Language of document : ECLI:EU:C:2013:768

PRESUDA SUDA (veliko vijeće)

26. studenoga 2013.(*)

„Žalba – Tržišno natjecanje – Zabranjeni sporazumi – Tržište industrijskih plastičnih vreća – Pripisivanje društvu majci protupravnog ponašanja društva kćeri – Prekomjerna duljina postupka pred Općim sudom – Načelo učinkovite sudske zaštite”

U predmetu C‑40/12 P,

povodom žalbe na temelju članka 56. Statuta Suda Europske unije podnesene 27. siječnja 2012.,

Gascogne Sack Deutschland GmbH, ranije Sachsa Verpackung GmbH, sa sjedištem u Wiedi (Njemačka), koje zastupaju F. Puel i L. François‑Martin, avocats,

žalitelj,

druga stranka u postupku je:

Europska komisija, koju zastupaju F. Castillo de la Torre i N. von Lingen, u svojstvu agenata, sa stalnom adresom u Luksemburgu,

tuženik u prvostupanjskom postupku,

SUD (veliko vijeće),

u sastavu: V. Skouris, predsjednik, K. Lenaerts, potpredsjednik, R. Silva de Lapuerta, M. Ilešič, L. Bay Larsen, M. Safjan, predsjednici vijeća, J. Malenovský, E. Levits, A. Ó Caoimh, J.‑C. Bonichot, A. Arabadjiev, D. Šváby, te M. Berger (izvjestiteljica), suci,

nezavisna odvjetnica: E. Sharpston,

tajnik: M. V. Tourrès, administrator,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 5. veljače 2013.,

saslušavši mišljenje nezavisne odvjetnice na raspravi održanoj 30. svibnja 2013.,

donosi sljedeću

Presudu

1        Gascogne Sack Deutschland GmbH, ranije Sachsa Verpackung GmbH (u daljnjem tekstu, u oba slučaja: žalitelj), svojom žalbom zahtijeva ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 16. studenoga 2011., Sachsa Verpackung/Komisija (T‑79/06, u daljnjem tekstu: pobijana presuda), kojom je Opći sud odbio tužbu tužitelja kojom je on zahtijevao djelomično poništenje i preinaku Odluke Komisije C(2005) 4634 final, od 30. studenoga 2005., o postupku primjene članka [81. UEZ‑a] (predmet COMP/F/38.354 – Industrijske vreće) (u daljnjem tekstu: sporna odluka), ili, podredno, smanjenje iznosa novčane kazne koja mu je izrečena tom odlukom.

 Pravni okvir

2        Uredba Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [81. UEZ‑a] i [82. UEZ‑a] (SL 2003, L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165.)., koja je zamijenila Uredbu Vijeća br. 17 od 6. veljače 1962., Prvu uredbu o provedbi članaka [81. UEZ‑a] i [82. UEZ‑a] (SL 1962, 13, str. 204.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 3., str. 3.), propisuje u svom članku 23. stavcima 2. i 3., kojim je zamijenjen članak 15. stavak 2. Uredbe br. 17:

„2. Komisija može poduzetnicima i udruženjima poduzetnika odlukom propisati [izreći] novčane kazne ako bilo namjerno ili nepažnjom:

(a) krše odredbe članka [81. UEZ‑a] ili [82. UEZ‑a] […]

[…]

Za svakog poduzetnika i svako udruženje poduzetnika koje sudjeluje u povredi propisa, novčana kazna ne smije prelaziti 10 % njegovog ukupnog prihoda u prethodnoj poslovnoj godini.

[…]

3.      Pri određivanju iznosa novčane kazne uzet će se u obzir težina i trajanje povrede.”

3        Smjernice o metodi za utvrđivanje novčanih kazni koje se propisuju u skladu s člankom 15. stavkom 2. Uredbe br. 17. i člankom 65. stavkom 5. Ugovora o EZUČ-u (SL 1998, C 9, str. 3., u daljnjem tekstu: Smjernice iz 1998.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 6.), primjenjive u vrijeme donošenja sporne odluke, određuju u točki 1. da „[o]snovni će se iznos [novčane kazne] utvrditi prema težini i trajanju povrede, koji su jedini kriterij iz članka 15. stavka 2. Uredbe br. 17.

4        Što se tiče težine povrede, prema točki 1. A. stavku 1. navedenih smjernica kod ocjene težine povrede, mora se uzeti u obzir vrsta povrede, njezin stvaran učinak na tržište, kada ga je moguće izmjeriti, kao i veličina mjerodavnog tržišta u zemljopisnom smislu.

5        Sukladno stavku 2. iste točke Smjernica iz 1998., povrede se mogu podijeliti u tri kategorije, i to manje povrede, teške povrede i vrlo teške povrede. Potonje su posebno horizontalna ograničenja kao što su „cjenovni karteli” i kvote koje proizlaze iz podjele tržišta.

 Okolnosti spora i sporna odluka

6        Žalitelj je društvo osnovano u skladu s njemačkim pravom. Gascogne Deutschland GmbH, društvo kći u 100 % vlasništvu Groupe Gascogne SA (u daljnjem tekstu: Groupe Gascogne), društva osnovanog u skladu s francuskim pravom, 1994. godine stekao je 90 % udjela žalitelja. Preostalih 10 % njegovih udjela izravno je stekao Groupe Gascogne. Tužitelj je 2008. promijenio tvrtku i postao Gascogne Sack Deutschland GmbH.

7        British Polythene Industries plc obavijestio je 2001. Komisiju o postojanju zabranjenog sporazuma u sektoru industrijskih vreća.

8        Komisija je pristupila provjerama tijekom lipnja 2002., a u srpnju 2002. žalitelj ju je obavijestio da želi surađivati. Komisija je pokrenula upravni postupak 29. travnja 2004. i donijela obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u odnosu na nekoliko društava, među kojima i u odnosu na žalitelja.

9        Komisija je 30. studenoga 2005. donijela spornu odluku, u članku 1. stavku 1. podstavku k), u kojem se navodi da su žalitelj i Groupe Gascogne prekršili članak 81. UEZ‑a sudjelujući, prvi put od 9. veljače 1988. do 26. lipnja 2002. i drugi put od 1. siječnja 1994. do 26. lipnja 2002., u više sporazuma i usklađenih djelovanja u sektoru industrijskih plastičnih vreća u Belgiji, Njemačkoj, Španjolskoj, Francuskoj, Luksemburgu i Nizozemskoj, koji su se odnosili na određivanje cijena i uspostavu zajedničkih modela izračunavanja cijena, podjelu tržišta i dodjele prodajnih kvota, podjele kupaca, poslova i narudžbi, usklađeno dostavljanje ponuda na određene javne natječaje i razmjenu individualiziranih informacija.

10      Stoga je Komisija žalitelju u članku 2. stavku 1. podstavku i) sporne odluke izrekla novčanu kaznu u iznosu od 13,20 milijuna eura, precizirajući kako je, u odnosu na taj iznos, Groupe Gascogne odgovoran solidarno u visini od 9,90 milijuna eura.

