Language of document :

Zahtjev za prethodnu odluku koji je 02. travnja 2019. uputio Općinski sud u Zadru (Hrvatska) – R. D.,

A. D. protiv Raiffeisenbanke St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg eGen

(Predmet C-277/19)

Jezik postupka: hrvatski

Sud koji je uputio zahtjev

Općinski sud u Zadru

Stranke glavnog postupka

Tužitelj: R. D., A. D.

Tuženik: Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg eGen

Prethodna pitanja

Koji je doseg i opseg zaštite potrošača iz Direktiva 2011/83 Europskog parlamenta i vijeća od 21. listopada 2011. godine o pravima potrošača, izmjene Direktiva vijeća broj 93/13/EEZ i Direktive 1999/44/EZ1 te Direktive 2014/17/EU Europskog parlamenta i vijeća od 4. veljače 2014. godine o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine2 i o izmjeni direktiva 2008/48/EZ3 i 2013/36/EU4 i Uredbe (EU) broj 1093/20105 ?

Da li su tužitelji potrošači u smislu odredaba Direktiva 2011/83 Europskog parlamenta i vijeća od 25. listopada 2011. godine izmjene Direktiva vijeća broj 93/13/EEZ i Direktive 1999/44/EZ te Direktive 2014/17/EU Europskog parlamenta i vijeća od 4. veljače 2014. godine o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni direktiva 2008/48/EZ i 2103/36/EU i Uredbe (EU) broj 1093/2010, a s obzirom da tuženik osporava tužiteljima status potrošača?

Da li je nacionalna odredba iz čl. 3. st. 1. toč. a) Zakon o potrošačkom kreditiranju suprotna odredbama iz čl. 4. Direktive 2014/17/EU Europskog parlamenta i vijeća od 4. veljače 2014. godine i čl. 3. Direktive 2008/48/EZ te ostalim ciljevima i svrsi zaštite potrošača utvrđenima u Preambuli Direktive 2014/17/EU budući da se na taj način limitira gornja granica zaštite potrošača na određenu sumu, konkretno 1.000.000,00 kn?

Da li bi članak 5. st. 1. Direktive 2014/17/EU Europskog parlamenta i vijeća od 4. veljače 2014. godine trebalo tumačiti na način da u situaciji kada je tuženik Kreditna zadruga registriran u Republici Austriji i nije imala odobrenje HNB za obavljanje poslova potrošačkog kreditiranja 2007. i 2008., niti posebno odobrenje Ministarstva financija prema čl. 22. ZPP, niti registrirano predstavništvo ili podružnicu na području RH predstavljalo razlog za utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu i povredu citirane odredbe Direktive jer se na taj način (eventualno) izravno ugrožavaju potrošačka prava fizičkih osoba s područja RH budući da tuženik nije bio podvrgnut propisanom nadzoru koji je utemeljen u pravo u svrhu zaštite potrošača i formiranja jedinstvenih standarda i kriterija za kreditiranje potrošača kod hipotekarnih kredita, a kako je navedeno u Preambuli Direktive 2014/17/EU Europskog parlamenta i vijeća od 4. veljače 2014. godine?

Može li se smatrati da je u situaciji došlo do povrede iz čl. 18., 19. i 20. Direktive 2014/17/EU s obzirom da savjesnost i poštenja predstavljaju pravni standard odnosno da li je pri zaključenju ugovora o kreditu došlo do povrede navedene Direktive s obzirom da je kredit dan pod kamatnom stopom 9,4% EKS dok je domaćim potrošačima austrijskim državljanima tuženik odobravao kredite po kamati od 4% - čl. 1000. st. Austrijskog ABGB-Allgemeines Buerger1iches Gestzbuches, a koje su pri tome promjenjive na način da ih tuženik kao kreditna institucija jednostrano mijenja i jedino odobrava kredite samo na temelju zasnivanja hipoteke?

Može li se smatrati da je došlo do povreda odredaba Direktive 2014/17 odnosno Direktive 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) broj 1093/2010, a s obzirom na nacionalnu odredbu iz Zakona o kreditnim institucijama iz čl. 2. i nacionalne odredbe iz čl. 5. st. 1. toč. 2. Zakona o kreditnim institucijama, da se tuženiku kao kreditnoj instituciji austrijskog prava omogući da bez odobrenja i nadzora nacionalnog tijela obavlja poslove potrošačkog kreditiranja za hrvatske građane na području RH i može li se smatrati da u takvoj situaciji nacionalne odredbe citiranih propisa nisu pružile dovoljnu zaštitu fizičkim osobama kao potrošačima koju predviđa Direktiva 2014/17/EU u čl. 5. - nadležna tijela - te da tuženik nije postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja predviđenog u čl. 4. ZOO, što za posljedicu ima da su odredbe ugovora o kreditu ništetne?

