Language of document : ECLI:EU:C:2016:717

PRESUDA SUDA (drugo vijeće)

22. rujna 2016.(*)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Usklađivanje zakonodavstava – Intelektualno vlasništvo – Autorsko pravo i srodna prava – Direktiva 2001/29/EZ – Isključivo pravo reproduciranja – Iznimke i ograničenja – Članak 5. stavak 2. točka (b) – Iznimka privatnog reproduciranja – Pravična naknada – Sklapanje privatnopravnih sporazuma za određivanje kriterija za izuzimanje od plaćanja pravične naknade – Povrat naknade koji može tražiti isključivo krajnji korisnik”

U predmetu C‑110/15,

povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Consiglio di Stato (Državno vijeće, Italija), odlukom od 4. prosinca 2014., koju je Sud zaprimio 2. ožujka 2015., u postupku

Microsoft Mobile Sales International Oy, ranije Nokia Italia SpA,

Hewlett‑Packard Italiana Srl,

Telecom Italia SpA,

Samsung Electronics Italia SpA,

Dell SpA,

Fastweb SpA,

Sony Mobile Communications Italy SpA,

Wind Telecomunicazioni SpA,

protiv

Ministero per i beni e le attività culturali (MIBAC),

Società italiana degli autori ed editori (SIAE),

Istituto per la tutela dei diritti degli artisti interpreti esecutori (IMAIE), u likvidaciji,

Associazione nazionale industrie cinematografiche audiovisive e multimediali (ANICA),

Associazione produttori televisivi (APT),

uz sudjelovanje:

Assotelecomunicazioni (Asstel),

Vodafone Omnitel NV,

H3G SpA,

Movimento Difesa del Cittadino,

Assoutenti,

Adiconsum,

Cittadinanza Attiva,

Altroconsumo,

SUD (drugo vijeće),

u sastavu: M. Ilešič (izvjestitelj), predsjednik vijeća, C. Toader, A. Rosas, A. Prechal i E. Jarašiūnas, suci,

nezavisni odvjetnik: N. Wahl,

tajnik: L. Carrasco Marco, administratorica,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 24. veljače 2016.,

uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:

–        za Microsoft Mobile Sales International Oy, ranije Nokia Italia SpA, G. Cuonzo i Vincenzo Cerulli Irelli, avvocati,

–        za Hewlett‑Packard Italiana Srl, A. Clarizia i M. Quattrone, avvocati,

–        za Telecom Italia SpA, F. Lattanzi i E. Stajano, avvocati,

–        za Samsung Electronics Italia SpA, S. Cassamagnaghi, P. Todaro i E. Raffaelli, avvocati,

–        za Dell SpA, L. Mansani i F. Fusco, avvocati,

–        za Sony Mobile Communications Italy SpA, G. Cuonzo, kao i Vincenzo i Vittorio Cerulli Irelli, avvocati,

–        za Wind Telecomunicazioni SpA, B. Caravita di Toritto, S. Fiorucci i R. Santi, avvocati,

–        za Società italiana degli autori ed editori (SIAE), M. Siragusa i M. Mandel, avvocati,

–        za Assotelecomunicazioni (Asstel), M. Libertini, avvocato,

–        za Altroconsumo, G. Scorza, D. Reccia i M. Salvati, avvocati,

–        za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju A. Vitalea i S. Fiorentina, avvocati dello Stato,

–        za francusku vladu, D. Colas i D. Segoin, u svojstvu agenata,

–        za Europsku komisiju, V. Di Bucci i J. Samnadda, u svojstvu agenata,

saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 4. svibnja 2016.,

donosi sljedeću

Presudu

1        Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 5. stavka 2. točke (b) Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu (SL 2001., L 167, str. 10.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 119.).

2        Zahtjev je podnesen u okviru više sporova između, s jedne strane, društava koja proizvode i prodaju osobito osobna računala, snimače, medije za pohranjivanje, mobilne telefone i fotografske aparate i, s druge strane, Ministero per i beni e le attività culturali e del turismo (Ministarstvo za kulturna dobra i aktivnosti i turizam, Italija, u daljnjem tekstu: MIBAC), la Società italiana degli autori ed editori (Talijansko društvo autora i izdavača, u daljnjem tekstu: SIAE), l’Istituto per la tutela dei diritti degli artisti interpreti esecutori (Zavod za zaštitu prava autora i izvođača), u likvidaciji, l’Associazione nazionale industrie cinematografiche audiovisive e multimediali (Nacionalno udruženje kinematografa, audiovizualne industrije i multimedije) i l’Associazione produttori televisivi (Udruženje televizijskih proizvođača), zbog „pravične naknade” koja se plaća, posredovanjem SIAE‑a, autorima intelektualnih djela rada za privatno reproduciranje radi osobne uporabe tih djela.

 Pravni okvir

 Pravo Unije

3        Uvodne izjave 31., 35. i 38. Direktive 2001/29 određuju:

„(31) Pravedna ravnoteža prava i interesa između različitih kategorija nositelja prava, kao i između različitih kategorija nositelja prava i korisnika predmeta zaštite mora biti osigurana. [...]

[...]

(35)      U određenim slučajevima iznimaka ili ograničenja, nositelji prava trebali bi dobiti pravičnu naknadu koja bi im na odgovarajući način nadoknadila uporabu njihovih zaštićenih djela ili drugih predmeta zaštite. Pri određivanju oblika, detaljnih rješenja i moguće visine takve primjerene naknade, trebalo bi uzeti u obzir okolnosti svakog pojedinog slučaja. Pri ocjenjivanju tih okolnosti, vrijedan kriterij mogla bi biti šteta koja se nositeljima prava nanosi dotičnom radnjom. [...]

