MIŠLJENJE NEZAVISNE ODVJETNICE
ELEANOR SHARPSTON
od 17. ožujka 2016.(1)
Predmet C‑155/15
George Karim
protiv
Migrationsverket
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Kammarrätten i Stockholm (Upravni žalbeni sud, Stockholm (Švedska))
„Azil– Razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu – Kriteriji za određivanje odgovorne države članice – Tumačenje članka 27. stavka 1. Uredbe (EU) br. 604/2013 – Opseg prava na žalbu ili ponovni pregled – Značenje članka 19. stavka 2.”
Uvod
1. Ovaj zahtjev za prethodnu odluku Kammarrättena i Stockholm (Upravni sud, Stockholm) (u daljnjem tekstu: sud koji je uputio zahtjev) povezan je sa zahtjevom iz predmeta C‑63/15 Ghezelbash. U svakom od tih predmeta podnositelj zahtjeva za azil želi osporiti odluku nadležnih tijela u državi članici u kojoj se nalazi o njegovu transferu u drugu državu, koja se s prvom državom članicom dogovorila o preuzimanju odgovornosti za razmatranje zahtjeva za azil. Iz tih predmeta proizlaze važna pitanja. Je li Uredba br. 604/2013 (u daljnjem tekstu: Uredba Dublin III)(2) poput Uredbe br. 343/2003 koja joj prethodi (u daljnjem tekstu: Uredba Dublin II)(3) samo mehanizam među državama članicama koji pojedinim podnositeljima zahtjeva za azil ne omogućuje osporavanje te odluke? Ili se radi o tome da sada ta osoba može podnijeti žalbu ili zatražiti ponovni pregled u skladu s člankom 27. stavkom 1. Uredbe Dublin III radi osporavanja odluke o transferu s obrazloženjem da su pogrešno primijenjeni kriteriji za određivanje odgovorne države članice?
2. Pojedinačna pitanja nisu ista jer su činjenice u vezi sa zahtjevom svakog od podnositelja zahtjeva različite. Stoga ću na isti dan iznijeti dva mišljenja. Moja analiza tumačenja članka 27. stavka 1. Uredbe Dublin III detaljno je iznesena u mojem mišljenju u predmetu Ghezelbash (točke 54. do 84.). Primijenit ću to obrazloženje na slučaj G. Karima u točkama 20. do 35. ovog mišljenja.
3. Zajednički europski sustav azila (u daljnjem tekstu: CEAS) uključuje različite mjere, među kojima se nalaze i one s ciljem brzog određivanja države članice odgovorne za ispitivanje zahtjevâ za azil koje su podnijeli pojedinci. Te mjere nazivaju se zajedno „Dublinski sustav”(4). Kada je državljanin treće zemlje povezan s više od jedne države članice (kao npr. kada uđe u Europsku uniju u jednoj državi članici, ali podnese svoj zahtjev za azil u drugoj državi članici), potrebno je odrediti koja država članica je odgovorna za ispitivanje njegova zahtjeva. Hijerarhija kriterija za određivanje odgovorne države članice strogo je propisana (u daljnjem tekstu: kriteriji iz Poglavlja III.) u Uredbi Dublin III. Ako država članica u kojoj je podnesen zahtjev za azil smatra da je na temelju tih kriterija druga država članica odgovorna za odlučivanje o zahtjevu, prva država može zatražiti od druge države da podnositelja zahtjeva uzme natrag (ili da preuzme nadležnost u odnosu na njega). Nakon donošenja odluke o tom pitanju, na razmatranje zahtjeva za azil primjenjuju se pravila propisana primjenjivim propisom CEAS‑a(5).
