PRESUDA OPĆEG SUDA (drugo vijeće)

16. lipnja 2015.(*)

„Tržišno natjecanje – Zabranjeni sporazumi – Europsko tržište banana u Italiji, Grčkoj i Portugalu – Usklađivanje pri utvrđivanju cijena – Dopuštenost dokaza – Pravo na obranu – Zloporaba ovlasti – Dokaz povrede – Izračun iznosa novčane kazne“

U predmetu T‑655/11,

FSL Holdings, sa sjedištem u Antwerpenu (Kraljevina Belgija),

Firma Léon Van Parys, sa sjedištem u Antwerpenu,

Pacific Fruit Company Italy SpA, sa sjedištem u Rimu (Talijanska Republika),

koje zastupaju P. Vlaemminck, C. Verdonck, B. Van Vooren i B. Gielen, avocats,

tužitelji,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju M. Kellerbauer i A. Biolan, u svojstvu agenata,

tuženika,

povodom zahtjeva za poništenje Odluke Komisije C(2011) 7273 final od 12. listopada 2011., koja se odnosi na postupak primjene članka 101. [UFEU‑a] [predmet COMP/39482 – Egzotično voće (banane)], i, podredno, zahtjeva za smanjenje novčane kazne,

OPĆI SUD (drugo vijeće),

u sastavu: M. E. Martins Ribeiro (izvjestiteljica), predsjednica, S. Gervasoni i L. Madise, suci,

tajnik: M. L. Grzegorczyk, administrator,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 4. studenoga 2014.,

donosi sljedeću

Presudu

 Činjenice iz kojih proizlazi spor

1        Ovom tužbom, FSL Holdings (u daljnjem tekstu: FSL), Firma Léon Van Parys (u daljnjem tekstu: LVP) i Pacific Fruit Company Italy SpA (u daljnjem tekstu: PFCI) (u daljnjem tekstu, zajedno nazvani: tužitelji ili Pacific) zahtijevaju poništenje Odluke Komisije C(2011) 7273 final od 12. listopada 2011., koja se odnosi na postupak primjene članka 101. [UFEU‑a] [predmet COMP/39482 – Egzotično voće (banane)] (u daljnjem tekstu: pobijana odluka).

2        Tužitelji obavljaju djelatnost uvoza, komercijalizacije i prodaje banana marke Bonita u Europi (uvodna izjava 14. pobijane odluke). LVP, PFCI i tijela koja su dio iste grupacije te povezana u trgovinu bananama mogu biti oslovljavana s „Pacific“, „Pacific Fruit“, „Bonita“ ili još „Noboa“, ovisno o izvoru podataka, s obzirom na to da marka Bonita pripada Noboa grupi (uvodne izjave 15. i 16. pobijane odluke).

3        Chiquita Brands International Inc. (u daljnjem tekstu: Chiquita) je 8. travnja 2005. podnijela zahtjev za oslobađanje od kazni na temelju Obavijesti Komisije o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni u slučajevima kartela (SL 2002., C 45, str. 3., u daljnjem tekstu: Obavijest o suradnji iz 2002.) za djelatnost distribucije i komercijalizacije banana, ananasa i drugog svježeg voća uvezenog u Europu. Ovaj je zahtjev zabilježen pod brojem predmeta COMP/39188 – Banane (uvodna izjava 79. pobijane odluke).

4        Komisija Europskih zajednica je Chiquiti 3. svibnja 2005. dodijelila uvjetno oslobađanje od novčane kazne primjenom točke 8. (a) Obavijesti o suradnji iz 2002., za navodni tajni zabranjeni sporazum koji se odnosi na prodaju banana i ananasa u Europskom gospodarskom prostoru (EGP) (uvodne izjave 79. i 345. pobijane odluke).

5        Komisija je 15. listopada 2008. donijela Odluku C (2008) 5955 final o postupku primjene članka [101. UFEU‑a] (predmet COMP/39188 – Banane) (sažeto u SL 2009., C 189, t. 12., u daljnjem tekstu: Odluka u predmetu COMP/39188 – Banane) i utvrdila da su Chiquita, Dole grupa i Internationale Fruchtimport Gesellschaft Weichert & Co. KG (u daljnjem tekstu: Weichert), u to vrijeme pod odlučujućim utjecajem Del Monte grupe, bili prekršili članak 81. UEZ‑a upustivši se u usklađeno djelovanje kojim su usklađivali referentne cijene banana, koje su između 2000. i 2002. utvrđivali svaki tjedan za Austriju, Belgiju, Dansku, Finsku, Njemačku, Luksemburg, Nizozemsku i Švedsku (uvodna izjava 80. pobijane odluke).

6        U okviru istrage u predmetu COMP/39188 – Banane Komisija je provela pretrage u prostorima nekolicine uvoznika banana, posebice u prostorima LVP‑a u Antwerpenu (Belgija) te je 20. srpnja nekolicini uvoznika banana, uključujući FSL i LVP, uputila obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, ali potonji nisu u konačnici bili adresati odluke Komisije u predmetu COMP/39188 – Banane.

7        Komisija je 26. srpnja 2007. zaprimila kopije dokumenata od talijanske porezne policije, pribavljene u tijeku pretrage koja je provedena na kućnoj adresi te u uredu zaposlenika Pacifica u sklopu nacionalne istrage (uvodna izjava 81. pobijane odluke).

8        Glavna uprava (GU) za tržišno natjecanje Komisije je 26. studenoga 2007. bila usmeno obavijestila Chiquitu da će njeni agenti 28. studenoga 2007. provesti pretragu u prostorima Chiquite Italia SpA. Tom je prilikom Chiquita bila obaviještena da će pod brojem predmeta COMP/39482 - Egzotično voće (banane) biti provedena istraga o Južnoj Europi i podsjećena da je stekla uvjetno oslobađanje od novčane kazne za čitavu Europsku zajednicu te da je obvezna surađivati (uvodna izjava 82. pobijane odluke).

9        Komisija je od 28. do 30. studenoga 2007. provela pretragu u uredima uvoznika banana u Italiji i Španjolskoj na temelju članka 20. stavka 4. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2013 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su utvrđena u člancima [101. UFEU‑a] i [102. UFEU‑a] (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165.) (uvodna izjava 83. pobijane odluke).

10      Komisija je tijekom istrage strankama, klijentima i drugim sudionicima na tržištu, osobito lukama i lučkim vlastima, uputila više zahtjeva za podatke i pozvala stranke da ponovno podnesu određene podatke i dokaze koji su se nalazili u istražnom spisu predmeta COMP/39188 – Banane, a Chiquita je bila pozvana da identificira koji su dijelovi njezina usmenog očitovanja u navedenom predmetu prema njezinu mišljenu povezani s ovom istragom (točka 84. pobijane odluke). GU za tržišno natjecanje uputio je 9. veljače 2009. Chiquiti pismo kojim je obavještava o trenutnom stanju njezine suradnje na temelju Obavijesti o suradnji iz 2002. (uvodna izjava 85. pobijane odluke).

11      Komisija je 10. prosinca 2009. izdala Obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u predmetu COMP/39482 – Egzotično voće (banane) protiv Chiquite, Fruit Shippersa Ltd i tužitelja. Nakon što su dobili pristup spisu svi su adresati pobijane odluke Komisiji podnijeli svoja očitovanja te su prisustvovali saslušanju koje se održalo 18. lipnja 2010. (uvodne izjave 87. i 88. pobijane odluke).

12      Komisija je 12. listopada 2011. donijela pobijanu odluku.

 Pobijana odluka

13      Komisija navodi da se pobijana odluka odnosi na zabranjeni sporazum između Chiquite i Pacifica o uvozu, komercijalizaciji i prodaji banana u Grčkoj, Italiji te Portugalu („regija Južna Europa“) u razdoblju od 28. srpnja 2004. do 8. travnja 2005. (uvodne izjave 1., 73., 93. do 95., 306. i 330. pobijane odluke).

14      Proizvod koji je bio predmetom postupka pred Komisijom je banana (svježe voće), a pobijana se odluka jednako odnosi na nedozrele banane (zelene) i dozrele banane (žute). Banane se smatraju proizvodom koji je dostupan čitave godine, kojim se trguje na tjednoj bazi te čija potražnja neznatno varira ovisno o sezoni s obzirom na to da je potražnja veća tijekom prvih šest mjeseci u godini, a manja tijekom toplih ljetnih mjeseci. Banane se prodaju pod imenom marke ili bez marke te potječu bilo iz Europske unije bilo zemalja Afrike, Kariba i Pacifika (AKP) ili iz ne‑AKP zemalja. Banane iz ne‑AKP zemalja su većinom uvezene u Europsku uniju iz Kariba, Centralne Amerike i Južne Amerike i iz nekoliko afričkih zemalja te su transportirane u brodovima hladnjačama do europskih luka (uvodne izjave 2. i 3. pobijane odluke).

15      Tijekom razdoblja na koje se odnosi pobijana odluka uvoz banana u Europsku zajednicu bio je reguliran Uredbom Vijeća (EEZ) br. 404/93 od 13. veljače 1993. o zajedničkoj organizaciji tržišta banana (SL L 47, str. 1.) [neslužbeni prijevod], koja je predviđala sustav utemeljen na uvoznim kvotama i tarifama. Uvozne su se kvote banana određivale godišnje i dodjeljivale se na tromjesečnoj bazi, s ograničenom fleksibilnošću između tromjesečja u kalendarskoj godini (uvodna izjava 53. pobijane odluke).

16      Trgovina bananama razlikovala je tri kategorije banana: prvoklasne banane marke Chiquita, banane druge kategorije marke Dole i De Monte te banane treće kategorije nazvane „treće“, koje su uključivale nekoliko marki, posebice Pacificovu marku Bonita ili još Chiquitinu marku Consul. Ova se podjela prema markama očitovala u cjenovnom sustavu banana (uvodna izjava 27. pobijane odluke).

17      Glede cijena, trgovina bananama je razlikovala „T1“ i „T2“ cijene, pri čemu je „T1“ označavao cijene „bez carinskih obveza“, tj. cijene koje nisu uključivale carinske pristojbe i dozvole, dok je „T2“ označavao cijene „s plaćenim carinskim obvezama“ (uvodna izjava 29. pobijane odluke).

18      Trgovina bananama u Italiji, Grčkoj i Portugalu djelovala je na dvije razine – na „zelenoj“ razini, koja se sastojala od prodaje nedozrelih banana od strane uvoznika subjektima koji se bave dozrijevanjem banana i veletrgovcima, i na „žutoj razini“, koja se sastojala od prodaje dozrelih banana od strane subjekata koji se bave dozrijevanjem banana, od strane uvoznika koji prodaju žute banane i od strane veletrgovaca, drugim veletrgovcima, supermarketima ili trgovcima na malo. Za vrijeme dotičnog razdoblja Chiquita i Pacific su gotovo isključivo prodavali zelene banane u regiji Južne Europe, ali nisu pritom sklopili dugotrajni ili okvirni ugovor s veletrgovcima ili subjektima koji se bave dozrijevanjem banana (uvodne izjave 31., 32. i 39. pobijane odluke).

19      Komisija navodi da se cijena „žute“ banane sastoji od cijene „zelene“ banane koja je utvrđena tjedan ili čak dva tjedna ranije, uvećane za maržu usluge dozrijevanja i druge troškove, s time da ta marža nije bila ujednačena u regiji Južne Europe jer je povezanost cijene zelenih i žutih banana bila manja nego u drugim dijelovima Unije (točka 33. pobijane odluke).

20      U pobijanoj se odluci izraz „cijena“, korišten bez dodatnog pojašnjenja, odnosi na T2 cijenu zelenih banana (bez popusta za vjernost i sniženja) za prvu marku pojedine stranke, drugim riječima na Chiquitu i Bonitu (uvodna izjava 42. pobijane odluke).

21      Glavni sudionici u utvrđivanju cijena u sklopu Chiquite u Južnoj Europi bili su C1, koji je u predmetno vrijeme obavljao dužnost [povjerljivo](1) i C2 [povjerljivo]. U sklopu Pacifica glavni su sudionici bili P1, [povjerljivo], i P2, [povjerljivo]. Osim toga, tijekom relevantnog vremena, [povjerljivo] su bili P3 [povjerljivo] i P4 [povjerljivo] (uvodne izjave 12. i 18. pobijane odluke).

22      Komisija objašnjava da su, tijekom razdoblja od 28. srpnja 2004. do najmanje „15. tjedna komercijalizacije“ u 2005., Chiquita i Pacific uskladili svoju strategiju cijena u Grčkoj, Italiji i Portugalu glede budućih cijena, razine cijena i kretanja i/ili trendova cijena te da su razmijenili podatke o budućem ponašanju tržišta glede cijena (uvodne izjave 94. i 187. pobijane odluke).

23      Prema mišljenju Komisije predmetne činjenice čine sporazum u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a jer su se dotični poduzetnici izričito sporazumjeli o određenom ponašanju na tržištu, kako bi stvarnom suradnjom između sebe nadomjestili rizike tržišnog natjecanja. Komisija usto smatra da, čak i ako ne bude dokazano da su se stranke izričito obvezale na zajednički plan koji je predstavljao sporazum, predmetno ponašanje dotičnih stranaka usprkos tome predstavlja usklađeno djelovanje u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a te da je komunikacija između stranaka utjecala na njihovo ponašanje prilikom utvrđivanja cijena banana za Južnu Europu (uvodne izjave 188. i 195. pobijane odluke).

24      Komisija procjenjuje da ponašanje stranaka predstavlja jedinstvenu i trajnu povredu članka 101. UFEU‑a s obzirom na to da su utvrđeni sporazumi i/ili usklađena djelovanja činili dio općeg sustava s ciljem utvrđivanja smjera njihova djelovanja na tržištu te ograničavanja njihova individualnog gospodarskog djelovanja u svrhu postizanja istog protutržišnog cilja i jedinstvenog ekonomskog cilja, odnosno ograničavanja ili narušavanja uobičajenog kretanja cijena na tržištu bananama u Italiji, Grčkoj i Portugalu, te razmjene podataka o toj temi (uvodne izjave 209. do 213. pobijane odluke).

25      Komisija navodi da je Uredba Vijeća br. 26 od 4. travnja 1962. o primjeni pravila tržišnog natjecanja na proizvodnju i trgovinu poljoprivrednim proizvodima (SL 1962., 30., str. 993.), koja je bila na snazi u vrijeme kada su se dogodile predmetne činjenice, i koja je određivala da se članak 101. UFEU‑a primjenjivao na sve sporazume, odluke i djelovanja povezana s proizvodnjom ili trgovinom različitih proizvoda, uključujući voće, te je u svojem članku 2. predviđala iznimke od primjene članka 101. UFEU‑a. Budući da u ovom slučaju nisu bili ispunjeni uvjeti za primjenu tih iznimaka, Komisija zaključuje da predmetna djelovanja ne mogu biti izuzeta na temelju članka 2. Uredbe br. 26 (uvodne izjave 172. do 174. pobijane odluke).

26      Glede izračuna iznosa novčane kazne, Komisija je u pobijanoj odluci primijenila odredbe Smjernice o metodi za utvrđivanje kazni koje se propisuju u skladu s člankom 23. stavkom 2. točkom (a) Uredbe br. 1/2003 (SL 2006., C 210, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str 8., u daljnjem tekstu: Smjernice iz 2006.) i Obavijesti o suradnji iz 2002.

27      Komisija je odredila osnovni iznos novčane kazne koju će izreći, a koji odgovara iznosu koji može ići do 30 % vrijednosti predmetne prodaje poduzetnika, ovisno o stupnju težine povrede, pomnoženim s brojem godina za vrijeme kojih je poduzetnik sudjelovao u povredi, te dodatnog iznosa između 15 i 25 % vrijednosti prodaje, neovisno o trajanju sudjelovanja u povredi (uvodna izjava 319. pobijane odluke).

28      Ti su izračuni rezultirali sljedećim osnovnim iznosima novčane kazne koja će biti izrečena:

–        47.922.000 eura za Chiquitu;

–        11.149.000 eura za Pacific (uvodna izjava 334. pobijane odluke).

29      S obzirom na osobitosti predmeta COMP/39188 – Banane (vidjeti gore navedenu točku 5.), osnovni je iznos novčane kazne bio smanjen za 60 % u navedenom predmetu kako bi se vodilo računa o posebnom regulatornom režimu u sektoru trgovine bananama i o činjenici da se usklađeno djelovanje odnosilo na referentne cijene. Budući da taj skup elemenata nije bio prisutan u ovom slučaju, Komisija je odlučila da osnovni iznos novčane kazne valja smanjiti za samo 20 % za sve predmetne poduzetnike. Komisija je također navela da se unatoč gotovo jednakom karakteru regulatornih režima koji su bili primjenjivi u vrijeme povrede u predmetu COMP/39188 – Banane i u ovom predmetu, u ovom slučaju utvrđivanje cijena nije odnosilo na referentne cijene, koje nisu postojale u Južnoj Europi, te da su čak postojali dokazi da je dogovaranje jednako uključivalo cijene koji su bile na razini stvarnih cijena (uvodne izjave 336. do 340. pobijane odluke).

30      Nakon ove prilagodbe osnovni se iznosi novčane kazne koja će biti izrečena utvrđuju kako slijedi:

–        38.337.600 eura za Chiquitu;

–        8.919.200 eura za Pacific (uvodna izjava 341. pobijane odluke).

31      Chiquiti je na temelju Obavijesti o suradnji iz 2002. dodijeljeno oslobađanje od novčane kazne (uvodne izjave 345. do 352. pobijane odluke). Budući da nije došlo do drugih prilagodbi glede Pacifica, konačni zaokruženi iznos njegove novčane kazne je 8.919.000 eura.

32      Izreka pobijane odluke glasi:

„Prvi članak

Sljedeći su poduzetnici prekršili članak 101. Ugovora sudjelujući od 28. srpnja 2004. do 8. travnja 2005. u jedinstvenom i trajnom sporazumu i/ili usklađenom djelovanju glede utvrđivanja prodajne cijene banana u trima državama Južne Europe – u Italiji, Grčkoj i Portugalu:

a)      Chiquita Brands International, Inc., Chiquita Banana Company BV, Chiquita Italia SpA,

b)      FSL Holdings NV, Firma Leon Van Parys NV, Pacific Fruit Company Italy SpA.

Članak 2.

Sljedeće se novčane kazne izriču za povredu ili povrede navedene u prvom članku:

a)      Chiquita Brands International, Inc., Chiquita Banana Company BV, Chiquita Italia SpA, zajedno i solidarno odgovorni: 0 eura,

b)      FSL Holdings NV, Firma Leon Van Parys NV, Pacific Fruit Company Italy SpA, zajedno i solidarno odgovorni: 8.919.000 eura.

[…]“

 Postupak i zahtjevi stranaka

33      Tužitelji su pokrenuli ovaj postupak tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 22. prosinca 2011.

34      Na temelju izvještaja suca izvjestitelja Opći je sud (drugo vijeće) odlučio otvoriti usmeni postupak i u okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih člankom 64. svog Poslovnika pisanim je putem Komisiji postavio pitanje te je od stranaka zahtijevao podnošenje dokumenata. Stranke su tim zahtjevima udovoljile u određenom roku. Komisija je međutim odbila podnijeti određene dokumente za koje je navela da su povjerljive prirode.

35      Opći je sud rješenjem od 24. listopada 2014. sukladno članku 65. (b), članku 66. stavku 1. i članku 67. stavku 3. podstavku 2. Poslovnika naložio Komisiji da podnese dokumente za koje je navela da su povjerljive prirode. Komisija je tome udovoljila u određenom roku. Smatrajući da navedeni dokumenti nisu bili nužni za rješenje spora, Opći ih je sud izuzeo iz spisa te ih nije proslijedio tužiteljima.

36      Stranke su na raspravi 4. studenoga 2014. iznijele svoja izlaganja i odgovore na usmena pitanja Općeg suda.

37      Tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:

–        kao prvo, poništi pobijanu odluku u mjeri u kojoj se u njoj utvrđuje da su prekršili članak 101. UFEU‑a (poništenje članaka 1. i 2. pobijane odluke u mjeri u kojoj se odnose na tužitelje);

–        podredno, poništi članak 2. pobijane odluke u mjeri u kojoj im se izriče novčana kazna od 8.919.000 eura te smanji novčanu kaznu u skladu s argumentima iznesenima u tužbi;

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

38      Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        naloži tužiteljima snošenje troškova postupka.

 Pravo

39      Tužitelji navode četiri tužbena razloga u prilog svojoj tužbi. Prvi tužbeni razlog se temelji na bitnoj povredi postupka i prava na obranu. Drugi se temelji na zlouporabi ovlasti. Treći se temelji na pogrešnoj prirodi pobijane odluke, koja se sastoji u tome da odluka u dovoljnoj mjeri ne utvrđuje da su tužitelji počinili povredu članka 101. stavka 1. UFEU‑a, u pogrešnoj ocjeni dokaza i neprikladnosti predočenih dokaza da potkrijepe utvrđivanje povrede. Konačno, četvrti se tužbeni razlog temelji na povredi članka 23. stavka 3. Uredbe 1/2003 i Smjernica iz 2006. zbog pogrešne ocjene težine i trajanja povrede te olakotnih okolnosti te zbog povrede načela nediskriminacije prilikom izračuna novčane kazne.

40      U uvodnom dijelu naslovljenom „Opis predmetnog sektora“ tužitelji iznose očitovanja o svojstvima europskog tržišta bananama općenito te konkretno o svojstvima tržišta bananama Južne Europe. Tužitelji su na raspravi precizirali kako su dijelovi njihovih pismena posvećeni tim okolnostima bili namijenjeni da Općem sudu pojasne pozadinu predmeta te kako oni nisu sadržavali konkretne prigovore protiv pobijane odluke, što je evidentirano u zapisniku s rasprave.

