MIŠLJENJE NEZAVISNE ODVJETNICE

JULIANE KOKOTT

od 18. travnja 2013.(1)

Predmet C‑501/11 P

Schindler Holding Ltd i dr.

protiv

Europske komisije i dr.

„Žalba – Tržišno natjecanje – Zabranjeni sporazumi – Članak 81. UEZ‑a – Tržište instalacija i održavanja dizala i pomičnih stepenica – Odgovornost društva majke za povrede prava zabranjenih sporazuma koje je počinilo društvo kći – Holding društvo – Program unutarnjeg usklađivanja poduzetnika (,Compliance‑Programme’) – Temeljna prava – Načelo vladavine prava u okviru izricanja novčanih kazni – Dioba vlasti, načelo određenosti, načelo zabrane povratnog djelovanja, načelo zaštite legitimnih očekivanja i načelo subjektivne odgovornosti – Valjanost članka 23. stavka 2. Uredbe (EZ) br. 1/2003 – Zakonitost Smjernica Komisije iz 1998.”

 Sadržaj

I – Uvod

II – Okolnosti spora

III – Postupak pred Sudom

IV – Ocjena žalbe

A – Načela diobe vlasti, vladavine prava i neposrednosti izvođenja dokaza (prvi i drugi žalbeni razlog)

1. Komisijino izricanje novčanih kazni za povrede prava zabranjenih sporazuma (prvi žalbeni razlog)

a) Uvodna napomena

b) Nepostojanje prigovora u pogledu temeljnih prava protiv Komisijina izricanja novčanih kazni

c) Neutemeljenost određenih drugih argumenata žalitelja

2. Zahtjevi Općeg suda u pogledu izvođenja dokaza pri preispitivanju odluka Komisije o novčanim kaznama (drugi žalbeni razlog)

a) Dopuštenost

b) Osnovanost

3. Međuzaključak

B – Odgovornost poduzetnika za povrede prava zabranjenih sporazuma počinjene u okviru njegova područja odgovornosti

1. Solidarna odgovornost holding društva (sedmi žalbeni razlog)

a) Temeljna kritika grupe Schindler u pogledu pretpostavke stopostotnog vlasništva (prvi dio sedmog žalbenog razloga)

i) Načelo podjele odgovornosti iz prava društava

ii) Navodno zadiranje u nadležnosti država članica

iii) Navodna povreda načela isključive nadležnosti zakonodavca u pogledu bitnih odluka

iv) Međuzaključak

b) Kritika grupe Schindler u pogledu konkretne primjene pretpostavke stopostotnog vlasništva (drugi dio sedmog žalbenog razloga)

i) Značenje programa usklađivanja društva Schindler Holding

ii) Zahtjev u pogledu „pojašnjenja odnosa unutar grupe”

iii) Pojam „poslovne politike” u okviru pretpostavke stopostotnog vlasništva

2. Načelo subjektivne odgovornosti (šesti žalbeni razlog i dijelovi sedmog žalbenog razloga)

a) Prigovor da pretpostavka stopostotnog vlasništva dovodi do odgovornosti bez krivnje

b) Prigovor da nije dovoljno da su zabranu zabranjenih sporazuma prekršili neki zaposlenici

3. Međuzaključak

C – Nekoliko drugih pravnih pitanja povezanih s izricanjem i izračunom novčanih kazni za povrede prava zabranjenih sporazuma

1. Valjanost članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003 s obzirom na načelo određenosti (treći žalbeni razlog)

a) Navodna neodređenost pojma poduzetnika (prvi dio trećeg žalbenog razloga)

b) Navodna neodređenost okvira novčanih kazni (drugi dio trećeg žalbenog razloga)

c) Međuzaključak

2. Zakonitost Smjernica iz 1998. (četvrti i peti žalbeni razlog)

a) Nadležnost Komisije za donošenje Smjernica (četvrti žalbeni razlog)

b) Načelo zabrane povratnog djelovanja i načelo zaštite legitimnih očekivanja (peti žalbeni razlog)

3. Osnovni iznos novčane kazne i navodni razlozi za smanjenje novčane kazne (deseti, jedanaesti i dvanaesti žalbeni razlog)

a) Kvalifikacija povreda kao „vrlo teških” (deseti žalbeni razlog)

b) Olakotne okolnosti (jedanaesti žalbeni razlog)

c) Smanjenje novčane kazne zbog suradnje s Komisijom (dvanaesti žalbeni razlog)

i) Suradnja u okviru Obavijesti iz 2002. (prvi dio dvanaestog žalbenog razloga)

ii) Suradnja izvan okvira Obavijesti iz 2002. (drugi dio dvanaestog žalbenog razloga)

iii) Sažetak

4. Gornja granica od 10 % za iznos novčane kazne (osmi žalbeni razlog)

5. Pravo vlasništva (deveti žalbeni razlog)

a) Uvodna napomena

b) Prigovor da je povrijeđeno pravo vlasništva kao temeljno pravo Unije

6. Načelo proporcionalnosti (trinaesti žalbeni razlog)

D – Sažetak

V – Troškovi

VI – Zaključak

I –    Uvod

1.        U okviru ovog predmeta javlja se niz temeljnih pravnih pitanja povezanih s kažnjavanjem povreda prava zabranjenih sporazuma. Schindler Holding Ltd i više njegovih društava kćeri (u daljnjem tekstu zajedno: Schindler) u načelu dovode u pitanje sustav koji je u Europskoj uniji uspostavljen radi provedbe prava zabranjenih sporazuma, uključujući institucionalnu ulogu Europske komisije kao tijela nadležnog za tržišno natjecanje.

2.        Schindler osobito izražava sumnje u pogledu zakonitosti članka 23. stavka 2. Uredbe (EZ) br. 1/2003 i Smjernica Komisije iz 1998.(2) kao temelja za izricanje novčanih kazni. Osim toga, Schindler odbija prihvatiti načela priznata u sudskoj praksi sudova Unije koja se odnose na solidarnu odgovornost društava majki i društava kćeri za povrede prava zabranjenih sporazuma počinjene u okviru njihova područja odgovornosti.

3.        Navedeni pravni problemi postavljaju se u okviru „zabranjenog sporazuma u području dizala” koji je djelovao u više država članica Europske unije i koji je Komisija otkrila prije nekoliko godina te 21. veljače 2007. u vezi s njim donijela odluku o novčanoj kazni (u daljnjem tekstu: sporna odluka)(3). Komisija je tvrdila da je, uz četiri druga poduzetnika, više društava grupe Schindler, uključujući holding društvo koje upravlja grupom, sudjelovalo u zabranjenom sporazumu u području dizala te im je izrekla novčane kazne, izračunane na temelju prihoda grupe.

4.        U prvom stupnju tužba grupe Schindler protiv sporne odluke nije bila uspješna; Opći sud njezinu je tužbu za poništenje odbio presudom od 13. srpnja 2011. (u daljnjem tekstu i: pobijana presuda ili presuda Općeg suda)(4). Sada Schindler nadalje zahtijeva sudsku zaštitu u žalbenom postupku pred Sudom i pritom se, među ostalim, poziva na svoja temeljna prava te na načela vladavine prava kao što su dioba vlasti, načelo određenosti, načelo zabrane povratnog djelovanja, načelo zaštite legitimnih očekivanja i načelo subjektivne odgovornosti.

II – Okolnosti spora

5.        Schindler je jedna od najvećih grupa dobavljača dizala i pomičnih stepenica u svijetu. Njegovo društvo majka jest Schindler Holding Ltd (u daljnjem tekstu: Schindler Holding) sa sjedištem u Švicarskoj. Schindler obavlja svoje djelatnosti u sektoru dizala i pomičnih stepenica putem nacionalnih društava kćeri(5).

6.        U ljetu 2003. Komisija je dobila informacije o mogućem postojanju zabranjenog sporazuma među četirima najvećim europskim proizvođačima dizala i pomičnih stepenica koji posluju u Uniji, odnosno društvima Kone, Otis, Schindler i ThyssenKrupp(6).

7.        Komisijina opsežna istraga na kraju je dovela do zaključka da su navedeni proizvođači dizala i pomičnih stepenica „sudjelovali u četiri jedinstvene, složene i produžene povrede članka 81. stavka 1. Ugovora o EZ‑u u četirima državama članicama, dijeleći među sobom tržišta putem sporazuma i/ili usklađivanja radi dodjele ponuda i ugovora u vezi s prodajom, instalacijom, održavanjem i modernizacijom dizala i pomičnih stepenica”(7). Točnije, pritom se radi o belgijskom, njemačkom, luksemburškom i nizozemskom zabranjenom sporazumu u području dizala. Sudjelovanje grupe Schindler u tim zabranjenim sporazumima trajalo je različito, ovisno o državi članici, ali u svakom slučaju više godina(8).

8.        Za svaku od četiri povrede prava zabranjenih sporazuma Komisija je u spornoj odluci svakom od poduzetnika koji su sudjelovali u zabranjenom sporazumu izrekla novčane kazne čiji se izračun temeljio na Smjernicama iz 1998.

9.        U slučaju grupe Schindler utvrđeno je da je Schindler Holding solidarno odgovoran zajedno sa svojim nacionalnim društvima kćerima(9). Tako izrečene novčane kazne grupi Schindler za sve četiri povrede iznose nešto više od 143 milijuna eura.

10.      Više adresata sporne odluke zatražilo je u prvom stupnju pred Općim sudom sudsku zaštitu podnošenjem tužbi za poništenje(10).

11.      Što se tiče grupe Schindler, društva Schindler Holding, Schindler Management AG, Schindler SA (Belgija), Schindler Deutschland Holding GmbH (Njemačka), Schindler Sàrl (Luksemburg) i Schindler Liften BV (Nizozemska) zajedno su u prvom stupnju podneskom od 4. svibnja 2007. Općem sudu podnijeli tužbu.

12.      U svojoj je presudi od 13. srpnja 2011. Opći sud obustavio postupak u dijelu koji se odnosio na društvo Schindler Management AG(11). U preostalom je dijelu odbio tužbu i naložio strankama snošenje troškova.

III – Postupak pred Sudom

13.      Protiv presude Općeg suda Schindler Holding i svi drugi sutužitelji u prvom stupnju (u daljnjem tekstu i: žalitelji) zajedno su podneskom od 27. rujna 2011. podnijeli ovu žalbu. Oni zahtijevaju:

1.      da se ukine presuda Općeg suda,

2.      da se poništi odluka Komisije,

podredno, da se novčane kazne izrečene u toj odluci protiv žalitelja ponište ili smanje,

3.      podredno žalbenim zahtjevima iz točaka 1. i 2., da se predmet vrati Općem sudu na ponovno odlučivanje u skladu s pravnom ocjenom u presudi Suda i

4.      u svakom slučaju, da se Komisiji naloži snošenje troškova žalitelja za postupke pred Općim sudom i Sudom.

14.      Komisija zahtijeva od Suda:

1.      da žalbu u cijelosti odbije i

2.      da žaliteljima naloži snošenje troškova.

15.      Vijeće, koje je u prvostupanjskom postupku interveniralo na strani Komisije, naposljetku zahtijeva:

1.      odbijanje žalbe u dijelu koji se odnosi na prigovor protupravnosti u odnosu na Uredbu br. 1/2003 i

2.      odgovarajuću odluku o troškovima.

16.      O žalbi je pred Sudom proveden pisani postupak, a 17. siječnja 2013. održana je i rasprava. Vijeće se pritom očitovalo samo o pitanju valjanosti Uredbe br. 1/2003 koje je Schindler prije svega istaknuo u prvom i trećem žalbenom razlogu.

IV – Ocjena žalbe

17.      Žalitelji ističu ukupno 13 žalbenih razloga u kojima djelomično iznose vrlo temeljna pravna pitanja povezana s novčanim kaznama koje je Europska komisija izrekla za povrede prava zabranjenih sporazuma. Valja tematski grupirati te žalbene razloge te ih, u skladu s tim, ispitati nešto izmijenjenim redoslijedom.

A –    Načela diobe vlasti, vladavine prava i neposrednosti izvođenja dokaza (prvi i drugi žalbeni razlog)

18.      Svojim prvim i drugim žalbenim razlogom Schindler načelno dovodi u pitanje usklađenost sustava kažnjavanja povreda prava zabranjenih sporazuma koji postoji na razini Unije s temeljnim načelima vladavine prava.

19.      S jedne strane, Schindler smatra da novčane kazne za povrede prava zabranjenih sporazuma nije smjela izreći Komisija kao administrativno tijelo, nego da ih je morao izreći nezavisni sud (prvi žalbeni razlog, vidjeti u tom pogledu odjeljak 1. ovog mišljenja). S druge strane, Schindler kritizira način na koji su Komisija i Opći sud utvrdili činjenice jer su, prema njegovu mišljenju, povrijedili načelo neposrednosti izvođenja dokaza (drugi žalbeni razlog, vidjeti u tom pogledu odjeljak 2. ovog mišljenja).

1.      Komisijino izricanje novčanih kazni za povrede prava zabranjenih sporazuma (prvi žalbeni razlog)

20.      Schindler smatra da su najprije povrijeđena načela diobe vlasti i vladavine prava jer je na razini Unije novčane kazne za povrede prava zabranjenih sporazuma izrekla Komisija kao tijelo europskog unutarnjeg tržišta nadležno za tržišno natjecanje, a ne nezavisni sud.

a)      Uvodna napomena

21.      Iako se Schindler općenito poziva na načela diobe vlasti i vladavine prava, njegova pisana i usmena očitovanja u okviru prvog žalbenog razloga upućuju na to da se u biti ističe povreda članka 6. EKLJP‑a(12), odnosno povreda prava na pošteno suđenje pred zakonom ustanovljenim neovisnim i nepristranim sudom.

22.      U tom pogledu valja napomenuti da članak 6. EKLJP‑a, za razliku od drukčije tvrdnje grupe Schindler, na razini Unije do daljnjega nema izravan učinak. Naime, Unija do sada nije pristupila EKLJP‑u, već članak 6. stavak 2. UEU‑a tek treba provesti(13).

23.      Unatoč tome, temeljna prava iz članka 6. EKLJP‑a već danas na razini Unije imaju znatno praktično značenje. S jedne strane, u njima dolaze do izražaja opća načela prava koja su priznata i u pravu Unije (članak 6. stavak 3. UEU‑a)(14), a s druge strane, ona su mjerilo za tumačenje onih odredbi Povelje Europske unije o temeljnim pravima koje im sadržajno odgovaraju (članak 6. stavak 1. treći podstavak UEU‑a u vezi s člankom 52. stavkom 3. prvom rečenicom Povelje)(15).

24.      U tim se okolnostima u odgovoru na prigovore koje je istaknuo Schindler ne smije podcijeniti važnost članka 6. EKLJP‑a i sudske prakse ESLJP‑a(16) povezane s njim, zbog čega ću se u nastavku usredotočiti posebno na to pitanje. Formalno gledano, polaznu točku za ispitivanje povreda načela diobe vlasti i vladavine prava koje ističe Schindler ne čini članak 6. EKLJP‑a kao takav, nego članak 47. Povelje o temeljnim pravima, a osobito njegov stavak 2., kao i opća načela prava Unije u smislu članka 6. stavka 3. UEU‑a(17).

b)      Nepostojanje prigovora u pogledu temeljnih prava protiv Komisijina izricanja novčanih kazni

25.      Kako se priznaje, iako pravo tržišnog natjecanja gotovo ima kaznenopravnu narav(18), ono ipak ne čini jezgru kaznenog prava(19).

26.      Prema sudskoj praksi ESLJP‑a, osim „tvrde jezgre” kaznenog prava, kaznenopravna jamstva utvrđena u članku 6. EKLJP‑a ne moraju se nužno primijeniti potpuno dosljedno(20).

27.      Za pravo tržišnog natjecanja to znači da novčane kazne za kažnjavanje povreda prava zabranjenih sporazuma ne mora nužno izreći neovisni sud, nego se takva ovlast načelno može prenijeti i na administrativno tijelo. Pritom su zahtjevi iz članka 6. EKLJP‑a ispunjeni ako predmetni poduzetnik može protiv svake odluke o novčanoj kazni za povrede prava zabranjenih sporazuma koja je protiv njega donesena pokrenuti postupak pred sudskim tijelom s neograničenom nadležnošću (francuski: „pleine juridiction”, engleski: „full jurisdiction”)(21).

28.      Prema sudskoj praksi ESLJP‑a(22), Sud koji nadzire odluke o novčanim kaznama za povrede prava zabranjenih sporazuma mora imati ovlast u cijelosti činjenično, kao i pravno „izmijeniti”(23) odluku administrativnog tijela. Suprotno prvom dojmu, to ne znači nužno da sud sam u cijelosti mora moći izmijeniti meritum odluke o novčanoj kazni (francuski: „réformer”). Naprotiv, dovoljno je da je sud ovlašten ispitati sva činjenična i pravna pitanja relevantna za spor koji se pred njim vodi(24) te u svakom pogledu ukinuti pobijanu odluku (engleski: „to quash”)(25).

29.      Ti su zahtjevi ispunjeni sustavom sudske zaštite koji je uspostavljen na razini Unije i u okviru kojeg predmetni poduzetnici mogu osporavati odluke Komisije o novčanim kaznama u predmetima tržišnog natjecanja. Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi našeg Suda u odnosu na takve odluke sud Unije ima dvostruku ovlast(26):

–        S jedne strane sud Unije ispituje zakonitost (članak 263. stavak 1. UFEU‑a). Suprotno prvom dojmu on u tom okviru nije ograničen samo na pravna pitanja, nego može provjeriti i materijalnu točnost navedenih dokaznih elemenata, njihovu pouzdanost i dosljednost; osim toga, ovlašten je ispitati predstavljaju li dokazi koje je izvela Komisija sve relevantne podatke koje je trebalo uzeti u obzir prilikom ocjene složene situacije, mogu li oni poduprijeti zaključke koji su iz njih izvedeni i je li Komisija u tom pogledu svoju odluku dostatno obrazložila. Komisija u tom pogledu ne raspolaže marginom prosudbe koja bi bila izuzeta od sudskog nadzora(27).

–        S druge strane, u pogledu financijskih kazni sud Unije ima neograničenu nadležnost (članak 261. UFEU‑a u vezi s člankom 31. Uredbe br. 1/2003), koju bi radi izbjegavanja zabune najbolje trebalo označiti kao „pleine juridiction” (francuski) ili „full jurisdiction” (engleski) u užem smislu. Uz isključivi nadzor zakonitosti, ta nadležnost sudu omogućuje da zamijeni ocjenu Komisije vlastitom ocjenom i, posljedično, da ukine, smanji ili poveća izrečenu novčanu kaznu ili periodični penal.(28)

30.      Time sudovi Unije u odnosu na odluke o novčanim kaznama za povrede prava zabranjenih sporazuma u činjeničnom i pravnom smislu raspolažu „neograničenom nadležnošću” (francuski: „pleine juridiction”, engleski: „full jurisdiction”) u širem smislu, kako se to zahtijeva u članku 47. stavku 2. Povelje o temeljnim pravima, koja se tumači i primjenjuje s obzirom na članak 6. EKLJP‑a i sudsku praksu ESLJP‑a(29).