4. Sud je u presudi Abdullahi(6) analizirajući članak 19. stavak 2. Uredbe Dublin II presudio da su razlozi za žalbu ili ponovni pregled odluke o transferu u situaciji u kojoj je država članica pristala preuzeti odgovornost za podnositelja zahtjeva za azil ograničeni. Podnositelj zahtjeva ustvari može osporavati takvu odluku pozivajući se jedino na postojanje sustavnih nedostataka postupka azila i uvjete za prihvat podnositelja zahtjeva za azil u toj državi članici, koji daju ozbiljne i utvrđene razloge za vjerovanje da će tražitelj biti izložen stvarnoj opasnosti od podvrgavanja neljudskom i ponižavajućem postupanju u smislu članka 4. Povelje o temeljnim pravima Europske unije(7).
5. Sud koji je uputio zahtjev smatra da se sada javljaju sljedeća pitanja: primjenjuje li se presuda i sada u kontekstu Uredbe Dublin III? Može li se zaključiti da pojedincu u okolnostima poput onih u kojima se nalazi G. Karim nije dozvoljeno osporavati primjenu kriterija iz Poglavlja III. od strane nadležnih tijela u postupku žalbe ili ponovnog pregleda u skladu s člankom 27. stavkom 1. te uredbe? Koje posljedice nastaju za podnositelja zahtjeva za azil kada se primjenjuje članak 19. stavak 2.(8) Uredbe Dublin III?
Pravni okvir
6. Relevantne odredbe Povelje i pravni okvir Dublinskog sustava navedeni su u točkama 6. do 8. i 9. do 25. mojeg mišljenja u predmetu Ghezelbash. Dublinski sustav primjenjuje se na Švicarsku Konferedaciju na temelju dvostranog međunarodnog sporazuma sklopljenog između (tada) Europske zajednice i Švicarske Konfederacije(9). Stoga je Švicarska Konfederacija na temelju članka 5. stavka 2. tog sporazuma podnijela pisana očitovanja u ovom postupku pred Sudom.
7. Važan je dodatni tekst naveden u nastavku.
8. Članak 13. stavak 1. Uredbe Dublin III nalazi se u Poglavlju III., kojim se propisuju kriteriji za određivanje odgovorne države članice. Propisano je kako slijedi: „[kada] se utvrdi na temelju dokaza ili dokaza na osnovu indicija kako je navedeno u dva popisa iz članka 22. stavka 3. ove Uredbe […] da je podnositelj zahtjeva pri dolasku iz treće zemlje nezakonito prešao granicu države članice kopnom, morem ili zrakom, za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu odgovorna je država članica u koju je na taj način ušao. Ta odgovornost prestaje 12 mjeseci od datuma nezakonitog prijelaza granice. […]”
9. Poglavlje V. naslovljeno je „Obveze odgovorne države članice”. Članak 18. propisuje:
„1. Odgovorna država članica u skladu s ovom Uredbom obvezna je da:
(a) pod uvjetima iz članaka 21., 22. i 29. prihvati podnositelja zahtjeva koji je podnio zahtjev u drugoj državi članici;
(b) pod uvjetima iz članaka 23., 24., 25. i 29. ponovno prihvati podnositelja zahtjeva čiji se zahtjev razmatra i koji je zahtjev podnio u drugoj državi članici ili koji je na državnom području druge države članice bez dokumenta o boravku;
(c) pod uvjetima iz članaka 23., 24., 25. i 29. ponovno prihvati državljanina treće zemlje ili osobu bez državljanstva koja je povukla zahtjev koji se razmatra i podnijela zahtjev u drugoj državi članici ili koja je na državnom području druge države članice bez dokumenta o boravku;
(d) pod uvjetima iz članaka 23., 24., 25. i 29. ponovno prihvati državljanina treće zemlje ili osobu bez državljanstva čiji je zahtjev odbijen i koja je zahtjev podnijela u drugoj državi članici ili koja je na državnom području druge države članice bez dokumenta o boravku;
[…]”
10. Članak 19. propisuje:
„1. Kada država članica podnositelju zahtjeva izda dokument o boravku, obveze navedene u članku 18. stavku 1. prenose se na tu državu članicu.