 Pobijana presuda

11      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 23. veljače 2006. žalitelj je pokrenuo postupak protiv sporne odluke. U bitnom, zahtijevao je da Opći sud poništi spornu odluku u dijelu u kojem se ista odnosi na njega ili, podredno, da smanji iznos novčane kazne koja mu je izrečena.

12      U prilog svojoj tužbi žalitelj je istaknuo osam tužbenih razloga. Prva tri tužbena razloga, koji su istaknuti kao glavni, odnosili su se na poništenje sporne odluke i bili su utemeljeni na, kao prvo, očitoj pogreški u ocjeni stupnja umiješanosti žalitelja u zabranjeni sporazum, kao drugo, nedostacima u obrazloženju sporne odluke u pogledu sudjelovanja žalitelja u podskupini „Njemačka” i, kao treće, povredi, s jedne strane, članka 81. UEZ‑a, koja se sastoji u tome što je Komisija pogrešno pripisala neka postupanja žalitelja njegovom društvu majci, odnosno Groupe Gascogne, i, s druge strane, članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003.

13      Ostalih pet tužbenih razloga, koji su istaknuti podredno, odnosili su se na smanjenje iznosa novčane kazne. Četvrti tužbeni razlog odnosio se na pogrešku u ocjeni težine povrede; peti tužbeni razlog na pogrešku u ocjeni duljine povrede; šesti tužbeni razlog, istaknut podredno prethodno navedenima, na pogrešku u ocjeni jer nisu uzete u obzir olakotne okolnosti; sedmi tužbeni razlog na pogrešku u ocjeni u pogledu suradnje žalitelja tijekom upravnog postupka i, osmi tužbeni razlog, istaknut podredno svim prethodno navedenima, na povredu načela proporcionalnosti.

14      Podneskom od 20. listopada 2010., žalitelj je zatražio ponovno otvaranje pisanog dijela postupka zbog pojavljivanja novog pravnog pitanja tijekom postupka, i to stupanja na snagu Lisabonskog ugovora i, točnije, članka 6. UFEU‑a, kojim je Povelja temeljnih prava Europske unije (u daljnjem tekstu: Povelja) uzdignuta u rang primarnog prava.

15      Na raspravi održanoj 2. veljače 2011. žalitelj je istaknuo, pored tužbenih razloga navedenih u tužbi, povredu pretpostavke nedužnosti zajamčene člancima 48. Povelje i 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP). U tom pogledu Opći sud je u točkama 92. i 93. pobijane presude presudio:

„ 92      […] prigovor tužitelja koji se temelji na povredi načela pretpostavke nedužnosti, zajamčene člankom 48. [P]ovelje, predstavlja dodatan argument u odnosu na one koji su izneseni u okviru tužbenih razloga istaknutih u fazi tužbe i ne pokazuje dovoljno usku vezu s prvotno iznesenim argumentima da bi se smatralo da proizlazi iz normalnog razvoja rasprave tijekom sudskog postupka. Taj se prigovor stoga mora smatrati novim.

93      Potrebno je stoga utvrditi predstavlja li stupanje na snagu Ugovora o Europskoj uniji 1. prosinca 2009., i posebno njegovog članka 6., koji [P]ovelji dodjeljuje istu pravnu snagu kao i Ugovorima, novu činjenicu koja opravdava podnošenje novih prigovora. U tom pogledu potrebno je primijetiti da je, na dan donošenja [sporne] odluke, načelo pretpostavke nedužnosti bilo dio pravnog sustava koji je to načelo, kao opće načelo prava Unije, jamčio u postupcima koji se odnose na povrede pravila tržišnog natjecanja […]” 

16      Opći sud je iz navedenog zaključio da se žalitelj ne može pozivati na izmjene nastale u pravnom sustavu Unije stupanjem na snagu Lisabonskog ugovora kako bi u fazi rasprave iznio tvrdnju da je došlo do povrede načela pretpostavke nedužnosti.

17      Što se tiče triju tužbenih razloga iz tužbe koji se odnose na poništenje, Opći ih je sud otklonio kao neosnovane. Što se tiče posebno prvog dijela trećeg tužbenog razloga, koji se temelji na povredi članka 81. UEZ‑a, zato što je Komisija navodno pogrešno pripisala postupanje žalitelja njegovom društvu majci, odnosno Groupe Gascogne, Opći sud najprije je podsjetio, u točki 87. pobijane presude, na praksu Suda iz koje proizlazi da, kada društvo majka drži 100 % kapitala društva kćeri koje je počinilo povredu pravila tržišnog natjecanja, postoji oboriva pretpostavka prema kojoj navedeno društvo majka izvršava odlučujući utjecaj na ponašanje svog društva kćeri. Opći sud potom je utvrdio, u točki 88. navedene presude, da je nesporno da je „Groupe Gascogne [držao] cjelokupni kapital tužitelja, tako da je Komisija mogla pretpostaviti da je društvo majka izvršavalo odlučujući utjecaj na svoje društvo kćer”. Opći sud je dodao kako je Komisija nadalje pojasnila da je „Groupe Gascogne primao mjesečno podatke od tužitelja, da je potonji dio funkcionalno integriran u ogranak 'Savitljiva ambalaža' te grupe i da su neki od čelnika grupe bili članovi 'Beirata', nadzornog i upravnog tijela tužitelja”. Nakon što je u točki 89. te presude ponovio argumente koje je potonji istaknuo radi pobijanja tih utvrđenja, Opći sud je zaključio u točki 90. pobijane presude kako je „potrebno ipak utvrditi da ti dokazi nisu takve prirode da bi oborili pretpostavku prema kojoj je Groupe Gascogne izvršavao odlučujući utjecaj na tužitelja”.

18      Što se tiče drugog dijela trećeg tužbenog razloga, koji se temelji na povredi članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003, zbog toga što Komisija prilikom izračunavanja novčane kazne izrečene za povredu počinjenu između 9. veljače 1988. i 31. prosinca 1993. nije poštovala gornju granicu od 10 % prihoda poduzetnika u pitanju, Opći sud je u točkama 108. i 109. pobijane presude presudio:

„108 […] kada je učinjena razlika između prvog razdoblja, za koje je samo društvo kći odgovorno za povredu, i drugog razdoblja, za koje društvo majka solidarno odgovara s društvom kćeri za počinjenu povredu, članak 23. stavak 2. Uredbe br. 1/2003 ne nalaže Komisiji da provjeri je li dio novčane kazne za čije plaćanje se društvo majka ne smatra solidarno odgovornim, niži od gornje granice od 10 % prihoda samog društva kćeri. Cilj je gornje granice iz te odredbe isključivo spriječiti nametanje novčane kazne koja bi bila prekomjerna s obzirom na ukupnu veličinu gospodarskog subjekta na dan donošenja odluke, pri čemu promet društva koje je jedino odgovorno za povredu, kakav je bio u vrijeme počinjenja povrede ili izricanja novčane kazne, u tom pogledu manje važan.