[...]

(38)      Državama članicama treba biti dopušteno da predvide iznimku ili ograničenje prava reproduciranja za određene tipove reproduciranja audio, vizualnog i audiovizualnog materijala za privatnu uporabu, uz pravičnu naknadu. To može uključivati uvođenje ili produljenje primjene sustava naknade za naknađivanje štete nositelju prava. [...]”

4        Članak 2. Direktive 2001/29, naslovljen „Pravo reproduciranja”, propisuje:

„Države članice moraju predvidjeti isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za izravno ili neizravno, privremeno ili trajno reproduciranje bilo kojim sredstvima i u bilo kojem obliku, u cijelosti ili u dijelovima:

(a)      autorima, njihovih djela;

(b)      umjetnicima izvođačima, fiksacija njihovih izvedbi;

(c)      proizvođačima fonograma, njihovih fonograma;

(d)      proizvođačima prvih fiksiranja filmova, izvornika i primjeraka njihovih filmova;

(e)      organizacijama za radiodifuziju, fiksacija njihovih radiodifuzijskih emitiranja, bez obzira na to jesu li ta emitiranja prenesena putem žice ili putem zraka, uključujući kabelom ili satelitom.”

5        Članak 5. te direktive, naslovljen „Iznimke i ograničenja”, u stavku 2. točki (b) predviđa:

„Države članice mogu predvidjeti iznimke ili ograničenja prava reproduciranja predviđenog člankom 2. u sljedećim slučajevima:

[...]

(b)      u odnosu na reproduciranje na bilo koji medij koje je učinila fizička osoba za privatnu uporabu i u svrhu koja nije ni izravno ni neizravno komercijalna, uz uvjet da nositelji prava dobiju pravičnu naknadu, pri čemu se uzima u obzir primjena ili neprimjena tehničkih mjera iz članka 6. na djelo ili na drugi predmet zaštite;

[...]”

 Talijansko pravo

6        Direktiva 2001/29 prenesena je u talijanski pravni poredak decretom legislativo n. 68 – Attuazione della direttiva 2001/29/CE sull’armonizzazione di taluni aspetti del diritto d’autore e dei diritti connessi nella società dell’informazione (Zakonodavni dekret br. 68 o provedbi Direktive 2001/29/EZ o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu) od 9. travnja 2003. (redovni dodatak GURI‑ju br. 87 od 14. travnja 2003.), kojim je izmijenjen legge n. 633 – Protezione del diritto d’autore e di altri diritti connessi al suo esercizio (Zakon br. 633 o zaštiti autorskih prava i prava koja se odnose na njihovu provedbu) od 22. travnja 1941. (u daljnjem tekstu: LDA ) na način da su u taj zakon dodani članci 71.e, 71.f i 71.g, koji se odnose na „privatno reproduciranje za osobnu uporabu”.

7        Članak 71.e stavak 1. LDA‑a propisuje:

„Dopušteno je privatno reproduciranje fonograma i videograma na bilo koji medij koju su učinile fizičke osobe isključivo za privatnu uporabu, pod uvjetom da svrha tog reproduciranja nije stjecanje profita te da nije izravno ili neizravno komercijalna, u skladu s tehničkim mjerama iz članka 102.d.”

8        Članak 71.f LDA‑a određuje:

„1.      Autori i proizvođači fonograma te prvotni proizvođač audiovizualnih djela, izvođači i proizvođači videograma i njihovi pravni sljednici imaju pravo na naknadu za privatno reproduciranje fonograma i videograma navedeno u članku 71.e. U pogledu uređaja koji su isključivo namijenjeni za analogno ili digitalno snimanje fonograma ili videograma, ta se naknada plaća kao postotak cijene koju krajnji potrošač plati maloprodavatelju, a koji se, u pogledu višenamjenskih uređaja i medija, izračunava na temelju uređaja i medija s karakteristikama koje su istovjetne onima unutarnje komponente koja služi snimanju ili, ako to nije moguće, kao fiksni iznos za svaki pojedini uređaj i medij. U pogledu medija za snimanje audio i video sadržaja, kao što su analogni mediji, digitalni mediji, unutarnja ili vanjska memorija, koji su namijenjeni snimanju fonograma ili videograma, naknada se plaća kao iznos koji odgovara kapacitetu snimanja koji imaju ti mediji. U pogledu sustava za snimanje na daljinu, naknadu iz ovog stavka mora platiti osoba koja pruža uslugu, a ta naknada mora odgovarati naknadi koja se primi za tu uslugu.

2.      Naknada iz stavka 1. određuje se, u skladu s pravom [Unije] te, u svakom slučaju, vodeći računa o pravima reproduciranja, uredbom ministra za kulturnu baštinu i aktivnosti [MIBAC] koja će se usvojiti do 31. prosinca 2009., nakon konzultacija sa […] sektorskim udruženjima koja predstavljaju većinu proizvođača uređaja i medija navedenih u stavku 1. Pri određivanju naknade u obzir će se uzeti primjena ili neprimjena tehničkih mjera iz članka 102.d te različiti učinci digitalnog reproduciranja u usporedbi s analognim reproduciranjem. Uredba će se ažurirati svake tri godine.

3.      Naknadu su obvezne plaćati sve osobe koje radi stjecanja profita proizvode ili uvoze na državno područje uređaje i medije navedene u stavku 1. Te osobe moraju [SIAE‑u] svaka tri mjeseca podnijeti prijavu u evidenciju obavljene prodaje i dugovane naknade, koje su dužni odmah platiti. Ako naknada ne bude plaćena, prodavatelj uređaja i medija za snimanje solidarno je odgovoran za isplatu. [...]”