2. Obveze navedene u članku 18. stavku 1. prestaju kada odgovorna država članica može, na zahtjev da prihvati ili ponovno prihvati podnositelja zahtjeva ili drugu osobu iz članka 18. stavka 1. točaka (c) ili (d), utvrditi da je predmetna osoba napustila državno područje država članica [u razdoblju od] najmanje tri mjeseca, osim ako predmetna osoba posjeduje valjan dokument o boravku koji je izdala odgovorna država članica.
Zahtjev podnesen nakon razdoblja odsutnosti iz prvog podstavka smatra se novim zahtjevom koji zahtijeva novi postupak za određivanje odgovorne države članice.
[…]”
11. Baza podataka EURODAC je sredstvo za provedbu Dublinskog sustava. To je registar u kojem se nalaze otisci prstiju, inter alia, tražitelja azila. Služi za utvrđivanje njihova identiteta, okolnosti jesu li u prošlosti već podnijeli zahtjev u državi članici EU‑a i da bi se osigurala učinkovita primjena Dublinskih uredbi(10).
Činjenično stanje, postupak i prethodna pitanja
12. G. Karim je Sirijski državljanin. Podnio je zahtjev za azil 3. ožujka 2014. u Švedskoj. Provjera u EURODAC bazi podataka(11) otkrila je da je ranije podnio zahtjev u Sloveniji, 14. svibnja 2013. Švedska državna tijela su potom 20. ožujka 2014. zatražila od odgovarajućih slovenskih tijela preuzimanje odgovornosti za zahtjev G. Karima u skladu s člankom 18. stavkom 1. Uredbe Dublin III. Slovenska tijela pristala su na taj zahtjev 3. travnja 2014. Sljedećeg dana je Švedska obavijestila Sloveniju da ima dodatne informacije koje upućuju na to da je G. Karim bio napustio državno područje država članica u razdoblju dužem od tri mjeseca, u smislu članka 19. stavka 2. te uredbe. Iako nema izlaznih niti ulaznih pečata u njegovoj putovnici koji bi bili bitni na način da je iz njih vidljiv njegov dolazak u i odlazak iz Slovenije, imao je pečat (od 20. srpnja) iz kojeg proizlazi da je ušao u Libanon. Slovenija je 12. svibnja 2014. potvrdila da je voljna odlučiti o zahtjevu za azil koji je postavio G. Karim. Švedske vlasti su potom sljedećeg dana odbile njegov zahtjev za azil te pravovremeno donijele odluku o transferu.
13. Osporavanje G. Karima te odluke pred Förvaltningsrättenom i Stockholm, migrationsdomstolen (Upravni sud u Stockholmu koji u prvom stupnju odlučuje o imigracijskim pitanjima) odbijeno je na temelju sljedećih razloga: (i.) nije se temeljilo na jedinom ograničenom razlogu iz presude Suda u predmetu Abdullahi; i (ii.) Slovenija je pristala odlučiti o zahtjevu G. Karima – te zbog toga okolnost je li on napustio državno područje država članica u razdoblju od tri mjeseca nije bila važna za odluku kojom se određuje njegov transfer. Protiv te odluke vodi se sada postupak povodom žalbe pred sudom koji je uputio zahtjev.
14. Sud koji je uputio zahtjev tvrdi da je, prema njegovu mišljenju, članak 27. stavak 1. Uredbe Dublin III izmijenio pravilo o pravnim lijekovima koji su prethodno bili propisani u članku 19. stavku 2. Uredbe Dublin II. Osobito se poziva na činjenicu da je uvodna izjava 19. dio preambule Uredbe Dublin III i da se tekst članka 27. stavka 1. bitno razlikuje od teksta uredbe koja joj je prethodila. Sud koji je uputio zahtjev također ističe da su u Uredbi Dublin III propisane druge, dodatne odredbe o, inter alia, pravnoj pomoći i da Sud još uvijek nije razjasnio opseg prava na žalbu ili ponovni pregled iz članka 27. stavka 1.