I –  Zahtjev za poništenje pobijane odluke

A –  Tužbeni razlog koji se temelji na bitnoj povredi postupka i prava na obranu

41      Tužitelji se u okviru svog prvog tužbenog razloga pozivaju na bitnu povredu postupka i prava na obranu zbog Komisijinog korištenja dokumenata koji su stečeni samo u svrhu nacionalne porezne istrage, kao i dokumenata iz drugih spisa te zbog nezakonitog utjecanja na društvo koje je zatražilo oslobađanje od kazni. Kao što su tužitelji potvrdili na raspravi, činjenične su okolnosti na koje se pozivaju u prilog potonjeg prigovora iste kao i one namijenjene u prilog tužbenom razlogu koji se temelji na zlouporabi ovlasti, pa stoga te okolnosti valja obraditi u sklopu ispitivanja tog tužbenog razloga.

1.     Uvodna očitovanja

42      Na prvom mjestu, valja se prisjetiti da prema ustaljenoj sudskoj praksi načelo koje prevladava u pravu Unije jest načelo slobodne ocjene dokaza, a jedini kriterij relevantan za ocjenu podnesenih dokaza jest njihova vjerodostojnost (presude Općeg suda od 8. srpnja 2004., JFE Engineering i dr./Komisija, T‑67/00, T‑68/00, T‑71/00 i T‑78/00, Zb., str. II‑2501., t. 273.; Dalmine/Komisija, T‑50/00, Zb., str. II‑2395., t. 72., i od 12. prosinca 2012., Almamet/Komisija, T‑410/09, t. 38.).

43      Međutim, kao što proizlazi iz jednako tako ustaljene sudske prakse, poštovanje temeljnih prava čini uvjet zakonitosti akata Unije te se u Uniji ne dopuštaju mjere koje nisu sukladne temeljnim pravima (vidjeti presudu Suda od 3. rujna 2008., Kadi i Al Barakaat International Foundation/Vijeće i Komisija, C‑402/05 P i C‑415/05 P, Zb., str. I‑6351., t. 284. i navedenu sudska praksa; presude Općeg suda od 14. listopada 2009., Bank Melli Iran/Vijeće, T‑390/08, Zb., str. II‑3967., t. 70. i Almamet/Komisija, t. 42. supra, t. 39.).

44      Pravo Unije stoga ne može dopustiti dokaze koji su pribavljeni potpunim nepoštovanjem postupka predviđenog za njihovo prikupljanje, koji teži zaštiti temeljnih prava osoba kojima su ona dodijeljena. Primjenu tog postupka treba stoga smatrati bitnim postupovnim pravilom u smislu članka 263. stavka 2. UFEU‑a. Međutim, prema sudskoj praksi, bitna povreda postupka povlači posljedice, neovisno o tome je li ta povreda nanijela štetu onome tko se na nju poziva (vidjeti u tom smislu presudu Suda od 6. travnja 2000., Komisija/ICI, C‑286/95 P, Zb., str. I‑2341., t. 42. i 52., i presudu Almamet/Komisija, t. 42. supra, t. 39.).

45      U tom pogledu korisno je istaknuti da je već presuđeno da je zakonitost prijenosa podataka pribavljenih primjenom nacionalnog kaznenog prava, od strane državnog odvjetnika ili tijela nadležnih za tržišno natjecanje Komisiji, pitanje nacionalnog prava. Nadalje, sudska instanca Unije nije nadležna kontrolirati zakonitost akta koji je donijelo nacionalno tijelo u pogledu nacionalnog prava (vidjeti presudu Suda od 25. siječnja 2007., Dalmine/Komisija, C‑407/04 P, Zb., str. I‑829., t. 62. i presudu od 8. srpnja 2004., Dalmine/Komisija, t. 42. supra, t. 86. i navedenu sudsku praksu).

46      Prema tome, kako nacionalni sud predmetni prijenos podataka nije proglasio nezakonitim, ne može se smatrati da su ti dokumenti nedopušteni dokazi koji moraju biti izuzeti iz spisa (presuda od 25. siječnja 2007., Dalmine/Komisija, t. 45. supra, t. 63.).

47      Na drugom mjestu, važno je prisjetiti se da prema ustaljenoj sudskoj praksi pravo na obranu u svakom postupku koji može uroditi sankcijama, posebno globama i novčanim kaznama, kao što je to postupak predviđen Uredbom br. 1/2003, predstavlja temeljno pravo koje čini sastavni dio općih načela prava čije poštovanje osigurava sudska instanca Unije (vidjeti presudu Almamet/Komisija, t. 42. supra, t. 21. i navedenu sudsku praksu).

48      U tom pogledu, valja napomenuti da se upravni postupak temeljem Uredbe br. 1/2003 koji se odvija pred Komisijom dijeli u dva različita uzastopna stadija od kojih svaki ima vlastitu unutarnju logiku, a to su stadij prethodnog prikupljanja dokaza s jedne strane i kontradiktorni stadij s druge strane. Cilj stadija prethodnog prikupljanja dokaza tijekom kojeg Komisija koristi istražne ovlasti predviđene tom Uredbom i koji se odvija do obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku jest Komisiji omogućiti da prikupi sve pripadajuće elemente koji potvrđuju ili ne potvrđuju postojanje povrede pravila tržišnog natjecanja te da zauzme prvi stav o smjeru kao i o daljnjem tijeku postupka. Nasuprot tome, kontradiktorni stadij, koji se odvija od obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku do donošenja konačne odluke, Komisiji treba omogućiti da zauzme konačan stav o nastaloj povredi (vidjeti presudu Suda od 3. rujna 2009., Prym i Prym Consumer/Komisija, C‑534/07 P, Zb., str. I‑7415., t. 27., i presudu Almamet/Komisija, t. 42. supra, t. 24. i navedenu sudsku praksu).

49      S jedne strane, stadij prethodnog prikupljanja dokaza započinje s datumom na koji je Komisija izvršavajući ovlasti koje su joj dodijeljene člancima 18. i 20. Uredbe br. 1/2003 poduzela mjere koje podrazumijevaju prigovor da je počinjena povreda i koje imaju važne posljedice za situaciju osumnjičenih poduzetnika (presude Suda od 15. listopada 2002., Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija, C‑238/99 P, C‑244/99 P, C‑245/99 P, C‑247/99 P, C‑250/99 P do C‑252/99 P i C‑254/99 P, Zb., str. I‑8375., t. 182. i od 21. rujna 2006., Nederlandse Federatieve Vereniging voor de Groothandel op Elektrotechnisch Gebied/Komisija, C‑105/04 P, Zb., str. I‑8725., t. 38.; presuda Almamet/Komisija, t. 42. supra, t. 25.).

50      S druge strane, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je dotični poduzetnik tek na početku upravnog kontradiktornog stadija putem obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku obaviješten o svim ključnim elementima na kojima Komisija temelji svoj stav u tom stadiju postupka i o pravu tog poduzetnika na pristup spisu, čime se jamči djelotvorno izvršavanje prava na obranu. Posljedično, dotični se poduzetnik mogao pozvati na svoja prava na obranu tek nakon upućivanja obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku (vidjeti presudu Almamet/Komisija, t. 42. supra, t. 25. i navedenu sudsku praksu). Zapravo, da mu je to pravo omogućeno u stadiju koji je prethodio upućivanju obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, učinkovitost Komisijine istrage bila bi dovedena u pitanje jer bi dotični poduzetnik već od stadija prethodnog prikupljanja dokaza u određenoj mjeri mogao prepoznati koje su informacije Komisiji poznate, a koje još može od nje sakriti (presuda od 25. siječnja 2007., Dalmine/Komisija, t. 45. supra, t. 60. i presuda Almamet/Komisija, t. 42. supra, t. 25.).

51      Neovisno o tome, mjere izvođenja dokaza koje Komisija poduzima tijekom stadija prethodnog prikupljanja dokaza, posebice zahtjevi za pružanje podataka te pretrage temeljem članaka 18. i 20. Uredbe br. 1/2003, po naravi stvari podrazumijevaju prigovor da je počinjena povreda i mogu imati značajne posljedice na položaj osumnjičenih poduzetnika. Stoga se mora izbjeći mogućnost nepopravljive povrede prava obrane tijekom tog stadija upravnog postupka s obzirom na to da provedene mjere izvođenja dokaza mogu biti odlučujuće za dokazivanje nezakonitog postupanja poduzetnika za koje oni mogu biti odgovorni (vidjeti presudu Almamet/Komisija, t. 42. supra, t. 26. i navedenu sudsku praksu).

52      Stoga članak 20. stavak 4. Uredbe br. 1/2003 od Komisije zahtijeva da objasni odluku kojom nalaže pretragu te da navede njen predmet i cilj, što predstavlja temeljni zahtjev kojim se želi pokazati opravdanost informacija zahtijevanih od dotičnih poduzetnika, ali kojim ih se također dovodi u položaj da shvate opseg svoje dužnosti da surađuju, istodobno čuvajući njihovo pravo na obranu (presude Suda od 21. rujna 1989., Hoechst/Komisija, 46/87 i 227/88, Zb., str. 2859., t. 29. i od 22. listopada 2002., Roquette Frères, C‑94/00, Zb., str. I‑9011., t. 47.; presude Općeg suda od 11. prosinca 2003., Minoan Lines/Komisija, T‑66/99, Zb., str. II‑5515., t. 54.; od 8. ožujka 2007., France Télécom/Komisija, T‑339/04, Zb., str. II‑521., t. 57. i Almamet/Komisija, t. 42. supra, t. 28.).

53      Komisija je tako dužna što je preciznije moguće navesti za čime traga te okolnosti na koje se pretraga treba odnositi. Takav je zahtjev namijenjen zaštiti prava na obranu dotičnih poduzetnika s obzirom na to da bi ta prava bila ozbiljno ugrožena kad bi se Komisija protiv poduzetnika mogla pozvati na dokaze koji su pribavljeni tijekom pretrage, ali koji nisu povezani ni s njenim predmetom ni ciljem (presude Suda od 17. listopada 1989., Dow Benelux/Komisija, 85/87, Zb., str. 3137., t. 18., i Roquette Frères, t. 51. supra, t. 48.; presude Minoan Lines/Komisija, t. 51. supra, t. 55., i Almamet/Komisija, t. 42. supra, t. 29.).

54      Iako dakle iz sudske prakse proizlazi da podaci koje Komisija pribavi tijekom provjera ne smiju biti korišteni u druge svrhe od onih koje su navedene u nalogu ili odluci temeljem koje se izvršava provjera, ne može se zaključiti da je Komisiji zabranjeno otvoriti istražni postupak kako bi provjerila točnost podataka ili dopunila podatke za koje je slučajno saznala tijekom prijašnje pretrage, kada ti podaci upućuju na postojanje ponašanja koje je protivno Ugovornim pravilima o tržišnom natjecanju, jer bi takva zabrana prelazila ono što je nužno za zaštitu profesionalne tajne i prava na obranu tuženika te bi predstavljala neopravdanu prepreku ostvarenju Komisijine zadaće da osigura poštovanje pravila tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu i utvrdi povrede članaka 101. UFEU‑a i 102. UFEU‑a (presude Dow Benelux/Komisija, t. 52. supra, t. 17. do 19. i Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija, t. 48 supra, t. 298. do 301.; presuda Almamet/Komisija, t. 42. supra, t. 30.).

55      Komisija je u sklopu takve nove istrage ovlaštena zahtijevati nove kopije dokumenata koje je pribavila u sklopu prve istrage te ih koristiti kao dokazna sredstva u predmetu na koji se odnosi druga istraga a da se time ne utječe na prava na obranu dotičnih poduzetnika (vidjeti u tom smislu presudu Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija, t. 48. supra, t. 303. do 305., i presudu Almamet/Komisija, t. 42. supra, t. 30.).

56      Na trećem mjestu, valja napomenuti da se odluka o razdvajanju postupaka, koja se sastoji u otvaranju jednog ili više novih istražnih postupaka, temelji na Komisijinoj diskreciji u izvršavanju ovlasti koje su joj Ugovorom dodijeljene u području prava tržišnog natjecanja (vidjeti u tom smislu presude Dow Benelux/Komisija, t. 52. supra, t. 17. do 19.; Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija, t. 48. supra, t. 446. do 449., i presudu Općeg suda od 19. svibnja 2010., Wieland‑Werke i dr./Komisija, T‑11/05, još neobjavljena u Zborniku, t. 101.).

57      Komisija je stoga ovlaštena iz objektivnih razloga razdvojiti i spojiti postupke (presude Općeg suda od 12. rujna 2007., Prym i Prym Consumer/Komisija, T‑30/05, još neobjavljena u Zborniku, t. 64., i od 13. srpnja 2011., Polimeri Europa/Komisija, T‑59/07, Zb., str. II‑4687., t. 100.).

58      Tužbeni razlog kojeg ističu tužitelji valja ispitati s obzirom na ta načela.

2.     Prigovor o korištenju dokumenata proslijeđenih od talijanske porezne vlasti kao dokaza

59      Tužitelji ističu da se navodi Komisije većinom temelje na dokumentima, posebice rukom pisanim bilješkama P1-a, koje je proslijedila talijanska porezna vlast Guardia di Finanza (financijska policija), a koje je potonja pribavila tijekom nacionalne porezne istrage.

60      Tužitelji navode da nisu bili obaviješteni o prijenosu tih dokumenata te da su ti dokumenti bili čuvani u spisu Komisije gotovo dvije godine prije nego što su im bili proslijeđeni, uslijed čega se tužitelji nisu mogli pozvati na talijanska postupovna jamstva kako bi spriječili da Komisija bude obaviještena o tim dokumentima i kako bi spriječili njihovo korištenje tijekom istrage te su bili spriječeni u korištenju svojeg prava na obranu.

61      Prema mišljenju tužitelja, minimalna se postupovna jamstva utvrđena člankom 12. stavkom 1. Uredbe 1/2013, koje analogijom treba primijeniti u ovom slučaju, protive korištenju predmetnih dokumenata u okviru ovog postupka. Nadalje, dopuštenje za korištenje navedenih dokumenata u upravne svrhe koje je Guardia di Finanza dobila od Procuratorea della Repubblica (državno odvjetništvo) u Rimu (Italija) ne obuhvaća ovaj postupak s obzirom na to da novčana kazna koju izriče Komisija u području tržišnog natjecanja ima kazneni karakter u smislu članka 6. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP).

62      Tužitelji stoga zahtijevaju da predmetni dokumenti budu izbrisani iz spisa te da ne budu uzeti u obzir kao dokazi u okviru ovog postupka.

63      Komisija tvrdi da zakonitost prijenosa od strane nacionalnih vlasti dokumenata koji su pribavljeni primjenom kaznenog prava ovisi o nacionalnom zakonodavstvu te da se pojedini dokument smatra nedopuštenim samo ako je njegov prijenos nacionalni sud proglasio nezakonitim. U ovom je slučaju, upravo suprotno, Procuratore della Repubblica u Rimu ovlastio korištenje predmetnih dokumenata u upravne svrhe. U tom pogledu Komisija odbacuje navod da postupci koji se vode temeljem prava tržišnog natjecanja Unije imaju kazneni karakter.

64      Nadalje, Komisija ističe da se članak 12. stavak 2. Uredbe br. 1/2013 odnosi samo na razmjenu podataka u sklopu Europske mreže tijela za zaštitu tržišnog natjecanja (EMTTN) te ne zabranjuje Komisiji da zaprima dokumente iz drugih izvora.

65      Valja razlikovati pitanje dopuštenosti dokumenata koje su dostavile talijanske vlasti kao dokaza u ovom predmetu od pitanja zaštite prava na obranu tužitelja. Iz argumentacije tužitelja proizlazi da oni, s jedne strane, osporavaju dopuštenost navedenih dokumenata kao dokaza i da se, s druge strane, pozivaju na kršenje prava na obranu.

a)     Dokumenti osporavani kao nedopušteni dokazi

66      Najprije treba napomenuti da od dokumenata koje je Komisiji proslijedila Guardia di Finanza četiri stranice P1-ovih bilješki su korištene kao dokazi u ovom postupku, tj. dvije stranice bilješki o ručku od 28. srpnja 2004. i dvije stranice bilješki od kolovoza 2004. Osim ove četiri stranice, Komisija se poziva i na nekoliko drugih stranica P1-ovih bilješki koje je proslijedila Guardia di Finanza kako bi potvrdila vjerodostojnost dokaza o povredi, tj. vjerodostojnost P1-ovih bilješki (vidjeti točku 210. u daljnjem tekstu) i njegovo izravno sudjelovanje u upravi Pacifica (vidjeti točku 296. u daljnjem tekstu), ali se ne oslanja na te stranice kao dokaze povrede.

67      Glede četiriju stranica bilješki koje su korištene kao dokazi povrede, potrebno je istaknuti da iz spisa (bilješka na dnu stranice br. 169. pobijane odluke, prilog S.1. odgovoru Komisije na pitanje Općeg suda, pismeno br. 44 spisa) proizlazi da je Komisija dvije stranice bilješki o ručku od 28. srpnja 2004. (prilog A.31.15., str 3714. i 3715., prilog S.1. odgovoru Komisije na pitanje Općeg suda, pismeno br. 44 spisa) također pronašla tijekom pretraga u Pacificu u Rimu.

68      Stoga valja utvrditi da se dvije stranice bilješki o ručku od 28. srpnja 2004. u spisu ovog predmeta nalaze neovisno o dopuštenosti dokumenata koje je proslijedila Guardia di Finanza. Tužitelji su tijekom rasprave potvrdili da ne osporavaju ni zakonitost pretraga koje je provela Komisija u sklopu ovog predmeta, što je zabilježeno u zapisniku s rasprave, ni, posljedično, dopuštenost dokumenata koji su pribavljeni tijekom pretrage kao dokaza.

69      U svakom slučaju, iz sudske prakse navedene u gornjim točkama 53. i 54. proizlazi da, iako podaci koje Komisija pribavi tijekom provjera ne smiju biti korišteni u svrhe koje nisu navedene u nalogu ili odluci kojom se odobrava provjera, iz toga ne može biti zaključeno da je Komisiji zabranjeno otvoriti istražni postupak kako bi provjerila točnost podataka ili dopunila podatke za koje je slučajno saznala tijekom prijašnje pretrage, kad ti podaci upućuju na postojanje ponašanja koje je protivno Ugovornim pravilima o tržišnom natjecanju, i da je Komisija u sklopu takve nove istrage ovlaštena zahtijevati nove kopije dokumenata koje je pribavila u sklopu prve istrage te ih koristiti kao dokazna sredstva u predmetu na koji se odnosi druga istraga a da se time ne utječe na prava dotičnih poduzetnika.

70      Iz navedenog slijedi da su jedini dokumenti dobiveni od Guardije di Finanza na koje se Komisija oslanja kao dokaze u ovom predmetu i čija se dopuštenost osporava dvije stranice bilješki od kolovoza 2004.

b)     Dopuštenost dokumenata koje je proslijedila talijanska porezna vlast kao dokaza

71      Tužitelji tvrde da se jamstva sadržana u članku 12. stavku 2. Uredbe br. 1/2013, koji određuje da podaci razmijenjeni između Komisije i tijela država članica nadležnih za tržišno natjecanje mogu biti korišteni kao dokaz samo „u svrhu za koju [su] pribavljen[i] od strane nadležnog tijela koje prenosi podatke“, protive korištenju dokumenata koje su proslijedile talijanske porezne vlasti kao dokaza u ovom slučaju.

72      Prema mišljenju tužitelja, iako je Uredba br. 1/2003 načelno primjenjiva jedino u okviru EMTTN‑a, ona uvodi cjelinu minimalnih pravnih pravila i postupovnih jamstava čija primjena mora biti proširena na sve podatke kojima se Komisija koristi kao dokazima u istrazi u području tržišnog natjecanja. Svako bi drugo tumačenje dovelo do neopravdane razlike te bi Komisiju ovlastilo da surađuje s nacionalnim tijelima koja nisu članice EMTTN‑a kako bi na manje restriktivan i reguliran način prikupila dokaze te bi joj omogućila da zaobiđe postupovna jamstva i ograničenja koja su postavljena Uredbom br. 1/2003.

73      Tužitelji ističu da stoga predmetni dokumenti u ovom slučaju mogu biti korišteni jedino kao dokazi u nacionalnoj poreznoj istrazi u svrhu u koju su bili pribavljeni, a ne u istrazi u području tržišnog natjecanja u svrhu utvrđivanja povrede članka 101. UFEU‑a. Svako bi drugo tumačenje podrazumijevalo grubu povredu njihova prava na obranu, kao i unutarnjih postupovnih pravila koja su primjenjiva posebno na istrage u području tržišnog natjecanja.

74      Ovu je argumentaciju potrebno odbiti. Ne može se tvrditi da korištenje od strane Komisije, kao dokaza u postupku koji se vodi temeljem Uredbe br. 1/2003, dokumenata pribavljenih od strane bilo kojeg nacionalnog tijela u ikoju drugu svrhu osim u svrhu primjene članaka 101. UFEU‑a i 102. UFEU‑a i osim u svrhu u koju Komisija provodi istragu predstavlja kršenje jamstava sadržanih u članku 12. stavku 2. Uredbe br. 1/2003.

75      U tom pogledu treba istaknuti da Uredba br. 1/2003 ukida prijašnji centralizirani sustav te, u skladu s načelom supsidijarnosti, uspostavlja šire udruženje nacionalnih tijela nadležnih za tržišno natjecanje, ovlašćujući ih na provođenje prava tržišnog natjecanja Unije s tim ciljem. Struktura Uredbe oslanja se na razvoj uske suradnje između Komisije i tijela nadležnih za tržišno natjecanje država članica uključenih u mrežu (vidjeti u tom smislu presudu Općeg suda od 8. ožujka 2007., France Télécom/Komisija, T‑339/04, Zb., str. II‑521., t. 79.).

76      Članak 12. Uredbe br. 1/2003, koji se nalazi u poglavlju IV. nazvanom „Suradnja“, tako ima za cilj regulirati razmjenu podataka u sklopu mreže koju čine Komisija i tijela nadležna za tržišno natjecanje kako bi dopustio kruženje podataka u sklopu te mreže, osiguravajući istovremeno poduzetnicima poštovanje prikladnih postupovnih jamstava.