9        Članak 71.g LDA‑a propisuje:

„1.      Naknada iz članka 71.f za uređaje koji su namijenjeni snimanju fonograma plaća se [SIAE‑u], koji, nakon što namiri svoje troškove, osigurava isplatu te naknade u jednakim udjelima autorima i proizvođačima fonograma, uključujući posredstvom sektorskih i strukovnih udruženja s najviše članova.

2.      Proizvođač fonograma bez odgode, a najkasnije u roku od 6 mjeseci, dotičnim izvođačima plaća 50 % naknade koju je primio na temelju stavka 1. ovog članka.

3.      Naknada iz članka 71.f za uređaje koji su namijenjeni snimanju videograma plaća se [SIAE‑u], koji, nakon što namiri svoje troškove, uključujući posredstvom sektorskih i strukovnih udruženja s najviše članova, osigurava isplatu 30-postotnog udjela naknade autorima, a ostalih 70 % u jednakim udjelima proizvođačima audiovizualnih djela, proizvođačima videograma i ostalim umjetnicima izvođačima. Polovica naknade plaćene izvođačima služit će za financiranje aktivnosti i ciljeva opisanih u članku 7. stavku 2. Zakona br. 93 od 5. veljače 1992.”

10      U skladu s člankom 71.f stavkom 2. LDA‑a, MIBAC je 30. prosinca 2009. donio Decreto relativo alla determinazione del compenso per la riproduzione privata di fonogrammi e di videogrammi (Uredba o određivanju naknade za privatno reproduciranje fonograma i videograma, u daljnjem tekstu: Uredba od 30. prosinca 2009.), koji sadržava samo jedan članak, prema kojem „tehnički prilog, koji čini sastavni dio [te] uredbe, utvrđuje iznos naknade za privatno reproduciranje fonograma i videograma, na temelju članka 71.f [LDA‑a]”.

11      Članak 2. tehničkog priloga Uredbe od 30. prosinca 2009. (u daljnjem tekstu: tehnički prilog) navodi iznose naknade za privatno reproduciranje, pružajući popis 26 kategorija proizvoda i s njima povezanih iznosa naknada.

12      Članak 4. tehničkog priloga propisuje:

„1.      [SIAE] promiče protokole za učinkovitiju primjenu ovih odredbi, osobito u svrhu predviđanja objektivnih i subjektivnih iznimaka, poput, primjerice, u pogledu poslovne uporabe uređaja i medija ili u pogledu određenih uređaja i medija za videoigre. Ti se provedbeni protokoli usvajaju u sporazumu s obveznicima naknade za privatno reproduciranje ili s njihovim sektorskim udruženjima.

2.      Sporazumi koji prethode ovim odredbama ostaju na snazi do usvajanja protokola iz stavka 1.”

 Glavni postupak i prethodna pitanja

13      Tužitelji u glavnom postupku proizvode i prodaju osobna računala, snimače, medije za pohranjivanje, mobilne telefone i fotografske aparate.

14      Ti su tužitelji pred Tribunale amministrativo regionale del Lazio (Regionalni upravni sud Lacija, Italija) podnijeli tužbu za poništenje Uredbe od 30. prosinca 2009. U prilog svojoj tužbi ističu da je odnosni nacionalni propis protivan pravu Unije, osobito zato što naknadu za privatno reproduciranje nameće osobama čije postupanje ima svrhu koja se očito razlikuje od svrhe privatnog reproduciranja, a osobito pravnim osobama i osobama koje postupaju u profesionalne svrhe. Oni također ističu diskriminatoran karakter delegiranja ovlasti koje je MIBAC dodijelio SIAE‑u, tijelu zaduženom za kolektivno upravljanje autorskim pravima u Italiji, s obzirom na to da nacionalni propis daje tom tijelu ovlast određivanja osoba koje treba izuzeti od plaćanja naknade za privatno reproduciranje kao i onih koje imaju pristup postupku povrata te naknade, kada je ona već plaćena.

15      Tribunale amministrativo regionale del Lazio (Regionalni upravni sud Lacija) odbio je zahtjeve tužiteljâ.

16      Tužitelji u glavnom postupku podnijeli su žalbu protiv odluke kojom se odbija njihova tužba pred Consiglio di Stato (Državno vijeće, Italija), koji je, s obzirom na dvojbe glede tumačenja članka 5. stavka 2. točke (b) Direktive 2001/29 u tom kontekstu, odlučio prekinuti postupak te uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„1.      Protivi li se pravu Unije, a osobito uvodnoj izjavi 31. i članku 5. stavku 2. točki (b) Direktive 2001/29, nacionalni propis (preciznije članak 71.e LDA‑a, u vezi s člankom 4. tehničkog priloga) koji predviđa da, kada se mediji i uređaji kupuju u svrhu koja se očito razlikuje od svrhe privatnog reproduciranja – odnosno isključivo za poslovnu uporabu – određivanje kriterija za izuzeće ex ante od naknade za privatno reproduciranje bude podvrgnuto privatnom pregovaranju, ili ‚slobodnom dogovaranju’, osobito u skladu s ‚provedbenim protokolima’ iz navedenog članka 4., a da pritom nisu propisana opća pravila niti bilo kakvo jamstvo jednakog postupanja prema SIAE‑u i obveznicima plaćanja naknade ili njihovih sektorskih i strukovnih udruženja?

2.      Protivi li se pravu Unije, a osobito uvodnoj izjavi 31. i članku 5. stavku 2. točki (b) Direktive 2001/29, nacionalni propis (preciznije članak 71.e talijanskog Zakona o autorskom pravu, u vezi s Uredbom od 30. rujna 2009. i uputama SIAE‑a o povratu) koji predviđa da, u slučaju kada se mediji i uređaji kupuju u svrhu koja se očito razlikuje od svrhe privatnog reproduciranja (odnosno isključivo za poslovnu uporabu), naknadu može zatražiti samo krajnji korisnik, a ne proizvođač medija i uređaja?”

