatranje pitanja posljedica koje propust navođenja dodatne kazne u europskom uhidbenom nalogu ima na oduzimanje slobode osobe o kojoj je riječ u okviru izvršenja te kazne.
81. U tom pogledu najprije želim istaknuti da u sustavu pravosudne suradnje uspostavljenom Okvirnom odlukom države članice ostaju nadzornici nad svojim kaznenim pravom, osobito u pogledu definicije kaznenih djela, kaznenog progona, izrečenih kazni i njihovih izvršenja.
82. Doseg europskog uhidbenog naloga jasno je opisan i utvrđen u članku 1. stavku 1. Okvirne odluke: uhićenje i predaja tražene osobe. Upravo se u tom smislu ograničavaju i pravni učinci te sudske odluke.
83. Riječ je o „krugu” koji započinje izdavanjem europskog uhidbenog naloga u skladu s člankom 8. Okvirne odluke i uključuje njegovo slanje (članci 9. i 10.), uhićenje tražene osobe koje provodi država članica izvršenja, obavještavanje tražene osobe i njezino eventualno saslušanje (članci 11., 14. i 19.), njezino zadržavanje ili privremeno puštanje na slobodu (članak 12.) te odluku o predaji i obavijest o odluci (članci 15. do 18. i 22.). Taj se „krug” tada zatvara izvršenjem europskog uhidbenog naloga koje se provodi predajom (članci 23. do 25.).
84. Prema mojem mišljenju, učinci tog postupka ne mogu prelaziti područje primjene i cilj Okvirne odluke, odnosno predaju tražene osobe. Nekoliko učinaka tog postupka koji se i dalje proizvode nakon predaje jasno su definirani u poglavlju 3. Okvirne odluke. Riječ je o pravilu specijalnosti, ispitanom u točki 49. i sljedećim točkama ovog mišljenja, i o određenim ograničenjima mogućnosti predaje ili naknadnog izručenja.
85. Posljedice nenavođenja postojanja dodatne kazne u europskom uhidbenom nalogu valja utvrditi upravo s obzirom na prethodno navedeno.
86. Kao prvo, želim naglasiti da to nenavođenje nipošto ne utječe na valjanost europskog uhidbenog naloga.
87. Ponajprije, koncept „nevaljanog” europskog uhidbenog naloga nije predviđen Okvirnom odlukom. On je uveden sudskom praksom, odnosno presudom Bob‑Dogi, u točno određenom kontekstu(44).
88. Međutim, ovaj se predmet razlikuje od predmeta Bob‑Dogi, u kojem je Sud presudio da povreda zahtjeva u pogledu zakonitosti čije poštovanje predstavlja uvjet valjanosti europskog uhidbenog naloga načelno mora imati za posljedicu da pravosudno tijelo izvršenja neće postupiti po tom uhidbenom nalogu(45).
89. Tako je u predmetu Bob‑Dogi bila riječ o izvršenju europskog uhidbenog naloga koji se temeljio na tom nalogu, a ne na nacionalnom uhidbenom nalogu ili drugoj nacionalnoj odluci. Sud je utvrdio da članak 8. stavak 1. točka (c) Okvirne odluke sadržava zahtjev u pogledu zakonitosti čije poštovanje predstavlja uvjet valjanosti europskog uhidbenog naloga, čija povreda načelno mora imati za posljedicu da pravosudno tijelo izvršenja neće postupiti po tom nalogu. To tijelo prije takvog postupanja mora u skladu s člankom 15. stavkom 2. Okvirne odluke zatražiti od pravosudnog tijela države članice izdavanja da hitno pruži sve potrebne dodatne informacije kako bi saznao je li razlog za nepostojanje navoda o postojanju nacionalnog uhidbenog naloga u europskom uhidbenom nalogu to što takav nacionalni uhidbeni nalog koji prethodi i različit je od europskog uhidbenog naloga zapravo ne postoji ili to što takav nalog postoji, ali nije bio naveden. Zapravo, pravosudno tijelo izvršenja može ne izvršiti nalog samo ako pravna osnova europskog uhidbenog naloga, odnosno u ovom slučaju nacionalnog uhidbenog naloga, zapravo ne postoji(46).