77      U obrazloženju prijedloga Uredbe br. 1/2003 Komisija je objasnila kako slijedi:

„Stavak 1. [članka 12.] uspostavlja pravni temelj za sve razmjene podataka između Komisije i tijela država članica nadležnih za tržišno natjecanja te njihovo korištenje kao dokaznih sredstava u postupcima o primjeni prava tržišnog natjecanja Unije […] Cilj je dopustiti prijenos predmeta od jednog tijela nadležnog za tržišno natjecanje drugom tijelu u interesu učinkovite raspodjele predmeta. Stavak 2. uvodi ograničenja korištenju podataka koji su razmijenjeni temeljem stavka 1. kako bi se osiguralo da dotični poduzetnici uživaju prikladna postupovna jamstva.“ [neslužbeni prijevod]

78      Zabrana, koju postavlja članak 12. stavak 2. Uredbe br. 1/2003, korištenja kao dokaza podataka koje su prikupili Komisija i tijela država članica nadležna za tržišno natjecanje primjenom njihovih istražnih ovlasti, u svrhe različite od onih za koje su podaci prikupljeni, odgovara na specifičnu potrebu, a to je nužnost osiguranja poštovanja postupovnih jamstava koja su svojstvena prikupljanju podataka od strane Komisije i nacionalnih tijela nadležnih za tržišno natjecanje u okviru njihovih zadaća, uz istovremeno dopuštanje razmjene podataka među tim tijelima. Međutim, na osnovi te zabrane ne može se automatski izvesti zaključak o postojanju opće zabrane Komisiji da se kao dokazima koristi podacima koje je drugo nacionalno tijelo nadležno za tržišno natjecanje prikupilo u izvršavanju svojih zadaća.

79      Nadalje, čini se da bi postojanje takve opće zabrane učinilo teret dokazivanja postupaka protivnih člancima 101. UFEU‑a i 102. UFEU‑a koji snosi Komisija neodrživim te bi stoga bilo nespojivo sa zadaćom nadzora pravilne primjene tih odredbi koja je Komisiji dodijeljena Ugovorima.

80      Iz sudske prakse navedene u gornjim točkama 45. i 46. proizlazi da je zakonitost prijenosa podataka pribavljenih primjenom nacionalnog kaznenog prava, od strane državnog odvjetnika ili tijela nadležnih za tržišno natjecanje Komisiji, pitanje nacionalnog prava. Nadalje, sudska instanca Unije nije nadležna kontrolirati zakonitost akta koji je donijelo nacionalno tijelo u pogledu nacionalnog prava. Prema tome, kako nacionalni sud predmetni prijenos podataka nije proglasio nezakonitim, ne može se smatrati da su ti dokumenti nedopušteni dokazi koji moraju biti izuzeti iz spisa.

81      U tom pogledu, valja napomenuti da u ovom slučaju tužitelji nisu predočili dokaze koji bi mogli pokazati da je nacionalni sud prijenos predmetnih dokumenata proglasio nezakonitim. Konačno, iz njihove argumentacije ne proizlazi ni da je nadležni talijanski sud odlučivao o zakonitosti prijenosa predmetnih dokumenata ili o njihovu korištenju na razini prava Unije (vidjeti u tom smislu presude od 25. siječnja 2007., Dalmine/Komisija, t. 45. supra, t. 63., i od 8. srpnja 2004., Dalmine/Komisija, t. 42. supra, t. 87.).

82      Nadalje, valja odbiti argument tužitelja da se dopuštenje koje je izdao Procuratore della Repubblica u Rimu odnosi samo na upravne svrhe. Prema mišljenju tužitelja, postupak koji se vodi u vezi sa zabranjenim sporazumom ne može biti svrstan u „upravne svrhe“ s obzirom na to da novčana kazna koju izriče Komisija ima kazneni karakter u smislu članka 6. EKLJP. Dopuštenje koje je Procuratore della Repubblica izdao Guardiji di Finanza stoga ne pokriva postupak koji Komisija vodi u ovom slučaju.

83      Na prvom mjestu, valja napomenuti da je točno da je Europski sud za ljudska prava u točki 44. presude A. Menarini Diagnostics S. R. L. protiv Talijanske Republike od 27. rujna 2011. (tužba br. 43509/08), na koju se pozivaju tužitelji, presudio da „[v]odeći računa o različitim okolnostima predmeta, […sud] smatra da novčana kazna koja je izrečena društvu tužitelju ima kazneni karakter, zbog čega je u predmetnom slučaju primjenjiv kazneni aspekt članka 6. § 1.“.

84      Međutim, to ne treba značiti da dopuštenje Procuratorea della Repubblica u Rimu, kojim je dopušteno korištenje predmetnih dokumenata u „upravne svrhe“, treba tumačiti na način da je Procuratore della Repubblica htio isključiti korištenje tih dokumenata u postupcima koji se vode u području tržišnog natjecanja, ako se, prema talijanskom pravu, pravo tržišnog natjecanja smatra dijelom upravnog prava. Da je tome tako, proizlazi čak i iz samog teksta presude Europskog suda za ljudska prava A. Menarini Diagnostics S. R. L. protiv Talijanske Republike, točka 83. supra (točka 11. i sljedeće i točka 60.).

85      U tom pogledu, treba istaknuti da prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava poštovanje članka 6. EKLJP‑a ne sprječava da u postupku upravne prirode „kaznu“ najprije izrekne upravno tijelo. Međutim pretpostavlja se da odluka upravnog tijela, s obzirom na to da sama ne ispunjava uvjete iz članka 6. stavka 1. EKLJP‑a, mora biti podvrgnuta kasnijoj kontroli sudskog tijela koje posjeduje neograničenu nadležnost (presuda Suda od 10. srpnja 2014., Telefónica i Telefónica de España/Komisija, C‑295/12 P, t. 51.).

86      Konačno, korisno je napomenuti da je nesporno da je Guardia di Finanza Komisiji proslijedila predmetne dokumente 25. srpnja 2007., nakon što je od Procuratorea della Repubblica u Rimu dobila dopuštenje za korištenje navedenih dokumenata u upravne svrhe (uvodna izjava 81. pobijane odluke), dok je presuda Europskog suda za ljudska prava A. Menarini Diagnostics S. R. L. protiv Talijanske Republike, t. 83. supra, na koju se pozivaju tužitelji, donesena 27. rujna 2011. Odluka Procuratorea se prema tome ne može tumačiti prema kvalifikaciji sankcija prava tržišnog natjecanja u toj presudi.

87      Na drugome mjestu, važno je istaknuti da iz spisa proizlazi da se ne može tvrditi da prilikom izdavanja predmetnih dopuštenja u ovome predmetu Procuratore della Repubblica nije bio svjestan da su dotični dokumenti namijenjeni korištenju u istrazi u području prava tržišnog natjecanja.

88      S time u vezi, tužitelji u točki 466. odgovora na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku potvrđuju da je Procuratore della Repubblica u Rimu odlukom od 13. srpnja 2007. dopustio interni prijenos dokumenata pribavljenih na adresi P1-a, unutar Guardije di Finanza, od Nuclea Polizia Tributaria u Rimu (odjel financijske policije u Rimu), koji je pribavio dokumente, do Nuclea Speciale Tutela Mercati (posebni odjel za zaštitu tržišta). Kao što proizlazi iz bilješke na dnu stranice br. 2. pratećeg dopisa prijenosu dokumenata od strane Guardije di Finanza Komisiji, Nucleo Speciale Tutela Mercati, hijerarhijski ustrojen u upravi „Comando tutela dell’Economia“ (Odjel za zaštitu gospodarstva) je specijalizirani odjel Guardije di Finanza za zaštitu tržišnog natjecanja na čitavom državnom teritoriju. Nucleo Speciale Tutela Mercati ovlašten je od drugih službi institucija zaprimati obavijesti i nakon procjene ih prenositi nadležnim tijelima. Prema tome, dopuštajući prijenos dokumenata koje je pribavio Nucleo Polizia Tributaria u Rimu koji se nalazi u sklopu Guardije di Finanza, u okviru porezne istrage do Nuclea Speciale Tutela Mercati u sklopu iste vlasti, Procuratore della Repubblica nije mogao ne biti svjestan da je time dopustio korištenje dokumenata u svrhu istrage u području tržišnog natjecanja.

89      Usto, valja napomenuti da iz točke 467. odgovora tužitelja na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, kao i iz uvodne izjave 81. pobijane odluke i iz točke 21. odgovora na tužbu, proizlazi da je Procuratore della Repubblica kasnije, povodom zahtjeva koji je Komisija uputila Guardiji di Finanza, 21. prosinca 2007. te povodom dopisa koji mu je 3. siječnja 2008. uputila Guardia di Finanza, utvrdio da priopćavanje predmetnih dokumenata strankama od strane Komisije nije štetilo nacionalnoj istrazi koja se provodila u Italiji. Stoga treba utvrditi da, najkasnije u tom trenutku, Procuratore della Repubblica nije mogao više ne biti svjestan da se dokumenti nalaze u rukama Komisije u svrhu istrage iz područja prava tržišnog natjecanja.

90      Iz navedenih razmatranja proizlazi da je prigovor o korištenju dokumenata koje je proslijedila talijanska Guardia di Finanza kao dokaza u ovom predmetu od strane Komisije potrebno odbiti.

c)     Zaštita tužiteljevih prava na obranu od strane Komisije

91      Glede pitanja je li Komisija trebala učiniti dokumente ranije dostupne tužiteljima, već je u gornjoj točki 47. navedeno da iz ustaljene sudske prakse proizlazi da pravo na obranu u svakom postupku koji može uroditi sankcijama, posebno globama i novčanim kaznama, kao što je to postupak predviđen Uredbom br. 1/2003, predstavlja temeljno pravo koje čini sastavni dio općih načela prava čije poštovanje osigurava sudska instanca Unije.

92      Poštovanje prava na obranu nalaže da dotični poduzetnik može, tijekom upravnog postupka, iznijeti svoje stajalište o istinitosti i relevantnosti iznesenih činjenica i okolnosti kao i dokumentima koje je Komisija koristila u prilog svojoj tvrdnji o postojanju povrede (vidjeti presudu od 25. siječnja 2007., Dalmine/Komisija, t. 45. supra, t. 44. i navedenu sudsku praksu).

93      U tom pogledu, obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku predstavlja postupovno jamstvo koje primjenjuje temeljno načelo prava Unije koje zahtijeva poštovanje prava na obranu u svakom postupku. Kao što je navedeno u gornjoj točki 48., u sklopu postupka primjene članka 101. UFEU‑a valja razlikovati dva stadija upravnog postupka, tj. stadij od prethodnog prikupljanja dokaza do upućivanja obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku te stadij ostalog dijela upravnog postupka. Svaki od ovih uzastopnih stadija ima vlastitu unutarnju logiku – prvi Komisiji treba omogućiti da zauzme prvi stav o smjeru postupka, a drugi da zauzme konačan stav o nastaloj povredi (vidjeti presudu od 3. rujna 2009., Prym i Prym Consumer/Komisija, t. 47. supra, t. 27. i navedenu sudsku praksu).

94      Glede pitanja je li Komisija trebala ranije, čak prije upućivanja obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, obavijestiti tužitelje o činjenici da posjeduje dokumente koje su joj proslijedile talijanske vlasti, valja podsjetiti da upravo upućivanje obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, s jedne strane, i pristup spisu koji adresatu navedene obavijesti omogućuje da se upozna s dokazima koji se nalaze u spisu Komisije, s druge strane, osiguravaju pravo na obranu na koje se tužitelji pozivaju u okviru ovog tužbenog razloga (vidjeti u tom smislu presudu od 25. siječnja 2007., Dalmine/Komisija, t. 45. supra, t. 58.).

95      Upravo obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku dotičnog poduzetnika informira o svim važnim elementima na koje se Komisija oslanja u tom stadiju postupka. Stoga se tek nakon upućivanja navedene obavijesti dotični poduzetnik može u potpunosti koristiti svojim pravom na obranu (vidjeti presudu od 25. siječnja 2007., Dalmine/Komisija, t. 45. supra, t. 59. i navedenu sudsku praksu).

96      Kad bi, navedena prava bila proširena ‑ kako to predlažu tužitelji ‑ na razdoblje koje prethodi slanju obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, učinkovitost istrage Komisije bila bi dovedena u pitanje s obzirom na to da bi poduzetnik na kojeg se to odnosi već u prvom stadiju Komisijine istrage mogao znati koje su informacije poznate Komisiji, dakle i za one informacije koje bi se još mogle od nje sakriti (vidjeti u tom smislu presudu od 25. siječnja 2007., Dalmine/Komisija, t. 45. supra, t. 60.).

97      Slijedi da u ovom slučaju Komisija nije prije slanja obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku bila dužna tužitelje obavijestiti o prijenosu dokumenata od strane Guardije di Finanza.

98      U tom je pogledu dovoljno utvrditi da je Komisija u točki 86. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku izričito navela da navedene dokumente koristi kao dokaze. Nadalje, iz dopisa koji su tužitelji 13. srpnja 2009. poslali Komisiji proizlazi da je Komisija 6. srpnja 2009. tužiteljima proslijedila dokumente koje je zaprimila od Guardije di Finanza, dakle još prije slanja obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku. Tužitelji su to potvrdili na raspravi, o čemu je učinjena bilješka u zapisniku s rasprave.

99      Konačno, valja istaknuti da tužitelji ne tvrde da je činjenica da ih Komisija tijekom stadija prikupljanja dokaza nije obavijestila da posjeduje dokumente koje su joj proslijedile talijanske vlasti mogla imati utjecaja na njihove kasnije mogućnosti obrane tijekom stadija upravnog postupka koji je pokrenut slanjem obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku (vidjeti u tom smislu presudu od 25. siječnja 2007., Dalmine/Komisija, t. 45. supra, t. 61.).

100    Iz navedenih razmatranja proizlazi da je prigovor o korištenju dokumenata koje je proslijedila talijanska porezna vlast potrebno odbiti.

3.     Prigovor o korištenju dokumenata iz drugih spisa

101    Tužitelji kritiziraju Komisijino korištenje dokumenta iz spisa predmeta COMP/39188 – Banane, pribavljenog tijekom nenajavljene pretrage provedene u LVP‑u u sklopu navedenog predmeta, a koji se sastoji od interne poruke elektroničke pošte koju je P1 poslao P2-u 11. travnja 2005. u 9 sati i 57 minuta (u daljnjem tekstu: poruka elektroničke pošte poslana 11. travnja 2005. u 9 sati i 57 minuta).

102    Tužitelji Komisiji prigovaraju da je, s jedne strane, koristila dokument u vezi s Chiquitinim zahtjevom za oslobađanje od kazni i, s druge strane, da ga je koristila kao dokaz u ovom predmetu. Budući da se prvi prigovor temelji na izvršavanju nezakonitog utjecaja na podnositelja zahtjeva za oslobađanje od kazni, bit će obrađen u tom kontekstu (vidjeti točku 162. i sljedeće).

103    Glede korištenja navedenog dokumenta kao dokaza u ovom predmetu, valja utvrditi da iz spisa proizlazi da je Komisija u okviru ovog predmeta od tužitelja zahtijevala podnošenje tog dokumenta. Nadalje, tužitelji su dokument podnijeli 14. kolovoza 2008. kao prilog dogovoru na Komisijin zahtjev za podatke i u rujnu 2008. kao prilog povodom drugog Komisijinog zahtjeva za podatke.

104    Iz sudske prakse navedene u gornjim točkama 53. i 54. proizlazi da se, iako podaci koje Komisija pribavi tijekom provjera ne smiju biti korišteni u druge svrhe od onih koje su navedene u nalogu ili odluci temeljem koje se izvršava provjera, ne može zaključiti da je Komisiji zabranjeno otvoriti istražni postupak da provjeri točnost podataka ili da dopuni podatke za koje je slučajno saznala tijekom prijašnje pretrage kad ti podaci upućuju na postojanje ponašanja koje je protivno Ugovornim pravilima o tržišnom natjecanju i da je Komisija u sklopu takve nove istrage ovlaštena zahtijevati nove kopije dokumenata koje je pribavila u sklopu prve istrage te ih koristiti kao dokazna sredstva u predmetu na koji se odnosi druga istraga a da se time ne utječe na prava dotičnih poduzetnika.

105    Iz navedenog proizlazi da je prigovor o korištenju dokumenta iz drugog spisa kao dokaza u ovom postupku potrebno odbiti, te stoga također i prvi tužbeni razlog u cijelosti.

B –  Tužbeni razlog koji se temelji na postojanju nezakonitog utjecaja na podnositelja zahtjeva za oslobađanje od kazni i na zlouporabi ovlasti

106    Tužitelji, barem formalno, razlikuju prigovor koji se temelji na nezakonitom utjecaju na podnositelja zahtjeva za oslobađanje od kazni, na koji se pozivaju u prilog prvom tužbenom razlogu, a koji se temelji na bitnoj povredi postupka te prava na obranu (vidjeti gornju točku 41.), i na tužbeni razlog koji se temelji na zlouporabi ovlasti

107    Tužitelji su na raspravi objasnili da činjenice koje podupiru prigovor koji se temelji na izvršavanju nezakonitog utjecaja na podnositelja zahtjeva za oslobađanje od kazni, koji je podignut u sklopu prvog tužbenog razloga (vidjeti gornju točku 41.), također idu u prilog tužbenom razlogu koji se temelji na zlouporabi ovlasti, a koji inače nije poduprt drugim činjenicama. Stoga valja smatrati da tužitelji u bitnom tvrde da predmetne činjenice pokazuju da je Komisija izvršila nezakoniti utjecaj na podnositelja zahtjeva za oslobađanje od kazni, što ujedno predstavlja zlouporabu ovlasti, pa navedene činjenice valja razmotriti zajedno u daljnjem tekstu u okviru ispitivanja drugog tužbenog razloga.

108    Najprije valja primijetiti da u sklopu argumentacije koja je razvijena u prilog ovom tužbenom razlogu tužitelji iznose niz argumenata koji se stapaju s argumentima koji su izneseni u prilog trećem tužbenom razlogu kako bi osporili istinitost ili vjerodostojnost Chiquitinih izjava ili zaključaka koje iz njih izvodi Komisija. Budući da se ti argumenti ne tiču pravilnosti postupka koji je doveo do usvajanja pobijane odluke, nego se tiču pitanja je li Komisija u dovoljnoj mjeri utvrdila postojanje povrede, valja ih ispitati u okviru trećeg tužbenog razloga, koji se temelji na tome da Komisija nije u dovoljnoj mjeri utvrdila postojanje povrede članka 101. stavka 1. UFEU‑a i da stoga nije ispunila teret dokaza koji joj nameće članak 2. Uredbe br. 1/2003 (točka 173. i sljedeće).

1.     Uvodna očitovanja

a)     Pokajnički program

109    U okviru procesuiranja povreda članka 101. UFEU‑a Komisija je uspostavila pokajnički program koji nudi povoljniji tretman poduzetnicima koji s Komisijom surađuju u istragama o tajnim zabranjenim sporazumima koji utječu na Uniju (presuda Općeg suda od 9. rujna 2011., Deltafina/Komisija, T‑12/06, Zb., str. II‑5639., t. 103., potvrđena presudom Suda povodom žalbe od 12. lipnja 2014., Deltafina/Komisija, C‑578/11 P).

110    Taj pokajnički program, koji je prvotno uspostavljen Obaviješću Komisije o neizricanju kazni ili smanjenju kazni u slučajevima kartela (SL 1996., C 207, str. 4., u daljnjem tekstu: Obavijest o suradnji iz 1996.) [neslužbeni prijevod], koja je kasnije proširena Obaviješću o suradnji iz 2002., koja je primjenjiva u ovom predmetu, i Obaviješću Komisije o oslobađanju od kazni te o smanjenju kazni u slučajevima kartela (SL 2006., C 298, str. 17., u daljnjem tekstu: Obavijest o suradnji iz 2006.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 62.) (vidjeti u tom smislu presudu od 9. rujna 2011., Deltafina/Komisija, t. 109. supra, t. 104.).

111    Poduzetnici koji sudjeluju u tom programu pružaju aktivnu i dobrovoljnu suradnju u istrazi te olakšavaju Komisijinu zadaću koja se sastoji u utvrđivanju i suzbijanju povreda pravila tržišnog natjecanja (vidjeti u tom smislu presude Općeg suda od 25. listopada 2005., Groupe Danone/Komisija, T‑38/02, Zb., str. II‑4407., t. 505., i od 12. prosinca 2007., BASF i UCB/Komisija, T‑101/05 i T‑111/05, Zb., str. II‑4949., t. 90.). U zamjenu za tu suradnju mogu ostvariti povoljniji tretman glede novčanih kazni koje bi im u protivnom bile izrečene ako zadovoljavaju uvjete propisane u primjenjivoj obavijesti o suradnji (presuda od 9. rujna 2011., Deltafina/Komisija, t. 109. supra, t. 108.).

112    Pokajnički program, ustanovljen Obaviješću o suradnji iz 2002., predviđa mogućnost da Komisija dodijeli potpuno oslobađanje od novčanih kazni prvom poduzetniku koji surađuje u istrazi, te da odobri smanjenje novčane kazne poduzetnicima koji surađuju naknadno. U prvom slučaju, dotični će poduzetnik uživati potpuno izuzeće od načela osobne odgovornosti, temeljem kojeg je poduzetnik koji povrijedi pravila tržišnog natjecanja dužan snositi odgovornost za tu povredu (vidjeti u tom smislu presudu Suda od 24. rujna 2009., Erste Group Bank i dr./Komisija, C‑125/07 P, C‑133/07 P, C‑135/07 P i C‑137/07 P, Zb., str. I‑8681., t. 77.). U drugom slučaju, stupanj primjene te iznimke ovisit će o vremenskom redoslijedu podnošenja zahtjeva za suradnju i o kvaliteti pružene suradnje (presuda od 9. rujna 2011., Deltafina/Komisija, t. 109. supra, t. 109.).

113    Iz Obavijesti o suradnji iz 2002. proizlazi da se u okviru pokajničkog programa koji je uspostavljen tom Obaviješću, te koji je u bitnome preuzet u Obavijesti u suradnji iz 2006., postupak dodjele poduzetniku potpunog oslobađanja od kazni sastoji od tri odvojena stadija (presuda od 9. rujna 2011., Deltafina/Komisija, t. 109. supra, t. 111.).