 O prethodnim pitanjima

 Dopuštenost

17      SIAE smatra da prvo pitanje nije dopušteno, s obzirom na to da je ono trebalo biti riješeno tumačenjem nacionalnog prava u skladu s pravom Unije, prema kojem se za uređaje i medije namijenjene snimanju koje kupuju subjekti koji nisu fizičke osobe isključivo za profesionalne svrhe ne plaća naknada za privatno reproduciranje.

18      U tom pogledu valja podsjetiti da je prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, u okviru suradnje između njega i nacionalnih sudova uspostavljene u članku 267. UFEU‑a, isključivo na nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da, uvažavajući posebnosti predmeta, ocijeni nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Posljedično, s obzirom na to da se postavljena pitanja odnose na tumačenje ili ocjenu valjanosti određenog pravnog pravila Unije, Sud je u načelu dužan donijeti meritornu odluku (vidjeti osobito presude od 21. listopada 2010., Padawan, C‑467/08, EU:C:2010:620, t. 21. i od 12. studenoga 2015., Hewlett‑Packard Belgium, C‑572/13, EU:C:2015:750, t. 24.).

19      Sud može odbiti zahtjev za prethodnu odluku koji je podnio nacionalni sud samo ako je očito da tumačenje prava Unije koje se traži nema nikakve veze sa stvarnošću ili predmetom glavnog spora, ako je problem hipotetske naravi ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima nužnima da na koristan način odgovori na pitanja koja su mu postavljena (vidjeti osobito presude od 16. lipnja 2015., Gauweiler i dr., C‑62/14, EU:C:2015:400, t. 25. i od 8. rujna 2015., Taricco i dr., C‑105/14, EU:C:2015:555, t. 30.).

20      Međutim, to ovdje nije slučaj, s obzirom na to da prvo pitanje postavljeno Sudu, koje se odnosi na tumačenje prava Unije, nije nimalo hipotetske naravi i da postoji veza sa stvarnim stanjem predmeta u glavnom postupku jer se to pitanje odnosi na tumačenje odredaba prava Unije koje sud koji je uputio zahtjev smatra odlučujućima za odluku koju će donijeti u glavnom postupku, posebno kad je riječ o načinu izuzimanja od plaćanja naknade za privatno reproduciranje kada se mediji i uređaji kupuju u svrhu koja se očito razlikuje od svrhe privatnog reproduciranja.

21      SIAE tvrdi da je drugo pitanje također nedopušteno, s obzirom na to da je istovjetno pitanjima o kojima je Sud već zauzeo stav.

22      Takav prigovor nedopuštenosti treba odbiti. Naime, pod pretpostavkom da je postavljeno pitanje materijalno istovjetno pitanju koje je već bilo predmet prethodne odluke u analognom slučaju, takva okolnost ni na koji način ne sprečava nacionalni sud da Sudu postavi prethodno pitanje te ne može tako postavljeno pitanje učiniti nedopuštenim (vidjeti u tom smislu presude od 6. listopada 1982., Cilfit i dr., 283/81, EU:C:1982:335, t. 13. i 15.; od 2. travnja 2009., Pedro IV Servicios, C‑260/07, EU:C:2009:215, t. 31. i od 26. studenoga 2014., Mascolo i dr., C‑22/13, C‑61/13, C‑63/13 i C‑418/13, EU:C:2014:2401, t. 49.).

23      Iz toga slijedi da su postavljena pitanja dopuštena.

 O meritumu

24      Svojim pitanjima, koja treba ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li pravo Unije, posebno članak 5. stavak 2. točku (b) Direktive 2001/29, tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis poput onoga u glavnom postupku, koji, s jedne strane, izuzimanje od plaćanja naknade za privatno reproduciranje proizvođača i uvoznika uređaja i medija namijenjenih uporabi koja se očito razlikuje od privatnog reproduciranja uvjetuje sklapanjem sporazuma između tijela koje ima zakonski monopol zastupanja interesa autora djela i obveznika naknade ili njihovih sektorskih udruženja i, s druge strane, predviđa da povrat takve naknade, kada je ona neosnovano plaćena, može zahtijevati samo krajnji korisnik tih uređaja i medija.

25      Treba podsjetiti, kao prvo, da, u skladu s člankom 5. stavkom 2. točkom (b) Direktive 2001/29, države članice mogu predvidjeti iznimke ili ograničenja isključivog prava reproduciranja predviđenog njezinim člankom 2. u odnosu na reproduciranje na bilo koji medij koje je ostvarila fizička osoba za privatnu uporabu i u svrhu koja nije ni izravno ni neizravno komercijalna, uz uvjet da nositelji tog prava dobiju pravičnu naknadu, pri čemu se uzimaju u obzir tehničke mjere iz članka 6. navedene direktive.

26      Kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 35. i 38. Direktive 2001/29, njezin članak 5. stavak 2. točka (b) odražava volju zakonodavca Europske unije da uspostavi poseban sustav naknade koji se primjenjuje kada postoji šteta nanesena nositeljima prava, koja u načelu stvara obvezu da im se „nadoknad[i]” ili „nakna[di] štet[a]” (presuda od 9. lipnja 2016., EGEDA i dr., C‑470/14, EU:C:2016:418, t. 19. i navedena sudska praksa).