15. Stoga je sud koji je uputio zahtjev zatražio donošenje prethodne odluke u vezi s člankom 267. UFEU‑a o sljedećim pitanjima:
„1. Znače li nove odredbe o učinkovitim pravnim lijekovima u [Uredbi Dublin III] (njezina uvodna izjava 19. preambule i njezin članak 27. stavci 1. i 5.) da podnositelj zahtjeva za azil mora također moći osporavati kriterije u Poglavlju III. uredbe na temelju kojih će se njega ili nju poslati u državu članicu koja je pristala da njega ili nju primi, ili se pravo na učinkovit pravni lijek može ograničiti samo na pravo ispitivanja postoje li sustavni nedostaci u postupku azila i uvjetima prijema u državu članicu u koju se šalje podnositelja zahtjeva (u skladu s presudom Suda u predmetu Abdullahi)?
2. Ako bi Sud smatrao da je moguće osporavati kriterije iz Poglavlja III. uredbe, treba također odgovoriti na sljedeće pitanje. Znači li članak 19. stavak 2. [Uredbe Dublin III] da se ta uredba ne može primijeniti ako podnositelj zahtjeva za azil dokaže da je on ili ona bio izvan državnog područja država članica u razdoblju od najmanje tri mjeseca?”
16. Vlade Češke Republike, Francuske, Grčke, Nizozemske i Švicarske i Europska Komisija podnijele su pisana očitovanja Sudu. Ti subjekti, osim Češke Republike i Švicarske Konfederacije, kao i G. Karim, Migrationsverket (Ured za migracije) i Švedska na raspravi 15. prosinca 2015. iznijeli su usmena očitovanja.
Procjena
Uvodna očitovanja
17. Kako sam istaknula u svojem mišljenju u predmetu Ghezelbash, CEAS se temelji na pretpostavci da sve države članice sudionice poštuju temeljna prava, uključujući ona koja se temelje na Ženevskoj konvenciji o statusu izbjeglica(12) i na Europskoj konvenciji o ljudskim pravima, te da stoga države članice mogu i moraju imati međusobno povjerenje u razinu zaštite koju jamče. Uredba Dublin III donesena je uzimajući u obzir to načelo međusobnog povjerenja s ciljem racionalizacije obrade zahtjeva za azil i kako bi se izbjegla blokada sustava obvezom državnih tijela da obrađuju višestruke zahtjeve koje je podnio isti podnositelj, da pojačaju pravnu sigurnost u odnosu na određivanje države odgovorne za obradu zahtjeva za azil kao i da se izbjegne praksa biranja države s najpovoljnijim pravom [„forum shopping”]. Glavni cilj Dubinskog sustava je u stvarnosti da se ubrza postupanje sa zahtjevima u interesu tražitelja azila i država članica sudionica(13).
18. Sud koji je uputio zahtjev navodi da je G. Karim prvo podnio zahtjev za azil 14. svibnja 2013. u Sloveniji. Međutim, ovaj zahtjev proizlazi iz zahtjeva za azil koji je on podnio 3. ožujka 2014. u Švedskoj. Na zahtjev se primjenjuje Uredba Dublin III(14). Švedska tijela su primjenom članka 13. stavka 1. kriterija iz Poglavlja III. odredila Sloveniju kao odgovornu državu članicu te su uspostavila potreban kontakt s odgovarajućim slovenskim tijelima, koja su prihvatila odgovornost za razmatranje zahtjeva G. Karima.
19. G. Karim tvrdi da ga se ne bi trebalo transferirati u Sloveniju zbog dva razloga. Kao prvo, obveza te zemlje da razmotri njegov zahtjev prestala je na temelju članka 19. stavka 2. Uredbe Dublin III. Kao drugo, ne bi ga trebalo transferirati tamo zbog humanitarnih razloga, jer u uvjetima prijema podnositelja zahtjeva za azil u Sloveniji postoje takvi sustavni nedostatci da dovode do nastanka opasnosti da će se povrijediti njegova ljudska prava. Sud koji je uputio zahtjev nije zatražio dodatna pojašnjenja u vezi s drugim dijelom njegova zahtjeva (na koji se ionako primjenjuje presuda Suda u predmetu Abdullahi i drugim podstavkom članka 3. stavka 2. Uredbe Dublin III)(15) niti je došao do bilo kakvih utvrđenja. Neću se više osvrtati na taj dio zahtjeva G. Karima u svojem mišljenju.
