Language of document : ECLI:EU:C:2017:109

Predmet C443/16

Francisco Rodrigo Sanz

protiv

Universidad Politécnica de Madrid

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Juzgado de lo Contencioso‑Administrativo no 8 de Madrid)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Članak 99. Poslovnika Suda – Direktiva 1999/70/EZ – Okvirni sporazum o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP – Članak 4. – Uzastopni ugovori o radu na određeno vrijeme u javnom sektoru – Restrukturiranje organizacije sveučilišta – Nacionalni propis – Integracija profesora visokih škola u zbor redovitih sveučilišnih profesora – Uvjet – Stjecanje doktorske titule – Promjena iz rada u punom radnom vremenu u rad u nepunom radnom vremenu – Primjena samo na redovite profesore koji su zaposleni kao privremeni službenici – Načelo nediskriminacije”

Sažetak – Rješenje Suda (deseto vijeće) od 9. veljače 2017.

Socijalna politika – Okvirni sporazum o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP – Direktiva 1999/70 – Zabrana diskriminacije radnika zaposlenih na određeno vrijeme – Restrukturiranje organizacije sveučilišta – Nacionalni propis kojim se predviđa integracija profesora visokih škola u zbor redovitih sveučilišnih profesora – Uvjet – Stjecanje doktorske titule – Promjena iz rada u punom radnom vremenu u rad u nepunom radnom vremenu u slučaju nepostojanja te titule – Primjena samo na redovite profesore koji su zaposleni kao privremeni službenici – Nedopuštenost

(Direktiva Vijeća 1999/70, Prilog, čl. 4. t. 1.)

Članak 4. točku 1. Okvirnog sporazuma o radu na određeno vrijeme, sklopljenog 18. ožujka 1999., koji se nalazi u Prilogu Direktivi Vijeća 1999/70/EZ od 28. lipnja 1999. o Okvirnom sporazumu o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP, treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis, poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku, koji u okviru mjera restrukturiranja organizacije sveučilišta ovlašćuje nadležne administracije predmetne države članice skratiti radno vrijeme redovitih profesora visokih škola koji su zaposleni kao privremeni službenici na pola zbog toga što nemaju doktorsku titulu, dok redoviti profesori visokih škola zaposleni kao stalni službenici koji nemaju doktorsku titulu nisu podvrgnuti istoj mjeri.

Naime, primjena takvog pravila počiva na općoj premisi prema kojoj određeno vrijeme radnog odnosa redovitih profesora visokih škola samo po sebi opravdava različito postupanje prema toj kategoriji profesora u odnosu na one koji uživaju status stalnog službenika iako obje kategorije profesora obavljaju slične poslove. Takva je premisa u suprotnosti s ciljevima Direktive 1999/70 i Okvirnog sporazuma.

Ova se tvrdnja ne može dovesti u pitanje argumentom prema kojem bi različito postupanje prema privremenim službenicima bilo opravdano upravljačkim mjerama zbora sveučilišnih nastavnika i smanjenjem proračuna koje je odredila odnosna država članica s obzirom na to da je Sud već presudio da proračunski razlozi, uključujući i one temeljene na potrebi da se osigura strogo upravljanje osobljem, ne mogu biti opravdanje za diskriminaciju (vidjeti u tom smislu presude od 23. listopada 2003., Schönheit i Becker, C‑4/02 i C‑5/02, EU:C:2003:583, t. 85., kao i od 22. travnja 2010., Zentralbetriebsrat der Landeskrankenhäuser Tirols, C‑486/08, EU:C:2010:215, t. 46.).

Naime, iako proračunski razlozi mogu biti temelj izbora socijalne politike države članice i mogu utjecati na karakter i doseg mjera socijalne zaštite koje država želi donijeti, oni međutim nisu sami za sebe cilj takve politike i stoga ne mogu opravdati primjenu nacionalnog propisa koji dovodi do različitog postupanja na štetu radnika zaposlenih na određeno vrijeme (vidjeti po analogiji presude od 24. listopada 2013., Thiele Meneses, C‑220/12, EU:C:2013:683, t. 43., od 26. studenoga 2014., Mascolo i dr., C‑22/13, C‑61/13 do C‑63/13 i C‑418/13, EU:C:2014:2401, t. 110., kao i rješenje od 21. rujna 2016., Popescu, C‑614/15, EU:C:2016:726, t. 63.). Naposljetku valja dodati da je članak 4. točka 1. Okvirnog sporazuma bezuvjetan i dovoljno precizan da se pred nacionalnim sudom pojedinci na njega mogu pozivati protiv države (vidjeti u tom smislu presude od 22. prosinca 2010., Gavieiro Gavieiro i Iglesias Torres, C‑444/09 i C‑456/09, EU:C:2010:819, t. 78. do 83., i od 8. rujna 2011., Rosado Santana, C‑177/10, EU:C:2011:557, t. 56., kao i mišljenje od 21. rujna 2016., Álvarez Santirso, C‑631/15, EU:C:2016:725, t. 59.).

(t. 51.‑53., 55., 56. i izreka)