90. U predmetu Bob‑Dogi europski uhidbeni nalog izdan je u svrhu predaje radi kaznenog progona, ali bez nacionalne odluke koja bi činila njegovu pravnu osnovu. Kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik Y. Bot, radilo se o nepostojanju nacionalne pravne osnove zbog kojeg se akt ne može kvalificirati kao europski uhidbeni nalog, a ne o formalnoj nepravilnosti koja se može ispraviti primjenom okvira suradnje predviđenog u članku 15. stavku 2. Okvirne odluke(47).
91. Ovaj se predmet razlikuje od predmeta Bob‑Dogi po dva elementa. Kao prvo, riječ je o europskom uhidbenom nalogu izdanom radi izvršenja kazne zatvora te iz informacija podnesenih Sudu proizlazi da su nadležni nacionalni sudovi tu kaznu izrekli presudom od 1. veljače 2013. u skladu s nacionalnim pravom. Stoga postoji izvršiva presuda koja čini pravnu osnovu predmetnog europskog uhidbenog naloga, u skladu s člankom 8. stavkom 1. točkom (c) Okvirne odluke, te je uostalom navedena u polju (b) točki 2. europskog uhidbenog naloga. Kao drugo, također itekako postoji kazna oduzimanja slobode koja je veća od praga koji se zahtijeva člankom 2. stavkom 1. Okvirne odluke. Stoga nije riječ o nepostojanju nacionalne pravne osnove što se tiče glavne kazne i dodatne kazne.
92. Usto, nepravilnost koja se sastoji od nenavođenja dodatne kazne je, kao što je belgijska vlada to objasnila na raspravi, zaborav tijela koje je izdalo uhidbeni nalog (čak se usuđujem dodati da mi se, s obzirom na poteškoću utvrđivanja točne prirode dodatne kazne koja je analizirana u točki 69. i sljedećim točkama ovog mišljenja i zabludu koja je nastala na raspravi u pogledu primjerenog polja za njezino navođenje, taj zaborav čini prilično opravdanim). Ta materijalna pogreška ni u kojem pogledu ne poništava potrebnu nacionalnu pravnu osnovu. Uostalom, ta se pogreška lako mogla ispraviti tijekom postupka predaje da ju je neki od sudionika u postupku (odnosno tijelo koje je izdalo uhidbeni nalog, tijelo izvršenja ili tražena osoba) primijetio.
93. Stoga ta nepravilnost ne utječe na valjanost europskog uhidbenog naloga i ne može biti razlog da se po njemu ne postupi.
94. Usto, napominjem da nepostojanje te informacije ne može biti ni razlog za neizvršenje europskog uhidbenog naloga.
95. Člankom 1. stavkom 2. Okvirne odluke provodi se načelo uzajamnog priznavanja. Njime propisuje pravilo u skladu s kojim su države članice obavezne izvršiti svaki europski uhidbeni nalog na temelju tog načela i u skladu s odredbama te okvirne odluke. Dakle, pravosudna tijela izvršenja mogu, u načelu, odbiti izvršiti takav nalog samo zbog taksativno navedenih razloga za neizvršenje koji su propisani Okvirnom odlukom, a izvršenje europskog uhidbenog naloga može se uvjetovati samo jednim od uvjeta koji su u njoj taksativno propisani. Slijedom toga, izvršenje europskog uhidbenog naloga predstavlja pravilo, a odbijanje izvršenja zamišljeno je kao iznimka koja se mora usko tumačiti. Okvirnom odlukom na taj se način u njezinu članku 3. izričito navode razlozi za obvezno neizvršavanje europskog uhidbenog naloga, u člancima 4. i 4.a razlozi za njegovo moguće neizvršavanje, a u članku 5. jamstva koja država članica izdavateljica naloga mora pružiti u nekim slučajevima(48).
96. Valja utvrditi da nepostojanje navoda o postojanju dodatne kazne u europskom uhidbenom nalogu nije jedan od razloga za neizvršenje koji su navedeni u spomenutim člancima 3., 4. i 4.a Okvirne odluke i ne ulazi u područje primjene njezina članka 5.