31.      Replika grupe Schindler prema kojoj „prema dosadašnjoj praksi” odluke Komisije u postupcima na temelju prava zabranjenih sporazuma nisu bile predmet neograničenog sudskog nadzora, nije ništa više nego obična tvrdnja koja u okviru ovog predmeta ni na koji način nije bila potkrijepljena(30). U stvarnosti je Opći sud razmotrio i temeljito ispitao sva činjenična pitanja koja je Schindler istaknuo u prvostupanjskom postupku.

32.      U svakom slučaju, time je prigovor u pogledu povrede diobe vlasti i vladavine prava zbog Komisijina izricanja novčanih kazni za povrede prava zabranjenih sporazuma koji se temelji na članku 6. EKLJP‑a neosnovan.

c)      Neutemeljenost određenih drugih argumenata žalitelja

33.      Žalitelji ističu da, uzimajući u obzir sam iznos novčanih kazni za povrede prava zabranjenih sporazuma koje se izriču na razini Unije, Komisija zadire u „tvrdu jezgru” kaznenog prava jer u skladu s člankom 6. EKLJP‑a kazne izriču samo neovisni sudovi.

34.      Taj argument nije uvjerljiv. Pripada li neko područje „tvrdoj jezgri” kaznenog prava u smislu članka 6. EKLJP‑a ne može se ocijeniti samo na temelju iznosa izrečenih kazni, posebno ako se pritom ne uzmu u obzir veličina i sposobnost plaćanja predmetnih poduzetnika te se razmatraju samo nominalni novčani iznosi.

35.      Nije važna samo kvantitativna ocjena, nego je ključna i kvalitativna ocjena izrečenih kazni. Schindler nije prepoznao ni da se kazne za povrede prava zabranjenih sporazuma koje se izriču na razini Unije, neovisno o njihovu nominalnom iznosu, uvijek odnose na poduzetnike. Uredba br. 1/2003 ne poznaje kaznenopravne ili kvazikaznenopravne kazne koje se izriču fizičkim osobama, a posebno ne kazne lišavanja slobode. Sve to predstavlja znatnu kvalitativnu razliku u odnosu na „tvrdu jezgru” kaznenog prava na koju se čini da ESLJP aludira u svojoj sudskoj praksi(31).

36.      Nadalje, žalitelji smatraju da se iz sudske prakse ESLJP‑a može zaključiti da prijenos nadležnosti za izricanje kazni na administrativno tijelo izvan područja „lakših povreda” i „kolektivnih postupaka” nije u skladu sa zahtjevima članka 6. EKLJP‑a(32).

37.      U tom je pogledu dovoljno primijetiti da se prema najnovijoj sudskoj praksi ESLJP‑a, u slučaju u kojem tijelo nadležno za tržišno natjecanje izriče visoku novčanu kaznu za zabranjeni sporazum, ne može govoriti o povredi članka 6. EKLJP‑a(33). To su morali priznati i zastupnici grupe Schindler u usmenom dijelu postupka pred Sudom.

38.      Dodajem da je, barem u kontinentalnoj Europi, potpuno uobičajeno da novčane kazne za povrede prava zabranjenih sporazuma izriču tijela nadležna za tržišno natjecanje.

39.      Konačno, žalitelji smatraju da se Ugovorom iz Lisabona zahtijeva ponovna ocjena pitanja smije li Komisija kao tijelo nadležno za tržišno natjecanje izricati novčane kazne za povrede prava zabranjenih sporazuma.

40.      Međutim, i taj je argument pogrešan. S jedne strane, zakonitost sporne odluke, koja je donesena prije stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona, mora se ocijeniti prema pravnim elementima koji su tada postojali. S druge strane, stupanjem na snagu Ugovora iz Lisabona 1. prosinca 2009. ovdje relevantni zahtjevi u pogledu temeljnih prava nisu se bitno promijenili. Točno je da je tim Ugovorom Povelja o temeljnim pravima sada podignuta na razinu obvezujućeg primarnog prava Unije i da se njime zahtijeva da Povelja i Ugovori imaju istu pravnu snagu (članak 6. stavak 1. prvi podstavak UEU‑a). Međutim, na sadržaj temeljnog prava na učinkoviti pravni lijek i nepristrani sud koje se priznaje na razini Unije u velikoj mjeri utječu članak 6. stavak 1. EKLJP‑a te sudska praksa ESLJP‑a i sudova Unije povezana s tom tematikom. Ugovorom iz Lisabona sadržaj tih temeljnih prava nije bitno izmijenjen(34).

41.      U skladu s člankom 52. stavkom 3. drugom rečenicom Povelje o temeljnim pravima zasigurno je i dalje moguće u pravu Unije osigurati veći standard nego što je to određeno u EKLJP‑u. Međutim, autori Ugovora pojasnili su da se odredbama Povelje ni na koji način ne mijenjaju nadležnosti i zadaće utvrđene u Ugovorima (članak 6. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a u vezi s člankom 51. stavkom 2. Povelje). U tim okolnostima temeljna prava iz Povelje, odnosno pravo na djelotvoran pravni lijek i nepristrani sud u skladu s člankom 47. Povelje, ne mogu biti osnova za bitnu izmjenu podjele nadležnosti između Europske komisije kao tijela europskog unutarnjeg tržišta nadležnog za tržišno natjecanje i Suda Europske unije kao tijela sudskog nadzora.

2.      Zahtjevi Općeg suda u pogledu izvođenja dokaza pri preispitivanju odluka Komisije o novčanim kaznama (drugi žalbeni razlog)

42.      Uz načelno kritiziranje institucionalne uloge Komisije pri izricanju novčanih kazni za povrede prava zabranjenih sporazuma žalitelji ističu povredu načela neposrednosti izvođenja dokaza. Ni Komisija ni Opći sud nisu utvrdili činjenice u ovom slučaju „neposrednim izvođenjem dokaza”. Osobito se Komisija oslanjala samo na pisane dokaze, ali ne i na izjave fizičkih osoba. Nadalje, svjedoci koji su podnijeli zahtjev za primjenu pokajničkog programa nisu ispitani pod prisegom i u prisutnosti svih stranaka u postupku. To, prema mišljenju žalitelja, predstavlja povredu članka 6. stavka 1. i stavka 3. točke (d) EKLJP‑a(35). Opći sud obvezan je, u skladu s načelom vladavine prava, sam utvrditi činjenice u slučajevima kao što je ovaj.

a)      Dopuštenost

43.      Komisija izražava sumnje u pogledu dopuštenosti ovog žalbenog razloga. Taj prigovor potrebno je razmotriti zasebno.

44.      Argument grupe Schindler u dijelu u kojem ona Komisiji prigovara da je svoje izvođenje dokaza temeljila na pisanim i neprovjerenim navodima svjedoka koji su podnijeli zahtjev za primjenu pokajničkog programa nije dopušten. Naime, kao što Komisija pravilno primjećuje, radi se o novom žalbenom razlogu koji pred Općim sudom nije bio iznesen u tom obliku. Točno je da je Schindler u prvom stupnju raspravljao o drugim pravnim aspektima dokaza na temelju izjava svjedoka koji su podnijeli zahtjev za primjenu pokajničkog programa(36), ali ne i o neprovjeravanju navoda tih svjedoka na kojem sad temelji svoj argument. Time Schindler na nedopušten način proširuje predmet ovog postupka u odnosu na prvostupanjski postupak(37).

45.      Situacija je drukčija u pogledu dodatnog prigovora grupe Schindler da je i Opći sud pri preispitivanju sporne odluke povrijedio načelo neposrednosti izvođenja dokaza. Tim prigovorom Schindler konkretno kritizira pobijanu presudu što, naravno, može učiniti tek u stadiju žalbenog postupka. Stoga je drugi žalbeni razlog u dijelu koji se odnosi na postupanje Općeg suda u pitanjima izvođenja dokaza dopušten.

b)      Osnovanost

46.      Međutim, meritum argumenta grupe Schindler nije uvjerljiv.

47.      Na postupak izravne tužbe pred sudovima Unije utječu načelo dispozitivnosti i raspravno načelo. U skladu s tim od tužitelja se može zahtijevati da utvrdi sporne točke pobijane odluke, da u tom pogledu oblikuje prigovore te predloži dokaze ili barem ozbiljne indicije na temelju kojih se može dokazati da su ti prigovori osnovani(38).

48.      Kao što su žalitelji u usmenom dijelu postupka pred Sudom morali priznati, Schindler ni u kojem trenutku prvostupanjskog postupka nije doveo u pitanje točnost činjenica koje je utvrdila Komisija niti je podnio zahtjev za saslušanje svjedoka iako je u tom pogledu pred Općim sudom nesporno imao dovoljno prilika. Suprotno tome, prema nespornim utvrđenjima Općeg suda Schindler je izričito priznao činjenice utvrđene u Obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku(39).

49.      U tim okolnostima Schindler sada, u stadiju žalbenog postupka, teško može istaknuti prigovor da Opći sud nije ispunio svoje obveze u pogledu pojašnjenja činjenica.

50.      U svakom slučaju, prema ustaljenoj sudskoj praksi, samo Opći sud ocjenjuje moguću potrebu za dopunom podataka kojima raspolaže(40). To osobito ovisi o tome smatra li Opći sud da je pojašnjenje određenih aspekata činjenica uopće potrebno za donošenje odluke.

51.      Samo se vrlo iznimno može pretpostaviti da široka ovlast Općeg suda da ocijeni koji su dokazi prikladni i potrebni za dokazivanje određene činjenice prerasta u obvezu da na vlastitu inicijativu izvede daljnje dokaze, iako nijedna stranka to nije zatražila. To tim više vrijedi kada su stranke u postupku, kao ovdje, veliki poduzetnici s određenim iskustvom u pitanjima prava tržišnog natjecanja te ih zastupaju specijalizirani odvjetnici.

52.      U svakom slučaju, sama okolnost da se Komisija u donošenju odluke o novčanoj kazni za povrede prava zabranjenih sporazuma u znatnoj mjeri oslanjala na izjavu svjedoka koji je podnio zahtjev za primjenu pokajničkog programa sama po sebi nije dostatna da Opći sud obveže da na vlastitu inicijativu izvede daljnje dokaze.

53.      Dodajem da se pisanim očitovanjima poduzetnika u postupku na temelju prava zabranjenih sporazuma ne može a priori pripisati manja dokazna vrijednost od usmenih izjava fizičkih osoba. Naprotiv, s obzirom na složenost brojnih postupaka na temelju prava zabranjenih sporazuma, upotreba pisanih dokumenata, uključujući dokumente koje su poduzetnici koji su sudjelovali u zabranjenom sporazumu dobrovoljno dostavili, gotovo je neizbježna i u svakom slučaju izrazito korisna za pojašnjavanje i utvrđivanje činjenica.

54.      Naravno, u svakom se pojedinom slučaju mora ispitati daje li se u očitovanju poduzetnika, osobito očitovanju poduzetnika u svojstvu svjedoka koji je podnio zahtjev za primjenu pokajničkog programa, koji je sudjelovao u zabranjenom sporazumu, jednostran, nepotpun ili netočan prikaz događaja ili se njime nastoji opteretiti ostale sudionike zabranjenog sporazuma. Međutim, nije prihvatljivo da se a priori paušalno dovode u pitanje istinitost i dokazna vrijednost pisanih očitovanja svjedoka koji su podnijeli zahtjev za primjenu pokajničkog programa u postupcima na temelju prava zabranjenih sporazuma ili da ih se smatra manje važnima od drugih dokaznih sredstava.

55.      To tim više vrijedi s obzirom na to da su drugi sudionici zabranjenog sporazuma već u upravnom postupku dobili priliku ispitati dokaze na koje se Komisija oslanja i Komisiji predstaviti svoju moguću drukčiju ocjenu činjenica (članak 27. stavci 1. i 2. Uredbe br. 1/2003) te, prema potrebi, osporiti činjenična utvrđenja koja se temelje na izjavi svjedoka koji je podnio zahtjev za primjenu pokajničkog programa ili ih, u svakom slučaju, prikazati u drukčijem svjetlu.

56.      Međutim, ako nijedna stranka u postupku nije osporavala meritum činjeničnih utvrđenja Komisije koja se temelje na izjavi svjedoka koji je podnio zahtjev za primjenu pokajničkog programa te ako ne postoje nikakve druge naznake njihove jednostranosti, netočnosti ili nepotpunosti, tada Opći sud nema povoda provesti dodatne kontrole i izvoditi dodatne dokaze na vlastitu inicijativu.

57.      Općenito Opći sud ne može biti dužan izvoditi dokaze o svim mogućim pojedinostima u pogledu, u suštini, nespornih činjenica koje je Komisija utvrdila, kao na primjer, pojedinosti koje je Schindler naveo u svojoj replici u žalbenom postupku(41), ako oni, kao ovdje, nemaju nikakvu ili, u najboljem slučaju, imaju neznatnu važnost za odluke u postupku. Navest ću primjer: ako za kvalifikaciju težine povrede de iure nije relevantno je li zabranjeni sporazum imao znatne ili samo male učinke na tržište, tada u pogledu tih učinaka nije ni potrebno izvesti dokaz(42).

3.      Međuzaključak

58.      U svakom slučaju, prigovori koje Schindler ističe u pogledu povrede temeljnih načela vladavine prava nisu utemeljeni. Stoga treba odbiti prvi i drugi žalbeni razlog.

B –    Odgovornost poduzetnika za povrede prava zabranjenih sporazuma počinjene u okviru njegova područja odgovornosti

59.      Šestim i sedmim žalbenim razlogom obuhvaćena su načela prava Unije priznata u ustaljenoj sudskoj praksi koja se odnose na odgovornost poduzetnika za povrede prava zabranjenih sporazuma počinjene u okviru njegova područja odgovornosti. S jedne strane, žalitelji ističu da je Opći sud pravno pogrešno utvrdio da je Schindler Holding solidarno odgovoran za povrede prava zabranjenih sporazuma svojih četiriju nacionalnih društava kćeri (sedmi žalbeni razlog, vidjeti u tom pogledu odjeljak 1. ovog mišljenja). S druge strane, općenito ističu povredu načela subjektivne odgovornosti (šesti i djelomično i sedmi žalbeni razlog, vidjeti u tom pogledu odjeljak 2. ovog mišljenja).

1.      Solidarna odgovornost holding društva (sedmi žalbeni razlog)

60.      Sedmi žalbeni razlog odnosi se na načela prema kojima se u pravu Unije društva majke smatraju solidarno odgovornima za povrede prava zabranjenih sporazuma koje su počinila društva kćeri koja su u njihovu 100-postotnom vlasništvu. Pritom je u središtu interesa takozvana „pretpostavka stopostotnog vlasništva”. U skladu s njom, ako društvo majka drži 100-postotni (ili gotovo 100-postotni) udio u svojem društvu kćeri, postoji oboriva pretpostavka da društvo majka izvršava odlučujući utjecaj na postupanje društva kćeri na tržištu. To vrijedi i u slučaju kad društvo majka svoje društvo kćer neizravno kontrolira preko društva posrednika, pri čemu društvo majka drži 100 % (ili gotovo 100 %) udjela u društvu posredniku, a društvo posrednik pak drži 100 % (ili gotovo 100 %) udjela u društvu kćeri. Tada je, prema sudskoj praksi, 100-postotni ili gotovo 100-postotni udio dovoljan kako bi se društvo majka i društvo kći mogli smatrati jedinstvenim poduzetnikom, što znači da je društvo majka solidarno odgovorno za povrede prava zabranjenih sporazuma svojeg pojedinog društva kćeri.

61.      Ta se pretpostavka stopostotnog vlasništva potpuno nesporno primjenjuje u ustaljenoj praksi sudova Unije – takozvana sudska praksa Akzo Nobel(43) – te je nedavno dvaput potvrđena u presudama velikog vijeća Suda(44).

62.      Unatoč tome, žalitelji smatraju da je Opći sud, pozivajući se na pretpostavku stopostotnog vlasništva, pogrešno utvrdio solidarnu odgovornost društva Schindler Holding kao društva majke grupe Schindler za povrede prava zabranjenih sporazuma koje su u okviru zabranjenog sporazuma u području dizala počinila njegova četiri nacionalna društva kćeri u Njemačkoj, Belgiji, Nizozemskoj i Luksemburgu. Žalitelji, s jedne strane, dovode u pitanje zakonitost pretpostavke stopostotnog vlasništva kao takve (vidjeti u tom pogledu odjeljak a)) i, s druge strane, kritiziraju način na koji je Opći sud u ovom slučaju konkretno primijenio tu pretpostavku stopostotnog vlasništva (vidjeti u tom pogledu odjeljak b)).

a)      Temeljna kritika grupe Schindler u pogledu pretpostavke stopostotnog vlasništva (prvi dio sedmog žalbenog razloga)

63.      U prvom dijelu sedmog žalbenog razloga Schindler ističe temeljnu kritiku pretpostavke stopostotnog vlasništva kao takve. Ta se kritika, u bitnom, temelji na trima prigovorima koje ću redom razmotriti u nastavku.

i)      Načelo podjele odgovornosti iz prava društava

64.      Kao prvo, Schindler tvrdi, kao i u prvostupanjskom postupku, da se pretpostavkom stopostotnog vlasništva povrjeđuje načelo podjele koje prevladava u pravu društava prema kojem su pravne osobe načelno samostalne i odvojeno odgovorne, dok naplata od njihovih dioničara nije dopuštena. Moguće izuzeće od tog „načela podjele odgovornosti” postoji samo iznimno i u strogim uvjetima, odnosno ako je društvo majka svjesno preuzelo odgovornost za dugove svojeg društva kćeri ili se može smatrati da je samo društvo majka protupravno postupalo.

65.      Treba priznati da se kod načela podjele radi o široko raširenom načelu u pravu društava država članica, čiju se praktičnu važnost ne smije podcijeniti, prije svega u pitanjima građanskopravne odgovornosti u odnosu na trgovačka društva, kao što su društva s ograničenom odgovornošću ili dionička društva.

66.      Međutim, pri ocjeni odgovornosti nekog poduzetnika u smislu prava zabranjenih sporazuma ne može biti odlučujuće postoji li između društva majke i društva kćeri „corporate veil”. Naprotiv, odlučujuću ulogu igra gospodarska stvarnost. Naime, pravo tržišnog natjecanja ne ravna se prema formalnostima, nego prema stvarnom ponašanju poduzetnika(45) na tržištu. U skladu s pravom zabranjenih sporazuma za ocjenu utjecaja postupanja poduzetnika na tržištu na tržišno natjecanje nije važno koja su pravna rješenja fizičke ili pravne osobe koje zastupaju poduzetnika odabrale radi uređenja svojih pravnih odnosa.