114    U prvom stadiju poduzetnik koji namjerava surađivati s Komisijom treba prići Komisiji i podnijeti joj dokaze o navodnom zabranjenom sporazumu koji utječe na tržišno natjecanje u Uniji. Ti dokazi moraju biti takve naravi da Komisiji omoguće da usvoji odluku kojom nalaže provjere u slučajevima predviđenima točkom 8. (a) Obavijesti o suradnji iz 2002., ili da utvrdi povredu članka [101. EFEU‑a], u slučaju predviđenom točkom 8. (b) Obavijesti o suradnji iz 2002. (presuda od 9. rujna 2011., Deltafina/Komisija, t. 109. supra, t. 112.).

115    U drugom stadiju, jednom kad je zaprimila zahtjev za oslobađanje od kazni, Komisija ocjenjuje dokaze koji su podneseni u prilog tom zahtjevu kako bi provjerila ispunjava li dotični poduzetnik uvjete propisane, ovisno o slučaju, točkom 8. (a) ili (b) Obavijesti o suradnji iz 2002. Ako je taj poduzetnik prvi koji ispunjava uvjete, Komisija mu pisanim putem dodjeljuje oslobađanje od kazni, kao što je predviđeno točkama 15. i 16. Obavijesti o suradnji iz 2002. (presuda od 9. rujna 2011., Deltafina/Komisija, t. 109. supra, t. 113.).

116    Dodjela uvjetnog oslobađanja od kazni podrazumijeva dakle stvaranje posebnog postupovnog statusa, koji proizvodi određene pravne učinke, tijekom upravnog postupka u korist poduzetnika koji ispunjava uvjete propisane točkom 8. Obavijesti o suradnji iz 2002. Međutim, to se oslobađanje od kazni ne može izjednačiti s konačnim oslobađanjem od kazni koje se dodjeljuje tek na kraju upravnog postupka (presuda od 9. rujna 2011., Deltafina/Komisija, t. 109. supra, t. 114.).

117    Konkretno, dodjela uvjetnog oslobađanja od kazni s jedne strane potvrđuje da je dotični poduzetnik bio prvi koji je zadovoljio uvjete iz točke 8. (a) ili (b) Obavijesti o suradnji iz 2002., što rezultira time da Komisija neće razmatrati druge zahtjeve za oslobađanje od kazni prije nego što odluči o njegovu zahtjevu (točka 18. Obavijesti o suradnji iz 2002.), i, s druge strane, dotičnom poduzetniku pruža sigurnost da će mu Komisija dodijeliti oslobađanje od kazni ako na kraju upravnog postupka utvrdi da je taj poduzetnik ispunio uvjete predviđene točkom 11. (a) do (c) Obavijesti o suradnji iz 2002. (presuda od 9. rujna 2011., Deltafina/Komisija, t. 109. supra, t. 115.).

118    U tom pogledu valja podsjetiti da, sukladno točki 11. (a) do (c) Obavijesti o suradnji iz 2002.:

„Osim uvjeta određenih [točkom] 8. (a) i [točkom] 9. ili [točkom] 8. (b) i [točkom] 10., ovisno o slučaju, sljedeći kumulativni uvjeti moraju biti ispunjeni u svakom slučaju kako bi se priznalo oslobađanje od kazne:

a)      poduzetnik mora s Komisijom surađivati u potpunosti, kontinuirano i brzo za vrijeme čitavog upravnog postupka te joj dostaviti sve dokaze vezane uz navodnu povredu koji mu dođu u posjed ili kojima raspolaže. Osobito mora biti na raspolaganju Komisiji kako bi brzo odgovorio na svaki zahtjev koji bi mogao doprinijeti utvrđivanju činjenica;

b)      poduzetnik prekida svoje sudjelovanje u navodnoj nezakonitoj djelatnosti najkasnije u trenutku kada podnosi dokaze predviđene [točkom] 8. (a) ili (b), ovisno o slučaju;

c)      poduzetnik nije djelovao na način da prisili druge poduzetnike da sudjeluju u povredi.“ [neslužbeni prijevod]

119    Konačno, Komisija tek u trećem stadiju po okončanju upravnog postupka prilikom usvajanja konačne odluke u toj odluci odlučuje o dodjeli oslobađanja od kazni, u pravom smislu riječi, poduzetniku kojemu je dodijeljeno uvjetno oslobađanje od kazni. Upravo u tom trenutku postupovni status koji proizlazi iz uvjetnog oslobađanja od kazni prestaje proizvoditi učinke. Međutim, točka 19. Obavijesti o suradnji iz 2002. određuje da će konačno oslobađanje od kazni biti dodijeljeno samo ako navedeni poduzetnik ispunjava tri kumulativna uvjeta predviđena točkom 11. (a) do (c) te obavijesti tijekom čitavog upravnog postupka sve do usvajanja konačne odluke (presuda od 9. rujna 2011., Deltafina/Komisija, t. 109. supra, t. 117.).

120    Stoga iz sustava koji je predviđen u Obavijesti o suradnji iz 2002. proizlazi da prije konačne odluke poduzetnik koji podnosi zahtjev za oslobađanje od kazni ne stječe oslobađanje od kazni u pravom smislu riječi, nego se samo koristi postupovnim statusom koji na kraju upravnog postupka može biti pretvoren u oslobađanje od kazni ako su ispunjeni za to potrebni uvjeti (presuda od 9. rujna 2011., Deltafina/Komisija, t. 109. supra, t. 118. i presuda Općeg suda od 18. lipnja 2013., Fluorsid i Minmet/Komisija, T‑404/08, t. 134.).

b)     Doseg obveze suradnje

121    Iz samog teksta točke 11. (a) Obavijesti o suradnji iz 2002. (vidjeti gornju točku 118.), te posebice iz zahtjeva za „potpunom, kontinuiranom i brzom“ suradnjom, proizlazi da je obveza suradnje poduzetnika koji podnosi zahtjev za oslobađanje od kazni vrlo općenita obveza koja nije precizno određena i čiji točan doseg može biti shvaćen samo u okviru u kojem se ona nalazi, tj. u okviru pokajničkog programa (presuda od 9. rujna 2011., Deltafina/Komisija, t. 109. supra, t. 124.).

122    Dodjela potpunog oslobađanja od kazni iznimka je od načela osobne odgovornosti poduzetnika za kršenje pravila tržišnog natjecanja, koja može biti opravdana u svrhu davanja prednosti otkrivanju, istrazi i suzbijanju kao i odvraćanju djelovanja koja predstavljaju najteže prepreke tržišnom natjecanju. U tim je uvjetima logično da se zahtijeva da u zamjenu za potpuno oslobađanje od kazni za protupravno ponašanja koje je počinio, poduzetnik koji podnosi zahtjev za oslobađanje od kazni pridonese Komisijinoj istrazi suradnjom koja je, riječima Obavijesti o suradnji iz 2002., „potpuna, kontinuirana i brza“ (presuda od 9. rujna 2011., Deltafina/Komisija, t. 109. supra, t. 125.).

123    Doista, iz opisa suradnje kao „potpune“ proizlazi da, kako bi stekao oslobađanje od kazni, suradnja koju podnositelj zahtjeva za oslobađanje od kazni mora pružiti Komisiji mora biti potpuna, apsolutna i bezrezervna. Opis „kontinuirana“ i „brza“ podrazumijeva da se ta suradnja mora protezati kroz čitav upravni postupak te da, u načelu, mora biti trenutna (presuda od 9. rujna 2011., Deltafina/Komisija, t. 109. supra, t. 126.).

124    Nadalje, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je smanjenje kazne temeljem primjenjive obavijesti o suradnji opravdano samo ako se može smatrati da dostavljeni podaci i, općenitije, ponašanje dotičnog poduzetnika, predstavljaju istinsku suradnju s njegove strane (vidjeti, glede Obavijesti o suradnji iz 1996., presude Suda od 28. lipnja 2005., Dansk Rørindustri i dr./Komisija, C‑189/02 P, C‑202/02 P, C‑205/02 P do C‑208/02 P i C‑213/02 P, Zb., str. I‑5425., t. 395.; od 29. lipnja 2006., Komisija/SGL Carbon, C‑301/04 P, Zb., str. I‑5915., t. 68., i Erste Group Bank i dr./Komisija, t. 112. supra, t. 281.; glede Obavijesti o suradnji iz 2002., presudu od 9. rujna 2011., Deltafina/Komisija, t. 109. supra, t. 127.).

125    Kao što proizlazi iz pojma suradnje, na način na koji je opisan u Obavijesti o suradnji iz 2002., samo ako ponašanje dotičnog poduzetnika odražava takav duh suradnje, može biti odobreno smanjenje kazne temeljem primjenjive obavijesti o suradnji (vidjeti u tom smislu glede Obavijesti o suradnji iz 1996., presude Suda od 28. lipnja 2005., Dansk Rørindustri i dr./Komisija, t. 124. supra, t. 396., i Erste Group Bank i dr./Komisija, t. 112. supra, t. 282.; glede Obavijesti o suradnji iz 2002., presudu od 9. rujna 2011., Deltafina/Komisija, t. 109. supra, t. 128.).

126    Ovo se razmatranje a fortiori primjenjuje na suradnju koja je potrebna kako bi se opravdalo dodjeljivanje potpunog oslobađanja od kazni, s obzirom na to da oslobađanje od kazni predstavlja još povoljniji tretman od samog smanjivanja kazne. Stoga, pojam „potpune, kontinuirane i brze“ suradnje koji opravdava dodjelu potpunog oslobađanja od kazni pretpostavlja istinsku i potpunu suradnju koju obilježava duh istinske suradnje (vidjeti u tom smislu presudu od 9. rujna 2011., Deltafina/Komisija, t. 109. supra, t. 129. i 130.).

2.     Pobijana odluka

127    Valja podsjetiti da je Chiquita, kao što je već navedeno gore u točki 3. i sljedećima, 8. travnja 2005. podnijela zahtjev za dodjelu oslobađanja od novčanih kazni i, podredno, zahtjev za smanjenje kazne temeljem Obavijesti o suradnji iz 2002. za djelatnost distribucije i komercijalizacije banana, ananasa i drugog svježeg voća uvezenog u Europu. Ovaj je zahtjev zabilježen pod brojem predmeta COMP/39188 – Banane te je Chiquiti 3. svibnja 2005. dodijeljeno uvjetno oslobađanje od kazni za navodni tajni zabranjeni sporazum, koji je opisan u podacima koje je Chiquita podnijela 8., 14., 21. i 28. travnja 2005., te koji se odnosi na prodaju banana i ananasa u EGP‑u. Istraga je u predmetu COMP/39188 – Banane dovela do usvajanja odluke Komisije C (2008) 5955 final od 15. listopada 2008. o postupku primjene članka [101. UFEU‑a] (predmet COMP/39188 – Banane), koja je utvrdila da su Chiquita, Dole grupa i Weichert, u to vrijeme pod odlučujućim utjecajem grupe Del Monte, bili prekršili članak 81. UEZ‑a upustivši se u usklađeno djelovanje kojim su usklađivali referentne cijene banana, koje su između 2000. i 2002. utvrđivali svaki tjedan za Austriju, Belgiju, Dansku, Finsku, Njemačku, Luksemburg, Nizozemsku i Švedsku (uvodne izjave 79. i 80. pobijane odluke).

128    U gornjim točkama 7. i 8. također je navedeno da je Komisija u okviru predmeta COMP/39482 – Egzotično voće (banane) započela istragu nakon što je 26. srpnja 2007. zaprimila kopije dokumenata od talijanske porezne vlasti, pribavljene tijekom pretrage koja je provedena na kućnoj adresi te u uredu zaposlenika Pacifica u sklopu nacionalne istrage (uvodna izjava 81. pobijane odluke).

129    Komisija je u uvodnim izjavama 82. i 83. pobijane odluke objasnila da je glavna uprava (GU) za tržišno natjecanje Komisije 26. studenoga 2007. bila usmeno obavijestila Chiquitu da će njeni agenti 28. studenoga 2007. provesti pretragu u prostorima Chiquite Italia u Rimu te da GU za tržišno natjecanje tog dana računa na dostupnost C1-a za razgovor. Tom je prilikom Chiquita podsjećena da je stekla uvjetno oslobađanje od novčane kazne za čitavu Europsku zajednicu, da je temeljem Obavijesti o suradnji iz 2002. bila obvezna surađivati i da će pod brojem predmeta COMP/39482 - Egzotično voće biti provedena istraga na jugu Europe. Naposljetku, agenti Komisije su temeljem članka 20. stavka 2. Uredbe br. 1/2003 proveli pretragu u prostorijama Chiquite Italia te su obavili razgovor s C1-om.

130    Kao što je već navedeno u gornjoj točki 10., Komisija je u uvodnim izjavama 84. i 85. pobijane odluke napomenula da je tijekom istrage strankama uputila nekoliko zahtjeva za podatke i pozvala ih da ponovno podnesu određene podatke i dokaze koji su se nalazili u istražnom spisu predmeta COMP/39188 – Banane, a Chiquita je bila pozvana da identificira koji su dijelovi njezina usmenog očitovanja u navedenom predmetu prema njezinu mišljenu bili povezani s ovom istragom. GU za tržišno natjecanje je 9. veljače 2009. uputio Chiquiti dopis u kojem je obavještava o trenutnom stanju njezine suradnje na temelju Obavijesti o suradnji iz 2002.

131    Smatra se da je povreda koja je predmet ovog postupka očito različita od povrede koja je utvrđena u predmetu COM/39188 – Banane. Komisija je u tom pogledu navela da se ovaj predmet tiče (jedinstvene i trajne) povrede koja se od povrede utvrđene u predmetu COM/39188 – Banane očito razlikuje, posebice po zemljopisnom dosegu sporazuma, uključenog osoblja, razdoblja trajanja navodne povrede, funkcioniranju sektora i prirodi djelovanja koja su podvrgnuta istrazi u ovom predmetu. (uvodne izjave 80., 316. i 345. pobijane odluke).

132    Glede Chiquitinog zahtjeva za primjenu pokajničkog programa, Komisija je pojasnila da prije tog zahtjeva nije provela nijednu pretragu vezanu uz navodni zabranjeni sporazum i da nije raspolagala nijednim dokazom temeljem kojeg bi provela pretragu, te da je 3. svibnja 2005. Chiquiti dodijeljeno uvjetno oslobađanje od kazni za navodni tajni zabranjeni sporazum, koji je Chiquita opisala u podacima koje je podnijela 8., 14., 21. i 28. travnja 2005., a koji utječe na prodaju banana i ananasa u EGP‑u, te da je zbog toga što su djelovanja koja su predmet ovog slučaja različita od djelovanja u predmetu COMP/39188 – Banane prvotna istraga podijeljena na dva predmeta, tj. predmet COMP/39482 – Egzotično voće i predmet COMP/39188 – Banane. Komisija je navela da je u takvim slučajevima podnositelj zahtjeva za oslobađanje od kazni dužan surađivati u dvjema različitim istragama koje mogu proisteći iz istog zahtjeva za oslobađanje od kazni te da je dužan nastaviti surađivati čak i nakon što mu bude dodijeljeno konačno oslobađanje od kazni za povredu ili povrede koje su obuhvaćene jednom od istraga (uvodna izjava 345. pobijane odluke).

133    Komisija je također objasnila da je, temeljem određenih Chiquitinih izjava tijekom postupka u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama od 10. prosinca 2009. koju je Chiquiti uputila u ovom predmetu, preliminarno zaključila da povreda koja je predmet pobijane odluke nije obuhvaćena zahtjevom za oslobađanje od kazni koji je poduzetnik bio podnio 8. travnja 2005. i da, alternativno, nije ispunio obveze koje mu dodjeljuje točka 11. (a) (obveza suradnje) i (b) (prekid povrede u trenutku podnošenja zahtjeva) Obavijesti o suradnji iz 2002. Kao što je već navedeno u gornjoj točki 130., Komisija je Chiquiti prije obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama bila uputila dopis u kojem je obavještava o trenutnom stanju njene suradnje na temelju Obavijesti o suradnji iz 2002. (uvodna izjava 348. pobijane odluke).

134    Komisija je u konačnici navela da je, vodeći računa o cjelini argumenata koje je izložila Chiquita, posebice nakon obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama, bila zaključila da je povreda koja je utvrđena u pobijanoj odluci obuhvaćena zahtjevom za oslobađanje od kazni koji je podnijela Chiquita. Komisija je ipak podsjetila da se podnositelji zahtjeva za oslobađanje od kazni moraju u zahtjevima truditi jasno navesti podatke na kojima temelje svoje navode (uvodna izjava 349. pobijane odluke).

135    Komisija je na kraju ukratko podsjetila da joj je Chiquita podnijela nekoliko izjava u kojima je objasnila svoju ulogu u sektoru banana u Južnoj Europi, uključujući tajne kontakte koje je imala s Pacificom, i podsjetila da je Chiquitin doprinos prvotno pokrenuo Komisijinu istragu i da valja zaključiti da je taj poduzetnik ispunio svoju obvezu trajne suradnje te da, imajući u vidu posebne okolnosti ovog slučaja, ne bi bilo opravdano opozvati mu oslobađanje od kazni (uvodne izjave 351. i 352. pobijane odluke).

3.     Elementi na koje se pozivaju tužitelji

136    Tužitelji tvrde da je Komisija nezakonito i protivno duhu Obavijesti o suradnji iz 2002. djelovala s ciljem utjecanja na Chiquitu kako bi potvrdila vlastite sumnje i pretpostavke. Dokaz tome je da Chiquita u svom zahtjevu za oslobađanje od kazni nije navela nijedan dokaz povezan s ovim predmetom te da se Komisija nije oslonila na taj zahtjev kako bi utvrdila postojanje povrede u ovom predmetu. Komisija je od samog početka zauzela unaprijed određeno gledište o ovom predmetu, time što je najprije pokrenula postupak o zabranjenom protutržišnom sporazumu, a zatim se koristila podnositeljem zahtjeva za oslobađanje od kazni u drugom predmetu kako bi poduprla svoje navode.

137    Prema mišljenju tužitelja, time što je zloporabno utjecala na podnositelja zahtjeva za oslobađanje od kazni, Komisija je ne samo očito prekoračila ovlasti koje su joj dodijeljene Obaviješću o suradnji iz 2002. te istražne i kaznene ovlasti koje su joj dodijeljene Uredbom br. 1/2003, već je jednako tako koristila svoje ovlasti u svrhe različite od onih za koje su joj bile dodijeljene.

138    Komisija osporava tvrdnje tužitelja te navodi da nijedna od njenih radnji tijekom upravnog postupka ne može biti protumačena kao vršenje nezakonitog pritiska na Chiquitu ili kao usmjeravanje podnositelja zahtjeva za oslobađanje od kazni.

139    Odmah na početku valja podsjetiti da se zlouporaba ovlasti sastoji u donošenju, od strane institucije Unije, akta u isključivom ili barem odlučujućem cilju ostvarenja drugih svrha od onih na koje se poziva ili radi zaobilaženja postupka koji je Ugovorom posebno predviđen za postupanje u okolnostima slučaja. Sudska instanca Unije također smatra da je akt zahvaćen zloporabom ovlasti ako na temelju objektivnih, relevantnih i usklađenih indicija proizlazi da je donesen u isključivom ili barem odlučujućem cilju ostvarenja drugih svrha od onih na koje se poziva (presude Suda od 13. studenoga 1990., Fedesa, C‑331/88, Zb., str. I‑4023., t. 24.; od 11. studenoga 2004., Ramondín i dr./Komisija, C‑186/02 P i C‑188/02 P, Zb., str. I‑10653., t. 44., i od 16. travnja 2013., Kraljevina Španjolska i Talijanska Republika/Vijeće, C‑274/11 i C‑295/11, t. 33.; presude Općeg suda od 27. rujna 2012., Koninklijke Wegenbouw Stevin/Komisija, T‑357/06, t. 246., i od 16. siječnja 2014., BP Products North America/Vijeće, T‑385/11, t. 120.).

140    Nadalje, valja podsjetiti da Uredba br. 1/2003 Komisiji dodjeljuje ovlasti koje imaju za cilj omogućiti joj da ispuni zadaću osiguranja poštovanja pravila tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu, koju joj je povjerio Ugovor (vidjeti analogijom glede Uredbe br. 17, presudu Suda od 26. lipnja 1980., National Panasonic/Komisija, 136/79, Zb., str. 2033., t. 20., i rješenje Suda od 17. studenoga 2005., Minoan Lines/Komisija, C‑121/04 P, neobjavljena u Zborniku, t. 34.).

141    Konačno, obavijest o suradnji iz 2002., čija je logika objašnjena u gornjim točkama 111. do 126., općenito i apstraktno određuje metodologiju na čije se korištenje Komisija obvezala prilikom provođenja pokajničkog programa te koja stoga poduzetnicima jamči pravnu sigurnost (vidjeti, analogijom, presudu Dansk Rørindustri i dr./Komisija, t. 124. supra, t. 211. i 213.).

142    Iako se navedena obavijest o suradnji ne može smatrati pravnim pravilom koje u svakom slučaju obvezuje Komisiju, ona ipak navodi okvirno pravilo ponašanja od kojeg Komisija ne može u pojedinom slučaju odstupiti bez navođenja razloga koji su u skladu s načelom jednakog postupanja (vidjeti, analogijom, presudu Dansk Rørindustri i dr./Komisija, t. 124 supra, t. 209. i navedenu sudsku praksu, i presudu Općeg suda od 8. listopada 2008., Carbone‑Lorraine/Komisija, T‑73/04, Zb., str. II‑2661., t. 70.).

143    Komisija je, time što je usvojila takva pravila ponašanja i time što je njihovim objavljivanjem najavila da će ih ubuduće primjenjivati na slučajeve na koje se ona odnose, sama sebi nametnula granice u izvršavanju svoje diskrecijske ovlasti i ona od tih pravila ne može odstupiti a da to nema za posljedicu, ovisno o slučaju, njezino sankcioniranje zbog povrede općih načela prava, kao što su jednako postupanje ili zaštita legitimnih očekivanja (vidjeti analogijom presudu Dansk Rørindustri i dr./Komisija, t. 124 supra, t. 211. i navedenu sudsku praksu i presudu Carbone‑Lorraine/Komisija, t. 142. supra, t. 71).