Prvo pitanje
20. U prvom pitanju javljaju se slične dvojbe poput onih iz 1. pitanja u predmetu Ghezelbash. Sud koji je uputio zahtjev ovdje u biti isto traži uputu o tumačenju i opsegu članka 27. stavka 1. u vezi s uvodnom izjavom 19. Uredbe Dublin III. Taj sud se pita može li – u okolnostima kada država članica primjenjuje kriterije iz Poglavlja III. i utvrđuje da je druga država članica, u koju je podnositelj zahtjeva za azil prethodno ušao, odgovorna za razmatranje njegova zahtjeva i kada ta druga država prihvati navedenu odgovornost – podnositelj zahtjeva osporavati odluku o transferu s obrazloženjem da su ti kriteriji pogrešno primijenjeni; ili je osporavanje na temelju članka 27. stavka 1. ograničeno na slučajeve koje je ovaj Sud identificirao u presudi Abdullahi.
21. G. Karim i Češka Republika ističu da podnositelji zahtjeva za azil mogu osporavati odluke o transferu u skladu s člankom 27. stavkom 1. uredbe na temelju kriterija iz Poglavlja III. Opisala sam ovo predloženo tumačenje u mojem mišljenju u predmetu Ghezelbash kao „treću opciju”. Međutim, Češka Republika naglašava da, prema njezinu mišljenju, podnositelj zahtjeva nema opće pravo odabrati državu članicu koja će postupati u vezi s njegovim zahtjevom.
22. Ured za migracije, Francuska, Grčka, Švedska i Komisija ne slažu se s tim mišljenjem. Oni smatraju da je pravo na žalbu ili ponovni pregled iz članka 27. stavka 1. ograničeno na slučajeve u kojima se poziva na kriterije iz presude Abdullahi ili na slučajeve kada su ugrožena prava podnositelja zahtjeva izrijekom zajamčena u Uredbi Dublin III, poput prava na obiteljski život. Opisala sam ovo predloženo tumačenje u mojem mišljenju u predmetu Ghezelbash kao „drugu opciju”.
23. Nizozemska tvrdi da je pravo na žalbu ili ponovni pregled ograničeno samo na situacije kada se primjenjuju kriteriji iz presude Abdullahi (ovo je opisano u mojem mišljenju u predmetu Ghezelbash kao „prva opcija”).
24. Isto kao u predmetu Ghezelbash, smatram da se zaključci Suda iz presude Abdullahi ne mogu primijeniti automatski tako da se na prvo upućeno pitanje odgovori na način sličan onomu iz prve opcije.
25. Kao prvo, vrlo specifične (i vrlo složene) činjenice iz predmeta Abdullahi(16) ne odgovaraju slučaju G. Karima. Iako je utvrđeno da je G. Karim prvo podnio zahtjev za azil u Sloveniji te da je stoga ovaj zahtjev u Švedskoj drugi po redu, ništa ne upućuje na zaključak da je prije podnošenja njegova zahtjeva u Švedskoj bio povezan s više od jedne države članice. Pitanje u ovom predmetu je prije je li napustio područje Unije u razdoblju od najmanje tri mjeseca prije podnošenja drugog zahtjeva i je li, stoga, odgovornost Slovenije prema njemu prestala na temelju članka 19. stavka 2. Uredbe Dublin III. To pitanje nije se postavilo u predmetu Abdullahi, koji se odnosilo na drugačiju situaciju koja je uključivala ne dvije nego tri države članice.