97. U tim okolnostima i s obzirom na to da je utvrđeno da nenavođenje dodatne kazne u europskom uhidbenom nalogu nije ni nepravilnost koja utječe na valjanost navedenog naloga ni razlog za njegovo neizvršavanje, koje trebaju biti eventualne posljedice te nepravilnosti?
98. Kako bi se odgovorilo na to pitanje, valja uzeti u obzir dvostruki cilj zahtjeva navođenja izrečene kazne u europskom uhidbenom nalogu.
99. Kao prvo, radi se o davanju državi članici izvršenja informacija koje su potrebne za predaju dotične osobe te o omogućavanju provedbe nadzora te države članice nad tim nalogom (čak i ako se ispostavi da je taj nadzor minimalan). Navođenje kazne tako služi provjeri je li nalog obuhvaćen područjem primjene Okvirne odluke, odnosno oduzima li se izrečenom kaznom sloboda i je li duža od četiri mjeseca u skladu s člankom 2. stavkom 1. Okvirne odluke(49). Također služi osiguravanju poštovanja jamstva predviđenog člankom 5. stavkom 2. Okvirne odluke koje se odnosi na doživotnu kaznu zatvora ili doživotnu mjeru oduzimanja slobode.
100. Kao drugo, riječ je o osiguravanju poštovanja prava tražene osobe. Ta osoba ima pravo, u skladu s člankom 11. stavkom 1. Okvirne odluke, biti obaviještena o postojanju i sadržaju europskog uhidbenog naloga te pristati, odnosno ne pristati na svoju predaju.
101. Kako bi se postigli ti ciljevi, sustavom uspostavljenim Okvirnom odlukom predviđaju se postupci u slučaju informacija koje nisu potpune ili nedostaju. Ti su postupci dostupni različitim sudionicima u postupku predaje, odnosno državi članici koja izdaje uhidbeni nalog, državi članici izvršenja i traženoj osobi, kako bi se svakom od njih osiguralo poštovanje njihovih ovlasti odnosno prava u okviru „provjere” koja bi stoga trebala biti višestrana kako se ne bi narušila učinkovitost sustava.
102. Tako država članica koja izdaje uhidbeni nalog u bilo koje doba i na vlastitu inicijativu može pravosudnom tijelu izvršenja poslati sve korisne dodatne informacije, u skladu s člankom 15. stavkom 3. Okvirne odluke.
103. Država članica izvršenja pak ima mogućnost, u skladu s člankom 15. stavkom 2. Okvirne odluke, ako utvrdi da su informacije koje je dostavila država članica izdavanja naloga nedostatne ili nepotpune, zahtijevati dostavu dodatnih informacija koje smatra potrebnima kako bi donijela odluku o predaji dotične osobe(50). Ta dostava koja se odvija između tijela koje izdaje uhidbeni nalog i tijela izvršenja ključni je element pravosudne suradnje na kojoj se temelji sustav uzajamnog priznavanja(51).
104. Ističem da, u pojednostavnjenom sustavu predaje traženih osoba koji je uspostavljen Okvirnom odlukom, sadržaj europskog uhidbenog naloga predviđen njezinim člankom 8. stavkom 1. odgovara informacijama čiji je cilj pružiti minimalne i dostatne službene podatke kako bi se pravosudnim tijelima izvršenja omogućilo da brzo postupe po europskom uhidbenom nalogu žurnim donošenjem odluke o predaji. Pravosudno tijelo izvršenja primijenit će postupak predviđen člankom 15. stavkom 2. samo kao krajnje rješenje ako smatra da ne raspolaže svim nužnim službenim elementima(52).
105. Posebno je važno mjesto tražene osobe, osobito ako nadležno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog i nadležno tijelo izvršenja nisu primijetili (i možda nisu mogli primijetiti) takvu nepravilnost.
106. Ta osoba uživa jamstva tijekom postupka predaje koja joj omogućuju da se pozove na svoja prava i istakne eventualne nepravilnosti europskog uhidbenog naloga.
