Žalba koju je 14. veljače 2019. podnio Gregor Schneider protiv presude Općeg suda (četvrto vijeće) od 4. prosinca 2018. u predmetu T-560/16, Gregor Schneider protiv Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO)

(predmet C-116/19 P)

Jezik postupka: njemački

Stranke

Žalitelj: Gregor Schneider (zastupnik: H. Tettenborn, odvjetnik)

Druga stranka u postupku: Ured Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO)

Zahtjev

Žalitelj od Suda zahtijeva da:

1.    u cijelosti ukine presudu Općeg suda Europske unije (četvrto vijeće) od 4. prosinca 2018. u predmetu T-560/16;

2.    odluči u skladu sa zahtjevom koji je tužitelj postavio u tom postupku, to jest

    poništi odluku EUIPO-a (tada: OHIM) od 2. listopada 2014., prema kojoj se tužitelj iz odjela Međunarodna suradnja i pravni poslovi premješta u odjel Operativne djelatnosti;

    podredno: nakon ukidanja gore navedene presude predmet vrati predmet Općem sudu na ponovno odlučivanje;

3.    naloži EUIPO-u snošenje troškova cijelog postupka, odnosno postupka pred Općim sudom Europske unije i žalbenog postupka pred Sudom Europske unije.

Žalbeni razlozi i glavni argumenti

Žalba se temelji na devet žalbenih razloga.

Kao prvo, Opći sud u pobijanoj presudi pogrešno je protumačio „pravilo o podudarnosti” između žalbe u smislu članka 91. stavka 2. Pravilnika o osoblju i kasnije podnesene tužbe jer je kao nedopušten odbio tužbeni razlog koji se pozivao na pravilo o podudarnosti, a koji tužitelj u trenutku podnošenja žalbe uopće nije mogao isticati zbog još neizvršene dodjele zadataka.

Kao drugo, Opći sud je pogrešno tumačio kriterije za ocjenu postojanja zlouporabe ovlasti time što je postavio opće pravno pravilo da ne može biti riječ o zlouporabi ovlasti u slučaju kada neka provedbena mjera nije utvrđena nespojivom s interesom službe. To opće pravno pravilo ne može biti pravilno jer se njime načelno isključuju sve situacije slučajeva zlouporabe ovlasti u kojima uprava ističe uvjerljiv interes službe, a da pritom ne nastoji zaista ostvariti taj interes. Upravo ti slučajevi inteligentno složene zlouporabe ovlasti ne smiju se izuzeti od pravnog nadzora tako formuliranim općim pravnim pravilom.

Kao treće, Opći sud je pogrešno tumačio zahtjeve za saslušanje, koji jamče tužiteljevo pravo na saslušanje, koje je utvrđeno i u članku 41. stavku 1. u vezi s člankom 41. stavkom 2. točkom (a) Povelje Europske unije o temeljnim pravima, time što saslušanje smatra nužnim samo u slučajevima kada bi namjeravana pojedinačna mjera sa stajališta tijela na dotičnu osobu mogla nepovoljno utjecati. Međutim, saslušanje i priznavanje prava na saslušanje trebaju služiti upravo svrsi otkrivanja aspekata i učinaka namjeravanih odluka koje sâmo tijelo još nije uzelo u obzir.

Kao četvrto, Opći sud je u nekoliko navrata povrijedio tužiteljevo pravo na saslušanje time što je, među ostalim, ignorirao novi argument istaknut na raspravi u skladu s člankom 85. stavkom 3. Poslovnika Općeg suda te nije razmotrio odgovarajući prijedlog svjedoka niti donio odluku u skladu s člankom 85. stavkom 4. tog poslovnika. Opći sud povrijedio je tužiteljevo pravo na saslušanje i zbog toga što nije saslušao svjedoke koji su bili navedeni već u tužbi, a istodobno tužitelju predbacuje nedostatne dokaze.

Kao peto, Opći sud time usto povređuje osnovna načela kojima se jamči pošteno suđenje i vladavina prava u smislu članka 47. Povelje o temeljnim pravima i izaziva sumnje o djelotvornosti pravne zaštite.

Kao šesto, Opći sud je u nekoliko navrata iskrivio činjenice koje su mu dostavljene.

Kao sedmo, ističe se manjkavo razjašnjenje činjeničnog stanja, kao osmo, nepostojanje obrazloženja, a kao deveto povreda pravila logičkog zaključivanja.

____________