109      Okolnost da je Komisija, u svojoj ranijoj praksi odlučivanja, drukčije primjenjivala tu odredbu, za što se pokazalo da ide u korist društva u pitanju, ne utječe na to razmatranje. Kao što je to Komisija istaknula, dovoljno je navesti ona da, u tom pogledu, nije vezana svojom ranijom praksom odlučivanja s obzirom na to da potonja ni u kojem slučaju ne predstavlja pravni okvir za izračunavanje iznosa novčanih kazni […]”

19      Opći sud je također otklonio pet drugih tužbenih razloga, istaknutih podredno, s ciljem smanjenja iznosa novčane kazne. Što se tiče posebno prvog dijela četvrtog tužbenog razloga, koji se temelji na tome što je Komisija navodno uzela u obzir, radi izračunavanja novčane kazne, stvaran učinak povrede na tržište, a da isti nije bilo moguće izmjeriti, Opći je sud u točki 117. pobijane presude presudio da „kako to proizlazi iz teksta Smjernica [iz 1998.], stvaran učinak povrede na tržište uzima se u obzir radi ocjene težine povrede samo kada ga je moguće izmjeriti”. U točki 118. navedene presude Opći je sud, iz tog razloga, odbacio argument žalitelja prema kojem bi trebao smanjiti iznos novčane kazne koju je izrekla Komisija u slučaju kada učinak povrede na tržište nije moguće izmjeriti. U tom kontekstu nastojao je razlikovati ovaj predmet od predmeta u kojem je donio presudu od 5. travnja 2006., Degussa/Komisija (T‑279/02, Zb., str. II‑897.), na koju se pozvao žalitelj. U tu svrhu utvrdio je, u točki 119. iste presude, da „u predmetnom slučaju, s jedne strane, Komisija ne tvrdi da može izmjeriti učinak povrede na tržište i da, s druge strane, tužitelj nije izložio ni jedan argument niti je iznio ijedan dokaz s ciljem da dokaže da, u stvarnosti, zabranjeni sporazum nije proizveo nikakav učinak i da prema tome nije imao nikakav utjecaj na tržište”.

20      Nakon razmatranja svih tužbenih razloga koje je tužitelj istaknuo u prilog svojoj tužbi, Opći ju je sud u cijelosti odbio.

 Žalbeni zahtjevi stranaka i postupak pred Sudom

21      Žalitelj zahtijeva od Suda da:

–        da ukine pobijanu presudu i vrati predmet Općem sudu radi odlučivanja o financijskim posljedicama koje su za njega nastale zbog prekoračenja, od strane Općeg suda, razumnog roka za suđenje;

–        podredno, smanji iznos novčane kazne koju mu je izrekla Komisija kako bi se navedene financijske posljedice uzele u obzir;

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

22      Komisija zahtijeva od Suda da:

–        odbije žalbu i

–        naloži žalitelju snošenje troškova.

23      Podneskom od 11. rujna 2012. žalitelj je, pozvavši se na članak 42. stavak 2. podstavak 1. Poslovnika Suda, u verziji primjenjivoj na taj dan, zatražio ponovno otvaranje pisanog dijela postupka zbog nastanka nove okolnosti, i to vrlo teške financijske situacije u kojoj se nalazi.

24      Na temelju članka 24. Statuta Suda Europske unije i članka 61. njegovog Poslovnika, Sud je pozvao stranke, Europske parlament i Vijeće Europske unije te države članice, da odgovore na pitanja koja se odnose na kriterije koji omogućuju ocjenu razumnosti duljine postupka vođenog pred Općim sudom te na mjere kojima se mogu popraviti posljedice njegove prekomjerne duljine.

 O žalbi

 Prvi žalbeni razlog

 Argumentacija stranaka

25      U okviru svog prvog žalbenog razloga žalitelj ističe da je Opći sud povrijedio pravo time što nije uzeo u obzir posljedice stupanja na snagu Lisabonskog ugovora 1. prosinca 2009., a posebno članka 6. UFEU‑a, koji Povelji dodjeljuje istu pravnu snagu kao i Ugovorima. Potonji nije uzeo u obzir da je riječ o novom pravnom pitanju u smislu članka 48. stavka 2. podstavka 1. njegovog poslovnika i da je ta okolnost ovlastila žalitelja da tijekom postupka iznese novi razlog, koji se temelji na pretpostavci nedužnosti zajamčenoj člankom 48. Povelje. Žalitelj zapravo smatra da pretpostavka, koja dopušta da se društvu majci koje drži 100 % kapitala društva kćeri pripiše protutržišno ponašanje društva kćeri, predstavlja pretpostavku krivnje koja je nespojiva s Poveljom.

26      Komisija odgovara da je taj žalbeni razlog preopćenit, jer ne objašnjava razlog zbog kojeg bi stupanje na snagu Lisabonskog ugovora predstavljalo novo pravno pitanje, i da je stoga neosnovan.

 Ocjena Suda

27      Na početku, potrebno je napomenuti da žalitelj u svojoj žalbi ne navodi da se u tužbi kojom je pokrenut postupak pred Općim sudom na bilo koji način pozivao na Povelju.

28      U vezi s pitanjem je li stupanje na snagu Lisabonskog ugovora trebalo uzeti u obzir, kako to tvrdi žalitelj, kao pitanje za koje se saznalo tijekom postupka pred Općim sudom i koje bi, s te osnove, opravdalo, sukladno 48. stavku 2. podstavku 1. Poslovnika Općeg suda, iznošenje novih razloga, potrebno je napomenuti da je Sud već presudio da se njegovo stupanje na snagu, kojim je Povelja postala dio primarnog prava Unije, ne može smatrati novim pravnim pitanjem u smislu članka 42. stavka 2. podstavka 1. njegovog Poslovnika. U tom kontekstu Sud je naglasio da je, i prije stupanja na snagu tog Ugovora, u više navrata utvrdio da pravo na pravično suđenje kakvo proizlazi osobito iz članka 6. EKLJP‑a predstavlja čini pravo koje Europska unija poštuje kao opće načelo sukladno članku 6. stavku 2. UEU‑a (vidjeti, posebno, presudu od 3. svibnja 2012., Legris Industries/Komisija, C‑289/11 P, točku 36.).

29      Ovo tumačenje koje je Sud dao u svrhu primjene njegovog Poslovnika vrijedi mutatis mutandis za primjenu odgovarajućih odredaba Poslovnika Općeg suda.

30      U svakom slučaju, sudska praksa nakon stupanja na snagu Lisabonskog ugovora potvrdila je da pretpostavka, prema kojoj društvo majka koje drži cjelokupni ili gotovo cjelokupni kapital svog društva kćeri stvarno izvršava odlučujući utjecaj na potonju, nije nespojiva s načelom pretpostavke nedužnosti (vidjeti, u tom smislu, presude od 19. lipnja 2012., Alliance One International i Standard Commercial Tobacco/Komisija i Komisija/Alliance One International i dr., C‑628/10 P i C‑14/11 P, točke 46., 47., 108. i 113., te od 18. srpnja 2013., Schindler Holding i dr./Komisija, C‑501/11 P, točke 108. do 111. i navedenu sudsku praksu).

