MIŠLJENJE NEZAVISNE ODVJETNICE
ELEANOR SHARPSTON
od 19. rujna 2013.(1)
Predmet C‑355/12
Nintendo Co. Ltd
Nintendo of America Inc.
Nintendo of Europe GmbH
protiv
PC Box Srl
9Net Srl
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Tribunale di Milano (Italija))
„Autorsko i srodna prava u informacijskom društvu – Zaštita tehničkih mjera namijenjenih sprečavanju ili ograničavanju radnji koje nije odobrio nositelj prava – Igraće konzole izrađene tako da sprečavaju upotrebu igara koje nije odobrio proizvođač konzola – Uređaji koji mogu izbjeći takve mjere – Relevantnost upotrebe koja je namijenjena konzolama – Relevantnost opsega, naravi i važnosti različitih mogućih upotreba uređajâ“
1. Članak 6. Direktive 2001/29(2) državama članicama nameće obvezu predviđanja odgovarajuće pravne zaštite protiv niza radnji ili djelatnosti koje izbjegavaju ili čija je svrha izbjegavanje učinkovitih tehničkih mjera namijenjenih sprečavanju ili ograničavanju radnji koje nisu odobrili nositelji autorskog ili srodnog prava.
2. Proizvođač videoigara i igraćih konzola na kojima se igraju te videoigre oba je proizvoda izradio tako da se na konzolama mogu igrati igre samo ako se ta dva proizvoda međusobno prepoznaju izmjenom kodiranih informacija. Cilj je osigurati da se na tim konzolama (za koje se ne navodi da su zaštićene na temelju te Direktive 2001/29) mogu igrati samo igre koje proizvodi sam proizvođač ili koje se proizvode pod njegovom licencom (koje su zaštićene na temelju te direktive) i tako spriječiti da se na tim konzolama igraju neovlašteni primjerci zaštićenih igara.
3. Drugi gospodarski subjekt prodaje uređaje koji se mogu upotrijebiti za igranje drugih igara, uključujući one koje nije proizveo ili odobrio proizvođač konzole, na tim konzolama. On tvrdi da cilj proizvođača, koji želi spriječiti prodaju takvih uređaja na tržištu, nije sprečavanje neovlaštenog umnožavanja primjeraka njegove igre (cilj koji se mora zaštititi od izbjegavanja na temelju članka 6. Direktive 2001/29), nego povećanje prodaje tih igara (cilj za koji se ne zahtijeva takva zaštita).
4. U tim okolnostima Tribunale di Milano (Okružni sud u Milanu) u biti pita (i) obuhvaća li članak 6. Direktive 2001/29 uređaje za prepoznavanje ugrađene u hardver (konzole) te šifrirani kôd u samom materijalu zaštićenom autorskim pravom iako je time ograničena interoperabilnost između uređaja i proizvoda te (ii), pri utvrđivanju imaju li ostali uređaji komercijalno značajne namjene ili upotrebe koje nisu izbjegavanje, koju važnost treba pripisati namijenjenoj upotrebi konzola i kako procijeniti različite upotrebe koje mogu imati drugi uređaji.
5. Nacionalni sud svoja pitanja ograničava na tumačenje Direktive 2001/29. Međutim, videoigra je u velikoj mjeri vrsta računalnog programa (iako također može sadržavati druge vrste intelektualnog rada, naracijske i grafičke), a računalni programi ulaze u područje primjene Direktive 2009/24(3).
Sažetak relevantnog zakonodavstva Unije
6. Glavni sadržaj Direktive 2001/29 i Direktive 2009/24 može se sažeti na sljedeći način.
Direktiva 2001/29
7. U uvodnim izjavama Direktive 2001/29 navedeno je da će tehničke mjere nositeljima autorskih prava sve više i više omogućavati da spriječe ili ograniče radnje koje oni nisu odobrili, ali se izražava i zabrinutost da će se sličnom brzinom razvijati i načini nezakonitog izbjegavanja takvih mjera. Stoga bi mjere koje upotrebljavaju nositelji autorskih prava trebalo pravno zaštititi(4). Takva pravna zaštita trebala bi biti osigurana za tehničke mjere koje učinkovito ograničavaju radnje koje nisu odobrili nositelji bilo autorskog prava bilo srodnih prava bilo prava sui generis na bazama podataka, ali tako da se ne spriječi normalno funkcioniranje ili tehnološki razvoj elektroničke opreme. Ta bi zaštita trebala poštovati razmjernost i ne bi trebala zabranjivati one uređaje ili radnje koji imaju komercijalno značajnu namjenu ili upotrebu različitu od izbjegavanja tehničke zaštite(5). Osim toga, pravna zaštita koju jamči Direktiva 2001/29 ne smije se preklapati sa zaštitom tehničkih mjera korištenih u vezi s računalnim programima Direktive 2009/24(6).
8. Članak 1. stavak 2. točka (a) Direktive 2001/29 stoga pobliže određuje da direktiva ostavlja netaknutima i ni na koji način ne utječe na postojeće odredbe Unije koje se odnose na pravnu zaštitu računalnih programa.
9. Članak 6. iste direktive nosi naslov „Obveze u pogledu tehničkih mjera“.
10. Članak 6. stavak 1. državama članicama nameće obvezu predviđanja odgovarajuće pravne zaštite protiv izbjegavanja učinkovitih tehničkih mjera, koje određena osoba obavlja znajući ili imajući osnova znati da joj je cilj takvo izbjegavanje.
11. Članak 6. stavak 2. nameće državama članicama obvezu predviđanja odgovarajuće pravne zaštite protiv proizvodnje, uvoza, distribucije, prodaje, iznajmljivanja, oglašavanja prodaje ili iznajmljivanja ili posjedovanja u komercijalne svrhe uređaja, proizvoda ili sastavnih dijelova ili pružanja usluga koji (a) se promiču, oglašavaju ili prodaju na tržištu s ciljem izbjegavanja bilo kojih učinkovitih tehničkih mjera ili (b) imaju samo ograničenu komercijalnu svrhu ili ograničenu uporabu koja nije izbjegavanje takvih mjera ili (c) prvenstveno su dizajnirani, proizvedeni, prilagođeni ili izrađeni s ciljem omogućavanja ili olakšavanja njihovog izbjegavanja.