67.      Stoga se na temelju isključivo formalno‑pravne analize ne može ocijeniti nastupaju li društvo majka i njegova društva kćeri na tržištu kao jedinstveni poduzetnik. Također, procjenu o tome može li društvo kći samostalno određivati svoje ponašanje na tržištu ili je pak izloženo odlučujućem utjecaju svog društva majke nije moguće dati uzimajući u obzir samo mjerodavna pravila prava društava. U protivnom bi se društvo majka o kojem je riječ, pozivanjem na okolnosti koje proizlaze isključivo iz prava društava, s lakoćom moglo osloboditi odgovornosti za povredu prava zabranjenih sporazuma koju je počinilo društvo kći u njenom stopostotnom vlasništvu(46).

68.      U tim je okolnostima Opći sud s pravom odbio prigovor grupe Schindler, koji se temeljio isključio na pravu društava, protiv pretpostavke stopostotnog vlasništva i, općenitije, protiv načela prava Unije u pogledu solidarne odgovornosti društava majki za povrede prava zabranjenih sporazuma svojih društava kćeri(47).

ii)    Navodno zadiranje u nadležnosti država članica

69.      Schindler nadalje tvrdi da se sudskom praksom sudova Unije u pogledu solidarne odgovornosti društava majki za povrede prava zabranjenih sporazuma koje su počinila njihova društva kćeri zadire u nadležnosti država članica. Naime, Schindler smatra da su samo države članice nadležne utvrditi kada se može isključiti podjela odgovornosti koja načelno postoji između društva majke i njezina društva kćeri.

70.      Kako Komisija s pravom tvrdi, kod tog prigovora radi se o novom razlogu koji je prvi put istaknut u stadiju žalbenog postupka. Već zato taj dio sedmog žalbenog razloga nije dopušten(48).

71.      Ni meritum argumenta grupe Schindler nije uvjerljiv.

72.      Jasno je da na temelju načela dodjeljivanja Unija djeluje samo u granicama nadležnosti koje su joj države članice dodijelile Ugovorima kako bi postigla njima određene ciljeve (članak 5. stavak 2. prva rečenica u vezi sa stavkom 1. prvom rečenicom UEU‑a, ranije članak 5. stavak 1. UEZ‑a). Osim toga, svaka institucija Unije djeluje u granicama ovlasti koje su joj dodijeljene u Ugovorima (članak 13. stavak 2. prva rečenica UEU‑a) te sve nadležnosti koje Ugovorima nisu dodijeljene Uniji zadržavaju države članice (članak 4. stavak 1. i članak 5. stavak 2. druga rečenica UEU‑a).

73.      Međutim, nije utemeljena tvrdnja da Unija nije nadležna utvrditi suodgovornost društava majki i društava kćeri koja su u njihovu 100-postotnom vlasništvu za počinjene povrede prava zabranjenih sporazuma.

74.      Naime, u skladu s člankom 23. stavkom 2. točkom (a) Uredbe br. 1/2003 ovlast Komisije za izricanje kazni nije ograničena na mjere protiv specifičnih pravnih osoba, kao na primjer, protiv društava unutar grupe koja su izravno uključena u zabranjeni sporazum, nego Komisija može izreći novčane kazne poduzetniku koji je počinio povredu prava zabranjenih sporazuma. Ta ovlast za izricanje kazni izričito je predviđena u primarnom pravu u članku 83. stavku 1. u vezi sa stavkom 2. točkom (a) UEZ‑a (sada članak 103. stavak 1. u vezi sa stavkom 2. točkom (a) UFEU‑a).

75.      Pojam poduzetnika, kao takav, također je utvrđen u primarnom pravu Unije te stoga u pravnom sustavu Unije ima status ustavnog pojma (vidjeti posebno članke 81., 82., 86. i 87. UEZ‑a, sada članke 101., 102., 106. i 107. UFEU‑a). Utvrđivanje njegova sadržaja i opsega tumačenjem jedna je od osnovnih zadaća Suda Europske unije, koji osigurava poštovanje prava pri tumačenju i primjeni Ugovorâ (članak 19. stavak 1. druga rečenica UEU‑a).

76.      Budući da je pojam poduzetnika središnji element pravila tržišnog natjecanja nužnih za funkcioniranje unutarnjeg tržišta, on se u čitavoj Uniji mora jedinstveno tumačiti i primjenjivati te ne može ovisiti o posebnostima nacionalnog prava društava država članica. U protivnom ne bi bilo moguće osigurati jedinstveni pravni okvir („level playing field”) za poduzetnike koji posluju na unutarnjem tržištu.

77.      Čak i ako nadležnost za uređenje prava društava, prema trenutačnom pravu Unije, uglavnom imaju države članice, pri ostvarivanju te nadležnosti(49), kao i u drugim područjima prava(50), države članice ipak moraju uzeti u obzir relevantno pravo Unije i poštovati nadležnosti Unije.

78.      Ukupno gledano, argumentaciju žalitelja koja se odnosi na nenadležnost Unije stoga treba odbiti kao nedopuštenu, ali u svakom slučaju i kao neosnovanu.

iii) Navodna povreda načela isključive nadležnosti zakonodavca u pogledu bitnih odluka

79.      Konačno, Schindler ističe da se utvrđivanje načela solidarne odgovornosti društva majke za povrede prava zabranjenih sporazuma njegovog društva kćeri ne može prepustiti praksi Komisije i sudova Unije, nego da je to pravo pridržano zakonodavcu Unije. To proizlazi iz načela isključive nadležnosti zakonodavca u pogledu bitnih odluka koje je od Ugovora iz Lisabona utvrđeno u članku 290. stavku 1. UFEU‑a.

80.      Taj prigovor također predstavlja novi razlog u odnosu na prvostupanjski postupak i stoga je zbog istog razloga nedopušten kao i prethodno razmatrani prigovor u pogledu zadiranja u nadležnosti država članica(51).

81.      U pogledu merituma valja napomenuti da članak 290. stavak 1.UFEU‑a, kao takav, uopće nije relevantan za predmetno pitanje jer se odnosi samo na slučaj delegiranih pravnih akata Komisije radi dopune ili izmjene zakonodavnih akata institucija Unije. S druge strane, pokretanje postupaka protiv povreda prava zabranjenih sporazuma na razini Unije u izvornoj je nadležnosti Komisije kao tijela nadležnog za tržišno natjecanje, koju joj nije dodijelio Europski parlament ili Vijeće Europske unije, nego koja joj pripada neovisno o Uredbi br. 1/2003 na temelju primarnog prava (članak 105. UFEU‑a, ranije članak 85. UEZ‑a).

82.      Međutim, čak i ako se pretpostavi da Schindler na članak 290. stavak 1. UFEU‑a upućuje samo u smislu općeg ustavnog načela koje je u njemu izraženo, prema kojem bitne propise iz nekog područja donose zakonodavna tijela i oni se ne mogu prenijeti na izvršna tijela, njegova argumentacija nije valjana.

83.      Kao što je već navedeno, polaznu točku za solidarnu odgovornost društva majke za povrede prava zabranjenih sporazuma njegovih društava kćeri koja su u njegovu 100-postotnom ili gotovo 100-postotnom vlasništvu čini pojam poduzetnika u smislu prava tržišnog natjecanja, koji se razlikuje od pojma pravne osobe. Poduzetnik sudjeluje u zabranjenom sporazumu i poduzetnik podliježe novčanoj kazni, neovisno o tome čini li ga jedna pravna osoba ili više njih.

84.      Suprotno tvrdnji grupe Schindler, samostalnost pojma poduzetnika ne proizlazi samo iz prakse Komisije kao izvršnog tijela ili Suda kao sudskog tijela, nego je utemeljena u samim Ugovorima. Tako se već u primarnom pravu Unije pažljivo razlikuju pojam pravne osobe (vidjeti, na primjer, članak 15. stavak 3., članak 54. stavak 2., članak 75. stavak 1., članak 263. stavak 4. i članak 265. stavak 3. UFEU‑a), pojam trgovačkog društva (vidjeti članak 50. stavak 2. točka (g) i članak 54. stavak 2. UFEU‑a) i pojam poduzetnika koji se, prije svega, susreće u pravu tržišnog natjecanja (vidjeti, na primjer, članke 101., 102., 106. i 107. UFEU‑a).

85.      Drugim riječima, može se razabrati da su autori Ugovora izvorno utvrdili da je za povredu prava zabranjenih sporazuma odgovorna gospodarska cjelina sui generis, odnosno poduzetnik koji je sudjelovao u zabranjenom sporazumu, a ne nužno samo pojedinačna pravna osoba ili trgovačko društvo.

86.      Stoga argumentacija grupe Schindler koja se temelji na načelu isključive nadležnosti zakonodavca u pogledu bitnih odluka nije osnovana.

87.      To ne mijenja ni činjenica da je zakonodavac Unije u članku 23. stavku 4. Uredbe br. 1/2003 utvrdio posebnu odredbu prema kojoj se novčane kazne izrečene udruženjima poduzetnika u određenim okolnostima mogu izvršiti i nad njihovim članovima. Naime, navedena odredba uopće se ne odnosi na odgovornost poduzetnika za povrede prava zabranjenih sporazuma koje su sami počinili, nego na odgovornost poduzetnika za povrede prava zabranjenih sporazuma koje je počinila veća cjelina, koja sama nema status poduzetnika, nego je samo sastavljena od više poduzetnika. Ako se iz članka 23. stavka 4. Uredbe br. 1/2003 uopće može donijeti nekakav zaključak u vezi s načelom isključive nadležnosti zakonodavca u pogledu bitnih odluka, to je da je posebna pravna odredba potrebna samo za slučajeve u kojima skupina odgovornih za povredu prava zabranjenih sporazuma premašuje granice pojma poduzetnika.

88.      Zaključno, argument grupe Schindler koji se odnosi na načelo isključive nadležnosti zakonodavca u pogledu bitnih odluka treba odbiti kao nedopušten, ali u svakom slučaju i kao neosnovan.

iv)    Međuzaključak

89.      Stoga prvi dio sedmog žalbenog razloga u svakom slučaju treba odbiti.

b)      Kritika grupe Schindler u pogledu konkretne primjene pretpostavke stopostotnog vlasništva (drugi dio sedmog žalbenog razloga)

90.      U drugom dijelu sedmog žalbenog razloga Schindler kritizira način na koji je Opći sud konkretno primijenio pretpostavku stopostotnog vlasništva, posebno s obzirom na zahtjeve u pogledu obaranja te pretpostavke. Žalitelji smatraju da je Opći sud u ovom slučaju pogrešno pretpostavio solidarnu odgovornost društva Schindler Holding kao društva majke(52) za povrede prava zabranjenih sporazuma koje su počinila njegova četiri nacionalna društva kćeri u Njemačkoj, Belgiji, Nizozemskoj i Luksemburgu.

91.      Na prvi pogled moglo bi se pretpostaviti da se tim prigovorom ispituje samo ocjena činjenica i dokaza koju je proveo Opći sud te da se od Suda zahtijeva da ocjenu Općeg suda zamijeni svojom ocjenom. To u žalbenom postupku ne bi bilo dopušteno(53). Međutim, u stvarnosti je ovdje pitanje je li Opći sud u svojoj ocjeni činjenica i dokaza primijenio pravilne kriterije i mjerila. Pritom se radi o pravnom pitanju koje Sud u žalbenom postupku može ispitati(54).

92.      Osobito je potrebno pojasniti je li samo postojanje programa unutarnjeg usklađivanja poduzetnika („Compliance‑Programme”)(55) dovoljno da se društvo majku oslobodi od njegove solidarne odgovornosti. Osim toga, stranke se spore i oko toga u kojoj je mjeri potrebno pojasniti „odnose unutar grupe” između društva majke i njegovih društava kćeri kako bi se osporila pretpostavka stopostotnog vlasništva.

i)      Značenje programa usklađivanja društva Schindler Holding

93.      Kao prvo, Schindler smatra da društvo majku treba osloboditi solidarne odgovornosti za povrede prava zabranjenih sporazuma koje su počinila društva kćeri u njegovu 100-postotnom vlasništvu uvijek kad je ono ispunilo svoje obveze dužne pažnje, a osobito kad je uspostavilo program usklađivanja. Schindler smatra da se od društva majke ne može zahtijevati ništa više od dokaza „funkcioniranja” programa usklađivanja.

94.      Ta argumentacija nije dovoljna. Očito se temelji na pogrešnoj pretpostavci da solidarna odgovornost društva majke za povrede prava zabranjenih sporazuma društava kćeri u njegovu 100-postotnom vlasništvu proizlazi iz prigovora o postojanju neke vrste pogreške u organizaciji, odnosno iz povrede određenih obveza dužne pažnje društva majke. Međutim, to nije slučaj.

95.      Polazna točka za odgovornost društva majke nije manjkava organizacija ili nadzor poslovanja unutar grupe, nego, naprotiv, sama okolnost da je društvo majka u trenutku počinjenja povrede prava zabranjenih sporazuma izvršavalo odlučujući utjecaj na poslovnu politiku svojeg društva kćeri. Taj odlučujući utjecaj, a ne, na primjer, neka vrsta pogreške u organizaciji, pretpostavlja se kad društvo majka drži 100-postotni ili gotovo 100-postotni udio u predmetnom društvu kćeri (pretpostavka stopostotnog vlasništva).

96.      U skladu s tim za osporavanje pretpostavke stopostotnog vlasništva nije relevantno ni ima li društvo majka program usklađivanja. Točno je da se takvim programom mogu dokazati određeni napori unutar poduzetnika u sprječavanje povreda prava zabranjenih sporazuma (i općenito povreda prava), odnosno napori čija korist nije sporna. Međutim, ni na koji se način programom usklađivanja ne može dokazati nepostojanje odlučujućeg utjecaja društva majke na poslovnu politiku društva kćeri ili barem u određenoj mjeri pokazati da društvo majka i društvo kći u njegovu 100-postotnom vlasništvu, suprotno prvom dojmu, ne čine zajedničkog poduzetnika u smislu prava tržišnog natjecanja.

97.      Čak i ako bi se, suprotno navedenom, pretpostavilo da solidarna odgovornost društva majke za povrede prava zabranjenih sporazuma koje su počinila društva kćeri u njegovu 100-postotnom vlasništvu proizlazi iz prigovora o postojanju pogreške u organizaciji, taj se prigovor ne bi mogao riješiti kratkim upućivanjem na „funkcioniranje programa usklađivanja”, kao što to Schindler u ovom slučaju pokušava.

98.      Naime, „funkcioniranje” programa usklađivanja ne može se a priori pretpostaviti ako je jedno društvo kći u 100-postotnom vlasništvu ili više njih okrivljeno za teške povrede pravila tržišnog natjecanja europskog unutarnjeg tržišta u razdoblju od nekoliko godina, kao što je to utvrđeno u slučaju sudjelovanja grupe Schindler u zabranjenom sporazumu u području dizala u Njemačkoj, Belgiji, Nizozemskoj i Luksemburgu.

99.      Programom usklađivanja realno se ne može spriječiti svaka, pa i manja, povreda prava. Međutim, programom usklađivanja koji „funkcionira” mora se moći učinkovito spriječiti ozbiljne i dugoročne povrede prava zabranjenih sporazuma te otkriti i odmah ispraviti sve moguće počinjene povrede zakona. U skladu s, u bitnom nespornim, utvrđenjima Općeg suda u pogledu trajanja i težine sudjelovanja grupe Schindler u zabranjenom sporazumu u području dizala to se ne može čak ni dobronamjerno pretpostaviti. Stoga se nikako ne može pretpostaviti da je Schindler „učinio sve što je bilo u njegovoj moći” kako bi spriječio sporne povrede prava zabranjenih sporazuma te to ni Opći sud, suprotno ustrajnim tvrdnjama grupe Schindler, nije utvrdio ni u kojoj točki pobijane presude(56).

100. Stoga argument grupe Schindler koji se temelji na „funkcioniranju programa usklađivanja” treba odbiti.

ii)    Zahtjev u pogledu „pojašnjenja odnosa unutar grupe”

101. Osim toga, žalitelji kritiziraju odlomak presude(57) u kojem je Opći sud ostale argumente grupe Schindler u pogledu osporavanja pretpostavke stopostotnog vlasništva ocijenio nedovoljnima.

102. Kamen spoticanja za žalitelje osobito je točka 90. pobijane presude u kojoj Opći sud razmatra kvalitetu argumenata grupe Schindler u pogledu njezine unutarnje strukture upravljanja i obveza izvješćivanja („reporting lines” i „reporting obligations”) pojedinih zaposlenika u nacionalnim društvima kćerima. U njoj je Opći sud utvrdio da argument grupe Schindler nije dovoljan za osporavanje pretpostavke stopostotnog vlasništva jer odnosi unutar grupe između društva Schindler Holding i njegovih društava kćeri koja posluju u predmetnim zemljama nisu bili opširnije pojašnjeni(58).

103. Schindler u odgovoru navodi da se kao dokaz nepostojanja odlučujućeg utjecaja društva majke na društva kćeri u njegovu 100-postotnom vlasništvu „ni u kojem slučaju ne može zahtijevati pojašnjenje odnosa unutar grupe”.

104. Ta je ocjena pogrešna. Samo je po sebi razumljivo da se od društva majke koje želi oboriti pretpostavku stopostotnog vlasništva može zahtijevati da detaljno izvijesti o svojim odnosima s društvima kćerima, osobito jer sve informacije povezane s tim proizlaze iz unutarnjeg poslovnog odnosa između društva majke i društva kćeri.

105. Samo sporadična upućivanja na opseg obveza izvješćivanja pojedinačnih zaposlenika ne mogu dati sveobuhvatnu, relevantnu sliku tih odnosa unutar grupe. Bilo bi nužno da predmetni poduzetnik razjasni ukupnost relevantnih čimbenika koji se odnose na gospodarske, organizacijske i pravne veze između predmetnog društva kćeri i društva majke(59). Osobito se, uzimajući u obzir konkretne naznake iz svakodnevnog poslovanja poduzetnika, mora pojasniti je li i u kojoj mjeri društvo kći samo određivalo svoju poslovnu politiku i svoje nastupanje na tržištu te je li stoga samostalno postupalo, to jest neovisno o svojem društvu majci. Samo upućivanje na opseg obveza izvješćivanja zaposlenika očito nije prikladno kako bi se uvjerljivo dokazalo nepostojanje odlučujućeg utjecaja na poslovnu politiku društava kćeri.

106. Kritika grupe Schindler u pogledu točke 90. pobijane presude stoga nije utemeljena.

iii) Pojam „poslovne politike” u okviru pretpostavke stopostotnog vlasništva

107. Konačno, žalitelji, prije svega u pogledu točke 86. pobijane presude, ističu da se Opći sud oslanjao na preširoko tumačenje „poslovne politike” društava kćeri za koju se pretpostavlja da je u slučaju 100-postotnog vlasništva pod odlučujućim utjecajem društva majke.