144    Usto valja napomenuti da se, u skladu s gore navedenom sudskom praksom, Komisija može osloniti na indicije iz dugih istraga kako bi započela novu istragu (vidjeti gornje točke 54. i 55.) te spojila ili razdvojila postupak (vidjeti gornje točke 56. i 57.) i da, iako u skladu sa sudskom praksom navedenom u gornjim točkama 121. do 126., podnositelj zahtjeva za oslobađanje od kazni mora surađivati „potpuno“, kao što je i sama potvrdila u točki 351. pobijane odluke, Komisija mora „ostati neutralna te se suzdržati od utjecanja na podnositelja zahtjeva za oslobađanje od kazni“.

145    Međutim, suprotno tvrdnjama tužitelja, elementi koje oni navode u prilog prigovoru koji se temelji na nezakonitom utjecaju na podnositelja zahtjeva za oslobađanje od kazni, te u prilog tužbenom razlogu koji se temelji na zloporabi ovlasti, ne mogu pokazati da je Komisija u ovom slučaju prekršila ta načela. Također, činjenice na koje se pozivaju tužitelji na mogu potvrditi navode prema kojima je „Komisija djelovala nezakonito i protivno duhu Obavijesti o [suradnji] s ciljem utjecanja na Chiquitu, kao podnositelja zahtjeva za oslobađanje od kazni, kako bi potvrdila vlastite sumnje i pretpostavke“, te je prvo pokrenula „[…] postupak o zabranjenom protutržišnom sporazumu temeljem nagađajućeg tumačenja rukom pisanih osobnih bilješki, te [koristeći] nadalje […] podnositelja zahtjeva za oslobađanje od kazni u drugom predmetu pokušala poduprijeti navedeni postupak“.

146    Na prvom mjestu, tužitelji općenito ne mogu izvesti argument iz činjenice da je Komisija najprije smatrala da Chiquitin zahtjev za primjenu pokajničkog programa ne obuhvaća ovaj postupak te da je kasnije u pobijanoj odluci „promijenila mišljenje“. Naime, kao što je pojašnjeno u sudskoj praksi navedenoj u gornjim točkama 113. do 120., u sklopu postupka suradnje, kao što je predviđeno u Obavijesti o suradnji iz 2002., Komisija tek na samom kraju postupka podnositelju zahtjeva konačno dodjeljuje, odnosno ne dodjeljuje, oslobađanje od kazni, ovisno o suradnji koju je podnositelj zahtjeva pružao tijekom čitavog postupka. Komisija dakle nije obvezna usvojiti konačno stajalište o zahtjevu za primjenu pokajničkog programa u stadiju obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama (vidjeti u tom smislu presudu Fluorsid i Minmet/Komisija, t. 120. supra, t. 134. do 136.).

147    Činjenica da se Komisija nije oslonila na Chiquitin prvotni zahtjev za pokajnički program, koji je obuhvaćao čitav EGP (vidjeti gornje točke 3., 4. i 127.), kao dokaz povrede u ovom slučaju ne može pokazati da je Komisija tijekom kasnijeg postupka zloupotrijebila svoje ovlasti kako bi natjerala Chiquitu da potvrdi činjenice koje se tiču ovog predmeta. Naime, iz sudske prakse navedene u gornjim točkama 121. do 126. proizlazi da obveza suradnje poduzetnika koji traži oslobađanje od kazni obuhvaća obvezu potpune, trajne i brze suradnje tijekom čitavog postupka, što može podrazumijevati i istraživanja te izjave o činjenicama koje nisu obuhvaćene prvotnom izjavom, povodom pitanja koje postavi Komisija, jer su, kao što je potvrdila Komisija u točki 31. odgovora na tužbu, odgovori na pitanja važan dio obveze suradnje podnositelja zahtjeva za oslobađanje od kazni.

148    Nadalje iz sudske prakse navedene u gornjim točkama 56. i 57. proizlazi da je Komisija ovlaštena iz objektivnih razloga razdvojiti i spojiti postupke. U ovom slučaju, tužitelji ne navode dokaze koji bi doveli u pitanje razloge koje je Komisija navela u prilog svojoj odluci da je, u ovom slučaju, prikladno smatrati da se činjenice predmeta COMP/39482 – Egzotično voće i predmeta COMP/39188 – Banane trebaju smatrati kao dvije očito različite povrede (vidjeti gornju točku 131.).

149    U tim je uvjetima Komisija opravdano smatrala da je u takvoj situaciji podnositelj zahtjeva za oslobađanje od kazne obvezan surađivati u dvjema različitim istragama koje mogu proizlaziti iz istog zahtjeva za oslobađanje od kazni, koji je pokrivao čitav EGP (vidjeti gornje točke 3., 4. i 127.) te da je obvezan nastaviti surađivati čak i nakon što mu je dodijeljeno konačno oslobađanje od kazni za povredu ili povrede koje su obuhvaćene jednom istragom (vidjeti gornju točku 132.).

150    Iz navedenog slijedi da je argumentaciju tužitelja koja se temelji za općenitoj zamisli prema kojoj je Chiquita svoju argumentaciju „prilagodila“ činjenicama koje joj je predstavila Komisija potrebno odbiti.

151    U tom pogledu, među ostalim valja podsjetiti da je izjave koje su protivne interesu onoga tko ih je izjavio načelno potrebno smatrati kao posebno pouzdane dokaze (presuda Općeg suda od 26. travnja 2007., Bolloré i dr./Komisija, T‑109/02, T‑118/02, T‑122/02, T‑125/02, T‑126/02, T‑128/02, T‑129/02, T‑132/02 i T‑136/02, Zb., str. II‑947., t. 166.).

152    Iako je uistinu moguće da poduzetnik koji je podnio zahtjev za oslobađanje od kazni podnese što više dokaza optužbe, i dalje vrijedi da će takav poduzetnik biti jednako svjestan mogućih negativnih posljedica podnošenja netočnih podataka, koje se mogu sastojati čak i u gubitku dodijeljenog oslobađanja od kazni. Nadalje, rizik da će netočni podaci biti otkriveni i dovesti do navedenih posljedica se povećava činjenicom da te izjave moraju biti potvrđene drugim dokaznim sredstvima (presuda Suda od 19. prosinca 2013., Siemens i dr./Komisija, C‑239/11 P, C‑489/11 P i C‑498/11 P, neobjavljena u Zborniku, t. 138.).

153    Nadalje, Sud je već imao priliku istaknuti da izjava društva kojom se priznaje da je to društvo počinilo povredu sa sobom povlači znatne pravne i ekonomske rizike, među kojima je, među ostalim, rizik od podizanja tužbi za naknadu štete pred nacionalnim sudovima u sklopu kojih je moguće pozvati se na povredu koju je počinilo društvo, a koju je utvrdila Komisija (vidjeti presudu Siemens i dr./Komisija, t. 152. supra, t. 140. i 141. i navedenu sudsku praksu).

154    Na drugom mjestu, glede obveza koje za Chiquitu proizlaze iz postupovnog statusa podnositelja zahtjeva za oslobađanje od kazni (vidjeti gornje točke 120. do 126.), ne može se smatrati da samo podsjećanje Chiquite na taj status predstavlja vršenje nezakonitog pritiska, kao što to tvrde tužitelji. Jednako tako, navodi tužitelja da je Komisija „prijetila Chiquiti da će odbiti njen zahtjev za oslobađanje od kazni u predmetu vezanom uz Sjevernu Europu [(predmet COMP/39188 – Banane)] kako bi osigurala suradnju tog poduzetnika u traženju dokaza koji idu u prilog i kako bi utjecala na Chiquitine izjave o činjenicama u ovom predmetu“ nisu ni na čemu utemeljeni.

155    Konačno, izjava A1-a, Chiquitinog odvjetnika, na raspravi, na koju tužitelji upućuju u bilješci na dnu stranice br. 43 replike, te iz koje proizlazi da je na raspravi Komisija od Chiquitinih odvjetnika zatražila da objasne C1-u da je trebao više surađivati, ne pokazuje da je Komisija od Chiquite zahtijevala više nego što je potrebno u sklopu suradnje koja se očekuje od podnositelja zahtjeva za oslobađanje od kazni (vidjeti gornje točke 121. do 126.). Izvadak koji navode tužitelji mora k tome biti smješten u kontekst čitave izjave, u sklopu koje su se A1 i A2 branili od Komisijinog propitivanja Chiquitine volje za suradnjom te su objasnili da Komisija ne može očekivati da C1 tijekom pretrage bude veoma susretljiv jer je Komisija izričito zahtijevala da C1 ne bude prethodno obaviješten kako bi sačuvala određeni element iznenađenja. Izjave Chiquitinih odvjetnika kao i samog C1-a o toj situaciji stoga pokazuju da se C1, kao pojedinac, osjećao napadnutim te je pretragu doživio kao „neprijateljsku“, sve dok mu odvjetnici nisu objasnili da je Chiquita bila odlučila surađivati s Komisijom te da stoga u svojim izjavama može biti skloniji suradnji.

156    Na trećem mjestu, tužitelji navode da je Komisija koristila višestruka sredstva prisile, koja su se sastojala u tome da je Komisija Chiquiti u više dopisa navela da će provesti pretrage u njenim prostorima te ispitati njene zaposlenike, od nje zahtijevala da u ovom predmetu podnese dokumente koje je već bila podnijela u predmetu vezanom uz Sjevernu Europu (predmet COMP/39188 – Banane) te je potvrdila da je dokumente navedenog predmeta bila dodala u spis ovog predmeta.

157    Ponajprije, valja utvrditi da je Komisija, a da se tužitelji usprotivili nisu tome usprotivili u replici, u točki 34. odgovora na tužbu navela da su navodi tužitelja prema kojima je Komisija Chiquiti uputila više dopisa kako bi je obavijestila o budućim pretragama činjenično netočni. Komisija u tom pogledu ponavlja tvrdnju koja je iznesena u uvodnoj izjavi 82. pobijane odluke, prema kojoj je jedino 26. studenoga 2007. usmeno obavijestila Chiquitu da će za dva dana doći u prostore Chiquite te da želi razgovarati s C1-om. Ta se radnja čini opravdanom kako bi omogućila Chiquiti da osigura da C1 toga dana bude prisutan te ne može sama po sebi predstavljati nedopušteno sredstvo pritiska na podnositelja zahtjeva za oslobađanje od kazni. Nadalje, zahtjev da Chiquita ponovno podnese dokumente koje je već bila podnijela u predmetu COMP/39188 – Banane nije nezakonit, već predstavlja nužan preduvjet za korištenje navedenih dokumenata u okviru ovog predmeta, kao što proizlazi iz sudske prakse navedene u gornjim točkama 53. i 54. Konačno, navodi tužitelja da je Komisija obavijestila Chiquitu da je bila dodala dokumente iz predmeta COMP/39188 – Banane u spis ovog predmeta nisu ničime potkrijepljeni te oni stoga ne mogu dokazati da je Komisija počinila zlouporabu ovlasti.

158    Na četvrtom mjestu, dijelovi spisa koje tužitelji navode izvan njihova konteksta ne mogu dokazati da je Komisija izvršila nedopušteni pritisak na podnositelja zahtjeva za oslobađanje od kazni.

159    Kao prvo, Chiquitine izjave u predmetu COMP/39188 – Banane, na koje se pozivaju tužitelji prema kojima „cijene za Ujedinjenu Kraljevinu Velike Britanije i Sjeverne Irske/Irsku, Južnu Europu i Francusku nisu bile priopćene konkurentima“ (prilog A.19., str. 2585.), opisuju način na koji je Chiquita četvrtkom ujutro javljala svoje referentne cijene konkurentima. Međutim, kako se u predmetu COMP/39482 – Egzotično voće nije radilo o referentnim cijenama, izjave koje je Chiquita dala u ovom predmetu ne proturječe izjavama koje je dala u predmetu COMP/39188 – Banane.

160    Kao drugo, izjave A2-a, Chiquitinog odvjetnika na raspravi, na koje se tužitelji također oslanjaju i u sklopu kojih je A2 potvrdio da očitovanja o razdoblju prije 8. travnja 2005., „ne idu nužno u prilog argumentaciji Komisije“, tiču se mogućnosti da Komisija obavi dodatni razgovor s C1-om nakon Chiquitinog odgovora na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, činjenica koje bi C1 mogao komentirati tijekom takvog razgovora te općenitije, potrebe da Chiquita komentira činjenice koje se tiču razdoblja prije 8. travnja 2005., datuma njenog zahtjeva za oslobađanje od kazni. A2 je zatim izjavio da je Chiquita bila smatrala da je predlaganje dvaju razgovora između Komisije i C1-a bilo dostatno glede Chiquitinih obveza kao podnositelja zahtjeva za oslobađanje od kazni, posebice s obzirom na to da je Chiquita bila odlučila komentirati samo činjenice nakon 8. travnja 2005. koje su iznijete u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku. U tom kontekstu, izjava da očitovanja o ranijem razdoblju „ne idu nužno u prilog argumentaciji Komisije“ ne može biti tumačena kao izjava da prije 8. travnja 2005. nije bilo povrede. Upravo suprotno, A2 je na raspravi jasno naveo da Chiquita ne osporava činjenicu da je do povrede došlo prije 8. travnja 2005., ali da osporava činjenicu da se je povreda nastavila nakon tog datuma

161    Kao treće, izjavu A2-a na raspravi, na koju upućuje bilješka br. 25 replike, prema kojoj „[p]rema gledištu Chiquite, čini se da je OU za tržišno natjecanje od početka zauzeo unaprijed određeno stajalište“, „kako bi podupro svoju teoriju o ovom predmetu, OU za tržišno natjecanje je od Chiquite [bio] tražio [da surađuje] kako bi pronašla podatke i dokaze koji idu u prilog“, „međutim, na Komisiji je da svoje zaključke temelji na dokazima koji su joj bili podneseni, a ne da ih mijenja i koristi podnositelja zahtjeva za oslobađanje od kazni kako bi ih poduprla“ te „ako podaci koji su dobiveni i podneseni od strane Chiquite ne odgovaraju gledištu koje je GU za tržišno natjecanje unaprijed zauzeo u tom predmetu, Chiquita za to ne može biti odgovorna“, treba sagledati u njihovu kontekstu koji čini Chiquitina obrana nakon obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku u ovom predmetu te mogućnost da joj ne bude dodijeljeno oslobađanje od kazni u navedenom predmetu. Štoviše, zadnja rečenica koju navode tužitelji završava kako slijedi: „[U] slučaju da podaci koji su dobiveni i podneseni od strane Chiquite ne odgovaraju gledištu koje je GU za tržišno natjecanje unaprijed zauzeo u tom predmetu, Chiquita za to ne može biti odgovorna te joj GU za tržišno natjecanje zbog toga ne može odbiti dodjelu oslobađanja od kazni.“ Isto se odnosi i na izjave A2-a koje su navedene u bilješkama br. 45 i 46 replike, koje čine sastavni dio argumentacije koja osporava razdvajanje tog predmeta na dva predmeta, jer bi to dovelo do toga da se Chiquiti, kojoj je dodijeljeno uvjetno oslobađanje od kazni za čitavo unutarnje tržište, ukine oslobađanje od kazni za jedan dio unutarnjeg tržišta.

162    Na petom mjestu, tužitelji se protive Komisijinom korištenju dokumenta iz spisa predmeta COMP/39188 – Banane, koji je pribavljen tijekom nenajavljene pretrage provedene u prostorijama LVP‑a u sklopu navedenog predmeta, a koji se sastoji od poruke elektroničke pošte poslane 11. travnja 2005. u 9 sati i 57 minuta, u kontekstu Komisijinog upravljanja Chiquitinom suradnjom.

163    Kao prvo, predstavnici Komisije su u studenome 2007. tijekom pretrage u prostorijama Chiquite Italia obavijestili njezine zaposlenike o postojanju dokumenta koji dokazuje nezakonito ponašanje Chiquite i tužitelja, a koji se sastoji od poruke elektroničke pošte poslane 11. travnja 2005. u 9 sati i 57 minuta, iako taj dokument nije bio stavljen u istražni spis ovog predmeta.

164    Komisija tvrdi da tijekom pretraga u studenome 2007. nijedan primjerak poruke elektroničke pošte poslane 11. travnja 2005. u 9 sati i 57 minuta nije bio uručen Chiquiti te da su njeni agenti samo uputili Chiquitu da dokument koji ukazuje na tajne kontakte oko 11. travnja 2005. može naći u spisu predmeta COMP/39188 – Banane (uvodna izjava 248. pobijane odluke). Međutim, Chiquita je kao adresat obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u navedenom postupku već imala pristup predmetnom dokumentu, a omogućavanje Chiquiti da pristupi spisu je bilo zakonito te čak obvezno temeljem članka 27. stavka 2. Uredbe br. 1/2003. Nadalje, Komisija tvrdi da je mogla koristiti navedeni dokument u svrhu daljnjeg vođenja postupka koji je doveo do usvajanja pobijane odluke s obzirom na to da je temeljem sudske prakse ovlaštena prikupljati dokaze iz drugih istraga te s obzirom na to da članak 28. stavak 1. Uredbe br. 1/2 ne zabranjuje pokretanje istrage u svrhu provjere ili nadopune podataka za koje je Komisija slučajno saznala tijekom prethodne provjere.

165    Valja napomenuti da su Chiquita i C1 na raspravi potvrdili tvrdnju Komisije da tijekom pretraga u studenome 2007. nijedan primjerak predmetnog dokumenta nije bio uručen Chiquiti i da su njeni agenti zaduženi za sastanak samo uputili Chiquitu da dokument koji ukazuje na tajne kontakte oko 11. travnja 2005. može naći u spisu predmeta vezanog uz Sjevernu Europu te da tužitelji tome nisu proturječili. S obzirom na već navedenu sudsku praksu prema kojoj se Komisija može osloniti na indicije iz jednog predmeta kao na polaznu točku istrage u drugom predmetu (vidjeti gornje točke 53. i 54.), kao i s obzirom na sudsku praksu prema kojoj se obveza suradnje podnositelja zahtjeva za oslobađanje od kazni proteže na čitav postupak i podrazumijeva obvezu reagiranja na nove okolnosti (vidjeti gornje točke 121. do 126.), činjenica da se Komisija oslonila na dokument koji se nalazi u spisu drugog predmeta kako bi podnositelju zahtjeva za oslobađanje od kazni postavila pitanje nije nezakonita.

166    Kao drugo, tužitelji kritiziraju činjenicu da je Komisija kasnije zaposlenicima Chiquite pokazala dvije verzije poruke elektroničke pošte poslane 11. travnja 2005. u 9 sati i 57 minuta, predlažući da one predstavljaju dokaz tajnih kontakata između P1-a i C1-a.

167    U tom pogledu, valja napomenuti da je Komisija u uvodnoj izjavi 248. pobijane odluke potvrdila da je jedan primjerak predmetne poruke elektroničke pošte bio dostavljen Chiquiti nakon slanja pregleda stanja kako bi joj se omogućilo da se izjasni o tom dokumentu koji može pokazati da je Chiquita nastavila sudjelovati u povredi nakon što je bila podnijela zahtjev za pokajnički program.

168    Međutim, iz Chiquitine izjave od 5. ožujka 2009., kao i iz njene izjave na raspravi, proizlazi da je Chiquita prije slanja pregleda stanja zaprimila verziju poruke elektroničke pošte koja nije bila klasificirana oznakom tajnosti u kojoj je bilo navedeno da sva anonimizirana imena pripadaju zaposlenicima Pacifica te da je tek nakon slanja pregleda stanja zaprimila verziju iz koje je proizlazilo da se jedno od anonimiziranih imena odnosi na C1 te da je tek u tom trenutku shvatila da taj dokument može predstavljati dokaz nastavka Chiquitinog sudjelovanja u povredi nakon zahtjeva za oslobađanje od kazni.

169    Usporedno čitanje razmjene dopisa između tužitelja i Komisije koja se je odvijala 17. listopada i 6. i 14. studenoga 2008. te odgovora tužitelja od 14. kolovoza 2008. i od rujna 2008. na Komisijine zahtjeve za podatke otkriva da je Komisija od Pacifica zahtijevala da dostavi verziju predmetne poruke elektroničke pošte koja nije bila klasificirana oznakom tajnosti.

170    Iz razmatranog u gornjoj točki 103. i sljedećima, kao i iz navedenih dokumenata iz spisa, proizlazi da je u vrijeme kada je Komisija poslala Chiquiti predmetnu poruku elektroničke pošte ta je poruka elektroničke pošte već bila dostavljena u okviru ovog predmeta od strane tužitelja, zbog čega je Komisija bila ovlaštena koristiti je naspram Chiquite. Komisiju se u tom pogledu ne može kritizirati što je Chiquiti dostavila dokument u verziji koja nije bila klasificirana oznakom tajne, u kojem su imena zaposlenika Pacifica anonimizirana kako bi se sačuvala njihova tajnost.

171    Međutim, jednako se opravdanim čini da je Komisija, nakon što je Chiquiti pokazala verziju dokumenta u kojem su sva imena bila anonimizirana i u kojoj je pogreškom bilo naznačeno da sve imena pripadaju zaposlenicima Pacifica, Chiquiti dostavila verziju iz koje je proizlazilo da se jedno od tih imena odnosi na C1 jer je Chiquita jedino tako, s jedne strane, mogla shvatiti da je dokument mogao potvrditi protutržišne kontakte između Pacifica i Chiquite nakon njezina zahtjeva za oslobađanje od kazni i, s druge strane, izjasniti se o dokazu koji je mogao dovesti do odbijanja zahtjeva za oslobađanje od kazni u ovom predmetu. Čini se opravdanim da je Komisija Chiquiti dala tu mogućnost u okviru razmatranja njezina zahtjeva za oslobađanje od kazni pa tužitelji stoga ne mogu Komisiji osnovano prigovoriti da je u tom pogledu izvršila nezakonit utjecaj na podnositelja zahtjeva za oslobađanje od kazni.