12. Članak 6. stavak 3. definira „tehničke mjere“ kao „svaku tehnologiju, uređaj ili sastavni dio napravljen da u uobičajenom djelovanju sprečava ili ograničava radnje, u odnosu na djela ili druge predmete zaštite, koje nisu odobrene od strane nositelja prava […]“. Smatraju se „učinkovitima” kad nositelji prava korištenje zaštićenog materijala ograničavaju putem kontrole pristupa ili zaštitnog postupka, kao što je enkripcija, premetanje ili druga preinaka djela ili drugog predmeta zaštite, ili putem nadzora umnožavanja, kojima se postiže cilj zaštite.
Direktiva 2009/24
13. Uvodne izjave Direktive 2009/24 očito definiraju pojam „računalni program“ kao onaj koji uključuje programe koji su uključeni u hardver(7) i jasno navode da se štiti samo „izražaj računalnog programa“, a ne ideje i načela na kojima se temelji(8). Pojašnjava da „se reproduciranjem, prevođenjem, prilagodbom ili izmjenom, bez odobrenja, oblika kôda u kojem je primjerak računalnog programa dan na raspolaganje“ povređuju isključiva prava autora, ali navodi da takvo reproduciranje i prijevod mogu biti potrebni, na primjer, da bi se postigla interoperabilnost s drugim programima ili da bi se omogućilo svim komponentama računalnog sustava, uključujući one različitih proizvođača, da rade zajedno. U toj ograničenoj mjeri nije potrebno da „osoba koja ima pravo korištenja primjerka programa“ dobije odobrenje nositelja prava(9). Zaštita računalnih programa ne smije dovoditi u pitanje primjenu ostalih oblika zaštite u odgovarajućim slučajevima. Međutim, ugovorne odredbe koje su u suprotnosti s odredbama direktive s obzirom na, između ostalog, dekompilaciju, ništave su(10).
14. U skladu s tim članak 1. stavci 1. i 2. državi članici nameće obvezu zaštite računalnih programa autorskim pravom (uključujući njihov izražaj u bilo kojem obliku, pri čemu su isključene ideje i načela na kojima se zasnivaju) poput književnih djela u smislu Bernske konvencije(11).
15. Sukladno članku 4. stavku 1. točkama (a) i (c) isključiva prava nositelja prava između ostalog uključuju „pravo izvršiti ili odobriti“ (a) „trajno ili privremeno reproduciranje računalnog programa bilo kojim sredstvom i u bilo kojem obliku, djelomično ili u cijelosti“ […] i (c) „svaki oblik distribucije javnosti, uključujući iznajmljivanje izvornika računalnog programa ili njegovih primjeraka“.
16. Međutim, članak 5. određuje brojne iznimke od tih isključivih prava. Osobito, osobi koja zakonito posjeduje računalni program i ima ga pravo upotrebljavati nije potrebno odobrenje za: reproduciranje, ako je to potrebno za korištenje programa u skladu s njegovom namijenjenom svrhom, uključujući i ispravljanje pogrešaka; izradu sigurnosnog primjerka, ako je to potrebno za korištenje programa; ili promatranje, proučavanje ili ispitivanje rada programa radi utvrđivanja ideja i načela na kojima se zasniva bilo koji njegov element, ako se to čini prilikom izvođenja bilo koje od radnji koje predmetna osoba ima pravo poduzimati.
17. Članak 6. Direktive 2009/24 naslovljen je „Dekompiliranje“, pri čemu taj pojam nije podrobnije definiran. U skladu s člankom 6. stavkom 1. ne zahtijeva se odobrenje nositelja prava kada su reproduciranje kôda i prevođenje njegova oblika nužni za postizanje interoperabilnosti između računalnih programa ako (a) radnju izvodi osoba koja ima pravo koristiti program ili se radnju izvodi u njezino ime (b) koja prethodno nije imala informacije koje su potrebne za postizanje interoperabilnosti i (c) da je to ograničeno na dijelove izvornog programa koji su potrebni u tu svrhu. Članak 6. stavak 2. dodaje da se informacije dobivene primjenom stavka 1. mogu koristiti samo u te svrhe, a članak 6. stavak 3. da zakoniti interesi nositelja prava ne smiju biti nerazumno dovedeni u pitanje.
18. Članak 7. Direktive 2009/24 odnosi se na posebne mjere zaštite. On državama člancima nameće obvezu da u biti predvide odgovarajuća pravna sredstva protiv osoba koje svjesno stavljaju u promet ili posjeduju, u komercijalne namjene, bilo koji primjerak računalnog programa kojim se povrjeđuje pravo ili bilo koje sredstvo čija je jedina namjena olakšati neovlašteno uklanjanje ili osujećivanje rada tehničkog uređaja koji služi za zaštitu računalnog programa.
Činjenično stanje, postupak i prethodna pitanja
19. Tri društva unutar grupe Nintendo (Nintendo), koja proizvodi videoigre i konzole, pred nacionalnim su sudom podnijela tužbu protiv PC Boxa Srl (PC Box), društva koje stavlja na tržište „mod chips“ i „game copiers“ (uređaji PC Boxa) putem svoje internetske stranice. Obje vrste uređaja omogućuju da se na konzolama Nintendo igraju videoigre koje nisu one koje proizvodi Nintendo ili nezavisni proizvođači pod licencom Nintenda (igre Nintendo i igre pod licencom Nintenda). Tuženik je i pružatelj internetskih usluga koji udomljuje internetsku stranicu PC Boxa(12). Nintendo želi spriječiti prodaju uređaja PC Boxa.
20. Sud koji je uputio zahtjev pružio je određen broj tehničkih podataka (a Nintendo ih je pružio i više) o tome kako uređaji PC Boxa omogućuju da se na konzolama Nintendo igraju igre koje nisu igre Nintendo i igre pod licencom Nintenda. Čini mi se da velik dio tih podataka nije relevantan u predmetnom pravnom sporu. Dovoljno je napomenuti sljedeće.