27      Budući da odredbe Direktive 2001/29 ne uređuju izričito različite elemente sustava pravične naknade, države članice raspolažu širokom marginom prosudbe za određivanje koga treba osloboditi te naknade. Isto vrijedi i kad je riječ o određivanju oblika, načina i eventualne razine te naknade (vidjeti u tom smislu presudu od 11. srpnja 2013., Amazon.com International Sales i dr., C‑521/11, EU:C:2013:515, t. 20. i navedenu sudsku praksu).

28      Kao što to proizlazi iz sudske prakse Suda, da bi bila u skladu s člankom 5. stavkom 2. točkom (b) Direktive 2001/29, pravična naknada, a prema tome i sustav na kojem počiva, mora biti povezana sa štetom učinjenom nositeljima prava zbog ostvarivanja privatnih reproduciranja (vidjeti u tom smislu presudu od 5. ožujka 2015., Copydan Båndkopi, C‑463/12, EU:C:2015:144, t. 21. i navedenu sudsku praksu).

29      Stoga je sustav financiranja pravične naknade u skladu sa zahtjevima „pravedne ravnoteže” iz uvodne izjave 31. Direktive 2001/29 – između prava i interesa, s jedne strane, autora, koji su korisnici pravične naknade, i, s druge strane, korisnika predmeta zaštite – samo ako se odnosni uređaji i mediji za reproduciranje mogu koristiti u svrhu privatnog reproduciranja i stoga prouzročiti štetu autoru zaštićenog djela. Stoga, s obzirom na te zahtjeve, postoji nužna povezanost između primjene naknade za privatno umnožavanje u pogledu navedene opreme, uređaja i medija za digitalno reproduciranje i njihove uporabe u svrhu privatnog reproduciranja (vidjeti u tom smislu presudu od 21. listopada 2010., Padawan, C‑467/08, EU:C:2010:620, t. 52.).

30      Kao drugo, treba podsjetiti da je Sud već presudio da, kada je štetu nositelju isključivog prava reproduciranja prouzročila osoba koja ostvaruje za svoju privatnu uporabu reproduciranje zaštićenog djela bez prethodnog ovlaštenja nositelja prava, onda je ta osoba u načelu dužna popraviti pretrpljenu štetu financiranjem pravične naknade koja mora biti plaćena tom nositelju (presude od 21. listopada 2010., Padawan, C‑467/08, EU:C:2010:620, t. 45.; od 16. lipnja 2011., Stichting de Thuiskopie, C‑462/09, EU:C:2011:397, t. 26. i od 11. srpnja 2013., Amazon.com International Sales i dr., C‑521/11, EU:C:2013:515, t. 23.).

31      Sud je, međutim, priznao da, s obzirom na praktične teškoće povezane s identificiranjem privatnih korisnika i njihovim obvezivanjem na obeštećivanje nositeljâ isključivog prava reproduciranja za štetu koju im čine, države članice mogu, u cilju financiranja pravične naknade, uvesti „naknadu za privatno reproduciranje” koja nije na teret dotičnih privatnih osoba, nego onih koje raspolažu opremom, uređajima i medijima za digitalno reproduciranje i koje ih na tom temelju pravno ili činjenično stavljaju na raspolaganje privatnim osobama. U okviru takvog sustava osobe koje raspolažu navedenom opremom dužne su platiti naknadu za privatno reproduciranje (vidjeti u tom smislu presude od 21. listopada 2010., Padawan, C‑467/08, EU:C:2010:620, t. 46.; od 16. lipnja 2011., Stichting de Thuiskopie, C‑462/09, EU:C:2011:397, t. 27. i od 11. srpnja 2013., Amazon.com International Sales i dr., C‑521/11, EU:C:2013:515, t. 24.).

32      Stoga države članice mogu pod određenim uvjetima bez razlikovanja primijeniti naknadu za privatno reproduciranje u pogledu medija za pohranjivanje koji mogu služiti za reproduciranje, uključujući pretpostavku u kojoj njihova konačna uporaba nije obuhvaćena člankom 5. stavkom 2. točkom (b) Direktive 2001/29 (vidjeti presudu od 5. ožujka 2015., Copydan Båndkopi, C‑463/12, EU:C:2015:144, t. 44.).

33      U tom pogledu Sud je pojasnio da – s obzirom na to da navedeni sustav omogućava obveznicima plaćanja da prenesu iznos naknade za privatno reproduciranje na cijenu stavljanja na raspolaganje te iste opreme, uređaja i medija za reproduciranje ili na cijenu pružene usluge reproduciranja – trošak navedene naknade u konačnici snosi privatni korisnik koji plaća tu cijenu, i to u skladu s „pravednom ravnotežom” iz uvodne izjave 31. Direktive 2001/29 koju treba postići između interesâ nositelja isključivog prava reproduciranja i onih korisnika predmeta zaštite (vidjeti u tom smislu presude od 16. lipnja 2011., Stichting de Thuiskopie, C‑462/09, EU:C:2011:397, t. 28. i od 11. srpnja 2013., Amazon.com International Sales i dr., C‑521/11, EU:C:2013:515, t. 25.).

34      Ipak, Sud je smatrao da je sustav koji se odnosi na primjenu takve naknade usklađen s člankom 5. stavkom 2. točkom (b) Direktive 2001/29 samo ako je njegova provedba opravdana praktičnim teškoćama i ako obveznici raspolažu pravom na povrat te naknade kad ne postoji obveza njezina plaćanja (vidjeti u tom smislu presude od 11. srpnja 2013., Amazon.com International Sales i dr., C‑521/11, EU:C:2013:515, t. 31. i od 5. ožujka 2015., Copydan Båndkopi, C‑463/12, EU:C:2015:144, t. 45.).