108. Taj argument također treba odbiti.

109. Pitanje je li društvo kći u pogledu svojeg postupanja na tržištu pod odlučujućim utjecajem društva majke ne ovisi samo o tome tko određuje njegovu poslovnu politiku u užem smislu, kao na primjer politiku cijena, aktivnosti proizvodnje i prodaje, ciljeve prodaje, bruto marže, troškove prodaje, novčani tok, zalihe i marketing. Konačno, na postupanje društva kćeri na tržištu mogu utjecati svi relevantni čimbenici koji se odnose na gospodarske, organizacijske i pravne veze između tog društva i društva majke. U skladu s tim Opći sud priznao je da su za osporavanje pretpostavke stopostotnog vlasništva važni svi ti čimbenici i da je stoga relevantan dokaz nepostojanja utjecaja na poslovnu politiku u širem smislu(60). Opći sud točno je primijenio tu sudsku praksu u ovom predmetu.

110. Neovisno o sporu o opsegu pojma poslovne politike potrebno je istaknuti da je Opći sud u točkama 84. do 90. pobijane presude detaljno razmotrio sve argumente grupe Schindler u pogledu obaranja pretpostavke stopostotnog vlasništva i prigovorio da se ti argumenti u bitnome temelje na tvrdnjama koje nisu dokazane(61). Opći sud s potpunim je pravom utvrdio da samo te tvrdnje nisu dovoljne za osporavanje pretpostavke stopostotnog vlasništva(62).

2.      Načelo subjektivne odgovornosti (šesti žalbeni razlog i dijelovi sedmog žalbenog razloga)

111. Svojim šestim žalbenim razlogom i pojedinim dijelovima sedmog žalbenog razloga žalitelji ističu i da su načela prava Unije u pogledu odgovornosti poduzetnika za povrede prava zabranjenih sporazuma počinjene u okviru njegova područja odgovornosti protivne načelu subjektivne odgovornosti.

112. Ako se pažljivije promotri, prigovor o povredi načela subjektivne odgovornosti temelji se dvama odvojenim prigovorima. Kao prvo, Schindler kritizira Opći sud da je pretpostavku stopostotnog vlasništva primijenio na štetu društva Schindler Holding, što je dovelo do odgovornosti tog društva bez njegove krivnje(63) (vidjeti u tom pogledu odjeljak a)). Kao drugo, Schindler prigovara da Opći sud u pobijanoj presudi „nije uzeo u obzir osnovna načela o pripisivanju odgovornosti” jer je smatrao da je za odgovornost u području prava zabranjenih sporazuma dostatno da je „bilo koji zaposlenik društva kćeri postupao protivno pravu zabranjenih sporazuma”(64) (vidjeti u tom pogledu odjeljak b)).

a)      Prigovor da pretpostavka stopostotnog vlasništva dovodi do odgovornosti bez krivnje

113. Okolnost da je Opći sud utvrdio da program usklađivanja Schindler ne može osloboditi krivnje navela je žalitelje na isticanje prigovora da pretpostavka stopostotnog vlasništva dovodi do odgovornosti društva Schindler Holding bez njegove krivnje kao društva majke.

114. Opća pravna načela, koja se u postupku na temelju prava zabranjenih sporazuma na razini Unije moraju uzeti u obzir, nesporno uključuju načelo nulla poena sine culpa (nema kazne bez krivnje), koje se može izvesti iz načela vladavine prava i načela krivnje. Kao što sam nedavno drugdje pojasnila, radi se o načelu koje ima istu snagu kao i temeljna prava i koje proizlazi iz zajedničkih ustavnih tradicija država članica(65).

115. Iako to načelo nije izričito navedeno u Povelji Europske unije o temeljnim pravima i EKLJP‑u, ono je nužan uvjet pretpostavke nedužnosti. Stoga se može pretpostavi da je načelo nulla poena sine culpa implicitno sadržano u članku 48. stavku 1. Povelje i u članku 6. stavku 2. EKLJP‑a, koji se, kako se priznaje, uzimaju u obzir u postupcima na temelju prava zabranjenih sporazuma(66). Konačno, te se dvije odredbe Povelje i EKLJP‑a mogu smatrati postupovnim izrazom načela nulla poena sine culpa(67).

116. U pogledu kazni koje Komisija izriče u području prava zabranjenih sporazuma načelo nulla poena sine culpa izraženo je u članku 23. stavku 2. Uredbe br. 1/2003: u skladu s tom odredbom novčane kazne za povrede prava zabranjenih sporazuma mogu se izreći samo za povrede počinjene namjerno ili nepažnjom.

117. Stoga su žalitelji u ovom slučaju s pravom uputili na valjanost načela nulla poena sine culpa koje su opisali pojmom „načelo subjektivne odgovornosti”. Međutim, pogrešno je njihovo mišljenje da pretpostavka stopostotnog vlasništva dovodi do odgovornosti društva majke bez njegove krivnje i da je protivna načelu nulla poena sine culpa samo zato što se društvo majka nije moglo osloboditi krivnje upućivanjem na svoj unutarnji program usklađivanja.

118. Čini mi se da žalitelji pogrešno shvaćaju bit pretpostavke stopostotnog vlasništva. Ona ne govori ništa o tome je li neki poduzetnik kriv (to jest namjerno ili nepažnjom) za počinjenje povrede prava zabranjenih sporazuma. Ne radi se o pretpostavci krivnje. Naprotiv, pretpostavkom stopostotnog vlasništva samo se pojašnjava od kojih se elemenata sastoji poduzetnik za kojeg je dokazano da je namjerno ili nepažnjom sudjelovao u zabranjenom sporazumu. Utvrđenje o tome kako je poduzetnik sastavljen samo po sebi ne sadrži nikakav prigovor u pogledu krivnje za protupravne radnje u okviru zabranjenog sporazuma.

119. U skladu s pretpostavkom stopostotnog vlasništva može se pretpostaviti da su društvo majka i društva kćeri u njegovu 100-postotnom vlasništvu obično dio istog poduzetnika. Naime, u slučaju vlasničkih odnosa te vrste na prvi se pogled čini da društvo majka izvršava odlučujući utjecaj na poslovnu politiku svojih društava kćeri.

120. Društvo majka može oboriti tu pretpostavku ako dostavi utemeljene dokaze da predmetno društvo kći, suprotno prvom dojmu, samostalno određuje svoju poslovnu politiku, tako da se njegov položaj razlikuje od uobičajenog društva kćeri koje je u 100-postotnom ili gotovo 100-postotnom vlasništvu. Međutim, kako je već navedeno(68), takav dokaz o protivnom ne može se izvesti samo upućivanjem na program usklađivanja. Naime, takvim se programom ne može dokazati nepostojanje odlučujućeg utjecaja društva majke na poslovnu politiku društva kćeri.

121. Ako, kao u ovom slučaju, društvo majka ne može oboriti pretpostavku da je izvršavalo odlučujući utjecaj na poslovnu politiku svojih društava kćeri, tada je ono jedna od pravnih osoba poduzetnika koji je sudjelovao u spornom zabranjenom sporazumu. Ono je, zajedno s društvom kćeri ili društvima kćerima, pravno utjelovljenje poduzetnika koji je optužen za povredu prava zabranjenih sporazuma(69).

122. Drugo je pitanje je li taj poduzetnik, preko svojih zaposlenika, kriv za počinjenje predmetne povrede prava zabranjenih sporazuma. Potpuno je nesporno da se u slučaju sumnje krivnja poduzetnika zbog njegova sudjelovanja u radnjama u okviru zabranjenog sporazuma koje su protivne pravilima tržišnog natjecanja mora utvrditi u skladu s načelom nulla poena sine culpa(70). Međutim, to nije povezano s pretpostavkom stopostotnog vlasništva.

123. Prigovor da se pretpostavkom stopostotnog vlasništva povrijedilo načelo subjektivne odgovornosti stoga treba odbiti.

124. Ako su žalitelji željeli osporiti da je njihov poduzetnik kriv za sudjelovanje u radnjama u okviru zabranjenog sporazuma u području dizala, morali su istaknuti odgovarajuće prigovore. Prigovor koji je ovdje istaknut protiv pretpostavke stopostotnog vlasništva nije za to primjeren.

b)      Prigovor da nije dovoljno da su zabranu zabranjenih sporazuma prekršili neki zaposlenici

125. Osim toga, žalitelji ističu prigovor da u pobijanoj presudi nije konkretno utvrđeno koji su od njihovih zaposlenika sudjelovali u povredama počinjenima u okviru zabranjenog sporazuma u području dizala. Stoga Schindler smatra da Opći sud „nije uzeo u obzir osnovna načela pripisivanja odgovornosti”.

126. Kao što je Komisija pravilno istaknula, u prvostupanjskom postupku Schindler nije iznio sličan prigovor. Stoga se radi o novom razlogu čije je prvo isticanje u stadiju žalbenog postupka nedopušteno(71).

127. Osim toga, u pogledu merituma taj je prigovor sve samo ne utemeljen.

128. Žalitelji ni u kojem trenutku u postupku nisu osporavali da se u slučaju osoba koje su na strani grupe Schindler sudjelovale u radnjama u okviru zabranjenog sporazuma u području dizala koje su protivne pravilima tržišnog natjecanja radilo o zaposlenicima grupe Schindler. Stoga u pobijanoj presudi nije a priori bilo potrebe detaljnije utvrditi identitet tih osoba(72) i mora li se njihovo postupanje pripisati grupi Schindler.

129. U dijelu u kojem žalitelji svojim prigovorom žele uputiti i na to da se društvu Schindler Holding i četirima nacionalnim društvima kćerima može pripisati samo protupravno postupanje njihovih odnosnih zakonskih zastupnika ili posebno ovlaštenih zaposlenika, njihov argument također se ne može prihvatiti. Naime, prema ustaljenoj sudskog praksi za primjenu zabrane zabranjenih sporazuma na razini Unije nije nužna radnja, a čak ni saznanje vlasnika ili direktora predmetnog poduzetnika. Naprotiv, dovoljna je radnja osobe koja je ovlaštena djelovati za račun poduzetnika(73).

130. Ako bi se u postupcima na temelju prava zabranjenih sporazuma poduzetnicima pripisalo samo postupanje njihovih zaposlenika čije su se radnje protivne pravilima tržišnog natjecanja dokazivo temeljile na konkretnoj uputi ili ovlaštenju uprave poduzetnika ili ih je ona svjesno dopustila, tada zabrana zabranjenih sporazuma u pravu Unije ne bi imala nikakvog praktičnog učinka. Tada bi se poduzetnik lako mogao osloboditi odgovornosti za povrede prava zabranjenih sporazuma na temelju isključivo formalnih razloga.

131. Pravilno je da se poduzetniku u uobičajenom slučaju pripišu sve protupravne radnje, uključujući one koje su izvršene bez znanja i izričitog odobrenja uprave društva, dok god su te radnje u području odgovornosti tog poduzetnika. To je u pravilu slučaj kad su sporne radnje izvršili njegovi vlastiti zaposlenici u okviru svoje djelatnosti za tog poduzetnika.

132. Sama okolnost da se zaposlenike nekog poduzetnika u okviru programa usklađivanja redovito poziva na zakonito postupanje ne može biti dovoljna da se tog poduzetnika oslobodi odgovornosti u području prava zabranjenih sporazuma. Naime, ako unatoč takvom programu godinama dolazi do teških povreda prava zabranjenih sporazuma, tada se može pretpostaviti da interni napori poduzetnika u pogledu usklađivanja nisu bili dovoljni(74) i, osobito, da nisu bili uspostavljeni odgovarajući poticaji za zaposlenike tog poduzetnika kako bi se suzdržali od protupravnih radnji.

3.      Međuzaključak

133. U svakom slučaju, argument grupe Schindler u pogledu solidarne odgovornosti društva Schindler Holding kao društva majke i načela subjektivne odgovornosti nije osnovan. Šesti i sedmi žalbeni razlog stoga treba odbiti.

C –    Nekoliko drugih pravnih pitanja povezanih s izricanjem i izračunom novčanih kazni za povrede prava zabranjenih sporazuma

134. U svojim preostalim žalbenim razlozima Schindler ističe niz pravnih pitanja povezanih s izricanjem i izračunom novčanih kazni za povrede prava zabranjenih sporazuma.

1.      Valjanost članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003 s obzirom na načelo određenosti (treći žalbeni razlog)

135. U okviru trećeg žalbenog razloga Schindler osporava valjanost članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003 kao pravne osnove za Komisijino izricanje novčanih kazni za povrede prava zabranjenih sporazuma. Schindler smatra da je ta odredba protivna kaznenopravnom načelu određenosti.

136. Kaznenopravno načelo određenosti, čiju je valjanost Sud priznao i u pogledu kazni za povrede prava zabranjenih sporazuma(75), izraz je načela zakonitosti povezanog s povredama i kaznama (nullum crimen, nulla poena sine lege). To je načelo jedno od općih načela koja su temelj ustavnih tradicija država članica(76) te, štoviše, na temelju članka 49. Povelje ima značaj temeljnog prava Unije. Zbog zahtjeva usklađenosti (članak 52. stavak 3. prva rečenica Povelje), prilikom tumačenja članka 49. Povelje ne smije se zaboraviti članak 7. EKLJP‑a te s njime povezana sudska praksa ESLJP‑a.

137. Iz kaznenopravnog načela određenosti proizlazi da zakon mora jasno definirati povrede i za njih propisane kazne(77) (nullum crimen, nulla poena sine lege certa).

138. Schindler tvrdi da je članak 23. stavak 2. Uredbe br. 1/2003 previše neodređeno formuliran, i to, kao prvo, u pogledu pojma poduzetnika koji se ondje upotrebljava (vidjeti u tom pogledu odjeljak a)) i, kao drugo, u pogledu raspona novčanih kazni koje su ondje predviđene (vidjeti u tom pogledu odjeljak b)).

a)      Navodna neodređenost pojma poduzetnika (prvi dio trećeg žalbenog razloga)

139. U pogledu navodne neodređenosti pojma poduzetnika u okviru članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003 valja primijetiti da Schindler u prvom stupnju uopće nije istaknuo odgovarajući prigovor. Stoga se radi o novom razlogu koji se u stadiju žalbenog postupka više ne može istaknuti jer bi se predmet spora na nedopušten način proširio(78).

140. Ni meritum tog prigovora nije utemeljen.

141. Točno je da ne postoji točna definicija pojma poduzetnika ni u primarnom ni u sekundarnom pravu. Međutim, upotreba neodređenih pravnih pojmova u pravnim propisima, uključujući kao osnovu za kaznenu odgovornost u propisima koji su dio klasičnog kaznenog prava, nije neuobičajena(79).

142. Načelo nullum crimen, nulla poena sine lege certa zadovoljeno je kad pojedinac može znati, iz teksta relevantne odredbe i u slučaju potrebe, pomoću njezina tumačenja od strane sudova, koji akti i propusti dovode do njegove kaznene odgovornosti(80).

143. To je slučaj u pogledu pojma poduzetnika u pravu tržišnog natjecanja kako se upotrebljava u okviru zabrane zabranjenih sporazuma u pravu Unije (članak 101. UFEU‑a, ranije članak 81. UEZ‑a) i odgovarajuće odredbe o kaznama (članak 23. stavak 2. točka (a) Uredbe br. 1/2003). Sudovi Unije taj pojam desetljećima uvijek jednako tumače („svaki subjekt koji se bavi gospodarskom djelatnošću, neovisno o pravnom statusu tog subjekta i načinu njegova financiranja”)(81).

144. Osim toga, kao što sam već istaknula(82), već se u primarnom pravu jasno razlikuju pojmovi pravne osobe, trgovačkog društva i poduzetnika. Stoga se može razabrati da su autori Ugovora izvorno utvrdili da je za povredu prava zabranjenih sporazuma odgovorna gospodarska cjelina sui generis, odnosno poduzetnik koji je sudjelovao u zabranjenom sporazumu, a ne nužno samo pojedinačna pravna osoba ili trgovačko društvo. Razlikovanje pojma pravne osobe i pojma poduzetnika nastavlja se na razini sekundarnog prava, kao što je, među ostalim, vidljivo iz usporedbe članka 7. stavka 2. Uredbe br. 1/2003 i njezina članka 23.

145. Nadalje, sudovi Unije u ustaljenoj su sudskoj praksi priznali da se poduzetnik koji sudjeluje u zabranjenom sporazumu može sastojati od više pravnih osoba, osobito od društva majke i njegovih društava kćeri(83). Osim toga, u sudskoj praksi razvijeni su jasni kriteriji, kao što je, među ostalim, i pretpostavka stopostotnog vlasništva(84), u skladu s kojima se ta društva, prema potrebi, mogu smatrati solidarno odgovornima.

146. U tim okolnostima nijedan pojedinac ne može ozbiljno tvrditi da pojam poduzetnika kao osnova za izricanje kazni za povrede prava zabranjenih sporazuma nije dovoljno konkretan ili da se poduzetnikom u smislu članka 23. stavka 2. točke (a) Uredbe br. 1/2003 mogu smatrati samo one pravne osobe koje su neposredno sudjelovale u radnjama u okviru zabranjenog sporazuma.

147. Stoga prvi dio trećeg žalbenog razloga treba odbiti.

b)      Navodna neodređenost okvira novčanih kazni (drugi dio trećeg žalbenog razloga)

148. Žalitelji nadalje ističu prigovor da se člankom 23. stavkom 2. Uredbe br. 1/2003 Komisiju ovlašćuje za izricanje novčanih kazni, a da se pritom ne daje dovoljno određen pravni okvir.

149. Sudovi Unije već su više puta razmatrali slične prigovore protiv pravnog okvira Unije za izricanje novčanih kazni za povrede prava zabranjenih sporazuma i te su prigovore uvijek odbijali(85). Iako se prethodna sudska praksa uglavnom još oslanjala na članak 15. stavak 2. Uredbe (EEZ) br. 17(86), ona se, bez daljnjega, može prenijeti i na članak 23. stavak 2. Uredbe br. 1/2003 koji je tu odredbu zamijenio i koji joj je sadržajno jednak.

150. Opći sud tu je ustaljenu sudsku praksu u pobijanoj presudi pravilno i detaljno naveo i primijenio(87) te je u nastavku neću opisivati. Nakon ispitivanja pisanih i usmenih argumenata koje je Schindler istaknuo ne vidim razloga zašto bih Sudu predložila da odstupi od te sudske prakse.

151. Osobito treba istaknuti da se Ugovorom iz Lisabona, koji je u međuvremenu stupio na snagu, ne daje povod za temeljito ponovno ispitivanje te problematike. Naime, na sadržaj kaznenopravnog načela određenosti priznatog na razini Unije u velikoj mjeri utječu članak 7. stavak 1. EKLJP‑a te sudska praksa ESLJP‑a i sudova Unije povezana s tom tematikom. Ugovorom iz Lisabona sadržaj tih temeljnih prava nije bitno izmijenjen(88). Osim toga, u skladu s člankom 52. stavkom 3. drugom rečenicom Povelje o temeljnim pravima ne čini se potrebnim osigurati veći standard nego što je to određeno u EKLJP‑u, osobito u području kao što je pravo zabranjenih sporazuma, koje ne čini jezgru kaznenog prava(89). To tim više vrijedi s obzirom na to da su u samom klasičnom kaznenom pravu zakonom utvrđeni rasponi kazni u pravilu vrlo široko određeni i da tijelima kaznenog progona ostavljaju znatnu marginu prosudbe u utvrđivanju konkretnih iznosa kazni u svakom pojedinom slučaju.