21. Glavni postupak odnosi se na dvije vrste konzola koje proizvodi Nintendo (konzole „DS“ i konzole „Wii“) te na igre Nintendo i igre pod licencom Nintenda izrađene za te konzole. Nintendo tvrdi da proizvođačima igara pod svojom licencom pruža besplatnu podršku i da prodaje svoje igre na način da im je tržišni konkurent pri čemu im ne zaračunava naknadu za autorska prava, ali naplaćuje opskrbu kasetama i DVD‑ima na kojima su snimljene igre i koji već sadržavaju relevantnu kodiranu informaciju. Igre za konzole „DS“ snimljene su na kasetama koje su umetnute u konzole, a igre za konzole „Wii“ snimljene su na DVD‑ima koji su umetnuti u te konzole. Kasete i DVD‑i sadrže kodirane informacije koje se moraju razmijeniti s drugim kodiranim informacijama sadržanima na konzolama kako bi se na njima mogle igrati igre.
22. Ne osporava se da se uređaji PC Boxa mogu upotrijebiti za izbjegavanje blokirajućeg učinka zahtijevane razmjene kodiranih informacija između, s jedne strane, igara Nintendo i igara pod licencom Nintenda i, s druge strane, konzola Nintendo. Isto tako se ne osporava blokirajući učinak Nintendovih mjera koji sprečava da se na konzolama Nintendo igraju igre koje nisu igre Nintendo i igre pod licencom Nintenda te da će se pomoću uređaja PC Boxa također izbjegavati taj učinak.
23. Sud koji je uputio zahtjev navodi da Nintendo tvrdi da je svoje konzole i igre zakonito opremio tehničkim mjerama radi osiguranja da se na tim konzolama ne mogu upotrebljavati neovlašteni primjerci igara Nintendo i igara pod licencom Nintenda. Nintendo također tvrdi da je glavna namjena ili upotreba uređaja PC Boxa izbjeći te mjere.
24. PC Box se pita treba li videoigre smatrati računalnim programima ili intelektualnim radom. U svakom slučaju on tvrdi da prodaje izvorne konzole Nintendo s paketom programske opreme koja uključuje aplikaciju koju su za upotrebu takvih konzola posebno osmislili neovisni proizvođači(13) zajedno s mod chips ili game copiers, koji su namijenjeni onemogućavanju mehanizma za blokiranje ugrađenoga u konzole. PC Box također smatra da je Nintendov pravi cilj (i) spriječiti upotrebu samostalne programske opreme koja nije povezana sa sektorom nezakonitih primjeraka videoigara i (ii) razdijeliti tržišta tako da postigne da igre kupljene u jednoj geografskoj zoni nisu kompatibilne s onima kupljenima u drugoj geografskoj zoni. Tvrdi da Nintendo ne upotrebljava tehničke mjere samo na svojim videoigrama, nego i na hardveru, što smatra da je u suprotnosti s člankom 6. stavkom 3. Direktive 2001/29.
25. Sud koji je uputio zahtjev smatra da se, u skladu sa sudskom praksom talijanskih sudova, videoigre kao što su one o kojima je riječ ne mogu smatrati samo računalnim programima nego su one složeni multimedijalni proizvodi koji sadrže konceptualno neovisna tekstualna i slikovna djela. Stoga te igre valja smatrati intelektualnim radom koji je zaštićen autorskim pravom. Isto tako navodi da tehničke mjere koje Nintendo upotrebljava u svojim konzolama samo neizravno pridonose sprečavanju neovlaštenog umnožavanja igara i da je posljedica nužnosti razmjene informacije između igre i konzole ne samo to da je jedino igrama Nintendo i igrama pod licencom Nintenda omogućeno da se igraju na konzolama Nintendo nego isto tako sprečavanje da se te igre igraju na bilo kojim drugim konzolama, čime se ograničavaju interoperabilnost i izbor potrošača.
26. Dakle, Tribunale di Milano zahtijeva prethodnu odluku o sljedećim pitanjima:
„(1) Treba li članak 6. Direktive 2001/29/EZ, ispitan osobito s obzirom na njezinu uvodnu izjavu 48., tumačiti u smislu da se zaštita tehničkih mjera zaštite djelâ ili predmetâ zaštićenih autorskim pravom može proširiti i na sustav koji je isto poduzeće proizvelo i stavilo u prodaju, u kojem je hardware opremljen uređajem koji na odvojenom mediju sa zaštićenim djelom (videoigrom koju je proizvelo isto poduzeće kao i treće osobe, nositelji zaštićenih djela) može prepoznati kôd prepoznavanja bez kojega to djelo ne može biti prikazano ni korišteno u okviru tog sustava, a koji na taj način, zajedno s uređajem čiji je dio, isključuje svaku interoperabilnost s dodatnim uređajima i proizvodima koje proizvode poduzeća koja ne proizvode sam taj sustav?
(2) Ako je potrebno ocijeniti prevladava li upotreba proizvoda ili sastavnog dijela u cilju izbjegavanja tehničke mjere zaštite nad drugim relevantnim komercijalnim svrhama ili uporabama, može li se članak 6. Direktive 2001/29/EZ, ispitan osobito s obzirom na njezinu uvodnu izjavu 48., tumačiti u smislu da nacionalni sudac treba primijeniti mjerila procjene u kojima je naglasak stavljen na osobitu svrhu koju je nositelj pravâ dodijelio proizvodu koji sadrži zaštićeni sadržaj ili, alternativno ili istodobno, kvantitativna mjerila koja se temelje na važnosti istovjetnih korištenja ili kvalitativna mjerila koja proizlaze iz naravi i važnosti samih korištenja?“(14)
27. Nintendo, PC Box, poljska vlada i Europska komisija podnijeli su pisana očitovanja. Nintendo, PC Box i Komisija dali su usmena očitovanja na raspravi 30. svibnja 2013.