35      U tom pogledu sustav naknade za privatno reproduciranje osobito može biti opravdan u slučaju nužnosti uklanjanja nemogućnosti utvrđivanja krajnjih korisnika ili praktičnih teškoća u vezi s tim utvrđivanjem ili drugih sličnih teškoća (presuda od 5. ožujka 2015., Copydan Båndkopi, C‑463/12, EU:C:2015:144, t. 46. i navedena sudska praksa).

36      Međutim, iz sudske prakse Suda proizlazi da se navedena naknada u svakom slučaju ne može primjenjivati na isporuku opreme, uređaja i medija za reproduciranje osobama koje nisu fizičke osobe, u svrhe koje očito nisu povezane s reproduciranjem za privatnu uporabu (presuda od 5. ožujka 2015., Copydan Båndkopi, C‑463/12, EU:C:2015:144, t. 47. i navedena sudska praksa).

37      Osim toga, takav sustav mora predvidjeti i pravo na povrat naknade za privatno reproduciranje koje je djelotvorno i ne čini povrat plaćene naknade pretjerano otežanim. U tom pogledu, opseg, učinkovitost, raspoloživost, javnost i jednostavnost korištenja pravom na povrat moraju omogućiti uklanjanje mogućih neravnoteža stvorenih sustavom naknade za privatno reproduciranje radi rješavanja utvrđenih praktičnih teškoća (vidjeti u tom smislu presude od 11. srpnja 2013., Amazon.com International Sales i dr., C‑521/11, EU:C:2013:515, t. 36. i od 5. ožujka 2015., Copydan Båndkopi, C‑463/12, EU:C:2015:144, t. 52.).

38      Pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev potrebno je ispitati uzimajući u obzir ta razmatranja.

39      Kao prvo, treba istaknuti da sustav pravične naknade o kojem je riječ u glavnom postupku predviđa, kao što to proizlazi iz članka 71.e stavka 1. LDA‑a, da se naknada za privatno reproduciranje sastoji od dijela cijene koju krajnji korisnik plaća maloprodavatelju za dotične uređaje i medije, čiji se iznos određuje ovisno o njihovu kapacitetu pohranjivanja. Sukladno članku 71.e stavku 3. LDA‑a, tu naknadu obvezne su plaćati sve osobe koje radi stjecanja dobiti proizvode ili uvoze na talijansko državno područje takve uređaje i medije.

40      U tom je pogledu nesporno da odnosni propis u glavnom postupku ne predviđa odredbu opće primjenjivosti koja bi izuzimala od plaćanja naknade za privatno reproduciranje proizvođače i izvoznike koji dokažu da su uređaje i medije kupile osobe koje nisu fizičke osobe u svrhe koje očito nisu povezane s reproduciranjem za privatnu uporabu.

41      Međutim, iz sudske prakse Suda navedene u točki 36. ove presude proizlazi da se navedena naknada ne može primjenjivati na isporuku takve opreme.

42      Naime, kao što je to bilo upozoreno u točki 29. ove presude, sustav financiranja pravične naknade nije u skladu sa zahtjevima „pravedne ravnoteže” iz uvodne izjave 31. Direktive 2001/29 jer se uređaji i mediji za reprodukciju mogu koristiti u svrhu privatnog reproduciranja.

43      Točno je, kao što to ističe talijanska vlada, da tehnički prilog u članku 4. predviđa da SIAE mora „promicati” protokole, „osobito u svrhu predviđanja objektivnih i subjektivnih iznimaka, poput, primjerice, u pogledu poslovne uporabe uređaja i medija ili u pogledu određenih uređaja i medija za videoigre”, pri čemu se one moraju usvojiti u sporazumu s obveznicima naknade za privatno reproduciranje ili s njihovim sektorskim udruženjima.

44      Međutim, Sud podsjeća da se iznimke predviđene u članku 5. Direktive 2001/29 moraju primjenjivati uz poštovanje načela jednakog postupanja, koje je opće načelo prava Unije propisano u članku 20. Povelje Europske unije o temeljnim pravima i koje, prema ustaljenoj sudskoj praksi, zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano (presuda od 5. ožujka 2015., Copydan Båndkopi, C‑463/12, EU:C:2015:144, t. 31. i 32. i navedena sudska praksa).

45      Države članice stoga ne mogu predvidjeti oblike pravične naknade koji dovode do neopravdane nejednakosti postupanja između različitih kategorija gospodarskih subjekata koji prodaju usporedivu robu na koju se odnosi iznimka privatnog reproduciranja ili između različitih kategorija korisnika predmeta zaštite (presuda od 5. ožujka 2015., Copydan Båndkopi, C‑463/12, EU:C:2015:144, t. 33. i navedena sudska praksa).

46      U ovom slučaju treba zaključiti da propis o kojem je riječ u glavnom postupku ne omogućuje u svakom slučaju jamčenje jednakog postupanja prema proizvođačima i uvoznicima koji su obveznici naknade za privatno reproduciranje, a koji se mogu naći u usporedivim situacijama.

47      Naime, kao prvo, taj propis, kao što je to navedeno u točki 40. ove presude, ne predviđa odredbe opće primjenjivosti kojima bi se izuzelo od plaćanja naknade za privatno reproduciranje proizvođače i uvoznike koji dokažu da su uređaje i medije kupile osobe koje nisu fizičke osobe, u svrhe koje očito nisu povezane s reproduciranjem za privatnu uporabu, i ograničen je na uvođenje obveze putem SIAE‑a, čija je obveza samo „promicati” protokole o sklapanju sporazuma s osobama koje moraju plaćati naknadu za privatno reproduciranje. Slijedi da se s proizvođačima i uvoznicima koji se nalaze u usporedivim situacijama može postupati na različit način, ovisno o tome jesu li ili nisu sklopili protokol o sporazumu sa SIAE‑om.