26. Kao drugo, pojmovi iz članka 27. stavka 1. Uredbe Dublin III, čije se tumačenje sada traži od Suda, bitno se razlikuju od teksta članka 19. stavka 2. Uredbe Dublin II, o kojoj je Sud odlučio u presudi Abdullahi. Stoga se obrazloženje iz presude Abdullahi ne može automatski primijeniti.
27. Kao što sam objasnila u mojem mišljenju u predmetu Ghezelbash, članak 27. stavak 1. Uredbe Dublin III ne uređuje izričito opseg nadzora za potrebe te uredbe. Međutim, jasno je da je, za razliku od članka 19. stavka 2. Uredbe Dublin II, pravo na žalbu protiv odluke o transferu obvezne prirode. Prije donošenja takve odluke, država članica u kojoj se nalazi podnositelj zahtjeva za azil mora primijeniti kriterije iz Poglavlja III. i utvrditi je li ona sama ili druga država članica – odgovorna država. Prva država članica može donijeti odluku o transferu kada druga država članica pristane biti odgovorna država članica. Podnositelj zahtjeva ne može podnijeti žalbu ili zahtjev za ponovni pregled prije nego što država moliteljica donese odluku o transferu. Stoga se žalba ili zahtjev za ponovni pregled ne može temeljiti samo na činjenici da je zamoljena država pristala preuzeti odgovornost(17).
28. Budući da ne postoji tekst koji bi uputio na to je li opseg žalbenog postupka ili postupka ponovnog pregleda dovoljno velik da općenito obuhvati primjenu Uredbe Dublin III ili je ograničen na razloge izložene u predmetu Abdullahi, potrebno je razmotriti kontekst u kojem se nalazi uredba i njezin cilj(18).
29. U uvodnoj izjavi 19. Uredbe Dublin III (koja se u obliku materijalne odredbe nalazi u članku 27. stavku 1.) izrijekom se navodi da - da bi se osigurala učinkovita zaštita prava podnositelja zahtjeva - pravne zaštitne mjere i pravo na učinkovit pravni lijek u vezi s odlukama o transferu moraju obuhvaćati i „primjenu ove uredbe” te „pravno i stvarno stanje u državi članici u koju [bi] se podnositelja zahtjeva [moglo predati]”.
30. Mislim da drugi dio toga što se želi osigurati navedenom odredbom upućuje na sadržaj koji je sada kodificiran u drugom podstavku stavka 2. članka 3. Uredbe Dublin III. Stoga kada podnositelja zahtjeva nije moguće poslati u državu članicu koja je određena kao odgovorna zbog utemeljenih razloga za pretpostavku da postoje sustavni nedostaci u postupku azila i uvjetima za prihvat podnositelja zahtjeva u toj državi članici, koji bi mogli izazvati opasnost neljudskog i ponižavajućeg postupanja u smislu članka 4. Povelje, država članica koja provodi postupak određivanja odgovorne države članice mora i dalje razmotriti kriterije iz Poglavlja III. da utvrdi može li se koju drugu državu članicu odrediti kao odgovornu(19).
31. Prvi dio onoga što se želi osigurati navedenom odredbom bilo bi razumno protumačiti u smislu da opseg članka 27. stavka 1. obuhvaća način na koji države članice primjenjuju Uredbu Dublin III.
32. U svojem mišljenju u predmetu Ghezelbash izvršila sam detaljnu analizu tri opcije koje su u vezi s ispravnim tumačenjem članka 27. stavka 1. iznesene pred Sud te sam odlučila da je ispravna treća opcija u skladu s kojom se odluku o transferu može osporavati pozivajući se na članak 27. stavak 1. Uredbe Dublin III navodeći razlog da su nadležna tijela pogrešno primijenila kriterije iz Poglavlja III. S poštovanjem pozivam Sud da razmotri tu detaljnu analizu (koja se nalazi u točkama 54. do 84. mojeg mišljenja u tom predmetu) i da predloži rješenje poput mojega iz predmeta Ghezelbash. Ovdje ću dodati samo nekoliko primjedbi.