Procjena
Uvodne napomene
28. Kao prvo, pojašnjeno je da se spor između stranaka u glavnom postupku odnosi ne samo na autorsko pravo nego i na pitanje jesu li mjere koje upotrebljava Nintendo zakonite s obzirom na pravila o tržišnom natjecanju. Budući da su pitanja nacionalnog suda ograničena na probleme autorskog prava, smatram da u okviru tog zahtjeva za prethodnu odluku nije primjereno da izražavam mišljenje o drugom problemu.
29. Kao drugo, čini se da je cilj tehničkih mjera koje upotrebljava Nintendo spriječiti ili ograničiti neovlaštene radnje u odnosu na ne samo materijal Nintenda koji je zaštićen autorskim pravom (njegove igre) nego i materijal nezavisnih proizvođača pod licencom zaštićen autorskim pravom(15). Sud koji je uputio zahtjev u prvom pitanju aludira na to mora li sam nositelj prava upotrijebiti tehničke mjere kako bi one mogle biti predmet zaštite na temelju članka 6. Direktive 2001/29, ali to nije navedeno u obrazloženju odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku ni u očitovanjima Sudu. Neću se ni time baviti.
30. Kao treće, ishod glavnog postupka ovisit će o utvrđenjima o činjeničnom stanju koje može donijeti samo nacionalni sud (i glede toga se slažem s Komisijom, da činjenično stanje treba utvrditi posebno za svaki uređaj PC Boxa i za svaku vrstu konzola Nintendo). Sud ne može, na primjer, donijeti zaključak ili izraziti stajalište o tome u kojoj je mjeri ustvari cilj ili namjena Nintenda spriječiti neovlašteno umnožavanje njegovih igara i/ili ostvariti tržišnu prednost isključujući interoperabilnost s drugim proizvodima. Isto tako ne može odlučiti o tome ispunjavaju li uređaji PC Boxa jedan ili više uvjeta iz članka 6. stavka 2. Direktive 2001/29. On samo može dati smjernice glede vrsta činjenica koje mogu biti relevantne kada se primjenjuje nacionalno zakonodavstvo kojim je prenesen taj članak.
Relevantnost Direktive 2009/24
31. Iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku jasno je da je nacionalni sud utvrdio određene činjenice glede prirode igara Nintendo i igara pod licencom Nintenda i da je, suprotno onome što tvrdi PC Box, zaključio da te igre ne treba smatrati računalnim programima u smislu Direktive 2009/24, nego složenim multimedijalnim proizvodima koji ulaze u područje primjene Direktive 2001/29.
32. U svojim pisanim očitovanjima Poljska navodi da su ti zaključci upitni iako njezina, ne u potpunosti uvjerljiva, analiza vodi u istome smjeru. Stoga je sud od stranaka koje su sudjelovale na raspravi (Nintendo, PC Box i Komisija) zahtijevao da pitanje o primjenjivosti Direktive 2001/29 ograniče na okolnosti kao što su one u glavnom predmetu. Nintendo i Komisija složili su se sa stajalištem nacionalnog suda. S druge strane, PC Box je tvrdio da je za predmetne okolnosti relevantna Direktiva 2009/24, a ne Direktiva 2001/29 i da se dekompilacija koju je napravio odnosila samo na dijelove programa koji su bili nužno potrebni kako bi se osigurala interoperabilnost između konzola Nintendo i igara „homebrew“ i koji nisu kršili autorska ni srodna prava.
33. Čini mi se da Sud nema razloga niti je u njegovoj nadležnosti ponovno procjenjivati činjenice koje je utvrdio sud koji je uputio zahtjev i da je zaključak do kojeg je došao sud koji je uputio zahtjev na temelju svojih utvrđenja u vezi s tim teško pobijati kao predmet prava Unije.
34. Direktiva 2009/24 odnosi se samo na računalne programe, dok se Direktiva 2001/29 odnosi na autorska i srodna prava u intelektualnom radu općenito. Direktiva 2001/29 ne mijenja niti na bilo koji način utječe na postojeće odredbe Unije koje se između ostalog odnose na pravnu zaštitu računalnih programa. Stoga je Sud utvrdio da Direktiva 2009/24 predstavlja lex specialis u odnosu na odredbe Direktive 2001/29(16). Smatram da to utvrđenje treba tumačiti tako da odredbe Direktive 2009/24 imaju prednost pred odredbama Direktive 2001/29, ali samo onda kada materijal zaštićen autorskim pravom u cijelosti ulazi u područje primjene Direktive 2001/29. Kada bi igre Nintendo i igre pod licencom Nintendo bile isključivo računalni programi, umjesto Direktive 2001/29 primjenjivala bi se Direktiva 2009/24. Kada bi Nintendo upotrijebio različite tehničke mjere za zaštitu računalnih programa i drugog materijala, na računalne programe bi se primjenjivala Direktiva 2009/24, a na drugi materijal Direktiva 2001/29.
35. Međutim, nacionalni sud je utvrdio da se igre Nintendo i igre pod licencom Nintenda ne mogu svesti samo na računalne programe. One također obuhvaćaju intelektualni rad u narativnom i slikovnom obliku koji je neraskidivo povezan sa samim programima. Mjere koje upotrebljava Nintendo utječu na pristup igrama i njihovu upotrebu u cijelosti, a ne samo na onu njihovu sastavnicu koja je računalni program. Zaštita koju Direktiva 2009/24 pruža protiv neovlaštenih radnji u odnosu na računalne programe nešto je slabija (zbog iznimki iz članaka 5. i 6.(17)) od one koju Direktiva 2001/29 pruža protiv izbjegavanja tehničkih mjera namijenjenih sprečavanju ili ograničavanju neovlaštenih radnji koje se odnose na intelektualni rad općenito. Kada je riječ o složenom intelektualnom radu koji se sastoji od računalnih programa i drugog materijala i kada ih je nemoguće razdvojiti, smatram da bi trebalo priznati veću, a ne manju zaštitu. U protivnome, nositelji prava ne bi glede tog drugog materijala imali stupanj zaštite na koji imaju pravo na temelju Direktive 2001/29.