48      Nadalje, navedeni propis, a osobito članak 4. tehničkog priloga, ne predviđa objektivne i transparentne kriterije koje osobe koje su obveznici plaćanja pravične naknade ili njihova sektorska udruženja moraju zadovoljiti u cilju sklapanja takvog protokola o sporazumu, s obzirom na to da je ta odredba ograničena na spominjanje, kao primjera, iznimke „u pogledu poslovne uporabe uređaja i medija ili u pogledu određenih uređaja i medija za videoigre”, pri čemu iznimke u praksi mogu nadalje, prema odredbama istog tog članka, biti objektivnog ili subjektivnog karaktera.

49      Konačno, s obzirom na to da je zaključivanje tih protokola prepušteno slobodnom pregovaranju između, s jedne strane, SIAE‑a i, s druge strane, osoba koje su obveznici plaćanja pravične naknade ili njihovih sektorskih udruženja, treba zaključiti, čak i ako su ti protokoli sklopljeni sa svim osobama koje mogu zahtijevati izuzimanje od plaćanja naknade za privatno reproduciranje, da ne postoji jamstvo da će se prema proizvođačima i uvoznicima koji se nalaze u usporedivim situacijama postupati na jednak način, s obzirom na to da su takvi ugovori posljedica privatnopravnog pregovaranja.

50      Nadalje, elementi istaknuti u točkama 47. do 49. ove presude sprečavaju da se smatra da dotični nacionalni propis u glavnom postupku može jamčiti da će na djelotvoran način i osobito uz poštovanje načela pravne sigurnosti biti zadovoljen zahtjev iz točke 44. ove presude.

51      Kao drugo, kao što to proizlazi iz teksta drugog prethodnog pitanja i očitovanja podnesenih Sudu, postupak povrata, koji je SIAE razradio i koji se nalazi u „uputama” dostupnima na njegovim internetskim stranicama, predviđa da povrat može tražiti samo krajnji korisnik koji nije fizička osoba. Nasuprot tomu, povrat ne može tražiti proizvođač ili uvoznik medija i uređaja.

52      U tom pogledu dovoljno je zaključiti, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točkama 58. i 59. svojeg mišljenja – iako je Sud u svojoj presudi od 5. ožujka 2015., Copydan Båndkopi (C‑463/12, EU:C:2015:144, t. 55.) smatrao da se pravu Unije ne protivi sustav pravičnih naknada prema kojem samo krajnji korisnici uređaja ili medija mogu zahtijevati povrat – da je takav sustav sukladan pravu Unije samo pod uvjetom da se obveznici naknade mogu izuzeti od nje ako dokažu da su dotične uređaje i medije isporučili osobama koje nisu fizičke osobe u svrhe koje se očito razlikuju od svrhe privatnog reproduciranja.

53      Međutim, to ovdje nije slučaj, kao što to proizlazi iz razmatranja u točkama 39. do 49. ove presude.

54      Nadalje, treba podsjetiti da, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 31. Direktive 2001/29, treba održati pravednu ravnotežu između nositelja prava i korisnika predmeta zaštite. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, sustav pravične naknade stoga mora imati mehanizme, osobito u pogledu povrata, s ciljem ispravljanja svake situacije „pretjerane naknade” na štetu ove ili one kategorije korisnika koja nije u skladu sa zahtjevom navedenim u toj uvodnoj izjavi (vidjeti prema analogiji presudu od 12. studenoga 2015., Hewlett‑Packard Belgium, C‑572/13, EU:C:2015:750, t. 85. i 86.).

55      U ovom slučaju, s obzirom na to da sustav pravične naknade o kojem je riječ u glavnom postupku ne predviđa dostatna jamstva za izuzimanje od plaćanja naknade proizvođača i uvoznika koji dokažu da su uređaji i mediji kupljeni u svrhe koje očito nisu povezane s reproduciranjem za privatnu uporabu, taj bi sustav u svakom slučaju, kao što je to istaknuto u točki 37. ove presude, trebao predvidjeti pravo na povrat naknade koje je djelotvorno i ne čini povrat plaćene naknade pretjerano otežanim. Međutim, pravo na povrat predviđeno sustavom pravične naknade o kojem je riječ u glavnom postupku ne može se smatrati djelotvornim jer je nesporno da nije dostupno fizičkim osobama, čak i ako su kupile uređaje i medije u svrhe koje očito nisu povezane s reproduciranjem za privatnu uporabu.

56      S obzirom na sva prethodna razmatranja, na postavljena pitanja valja odgovoriti da pravo Unije, posebno članak 5. stavak 2. točku (b) Direktive 2001/29, treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis poput onoga u glavnom postupku, koji, s jedne strane, izuzimanje od plaćanja naknade za privatno reproduciranje proizvođača i uvoznika uređaja i medija namijenjenih uporabi koja se očito razlikuje od privatnog reproduciranja uvjetuje sklapanjem sporazuma između tijela koje ima zakonski monopol zastupanja interesa autora djela i obveznika naknade ili njihovih sektorskih udruženja i, s druge strane, predviđa da povrat takve naknade, kada je ona neosnovano plaćena, može zahtijevati samo krajnji korisnik tih uređaja i medija.

 Zahtjev za vremensko ograničenje učinaka presude

57      U svojim pisanim očitovanjima SIAE je zatražio od Suda da ograniči vremenski učinak ove presude, u slučaju da zaključi da se članku 5. stavku 2. točki (b) Direktive 2001/29 protivi nacionalni propis poput onoga u glavnom postupku.