31      U tim okolnostima, prvi razlog koji je žalitelj istaknuo u prilog svojoj žalbi treba odbiti kao neosnovan.

 Drugi žalbeni razlog

32      Drugi žalbeni razlog podijeljen je u dva dijela. Prvi dio temelji se na povredi obveze Općeg suda da obrazloži svoju presudu što se tiče odbijanja argumenata koje je žalitelj istaknuo radi dokazivanja svoje poslovne samostalnosti. Drugi dio odnosi se na povredu prava od strane Općeg suda zbog propuštanja da sankcionira nepostojanje obrazloženja sporne odluke u pogledu izračunavanja gornje granice izrečene novčane kazne.

 O prvom dijelu drugog žalbenog razloga

–       Argumentacija stranaka

33      Žalitelj navodi da se Opći sud u točki 89. pobijane presude poziva na različite elemente koje je istaknuo radi dokazivanja da Groupe Gascogne nije izvršavao stvarnu kontrolu nad njegovom poslovnom politikom. Međutim, u točki 90. navedene presude Opći sud se ograničio na to da navedene elemente šturo odbije, koristeći uobičajeni izričaj „Potrebno je međutim utvrditi [...]”, bez provjeravanja svakog pojedinog i navođenja razloga zbog kojih nisu bili dovoljno uvjerljivi. Žalitelj drži da je, postupivši na taj način, Opći sud povrijedio obvezu obrazlaganja, koju ima na temelju dobro utvrđene sudske prakse.

34      Komisija odgovara kako se obveza Općeg suda da obrazlaže svoje odluke ne može tumačiti na način da je isti obvezan detaljno odgovoriti na svaki argument koji istakne jedna od stranaka, posebno kada taj argument nije dovoljno jasan i precizan, kao što je to bio slučaj s argumentima koje je iznio žalitelj pred Općim sudom.

–       Ocjena Suda

35      Prema ustaljenoj praksi Suda, obveza obrazlaganja presuda, koju Opći sud ima na temelju članka 36. i članka 53. stavka 1. Statuta Suda, ne zahtijeva od njega davanje izvješća koje bi iscrpno i jedan po jedan popratilo sve argumente koje su stranke iznijele u sporu. Obrazloženje stoga može biti implicitno, pod uvjetom da ono omogućuje zainteresiranim osobama da saznaju razloge na kojima se temelji presuda, a Sudu da raspolaže s dovoljno elemenata za izvršavanje svog nadzora povodom žalbe (vidjeti, posebno, presudu Alliance One International i Standard Commercial Tobacco/Komisija i gore navedenu Komisija/Alliance One International i dr., točku 64.).

36      U predmetnom slučaju Opći je sud u točkama 78. do 82. pobijane presude ponovio argumentaciju žalitelja, koji smatra da Komisija mora, da bi mogla pripisati postupanje društva kćeri njegovom društvu majci, utvrditi postojanje stvarnog određivanja ponašanja društva kćeri na tržištu od strane društva majke, što ta institucija nije učinila u navedenom slučaju.

37      U svom odgovoru na navedenu argumentaciju Opći je sud najprije podsjetio, u točki 87. pobijane presude, na ustaljenu praksu Suda iz koje proizlazi da, kada društvo majka drži 100 % kapitala društva kćeri koje je počinilo povredu pravila tržišnog natjecanja, postoji oboriva pretpostavka prema kojoj navedeno društvo majka izvršava odlučujući utjecaj na ponašanje svog društva kćeri.

38      Opći sud je potom utvrdio da je žalitelj 100 %-tno društvo kći Groupe Gascognea, što je dovoljno za opravdanje primjene gore navedene pretpostavke. Također je ukazao na određene dodatne indicije koje je Komisija navela u tom kontekstu.

39      Nakon što je u točki 89. pobijane presude naveo konkretne elemente koje je žalitelj istaknuo radi utvrđivanja svoje samostalnosti, Opći sud izričito je u točki 90. iste presude utvrdio da ti elementi nisu takve prirode da bi oborili pretpostavku prema kojoj je Groupe Gascogne izvršavao odlučujući utjecaj na žalitelja. Opći je sud u tom pogledu istaknuo kako je potonji samo iznio tvrdnje i nije dostavio nikakve dokaze kojima bi ih potkrijepio.

40      Kao što je to istaknula nezavisna odvjetnica u točki 63. svog mišljenja, iako se Opći sud nije izričito pozvao na obvezu žalitelja da obori pretpostavku navedenu u točki 8. pobijane presude, u slijedu od točke 88. do 90. te presude jasno su i nedvosmisleno vidljive etape zaključivanja koje je Opći sud slijedio kako bi otklonio elemente koje je iznio žalitelj.

41      U tim okolnostima obrazloženje koje je Opći sud dao u točkama 87. do 90. pobijane presude dovoljno je da omogući žalitelju da sazna razloge na kojima se temelji ta presuda, a Sudu da raspolaže s dovoljno elemenata da izvrši svoj nadzor povodom žalbe.

42      Stoga se prvi dio drugog žalbenog razloga mora odbiti kao neosnovan.

 O drugom dijelu drugog žalbenog razloga

–       Argumentacija stranaka

43      Žalitelj podsjeća da je, pred Općim sudom, osporio iznos od 3,3 milijuna eura koje mora sam platiti s naslova novčane kazne i koji se odnosi na razdoblje između 9. veljače 1988. i 31. prosinca 1993., tijekom kojega nije bio u vlasništvu Groupe Gascogne, ističući da taj iznos premašuje gornju granicu od 10 % prihoda koji je poduzetnik u pitanju ostvario u prethodnoj poslovnoj godini, propisanu člankom 23. stavkom 2. Uredbe br. 1/2003. Žalitelj se u tom pogledu pozvao na Odluku Komisije C(2003) 4570 final od 10. prosinca 2003., o postupku primjene članka [81. UEZ‑a] i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (Predmet COMP/E-2/37.857 – Organski peroksidi), čiji je sažetak objavljen u Službenom listu Europske unije od 30. travnja 2005. (SL L 110, str. 44., u daljnjem tekstu: odluka o organskim peroksidima), iz koje proizlazi da se, kada Komisija pravi razliku između razdoblja u kojem je neko društvo samo odgovorno za svoje postupanje i razdoblja u kojem društvo majka koje je steklo kontrolu nad njim postane odgovorno za postupanje društva kćeri, gornja granica od 10 % prihoda ostvarenog u prethodnoj poslovnoj godini mora odvojeno procjenjivati za ta dva društva.

44      U svojoj žalbi žalitelj tvrdi da je, ograničivši se na ocjenu, u točki 109. pobijane presude, kako Komisija nije vezana svojom ranijom praksom odlučivanja, Opći sud povrijedio pravo. Potonji je, zapravo, trebao sankcionirati Komisiju jer je promijenila svoju praksu a da nije iscrpno i nedvosmisleno obrazložila takvu promjenu pristupa. Žalitelj se u tom pogledu oslanja na presudu od 29. rujna 2011., Elf Aquitaine/Komisija (C‑521/09 P, Zb., str. I‑8947., točka 167.).

