Predmet C‑182/15

Aleksei Petruhhin

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputila Augstākā Tiesa)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Građanstvo Europske unije – Izručenje trećoj državi državljanina države članice koji je koristio svoje pravo na slobodno kretanje – Područje primjene prava Unije – Zaštita državljana države članice od izručenja – Nepostojanje zaštite državljana drugih država članica – Ograničenje slobodnog kretanja – Obrazloženje koje se temelji na sprječavanju nekažnjavanja – Proporcionalnost – Provjera poštovanja jamstava iz članka 19. stavka 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima”

Sažetak– Presuda Suda (veliko vijeće) od 6. rujna 2016.

1.        Prethodna pitanja – Dopuštenost – Granice – Pitanja koja očito nisu relevantna i hipotetska pitanja postavljena u kontekstu koji isključuje koristan odgovor – Nepostojanje

(čl. 267. UFEU‑a)

2.        Građanstvo Unije – Pravo na slobodno kretanje i boravak na području država članica – Zahtjev koji je državi članici uputila treća država kojim se traži izručenje građanina Unije, državljanina druge države članice koji je koristio pravo na slobodno kretanje u prvoj državi članici – Obveza te države članice da izvijesti državu članicu čija je navedena osoba državljanin i, ako je to slučaj, na zahtjev potonje države, da joj preda tog građanina, sukladno odredbama o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica – Dopuštenost – Uvjet

(čl. 18. i 21. UFEU‑a, Okvirna odluka Vijeća 2002/584, kako je izmijenjena Okvirnom odlukom 2009/299)

3.        Građanstvo Unije – Pravo na slobodno kretanje i boravak na području država članica – Zahtjev koji je državi članici uputila treća država kojim se traži izručenje građanina Unije, državljanina druge države članice koji je koristio pravo na slobodno kretanje u prvoj državi članici – Obveza provjere jesu li ispunjena jamstva predviđena člankom 19. Povelje Europske unije o temeljnim pravima – Elementi ocjene

(čl. 18. i 21. UFEU‑a; Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 19.; Okvirna odluka Vijeća 2002/584, kako je izmijenjena Okvirnom odlukom 2009/299)

1.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 20., 23. i 24.)

2.      Članak 18. UFEU‑a i članak 21. UFEU‑a treba tumačiti na način da, kada je državi članici u kojoj se nalazi građanin Unije – državljanin druge države članice – upućen zahtjev za izručenje treće države s kojom je prva država članica zaključila sporazum o izručenju, ista je dužna izvijestiti državu članicu čiji je navedeni građanin državljanin i, ovisno o okolnostima, na zahtjev potonje države članice, predati joj tog građanina sukladno odredbama Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica, kako je izmijenjena Okvirnom odlukom Vijeća 2009/299/PUP od 26. veljače 2009., pod uvjetom da je ta država, sukladno svojem nacionalnom pravu, nadležna za kazneni progon te osobe za djelo počinjeno izvan njezina državnog područja.

U tom pogledu situacija u kojoj državljanin države članice koji se preseli u drugu državu članicu koristeći, u svojstvu građanina Unije, svoje pravo na slobodno kretanje unutar Unije potpada pod područje primjene Ugovora, u smislu članka 18. UFEU‑a, koji sadrži načelo nediskriminacije na temelju državljanstva. Međutim, nacionalnim pravilima o izručenju uspostavlja se razlika u postupanju ovisno o tome je li dotična osoba domaći državljanin ili državljanin druge države članice time što ta pravila dovode do toga da se državljanima drugih država članica ne pruža zaštita od izručenja koju uživaju domaći državljani. Na taj način takva pravila mogu utjecati na slobodu kretanja prvonavedenih osoba unutar Unije i predstavljaju ograničenje njihove slobode kretanja u smislu članka 21. UFEU‑a.

Takvo ograničenje može se opravdati samo ako se temelji na objektivnim razlozima i ako je proporcionalno legitimnom cilju koji se nacionalnim pravom želi postići. Izručenje je postupak čiji je cilj borba protiv nekažnjavanja osobe koja se nalazi na nekom državnom području koje nije ono na kojemu je kazneno djelo počinjeno. Naime, iako je neizručenje vlastitih državljana općenito nadomješteno mogućnošću države članice od koje se izručenje traži da progoni vlastite državljane za teška kaznena djela počinjena izvan njezina državnog područja, ta država članica u pravilu nije nadležna za suđenje takvog djela kada ni počinitelj ni žrtva navodnog kaznenog djela nisu državljani navedene države članice. U tom kontekstu proizlazi da su nacionalna pravila koja dopuštaju da se pozitivno odgovori na zahtjev za izručenje, s ciljem provođenja kaznenih progona ili suđenja u trećim državama u kojima je kazneno djelo navodno počinjeno, prikladna za postizanje traženog cilja.

U slučaju nepostojanja odredbi prava Unije koje uređuju izručenje između država članica i treće države, kako bi se zaštitili državljani Unije od mjera koje ih mogu lišiti prava na slobodno kretanje i boravak iz članka 21. UFEU‑a, boreći se pri tome protiv nekažnjavanja kaznenih djela, valja primijeniti sve mehanizme suradnje i uzajamne pomoći koji, na temelju prava Unije, postoje u području kaznenog prava. Stoga valja dati prednost razmjeni informacija s državom članicom čija je dotična osoba državljanin, kako bi se omogućilo tijelima te države članice da, ako su na temelju nacionalnog prava nadležna za progon te osobe za djelo počinjeno izvan državnog područja, izdaju europski uhidbeni nalog u svrhu kaznenog progona. Člankom 1. stavcima 1. i 2. Okvirne odluke 2002/584 nije u tom slučaju isključena mogućnost da država članica čiji je navodni počinitelj kaznenog djela državljanin izda europski uhidbeni nalog s ciljem predaje te osobe kako bi se protiv nje poduzeo kazneni progon. Surađujući u tom smislu s državom članicom čija je dotična osoba državljanin i dajući prednost tom eventualnom uhidbenom nalogu u odnosu na zahtjev za izručenje, država članica domaćin postupa na način koji je manje ograničavajući za ostvarenje prava na slobodno kretanje, izbjegavajući, koliko je to moguće, opasnost da kazneno djelo ostane nekažnjeno.

(t. 31.‑34., 39., 40., 47.‑50. i t. 1. izreke)

3.      U slučaju da je državi članici podnesen zahtjev treće države za izručenje državljanina druge države članice, ta prva država članica mora provjeriti ugrožavaju li se izručenjem prava iz članka 19. Povelje Europske unije o temeljnim pravima.

Naime, ako nadležno tijelo države članice od kojeg se izručenje traži raspolaže elementima koji potvrđuju stvarnu opasnost nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja prema osobama u trećoj državi koja traži izručenje, ono je dužno ocijeniti postojanje te opasnosti prilikom donošenja odluke o izručenju osobe toj državi. U tu svrhu, navedeno tijelo mora utemeljiti odluku na objektivnim, vjerodostojnim, preciznim i odgovarajuće aktualiziranim elementima. Ti elementi mogu, među ostalim, proizlaziti iz međunarodnih sudskih odluka poput presuda Suda za ljudska prava, sudskih odluka treće države koja traži izručenje kao i odluka, izvješća ili drugih dokumenata koje izrađuju tijela Vijeća Europe ili koje potječu iz sustava Ujedinjenih naroda.

(t. 58.‑60. i t. 2. izreke)