58      U prilog svojem zahtjevu SIAE skreće pozornost Suda, kao prvo, na teške gospodarske posljedice koje bi presuda s takvim utvrđenjem mogla imati za SIAE, budući da su naknade, osim dijela koji SIAE drži radi pokrivanja troškova koji proizlaze iz njegove aktivnosti ubiranja naknada, već bile podijeljene nositeljima prava. Kao drugo, ne postoji dvojba da je SIAE postupio u dobroj vjeri i u punom uvjerenju da je nacionalni propis o kojem je riječ u glavnom postupku bio u cijelosti usklađen s pravom Unije, pri čemu je to uvjerenje bilo osnaženo činjenicom da, unatoč njegovoj dugotrajnoj primjeni, Komisija, koja je s tim propisom bila dobro upoznata, nikada nije imala primjedbe kad je riječ o njegovoj usklađenosti s pravom Unije.

59      U tom pogledu valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, tumačenje nekog pravnog pravila prava Unije koje potonji daje izvršavajući nadležnost koju mu dodjeljuje članak 267. UFEU‑a pojašnjava i precizira značenje i doseg tog pravnog pravila, onako kako ono treba ili je trebalo biti shvaćeno i primijenjeno od stupanja na snagu. Iz toga proizlazi da tako tumačeno pravno pravilo sudac može i mora primijeniti čak i na pravne odnose koji su se pojavili i nastali prije presude o zahtjevu za tumačenje ako su usto ispunjeni uvjeti koji omogućuju iznošenje spora o primjeni spomenutog pravnog pravila pred nadležne sudove (vidjeti osobito presude od 17. veljače 2005., Linneweber i Akritidis, C‑453/02 i C‑462/02, EU:C:2005:92, t. 41.; od 6. ožujka 2007., Meilicke i dr., C‑292/04, EU:C:2007:132, t. 34. i od 27. veljače 2014., Transportes Jordi Besora, C‑82/12, EU:C:2014:108, t. 40).

60      Sud samo iznimno može, primjenjujući opće načelo pravne sigurnosti svojstveno pravnom poretku Unije, biti doveden u situaciju da ograniči mogućnost da se zainteresirane osobe pozovu na odredbu koju je protumačio s ciljem dovođenja u pitanje pravnih odnosa ustanovljenih u dobroj vjeri. Da bi se takvo ograničenje moglo uvesti, moraju biti ispunjena dva osnovna kriterija – dobra vjera zainteresiranih osoba i opasnost od ozbiljnih poremećaja (vidjeti osobito presude od 10. siječnja 2006., Skov i Bilka, C‑402/03, EU:C:2006:6, t. 51.; od 3. lipnja 2010., Kalinchev, C‑2/09, EU:C:2010:312, t. 50. i od 27. veljače 2014., Transportes Jordi Besora, C‑82/12, EU:C:2014:108, t. 41.).

61      Točnije, Sud je pribjegavao tom rješenju samo u vrlo jasno određenim okolnostima, primjerice kada je postojala opasnost od teških ekonomskih učinaka koji bi osobito bili posljedica velikog broja pravnih odnosa nastalih u dobroj vjeri na temelju propisa za koji se smatralo da je valjano na snazi i kada se činilo da su pojedinci i nacionalne vlasti bili poticani na to da usvoje praksu koja nije u skladu s pravom Unije zbog objektivne i značajne nesigurnosti u pogledu dosega odredbi prava Unije, nesigurnosti kojoj je mogla pridonijeti i sama praksa koju su usvojile druge države članice ili Komisija (presuda od 27. veljače 2014., Transportes Jordi Besora, C‑82/12, EU:C:2014:108, t. 42. i navedena sudska praksa).

62      U ovom slučaju, što se tiče prvog kriterija, treba zaključiti da je u presudi od 21. listopada 2010., Padawan (C‑467/08, EU:C:2010:620, t. 53.) Sud već odlučio o sukladnosti s pravom Unije sustava koji predviđa primjenu bez razlike naknade za privatno reproduciranje u pogledu svih vrsta uređaja i medija za digitalno reproduciranje, uključujući i u slučaju kada su ih stekle osobe koje nisu fizičke osobe, u svrhe koje očito nisu povezane s reproduciranjem za privatnu uporabu. U tim okolnostima, SIAE ne može nikako tvrditi da se našao u uvjerenju da je dotični propis u glavnom postupku bio sukladan pravu Unije zbog nepostojanja Komisijinih primjedbi kad je riječ o usklađenosti tog zakonodavstva s pravom Unije.

63      U svakom slučaju, što se tiče drugog kriterija, treba zaključiti da SIAE nije dokazao postojanje ozbiljnih poremećaja, s obzirom na to da je naznačeno samo da su naknade već u cijelosti podijeljene nositeljima prava te da „vjerojatno neće biti u mogućnosti povratiti te iznose”.

64      Stoga nema razloga za vremensko ograničavanje učinaka ove presude.

 Troškovi

65      Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (drugo vijeće) odlučuje:

Pravo Europske unije, posebno članak 5. stavak 2. točku (b) Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu, treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis poput onoga u glavnom postupku, koji, s jedne strane, izuzimanje od plaćanja naknade za privatno reproduciranje proizvođača i uvoznika uređaja i medija namijenjenih uporabi koja se očito razlikuje od privatnog reproduciranja uvjetuje sklapanjem sporazuma između tijela koje ima zakonski monopol zastupanja interesa autora djela i obveznika naknade ili njihovih sektorskih udruženja i, s druge strane, predviđa da povrat takve naknade, kada je ona neosnovano plaćena, može zahtijevati samo krajnji korisnik tih uređaja i medija.

Potpisi


* Jezik postupka: talijanski.