45      Prema mišljenju Komisije, sama činjenica da je u nekoj ranijoj odluci slijedila drukčiji pristup ne znači da je „uspostavila uobičajenu prasku”. Situacija iz koje je proizišao predmetni spor nema ništa zajedničko sa situacijom koja je bila povod presudi na koju se žalitelj poziva, u kojoj se Sud oslonio na iznimne okolnosti (gore navedena presuda ELF Aquitaine/Komisija, točke 165. i 167.).

–       Ocjena Suda

46      Najprije valja podsjetiti kako obveza obrazlaganja propisana člankom 296. stavkom 2. UFEU‑a, predstavlja bitan postupovni zahtjev koji se mora razlikovati od pitanja osnovanosti obrazloženja, koje se odnosi na materijalnu zakonitost osporenog akta (vidjeti, osobito, gore navedenu presudu Elf Aquitaine/Komisija, točku 146. i navedenu praksu).

47      U konkretnom predmetu, žalitelj je pred Općim sudom osporio ispravnost metode koju je Komisija upotrijebila u spornoj odluci za izračunavanje iznosa novčane kazne čije plaćanje on sam mora osigurati. Da bi potkrijepio svoju argumentaciju, pozvao se na odluku o organskim peroksidima, ne dovodeći u pitanje primjerenost obrazloženja sporne odluke u tom pogledu.

48      U točkama 107. i 108. pobijane presude, Opći je sud ispitao, u odnosu na članak 23. stavak 2. Uredbe br. 1/2003, pravilnost metode koju je upotrijebila Komisija i odbio argumentaciju žalitelja o osnovanosti.

49      Opći sud je samo dodatno naveo, u točki 109. pobijane presude, kako okolnost da je Komisija u svojoj ranijoj praksi odlučivanja drukčije primijenila navedeni članak 23. stavak 2., za što se pokazalo da ide u korist društva u pitanju, ne utječe na tumačenje koje, prema njemu, treba dati toj odredbi.

50      Dakle, drugi dio drugog žalbenog razloga ne sadrži nikakvu kritiku pravne analize koju je Opći sud proveo u točkama 107. i 108. pobijane presude, već se odnosi na povredu prava koju smatra da je počinio u točki 109. navedene presude, jer nije sankcionirao nedostatke u obrazloženju sporne odluke u pogledu odstupanja koje ona predstavlja u odnosu na odluku o organskim peroksidima.

51      Navedeni dio uvodi tako novi argument, koji se sastoji u osporavanju primjerenosti obrazloženja sporne odluke u pogledu metode izračunavanja koju je Komisija upotrijebila za utvrđivanje zakonske gornje granice od 10 %.

52      Slijedi da navedeni argument mora biti proglašen nedopuštenim, jer je nadležnost Suda u okviru žalbe u načelu ograničena na ocjenu pravnog rješenja koje je dano na temelju razloga raspravljenih pred prvostupanjskim sucima.

53      Žalitelj ne može stoga tvrditi, kako je to učinio tijekom rasprave, da se drugi dio drugog žalbenog razloga odnosi na povredu prava koju je Opći sud počinio u tumačenju članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003.

54      Doista, u žalbi se navedeni dio tog žalbenog razloga izričito temelji na „nedostatku u obrazloženju”. Osim toga, žalitelj se u svojoj argumentaciji poziva jedino na točku 109. pobijane presude, u kojoj se samo ponavlja da Komisija nije vezana svojom ranijom praksom odlučivanja i koja ne sadrži nikakvo tumačenje članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003.

55      Iz gore navedenog slijedi da drugi dio drugog žalbenog razloga ne može biti prihvaćen. Stoga ga se mora u cijelosti odbaciti.

 Treći žalbeni razlog

 Argumentacija stranaka

56      U prvom dijelu svog trećeg žalbenog razloga žalitelj tvrdi da je Opći sud propustio utvrditi povredu koju je prema njegovu mišljenju Komisija počinila u pogledu svoje obveze obrazlaganja sporne odluke u svezi sa stvarnim učinkom povrede na tržište.

57      Žalitelj priznaje da, sukladno Smjernicama iz 1998., kako ih tumači Sud, Komisija nije dužna dokazati stvarni učinak na tržište u slučaju kad je povreda kvalificirana, poput predmetne, kao vrlo teška. Podsjeća da uzimanje u obzir takvog dodatnog elementa ipak dopušta Komisiji da poveća osnovni iznos novčane kazne.

58      Stoga je obrazloženje sporne odluke prema mišljenju žalitelja u tom pogledu dvosmisleno. Posvećujući jedan cijeli odlomak učinku povrede, a da na to nije bila obvezana, Komisija je izazvala dvojbu o tome je li taj kriterij bio uzet u obzir ili ne radi povećanja osnovnog iznosa novčane kazne. Nadalje, nejasnoća je pogoršana činjenicom da je Komisija ocijenila, s jedne strane, da učinak na tržište nije bio mjerljiv i, s druge strane, da je taj učinak nužno mogao biti izveden iz uspostavljanja tajnih sporazuma. Žalitelj drži da je na taj način spriječen da uspješno pripremi svoju obranu. Prema njegovom mišljenju, Opći sud je, ne provjerivši obrazloženje sporne odluke, i sam dao nelogično i neprikladno obrazloženje.

59      U drugom dijelu svog trećeg žalbenog razloga žalitelj prigovara Općem sudu da nije sankcionirao povredu prava koju je počinila Komisija time što je zaključila o postojanju stvarnog učinka na tržište na temelju same činjenice uspostavljanja tajnih sporazuma, bez pružanja, kako to zahtijeva sudska praksa, konkretnih, vjerodostojnih i dostatnih indicija.

60      Komisija smatra da je taj žalbeni razlog nedopušten u oba svoja dijela, jer nije istaknut u prvom stupnju. Pred Općim sudom žalitelj se zapravo ograničio na isticanje da je, s obzirom na to da je njegovo sudjelovanje u povredi bilo ograničeno, njezin učinak također bio smanjen.

 Ocjena Suda

61      Kako bi se ocijenila dopuštenost trećeg žalbenog razloga, potrebno je podsjetiti na argumentaciju koju je žalitelj iznio u prvom stupnju o pitanju stvarnog učinka povrede na tržište.

62      Ovo pitanje raspravljeno je pred Općim sudom u okviru četvrtog tužbenog razloga, koji je bio istaknut u svrhu smanjenja novčane kazne i temeljio se na navodnoj pogrešnoj ocjeni Komisije u pogledu težine povrede. Kako to proizlazi iz točaka 113. do 115. pobijane presude, žalitelj je, kao prvo, prigovorio Komisiji što je smatrala, protivno Smjernicama iz 1998., da za utvrđenje težine povrede nije nužno da njezin učinak bude mjerljiv. Kao drugo, istaknuo je da je Komisija ipak pokušala dokazati stvarne učinke zabranjenog sporazuma navodeći određen broj postupanja, za koja je tvrdio da u njih nije bio umiješan i, što je, prema njegovom mišljenju, trebalo biti uzeto u obzir prilikom ocjene težine povrede koja mu je stavljena na teret. Kao treće, žalitelj ističe da je sama Komisija priznala kako nije bilo moguće precizno izmjeriti stvarni učinak povrede, što, prema njegovom mišljenju, opravdava smanjenje novčane kazne.