107. Ovdje napominjem da, iako se obveze koje države članice imaju na temelju Okvirne odluke odnose na aspekte koji su u biti postupovne prirode, to ne znači da zakonodavac pri donošenju Okvirne odluke nije uzeo u obzir temeljna prava i ljudska prava. Naprotiv, uzeo ih je u obzir na više načina(53).
108. Tako se u Okvirnoj odluci izričito upućuje na ta prava. To jasno proizlazi iz, na primjer, njezinih uvodnih izjava 10., 12. i 13. Što je još važnije, njezinim člankom 1. stavkom 3. određuje se da Okvirna odluka ne mijenja obvezu poštovanja temeljnih prava i temeljnih pravnih načela sadržanih u odredbi koja je danas članak 6. UEU‑a. Usto, poštovanje Povelje Europske unije o temeljnim pravima, kao što to proizlazi iz njezina članka 51. stavka 1., obvezujuće je za države članice i stoga za njihove sudove kada provode pravo Unije, što jest slučaj kada pravosudno tijelo koje je izdalo nalog i pravosudno tijelo izvršenja primjenjuju nacionalne odredbe donesene u svrhu provedbe Okvirne odluke(54).
109. Okvirna odluka također sadržava određen broj posebnih odredbi čiji je cilj zaštititi prava tražene osobe. U kontekstu postupka predaje, europski zakonodavac osigurao je poštovanje prava na saslušanje u državi članici izvršenja na način kojim se ne ugrožava učinkovitost mehanizma europskog uhidbenog naloga(55).
110. Tako tražena osoba ima pravo, u skladu s člankom 11. stavkom 1. Okvirne odluke, biti obaviještena o postojanju i sadržaju europskog uhidbenog naloga. Usto, člankom 11. stavkom 2. i člankom 13. stavkom 2. Okvirne odluke predviđa se da tražena osoba ima pravo na pravnog zastupnika, osobito kada pristane na svoju predaju i kada se, ako je potrebno, odrekne pravila specijalnosti. Osim toga, na temelju članaka 14. i 19. Okvirne odluke, ako tražena osoba ne pristaje na predaju i ako se na nju odnosi europski uhidbeni nalog izdan radi kaznenog progona, ona ima pravo na saslušanje pred pravosudnim tijelom izvršenja u skladu s uvjetima utvrđenima međusobnim sporazumom s pravosudnim tijelom koje izdaje uhidbeni nalog(56).
111. Iz informacija podnesenih Sudu proizlazi da je IK znao i za postojanje i za trajanje svoje kazne, uključujući dodatnu kaznu. Njegov je odvjetnik na raspravi čak potvrdio da nije pristao na predaju, zbog čega je o njegovoj predaji odlučivao Rechtbank Amsterdam (Sud u Amsterdamu, Nizozemska), ali da se pred tim sudom nije pozvao na nenavođenje dodatne kazne u europskom uhidbenom nalogu.
112. IK je stoga imao priliku istaknuti nepravilnost europskog uhidbenog naloga tijekom postupka predaje. Uostalom, osim nekoliko općih upućivanja na prava koja proizlaze iz članka 6. EKLJP‑a i članka 48. stavka 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, IK se ni u svojim pisanim očitovanjima ni na raspravi nije pozvao ni na kakvu povredu svojih temeljnih prava tijekom postupka predaje ili pak izvan njega.
113. Sada se vraćam na sliku kruga koju sam prethodno upotrijebila (točka 83.) za opis dosega i učinaka europskog uhidbenog naloga i postupka predaje.
114. U ovom je predmetu, kada se taj krug otvorio izdavanjem europskog uhidbenog naloga koji se odnosio na predaju IK‑a i kada je bio uhićen, IK imao priliku istaknuti nenavođenje dodatne kazne u europskom uhidbenom nalogu. Budući da to nije učinio tijekom postupka izvršenja europskog uhidbenog naloga, krug se zatvorio s izvršenjem navedenog naloga i njegovom predajom belgijskim tijelima. Stoga se IK više ne može pozvati na tu nepravilnost tri godine kasnije tijekom postupka koji ni u kojem pogledu nije povezan s europskim uhidbenim nalogom, a koji se odnosi na određivanje načina izvršenja dodatne kazne.