172    Iz cjeline navedenih razmatranja proizlazi da je drugi tužbeni razlog potrebno odbiti.

C –  O tužbenom razlogu koji se temelji na nedostatku dovoljnih dokaza o povredi članka 101. stavka 1. UFEU‑a

173    Tužitelji navode da Komisija nije u dovoljnoj mjeri utvrdila da njihovo ponašanje predstavlja povredu članka 101. stavka 1. UFEU‑a te da stoga nije ispunila teret dokaza koji joj nameće članak 2. Uredbe br. 1/2003.

174    Ovaj je tužbeni razlog podijeljen u dva dijela. U okviru prvog dijela tužitelji tvrde da dokazi koje je Komisija predočila ne podupiru činjenice koje je Komisija opisala. U okviru drugog dijela tužitelji tvrde da činjenice ovog predmeta ne predstavljaju povredu članka 101. UFEU‑a. Kao prvo, Komisija nije uspjela dokazati da su tužitelji bili uključeni u sporazum i/ili usklađeno djelovanje. Kao drugo, Komisija nije utvrdila koje je ponašanje, u kojem su sudjelovali tužitelji, imalo protutržišni cilj ili učinak. Kao treće, Komisija nije dokazala da to ponašanje predstavlja jedinstvenu i trajnu povredu.

1.     Prvi dio, koji se temelji na pogrešnoj ocjeni dokaza

a)     Uvodna očitovanja

 Načela vezana uz teret dokaza

175    Iz članka 2. Uredbe br. 1/2003, kao i iz ustaljene sudske prakse, proizlazi da u području prava tržišnog natjecanja u slučaju spora o postojanju povrede Komisija mora pružiti precizne i dosljedne dokaze kako bi potkrijepila uvjerenje da je počinjena povreda (presude Suda od 17. prosinca 1998., Baustahlgewebe/Komisija, C‑185/95 P, Zb., str. I‑8417., t. 58.; od 6. siječnja 2004., BAI i Komisija/Bayer, C‑2/01 P i C‑3/01 P, Zb., str. I‑23., t. 62., i od 22. studenoga 2012., E.ON Energie/Komisija, C‑89/11 P, t. 71.; presuda Općeg suda od 17. rujna 2007., Microsoft/Komisija, T‑201/04, Zb., str. II‑3601., t. 688.).

176    U tom pogledu, Komisija mora pribaviti dovoljno precizne i usklađene dokaze na kojima će se temeljiti čvrsto uvjerenje o tome da je došlo do navodne povrede (vidjeti u tom smislu presude Suda od 28. ožujka 1984., Compagnie royale asturienne des mines i Rheinzink/Komisija, 29/83 i 30/83, Zb., str. 1679., t. 20., i od 31. ožujka 1993., Ahlström Osakeyhtiö i dr./Komisija, C‑89/85, C‑104/85, C‑114/85, C‑116/85, C‑117/85 i C‑125/85 do C‑129/85, Zb., str. I‑1307., t. 127.; Općeg suda od 21. siječnja 1999., Riviera Auto Service i dr./Komisija, T‑185/96, T‑189/96 i T‑190/96, Zb., str. II‑93., t. 47.; od 27. rujna 2006., Dresdner Bank i dr./Komisija, T‑44/02 OP, T‑54/02 OP, T‑56/02 OP, T‑60/02 OP i T‑61/02 OP, Zb., str. II‑3567., t. 62., i od 15. prosinca 2010., E.ON Energie/Komisija, T‑141/08, Zb., str. II‑5761., t. 48.).

177    Međutim, važno je naglasiti da svaki od dokaza koje je Komisija podnijela ne mora nužno zadovoljiti te kriterije u odnosu na svaki element povrede. Dovoljno je da skup indicija na koje se institucija poziva, ocijenjenih zajedno, odgovara tom zahtjevu (vidjeti presudu Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija, t. 48. supra, t. 513. do 523., i presuda Dresdner Bank i dr./Komisija, t. 176. supra, t. 63. i navedenu sudsku praksu).

178    U tom pogledu, treba istaknuti da Komisija može voditi računa o dokazima koji se ne odnose na razdoblje trajanja povrede ako ti dokazi čine skup dokaza na koji se Komisija poziva kako bi dokazala navedenu povredu (vidjeti u tom smislu presudu Općeg suda od 2. veljače 2002., Denki Kagaku Kogyo i Denka Chemicals/Komisija, T‑83/08, t. 193.) te da se Komisija može pozvati na činjenične okolnosti nakon protutržišnog ponašanja kako bi potvrdila sadržaj objektivnog elementa dokaza (presuda Općeg suda od 27. rujna 2005., Guardian Industries i Guardian Europe/Komisija, T‑82/08, točka 55.).

179    Vodeći računa o općoj poznatosti zabrane protutržišnih sporazuma, ne može se zahtijevati od Komisije da dostavi dokumente koji izričito dokazuju uspostavljanje kontakta gospodarskih subjekata o kojima je riječ. Nepotpuni se i malobrojni dokazi kojima raspolaže Komisija moraju u svakom slučaju moći nadopuniti dedukcijom koja omogućuje rekonstrukciju relevantnih okolnosti. O postojanju protutržišnog djelovanja ili sporazuma može se stoga zaključiti iz određenog broja podudarnosti i indicija koje, promatrane kao cjelina i u nedostatku drugog dosljednog objašnjenja, mogu tvoriti dokaz povrede pravila tržišnog natjecanja (vidjeti u tom smislu presudu Suda od 7. siječnja 2004., Aalborg Portland i dr./Komisija, C‑204/00 P, C‑205/00 P, C‑211/00 P, C‑213/00 P, C‑217/00 P i C‑219/00 P, Zb., str. I‑123., t. 55. do 57., i presudu Dresdner Bank i dr./Komisija, t. 176. supra, t. 64. i 65.).

180    Točno je da je, kada se Komisija oslanja samo na ponašanje dotičnih poduzetnika na tržištu kako bi utvrdila postojanje povrede, dovoljno da potonji dokažu postojanje okolnosti koje bacaju drukčije svjetlo na činjenice koje je utvrdila Komisija, omogućujući na taj način još jedno prihvatljivo objašnjenje činjenica koje je Komisija uzela u obzir pri zaključivanju o postojanju povrede pravila Unije o tržišnom natjecanju (vidjeti presudu JFE Engineering i dr./Komisija, t. 42. supra, t. 186. i navedenu sudsku praksu). Također, ako Komisija utvrdi povredu pravila o tržišnom natjecanju oslanjajući se na pretpostavku da se utvrđene činjenice ne mogu objasniti drukčije nego postojanjem protutržišnog postupanja, sud Unije poništit će odluku o kojoj je riječ ako zainteresirani poduzetnici ponude argumente koji bacaju drukčije svjetlo na činjenice koje je utvrdila Komisija dopuštajući na taj način još jedno prihvatljivo objašnjenje činjenica koje je Komisija uzela u obzir pri zaključivanju o postojanju povrede. U takvom se slučaju, naime, ne može smatrati da je Komisija dokazala postojanje povrede prava tržišnog natjecanja (vidjeti u tom smislu presude Compagnie royale asturienne des mines i Rheinzink/Komisija, t. 176. supra, t. 16.; Ahlström Osakeyhtiö i dr./Komisija, t. 176. supra, t. 126. i 127., i od 22. studenoga 2012., E.ON Energie/Komisija, t. 175. supra, t. 74.).

181    Međutim, kada se Komisija prilikom utvrđivanja povrede prava tržišnog natjecanja temelji na dokazima u pisanom obliku, na dotičnim je poduzetnicima da ne samo ponude uvjerljivu alternativu Komisijinoj tezi, već i da se pozovu na nedostatnost pribavljenih dokaza u pobijanoj odluci za utvrđivanje povrede (presude Općeg suda od 20. travnja 1999., Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija, T‑305/94 do T‑307/94, T‑313/94 do T‑316/94, T‑318/94, T‑325/94, T‑328/94, T‑329/94 i T‑335/94, Zb., str. II‑931., t. 725. do 728.; JFE Engineering i dr./Komisija, t. 42. supra, t. 187., i od 15. prosinca 2010., E.ON Energie/Komisija, t. 176. supra, t. 55.).

182    U pogledu dokaza koji mogu biti predloženi za utvrđivanje povrede članka 101. UFEU‑a, valja iznova podsjetiti da je načelo koje prevladava u pravu Unije načelo slobodne ocjene dokaza (vidjeti gornju točku 42. i navedenu sudsku praksu). Osobito, nijedna odredba ni opće načelo prava ne zabranjuje Komisiji da se protiv poduzetnika pozove na izjave drugog optuženog poduzetnika. Kad to ne bi bio slučaj, teret dokaza za ponašanja protivna članku 101. UFEU‑a, koji snosi Komisija, bio bi neodrživ i nespojiv s Komisijinom zadaćom nadzora nad pravilnom primjenom tih odredbi, koja joj je dodijeljena Ugovorima (vidjeti u tom smislu presudu JFE Engineering i dr./Komisija, t. 42. supra, t. 192.).

183    Konačno, glede dokazne vrijednosti koju treba dodijeliti različitim dokaznim sredstvima, valja napomenuti da je jedini relevantni kriterij za ocjenu slobodno podnesenih dokaza njihova vjerodostojnost (vidjeti presudu Općeg suda od 8. srpnja 2004., Mannesmannröhren‑Werke/Komisija, T‑44/00, Zb., str. II‑2223., t. 84. i navedenu sudsku praksu; presude od 8. srpnja 2004., Dalmine/Komisija, t. 42. supra, t. 72., i JFE Engineering i dr./Komisija, t. 42. supra, t. 273.). Prema općim pravilima u području dokazivanja, vjerodostojnost i time dokazna vrijednost dokumenta ovise o njegovu podrijetlu, okolnostima njegova sastavljanja, njegovu adresatu i o smislenosti i vjerodostojnosti njegova sadržaja (presuda Općeg suda od 15. ožujka 2000., Cimenteries CBR i dr./Komisija, T‑25/95, T‑26/95, T‑30/95 do T‑32/95, T‑34/95 do T‑39/95, T‑42/95 do T‑46/95, T‑48/95, T‑50/95 do T‑65/95, T‑68/95 do T‑71/95, T‑87/95, T‑88/95, T‑103/95 i T‑104/95, Zb., str. II‑491., t. 1053.). Osobito veliku važnost treba pridati okolnosti da je dokument sastavljen na temelju svoje neposredne veze s činjenicama (presude Općeg suda od 11. ožujka 1999., Ensidesa/Komisija, T‑157/94, Zb., str. II‑707., t. 312., i od 16. prosinca 2003., Nederlandse Federatieve Vereniging voor de Groothandel op Elektrotechnisch Gebied i Technische Unie/Komisija, T‑5/00 i T‑6/00, Zb., str. II‑5761., t. 181.) ili putem neposrednog svjedoka tih činjenica. Nadalje, izjave koje su protivne interesu onoga tko ih je izjavio načelno je potrebno smatrati posebno pouzdanim dokazima (presuda JFE Engineering i dr./Komisija, t. 42. supra, t. 207., 211. i 212.).

184    Prilikom ocjene dokaza koje je prikupila Komisija, postojanje sumnje na strani suda treba ići u korist poduzetnika na kojeg se odnosi odluka o utvrđenju povrede. Sud, prema tome, ne može zaključiti da je Komisija dokazala postojanje predmetne povrede u skladu s pravnim standardima ako o tom pitanju kod njega još uvijek postoji sumnja, osobito kada je riječ o postupku po tužbi za poništenje odluke kojom se izriče novčana kazna (presude JFE Engineering i dr./Komisija, t. 42. supra, t. 177.; Dresdner Bank i dr./Komisija, t. 176. supra, t. 60., i od 15. prosinca 2010., E.ON Energie/Komisija, t. 176. supra, t. 51.).

185    U potonjoj je situaciji nužno voditi računa o načelu pretpostavke nedužnosti, koje je sada sadržano u članku 48. stavku 1. Povelje o temeljnim pravima, i koje se primjenjuje osobito na postupke povodom povreda pravila tržišnog natjecanja primjenjivih na poduzetnike, u kojima se mogu odrediti novčane kazne ili periodični penali (presude Suda od 8. srpnja 1999., Hüls/Komisija, C‑199/92 P, Zb., str. I‑4287., t. 149. i 150.; Montecatini/Komisija, C‑235/92 P, Zb., str. I‑4539., t. 175. i 176., i od 22. studenoga 2012., E.ON Energie/Komisija, t. 175. supra, t. 72. i 73.; presuda JFE Engineering i dr./Komisija, t. 42. supra, t. 178.).

186    Pritužbe koje navode tužitelji valja ispitati s obzirom na ta razmatranja.

 Dokazi koje u ovom slučaju iznosi Komisija

187    Valja podsjetiti da je u uvodnim izjavama 94. i 95. pobijane odluke Komisija navela da su tijekom razdoblja od 28. srpnja 2004. do najmanje „15. tjedna komercijalizacije“ u 2005. Chiquita i Pacific uskladili svoje tržišne strategije u Grčkoj, Italiji i Portugalu, usklađujući cjenovne strategije glede budućih cijena, razina cijena, kretanja i/ili trendova cijena te su razmijenili podatke o budućem ponašanju tržišta s obzirom na cijene. Komisija tvrdi da je usklađeno djelovanje uspostavljeno na sastanku Chiquite i Pacifica 28. srpnja 2004. te da su se stranke nakon tog događaja odmah upustile u druge tajne kontakte. Također, dokazi naznačuju da su se tijekom razdoblja od veljače do početka travnja 2005. Chiquita i Pacific u takve kontakte upuštali gotovo svaki tjedan.

188    Komisija u uvodnoj izjavi 96. pobijane odluke navodi da se glavni dokazi usklađenog djelovanja sastoje u sljedećem:

–        dokumentima koji su pribavljeni tijekom pregleda koje je u okviru nacionalne istrage provela talijanska Guardia di Finanza (P1-ove bilješke);

–        dokumentima pribavljenima tijekom pregleda koje je Komisija provela od 28. do 30. studenoga 2007. i izjava danih tijekom tih pregleda;

–        izjava poduzetnika podnositelja zahtjeva za oslobađanje od kazni, Chiquite;

–        odgovora na zahtjeve za podatke te kasnijim podnescima Chiquite.

189    Komisija nadalje razlikuje dokaze o cjelokupnoj povredi, koji se sastoje od izjava Chiquite (uvodne izjave 97. do 101. pobijane odluke), dokaze o sastanku od 28. srpnja 2004., koji se sastoje od P1-ovih bilješki (uvodne izjave 102. do 120. pobijane odluke), dokaze o naknadnim kontaktima ostvarenima u kolovozu 2004., koji se sastoje od izjava Chiquite i P1-ovih bilješki (uvodne izjave 121. do 125. pobijane odluke) i, naposljetku, dokaze o drugim kontaktima ostvarenima između veljače i travnja 2005., koji se sastoje od interne poruke elektroničke pošte koju je P1 poslao P2-u 11. travnja 2005. u 9 sati i 57 minuta, koja uključuje tablicu pod nazivom „Chiquitine cijene – 2005.“, koja je sadržavala podatke o Chiquitinim cijenama za 9. do 15. tjedan 2005., te slične nedatirane tablice pronađene u uredu P2-a s podacima o 6. do 13. tjednu 2005. (uvodne izjave 126. do 139).

b)     O ocjeni dokaza u ovom slučaju

190    Tužitelji tvrde da se unatoč Komisijinim i Chiquitinim znatnim naporima pri traženju dokaza o predmetnoj navodnoj povredi u ovom slučaju, „dokazi“ u pisanom obliku o tajnim kontaktima među konkurentima koje Komisija koristi u prilog svojim navodima sastoje jedino od skromnog seta od triju rukom pisanih bilješki i interne poruke elektroničke pošte koje je napisao P1, bivši zaposlenik PFCI‑ja koji je umro prije više od godine dana prije početka Komisijine istrage. Tužitelji se također osvrću i na P1-ove bilješke o ručku od 28. srpnja 2004. te na dvije stranice njegovih bilješki iz kolovoza 2008., kao i na internu poruku elektroničke pošte koju je P1 poslao P2-u 11. travnja 2005. u 9 sati i 57 minuta.

191    Vodeći računa o izostanku drugih izravnih dokaza u pisanom obliku te obrazloženog i dobro utemeljenog priznanja krivnje od strane podnositelja zahtjeva za oslobađanje od kazni, navodi se Komisije temelje jedino na njezinu tumačenju navedenih rukom pisanih bilješki i poruke elektroničke pošte. Međutim, Komisija je potpuno pogrešno protumačila navedene dokumente zato što ih je odvojila od njihova konteksta i poopćila njihov tajnovit, neprecizan i razlomljen izričaj, pri čemu je zanemarila brojne dokumente i izjave koje su joj podnijeli Chiquita i PFCI, a koje tužitelja mogu osloboditi od krivnje.

192    Tužitelji stoga tvrde da ni rukom pisane bilješke ni poruka elektroničke pošte ne predstavljaju dovoljne dokaze navodnog protutržišnog ponašanja te da je moguće ponuditi alternativno i potpuno uvjerljivo tumačenje svakog od tih dokumenata.

193    Tužitelji nadalje tvrde da Chiquitine izjave, posebice izjava C1-a, kao i dokumenti koji se nalaze u spisu, izričito proturječe tumačenju tih dokumenata koje je ponudila Komisija.

 P1-ove bilješke i poslovni ručak od 28. srpnja 2004.

–       Vjerodostojnost P1-ovih bilješki

194    Tužitelji tvrde da je vjerodostojnost P1-ovih bilješki smanjena zbog njihove prirode, kao i zbog osobe njihova autora, te da su u vrijeme ručka 28. srpnja 2004. C1 i P1 imali više legitimnih razloga da stupe u kontakt, a da bilješke, sastavljene nakon predmetnog sastanka, ne mogu predstavljati „dokaz iz vremena“ tog sastanka.

195    Na prvom mjestu, tužitelji podsjećaju da su P1-ove bilješke bile pronađene u osobnim bilježnicama zaplijenjenima na njegovoj kućnoj adresi u sklopu nacionalne porezne istrage te da te bilješke nikada nikome nisu bile dostavljene niti se o njima raspravljalo, a niti je bilo namjeravano da ikada budu dostavljene ili raspravljane. U sklopu PFCI‑ja bilo je opće poznato da je P1 „imao običaj napustiti ured, otići u lokal, tamo popiti par pića, razmišljati o događajima dana i zabilježiti na papir svoje ideje, misli i osobna razmišljanja o svom poslovnom i privatnom životu“. Tužitelji ističu da je P1 preminuo u srpnju 2006. u 32. godini života te da je stoga potrebno veoma oprezno izvoditi zaključke iz njegovih osobnih bilješki, koje mogu dovesti do najrazličitijih tumačenja, tim više što su bilješke veoma tajnovite, nedosljedne i nepotpune, a usto sadržavaju brojne pravopisne i gramatičke pogreške koje pokazuju da njihov autor nije bio izvorni govornik engleskog jezika.

196    Nadalje, tužitelji ustraju u tome da je P1 imao samo 26 godina kad se zaposlio u Pacificu te da je bio nov u sektoru trgovine bananama, u kojem dominiraju iskusni poslovni ljudi na koje je P1 ostavio dojam „izgubljenosti“ i „blage prestrašenosti“. Iako je bio „marljiv i precizan“, također je bio „osjetljiv, sitničav te je imao visoko mišljenje o sebi“. U vrijeme poslovnog ručka od 28. srpnja 2004., P1 je za PFCI radio tek sedam mjeseci, nakon što je bio premješten iz LVP‑ovog ureda u Antwerpenu u Rim; taj prijelaz nije bio lak i P1 nije bio u dobrim odnosima sa svojim znatno iskusnijim kolegama iz prodajne odjela pa je stoga bio relativno izoliran na poslu. Unatoč tome, bio je „veoma ambiciozan“ i nastojao je zadobiti povjerenje P2-a [povjerljivo], u nadi da će mu biti dodijeljen važniji položaj u sklopu PFCI‑ja ili LVP‑a, „o čemu je često [bio] maštao“. Prema mišljenju tužitelja, te su okolnosti mogle navesti P1-a da dosta pretjeruje u svom pisanju.

197    U gornjoj je točki 183. navedeno da je jedini kriterij za ocjenu slobodno podnesenih dokaza njihova vjerodostojnost, koja ovisi o njihovu podrijetlu, okolnostima njihova nastanka, njihovu adresatu i o smislenosti i vjerodostojnosti njegova sadržaja. Također je navedeno da veliku važnost treba pridati okolnosti da je dokument sastavljen na temelju neposredne veze s činjenicama ili putem neposrednog svjedoka tih činjenica.

198    S obzirom na ta načela argumentacija tužitelja načelno ne može dovesti u pitanje vjerodostojnost P1-ovih bilješki.

199    Kao prvo, ni činjenica da se radi o osobnim bilježnicama P1-a koje se tiču ne samo autorovog poslovnog, već i privatnog života, niti činjenica da su te bilježnice pronađene na kućnoj adresi autora ne može dovesti u pitanje vjerodostojnost navedenih dokumenata.

200    Osobni karakter P1-ovih bilješki koje nisu bile namijenjene nikome drugome ne ide protiv, već, upravo suprotno, u prilog njihovoj vjerodostojnosti. Iako Opći sud može prilikom odlučivanja o nužnosti smanjivanja dokazne vrijednosti dokumenta, među ostalim, voditi računa o činjenici da je autor mogao imati osobni interes u uljepšavanju činjenica kako bi svojim nadređenima predstavio rezultat u skladu s njihovim očekivanjima (vidjeti u tom smislu presudu Dresdner Bank i dr./Komisija, t. 176. supra, t. 132.), takav se zaključak ne može primijeniti u ovom slučaju, gdje činjenica da P1-ove bilješke nisu bile namijenjene da ih itko pročita ide u prilog tezi prema kojoj one odgovaraju autorovom istinskom viđenju stvarnosti.

201    Opći sud stoga nije uvjeren argumentacijom tužitelja, prema kojoj je P1 radi svoje osobnosti te položaju u PFCI‑ju i na tržištu banana, pokušavajući „zadobiti povjerenje svojih nadređenih“, mogao imati sklonost znatnom pretjerivanju u svom bilježenju.