63      Čini se stoga da je argumentacija žalitelja u prvom dijelu trećeg žalbenog razloga njegove žalbe, koja se temelji na navodnom nepostojanju obrazloženja sporne odluke, nova, s obzirom na to da u prvom stupnju žalitelj nije naveo teškoće u vezi s razumijevanjem navedene odluke niti s iznošenjem svoje obrane.

64      Zbog razloga navedenih u točki 52. ove presude, navedeni dio mora se odbaciti kao nedopušten.

65      Što se tiče drugog dijela trećeg žalbenog razloga, koji se temelji na nedostatku utvrđenja od strane Općeg suda navodne povrede prava koju je počinila Komisija prilikom ocjene postojanja učinka na tržište, dovoljno je navesti da se, u pogledu argumentacije koju je žalitelj iznio u prvom stupnju, a koja je sažeta u točki 62. ove presude, taj dio žalbenog razloga mora također smatrati novim. U tom pogledu, zbog istih razloga poput onih navedenih u točki 52. ove presude, isti je nedopušten.

66      Budući da ni jedan od dvaju dijelova trećeg žalbenog razloga istaknutog u prilog žalbe ne može biti prihvaćen, taj se žalbeni razlog mora odbaciti.

 Četvrti žalbeni razlog

 Argumentacija stranaka

67      U okviru ovog žalbenog razloga, žalitelj ističe da u predmetnom slučaju nije poštovano njegovo temeljno pravo na suđenje u razumnom roku, kako je zajamčeno člankom 6. EKLJP‑a.

68      Žalitelj podsjeća da je postupak vođen pred Općim sudom započeo 23. veljače 2006., a okončan je 16. studenoga 2011. Naglašava da je, između završetka pisanog postupka i prve informacije koju je primio u vezi sa stanjem predmeta, proteklo dugo razdoblje inercije Općeg suda.

69      Prema njegovom mišljenju, ni složenost ni opsežnost spisa kao ni broj poduzetnika ili broj jezika postupka u pitanju ne mogu opravdati potpuni izostanak postupanja u predmetu od strane Općeg suda tijekom navedenog razdoblja.

70      Žalitelj ističe da je, kad je podnio svoju tužbu Općem sudu protiv sporne odluke, odlučio da neće odmah platiti izrečenu novčanu kaznu i morao je, zauzvrat, prihvatiti plaćanje kamate na iznos novčane kazne te osnovati bankarsko jamstvo. Prekomjerna duljina postupka imala je za posljedicu povećanje troškova vezanih za takve mjere.

71      Stoga žalitelj zahtijeva od Suda da ukine pobijanu presudu ili, podredno, da smanji iznos izrečene novčane kazne kako bi se vodilo računa o navedenim financijskim posljedicama, uzimajući u obzir financijski teret koji je morao podnijeti zbog povrede svog prava na poštovanje razumnog roka za suđenje.

72      Komisija najprije ističe da taj žalbeni razlog nije dopušten, jer nije iznijet na raspravi pred Općim sudom.

73      Što se tiče merituma, Komisija ocjenjuje da, pod pretpostavkom da je prekoračen razuman rok u okviru sudskog postupka usmjerenog protiv odluke kojom je izrečena kazna poduzetniku zbog povrede pravila tržišnog natjecanja, primjereno pravno sredstvo ne bi trebalo biti smanjenje izrečene novčane kazne nego tužba za naknadu štete. Podredno, Komisija smatra da bi, ako Sud ocijeni da je došlo do povrede načela razumnog roka i da ta povreda iziskuje pravno sredstvo koje se sastoji u smanjivanju novčane kazne, takvo smanjivanje trebalo biti simbolično.

 Ocjena Suda

–       Dopuštenost

74      Kao što proizlazi iz članka 58. stavka 1. Statuta Suda i iz njegove sudske prakse, Sud je nadležan, povodom žalbe, nadzirati je li Opći sud počinio povrede postupka koje štete interesima žalitelja (vidjeti, osobito, presudu od 16. srpnja 2009., Der Grüne Punkt – Duales System Deutschland/Komisija, C‑385/07 P, Zb., str. I‑6155., točku 176.).

75      U odnosu na nepravilnost koja je istaknuta u okviru ovog žalbenog razloga, potrebno je podsjetiti da, neovisno o činjenici što se žalitelj poziva na članak 6. stavak 1. EKLJP‑a, članak 47. stavak 2. Povelje, koji odgovara navedenoj odredbi EKLJP‑a, određuje da „[svatko] ima pravo na pravično, javno suđenje u razumnom vremenskom roku pred neovisnim i nepristranim sudom, prethodno osnovanim u skladu sa zakonom”. Kako je to Sud u više prilika presudio, ovaj članak odnosi se na načelo učinkovite sudske zaštite (vidjeti, osobito, gore navedenu presudu Der Grüne Punkt – Duales System Deutschland/Komisija, točku 179. i navedenu sudsku praksu).

76      Na gore navedenoj osnovi, takvo pravo primjenjivo je u okviru sudskog postupka protiv odluke Komisije (vidjeti, osobito, gore navedenu presudu Der Grüne Punkt – Duales System Deutschland/Komisija, točku 178. i navedenu sudsku praksu).

77      Iako svoje prigovore usmjerava prvenstveno na razdoblje procesne neaktivnosti Općeg suda, koje je trajalo od završetka pisanog postupka do početka usmenog postupka, žalitelj nije istaknuo povredu tog prava na raspravi pred Općim sudom.

78      Protivno onome što tvrdi Komisija, takav propust ne može imati za posljedicu nedopuštenost četvrtog žalbenog razloga, jer je istaknut po prvi put u žalbenom postupku. Naime, iako stranka mora moći istaknuti postupovnu nepravilnost u trenutku kada smatra da je došlo do povrede primjenjivih pravila, ona ne može biti dužna to učiniti u stadiju kada puni učinci te povrede nisu još poznati. Kada je riječ o prekoračenju razumnog roka za suđenje od strane Općeg suda, tužitelj koji smatra da to prekoračenje pred Općim sudom šteti njegovim interesima nije dužan odmah istaknuti tu povredu. Ako je to potrebno, može sačekati kraj postupka kako bi saznao njegovu ukupnu duljinu i raspolagao na taj način sa svim elementima potrebnim za utvrđivanje povrede koju smatra da je pretrpio.

79      Četvrti žalbeni razlog koji je žalitelj istaknuo u prilog žalbe je stoga dopušten.

–       O meritumu

80      Najprije, potrebno je podsjetiti da, prema Europskom sudu za ljudska prava, prekoračenje razumnog roka za suđenje, kao nepravilnost postupka koja dovodi do povrede temeljnog prava, mora pružiti stranci u pitanju učinkovito pravno sredstvo koje joj pruža odgovarajuće popravljanje posljedica (vidjeti, ESLJP, presuda Kudla/Poljska od 26. listopada 2000., Zbirka presuda i odluka 2000 XI, § 156. i 157.).