33. Kao prvo, G. Karim (poput M. Ghezelbasha) želi osporiti odluku kojom su prema njegovu mišljenju pogrešno primijenjeni kriteriji iz Poglavlja III. Ako mu se želi omogućiti učinkovito očitovanje u vezi s odlukom o transferu, mora mu se dozvoliti pozivanje na pogrešnu primjenu tih kriterija u žalbenom postupku ili postupku ponovnog pregleda.
34. Kao drugo, željela bih naglasiti da se – (baš poput M. Ghezelbasha) – G. Karim ne poziva na povredu točno određenog procesnog ili materijalnog prava koje bi mu bilo dodijeljeno Uredbom Dublin III, poput onoga iz članaka 4. i 5. ili prava na ponovno spajanje obitelji iz članaka 9. do 11. Prema drugoj opciji on tako ne bi imao pravo na žalbu ili ponovni pregled. Potpuna i učinkovita sudska zaštita pružena mu je samo ako se zauzme stav da treća opcija (umjesto druge opcije) sadrži ispravno tumačenje članka 27. stavka 1. Uredbe Dublin III.
35. Stoga zaključujem da Uredbu Dublin III treba tumačiti na način da podnositelj zahtjeva u okolnostima poput onih u glavnom postupku može u skladu s njezinim člankom 27. stavkom 1. zatražiti od suda da u postupku povodom žalbe ili postupku ponovnog pregleda ispita jesu li nadležna tijela ispravno primijenila kriterije iz Poglavlja III. pri donošenju odluke o njegovu transferu u drugu državu članicu radi razmatranja njegova zahtjeva za međunarodnu zaštitu.
Drugo pitanje
36. Sud koji je uputio zahtjev pita je li značenje članka 19. stavka 2. Uredbe Dublin III da se tu uredbu ne bi trebalo primijeniti ako podnositelj zahtjeva za azil dokaže da je napustio državno područje država članica u razdoblju od najmanje tri mjeseca.
37. Ured za migracije smatra da članak 19. stavka 2. znači da se uredba ne primjenjuje u slučajevima kada podnositelj zahtjeva napusti državno područje država članica u razdoblju od najmanje tri mjeseca. U takvim okolnostima bi se trebalo postaviti novi zahtjev u skladu s pravilima te uredbe.
38. Švicarska vlada nudi odgovor samo na 2. pitanje. Ona smatra da iz rasporeda Uredbe Dublin III proizlazi da podnositelji zahtjeva ne bi smjeli moći osporavati primjenu kriterija iz Poglavlja III. Cijeli dublinski sustav bi bio ugrožen ako bi im to bilo dozvoljeno. Članak 19. koji se odnosi na prestanak odgovornosti ima za cilj zaštititi interese zamoljene države članice. Na toj državi članici je teret dokaza u vezi s okolnosti da je podnositelj zahtjeva napustio područje Unije u razdoblju od najmanje 3 mjeseca. Cilj članka 19. stavka 2. nije da se zaštite pojedinačni interesi podnositelja zahtjeva za azil. Stoga se na taj članak ne može pozvati pred nacionalnim sudovima ili sudištima u postupku povodom žalbe ili zahtjeva za ponovni pregled odluke o transferu.
39. Mislim da su 1. pitanje i 2. pitanje nužno usko povezani. G. Karim tvrdi da su obveze Slovenije kao odgovorne države članice prestale na temelju članka 19. stavka 2. jer je napustio područje Europske unije za razdoblje dulje od tri mjeseca u smislu te odredbe. Iako nije podnio pisano očitovanje Sudu, zaključila sam da je njegov stav u biti da se članak 13. stavak 1. uredbe (relevantni kriteriji iz Poglavlja III.) ne primjenjuje, što dovodi do toga da Slovenija ne može biti odgovorna država članica. Stoga prema njegovu mišljenju odgovornost ima Švedska.