36. Svakako se ne čini da su radnje koje omogućuje upotreba uređajâ PC Boxa i o kojima je riječ u glavnom postupku obuhvaćene iznimkama iz članaka 5. i 6. Direktive 2009/24, iako ponavljam da je na nacionalnom sudu da to utvrdi u okviru procjene činjeničnog stanja.
37. Napokon, svjesna sam da je njemački Bundesgerichtshof (savezni sud) ovom sudu uputio specifično pitanje o primjenjivosti Direktive 2009/24 na videoigre kao što su one u glavnom postupku(18). Smatram da je bolje da sud o takvom pitanju odluči uzimajući u obzir potpunije informacije koje će mu u tom smislu biti podnesene te da svoju procjenu u ovom predmetu ograniči na specifične probleme tumačenja koje je naveo nacionalni sud.
38. Stoga ću ispitati prethodna pitanja uzimajući u obzir samo Direktivu 2001/29.
Pitanja upućena Sudu
39. Tribunale di Milano uputio je dva pitanja, ali možda ne potpuno jasno(19).
40. Kako ja razumijem, prvo pitanje sastoji se od dva dijela. Prvo, obuhvaćaju li „tehnološke mjere“ u smislu članka 6. Direktive 2001/29 ne samo one mjere koje su fizički povezane sa samim materijalom zaštićenim autorskim pravom (u predmetnom slučaju, ugradnjom u kasete ili DVD‑e na kojima su igre snimljene) nego i one koje su fizički povezane sa uređajima potrebnima za upotrebu tog materijala (u predmetnom slučaju, ugradnjom u konzole na kojima se igraju igre). Drugo, mogu li te mjere biti predmet zaštite na temelju te odredbe kada (ili i onda kada) njihov učinak nije samo ograničenje neovlaštenog umnožavanja materijala zaštićenog autorskim pravom nego isto tako sprečavanje bilo kakve upotrebe tog materijala s drugim uređajima ili drugog materijala s tim uređajima?
41. Čini se da se drugo pitanje u biti odnosi na mjerila koja treba koristiti kada se, u okviru članka 6. stavka 2. Direktive 2001/29, procjenjuje svrha ili upotreba uređaja kao što su oni PC Boxa koji izbjegavaju ili mogu ustvari izbjegavati tehničke mjere koje su predmet zaštite. Nacionalni sud u tom smislu navodi, s jedne strane, „posebnu namijenjenu upotrebu koju je nositelj prava namijenio proizvodu koji sadrži zaštićeni sadržaj“ (u predmetnom slučaju, konzole Nintendo) i, s druge strane, opseg, narav i važnost upotreba samih uređajâ, proizvodâ ili sastavnih dijelova (u predmetnom slučaju, uređaja PC Boxa).
42. Zaključujem da nacionalni sud želi utvrditi, prvo, mogu li tehničke mjere Nintenda biti predmet zaštite s obzirom na to da su namijenjene sprečavanju ili ograničavanju radnji koje nije odobrio nositelj prava, iako one također ograničavaju interoperabilnost. Zatim, ako je tako, kao drugo i odvojeno, pruža li se takva zaštita protiv opskrbe uređajima PC Boxa s obzirom na to da oni omogućuju ili olakšavaju izvođenje takvih neovlaštenih radnji. Međutim, smatram da ta dva problema nije moguće u potpunosti odvojiti i da okolnosti spomenute u odnosu na jedan problem mogu biti relevantne za rješenje drugog problema.
Prvo pitanje
43. Smatram da je prvi dio pitanja moguće ispitati zasebno te da ono nije posebno složeno. Članak 6. Direktive 2001/29 ne isključuje mjere kao što su one u predmetnom slučaju, koje su djelomično ugrađene u igre, a djelomično u konzole i koje uključuju njihovo međudjelovanje. Definicija u članku 6. stavku 3. – „svaka tehnologija, uređaj ili sastavni dio napravljen da u uobičajenom djelovanju sprečava ili ograničava radnje, u odnosu na djela ili druge predmete zaštite, koje nisu odobrene od strane nositelja prava“ – široka je i uključuje „primjenu kontrole pristupa ili zaštitnog postupka, kao što je enkripcija, premetanje ili druga preinaka djela ili drugog predmeta zaštite, ili nadzora umnožavanja“. Isključenje mjera koje su djelomično uključene u uređaje koji nisu nositelji samog materijala zaštićenog autorskim pravom najvjerojatnije bi mnogim tehničkim mjerama uskratilo zaštitu koju direktiva nastoji osigurati.
44. Drugi dio pitanja manje je jasan.
45. Nintendo i Komisija ispravno su upozorili da, kako bi tehnička mjera bila predmet zaštite na temelju članka 6. Direktive 2001/29, ona mora biti učinkovita. Stoga ta mjera, u skladu s člankom 6. stavkom 3., mora u uobičajenom djelovanju biti namijenjena ne samo sprečavanju ili ograničavanju neovlaštenih radnji nego isto tako omogućavanju da nositelj prava nadzire upotrebu materijala. Osim toga, kao što ispravno navodi Komisija, radnje koje te tehničke mjere moraju spriječiti ili ograničiti su one za koje je na temelju direktive potrebno odobrenje nositelja prava – odnosno, umnožavanje (članak 2.), priopćavanje ili stavljanje na raspolaganje javnosti (članak 3.) ili distribucija (članak 4.) djela nositelja prava.
46. Komisija smatra da su radnje koje su predmet glavnog postupka, kao prvo, umnožavanje i, kao drugo (s obzirom na to da se primjerke nakon toga može distribuirati), distribucija igara Nintendo i igara pod licencom Nintenda. Nemam razloga ne slagati se s tim stajalištem.