81      Ako žalitelj zahtijeva ukidanje pobijane presude i, podredno, smanjivanje iznosa novčane kazne koja mu je izrečena, potrebno je istaknuti da je Sud već presudio da, u nedostatku bilo kakve indicije o tome da je prekomjerna duljina postupka pred Općim sudom utjecala na rješenje spora, nepoštovanje razumnog roka za suđenje ne može dovesti do ukidanja pobijane presude (vidjeti u tom smislu, gore navedenu presudu Der Grüne Punkt – Duales System Deutschland/Komisija, točke 190. i 196. te navedenu sudsku praksu).

82      Ta sudska praksa temelji se posebno na stajalištu prema kojem bi, ako ne postoji utjecaj nepoštovanja razumnog roka za suđenje na rješenje spora, ukidanje pobijane presude popravilo povredu načela učinkovite sudske zaštite počinjenu od strane Općeg suda (gore navedena presuda Der Grüne Punkt – Duales System Deutschland/Komsijia, točka 193.).

83      U konkretnom predmetu, žalitelj nije Sudu iznio nikakvu indiciju koja bi ukazivala na to da je nepoštovanje razumnog roka za suđenje od strane Općeg suda moglo imati utjecaj na rješenje spora koji je pred njim vođen.

84      Nadalje, vodeći računa o potrebi da se osigura poštovanje pravila tržišnog natjecanja Europske unije, Sud žalitelju ne može dopustiti da jedino na osnovi nepoštovanja razumnog roka za suđenje dovede u pitanje osnovanost ili iznos novčane kazne, dok su svi ostali žalbeni razlozi usmjereni protiv utvrđenja Općeg suda o pitanju iznosa te novčane kazne i ponašanja koja su njome sankcionirana bili odbijeni (vidjeti, u tom smislu, gore navedenu presudu Der Grüne Punkt – Duales System Deutschland/Komisija, točku 194.).

85      Slijedi da, suprotno onome što zahtijeva žalitelj, četvrti žalbeni razlog ne može dovesti, kao takav, do ukidanja pobijane presude.

86      Što se tiče zahtjeva žalitelja za smanjenje iznosa novčane kazne koja mu je izrečena na način da se vodilo računa o financijskim posljedicama koje su za njega nastale uslijed prekomjerne duljine postupka pred Općim sudom, potrebno je podsjetiti da je isprva Sud, suočen sa sličnom situacijom, prihvatio takav zahtjev iz razloga procesne ekonomije i radi osiguravanja trenutačnog i učinkovitog pravnog sredstva protiv takve nepravilnosti postupka te je, slijedom toga, smanjio iznos novčane kazne (presuda od 17. prosinca 1998., Baustahlgewebe/Komisija, C‑185/95 P, Zb., str. I‑8417, točka 48.).

87      Nakon toga Sud je u okviru jednog predmeta koji se odnosio na odluku Komisije kojom je utvrđeno postojanje zlouporabe vladajućeg položaja ali nije izrečena novčana kazna, presudio da nepoštovanje, od strane Općeg suda, razumnog roka za suđenje može dovesti do tužbe za naknadu štete (gore navedena presuda Der Grüne Punkt – Duales System Deutschland/Komisija, točka 195.).

88      Dakako, ovaj predmet odnosi se na situaciju analognu onoj povodom koje je donesena gore navedena presuda Baustahlgewebe/Komisija. Međutim, tužba za naknadu štete podnesena protiv Unije na temelju članaka 268. UFEU‑a i 340. stavka 2. UFEU‑a predstavlja, po tome što može pokriti sve situacije prekoračenja razumnog roka trajanja nekog postupka, učinkovito i opće primjenjivo pravno sredstvo kojim se utvrđuje i sankcionira takva povreda.

89      Stoga Sud mora odlučiti da povreda obveze suđenja u razumnom roku iz članka 47. stavka 2. Povelje, koju je počinio jedan od sudova Unije, mora pronaći svoju sankciju u tužbi za naknadu štete podnesenoj Općem sudu, jer takva tužba za naknadu štete predstavlja učinkovito pravno sredstvo.

90      Slijedi da se zahtjev usmjeren na ostvarivanje popravljanja štete koju je Opći sud prouzročio nepoštovanjem razumnog roka za suđenje ne može podnijeti izravno Sudu u okviru žalbe, nego se mora podnijeti samom Općem sudu.

91      Što se tiče kriterija na temelju kojih se ocjenjuje je li Opći sud poštovao razumni rok, potrebno je podsjetiti da se razumnost roka za suđenje mora ocjenjivati prema specifičnim okolnostima svakog pojedinog predmeta, kao što su složenost spora i ponašanje stranaka (vidjeti, osobito, gore navedenu presudu Der Grüne Punkt – Duales System Deutschland/Komisija, točku 181. i navedenu sudsku praksu).

92      U tom pogledu, Sud je istaknuo da popis relevantnih kriterija nije iscrpan i da ocjena razumnosti navedenog roka ne zahtijeva sustavno razmatranje okolnosti predmeta u pogledu svakog pojedinog kriterija kad se duljina postupka čini opravdanom s obzirom na samo jedan od njih. Tako, složenost predmeta ili ponašanje tužitelja koje odugovlači postupak mogu opravdati duljinu postupka koji je na prvi pogled predug (vidjeti, osobito, gore navedenu presudu Der Grüne Punkt – Duales System Deutschland/Komisija, točku 182. i navedenu sudsku praksu).

93      Prilikom razmatranja ovih kriterija potrebno je voditi računa o tome da su, u slučaju spora o postojanju povrede pravila tržišnog natjecanja, temeljni zahtjev pravne sigurnosti koju moraju uživati gospodarski subjekti kao i cilj osiguravanja da tržišno natjecanje ne bude iskrivljeno na unutarnjem tržištu od značajnog interesa ne samo za žalitelja i njegove konkurente, već i za treće osobe, zbog velikog broja osoba kojih se tiče i financijskih interesa u pitanju (vidjeti, posebno, gore navedenu presudu Der Grüne Punkt – Duales System Deutschland/Komisija, točku 186. i navedenu sudsku praksu).

94      Ujedno je obveza Općeg suda da ocijeni kako značajnost navodne štete tako i uzročnu vezu između nje i prekomjerne duljine sudskog postupka razmatrajući dokaze koji su u tu svrhu dostavljeni.

95      U tom pogledu, potrebno je naglasiti da je u slučaju tužbe radi naknade štete koja se temelji na tome da je Opći sud povrijedio članak 47. stavak 2. Povelje time što nije poštovao zahtjeve u vezi s poštovanjem razumnog roka za suđenje, njegova obveza da, sukladno članku 340. stavku 2. UFEU‑a, uzme u obzir opća načela primjenjiva u pravnim sustavima država članica za postupanje po pravnim lijekovima koji se temelje na sličnim povredama. U tom kontekstu, Opći sud mora posebno ispitati je li moguće utvrditi, pored postojanja imovinske štete, postojanje neimovinske štete koju je pretrpjela stranka oštećena prekoračenjem roka i koja bi se trebala, ako je to potrebno, popraviti na primjeren način.