152. Suprotno mišljenju grupe Schindler, iz same okolnosti da su se novčane kazne koje je Komisija tijekom godina izricala u nominalnom smislu povećale ne može se zaključiti da pravni okvir nije određen. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Komisija može povećati novčane kazne za povrede prava zabranjenih sporazuma u okviru granica iz Uredbe br. 1/2003 (ranije Uredbe br. 17) kad je to potrebno za osiguranje provedbe politike tržišnog natjecanja Unije(90).

153. Načelo nulla poena sine lege certa također ne isključuje mogućnost prilagodbe primjene postojeće kaznene odredbe izmijenjenim okolnostima, osobito učestalosti, složenosti i težini povreda(91). To posebno mora vrijediti za kvazikaznenopravne odredbe kao što je članak 23. stavak 2. točka (a) Uredbe br. 1/2003(92), na koje se, kao što je već navedeno, jamstva temeljnih prava koja vrijede za jezgru kaznenog prava ne moraju nužno primijeniti potpuno dosljedno(93).

154. Jednako tako nije utemeljena ni kritika grupe Schindler u pogledu gornje granice novčane kazne od 10 % ukupnog prihoda poduzetnika iz članka 23. stavka 2. drugog podstavka Uredbe br. 1/2003. Treba priznati da se u slučaju te gornje granice radi o promjenjivoj veličini jer nije vezana za apsolutni nominalni najviši iznos, nego za udio u prihodu. Međutim, to ne znači da odredba nije dovoljno određena. Svaki poduzetnik zna svoj prihod i stoga jednostavno može procijeniti koliko najviše iznosi moguća novčana kazna za povredu prava zabranjenih sporazuma. Takva predvidljivost očekivane kazne zadovoljava zahtjeve načela nulla poena sine lege certa(94).

155. U svakom slučaju, izračun novčanih kazni za povrede prava zabranjenih sporazuma, kao što sam već nedavno drugdje navela(95), nije mehanički postupak u kojem se takoreći unaprijed s matematičkom preciznošću može odrediti iznos kazne koja će se izreći za svaki zabranjeni sporazum. Osim toga, takva predvidljivost kazne do posljednje decimale ne bi uopće bila primjerena jer bi sudionicima zabranjenog sporazuma bilo prejednostavno unaprijed odrediti „cijenu” svojeg protupravnog postupanja i izračunati je li im isplativija protupravna ili zakonita poslovna praksa. Time bi se ozbiljno ugrozio odvraćajući učinak, koji je jedna od temeljnih funkcija sustava kazni za povrede prava zabranjenih sporazuma.

156. Zbog svih navedenih razloga treba odbiti prigovor žalitelja da je raspon novčanih kazni predviđen u članku 23. stavku 2. Uredbe br. 1/2003 neusklađen s pravom višeg ranga.

157. Konačno, ništa drugo ne proizlazi ni iz načela isključive nadležnosti zakonodavca u pogledu bitnih odluka na koje Schindler podredno upućuje. Kao što je već u drugom kontekstu navedeno(96), u skladu s tim ustavnim načelom bitne propise iz nekog područja donose zakonodavna tijela i ne mogu se prenijeti na izvršna tijela. Ti su zahtjevi ispunjeni u slučaju članka 23. stavka 2. točke (a) Uredbe br. 1/2003 jer je zakonodavac Unije, kao što je upravo navedeno, sam dovoljno određeno utvrdio okvir za izricanje novčanih kazni za povrede prava zabranjenih sporazuma.

c)      Međuzaključak

158. Stoga treći žalbeni razlog u svakom slučaju u cijelosti treba odbiti.

2.      Zakonitost Smjernica iz 1998. (četvrti i peti žalbeni razlog)

159. Nadalje, žalitelji osporavaju Smjernice iz 1998., čiju zakonitost dovode u pitanje jer smatraju da Komisija nije bila nadležna donijeti ih (vidjeti u tom pogledu odjeljak a)) te su te Smjernice ovdje retroaktivno primijenjene (vidjeti u tom pogledu odjeljak b)).

a)      Nadležnost Komisije za donošenje Smjernica (četvrti žalbeni razlog)

160. Svojim četvrtim žalbenim razlogom Schindler ističe da „Smjernice za utvrđivanje novčanih kazni iz 1998. nemaju učinak jer Komisija nije bila nadležna za donošenje zakonodavstva”.

161. Imam velike sumnje u pogledu dopuštenosti tog prigovora jer se ni u kojem dijelu konkretno ne navodi na koji se dio pobijane presude odnosi(97).

162. Čak i ako se pretpostavi da Schindler osporava točku 133. pobijane presude, jasno je da se meritum njegova prigovora temelji na pogrešnoj pretpostavci da su Smjernice iz 1998. zakonodavni akt ili barem obvezujuća pravna norma kojom se određuje „kaznena odgovornost” za povrede prava zabranjenih sporazuma ili povezane kazne.

163. Međutim, to nije slučaj(98). Jedina je pravna osnova za Komisijino izricanje novčanih kazni za povrede prava zabranjenih sporazuma članak 23. stavak 2. Uredbe br. 1/2003 koji, kako je već navedeno(99), u potpunosti zadovoljava zahtjeve načela isključive nadležnosti zakonodavca u pogledu bitnih odluka i načela nullum crimen, nulla poena sine lege certa. U skladu s tim smjernice za utvrđivanje novčanih kazni koje je donijela Komisija, odnosno Smjernice iz 1998., nemaju a priori funkciju zatvaranja mogućih pravnih praznina u članku 23. stavku 2. Uredbe br. 1/2003.

164. Naprotiv, Smjernice iz 1998., kao prvo, sadrže pojašnjenje administrativne prakse Komisije(100). Kao drugo, tim Smjernicama Komisija, kao tijelo Europske unije nadležno za tržišno natjecanje, daje opće mišljenje u pogledu politike tržišnog natjecanja u okviru svoje odgovornosti za održavanje i razvoj sustava nenarušenog tržišnog natjecanja na europskom unutarnjem tržištu(101). Komisija je za to ovlaštena u skladu s člankom 85. UEZ‑a u vezi s člankom 211. drugom alinejom UEZ‑a (sada članak 105. UFEU‑a u vezi s člankom 292. četvrtom rečenicom UFEU‑a).

165. Stoga četvrti žalbeni razlog treba odbiti.

b)      Načelo zabrane povratnog djelovanja i načelo zaštite legitimnih očekivanja (peti žalbeni razlog)

166. Svojim petim žalbenim razlogom, koji se odnosi na točke 117. do 130. pobijane presude, Schindler ističe da je primjena Smjernica iz 1998. u ovom slučaju protivna načelu zabrane povratnog djelovanja iz članka 7. stavka 1. EKLJP‑a te načelu zaštite legitimnih očekivanja. Čini se da je razlog za taj prigovor činjenica da je aktivnost zabranjenog sporazuma u području dizala, u kojem je Schindler sudjelovao, započela već prije 1998.

167. Kao što je već u drugom kontekstu navedeno(102), taj se prigovor ne bi trebao ocjenjivati neposredno na temelju EKLJP‑a, nego na temelju Povelje o temeljnim pravima, u ovom slučaju na temelju članka 49. Povelje, koja se, međutim, mora tumačiti i primijeniti u skladu s člankom 7. stavkom 1. EKLJP‑a (članak 6. stavak 1. treći podstavak UEU‑a u vezi s člankom 52. stavkom 3. prvom rečenicom Povelje).

168. Meritum argumenta grupe Schindler nije utemeljen.

169. Sudovi Unije već su više puta razmatrali slične prigovore na praksu Komisije pri izricanju novčanih kazni za povrede prava zabranjenih sporazuma i te su prigovore uvijek odbijali. Odbili su povredu načela zabrane povratnog djelovanja, kao i povredu načela zaštite legitimnih očekivanja(103) kad je Komisija izmijenila svoju metodu izračuna novčanih kazni i primijenila je na povrede prava zabranjenih sporazuma koje su započele ranije.

170. Opći sud tu je ustaljenu sudsku praksu u pobijanoj presudi pravilno i detaljno naveo i primijenio(104) te je u nastavku neću opisivati. Nakon ispitivanja argumenata koje je Schindler istaknuo ne vidim razloga zašto bih Sudu predložila da odstupi od te sudske prakse.

171. Od stupanja na snagu Uredbe br. 17 u 1962. Komisija smije za povrede prava zabranjenih sporazuma izricati novčane kazne u iznosu do 10 % ukupnog prihoda poduzetnika.

172. Schindler se nije smio oslanjati na to da se za vrijeme trajanja zabranjenog sporazuma u području dizala metoda koju je Komisija prvotno upotrebljavala za izračun novčanih kazni i prvotno poznati rasponi novčanih kazni koje je Komisija izricala ni na koji način neće promijeniti. Već je tada bilo dovoljno poznato da Komisija može povećati novčane kazne za povrede prava zabranjenih sporazuma u okviru granica iz Uredbe br. 1/2003 (ranije Uredba br. 17) kad je to potrebno za osiguranje provedbe politike tržišnog natjecanja Unije(105).

173. Osim toga, ni u općem kaznenom pravu nitko se ne može oslanjati na to da će se postojeća kaznena odredba uvijek primjenjivati jednako i to, prije svega, uvijek jednako blago ili strogo. Osobito nijedan pojedinac ne može razumno pretpostaviti da se praksa tijela kaznenog progona u pogledu utvrđivanja iznosa kazni za konkretnu povredu u okviru njihove postojeće, zakonom propisane margine prosudbe nikad neće razvijati. Naprotiv, dopuštena je prilagodba te prakse izmijenjenim okolnostima kao što su učestalost, složenost i težina povreda(106).

174. Još se manje može očekivati da je u ovom slučaju postojalo legitimno očekivanje grupe Schindler jer je do povreda za koje se tereti u okviru zabranjenog sporazuma u području dizala većinom došlo nakon objavljivanja Smjernica iz 1998. Komisija je na to pravilno upozorila.

175. Stoga i peti žalbeni razlog u svakom slučaju treba odbiti.

3.      Osnovni iznos novčane kazne i navodni razlozi za smanjenje novčane kazne (deseti, jedanaesti i dvanaesti žalbeni razlog)

176. Deseti, jedanaesti i dvanaesti žalbeni razlog odnose se na pojedinosti u pogledu izračuna novčanih kazni izrečenih grupi Schindler.

a)      Kvalifikacija povreda kao „vrlo teških” (deseti žalbeni razlog)

177. Desetim žalbenim razlogom Schindler osporava kvalifikaciju povreda u okviru zabranjenog sporazuma u području dizala kao „vrlo teških”. Schindler smatra da su učinci tih povreda na tržište bili vrlo mali i da Opći sud to nije u dovoljnoj mjeri uzeo u obzir pri određivanju osnovnih iznosa novčanih kazni koje je trebalo izreći.

178. U tom je pogledu dovoljno napomenuti da prema ustaljenoj sudskoj praksi utjecaj postupanja protivnog pravilima tržišnog natjecanja nije odlučujući kriterij u određivanju odgovarajućeg iznosa novčane kazne. Elementi koji se odnose na namjeru mogu imati veći utjecaj od elemenata koji se odnose na utjecaj povrede, posebice kad se radi o bitno teškim povredama, kao što je podjela tržišta, što je element o kojem je riječ u predmetnom slučaju(107).

179. Predmet zabranjenog sporazuma u području dizala bila su upravo takva apsolutno zabranjena ograničenja kojima je svrha ograničiti tržišno natjecanje. Sudionici zabranjenog sporazuma u četirima predmetnim državama članicama nastojali su među sobom podijeliti ugovore i tržišta. Pravilno je, pri utvrđivanju osnovnih iznosa novčanih kazni, takve povrede kvalificirati kao „vrlo teške”, bez obzira na njihove konkretne učinke na stanje na tržištu.

180. Stoga se deseti žalbeni razlog ne može prihvatiti.

181. U dijelu u kojem Schindler u okviru desetog žalbenog razloga Općem sudu prigovara da nije sam izveo dokaze, primjenjuje se ono što je navedeno u pogledu drugog žalbenog razloga(108). U svakom slučaju, Opći sud u pravilu nije obvezan po službenoj dužnosti ispitati čimbenike koje je Komisija uzela u obzir pri utvrđivanju iznosa novčane kazne(109).

b)      Olakotne okolnosti (jedanaesti žalbeni razlog)

182. Jedanaestim žalbenim razlogom žalitelji ističu da je Opći sud morao smanjiti novčanu kaznu uzimajući u obzir, kao prvo, dobrovoljni prekid povrede od strane grupe Schindler u Njemačkoj 2000. i, kao drugo, program usklađivanja grupe Schindler koji se primjenjuje na razini te grupe.

183. Međutim, takvo pravo na smanjenje novčane kazne ne može se prihvatiti ni na temelju prvog ni na temelju drugog čimbenika koje je istaknuo Schindler.

184. U pogledu „dobrovoljnog prekida povrede” u Njemačkoj Opći sud, kao prvo, pravilno nije odobrio smanjenje novčane kazne. Dobrovoljni prekid povrede ne može automatski dovesti do smanjenja novčane kazne za povredu prava zabranjenih sporazuma, nego su ključne okolnosti pojedinačnog slučaja. U ovom je slučaju Opći sud, među ostalim, utvrdio da je „grupa Schindler, s obzirom na spis, prekinula zabranjeni sporazum samo zbog neslaganja s drugim sudionicima”(110). U tim okolnostima Opći sud nije povrijedio pravo pretpostavivši da se ni u kojem slučaju nije radilo o „povratku u zakonitost”, kao što je Schindler tvrdio, zbog kojeg bi taj poduzetnik možda zaslužio smanjenje novčane kazne.

185. U pogledu mogućih programa usklađivanja poduzetnika već sam navela da se oni u postupcima na temelju prava zabranjenih sporazuma u najboljem slučaju mogu uzeti u obzir kad se njima mogu učinkovito spriječiti ozbiljne i dugoročne povrede prava zabranjenih sporazuma te otkriti i odmah ispraviti sve moguće počinjene povrede zakona(111). Očigledno je da program usklađivanja grupe Schindler u ovom slučaju nije imao taj pozitivni učinak, nego je, naprotiv, prema vlastitim izjavama grupe Schindler, čak otežao otkrivanje povreda(112). Bilo bi apsurdno za takav, očigledno neučinkovit, program usklađivanja poduzetnika još nagraditi nižom novčanom kaznom.

186. Stoga i jedanaesti žalbeni razlog treba odbiti.

c)      Smanjenje novčane kazne zbog suradnje s Komisijom (dvanaesti žalbeni razlog)

187. Predmet dvanaestog žalbenog razloga jest smanjenje novčanih kazni izrečenih grupi Schindler za njezino sudjelovanje u zabranjenom sporazumu u Belgiji, Njemačkoj i Luksemburgu zbog njezine suradnje s Komisijom u upravnom postupku. Grupa Schindler smatra da Opći sud njezinim doprinosima pri suradnji u ovom slučaju nije pridao dovoljnu važnost.

i)      Suradnja u okviru Obavijesti iz 2002. (prvi dio dvanaestog žalbenog razloga)

188. U prvom dijelu dvanaestog žalbenog razloga Schindler ističe da je Opći sud u okviru Obavijesti iz 2002. (takozvane „obavijesti o primjeni pokajničkog programa”)(113) Komisiji neopravdano odobrio značajnu marginu prosudbe, ograničivši svoju ulogu samo na kontrolu očitih pogrešaka.

189. Zapravo je Opći sud naveo da Komisija ima „široku marginu prosudbe” kad ispituje imaju li dokazna sredstva koja je poduzetnik dostavio u okviru Obavijesti iz 2002. „značajnu dodanu vrijednost u smislu točke 21. te obavijesti” i da „Opći sud može osporavati samo očigledno prekoračenje te margine”(114).

190. To je pravno stajalište Općeg suda pogrešno. Ocjena vrijednosti dokaznih sredstava koja poduzetnici dostavljaju u okviru Obavijesti iz 2002. u upravnom postupku radi suradnje s Komisijom obavlja se u okviru izračuna iznosa novčane kazne. Stoga je ona obuhvaćena područjem primjene neograničene nadležnosti Općeg suda (članak 261. UFEU‑a u vezi s člankom 31. Uredbe br. 1/2003), koja Općem sudu omogućuje da, nadilazeći puki nadzor zakonitosti, zamijeni ocjenu Komisije svojom ocjenom(115). Ako Opći sud u tom pogledu ipak upućuje na „široku marginu prosudbe” Komisije, time opseg vlastitih nadležnosti prikazuje na pravno pogrešan način.

191. Međutim, takva pogrešna primjena prava ne mora nužno dovesti do ukidanja pobijane presude(116). Naprotiv, presudno je to koje je mjerilo Opći sud primijenio pri konkretnom ispitivanju dodane vrijednosti suradnje predmetnog poduzetnika s Komisijom.

192. Pritom se Opći sud u ovom slučaju nije ni u kojem slučaju suzdržao od vlastite ocjene, nego je temeljito razmatrao argumente koje je grupa Schindler iznijela u pogledu dodane vrijednosti svoje suradnje s Komisijom u upravnom postupku(117). Time je, unatoč pravno pogrešnim uvodnim napomenama, u konačnici zadovoljio pravne zahtjeve.

193. U tom pogledu treba osobito odbiti argument da dokazi koje sudionici zabranjenog sporazuma dostave u upravnom postupku uvijek imaju dodanu vrijednost za Komisijino izvođenje dokaza i da moraju dovesti do smanjenja novčane kazne. Vrijednost dokaza ne ocjenjuje se prema njihovu broju (iudex non calculat) ni prema tome koliko se često Komisija pozvala na njih u spornoj odluci(118).

194. Osim toga, zadaća Suda u upravnom postupku ne sastoji se u tome da sada ocjene Komisije i Općeg suda o dodanoj vrijednosti podataka grupe Schindler zamijeni svojom ocjenom(119). Stoga je u ovom slučaju suvišno ponovno ispitivati jesu li podaci koje je grupa Schindler pružila Komisiji imali za Komisijino izvođenje dokaza jednaku ili čak veću dodanu vrijednost od podataka koje su pružili ThyssenKrupp, Otis i Kone.

ii)    Suradnja izvan okvira Obavijesti iz 2002. (drugi dio dvanaestog žalbenog razloga)

195. U drugom dijelu dvanaestog žalbenog razloga Schindler osporava točke 350. do 361. pobijane presude i prigovara da mu je za suradnju izvan okvira Obavijesti iz 2002. odobreno prenisko smanjenje novčane kazne, naime samo 1 % za neporicanje činjenica. Pozivajući se na točku 3. šestu alineju Smjernica iz 1998., Schindler smatra da ima pravo na više smanjenje svojih novčanih kazni.

