Žalba koju je 25. svibnja 2016. podnio Dextro Energy GmbH & Co. KG protiv presude Općeg suda (peto vijeće) od 16. ožujka 2016. u predmetu T-100/15, Dextro Energy GmbH & Co. KG protiv Europske komisije
(predmet C-296/16 P)
Jezik postupka: njemački
Stranke
Žalitelj: Dextro Energy GmbH & Co. KG (zastupnici: M. Hagenmeyer i T. Teufer, odvjetnici)
Druga stranka u postupku: Europska komisija
Zahtjev
Žalitelj od Suda zahtijeva da:
u cijelosti ukine presudu Općeg suda Europske unije od 16. ožujka 2016., predmet T-100/15.
U slučaju proglašenja žalbe osnovanom zahtijeva se prihvaćanje zahtjeva iz prvoga stupnja u cijelosti i to da:
1. poništi Uredbu Komisije (EU) 2015/81 od 6. siječnja 2015. o uskraćivanju odobrenja za određene zdravstvene tvrdnje navedene na hrani, osim onih koje se odnose na smanjenje rizika od bolesti te na razvoj i zdravlje djece;
2. naloži tuženiku snošenje troškova postupka.
Žalbeni razlozi i glavni argumenti
Žalitelj prije svega prigovara netočnim kriterijima za ocjenu Općeg suda:
Svojom procjenom da u slučaju postojanja „iznimno složenih znanstvenih i tehničkih činjenica“ izvršavanje diskrecijske ovlasti od strane tuženika podliježe jedino nadzoru zlouporabe, Opći sud unaprijed je odustao od velikog područja ispitivanja diskrecijske ovlasti koje, međutim, zaista trebaju izvršiti Opći sud i Sud. Opći sud i Sud nisu ograničeni na puki nadzor zlouporabe izvršavanja diskrecijske ovlasti od strane tuženika. Štoviše, sudski se može i mora ispitati je li tuženik točno tumačio smjernice europskog zakonodavca u članku 18. stavku 4. Uredbe (EZ) br. 1924/2006 i pritom pravilno izvršio svoju diskrecijsku ovlast. Prilikom sudskog ispitivanja treba uzeti u obzir i svaki oblik zlouporabe diskrecijske ovlasti. To se nije dogodilo zbog pogrešnog odvagivanja i ocjene „ostalih legitimnih čimbenika mjerodavnih za dotični predmet“.
Osim toga, žalitelj prigovara povredi članka 18. stavka 4. Uredbe (EZ) br. 1924/2006 i pritom se temelji na tri žalbena razloga:
Kao prvo, uskraćivanje odobrenja za sporne zdravstvene tvrdnje počiva na tuženikovim pogreškama u ocjeni. To prije svega proizlazi iz hijerarhije mjerodavnih legitimnih čimbenika propisanih u članku 18. stavku 4. Uredbe (EZ) br. 1924/2006. Svako uzimanje u obzir nekog legitimnog i relevantnog čimbenika ne može opravdati uskraćivanje odobrenja za činjenično točne i znanstveno dostatno potvrđene zdravstvene tvrdnje. Prema mišljenju žalitelja, ti čimbenici u skladu s uvodnom izjavom 17. Uredbe ne mogu biti „glavni aspekt“ odluke o odobrenju. Kao „glavni aspekt“ kod zdravstvenih tvrdnji mora „biti uzet u obzir […] znanstveni dokaz“. Ovo odvagivanje izraženo je i u članku 18. stavku 4. Uredbe (EZ) br. 1924/2006. Tamo se na prvom mjestu navodi mišljenje Agencije.
Kao drugo, tužitelj je svoju diskrecijsku ovlast u skladu s člankom 18. stavkom 4. Uredbe (EZ) br. 1924/2006 pogrešno izvršio i jer je neopravdano smatrao da bi tvrdnje tužitelja mogle „potrošačima poslati proturječan i zbunjujući signal“. Uputa na dokazane učinke glukoze ne znači ni da treba konzumirati ili pojačano konzumirati šećer ni da ne postoje nikakvi savjeti trećih osoba o smanjenju konzumacije šećera. Zbog toga ne može biti riječ o proturječju – osobito ne jer je u zahtjevima riječ o konkretno navedenim zdravim i aktivnim muškarcima i ženama istrenirane izdržljivosti.
Kao treće, daljnja tuženikova pogreška u ocjeni proizlazi u okviru članka 18. stavka 4. Uredbe (EZ) br. 1924/2006 iz toga da je neopravdano smatrao da su tužiteljeve tvrdnje višeznačne i da dovode u zabludu. Kako bi se razuman prosječan potrošač doveo u zabludu, tužiteljeve zdravstvene tvrdnje morale bi moći zavarati. Upravo to nije slučaj.
Žalitelj nadalje prigovara povredi načela proporcionalnosti:
Uskraćivanje odobrenja za tužiteljeve zdravstvene tvrdnje od strane tuženika povređuje načelo proporcionalnosti. Tuženik je kao institucija EU-a prilikom izvršavanja svoje diskrecijske ovlasti vezan načelom proporcionalnosti u smislu članka 5. stavka 4. podstavka 1. UEU-a. Ako su općenito priznata prehrambena i zdravstvena načela jedini razlog za uskraćivanje odobrenja za tužiteljeve zdravstvene tvrdnje, a da pritom nisu dovoljno uzete u obzir konkretne okolnosti pojedinačnog slučaja, time postoji povreda načela proporcionalnosti. Naime, opća načela u konkretnom slučaju ne zahtijevaju odbijanje tužiteljevih zahtjeva nego u najgorem slučaju posebne uvjete korištenja i pravila označivanja kao blažu mjeru. Osim toga smatra da neograničena potpuna zabrana uskraćivanjem odobrenja činjenično točnih i znanstveno dostatno dokazanih zdravstvenih tvrdnji ‒ čak i s obzirom na prehrambene i zdravstvene aspekte ‒ nije prikladna mjera za postizanje visoke razine zaštite potrošača.
Žalitelj naposljetku prigovara povredi načela jednakog postupanja:
Uskraćivanje odobrenja zahtijevanih zdravstvenih tvrdnji očito povređuje i načelo jednakog postupanja. Tuženik u sličnim slučajevima u odnosu na odobrenja različito postupa iako ne postoje nikakvi činjenični razlozi za nejednako postupanje.
____________1 SL L 3, str. 6.