96      Stoga je na Općem sudu, koji je nadležan na temelju članka 256. stavka 1. UFEU‑a, da odluči o takvim zahtjevima za naknadu štete, u sastavu drukčijem od onoga u kojem je postupao u sporu iz kojeg je proizašao postupak čijoj duljini se prigovara i primjenjujući kriterije definirane u točkama 91. do 95. ove presude.

97      Međutim, očito je da se duljina postupka pred Općim sudom, koji je trajao gotovo 5 godina i 9 mjeseci, ne može opravdati ni jednom okolnošću predmeta iz kojeg je proizašao ovaj spor.

98      Pokazalo se, osobito, da je razdoblje između završetka pisanog postupka, s podnošenjem, u veljači 2007., odgovora na repliku Komisije, i otvaranja, tijekom prosinca 2010., usmenog postupka trajalo oko 3 godine i 10 mjeseci. Duljina ovog razdoblja ne može se objasniti okolnostima predmeta, bilo da je riječ o složenosti postupka, ponašanju stranaka ili pak naknadnim postupovnim pitanjima.

99       S obzirom na složenost spora, iz ispitivanja tužbe koju je podnio žalitelj, kao što je sažeto u točkama 12. i 13. ove presude, proizlazi da, usprkos tome što su zahtijevali podrobno ispitivanje, istaknuti tužbeni razlozi nisu imali posebno visok stupanj težine. Iako je istina da je tužbu za poništenje sporne odluke Općem sudu podnijelo petnaestak adresata navedene odluke, ta okolnost nije mogla spriječiti predmetni sud da napravi sintezu spisa i pripremi usmeni postupak u razdoblju kraćem od 3 godine i 10 mjeseci.

100    Potrebno je naglasiti da, u tijeku navedenog vremenskog razdoblja, postupak nije bio prekinut ni usporen donošenjem, od strane Općeg suda, bilo koje mjere upravljanja postupkom.

101    Što se tiče ponašanja stranaka i naknadnih postupovnih pitanja, činjenica da je žalitelj tražio, tijekom mjeseca listopada 2010., ponovno otvaranje pisanog postupka ne može opravdati razdoblje od 3 godine i 8 mjeseci koje je već bilo proteklo nakon zatvaranja tog postupka. Osim toga, kao što je navela nezavisna odvjetnica u točki 134. svojeg mišljenja, okolnost da je žalitelj obaviješten tijekom prosinca 2010. da će se organizirati rasprava tijekom veljače 2011. pokazuje da je to postupovno pitanje moglo imati samo minimalan utjecaj na opću duljinu postupka, odnosno uopće nije utjecalo na nju.

102    Vodeći računa o ranijim elementima, potrebno je utvrditi da je postupak vođen pred Općim sudom povrijedio članak 47. stavak 2. Povelje time što nisu ispunjeni zahtjevi u vezi s poštovanjem razumnog roka za suđenje, što predstavlja dovoljno ozbiljnu povredu pravnog pravila koje ima za cilj dodijeliti prava pojedincima (presuda od 4. srpnja 2000., Bergaderm i Goupil/Komisija, C‑352/98 P, Zb., str. I‑5291., točka 42.).

103    Međutim, iz razmatranja navedenih u točkama 81. do 90. ove presude slijedi da četvrti žalbeni razlog mora biti odbijen.

 O financijskoj situaciji žalitelja

104    Žalitelj je na raspravi sudu dostavio informacije o svojoj trenutnoj financijskoj situaciji, iz kojih navodno proizlazi da nije u mogućnosti platiti novčanu kaznu koja mu je izrečena u spornoj odluci. Prema njegovom mišljenju, ti su argumenti dopušteni s obzirom na to da su povezani s pojavom nove činjenice u smislu članka 127. Poslovnika, s jedne strane, i da predstavljaju proširenje četvrtog žalbenog razloga koji se odnosi na povredu načela razumnog roka, s druge strane.

105    Komisija ističe da su ti argumenti nedopušteni jer su novi i, u svakom slučaju, neosnovani, jer nisu poduprijeti dokazima.

106    U tom pogledu, potrebno je podsjetiti da se žalbe podnesene Sudu mogu odnositi samo na pravna pitanja. Međutim, kako bi se procijenila sposobnost žalitelja da plati novčanu kaznu koju mu je izrekla Komisija, Sud bi trebao ispitati pitanja činjenične naravi koja nisu u njegovoj nadležnosti u okviru žalbe.

107    Osim toga, Sud, kada odlučuje o žalbi, također ne može zamijeniti, iz razloga pravičnosti, svojom ocjenom ocjenu Općeg suda koji u okviru neograničene nadležnosti odlučuje o visini novčane kazne izrečene poduzetniku zato što je povrijedio pravo Unije (vidjeti, osobito, presudu od 10. svibnja 2007., SGL Carbon/Komisija, C‑328/05 P, Zb., str. I‑3921., točku 98. i navedenu sudsku praksu). Pored toga, ustaljena je sudska praksa da Komisija, kada pristupa utvrđivanju iznosa takve novčane kazne, nije dužna voditi računa o gospodarskoj situaciji poduzetnika o kojemu je riječ, jer bi priznavanje takve obveze dovelo do davanja neopravdane konkurentske prednosti poduzetnicima koji su najmanje prilagođeni tržišnim uvjetima (vidjeti, osobito, gore navedenu presudu od 10. svibnja 2007., SGL Carbon/Komisija, točku 100. i navedenu sudsku praksu).

108    Argumenti koje žalitelj temelji na svojoj financijskoj situaciji moraju se stoga odbaciti kao nedopušteni i, u svakom slučaju, kao neosnovani.

109    Potrebno je međutim dodati da, ako smatra da su njegove financijske teškoće uzročno povezane s nepoštovanjem načela razumnog roka od strane Općeg suda, on to može tvrditi u okviru tužbe podnijete Općem sudu na temelju članaka 268. UFEU‑a i 340. stavka 2. UFEU‑a (vidjeti točke 94. do 96. ove presude).

110    Iz svega navedenog slijedi da se ni jedan od žalbenih razloga koje je istaknuo žalitelj u prilog žalbi ne može prihvatiti, zbog čega žalbu valja odbiti u cijelosti.

 Troškovi

111    Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika, kad žalba nije osnovana, Sud odlučuje o troškovima.

112    U skladu s člankom 138. stavkom 1. istog Poslovnika koji se na temelju članka 184. stavka 1. tog Poslovnika primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da nije uspio u postupku te s obzirom na to da je Komisija zatražila da žalitelj snosi troškove, treba mu naložiti da, pored vlastitih troškova, snosi troškove Komisije.

Slijedom navedenog, Sud (veliko vijeće) proglašava i presuđuje:

1.      Žalba se odbija.

2.      Gascogne Sack Deutschland GmbH nalaže se snošenje troškova predmetne žalbe.

Potpisi


* Jezik postupka: francuski