202    Kao drugo, iako kratkoća predmetnih bilješki, koje se sastoje od ključnih riječi, kao i činjenica da je njihov autor preminuo u srpnju 2006. (uvodna izjava 18. pobijane odluke), drugim riječima ubrzo nakon pretrage koju je Guardia di Finanza provela na njegovoj kućnoj adresu 30. svibnja 2006., tijekom koje su pronađeni predmetni dokumenti, i prije njihova prijenosa Komisiji u srpnju 2007., pa stoga nije mogao objasniti njihov sadržaj, zahtijevaju određeni oprez prilikom tumačenja tih bilješki, te okolnosti ne mogu općenito dovesti u pitanje njihovu vjerodostojnost.

203    U tom pogledu, potrebno je podsjetiti da se predmetni dokazi tiču tajnih ponašanja, koja podrazumijevaju tajne sastanke i minimalnu dokumentaciju. Vodeći računa o težini pribavljanja izravnih dokaza o tim ponašanjima, kao što su bilješke ili zapisnici sastanka za vrijeme trajanja povrede, njihova dokazna vrijednost ne može biti dovedena u pitanje samo zbog činjenice da su pisani rukom ili nepotpuni, što sadržavaju kratice i simbole te što ih je možda potrebno dodatno pojasniti ili što ih je potrebno ispitati u kontekstu drugih podataka koje posjeduje Komisija (vidjeti u tom smislu presudu Općeg suda od 16. lipnja 2011., Solvay/Komisija, T‑186/06, Zb., str. II‑2839., t. 405. i 406.).

204    U ovom slučaju, usto valja napomenuti da, protivno tvrdnjama tužitelja, P1-ove bilješke nisu nejasne, proturječne ni nedosljedne. Nadalje, činjenica da P1 nije bio izvorni govornik engleskog jezika ne može općenito dovesti u sumnju vjerodostojnost njegovih bilješki. Iako je Opći sud uzeo u obzir autorovo znanje jezika na kojem se odvijao razgovor koji je predmet zapisnika kako bi ocijenio njegovu vjerodostojnost (vidjeti u tom smislu presudu Dresdner Bank i dr./Komisija, t. 176. supra, t. 132.), u ovom slučaju ne samo da P1-ove bilješke pokazuju da je P1 dobro vladao engleskim, već je štoviše, kao što je navela Komisija a da joj tužitelji glede toga nisu proturječili, P1 diplomirao na Kalifornijskom sveučilištu (Sjedinjene Američke Države), gdje je stekao diplomu iz ekonomije (uvodna izjava 169. pobijane odluke), što je na raspravi također potvrdio i P2 iz Pacifica. U svakom slučaju, valja podsjetiti da je već presuđeno da nepostojanje datuma ili potpisa dokumenta ili činjenica da je on loše napisan ne oduzima mu svu dokaznu snagu, osobito kada njegovo podrijetlo, njegov mogući datum i njegov sadržaj mogu biti utvrđeni s dovoljnom vjerojatnošću (vidjeti u tom smislu presudu Općeg suda od 11. srpnja 2014., Sasol i dr./Komisija, T‑541/08, t. 232. i navedenu sudsku praksu).

205    Kao treće, ni mlada dob P1-a ni njegov položaj u PFCI‑ju ni općenito, u sektoru banana, ne predstavljaju argumente koji bi mogli dovesti u pitanje vjerodostojnost njegovih bilješki. Izjave C1-a koje po tom pitanju navode tužitelji ne mogu osporiti ovaj zaključak. Kao što tvrdi Komisija, a da joj tužitelji glede toga nisu proturječili, izjava C1-a, koji je bio barem 15 godina stariji od P1-a, prema kojoj je prvi dojam C1-a o P1-u bio da se radi o „mladom, prilično izgubljenom, čovjeku“ kojeg je bilo „pomalo strah“, odnosi se na njihov prvi susret na sastanku profesionalnog udruženja Associazione Nazionale Importatori Prodotti Ortofrutticoli (Nacionalno udruženje uvoznika voća i povrća, NUUVP), koje je bilo sastavljeno od iskusnih poslovnih ljudi koje C1 opisuje kao „grupu starih lisaca“. Komisija s pravom tvrdi da u tom kontekstu nije čudno da se jedna mlada i manje iskusna osoba mogla osjećati nelagodno na svom prvom sastanku.

206    Nadalje, tužitelji izokreću izjave C1-a tvrdeći da je C1 „priznao da [P1-a] nije smatrao potpuno dosljednom osobom te da se nije vidio kako s njim sklapa poslovne transakcije“. U stvarnosti, takve se negativne ocjene osobnosti P1-a, koje nisu sadržane u dijelu rasprave na koji se tužitelji pozivaju, a contrario, ne mogu izvesti samo iz pozitivne ocjene osobnosti P2-a koju je dao C1.

207    Glede tvrdnje tužitelja prema kojoj „[s]u brojne osobe potvrdile da je [( P1)], osim što je bio marljiv, točan u financijskim pitanjima i dobro organiziran, također bio osjetljiv, sitničav te je imao visoko mišljenje o sebi“, valja napomenuti da tužitelji glede toga upućuju na jednu izjavu koju je P2 dao na raspravi, a koja je bila izrečena u skladu s obranom Pacifica koju su pripremili njezini pravni savjetnici, te koja se sastoji u dovođenju u pitanje vjerodostojnosti osobe P1-a i ustrajanju na činjenici da je u svojim bilješkama bio sklon pretjerivanju u vezi sa svojom ulogom. Nadalje, čak i da je P1 imao visoko mišljenje o sebi, u gornjim točkama 199. do 201. već je utvrđeno da činjenica da su njegove bilješke bile osobne i da nisu bile namijenjene tomu da budu pročitane, čini malo vjerojatnom pretpostavku da je P1 u bilješkama pretjerao glede vlastite važnosti kako bi zadobio poštovanje svojih nadređenih. Štoviše, činjenica koju iznose sami tužitelji, da je P1 bio „točan u financijskim pitanjima“ više govori u prilog pouzdanosti njegova vođenja bilješki.

208    Kao četvrto, u istom okviru, i kao što to s pravom ističe Komisija, ni navodna izolacija P1-a na poslu, ni njegove navodne poteškoće u odnosima s kolegama, ni njegove navodne profesionalne težnje, koje se, štoviše, čine sasvim normalnima za zaposlenika njegove dobi, ne mogu narušiti vjerodostojnost njegovih bilješki. Nadalje, valja napomenuti da tužitelji, kako bi poduprli svoje navode, upućuju na dokument ograničene dokazne vrijednosti, tj. dopis koji je sastavio njihov pravni savjetnik, A3, u svrhu njihova odgovora na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku.

209    Konačno, kao peto, iz prethodnih razmatranja treba utvrditi da tužitelji nisu uspjeli iznijeti konkretne dokaze koji bi bacili sumnju na vjerodostojnosti P1-ovih bilješki, te da je, nasuprot tome, Komisija navela nekoliko dokaza koji idu u prilog vjerodostojnosti navedenih bilješki (uvodne izjave 115. do 119. pobijane odluke), a koje tužitelji nisu uspjeli osporiti. Također, Komisija tvrdi da su pouzdanost P1-ovih bilješki te marljiv i osjetljiv karakter njegova vođenja bilješki potvrđeni činjenicom da su u njima navedeni sadržaj potvrdili drugi izvori.

210    Prvo, usporedba bilješki o sastanku od 14. siječnja 2004. koje je sastavio P1, s jedne strane, i onih koje je sastavio P2, s druge strane, otkriva da se te bilješke podudaraju u više točaka (uvodna izjava 167. pobijane odluke).

211    Drugo, P1-ove bilješke o Portugalu točno navode da je u vrijeme ručka od 28. srpnja 2004. Chiquita imala agenta u Portugalu te da je planirala promijeniti tu strukturu, što potvrđuje više Chiquitinih odgovora, kao i prikaz organizacije i dokument o strateškim ciljevima tog društva za 2005.; nadalje, P1-ove bilješke opisuju portugalsko tržište kao „manje stabilno“ tržište s „najnižim cijenama“ u odnosu na druga dva predmetna tržišta, tj. Grčku i Italiju, na kojima Chiquitine banane ne uživaju status „prve kvalitete“, što je također potvrđeno odgovorom i tablicom cijena koje je dostavila Chiquita i odgovorom koji je dostavio Pacific povodom zahtjeva za podatke. Te podudarnosti P1-ovih bilješki i drugih dijelova spisa mogu biti utvrđene ne dovodeći u pitanje naknadno ispitivanje argumentacije tužitelja koja dovodi u pitanje vjerodostojnost Chiquitinih izjava.

212    Treće, P1-ove bilješke o Grčkoj točno opisuju hijerarhijsku strukturu Chiquite za to tržište (vidjeti uvodnu izjavu 10. pobijane odluke) i spominju rasprave o suradnji Chiquite i Pacifica u području otpreme glede luka Salerno (Italija) i Aigio (Grčka). Pacific priznaje da je suradnja u području otpreme u vezi tih luka bila predmetom rasprave između Pacifica i Chiquite. Interna poruka elektroničke pošte od 23. veljače 2005. koju je poslala Chiquita također svjedoči o razgovorima u području zajedničkog utovara, koji su se, prema Chiquitinim izjavama, nastavili do srpnja 2006. Glede interne poruke elektroničke pošte od 23. veljače 2005., valja napomenuti da, unatoč različitim tumačenjima stranaka te neovisno o pitanju koja je vrsta sporazuma i koje je tržište bilo predmetom rasprava koje su u njoj navedene, iz te poruke elektroničke pošte jasno proizlazi da se ona odnosi na (moguću) suradnju Chiquite i Pacifica u području zajedničkog utovara, što pokazuje da su dva konkurenta raspravljala o tom pitanju, što predmetnu poruku elektroničke pošte čini dokazom koji može potvrditi vjerodostojnost P1-ovih bilješki.

213    Nadalje, P1 je uputio na Chiquitino (moguće) smanjenje opskrbe Grčke bananama marke Consul, pa iz Chiquitine tablice proizlazi da je Chiquita doista smanjila svoju prodaju te marke banana počevši od 18. tjedna 2005.

214    Četvrto, glede P1-ovih bilješki o strateškim razgovorima Pacifica i Chiquite o talijanskom tržištu (koje među ostalim spominju „[s]manjenje Consula: 15.000/tjedan“, usredotočenost na povećanje količine Chiquite, ideju o „[d]avanju prostora Boniti“ i ideju da „Bonita pogura cijene“), tablice Chiquitinih cijena pokazuju da je Chiquita doista počela povećavati obujam prodaje svoje prvoklasne marke, Chiquite, počevši od drugog semestra 2004., te da je tijekom 2005. počela znatno smanjivati prodaju svoje niže klasne marke Consul u Italiji.

215    Nadalje, P1-ove napomene o Chiquitinoj strategiji glede Italije potvrđene su Chiquitinim internim dopisom, koji je C2 sastavio za C1 po isteku sustava dozvola koji je okončan na kraju 2005. (vidjeti uvodnu izjavu 35. na dnu stranice br. 60. pobijane odluke) i koji sadržava analizu talijanskog tržišta na početku razdoblja nakon navedenog sustava, te u kojem stoji sljedeća tvrdnja:

„Na početku uporabe novog sustava bilo bi primjereno očekivati ,uskoʾ tržište između Chiquite i Bonite. To je jedan od razloga zbog kojih se Chiquita odrekla uvoza Consula. Na žalost, iako je Chiquitino vođenje tržišta od vrha bilo konstantno, vođenje tržišta od dna je izostalo.”

216    Može se prihvatiti da taj dokument potvrđuje točnost dijela P1-ovih bilješki koji se tiče Chiquitine namjere da smanji prodaju svoje marke Consul u korist svoje marke Chiquita, a da se ne očituje o pitanju predstavlja li taj dopis dokaz Chiquitinog i Pacificovog protutržišnog ponašanja, što stranke osporavaju (uvodne izjave 118. i 119. pobijane odluke). Iz uvodnih izjava 118. do 120. pobijane odluke proizlazi da je Komisija uputila na predmetni memorandum samo kao na dokaz koji potvrđuje vjerodostojnost P1-ovih bilješki, a ne kao dokaz koji potvrđuje sklapanje ugovora na ručku 28. srpnja 2004. ili provođenje takvog sporazuma (vidjeti u tom pogledu točke 257. do 260. i sljedeće).

217    K tome, suprotno tvrdnjama tužitelja, činjenica da je taj dopis bio napisan nakon datuma P1-ovih bilješki ne umanjuje njegovu dokaznu vrijednost. Iz sudske prakse navedene u gornjoj točki 178. proizlazi da Komisija može voditi računa o dokazima koji se ne odnose na razdoblje trajanja povrede ako ti dokazi čine skup dokaza na koji se Komisija poziva kako bi dokazala navedenu povredu, a predmetni se dopis također odnosi na prošlost, dakle na razdoblje sustava licenci.

218    Tužitelji u replici ne osporavaju dokaze koji su upravo izneseni te se ograničavaju na tvrdnju da „se [P1-ove] bilješke u cijelosti ne mogu smatrati vjerodostojnim dokazom samo zbog toga što upućuju na teme koje su doista bile predmetom rasprava, ili zato što se određeni broj činjeničnih navoda o sektoru trgovine bananama može provjeriti javno dostupnim podacima“. U tim uvjetima valja utvrditi da tužitelji nisu osporili dokaze koje je iznijela Komisija i koji su navedeni u gornjim točkama 210. do 217.

219    Na drugom mjestu, tužitelji navode da su u vrijeme poslovnog ručka od 28. srpnja 2004. C1 i P1 imali više legitimnih razloga da stupe u kontakt, posebice glede budućnosti NUUVP‑a i mogućnosti zajedničke grupne nabave i otpreme, što je potkrijepljeno izjavama C1-a. U nedostatku dozvola i tražeći druge izvore opskrbe posredstvom nekolicine svojih konkurenata, Chiquita je dakle sklopila takve dogovore s drugim konkurentima i pristupila P2-u iz PFCI‑ja kako bi s PFCI‑jem sklopila takav dogovor. Budući da potonji nije pristao na taj prijedlog koji je smatrao ekonomski nepovoljnim, tužitelji tvrde da nije iznenađujuće da je C1 ponovno iskušao sreću, ovaj puta predlažući izravno sličan dogovor novopridošlom i manje iskusnom P1-u.

220    Tu je argumentaciju potrebno odbiti bez ispitivanja jesu li C1 i P1 imali legitimnih razloga da se sastanu. Dovoljno je napomenuti da iako bi takvi legitimni razlozi sigurno mogli ponuditi alternativno objašnjenje razloga njihova susreta, time ne bi umanjili koluzivni karakter njihovih kontakata glede drugih pitanja, kad bi takav karakter bio utvrđen. Kao što je Komisija napomenula u uvodnoj izjavi 147. pobijane odluke, tvrdnja da je među konkurentima bilo navodnih legitimnih kontakata ni na koji način ne isključuje da je također došlo i do tajnih kontakata. Sud je već istaknuo da se može smatrati da sporazum ima ograničavajući cilj, čak i kad mu ograničavanje tržišnog natjecanja nije jedini cilj, nego istovremeno ima druge legitimne ciljeve (vidjeti presudu Suda od 6. travnja 2006., General Motors/Komisija, C‑551/03 P, Zb., str. I‑3173., t. 64. i navedenu sudsku praksu). Kao što s pravom tvrdi Komisija, kako bi doveli u pitanje zaključke pobijane odluke tužitelji ne mogu samo pokazati da su kontakti također služili legitimnom cilju, već moraju pokazati da su služili samo legitimnom cilju.

221    Na trećem mjestu, tužitelji tvrde da P1-ove bilješke ne mogu činiti vjeran prijepis razgovora tijekom ručka 28. srpnja 2004., koji je trajao svega oko 40 do 45 minuta i koji se odvijao u blizini bučnog hotelskog bazena, s obzirom na to da, kao što je C1 potvrdio, P1 nije zapisao nijednu bilješku tijekom tog ručka koja bi se mogla smatrati „dokazom iz vremena“ tog ručka. Te su bilješke vjerojatno bile sastavljene neko vrijeme nakon sastanka, pa stoga predstavljaju osobna razmišljanja o temama o kojima se razgovaralo i odražavaju P1-ove ideje o tome kako bi djelovala grupna zajednička nabava i otprema s Chiquitom, kao što je to C1 također potvrdio.

222    Kao što je već navedeno u gornjim točkama 183. i 197., kako bi se ocijenila dokazna vrijednost dokumenta, veliku važnost treba pridati okolnosti da je dokument sastavljen na temelju neposredne veze s činjenicama ili putem neposrednog svjedoka tih činjenica. U ovom slučaju, nije osporeno da je P1 sudjelovao na ručku 28. srpnja 2004. te da stoga može biti kvalificiran kao izravni svjedok tog ručka. Usto, s obzirom na mali broj sudionika tog ručka – a to su P1, C1 i C2 – kao i s obzirom na to da je C1 bio jedini predstavnik Pacifica, P1 nije bio samo tihi svjedok, već je aktivno sudjelovao u razgovoru, što njegovu svjedočenju daje visoku dokaznu vrijednost. Činjenica da se radilo o izravnom razgovoru između tri sudionika čini malo vjerojatnom pretpostavku tužitelja da bi dokazna vrijednost svjedočenja P1-a mogla biti smanjena zbog buke tijekom ručka, što je moglo smanjiti P1-ovo razumijevanje razgovora.

223    Slijedom toga, P1-ove bilješke se mogu kvalificirati kao dokazi iz vremena ručka od 28. srpnja 2004. čak i ako nisu sastavljene za vrijeme ručka, nego nakon njega. Dovoljno je utvrditi da, kao što to s pravom tvrdi Komisija u uvodnoj izjavi 166. pobijane odluke, nije protivno prirodi dokumenta iz tog vremena da bilježi izjave koje su bile dane malo prije činjenica, a ništa u P1-ovim bilješkama ne sugerira da one, čak i da su bile napisane nakon tog događaja, ne odražavaju sadržaj razgovora koji je vođen tijekom tog događaja (vidjeti u tom smislu presudu Guardian Industries i Guardian Europe/Komisija, t. 178. supra, t. 39.). Činjenica da bilješke prate vremenski i pravilan redoslijed događaja i datuma govori uostalom u prilog tezi da su napisane u trenutku tih događaja ili ubrzo nakon njihova održavanja. Nadalje, valja podsjetiti da je u gornjoj točki 210. navedeno da barem glede jednog događaja, tj. sastanka od 14. siječnja 2004., spis sadržava bilješke koje je s jedne strane sastavio P1, a s druge strane P2, koje se podudaraju u više točaka (uvodna izjava 167. pobijane odluke).

224    Iz prethodnih razmatranja proizlazi da je argumente tužitelja koji teže općenito dovesti u pitanje vjerodostojnost P1-ovih bilješki potrebno odbiti.

–       Tumačenje bilješki o poslovnom ručku od 28. srpnja 2004. koje predlažu tužitelji

225    Tužitelji tvrde da se Komisija, pokušavajući dokazati sklapanje protutržišnog ugovora između Chiquite i PFCI‑ja, oslanja na svoje vlastito tumačenje nekoliko redaka rukom pisanih P1-ovih bilješki (uvodna izjava 105. pobijane odluke), koje su predstavljene kao „pisani dokazi iz vremena“ poslovnog ručka od 28. srpnja 2004. između C1-a i C2-a iz Chiquite i P1-a iz PFCI‑ja u restoranu Shangri la Corsetti u Rimu, koji je bio „početna točka tajnih dogovora između Chiquite i Pacifica“, dok je dokazna vrijednost tih bilješki ne samo krajnje ograničena, već ih je, štoviše, Komisija protumačila na potpuno pogrešan način s obzirom na kontekst i okolnosti u kojima ih je P1 sastavio.

226    Komisija je u pobijanoj odluci objasnila da je ručak od 28. srpnja 2004. u restoranu Shangri la Corsetti u Rimu između C1-a i C2-a iz Chiquite i P1-a iz Pacifica služio kao početna točka tajnog dogovora između Chiquite i Pacifica te da su se nakon tog sastanka C1 i P1 počeli redovito nazivati. Prema mišljenju Komisije, pisani dokazi iz tog vremena koji su vezani uz taj sastanak – tj. P1-ove bilješke (uvodna izjava 105. pobijane odluke) – pokazuju da su Chiquita i Pacific imali koristi od tog sastanka uspostavivši sustav usklađivanja cijena koji će se naknadno razviti (uvodne izjave 102. do 104. pobijane odluke).

227    Komisija tvrdi da iz tih bilješki proizlazi da su Chiquita i Pacific – označeni imenom „Bonita“ – razgovarali o svojim aktivnostima u Portugalu, Grčkoj i Italiji te uspostavili „akcijski plan“ u tri koraka za svoju daljnju suradnju. Prema tom planu, u prvom će koraku dvije stranke nakon tjedan dana stupiti u kontakt kako bi se dogovorile o cijenama u Portugalu i odlučile treba li „ostati“ na istoj razini, „povisiti“ ili „spustiti“. Taj se dio slaže s Chiquitinom izjavom da su nakon sastanka 28. srpnja 2004. C1 i P1 povremeno razmjenjivali informacije o specifičnijim kretanjima cijena za nadolazeći tjedan, koristeći se izrazima koji su dvjema strankama omogućavali da se sporazume oko toga treba li cijene povisiti ili spustiti ili ih ostaviti na istoj razini. Kao drugi korak akcijski plan pokazuje da su dvije stranke dale određenu prednost svojoj strategiji glede Italije (korištenjem izraza „gledati najprije Italiju“) te je naposljetku, u trećem koraku, u središte pozornosti stavljena njihova zajednička strategija za Grčku (korištenjem izraza „zatim Grčka“) (uvodna izjava 106. pobijane odluke).