Jesu li formalni nedostaci prilikom sklapanja ugovora o kreditu odnosno da li je u glavnom postupku došlo do povrede odredaba iz čl. 13., 14. i 16. Direktive 2014/17/EU, ugovaranjem čl. A ugovora o jednokratnom kreditu - stranica 2., gdje piše: "Efektivna godišnja kamatna stopa 9,4%. Za fiktivnu godišnju kamatnu stopu kod zakašnjenja plaćanja vidi plakat na šalteru"?

Može li se smatrati da je u situaciji kao u glavnom postupku došlo do povrede odredaba iz čl. 13., 14. i 16) Direktive 2014/17/EU obzirom da su osporavani ugovori o kreditu adhezioni tj. tipski sastavljeni na prethodno formiranim obrascima tuženika, tiskani na njemačkom jeziku i nisu u cijelosti prevedeni na materinji jezik tužitelja, a sklapanju ugovora je prethodilo oglašavanje putem mreže posrednika tuženika (zadruge) u RH, koji posrednici, kao niti sam tuženik, prema hrvatskim propisima nisu imali odobrenje HNB za obavljanje kreditnih poslova odnosno odobrenje Ministarstva financija za potrošačko kreditiranje na području RH?

Može li se smatrati kao u situaciji u glavnom postupku da je došlo do povrede odredaba Direktive 2014/17 odnosno Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) broj 1093/2010 kada nacionalne odredbe i to čl. 2. st. 1.,2. i 3. i čl. 5. st. 1. toč. 1. i 2. iz Zakona o kreditnim institucijama omogućavaju tuženiku kao kreditnoj instituciji austrijskog prava, da bez odobrenja hrvatskog nadzornog nacionalnog tijela, obavlja poslove potrošačkog kreditiranja za hrvatske građane na području RH i može li se smatrati da takvoj situaciji ove nacionalne odredbe nisu pružile dovoljnu zaštitu fizičkim osobama kao potrošačima koje predviđa Direktiva 2014/17/EU u čl. 5. - nadležna tijela – da tuženik nije postupao sukladno savjesnosti i poštenja predviđenog u čl. 4. ZOO, što za posljedicu ima ništetnost odredbi ugovora o kreditu?

Da li je nepostojanje adekvatnih propisa implementiranih u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu 2007. i 2008. godine koji bi detaljno regulirali mogućnosti te uvjete zaduživanja hrvatskih građana u inozemstvu uzrokovalo bitnu neravnotežu u položaju s jedne strane korisnika kredita, a s druge strane banke, te ih je ta pravna praznina ostavila nezaštićenima, a što bi bilo u suprotnosti s odredbama Direktive 2014/17/EU te čl. 13. iste Direktive Europskog parlamenta i vijeća od 4. veljače 2014. godine?

____________

1     Direktiva 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća o pravima potrošača, izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 85/577/EEZ i Direktive 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (SL L 304, str. 64.). (Posebno izdanje na hrvatskom jeziku: Poglavlje 15 Svezak 008 Str. 260.).

2     Direktiva 2014/17/ЕU Europskog parlamenta i Vijeća o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, str. 34.).

3     Direktiva 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (SL L 133, str. 66.).

4     Direktiva 2013/36/EU Europskog parlamenta i Vijeća o pristupanju djelatnosti kreditnih institucija i bonitetnom nadzoru nad kreditnim institucijama i investicijskim društvima, izmjeni Direktive 2002/87/EZ te stavljanju izvan snage direktiva 2006/48/EZ i 2006/49/EZ (SL L 176, str. 338.).

5     Uredba br. 1093/2010 Europskog parlamenta i Vijeća od 24. studenoga 2010. o osnivanju europskog nadzornog tijela (Europskog nadzornog tijela za bankarstvo), kojom se izmjenjuje Odluka br. 716/2009/EZ i stavlja izvan snage Odluka Komisije 2009/78/EZ (SL L 331, str. 12.). (Posebno izdanje na hrvatskom jeziku: Poglavlje 6 Svezak 012 Str. 80.).