47. Kao što sam naglasila, utvrđivanje činjeničnog stanja je u nadležnosti nacionalnog suda, ali čini mi se da su tehničke mjere Nintenda učinkovite ako ne za sprečavanje onda barem za ograničavanje neovlaštenog umnožavanja igara Nintendo i igara pod licencom Nintenda. Istina je da je nacionalni sud utvrdio da je učinak tih mjera u velikoj mjeri neizravan u tom smislu (izravan učinak je sprečavanje upotrebe neovlaštenih primjeraka na konzolama Nintendo), ali smatram da članak 6. Direktive 2001/29 ne sadrži nikakav uvjet niti pravi ikakvu razliku glede izravnosti učinka. Ako su neovlašteni primjerci neupotrebljivi (barem na konzolama Nintendo), to će vjerojatno imati velik ograničavajući učinak na njihovu proizvodnju te tako i na njihovu daljnju distribuciju. Čini se da će mjere imati učinak „u uobičajenom djelovanju“. Za potrebe onoga što slijedi pretpostavit ću da je to točno.
48. Kada bi to bili jedini učinci, sporne tehničke mjere nedvojbeno bi ulazile u područje primjene članka 6. Direktive 2001/29 i bile bi predmet potrebne zaštite.
49. Međutim, pitanje nacionalnog suda temelji se na pretpostavci da te mjere sprečavaju ili ograničavaju i one radnje za koje na temelju Direktive 2001/29 nije potrebno odobrenje nositelja prava, kao što su upotreba konzola Nintendo za igranje igara koje nisu igre Nintendo i igara pod licencom Nintenda ili njihovih primjeraka ili igranje igara Nintendo ili igara pod licencom Nintenda na konzolama koje nije proizveo Nintendo.
50. U mjeri u kojoj nastanu takvi učinci, Direktiva 2001/29 ne zahtijeva da se predmetnim tehničkim mjerama dodjeli ikakva pravna zaštita. Kada bi takva zaštita bila dodijeljena, za to ne bi bilo opravdanja.
51. Problem je u tome što iste mjere sprečavaju ili ograničavaju radnje za koje je potrebno odobrenje i radnje za koje nije potrebno odobrenje.
52. Nintendo tvrdi da je nevažno to što tehnička mjera sprečava ili ograničava radnje za koje nije potrebno odobrenje onda kada je taj učinak tek povremen ili sporedan u odnosu na glavnu namjenu i učinak sprečavanja ili ograničavanja radnji za koje je potrebno odobrenje. Nasuprot tome, PC Box stavlja naglasak na načela proporcionalnosti i interoperabilnosti koja su navedena u uvodnim izjavama 48. i 54. Direktive 2001/29, u skladu s kojima tehničke mjere koje nadilaze ono što je potrebno za zaštitu samog materijala zaštićenog autorskim pravom ili koje isključuju interoperabilnost ne bi trebale biti predmet zaštite. Komisija smatra da su takve mjere, ako sprečavaju također i radnje za koje nije potrebno odobrenje, a ako su mogle biti namijenjene sprečavanju samo radnji za koje je potrebno odobrenje, neproporcionalne i ne mogu biti predmet zaštite. Međutim, ako je neizbježno da one također sprečavaju radnje za koje nije potrebno odobrenje, one ne moraju biti neproporcionalne i stoga mogu biti predmet zaštite. Prilikom procjene potrebno je uzeti u obzir trenutačno stanje tehnologije. I Nintendo i poljska vlada tvrde da konzole Nintendo nisu računalni uređaji za opću upotrebu, već da su oni su namijenjeni i stavljeni na tržište s izravnom namjenom da se omogući da se na njima igraju igre Nintendo i igre pod licencom Nintenda.
53. Postoji dakle snažan konsenzus između tih podnesenih očitovanja (a i ja dijelim to mišljenje) da je potrebno primijeniti test proporcionalnosti, načelo navedeno u uvodnoj izjavi 48. Direktive 2001/29. No Nintendo i PC Box imaju različita polazna stajališta glede tog testa i zagovaraju različite rezultate.
54. Slažem se s Komisijom da je potrebno da nacionalni sud ispita može li se, s obzirom na trenutačno stanje tehnologije, željeni učinak sprečavanja ili ograničavanja radnji za koje je potrebno odobrenje nositelja prava postići a da se pritom također ne spriječi ili ograniči radnje za koje nije potrebno takvo odobrenje. Drugim riječima, je li Nintendo mogao zaštititi svoje igre ili igre pod svojom licencom a da pritom ne spriječi ili ograniči upotrebu svojih konzola za igranje igara „homebrew“?
55. Također se slažem s opreznim i višeslojnim načinom na koji je Komisija izrazila svoje stajalište. Test proporcionalnosti ne može se svesti samo na tvrdnju da je ometanje zakonite djelatnosti nevažno onda kada je samo sporedno (Nintendo) ili tvrdnju da je svako ograničenje interoperabilnosti nužno neproporcionalno (PC Box).
56. Tim se testom u obliku u kojem ga uobičajeno upotrebljava Sud utvrđuje ima li mjera legitiman cilj, je li ona prikladna za ostvarenje tog cilja i nadilazi li ono što je potrebno za njegovo ostvarenje.
57. Kada je riječ o prvom elementu testa, cilj sprečavanja ili ograničavanja radnji koje nije odobrio nositelj prava sastavni je dio bilo kojeg sustava autorskih prava i osobito se promiče pravnom zaštitom koju zahtijeva članak 6. Direktive 2001/29.
58. U mjeri u kojoj tehničke mjere Nintenda slijede samo taj zakoniti cilj, pitanje njihove prikladnosti da ga postignu povezano je s pitanjem njihove učinkovitosti o kojem sam govorila u točkama 45. do 47. ovog mišljenja. Na temelju dokaza koji su mu podneseni nacionalni sud mora odlučiti koje trenutačno raspoložive tehničke mjere pružaju učinkovitu zaštitu protiv neovlaštenog umnožavanje igara Nintendo i igara pod licencom Nintenda. Možda ne postoje mjere koje mogu osigurati potpuno sprečavanje tih radnji. Međutim, različite mjere mogu dovesti do različitih stupnjeva ograničavanja. Nacionalni sud mora utvrditi pruža li stupanj ograničenja do kojeg dovodi sporna predmetna mjera učinkovitu zaštitu protiv neovlaštenih radnji.