196. Taj argument nije osnovan.

197. Kao što Komisija s pravom argumentira, odredba iz točke 3. šeste alineje Smjernica iz 1998. nema za cilj „ipak nagrađivati nezadovoljavajuće zahtjeve za primjenu pokajničkog programa”. Za suradnju kakvu je pokazala grupa Schindler i koja, iako je obuhvaćena područjem primjene „obavijesti o primjeni pokajničkog programa” (to jest Obavijesti iz 2002.), ne ispunjava sve njezine uvjete, osobito uvjet „značajne dodane vrijednosti”, ne postoji pravo na smanjenje novčane kazne, osobito neizravno, na temelju točke 3. šeste alineje Smjernica iz 1998.

iii) Sažetak

198. Stoga i dvanaesti žalbeni razlog treba u cijelosti odbiti.

4.      Gornja granica od 10 % za iznos novčane kazne (osmi žalbeni razlog)

199. Svojim osmim žalbenim razlogom Schindler ističe da je za primjenu gornje granice od 10 % za novčane kazne u skladu s člankom 23. stavkom 2. drugim podstavkom Uredbe br. 1/2003 presudan samo prihod pojedinih društava kćeri grupe Schindler, ali ne i konsolidirani prihod društva Schindler Holding.

200. Taj je argument pogrešan. Pojam poduzetnika isti je i u članku 81. UEZ‑a (sada članak 101. UFEU‑a) i u članku 23. Uredbe br. 1/2003. Oba se propisa moraju dosljedno primjenjivati. Stoga za utvrđivanje gornje granice od 10 % treba uzeti u obzir prihod poduzetnika, čije su zajedničke pravne osobe društvo majka, u ovom slučaju Schindler Holding, i njegova 100-postotna društva kćeri, u ovom slučaju nacionalna društva kćeri u Njemačkoj, Belgiji, Nizozemskoj i Luksemburgu.

201. Grupa Schindler mogla bi s osmim žalbenim imati uspjeha samo kad bi, u suprotnosti s prethodno iznesenim(120), njezini prigovori u pogledu pretpostavke stopostotnog vlasništva bili osnovani. Budući da to nije slučaj, taj žalbeni razlog treba odbiti.

5.      Pravo vlasništva (deveti žalbeni razlog)

202. Deveti žalbeni razlog odnosi se na pravo vlasništva. Schindler smatra da se izricanjem novčanih kazni društvu Schindler Holding te njegovim društvima kćerima u Belgiji, Nizozemskoj i Luksemburgu(121) „zbog njihova pretjeranog iznosa” krše „elementarna i na međunarodnom pravu utemeljena jamstva za zaštitu ulaganja i vlasništva grupe Schindler kao švicarskog poduzetnika”. U tom pogledu Schindler osobito prigovara Općem sudu da nije poštovao relevantnu sudsku praksu ESLJP‑a o pravu vlasništva.

a)      Uvodna napomena

203. Pravo vlasništva temeljno je pravo koje uživa zaštitu i na razini Unije u skladu s člankom 17. Povelje o temeljnim pravima i u okviru općih pravnih načela prava Unije(122) (članak 6. stavak 3. UEZ‑a). Na to se mogu pozivati i privatne osobe koje nisu državljani neke od država članica Unije(123).

204. Budući da Unija još nije članica EKLJP‑a, članak 1. Prvog protokola uz EKLJP(124) ne može se, suprotno stavu grupe Schindler, izravno uzeti u obzir kao osnova za pravo vlasništva(125). Međutim, ta je odredba, zajedno s pripadajućom sudskom praksom ESLJP‑a, značajna kao mjerilo za tumačenje i primjenu članka 17. Povelje o temeljnim pravima (članak 6. stavak 1. treći podstavak UEU‑a u vezi s člankom 52. stavkom 3. prvom rečenicom Povelje)(126).

205. U dijelu u kojem se Schindler u svojoj žalbi osim toga poziva na jamstva utemeljena na međunarodnom pravu, ne imenujući ih točnije, njegova argumentacija u predmetnom žalbenom postupku nije dovoljno konkretna da bi je Sud mogao ispitati te je stoga nedopuštena(127).

b)      Prigovor da je povrijeđeno pravo vlasništva kao temeljno pravo Unije

206. U pogledu prigovora grupe Schindler da joj je povrijeđeno temeljno pravo treba primijetiti kako se zapravo ne čini nužnim da se novčana kazna za povredu prava zabranjenih sporazuma uopće smatra zadiranjem u pravo vlasništva. Naime, tijela Unije ne oduzimaju predmetnom poduzetniku konkretna vlasnička prava, nego mu samo određuju obvezu da plati novčani iznos iz svoje imovine. U tom je smislu i Opći sud u pobijanoj presudi naglasio da sporna odluka ne utječe na strukturu vlasništva grupe Schindler(128).

207. Međutim, u skladu sa sudskom praksom ESLJP‑a u pogledu članka 1. Prvog protokola uz EKLJP novčane se kazne smatraju zadiranjem u pravo vlasništva jer se njima dotičnoj osobi oduzima dio njezina vlasništva, i to novčani iznos koji mora platiti(129). Zahtjev usklađenosti nalaže da se članak 17. Povelje o temeljnim pravima tumači na način da su značenje i doseg prava vlasništva na razini Unije jednaki onima iz EKLJP‑a (članak 52. stavak 3. prva rečenica Povelje).

208. Međutim, prema ustaljenoj sudskoj praksi pravo vlasništva ionako nije zajamčeno apsolutno ili neograničeno, nego se mora promatrati u kontekstu njegove društvene funkcije(130).

209. Nadalje, člankom 52. stavkom 1. Povelje o temeljnim pravima dopuštaju se ograničenja pri izvršavanju prava utvrđenih u Povelji ako su ta ograničenja predviđena zakonom, poštuju bit tih prava i sloboda te ako su, uz poštovanje načela proporcionalnosti, potrebna i zaista odgovaraju ciljevima od općeg interesa koje priznaje Unija ili potrebi zaštite prava i sloboda drugih osoba(131).

210. Izricanje novčanih kazni za povrede prava zabranjenih sporazuma temelji se na članku 23. stavku 2. točki (a) Uredbe br. 1/2003 te stoga ima zakonsku osnovu(132). Njime se nastoji postići cilj od javnog interesa: takve novčane kazne služe očuvanju učinkovitog tržišnog natjecanja na europskom unutarnjem tržištu(133), osobito time što odvraćaju od počinjenja povreda prava zabranjenih sporazuma i jačaju povjerenje svih sudionika na tržištu u učinkovitost pravila o tržišnom natjecanju na europskom unutarnjem tržištu(134).

211. Nadalje, da je izricanje financijskih sankcija načelno legitimno, izričito se priznaje i u članku 1. stavku 2. Prvog protokola uz EKLJP. U skladu s njime ne utječe se na pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima, među ostalim, za osiguranje plaćanja novčanih kazni, pri čemu u skladu sa sudskom praksom ESLJP‑a ima pravo na marginu prosudbe(135).

212. Naposljetku, povreda prava vlasništva izricanjem novčanih kazni može nastati samo ako se njima dotična osoba prekomjerno optereti ili se značajno pogoršava njezin financijski položaj. Drugim riječima, novčane kazne ne smiju biti neproporcionalne(136). U skladu sa sudskom praksom ESLJP‑a novčane su kazne neproporcionalne kad se radi o izrazito visokim iznosima kojima nastaje tako pretjerano opterećenje da de facto predstavlja razvlaštenje(137).

213. U ovom je slučaju Opći sud u potpunosti zadovoljio taj standard kad je ispitivao predstavljaju li izrečene novčane kazne neproporcionalno i nedopušteno zadiranje koje ugrožava samu bit temeljnog prava na poštovanje prava vlasništva(138).

214. Nastaje li novčanom kaznom takvo neproporcionalno opterećenje, ne može se prosuditi samo prema njezinu nominalnom iznosu, nego to u presudnoj mjeri ovisi o sposobnosti plaćanja adresata. Iz same činjenice da je ESLJP novčane kazne u ukupnom iznosu od nepunih 8 milijuna eura za razne carinske prijestupe u slučaju fizičke osobe smatrao povredom prava vlasništva(139), ne mogu se izvesti nikakvi zaključci za ovaj predmet u kojem se radi o teškim i dugotrajnim povredama prava zabranjenih sporazuma velikog poduzetnika koji posluje na međunarodnom tržištu i ima društva kćeri u više država članica.

215. Dakako, novčane kazne koje izriče Komisija u skladu s člankom 23. stavkom 2. točkom (a) Uredbe br. 1/2003 mogu biti bolne, pa i za velike poduzetnike kao što je Schindler. Međutim, to odgovara njihovoj funkciji i nije ni u kojem slučaju nepravedno, osobito u slučaju teških i dugotrajnih povreda prava zabranjenih sporazuma kao što je sporna povreda u ovom predmetu. S obzirom na zakonsku gornju granicu od 10 % ukupnog prihoda prethodne godine u pravilu ne može doći do neproporcionalnog opterećenja koje de facto predstavlja razvlaštenje(140).

216. Naime, prigovor koji su žalitelji iznijeli u pogledu razvlaštenja manje se temelji na opterećenju grupe Schindler kao poduzetnika ili društva Schindler Holding kao pravne osobe, a više na individualiziranom promatranju opterećenja koja će iz izrečenih novčanih kazni navodno nastati za tri nacionalna društva kćeri grupe Schindler u Belgiji, Nizozemskoj i Luksemburgu. Međutim, takvo individualizirano promatranje položaja pojedinačnih pravnih osoba od samog je početka nedopušteno kad se radi o izricanju novčanih kazni poduzetnicima koji predstavljaju gospodarsku cjelinu te su samo formalno sastavljeni od više pravnih osoba(141).

217. Ni prigovor društva Schindler Holding koji se odnosi na smanjene vrijednosti ulaganja u njegova tri nacionalna društva kćeri ne predstavlja u tom pogledu uvjerljiv argument. U unutarnjem odnosu društvo Schindler Holding odlučuje sâmo hoće li novčane kazne koje su određene poduzetniku podmiriti iz imovine pojedinih društava kćeri ili će za to upotrijebiti svoju imovinu kao društvo majka. Kao što je Opći sud pravilno argumentirao, pojedina društva koja pripadaju istoj grupi i kojima je naloženo solidarno plaćanje novčane kazne sama određuju iznos koji će platiti svako od njih(142).

218. Zaključno valja podsjetiti na to da društvo majka grupe, koje izvršava odlučujući utjecaj na poslovnu politiku svojih društava kćeri i time „povlači konce” unutar te grupe, ne može izbjeći svoju osobnu odgovornost za povrede prava zabranjenih sporazuma, pa ni onda kada su kao sudionici zabranjenog sporazuma naizgled nastupila samo njegova društva kćeri(143). Stoga se pri izračunu novčanih kazni i ocjeni sposobnosti plaćanja poduzetnika mora uzeti u obzir i financijska sposobnost plaćanja društva majke.

219. Učinkovitost novčanih kazni za povrede prava zabranjenih sporazuma protiv poduzetnika znatno bi se pogoršala kada bi se pri izračunu pojedine kazne uzimala u obzir unutarnja organizacija grupe i dopuštalo da financijski jako društvo majka u svojem svojstvu holding društva prigovara zbog smanjenja vrijednosti svojeg ulaganja, a da inače „pere ruke od krivnje” i pokušava odgovornost za moguće povrede prava zabranjenih sporazuma prebaciti na svoja financijski slabija društva kćeri, iako je imalo odlučujući utjecaj na njihovu poslovnu politiku.

220. Ukupno gledano, time je Opći sud pri ispitivanju prava vlasništva primijenio pravilne pravne kriterije i na temelju toga s punim pravom zanijekao da je grupi Schindler povrijeđeno pravo vlasništva(144). U skladu s tim deveti žalbeni razlog treba odbiti.

6.      Načelo proporcionalnosti (trinaesti žalbeni razlog)

221. Zaključno se Schindler u trinaestom žalbenom razlogu bavi načelom proporcionalnosti. Schindler smatra da Opći sud tom načelu u točkama 365. do 372. pobijane presude nije posvetio potrebnu pozornost.

222. Pri izricanju novčanih kazni za povrede prava zabranjenih sporazuma potrebno je, prema ustaljenoj sudskoj praksi, uzimati u obzir načelo proporcionalnosti(145). U skladu s člankom 49. stavkom 3. Povelje o temeljnim pravima načelo da strogost kazne ne smije biti nerazmjerna kaznenom djelu sada ima status temeljnog prava.

223. Međutim, kad Sud u stadiju žalbenog postupka odlučuje o pitanju proporcionalnosti novčane kazne, ne zamjenjuje, pozivajući se pri tome na razloge pravičnosti, ocjenu Općeg suda vlastitom ocjenom, nego se ograničava na ispitivanje jesu li se Općem sudu pri izvršavanju njegove neograničene nadležnosti potkrale očite greške, primjerice zato što nije uzeo u obzir sve relevantne čimbenike(146). Pogrešna primjena prava Općeg suda zbog neprimjerenog iznosa novčane kazne mogla bi se u žalbenom postupku utvrditi samo iznimno, i to kad je „iznos sankcije ne samo neprimjeren, već čak i pretjeran do te mjere da je neproporcionalan”(147).

224. U ovom slučaju nisu zamjetne takve pogrešne primjene prava.

225. Kao prvo, neutemeljen je prigovor grupe Schindler da je Opći sud, ne ispitujući pojedinačni slučaj, samo utvrdio da nije prekoračena gornja granica za novčane kazne od 10 % u skladu s člankom 23. stavkom 2. drugim podstavkom Uredbe br. 1/2003. U stvarnosti je Opći sud izrazito opsežno ispitao proporcionalnost novčanih kazni izrečenih grupi Schindler, pri čemu je među ostalim razmatrao čimbenike kao što su osobita težina povreda, nužnost da kazne imaju odvraćajući učinak te veličinu i gospodarsku moć gospodarske cjeline koju predstavlja Schindler kao poduzetnik(148).

226. Kao drugo, nimalo uvjerljiv jest i argument grupe Schindler da se pri razmatranju veličine i gospodarske moći poduzetnika nije smjelo uzeti u obzir društvo Schindler Holding. Baš naprotiv, s pravnog aspekta trebalo je, kako sam prethodno argumentirala(149), uzeti u obzir sposobnost plaćanja cjelokupne grupe Schindler kao poduzetnika, uključujući Schindler Holding kao društvo majku.

227. Naposljetku, u dijelu u kojem grupa Schindler pokušava dovesti u sumnju proporcionalnost novčanih kazni s obzirom na njihov puki nominalni iznos, pozivajući se pritom na sudsku praksu ESLJP‑a(150), njezinu argumentaciju treba odbaciti iz istih razloga koje sam prethodno iznijela u pogledu prava vlasništva(151).

228. Stoga i trinaesti žalbeni razlog treba odbiti u cijelosti.

D –    Sažetak

229. Budući da se nijedan od žalbenih razloga koji su istaknuli žalitelji ne može prihvatiti, žalbu treba u cijelosti odbiti.

V –    Troškovi

230. Ako se žalba odbije, kao što predlažem u ovom slučaju, tada Sud u skladu s člankom 184. stavkom 2. Poslovnika odlučuje o troškovima, pri čemu pojedinosti proizlaze iz članaka 137. do 146. u vezi s člankom 184. stavkom 1. Poslovnika(152).

231. Iz članka 138. stavaka 1. i 2. u vezi s člankom 184. stavkom 1. Poslovnika proizlazi da je stranka koja ne uspije u postupku dužna na zahtjev protivne stranke snositi troškove; ako više stranaka ne uspije u postupku, Sud odlučuje o podjeli troškova. Budući da je Komisija postavila odgovarajući zahtjev i da žalitelji sa svojim zahtjevima nisu uspjeli, valja im naložiti snošenje troškova. Te troškove trebaju snositi solidarno jer su zajedno podnijeli žalbu(153).

232. Točno je da bi se u skladu s člankom 184. stavkom 4. drugom rečenicom Poslovnika Vijeću, koje je u prvostupanjskom postupku interveniralo na strani Komisije i koje je sudjelovalo i u žalbenom postupku, moglo naložiti snošenje vlastitih troškova(154). Međutim, to nije obvezujuće, kao što proizlazi i iz teksta te odredbe („može”). Smatram da u ovom slučaju ne postoje uvjerljivi razlozi da se Vijeću naloži snošenje vlastitih troškova. Naime, čak i ako se pretpostavi da je Vijeće imalo značajan institucionalni interes za obranu valjanosti Uredbe br. 1/2003, ipak se mora uzeti u obzir da žalitelji u svojem osporavanju te uredbe nisu istaknuli nikakva stvarno nova, do sada nerazjašnjena pravna pitanja(155). Naprotiv, žalitelji su u tom pogledu samo pokušali potaknuti Sud da izmijeni svoju dosadašnju sudsku praksu. Pravično je da za to snose rizik troška. Sud bi im stoga, uz vlastite troškove, trebao naložiti snošenje troškova Vijeća, kao što je i u drugim slučajevima žaliteljima koji nisu uspjeli naložio snošenje troškova intervenijenta protivne stranke u prvom stupnju, kad je on, kao u ovom slučaju Vijeće, sa svojim zahtjevima uspio u žalbenom postupku(156).

VI – Zaključak

233. S obzirom na prethodna razmatranja predlažem Sudu da odluči na sljedeći način:

1.      Žalba se odbija.

2.      Žalitelji solidarno snose sve troškove postupka.

1 – Izvorni jezik: njemački

2 – Komunikacija Komisije – Smjernice o metodi za utvrđivanje novčanih kazni koje se propisuju u skladu s člankom 15. stavkom 2. Uredbe br. 17. i člankom 65. stavkom 5. Ugovora o EZUČ-u (SL 1998., C 9, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 6.); u daljnjem tekstu: Smjernice iz 1998.

3 – Odluka Komisije od 21. veljače 2007. u postupku u skladu s člankom 81. Ugovora o osnivanju Europske zajednice (predmet COMP/E‑1/38.823 – Dizala i pomične stepenice), priopćena pod brojem spisa C(2007) 512 final, ispravljena Odlukom od 4. rujna 2007. i sažeta u SL 2008., C 75, str. 19.

4 – Presuda Općeg suda od 13. srpnja 2011., Schindler Holding i dr./Komisija (T‑138/07, još neobjavljena u Zborniku).

5 – Uvodne izjave 27. do 32. sporne odluke i točka 3. pobijane presude.

6 – Uvodne izjave 3. i 91. sporne odluke i točka 4. pobijane presude.

7 – Uvodne izjave 3. i 91. sporne odluke i točka 22. pobijane presude.

8 – Članak 1. sporne odluke i točka 31. pobijane presude.

9 – Članak 2. sporne odluke i točka 31. pobijane presude.