115. Kad bi se prihvatilo suprotno, time bi se prekoračila ograničenja postupka predaje kao i doseg sudske odluke, odnosno europskog uhidbenog naloga.
116. U istom smislu također odbijam argumentaciju Komisije prema kojoj je pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog uvijek u mogućnosti obavijestiti pravosudno tijelo izvršenja o dodatnoj kazni primjenom postupka predviđenog u članku 15. stavcima 2. i 3. Okvirne odluke.
117. To je rješenje prema mojem mišljenju protivno sustavu predaje uvedenom Okvirnom odlukom te tekstu i cilju članka 15. stavaka 2. i 3.
118. Naime, naslov članka 15. je jasan: taj postupak dodatnih informacija primjenjuje se radi donošenja odluke o predaji. Uostalom, taj je članak umetnut u poglavlje 2. Okvirne odluke, naslovljeno „Postupak predaje”. Tako je cilj te odredbe omogućiti pravosudnom tijelu izvršenja da dobije informacije potrebne za odobrenje predaje. Proširenjem tog postupka izvan postupka predaje povrijedila bi se činjenica da sustav uspostavljen Okvirnom odlukom (i.) ima doseg koji je njezinim člankom 1. stavkom 1. ograničen na uhićenje i predaju tražene osobe i da bi taj sustav (ii.) trebao biti brz i učinkovit. Čini mi se da je produljenje mogućih razmjena između pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog i pravosudnog tijela izvršenja nekoliko godina nakon izvršenja europskog uhidbenog naloga beskorisno i potencijalno štetno za učinkovitost sustava.
119. Iz prethodno navedenog slijedi da sustav uspostavljen Okvirnom odlukom ne omogućuje dovođenje u pitanje izvršenja nacionalne dodatne kazne zbog toga što ona nije navedena u izvršenom europskom uhidbenom nalogu.
120. Radi iscrpnosti, dodajem da argumentacija podnesena Sudu prema kojoj, kada je europski uhidbeni nalog izdan samo za glavnu kaznu i kada se odluka o predaji odnosi samo na tu kaznu, država koja izdaje uhidbeni nalog može izvršiti samo tu kaznu, uopće nema osnove u Okvirnoj odluci. Čini mi se da se temelji na konceptu izručenja i nacionalne suverenosti u okviru kojeg država podnositeljica zahtjeva ne može prekoračiti elemente obuhvaćene pristankom države koja prima zahtjev. Međutim, u kontekstu područja slobode, sigurnosti i pravde te uzajamnog povjerenja više nije riječ o povezivanju dviju suverenih država, države podnositeljice zahtjeva i države koja prima zahtjev, koje djeluju na temelju autonomnih stajališta(57). Naprotiv, riječ je o lojalnoj suradnji kako bi se postigli ciljevi Okvirne odluke koji se sastoje od brze i učinkovite predaje traženih osoba.
121. Stoga predlažem da se na drugo i treće pitanje koja su upućena Sudu odgovori na način da nenavođenje dodatne kazne (kao što je ona o kojoj je riječ u ovom predmetu) u europskom uhidbenom nalogu na kojem se temelji predaja dotične osobe ne može spriječiti izvršenje te kazne ako je ona izrečena u skladu s relevantnim nacionalnim odredbama.
Zaključak
122. Iz tih razloga predlažem Sudu da na pitanja koja je uputio Hof van Cassatie (Kasacijski sud) odgovori kako slijedi:
„1. Dodatnu kaznu, kao što je ona o kojoj je riječ u ovom predmetu, treba navesti u polju (c) točki 2. europskog uhidbenog naloga, na temelju članka 8. stavka 1. točke (f) Okvirne odluke 2002/584/PUP o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica, kako je izmijenjena Okvirnom odlukom Vijeća 2009/299/PUP od 26. veljače 2009.
2. Nenavođenje dodatne kazne (kao što je ona o kojoj je riječ u ovom predmetu) u europskom uhidbenom nalogu na kojem se temelji predaja dotične osobe ne može spriječiti izvršenje te kazne ako je ona izrečena u skladu s relevantnim nacionalnim odredbama.”