59. S druge strane, ako nacionalni sud utvrdi da je Nintendo osim toga imao i neki drugi cilj koji ta direktiva ne opravdava, on bi, prilikom ispitivanja jesu li te mjere bile prikladne za postizanje zakonitog cilja sprečavanja ili ograničavanja neovlaštenih radnji, morao uzeti u obzir opseg u kojem je priroda tehničke mjere određena potonjim ciljem.
60. Posljednje pitanje jest nadilazi li mjera ono što je potrebno za ostvarenje cilja sprečavanja ili ograničavanja neovlaštenog umnožavanja igara Nintendo i igara pod licencom Nintenda.
61. U tom smislu nacionalni sud mora uzeti u obzir stupanj ograničavanja radnji za koje nije potrebno odobrenje nositelja prava. Koje vrste radnji se ustvari sprečavaju ili ograničavaju kada se upotrijebe i ne izbjegnu sporne tehničke mjere? Koliko je važno da te mjere ne budu spriječene ili ograničene?
62. Koji god bio stupanj smetnje uzrokovan spornim tehničkim mjerama, bit će potrebno utvrditi postoje li druge mjere koje su mogle uzrokovati manje smetnje istodobno pružajući usporedivu zaštitu pravima nositelja prava. U tom smislu možda će biti potrebno uzeti u obzir relativne troškove različitih vrsta tehničkih mjera zajedno s bilo kojim drugim čimbenicima koji mogu utjecati na ili odrediti izbor jedne od njih.
63. Na temelju mjerila kao što su ona koja sam (netaksativno) navela gore nacionalni sud mora utvrditi jesu li tehničke mjere koje su predmet glavnog postupka proporcionalne za postizanje cilja zaštite protiv neovlaštenih radnji u skladu s člankom 6. Direktive 2001/29 te tako mogu biti predmet zaštite koju zahtijeva ta odredba ili one nadilaze ono što je potrebno u tu svrhu i stoga ne mogu biti predmet te zaštite.
64. Međutim, za potpunu analizu zaštite potrebno je uzeti u obzir i uređaje, proizvode, sastavne dijelove ili usluge protiv kojih se zahtijeva zaštita, na što se odnosi drugo pitanje.
Drugo pitanje
65. Nacionalni sud traži smjernice glede relevantnosti „osobite namijenjene upotrebe koju je nositelj pravâ dodijelio proizvodu koji sadrži zaštićeni sadržaj“ (konzole Nintendo) i opsega, naravi i važnosti upotreba uređajâ protiv čije se upotrebe traži zaštita (mod chips i game copiers PC Boxa).
66. Kada je riječ o prvom dijelu pitanja, nacionalni sud se poziva na sudsku praksu talijanskih kaznenih sudova u skladu s kojom se čini da je, na temelju načina na koji su konzole predstavljene javnosti i činjenice da su namijenjene igranju igra, moguće zaključiti da je primarna namjena upotrebe mod chips izbjegavanje upotrijebljenih tehničkih mjera. Međutim, sud koji je uputio zahtjev pita se o ispravnosti takvog zaključaka osobito u postupku kakav je onaj koji se pred njime vodi. I Nintendo i Komisija u svojim očitovanjima smatraju da, kada je riječ o upotrebi konzola, namjera proizvođača nije relevantno mjerilo za procjenu namjene mod chips ili game copiers. Čini se da PC Box zauzima isto stajalište u svojim vrlo kratkim očitovanjima o tom pitanju, dok poljska vlada namijenjenu upotrebu smatra čimbenikom koji se može uzeti u obzir, ali nije odlučujući.
67. I sama smatram da posebna upotreba koju je Nintendo namijenio svojim konzolama nije važna za procjenu treba li pružiti zaštitu protiv opskrbe uređajima PC Boxa. Ono što je važno jest ulazi li potonja u područje primjene članka 6. stavka 2. Direktive 2001/29 i zato je potrebno odgovoriti na drugi dio pitanja koje se odnosi na opseg, narav i važnost upotreba uređajâ PC Boxa.
68. Kako je istaknula Komisija, kada je tehnička mjera predmet zaštite u skladu s člankom 6. stavkom 2. Direktive 2001/29, ta zaštita mora se pružiti protiv proizvodnje, uvoza, distribucije, prodaje, iznajmljivanja, oglašavanja prodaje ili iznajmljivanja ili posjedovanja u komercijalne svrhe uređaja koji (a) se promiču, oglašavaju ili prodaju na tržištu s ciljem izbjegavanja predmetnih mjera ili (b) imaju samo ograničenu komercijalnu svrhu ili ograničenu uporabu koja nije izbjegavanje tih mjera ili (c) prvenstveno su dizajnirani, proizvedeni, prilagođeni ili izrađeni s ciljem omogućavanja ili olakšavanja njihovog izbjegavanja. Kada nije zadovoljeno nijedno od tih mjerila, ne postoji zaštita na temelju tih odredbi. Nasuprot tome, dovoljno je da je ispunjeno samo jedno od tih mjerila da bi bilo potrebno dodijeliti zaštitu.
69. Nacionalni se sud u svojem pitanju manje usredotočio na (a) ili (c), odnosno, svrhe za koje su uređaji stavljeni na tržište ili namijenjeni, a više na (b), odnosno relevantnu komercijalnu upotrebu predmetnih uređaja. Mora li se on osloniti na kvantitativna ili kvalitativna mjerila kako bi procijenio imaju li mod chips ili game copiers PC Boxa „samo ograničenu komercijalnu namjenu ili upotrebu koja nije izbjegavanje“ tehničkih mjera koje upotrebljava Nintendo?
70. Čini se da navođenje kvantitativnih mjerila u pitanju upućuje na to da nacionalni sud želi ispitati dokaze o tome, na primjer, koliko se često uređaji PC Boxa ustvari upotrebljavaju za omogućavanje igranja neovlaštenih primjeraka igara Nintendo i igara pod licencom Nintenda na konzolama Nintenda te koliko se često upotrebljavaju za igranje igara kojima se ne krše autorska prava u igrama Nintendo i igrama pod licencom Nintenda.