10 – U tom pogledu uz pobijanu presudu vidjeti tri dodatne presude Općeg suda od 13. srpnja 2011. u predmetima General Technic‑Otis i dr./Komisija (T‑141/07, T‑142/07, T‑145/07 i T‑146/07, još neobjavljena u Zborniku), ThyssenKrupp Liften Ascenseurs/Komisija (T‑144/07, T‑147/07 do T‑150/07 i T‑154/07, još neobjavljena u Zborniku) i Kone i dr./Komisija (T‑151/07, još neobjavljena u Zborniku). Presuda ThyssenKrupp Liften Ascenseurs/Komisija postala je pravomoćna, nakon čega je povučeno šest žalbi koje su Sudu podnijela različita društva grupe ThyssenKrupp (predmeti C‑503/11 P, C‑504/11 P, C‑505/11 P, C‑506/11 P, C‑516/11 P i C‑519/11 P). Protiv presude Kone i dr./Komisija trenutačno se pred Sudom vodi još jedan žalbeni postupak (predmet C‑510/11 P, Kone i dr./Komisija). Sud je rješenjima od 15. lipnja 2012, United Technologies/Komisija (C‑493/11 P, neobjavljeno u Zborniku) i Otis Luxembourg (ranije General Technic‑Otis)/Komisija (C‑494/11 P, neobjavljeno u Zborniku) odbio još dvije žalbe protiv presude General Technic‑Otis i dr./Komisija.

11 – Opći sud djelomično je obustavio postupak jer je Komisija 4. rujna 2007. ispravila spornu odluku na način da Schindler Management AG više nije bio među njezinim adresatima (vidjeti točke 40. do 44. pobijane presude).

12 – Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („EKLJP”, potpisana u Rimu 4. studenoga 1950.).

13 – U tom smislu i presuda od 26. veljače 2013., Åkerberg Fransson (C‑617/10, t. 44., prva rečenica).

14 – Presude od 17. prosinca 1998., Baustahlgewebe/Komisija (C‑185/95 P, Zb. 1998., I‑8417, t. 21.), od 25. srpnja 2002., Unión de Pequeños Agricultores/Vijeće (C‑50/00 P, Zb. 2002., I‑6677, t. 39.) i od 13. ožujka 2007., Unibet (C‑432/05, Zb. 2007., I‑2271, t. 37.).

15 – U istom smislu presuda Åkerberg Fransson (navedena u bilješci 13., t. 44., prva rečenica).

16 – Europski sud za ljudska prava.

17 – U istom smislu presude od 22. prosinca 2010., DEB (C‑279/09 Zb. 2010. I‑13849, t. 30. do 33.), od 8. prosinca 2011., Chalkor/Komisija (C‑386/10 P, još neobjavljena u Zborniku, t. 51.), od 6. studenoga 2012., Otis i dr. (C‑199/11, t. 47.) i od 29. siječnja 2013., Radu (C‑396/11, t. 32.).

18 – Vidjeti u tom pogledu moje mišljenje od 3. srpnja 2007. u predmetu ETI i dr. (C‑280/06, Zb. 2007., I‑10893, t. 71.) i od 8. rujna 2011. u predmetu Toshiba Corporation i dr. (C‑17/10, još neobjavljeno u Zborniku, t. 48.), i navedenu sudsku praksu. ESLJP pak u presudi Menarini Diagnostics/Italija od 27. rujna 2011. (zahtjev br. 43509/08, t. 38. do 45.) novčanoj kazni za zabranjeni sporazum koju je izreklo talijansko tijelo nadležno za tržišno natjecanje priznaje kaznenopravnu narav u smislu članka 6. stavka 1. EKLJP‑a. Na jednak način postupka Sud EFTA‑e u svojoj presudi od 18. travnja 2012., Posten Norge/Nadzorno tijelo EFTA‑e („Posten Norge”, E‑15/10, t. 87. i 88.), u pogledu jedne od novčanih kazni za zabranjeni sporazum koju je izreklo nadzorno tijelo EFTA‑e.

19 – ESLJP, presuda Jussila/Finska od 23. studenoga 2006. (zahtjev br. 73053/01, Recueil des arrêts et décisions 2006-XIV, t. 43.).

20 – ESLJP, presuda Jussila/Finska (navedena u bilješci 19., t. 43.); u istom smislu ESLJP, presuda Menarini Diagnostics/Italija (navedena u bilješci 18., t. 62.); vidjeti i Sud EFTA‑e, presuda Posten Norge (navedena u bilješci 18., t. 89.).

21 – ESLJP, presuda Menarini Diagnostics/Italija (navedena u bilješci 18., t. 59.).

22 – Ibid.

23 – Francuski: „le pouvoir de réformer en tous points, en fait comme en droit, la décision entreprise, rendue par l’organe inférieur” (ESLJP, presuda Menarini Diagnostics/Italija, navedena u bilješci 18., t. 59.).

24 – Francuski: „compétence pour se pencher sur toutes les questions de fait et de droit pertinentes pour le litige” (ESLJP, presuda Menarini Diagnostics/Italija, navedena u bilješci 18., t. 59.); engleski: „jurisdiction to examine all questions of fact and law relevant to the dispute” (ESLJP, odluka Valico/Italija od 21. ožujka 2006., zahtjev br. 70074/01, Recueil des arrêts et décisions 2006-III, str. 20., i navedena sudska praksa).

25 – Engleski: „the power to quash in all respects, on questions of fact and law, the challenged decision” (ESLJP, presuda Janosevic/Švedska od 23. srpnja 2002., zahtjev br. 34619/97, Recueil des arrêts et décisions 2002-VII, t. 81., i odluka u predmetu Valico/Italija, navedena u bilješci 24., str. 20.).

26 – Presuda Chalkor/Komisija (navedena u bilješci 17., t. 53.) te presude od 8. prosinca 2011., KME i dr./Komisija (C‑272/09 P, još neobjavljena u Zborniku, t. 93.) i KME Germany i dr./Komisija (C‑389/10 P, još neobjavljena u Zborniku, t. 120.).

27 – Presude od 15. veljače 2005., Komisija/Tetra Laval (C‑12/03 P, Zb. 2005., I‑987, t. 39.), Chalkor/Komisija (navedena u bilješci 17., t. 54., 61. i 62.) i Otis i dr. (navedena u bilješci 17., t. 59. do 61.).

28 – Presude Chalkor/Komisija (t. 63.) i Otis i dr. (t. 62.), navedena u bilješci 17.

29 – U tom smislu i presude Chalkor/Komisija (t. 67.) i Otis i dr. (t. 63.), navedena u bilješci 17.

30 – Prigovor grupe Schindler da Opći sud ne utvrđuje činjenice sam preklapa se s drugim žalbenim razlogom te će se ispitati u okviru tog drugog razloga (vidjeti točke 42. do 57. ovog mišljenja).

31 – ESLJP, presuda Jussila/Finska (navedena u bilješci 19., t. 43.); u istom smislu ESLJP, presuda Menarini Diagnostics/Italija (navedena u bilješci 18., t. 62.).

32 – Žalitelji upućuju na presude ESLJP‑a Öztürk/Njemačka od 21. veljače 1984. (zahtjev br. 8544/79, serija A, br. 73, t. 56.) i Bendenoun/Francuska od 24. veljače 1994. (zahtjev br. 12547/86, serija A, br. 284, t. 46.).

33 – ESLJP, presuda Menarini Diagnostics/Italija (navedena u bilješci 18.); taj se slučaj odnosio na novčanu kaznu za zabranjeni sporazum u iznosu od 6 milijuna eura koju je izreklo talijansko tijelo nadležno za tržišno natjecanje (vidjeti točke 41. i 42. te presude).

34 – Uska povezanost između članka 47. Povelje, s jedne strane, i članaka 6. i 13. EKLJP‑a, s druge strane, jasno je izražena u Objašnjenjima koja se odnose na Povelju (SL 2007, C 303, str. 17. (29. i dalje)) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 7., str. 120.). Sudska praksa Suda, u kojoj je pravo na učinkoviti pravni lijek priznato kao opće načelo prava, također se u znatnoj mjeri oslanja na navedene dvije odredbe EKLJP‑a (vidjeti u tom pogledu presude navedene u bilješci 14. ovog mišljenja).

35 – S obzirom na to da su slični prigovori već djelomično istaknuti u okviru prvog žalbenog razloga, ispitat će se i u nastavku ovog mišljenja.

36 – Schindler je u prvom stupnju istaknuo samo neusklađenost dokaza na temelju izjava svjedoka koji su podnijeli zahtjev za primjenu pokajničkog programa s načelima nemo tenetur se ipsum accusare, nemo tenetur se ipsum prodere i in dubio pro reo, s načelom proporcionalnosti i s granicama Komisijine margine prosudbe (vidjeti u tom pogledu četvrti tužbeni razlog iz prvog stupnja u točkama 68. do 89. tužbe).

37 – Presude od 1. lipnja 1994., Komisija/Brazzelli Lualdi i dr. (C‑136/92 P, Zb. 1994., I‑1981, t. 59.), od 10. rujna 2009., Akzo Nobel i dr./Komisija (C‑97/08 P, Zb. 2009., I‑8237, t. 38.) i od 19. srpnja 2012, Alliance One International i Standard Commercial Tobacco/Komisija („AOI”, C‑628/10 P i C‑14/11 P, t. 111.).

38 – Presude Chalkor/Komisija (t. 64. i 65.) i Otis i dr. (t. 61., prva rečenica), navedena u bilješci 17.

39 – Pobijana presuda, t. 57. na kraju.

40 – Presude od 10. srpnja 2001., Ismeri Europa/Rechnungshof (C‑315/99 P, Zb. 2001., I‑5281, t. 19.), od 16. srpnja 2009., Der Grüne Punkt – Duales System Deutschland/Komisija (C‑385/07 P, Zb. 2009., I‑6155, t. 163.) i od 22. studenoga 2012., E.ON Energie/Komisija (C‑89/11 P, t. 115.).

41 – Vidjeti u tom pogledu t. 17. replike grupe Schindler u žalbenom postupku.

42 – Vidjeti u tom pogledu i moja razmatranja o desetom žalbenom razlogu (točke. 177. do 180. ovog mišljenja).

43 – Presuda Akzo Nobel i dr./Komisija (navedena u bilješci 37., t. 58. do 61.); dodatno vidjeti presude od 16. studenoga 2000., Stora Kopparbergs Bergslags/Komisija (C‑286/98 P, Zb. 2000., I‑9925, t. 29.), od 20. siječnja 2011., General Química i dr./Komisija (C‑90/09 P, Zb. 2011. I‑1, t. 39. i 40. te 85. do 90.) i od 29. rujna 2011., Elf Aquitaine/Komisija (C‑521/09 P, još neobjavljena u Zborniku, t. 54. do 60.).

44 – Presude od 29. ožujka 2011., ArcelorMittal Luxembourg i dr./Komisija i dr. (C‑201/09 P i C‑216/09 P, Zb. 2011. I‑2239, t. 96. do 98.) i AOI (navedena u bilješci 37., t. 46. i 47.).

45 – Vidjeti moje mišljenje od 29. studenoga 2012. u predmetu Komisija/Stichting Administratiekantoor Portielje („Portielje”, C‑440/11 P, t. 72).

46 – Vidjeti u tom pogledu još jednom moje mišljenje u predmetu Portielje (navedeno u bilješci 45., t. 71.).

47 – Točke 81. do 83. pobijane presude.

48 – Vidjeti u tom pogledu sudsku praksu navedenu u bilješci 37. ovog mišljenja.

49 – U pogledu nadležnosti Unije u tom području vidjeti osobito članak 50. stavak 2. točku (g) UFEU‑a.

50 – Vidjeti, umjesto mnogih drugih, presude od 14. veljače 1995., Schumacker (C‑279/93, Zb. 1995., I‑225, t. 21., o izravnim porezima), od 23. listopada 2007., Morgan i Bucher (C‑11/06 i C‑12/06, Zb. 2007., I‑9161, t. 24., o organizaciji obrazovnih sustava i utvrđivanju nastavnog sadržaja) i od 10. ožujka 2009., Hartlauer (C‑169/07, Zb. 2009., I‑1721, t. 29., o organizaciji sustava socijalne zaštite).

51 – Vidjeti t. 70. ovog mišljenja i sudsku praksu navedenu u bilješci 37. ovog mišljenja.

52 – Schindler društvo majku naziva „vrhovno društvo grupe”. Međutim, radi pojednostavnjenja i dalje ću upotrebljavati izraz „društvo majka” u smislu sudske prakse iz predmeta Akzo Nobel.

53 – Presuda od 15. ožujka 2007., British Airways/Komisija (C‑95/04 P, Zb. 2007., I‑2331, t. 137.); vidjeti, osim toga, presude od 10. srpnja 2008., Bertelsmann i Sony Corporation of America/Impala (C‑413/06 P, Zb. 2008., I‑951, t. 29.), od 29. ožujka 2011., ThyssenKrupp Nirosta/Komisija (C‑352/09 P, Zb. 2011., I‑2359, t. 180.) i Elf Aquitaine/Komisija (navedena u bilješci 43., t. 68.).

54 – Presude od 25. listopada 2011., Solvay/Komisija (C‑109/10 P, još neobjavljena u Zborniku, t. 51.) i Solvay/Komisija (C‑110/10 P, još neobjavljena u Zborniku, t. 46.).

55 – Pojam „Compliance” obično podrazumijeva interne napore poduzetnika radi osiguranja usklađenosti s propisima u svakodnevnom poslovanju poduzetnika. U svojim pisanim očitovanjima u žalbenom postupku žalitelji, kao i u prvom stupnju, upućuju na kodeks ponašanja („Code of conduct”) koji vrijedi od 1996. te pripadajuće smjernice („Guidelines”) u kojima se od zaposlenika poduzetnika, među ostalim, zahtijeva poštovanje svih relevantnih pravnih i upravnih propisa („comply with all applicable laws and regulations”) te prijavljivanje svih povreda tih propisa. Žalitelji ističu redovito informiranje i usavršavanje zaposlenika te naglašavaju da je poštovanje navedenih internih pravila poduzetnika predmet stalnog nadzora, pri čemu se povrede primjereno kažnjavaju. Žalitelji smatraju da program usklađivanja grupe Schindler predstavlja svojevrstan primjer.

56 – U točki 88. pobijane presude, na koju se Schindler višestruko poziva, Opći sud ni u kojem slučaju nije utvrdio činjenice, nego je samo ispitao hipotezu „da je Schindler učinio sve u svojoj moći”, no jasno je da Opći sud tu izjavu nije prihvatio.

57 – Točke 84. do 90. pobijane presude.

58 – Pobijana presuda, t. 90. na kraju.

59 – Presude Akzo Nobel i dr./Komisija (navedena u bilješci 37., t. 65. i 74.) i General Química i dr./Komisija (navedena u bilješci 43., t. 51.); u istom smislu presude Elf Aquitaine/Komisija (navedena u bilješci 43., t. 54.) i AOI (navedena u bilješci 37., t. 43.).

60 – Ibid.

61 – Točke 86., 87. i 90. pobijane presude.

62 – Presuda Elf Aquitaine/Komisija (navedena u bilješci 43., t. 57. i 61.) te rješenje od 13. rujna 2012., Total i dr./Komisija (C‑495/11 P, još neobjavljena u Zborniku, t. 57.).

63 – Taj je prigovor osobito iznesen u okviru drugog dijela sedmog žalbenog razloga.

64 – Taj je prigovor predmet sedmog žalbenog razloga.

65 – Vidjeti moje mišljenje od 28. veljače 2013. u predmetu Schenker i dr. (C‑681/11, t. 40. i 41.).

66 – Presude od 8. srpnja 1999., Hüls/Komisija (C‑199/92 P, Zb. 1999. I‑4287, t. 149. i 150., s obzirom na članak 6. stavak 2. EKLJP‑a), i E.ON Energie/Komisija (navedena u bilješci 40., t. 72. i 73., s obzirom na članak 48. stavak 1. Povelje o temeljnim pravima); u istom smislu vidjeti već presudu od 14. veljače 1978., United Brands i United Brands Continentaal/Komisija (27/76, Zb. 1978., 207, t. 265.).

67 – Vidjeti još jednom moje mišljenje u predmetu Schenker i dr. (navedeno u bilješci 65., t. 41.).

68 – Vidjeti točke 93. do 100. ovog mišljenja.

69 – Vidjeti u tom pogledu moje mišljenje od 23. travnja 2009. u predmetu Akzo Nobel i dr./Komisija (navedeno u bilješci 37., t. 98.).

70 – Na primjer, u svojem sam mišljenju u predmetu Schenker i dr. (navedeno u bilješci 65., osobito točke 38. do 48.) pokazala da se poduzetniku ne smije izreći novčana kazna za povredu zabrane zabranjenih sporazuma u pravu Unije koju je počinio ako je poduzetnik pogrešno pretpostavio zakonitost svojeg postupanja (zabluda o zabrani) i ta mu se zabluda ne može prigovoriti.

71 – Vidjeti u tom pogledu sudsku praksu navedenu u bilješci 37. ovog mišljenja.

72 – Komisija pravilno upućuje na to da su u spornoj odluci sadržani svi podaci koji su potrebni u tom pogledu (vidjeti uvodne izjave 157., 224., 311., 347. i 387. te odluke).

73 – Presude od 7. lipnja 1983., Musique Diffusion française i dr./Komisija (100/80 do 103/80, Zb. 1983., 1825, t. 97.) i od 7. veljače 2013., Slovenská sporiteľňa (C‑68/12, t. 25.).

74 – Vidjeti u tom pogledu već točke 97. do 99. ovog mišljenja.

75 – Presude od 28. lipnja 2005., Dansk Rørindustri i dr./Komisija (C‑189/02 P, C‑202/02 P, C‑205/02 P do C‑208/02 P i C‑213/02 P, Zb. 2005. I‑5425, t. 215. do 223.), od 22. svibnja 2008., Evonik Degussa/Komisija (C‑266/06 P, neobjavljena u Zborniku, t. 38. do 40.) i od 17. lipnja 2010., Lafarge/Komisija (C‑413/08 P, Zb. 2010. I‑5361, t. 94. i 95.).

76 – Presude od 3. svibnja 2007., Advocaten voor de Wereld (C‑303/05, Zb. 2007., I‑3633, t. 49.) i od 3. lipnja 2008., Intertanko i dr. (C‑308/06, Zb. 2008., I‑4057, t. 70.).

77 – Presude Advocaten voor de Wereld (navedena u bilješci 76., t. 50.), Evonik Degussa/Komisija (navedena u bilješci 75., t. 39.), Intertanko i dr. (navedena u bilješci 76., t. 71.) i Lafarge/Komisija (navedena u bilješci 75., t. 94.); u istom smislu i presude od 12. prosinca 1996., X (C‑74/95 i C‑129/95, Zb. 1996., I‑6609, t. 25.) i ThyssenKrupp Nirosta/Komisija (navedena u bilješci 53., t. 80.).