40. Značenje izričitih pojmova iz članka 19. stavka 2. je da obveze zamoljene države članice (u ovom slučaju Slovenije) u vezi s ponovnim prihvaćanjem podnositelja zahtjeva u situaciji poput one G. Karima prestaju kada ta država može dokazati da je osoba o kojoj se radi napustila državno područje država članica u razdoblju od najmanje tri mjeseca. Ta odredba omogućuje zamoljenoj državi članici da ocijeni je li ona uistinu odgovorna država članica u svrhu primjene Uredbe Dublin III., uzimanjem u obzir svih dokaza ili dokaza na osnovu indicija koji bi u skladu s člankom 22. stavkom 2. mogli biti relevantni.
41. U ovom predmetu švedska tijela obavijestila su Sloveniju o tvrdnji G. Karima da je bio izvan Europske unije u razdoblju od najmanje tri mjeseca. Slovenska tijela ostala su pri svojem pristanku za preuzimanje odgovornosti prema Uredbi Dublin III.
42. Pristanak Slovenije da je se smatra odgovornom državom članicom nije odluka o transferu te ga se samog po sebi ne može osporavati u žalbenom postupku ili postupku povodom zahtjeva za ponovni pregled pred švedskim sudovima prema članku 27. stavku 1. uredbe.
43. Ipak je moguće da dokazna snaga i težina – koju će švedske vlasti pri odlučivanju o transferu G. Karima u Sloveniju dodijeliti informaciji koju im je on dao – mogu biti predmet žalbe ili ponovnog pregleda u onoj mjeri u kojoj je to važno za ispitivanje okolnosti jesu li švedska tijela ispravno primijenila kriterije iz Poglavlja III. pri samom donošenju odluke o transferu.
44. Opseg bilo kojeg žalbenog postupka ili postupka ponovnog pregleda nije propisan uredbom te se stoga mora urediti nacionalnim procesnim pravilima, uz primjenu načela učinkovitosti.
45. Naposljetku, ako G. Karim može dokazati da je napustio područje Unije u razdoblju od najmanje tri mjeseca, svaki sljedeći zahtjev za azil podnesen nadležnim tijelima države članice je novi zahtjev povodom kojeg se pokreće novi postupak za određivanje odgovorne države članice za svrhe drugog podstavka stavka 2. članka 19. S obzirom na to čini mi se da pravo pitanje nije – kako bi se moglo protumačiti da proizlazi iz drugog pitanja nacionalnog suda koji je uputio zahtjev – „prestaje li se primjenjivati” Uredba Dublin III. Uredba se primjenjuje; ali bi rezultat njezine primjene – u tim okolnostima – bio različit s ishodom da bi Švedska ostala odgovorna država članica za razmatranje zahtjeva za azil G. Karima.
Zaključak
46. S obzirom na sva prethodna razmatranja, smatram da bi Sud na pitanja koja mu je uputio Kammarrätten i Stockholm (Upravni žalbeni sud, Stockholm (Švedska)) trebao odgovoriti na sljedeći način:
– Uredbu (EU) br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva treba tumačiti na način da podnositelj zahtjeva u okolnostima poput onih u glavnom postupku može u skladu s njezinim člankom 27. stavkom 1. zatražiti od suda da u postupku povodom žalbe ili postupku povodom zahtjeva za ponovni pregled ispita jesu li nadležna tijela ispravno primijenila kriterije iz Poglavlja III. pri donošenju odluke o njegovu transferu u drugu državu članicu radi razmatranja njegova zahtjeva za međunarodnu zaštitu.
– Kada podnositelj zahtjeva za azil može dokazati da ispunjava uvjete iz prvog podstavka stavka 2. članka 19. jer je napustio državno područje država članica u razdoblju od najmanje tri mjeseca, svaki sljedeći zahtjev za azil podnesen nadležnim tijelima države članice je novi zahtjev povodom kojeg se pokreće novi postupak za određivanje odgovorne države članice za svrhe drugog podstavka stavka 2. članka 19. Uredbe br. 604/2013.