71. Nintendo tvrdi da to upućuje na pogrešno razumijevanje: ono što je važno nije postoje li druge komercijalno značajne namjene koje nisu olakšavanje kršenja isključivih prava koja su zaštićena tehničkim mjerama, nego samo postoje li komercijalno značajne namjene ili upotrebe koje nisu izbjegavanje tih mjera, neovisno o vrsti radnje ili djelatnosti koja je time olakšana.
72. Međutim, Komisija je na raspravi naglasila da cilj Direktive 2001/29 nije stvaranje prava koja nisu ona navedena u člancima 2., 3. i 4. (odobriti ili uskratiti odobrenje umnožavanju, priopćavanju ili distribuciji zaštićenog djela). Pravna zaštita iz članka 6. potrebna je samo protiv izbjegavanja koje bi kršilo ta posebna prava(20). Posljedično, potrebno je ispitati krajnje namjene ili upotrebe uređaja PC Boxa, a ne samo pitanje postoje li druge komercijalno značajne namjene ili upotrebe koje nisu izbjegavanje tehničkih mjera Nintenda.
73. U vezi s tim se slažem s Komisijom i dodajem da su ti isti čimbenici važni za procjenu samih tehničkih mjera Nintenda.
74. Nije sporno da tehničke mjere Nintenda blokiraju kako neovlaštene radnje (upotreba neovlaštenih primjeraka igara Nintendo i igara pod licencom Nintenda) tako i radnje za koje nije potrebno odobrenje (upotreba ostalih igara) te da uređaji PC Boxa u oba slučaja izbjegavaju to blokiranje. Blokiranje i izbjegavanje stoga supostoje i dvije su strane iste medalje.
75. Stoga će opseg u kojem se uređaji PC Boxa mogu ustvari upotrijebiti za namjene koje nisu onemogućavanje kršenja isključivih prava biti čimbenik koji je potrebno uzeti u obzir prilikom odlučivanja ne samo o tome jesu li ti uređaji obuhvaćeni područjem primjene članka 6. stavka 2. Direktive 2001/29 nego isto tako jesu li tehničke mjere Nintenda u skladu s testom proporcionalnosti. Ako se može dokazati da se ti uređaji primarno upotrebljavaju za te druge namjene(a to je na nacionalnom sudu), to znači ne samo da se oni upotrebljavaju na način koji ne krši isključiva prava zajamčena Direktivom 2001/29 nego da je vrlo vjerojatno da te tehničke mjere nisu proporcionalne. Ako se pak može dokazati da se uređaji primarno upotrebljavaju tako da se krše isključiva prava, to znači da je vrlo vjerojatno da su mjere proporcionalne. Zato će kvantitativna procjena konačne namjene radi koje se uređajima izbjegavaju tehničke mjere, ako je moguća, biti relevantna u utvrđivanju mogu li tehničke mjere Nintenda općenito biti predmet zaštite i treba li pružiti zaštitu protiv stavljanja na tržište uređaja PC Boxa.
76. Pitanje nacionalnog suda koje se odnosi na kvalitativno mjerilo bilo je jedva spomenuto u očitovanjima Sudu. Iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da je nacionalni sud smatrao da omogućavanje da konzole Nintendo budu upotrijebljene za namjene koje ne krše nikakva isključiva prava može biti važnije od sprečavanja ili ograničavanja neovlaštenih radnji.
77. Gore sam navela(21) da takva razmatranja mogu biti relevantna prilikom primjene testa proporcionalnosti na tehničke mjere Nintenda. Mislim da ona također mogu biti relevantna u vezi s pitanjem mora li se pružiti zaštita protiv stavljanja na tržište uređaja PC Boxa.
78. Slažem se da je u nekim slučajevima važno (u drugima pak manje) da upotreba tehničkih mjera koje štite isključiva prava ne zadire u prava korisnika da obavljaju radnje za koje nije potrebno odobrenje. Međutim, u mjeri u kojoj prava korisnika nisu temeljna prava, treba dati dužno priznanje važnosti zaštite autorskih i srodnih prava. Ipak, takvo kvalitativno mjerilo treba također promatrati uzimajući u obzir već navedeno kvantitativno mjerilo odnosno relativni opseg i učestalost upotrebe kojom se krše isključiva prava i one kojom se ne krše isključiva prava.
Zaključak
79. S obzirom na prethodna razmatranja smatram da bi Sud trebao odgovoriti na pitanja koja mu je uputio Tribunale di Milano na sljedeći način:
1. Direktivu 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu treba tumačiti tako da „tehnološke mjere“ u smislu članka 6. te direktive mogu obuhvaćati mjere ugrađene ne samo u sama zaštićena djela nego i u uređaje namijenjene omogućavanju pristupa tim djelima.
2. Kada nacionalni sud utvrđuje mogu li takve vrste mjera, čiji je učinak sprečavanje ili ograničavanje ne samo radnji za koje je potrebno odobrenje nositelja prava na temelju te direktive nego i radnji za koje takvo odobrenje nije potrebno, biti predmet zaštite u smislu članka 6. Direktive 2001/29/EZ, on mora ispitati je li primjena mjere u skladu s načelom proporcionalnosti te osobito mora razmotriti je li, s obzirom na trenutačno stanje tehnologije, moguće postići primarni učinak bez sekundarnog učinka ili to da je sekundarni učinak bude manji.
3. Prilikom utvrđivanja mora li se pružiti zaštita protiv bilo koje opskrbe uređajima, proizvodima, sastavnim dijelovima ili uslugama na temelju članka 6. stavka 2. Direktive 2001/29, nije potrebno razmatrati posebnu upotrebu koju je nositelj prava namijenio uređaju namijenjenom da omogući pristup zaštićenim djelima. Suprotno tome, potrebno je uzeti u obzir opseg u kojem uređaji, proizvodi, sastavni dijelovi ili usluge protiv kojih se traži zaštita jesu ili mogu biti korišteni za legitimne ciljeve koji nisu dopuštanje radnji za koje je potrebno odobrenje nositelja prava.