78 – Vidjeti u tom pogledu sudsku praksu navedenu u bilješci 37. ovog mišljenja.

79 – Tako je, na primjer, u njemačkom Kaznenom zakoniku (Strafgesetzbuch, StGB) s izrazima „Erregung oder Unterhaltung eines Irrtums” [dovođenje u zabludu ili zadržavanje u zabludi] u okviru prijevare (članak 263. StGB‑a), „Treueverhältnis” [odnos povjerenja] u okviru zlouporabe povjerenja (članak 266., drugo izdanje StGB‑a), „Ausbeutung der erheblichen Willensschwäche eines anderen” [iskorištavanje znatne slabosti volje druge osobe] i „auffällige Missverhältnis zwischen Leistung und Gegenleistung” [očit nesrazmjer između usluge i protuusluge] u okviru lihvarenja (članak 291. StGB‑a) ili s kaznenim djelom „prisile” (članak 240. StGB).

80 – Presude Advocaten voor de Wereld (navedena u bilješci 76., t. 50.), Evonik Degussa/Komisija (navedena u bilješci 75., t. 40.), Intertanko i dr. (navedena u bilješci 76., t. 71.) i Lafarge/Komisija (navedena u bilješci 75., t. 94.). U istom smislu, u pogledu članka 7. EKLJP‑a, vidjeti ESLJP, presude G/Francuska od 27. rujna 1995. (zahtjev br. 15312/89, serija A, br. 325-B, t. 25.) i Coëme i dr./Belgija od 22. lipnja 2000. (zahtjevi br. 32492/96 i dr., Recueil des arrêts et décisions 2000‑VII, t. 145.).

81 – Presude od 23. travnja 1991., Höfner i Elser (C‑41/90, Zb. 1991., I‑1979, t. 21.), Akzo Nobel i dr./Komisija (navedena u bilješci 37., t. 54.), General Química i dr./Komisija (navedena u bilješci 43., t. 34.), ArcelorMittal Luxemburg i dr./Komisija i dr. (navedena u bilješci 44., t. 95.) i AOI (navedena u bilješci 37., t. 42.); slično tome i presuda od 12. srpnja 1984., Hydrotherm Gerätebau (170/83, Zb. 1984., 2999, t. 11.).

82 – Vidjeti točke 84. i 85. ovog mišljenja.

83 – Presude Hydrotherm Gerätebau (navedena u bilješci 81., t. 11.), Akzo Nobel i dr./Komisija (navedena u bilješci 37., t. 55.) i AOI (navedena u bilješci 37., t. 42.).

84 – Vidjeti točku 60. ovog mišljenja.

85 – Presude Evonik Degussa/Komisija (t. 36. do 63.) i Lafarge/Komisija (t. 94. i 95.), navedene u bilješci 75; presude Općeg suda od 19. svibnja 2010., Wieland‑Werke i dr./Komisija (T‑11/05, neobjavljena u Zborniku, t. 58. do 73.) i od 28. travnja 2010., Amann & Söhne i Cousin Filterie/Komisija (T‑446/05, Zb. 2010., II‑1255, t. 123. do 152.).

86 – Uredba Vijeća (EEZ) br. 17 od 6. veljače 1962.: Prva uredba o provedbi članaka 85. i 86. Ugovora (SL 1962, br. 13, str. 204) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 3., str. 3.).

87 – Vidjeti osobito t. 97. do 109. pobijane presude.

88 – Uska povezanost između članka 49. Povelje, s jedne strane, i članka 7. stavka 1. EKLJP‑a, s druge strane, jasno je izražena u Objašnjenjima koja se odnose na Povelju (SL 2007, C 303, str. 17. (30. i dalje)) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 7., str. 120.). Sudska praksa Suda (navedena u bilješkama 75. i 76. ovog mišljenja), u kojoj je načelo nullum crimen, nulla poena sine lege priznato kao opće pravno načelo, također se u velikoj mjeri oslanja na članak 7. stavak 1. EKLJP‑a.

89 – Vidjeti točku 25. ovog mišljenja.

90 – Presuda Musique Diffusion française i dr./Komisija (navedena u bilješci 73., t. 109.), Dansk Rørindustri i dr./Komisija (navedena u bilješci 75., t. 169.) i od 14. listopada 2010., Deutsche Telekom/Komisija (C‑280/08 P, Zb. 2010., I‑9555, t. 294.).

91 – ESLJP, presuda SW/Ujedinjena Kraljevina od 22. studenoga 1995. (zahtjev br. 20166/92, serija A, br. 335-B, t. 36.), o primjeni članka 7. stavka 1. ESLJP‑a s obzirom na kaznu za silovanje u braku koja nije izričito uređena zakonom.

92 – U istom smislu presuda Općeg suda od 8. srpnja 2008., AC‑Treuhand/Komisija (T‑99/04, Zb. 2008., II‑1501, t. 113.).

93 – Vidjeti točku 26. ovog mišljenja.

94 – Presude Evonik Degussa/Komisija (t. 44. i 50.) i Lafarge/Komisija (t. 95.), navedena u bilješci 75.; u pogledu zahtjeva predvidljivosti kaznenopravnih posljedica određenog postupanja u okviru članka 7. stavka 1. EKLJP‑a vidjeti ESLJP, presuda M/Njemačka od 17. prosinca 2009. (zahtjev br. 19359/04, t. 90.).

95 – Vidjeti moje mišljenje od 13. prosinca 2012. u predmetu Ziegler/Komisija (C‑439/11 P, t. 120.).

96 – Vidjeti točku 82. ovog mišljenja.

97 – Presuda od 24. ožujka 2011., ISD Polska i dr./Komisija (C‑369/09 P, Zb. 2011., I‑2011, t. 66.); vidjeti i rješenje od 14. prosinca 1995., Hogan/Sud (C‑173/95 P, Zb. 1995., I‑4905, t. 20.) i presudu Baustahlgewebe/Komisija (navedenu u bilješci 14., t. 113.).

98 – Vidjeti u tom pogledu moje mišljenje od 6. rujna 2012. u predmetu Expedia (C‑226/11, t. 26. i 30.); u istom smislu presude Dansk Rørindustri i dr./Komisija (navedena u bilješci 75., t. 209. i 210.), od 14. lipnja 2011., Pfleiderer (C‑360/09, još neobjavljena u Zborniku, t. 21. i 23.) i od 29. rujna 2011., Arkema/Komisija (C‑520/09 P, još neobjavljena u Zborniku, t. 88.).

99 – Vidjeti u tom pogledu moja prethodna razmatranja u pogledu trećeg žalbenog razloga, a posebno u točkama 148. do 157. ovog mišljenja.

100 – Presuda Arkema/Komisija (navedena u bilješci 98., t. 88.); vidjeti i presudu Chalkor/Komisija (navedenu u bilješci 17., t. 60.).

101 – Vidjeti u tom pogledu moje mišljenje u predmetu Expedia (navedeno u bilješci 98., t. 29.). Osim toga, o ulozi Komisije u utvrđivanju politike tržišnog natjecanja Europske unije vidjeti i presudu od 14. prosinca 2000., Masterfoods (C‑344/98, Zb. 2000., I‑11369, t. 46., prva rečenica).

102 – Vidjeti osobito točke 22. do 24. i 136. ovog mišljenja.

103 – Presude Dansk Rørindustri i dr./Komisija (navedena u bilješci 75., t. 217., 218. i 227. do 231.) i od 8. veljače 2007., Groupe Danone/Komisija (C‑3/06 P, Zb. 2007. I‑1331, t. 87. do 94.).

104 – Vidjeti osobito t. 118. do 128. pobijane presude.

105 – Vidjeti u tom pogledu sudsku praksu navedenu u bilješci 90. ovog mišljenja.

106 – Vidjeti i točku 153. ovog mišljenja.

107 – Presude od 2. listopada 2003., Thyssen Stahl/Komisija (C‑194/99 P, Zb. 2003., I‑10821, t. 118.), od 3. rujna 2009., Prym i Prym Consumer/Komisija (C‑534/07 P, Zb. 2009., I‑7415, t. 96.) i od 12. studenoga 2009., Carbone‑Lorraine/Komisija (C‑554/08 P, neobjavljena u Zborniku, t. 84.).

108 – Vidjeti osobito točke 47. do 50. i 57. ovog mišljenja.

109 – Presuda KME i dr./Komisija (navedena u bilješci 26., t. 56.).

110 – Točka 276. pobijane presude.

111 – Vidjeti točke 99. i 132. ovog mišljenja.

112 – U žalbi se navodi da je „sustav usklađivanja grupe Schindler posljedično otežao otkrivanje povreda unutar grupe koje su ipak počinjene jer su zaposlenicima koji su ih počinili prijetile znatne kazne” (sic!).

113 – Obavijest Komisije o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni u slučajevima kartela (SL 2002, C 45, str. 3) [neslužbeni prijevod], u daljnjem tekstu i: Obavijest iz 2002.

114 – Točke 295. do 300. pobijane presude, osobito točke 298. i 300.

115 – Presude Chalkor/Komisija (t. 63.) i Otis i dr. (t. 62.), navedena u bilješci 17.

116 – Presude KME i dr./Komisija (navedena u bilješci 26., t. 109.), KME Germany i dr./Komisija (navedena u bilješci 26., t. 136.) i Chalkor/Komisija (navedena u bilješci 17., t. 82.).

117 – Točke 301. do 349. pobijane presude.

118 – Tako s pravom argumentira i Opći sud u točki 346. pobijane presude.

119 – Presude od 24. rujna 2009., Erste Group Bank i dr./Komisija (C‑125/07 P, C‑133/07 P, C‑135/07 P i C‑137/07 P, Zb. 2009., I‑8681, t. 256.) i KME i dr./Komisija (navedena u bilješci 26., t. 79.).

120 – Vidjeti moja razmatranja o sedmom žalbenom razlogu.

121 – Novčana kazna izrečena njemačkom društvu kćeri grupe Schindler nije predmet ovog žalbenog razloga.

122 – Vidjeti, umjesto mnogih drugih, presude od 14. svibnja 1974., Nold/Komisija (4/73, Zb. 1974., 491, t. 14.), od 13. prosinca 1979., Hauer (44/79, Zb. 1979., 3727, t. 17.) i od 3. rujna 2008., Kadi i Al Barakaat International Foundation/Vijeće i Komisija („Kadi”, C‑402/05 P i C‑415/05 P, Zb. 2008., I‑6351, t. 355.).

123 – Tako je Sud, primjerice u presudi Kadi (navedenoj u bilješci 122., t. 354. do 371.) dopustio da se i privatne osobe iz trećih zemalja pozivaju na pravo vlasništva, koje je pravom Unije zaštićeno kao temeljno pravo.

124 – Protokol od 20. ožujka 1952. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (ETS br. 9).

125 – Vidjeti točku 22. ovog mišljenja.

126 – Uska povezanost između članka 17. Povelje, s jedne strane, i članka 1. Prvog protokola uz EKLJP, s druge strane, jasno je izražena u Objašnjenjima koja se odnose na Povelju (SL 2007, C 303, str. 17. (23.)) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 7., str. 120.). Sudska praksa Suda kojom je pravo vlasništva priznato kao opće pravno načelo također se u znatnoj mjeri oslanja na spomenuti Prvi protokol (vidjeti npr. presudu Kadi, navedenu u bilješci 122., t. 356.).

127 – Presude od 8. srpnja 1999., Hercules Chemicals/Komisija (C‑51/92 P, Zb. 1999., I‑4235, t. 113.) i od 11. rujna 2007., Lindorfer/Vijeće (C‑227/04 P, Zb. 2007., I‑6767, t. 83.).

128 – Točka 192. pobijane presude.

129 – ESLJP, presuda Mamidakis/Grčka od 11. siječnja 2007. (zahtjev br. 35533/04, t. 44.); u istom smislu, s obzirom na poreze, ESLJP, presuda Buffalo/Italija od 3. srpnja 2003. (zahtjev br. 38746/97, t. 32.).

130 – Vidjeti nedavne presude od 6. rujna 2012., Deutsches Weintor (C‑544/10, t. 54.), od 15. siječnja 2013., Križan i dr. (C‑416/10, t. 113.) i od 31. siječnja 2013., McDonagh (C‑12/11, t. 60.).

131 – Vidjeti i presudu McDonagh (navedenu u bilješci 130., t. 61.).

132 – Da se uredbe smatraju zakonskom osnovom, Sud je priznao u presudi od 9. studenoga 2010., Schecke i Eifert (C‑92/09 i C‑93/09, Zb. 2010., I‑11063, t. 66.).

133 – U pogledu utemeljenosti tog cilja u primarnom pravu u trenutku donošenja sporne odluke vidjeti članak 3. stavak 1. točku (g) UEZ‑a. Isto se može danas razabrati iz Protokola br. 27. o unutarnjem tržištu i tržišnom natjecanju (SL 2008, C 115, str. 309.; SL 2010., C 83, str. 309.) priloženog Ugovorima, kako je to Sud potvrdio u vezi s člankom 102. UFEU‑a (presuda od 17. veljače 2011., TeliaSonera Sverige, C‑52/09, Zb. 2011. I‑527, t. 20. do 22.). Vidjeti i članak 119. stavak 1. UFEU‑a (ranije članak 4. UEZ‑a), u skladu s kojim su države članice obvezne poštovati načelo otvorenog tržišnoga gospodarstva sa slobodnim tržišnim natjecanjem.

134 – Vidjeti u tom pogledu moje mišljenje u predmetu Schenker i dr. (navedeno u bilješci 65., t. 114.).

135 – ESLJP, presuda Mamidakis/Grčka (navedena u bilješci 129., t. 48.).

136 – ESLJP, presuda Mamidakis/Grčka (navedena u bilješci 129, t. 44. na kraju, 45. i 47.); vidjeti i presudu Phillips/Ujedinjena Kraljevina od 5. srpnja 2001. (zahtjev br. 41087/98, Recueil des arrêts et décisions 2001-VII, t. 51.) i odluka Orion Břeclav/Češka Republika od 13. siječnja 2004. (zahtjev br. 43783/98).

137 – ESLJP, presude Mamidakis/Grčka (navedena u bilješci 129., t 47. i 48.) i Buffalo/Italija (navedena u bilješci 129., t 32.), kao i odluka Orion Břeclav/Češka Republika (navedena u bilješci 136.).

138 – Vidjeti osobito t. 190. i 191. pobijane presude.

139 – ESLJP, presuda Mamidakis/Grčka (navedena u bilješci 129., t. 47. i 48.).

140 – Drukčije bi moglo biti kad bi financijska sposobnost plaćanja poduzetnika u trenutku izricanja novčane kazne bila značajno pogoršana zbog izvanrednih okolnosti. Međutim, za to u ovom slučaju nema uporišta, a Schindler se nije ni pozvao na takve izvanredne okolnosti.

141 – Vidjeti u tom pogledu moja razmatranja o šestom i sedmom žalbenom razlogu (t. 60. do 133. ovog mišljenja).

142 – Točka 194. pobijane presude.

143 – Vidjeti moje mišljenje u predmetu Akzo Nobel i dr./Komisija (navedeno u bilješci 37., t. 99.).

144 – Točke 185. do 196. pobijane presude.

145 – U tom smislu vidjeti presude Dansk Rørindustri i dr./Komisija (navedena u bilješci 75., t. 319.) i od 7. siječnja 2004., Aalborg Portland i dr./Komisija (C‑204/00 P, C‑205/00 P, C‑211/00 P, C‑213/00 P, C‑217/00 P i C‑219/00 P, Zb. 2004., I‑123, t. 365.).

146 – U tom smislu presude Aalborg Portland i dr./Komisija (navedena u bilješci 145., t. 365.), Dansk Rørindustri i dr./Komisija (navedena u bilješci 75., t. 244. i 303.) i Baustahlgewebe/Komisija (navedena u bilješci 14., t. 128.).

147 – Presuda E.ON Energie/Komisija (navedena u bilješci 40., t. 125. i 126.).

148 – Vidjeti u tom pogledu t. 367. do 370. pobijane presude.

149 – Vidjeti točke 199. do 201. te 218. i 219. ovog mišljenja.

150 – Schindler navodi ESLJP, presudu Mamidakis/Grčka (bilješka 129. ovog mišljenja, t. 44.).

151 – Vidjeti osobito točke 214. do 219. ovog mišljenja.

152 – U skladu s općim načelom prema kojem se nova postupovna pravila primjenjuju na sve sporove koji su u tijeku u trenutku njihova stupanja na snagu (ustaljena sudska praksa, vidjeti primjerice presudu od 12. studenoga 1981., Meridionale Industria Salumi i dr., 212/80 do 217/80, Zb. 1981., 2735, t. 9.), odluka o troškovima u ovom slučaju temelji se na Poslovniku Suda od 25. rujna 2012., koji je stupio na snagu 1. studenoga 2012. (u tom smislu vidjeti presudu od 6. prosinca 2012., Komisija/Verhuizingen Coppens, C‑441/11 P, t. 83. do 85.). Međutim, sadržajno ne postoji nikakva razlika između članka 69. stavka 2. u vezi s člankom 118. i člankom 122. stavka 1. Poslovnika Suda od 19. lipnja 1991.

153 – Presuda od 14. rujna 2010., Akzo Nobel Chemicals i Akcros Chemicals/Komisija (C‑550/07 P, Zb. 2010., I‑8301, t. 123.); u istom smislu vidjeti presudu od 31. svibnja 2001., D i Švedska/Vijeće (C‑122/99 P i C‑125/99 P, Zb. 2001., I‑4319, t. 65.), u potonjem su slučaju D i Kraljevina Švedska čak podnijeli dvije odvojene žalbe, a ipak mi je naloženo solidarno snošenje troškova.

154 – To se dogodilo u presudi Evonik Degussa/Komisija (navedena u bilješci 75., točka 3. izreke).

155 – U tom se smislu ovaj slučaj bitno razlikuje od predmeta Evonik Degussa/Komisija (navedenog u bilješci 75.), u kojem se valjanost Uredbe br. 17 još uvijek mogla smatrati novim pravnim pitanjem koje ima značaj načela. U predmetu Inuit Tapiriit Kanatami i dr./Parlament i Vijeće (C‑583/11 P) također treba pojasniti još neriješeno pravno pitanje koje ima značaj načela, zbog čega sam Sudu predložila da u tom slučaju primijeni članak 184. stavak 4. drugu rečenicu Poslovnika i da Komisiji, kao intervenijentu u prvom stupnju, naloži snošenje vlastitih troškova (vidjeti u tom pogledu točke 151. i 152. mojeg mišljenja od 17. siječnja 2013. u tom predmetu).

156 – U tom smislu vidjeti na primjer presudu od 19. srpnja 2012., Vijeće/Zhejiang Xinan Chemical Industrial Group (C‑337/09 P, t. 112.); u tom je slučaju Vijeću, kao žalitelju koji nije uspio, među ostalim naloženo snošenje troškova udruženja Audace kao intervenijenta suprotne strane u prvom stupnju koji je sa svojim zahtjevima uspio u žalbenom postupku.