228    Tužitelji upravo suprotno smatraju da te P1-ove bilješke o ručku od 28. srpnja 2004. odražavaju njegova vlastita razmišljanja o predmetu razgovora na tom ručku, tj. kao što potvrđuje C1, „o mogućnosti da se Chiquita opskrbljuje bananama iz Noboe u Ekvadoru“. Bilješke stoga treba tumačiti kao osobne P1-ove ideje o načinu na koji bi dogovor o zajedničkoj nabavi funkcionirao u praksi.

229    Valja podsjetiti da iz razmatranja navedenih u gornjim točkama 194. do 224. proizlazi da argumenti koje su tužitelji iznijeli kako bi općenito osporili vjerodostojnosti P1-ovih bilješki ne mogu prevagnuti, nego da je, upravo suprotno, navedenim bilješkama potrebno dodijeliti višu dokaznu vrijednost s obzirom na to da ih je napisao izravni svjedok činjenica te da njihovu vjerodostojnost potvrđuju drugi dokazi. U tim se okolnostima ne može prihvatiti pretpostavka tužitelja da se te bilješke moraju tumačiti kao da odražavaju P1-ove osobne ideje P1, a ne razgovor do kojeg je stvarno došlo na ručku 28. srpnja 2004.

230    Kao prvo, valja navesti da C1-ova tvrdnja koju navode tužitelji, prema kojoj je predmet razgovora na ručku bila „mogućnost da se Chiquita opskrbljuje bananama iz Noboe u Ekvadoru“, ne pobija Komisijino tumačenje jer ono ne niječe da se tijekom predmetnog ručka također raspravljalo o mogućnosti zajedničke opskrbe (uvodna izjava 151. pobijane odluke). Međutim, iz citata koji navode tužitelji ne proizlazi da je ta točka bila jedina tema o kojoj se raspravljalo tijekom ručka, a već je navedeno u gornjoj točki 220. da, kako bi doveli u pitanje zaključke pobijane odluke, tužitelji ne mogu samo pokazati da su kontakti također služili legitimnom cilju, već moraju pokazati da su služili samo legitimnom cilju.

231    To je tumačenje, jednako kao i ono koje se sastoji u tvrdnji da bilješke odražavaju samo P1-ove osobne ideje, s obzirom na jasnoću bilješki glede namjere Pacifica i Chiquite da usklade njihove cijene, potrebno odbiti.

232    Komisija stoga s pravom tvrdi da se tumačenje prema kojem bilješke o ručku od 28. srpnja 2004. predstavljaju P1-ova osobna razmišljanja o mogućnosti da se Chiquita opskrbljuje bananama iz Noboe u Ekvadoru ne slaže s činjenicom da iz bilješki jasno proizlazi da su Chiquita i Pacific razgovarali o svojim aktivnostima u Portugalu, Grčkoj i Italiji te da su predvidjeli „tjednu suradnju za održavanje cijena“ i uspostavili „akcijski plan“ u tri koraka prema kojem „[ć]e [P1]“ i „[C1]“ „razgovarati o Portugalu [idućeg] tjedna“ kako bi donijeli „[o]dluku o cijenama“, kako bi znali treba li ostati na istoj razini, „povisiti“ ili „spustiti“. Ovo je tumačenje u skladu s Chiquitinom izjavom od 22. svibnja 2008., prema kojoj su nakon sastanka 28. srpnja 2004. C1 i P1 povremeno razmjenjivali informacije o specifičnijim kretanjima cijena za nadolazeći tjedan, koristeći se izrazima koji su dvjema strankama omogućavali da se sporazume oko toga treba li cijene povisiti ili sniziti ili ih ostaviti na istoj razini (uvodna izjava 100. pobijane odluke), što je moguće utvrditi s rezervom, ovisno o kasnijem ispitivanju argumentacije tužitelja u vezi s Chiquitinim izjavama (vidjeti dolje točku 336. i sljedeće).

233    Kao drugo, tumačenje tužitelja prema kojem bilješke pokazuju da je C1 P1-u dao kratki prikaz portugalskog tržišta kako bi novopridošlog P1-a obavijestio o tržišnoj strukturi u koju bi PFCI bio uključen kada bi Chiquitu opskrbljivao bananama ne može biti prihvaćeno zato što ne uzima u obzir da nakon izjava da je portugalsko tržište „[n]ajmanje stabilno od triju T2 tržišta“ slijedi izjava „[t]jedna suradnja za održavanje cijena“, koju, kao što to navodi Komisija, nije moguće objasniti namjerom da se novopridošlicu obavijesti o Chiquitinoj strukturi prodaje u Portugalu.

234    Tužitelji međutim tvrde da tumačenju, prema kojem navod „tjedna suradnja za održavanje cijena“ svjedoči o činjenici da su Chiquita i Pacific dogovorili suradnju glede cijena, proturječe Chiquitina objašnjenja te cijena koju je PFCI očekivao postići u Portugalu. Stoga je uvjerljivije tumačenje da je C1 objasnio P1-u da suradnja s agentom daje naslutiti da će Chiquita s tim agentom surađivati na tjednoj bazi u svrhu odlučivanja o cijenama koje će utvrditi za portugalsko tržište. Alternativno, P1 je jednako tako možda mislio da će sklapanje ugovora o grupnoj otpremi s Chiquitom stvoriti PFCI‑ju mogućnost da održava svoje cijene ako bi se prebacio na tjednu uslugu u Portugalu.

235    Ponajprije, to je tumačenje neuvjerljivo jer je, uzimajući u obzir stadij akcijskog plana na koji upućuje korištenje navoda „razgovarati o Portugalu idući tjedan: odluka o cijenama: status quo, povisiti, sniziti. [P1]/[C1]“, očito da izraz „tjedna suradnja za održavanje cijena“ u vezi s Portugalom upućuje na dvostranu suradnju između C1-a i P1-a.

236    Nadalje, izjave Chiquite i C1-a na koje se pozivaju tužitelji, koje potvrđuju da su zajednička opskrba i zajednička otprema bile predmetom rasprava tijekom ručka, ne proturječe zaključcima koje Komisija izvodi iz P1-ovih bilješki (vidjeti u tom smislu gornju točku 230.).

237    Konačno, tužitelji tvrde da se navod „tjedna suradnja za održavanje cijena“ ne može tumačiti na način da se odnosi na suradnju među konkurentima. U protivnom bi, prema „akcijskom planu“ za Portugal, na koji upućuje navod „razgovarati o Portugalu idući tjedan: odluka o cijenama: status quo, povisiti, sniziti“, P1 i C1 tjedno morali biti u kontaktu kako bi „održavali cijene“, počevši od 32. tjedna, što Komisija nije dokazala. Štoviše, dokazi koji se nalaze u spisu, tj. P1-ove bilješke od 2. kolovoza 2004. i tjedno izvješće o cijenama u 32. tjednu 2004. izričito pokazuju da je PFCI očekivao da će morati sniziti svoje cijene u Portugalu počevši od 32. tjedna. Nadalje, Komisija je sebi u prilog zanemarila da je riječ „povisiti“ u P1-ovim bilješkama prekrižena.

238    Ovu je argumentaciju potrebno odbaciti.

239    S jedne strane, navod „tjedna suradnja za održavanje cijena“ ne može se tumačiti na način da upućuje na to da cijene u nadolazećem tjednu nužno moraju ostati na istoj razini, već upućuje na suradnju s ciljem da se općenito održi određena stabilnost cijena putem tjednih rasprava tijekom kojih mora biti odlučeno hoće li cijene idućeg tjedna ostati na istoj razini, biti povišene ili snižene (izraz „akcijski plan: razgovarati o Portugalu idući tjedan: odluka o cijenama: status quo, povisiti, sniziti“). Stoga činjenica da je Pacific očekivao da će sniziti svoje cijene u Portugalu u tjednu nakon ručka od 28. srpnja 2004. ne može dokazati da se stranke tijekom tog ručka nisu sporazumjele o suradnji glede cijena. Jednako tako, činjenica da je riječ „povisiti“ u P1-ovim bilješkama prekrižena ne može dovesti u pitanje Komisijino tumačenje, te treba napomenuti da se činjenica da je P1 prekrižio tu riječ u svojim bilješkama o „akcijskom planu“ u vezi s Portugalom za tjedan nakon sporazuma slaže s činjenicom, koju su iznijeli tužitelji, da je Pacific doista očekivao da će sniziti svoje cijene za Portugal tijekom predmetnog tjedna.

240    S druge strane, neovisno o pitanju je li Komisija bila dužna dokazati provedbu suradnje o kojoj se radi u bilješkama o ručku od 28. srpnja 2004. te ispitati dokaze o kasnijim kontaktima stranaka, dovoljno je utvrditi da činjenica da Komisija nije iznijela dokaz koji pokazuje točno da su P1 i C1 bili u kontaktu od tjedna nakon ručka od 28. srpnja 2004. ne može predstavljati dokaz činjenice da se dva čovjeka nisu dogovorila tijekom ručka.

241    Kao treće, tužitelji tvrde da bilješke o Grčkoj ukazuju da je C1 dao P1-u kratki sažetak Chiquitinih aktivnosti u Grčkoj kako bi ga uvjerio u prednosti sklapanja dogovora o zajedničkoj opskrbi. Navod „pomoći pogurati kombinaciju Chiquita/Bonita“ također je moguće shvatiti na način da je C1 privikao P1-a na ideju da u okviru dogovora o zajedničkoj opskrbi konkurentu isporučuje voće i dozvole. Budući da je Chiquita ostajala bez dozvola, bila je odlučila da smanji prodaju banana svoje marke Consul u korist banana svoje marke Chiquita za koje je mogla postići veću cijenu, što objašnjava sljedeći navod: „također smanjiti Consul. Chiquitina ideja: sve Chiquita, samo prvoklasna marka“. U tom kontekstu, navod „pomoći pogurati kombinaciju Chiquita/Bonita“ upućuje na smanjenje konkurencije za Pacificovu marku Bonita nakon Chiquitine jednostrane odluke da poveća količine svoje najbolje marke Chiquita i smanji količine svoje slabije marke Consul. Alternativno, ovaj je navod također moguće shvatiti na način da se odnosi na upute C1-a o uvjetima kvalitete banana nabavljenih od PFCI‑ja.

242    Sljedeći navodi „cijena Chiquite u Grčkoj = u Italiji“ i „oni smatraju da ona mora biti ista = za Bonitu u Italiji i Grčkoj“ nisu bitni jer ni cijene Chiquite ni cijene PFCI‑ja nisu bile iste u Italiji i Grčkoj. Te je navode stoga potrebno ispitati s obzirom na rasprave o zajedničkoj opskrbi, na način da znače da je C1 pokušao nagovoriti P1-a na sklapanje dogovora o zajedničkoj opskrbi objasnivši mu da, kad bi PFCI uvozio Chiquitine banane pod svojim licencama, te bi se banane zatim prodavale po višoj cijeni pa bi Chiquita platila Pacificu dio te cijene da mu nadoknadi nedostatak u zaradi zbog smanjenja obujma uvoza njegove marke Bonita. Ti navodi stoga ne predstavljaju dokaz da su dva konkurenta raspravljala o svojim odnosnim cjenovnim strategijama, a još manje o stvarnim cijenama na tržištu.

243    Slijedom navedenog, nijedan dio bilješki ne upućuje na to da su Chiquita i PFCI sklopili protutržišni sporazum glede cjenovnih strategija u Grčkoj, kao što ni Komisija nije također dokazala da je takav sporazum bio proveden. U tom pogledu, činjenice nedvojbeno pokazuju da se razlike u cijenama između PFCI‑ja u Grčkoj i Italiji nisu smanjile, do čega bi došlo da je navodni sporazum bio sklopljen i proveden.

244    Komisija potvrđuje da P1-ove bilješke otkrivaju da je Chiquita, glede utvrđivanja cijena u Grčkoj, navela svoj cilj da svoje cijene u Grčkoj dovede na razinu svojih cijena u Italiji gdje su bile više (kao što to naznačuje navod „cijena Chiquite u Grčkoj = u Italiji“) te je objasnila da smatra da se isti pristup treba primijeniti za Pacificove banane marke Bonita u Grčkoj i Italiji (kao što to naznačuje navod „[Chiquita] smatra da ona mora biti ista = za Bonitu u Italiji i Grčkoj“). Nadalje, prema mišljenju Komisije, pitanje kako bi Chiquitine i Pacificove cijene trebale biti međusobno povezane u Grčkoj i Italiji predstavlja veoma osjetljivo pitanje odnosnih cjenovnih strategija dvaju konkurenata (uvodne izjave 109. i 110. pobijane odluke).

245    Nadalje, Komisija pobliže navodi da pobijana odluka ne navodi da smanjenje prodaje marke Consul ili navod „pomoći pogurati kombinaciju Chiquita/Bonita“ čine dio sporazuma o utvrđivanju cijena. Stoga nije potrebno ispitati argumentaciju tužitelja koja teži dokazivanju da se smanjenje prodaje marke Consul u korist marke Chiquita temelji na Chiquitinoj jednostranoj odluci.

246    Neovisno o pitanju svjedoče li bilješke o Grčkoj sporazumu ili usklađenom djelovanju te je li Komisija bila dužna u potpunosti razlikovati ta dva oblika nezakonitog ponašanja (vidjeti u tom pogledu dalje točku 437. i sljedeće), valja utvrditi da u tim bilješkama nema naznaka koje bi išle u prilog tumačenju tužitelja prema kojem te bilješke odražavaju rasprave o podjeli viših cijena postignutih za banane marke Chiquita koje su uvezene zahvaljujući Pacificovim licencama. Upravo suprotno, iz tih bilješki proizlazi da su C1 i P1 razmijenili namjere i strategije utvrđivanja cijena te da je C1 iznio P1-u svoje gledište prema kojem Pacific mora pokušati povisiti razinu svojih cijena u Grčkoj na razinu svojih cijena u Italiji (kao što to naznačuje navod „[Chiquita] smatra da ona mora biti ista = za Bonitu u Italiji i Grčkoj“). Pitanje jesu li stvarne cijene nakon toga točno odgovarale tim namjerama u tom pogledu je nebitno, a izostanak usklađivanja cijena s time što je bilo predviđeno ni na koji način ne može pobiti zaključak da bilješke svjedoče o razmjeni namjera glede cijena u Grčkoj između Chiquite i Pacifica.

247    Kao četvrto, tužitelji najprije tvrde da se navod „izgurati Dole i Del Monte van“ u bilješkama o Italiji ne može odnositi na raspravu između C1-a i P1-a s obzirom na to da, uzimajući u obzir da su Dole i Del Monte u Italiji imali zajednički tržišni udjel od približno 40 %, očito nije uvjerljivo da bi Chiquita i PFCI, čiji je tržišni udjel na talijanskom tržištu bio svega oko 10 %, mogli raspravljati o takvoj strategiji, a još manje je dogovoriti, što je uostalom potvrdio C1, koji je na raspravi 18. srpnja 2010. glede P1-ovih bilješki koje navode misao da bi trebalo „izgurati Dole i Del Monte van“ izjavio da „je to samo tip koji ne zna o čemu govori“ te da „je to sve potpuno nerazumno“.

248    Tužitelji zatim navode da izrazi koji su korišteni u daljnjim bilješkama o smanjenju količina banana marke Consul i povećanju količina banana marke Chiquita moraju ponovno biti shvaćeni kao objašnjenja koja je C1 iznio o Chiquitinom jednostranom planu da se zbog nedostatka licenci usredotoči na unosniju prodaju banana marke Chiquita, iz kojih je P1 izveo zaključak da ta Chiquitina strategija stvara prostor za marku Bonita. Jednako tako, navodi „regulirati opskrbu (Ekvador)“ i „Bonita gura cijene“ odražavaju P1-ovu ideju da bi nabava i Chiquitinih banana u Ekvadoru omogućila Pacificu da snizi nabavne cijene u toj zemlji. Chiquita u Italiji nije smanjila količinu banana marke Consul do gotovo godine dana nakon ručka od 28. srpnja 2004., pa stoga to smanjenje ni u kojem slučaju ne može biti povezano s temom koja je raspravljana na tom ručku, niti predstavljati učinak protutržišnog djelovanja, i u svakom slučaju osobni zaključci P1-a o objašnjenjima C1-a ni na koji način ne naznačuju i ne dokazuju da je sklopljen ikakav protutržišni sporazum o podjeli tržišta ili usklađivanju cijena.

249    Konačno, tužitelji tvrde da se naznake koje su sadržane u navodima „lokalni sporazum (Italija/Portugal/Grčka)“ i „preveliko (sjedište). Nije moguće“ moraju tumačiti u okviru zajedničke opskrbe te da znače da je P1 smatrao da će biti previše složeno finalizirati sporazum o zajedničkoj opskrbi ako bi sjedišta društva Chiquita i PFCI‑ja bila uključena, kao što to pokazuje činjenica da prethodni razgovori između sjedišta Chiquite i LVP‑a nisu do doveli do sporazuma, tako da je bilo poželjnije sklopiti sporazum na lokalnoj razini.

250    Treba odmah istaknuti da iz uvodne izjave 112. pobijane odluke proizlazi da Komisija ne navodi da su se stranke sporazumjele kako bi „izgura[le] Dole i Del Monte van s [talijanskog] tržišta“, ni da bi takva namjera bila utemeljena na „sporazumu koji je sklopljen u svrhu napadanja položaja dvaju snažnih konkurenata na tržištu smanjivanjem količine banana marke ‚Consul‛, kasnijom zamjenom bananama marke ‚Bonita‛ te povećavanjem cijena“. Stoga nije potrebno ispitivati dokazuju li bilješke tu tvrdnju, niti odlučivati o vjerojatnosti mogućih objašnjenja predmetnih redaka koje je Komisija iznijela u podnesku te koje tužitelji opisuju kao „utemeljeno na pukim nagađanjima“.

251    Utoliko što je argumentaciju tužitelja moguće shvatiti u smislu da iznova pokušava osporiti vjerodostojnost P1-ovih bilješki pozivajući se na C1-ovu izjavu koja je dana na raspravi 18. srpnja 2010., prema kojoj je ideja o „[guranju] Dolea i Del Montea van“ „potpuno nerazumna“ te pokazuje da je njen autor „samo tip koji ne zna o čemu govori“, valja napomenuti da je, s jedne strane, argumentacija koja se temelji na navodnom nedostatku vjerodostojnosti P1-ovih bilješki već odbijena u gornjoj točki 194. i sljedećima i da je, s druge strane, uz rezervu kasnijeg ispitivanja argumenata tužitelja u vezi s izjavama C1-a u njihovoj cjelini (vidjeti dolje točku 336. i sljedeće), sama C1-ova izjava da je ideja o „[guranju] Dolea i Del Montea van s tržišta“ nerazumna, da je izjava koja, shvaćena u svom kontekstu i svojoj cijelosti, nije sasvim nedvosmislena i ne dokazuje da se stranke nisu dotaknule te teme ni da bilješke u cjelini ne odražavaju raspravu od ručka 28. srpnja 2004.

252    Nadalje, razlike među strankama glede tumačenja navoda „smanjenje Consula: 15.000/tjedan […] usredotočenost na povećanje količine Chiquite […] dati prostora Boniti […] regulirati opskrbu (Ekvador)“ tiču se pitanja treba li zaključiti da ti navodi odražavaju osobna P1-ova razmišljanja o C1-ovim objašnjenjima u vezi s Chiquitinom jednostranom strategijom o povećanju količine banana njene marke Chiquita, ili zajedničkom strategijom konkurenata koja ima za cilj dati prednost povećanju cijena te regulirati opskrbu u Ekvadoru mijenjanjem njihovih strategija uvoza vlastitih odnosnih marki. U tom pogledu, a da nije nužno odlučiti o argumentaciji stranaka o pitanju ostavlja li regulacija tržišta od strane CMO‑a fleksibilnost glede količine, valja utvrditi da se ne može prihvatiti tumačenje tužitelja koje smatra da bilješke prenose jednostrana objašnjenja i razmišljanja jer mu proturječi izraz „lokalni sporazum“, koji slijedi odmah iza predmetnih izvadaka, kao i izvadci iz cjelokupnih bilješki koji pokazuju da one odražavaju dvostrane odluke (vidjeti gornje točke 231., 232. i 235.).

253    Upućivanje tužitelja na činjenicu da je Chiquita počela s provedbom strategije smanjenja količine svoje marke Consul i povećanja količine svoje marke Chiquita tek godinu dana nakon ručka od 28. srpnja 2004., kao i upućivanje na C1-ove izjave koje tvrde da je ta strategija bila utemeljena samo na internim ekonomskim razlozima, manje se tiču pitanja o čemu se razgovaralo za vrijeme ručka 28. srpnja 2004., a više mogućih naknadnih zbivanja, te se stoga, kao što to s pravom ističe Komisija, tiču učinaka zabranjenog sporazuma.

254    Konačno, imajući u vidu cjelovitost bilješki kao i prethodna razmatranja, treba utvrditi da navod tužitelja, da izraze „lokalni sporazum (Italija/Portugal/Grčka)“ i „preveliko (sjedište). Nije moguće“ također treba tumačiti u okviru zajedničke opskrbe i da oni znače da je P1 smatrao da je previše složeno finalizirati sporazum o zajedničkoj opskrbi ako bi sjedišta društava Chiquita i PFCI bila uključena, kao što to pokazuje činjenica da prethodni razgovori između sjedišta Chiquite i LVP‑a nisu doveli do sporazuma, tako da je bilo poželjnije sklopiti sporazum na lokalnoj razini, treba odbaciti.

255    Kao peto, na isti način treba odbiti argumentaciju tužitelja da nijedna od rečenica koje se nalaze u bilješkama pod naslovom „Akcijski plan“ nije dovoljno jasna da bi se zaključilo da je sporazum između Chiquite i PFCI‑ja doista sklopljen te da su Chiquita i PFCI razradili akcijski plan u tri koraka za nastavak svoje suradnje. Upravo suprotno, dijelovi „akcijskog plana“ na kraju P1-ovih bilješki o ručku od 28. srpnja 2004. sastoje se od sažetka razgovora koji se odvijao tijekom navedenog ručka i strategije koju su stranke tom prilikom dogovorile.

256    Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da alternativna objašnjenja koja su ponudili tužitelji ne mogu proturječiti zaključcima koje je Komisija izvela iz P1-ovih bilješki o ručku od 28. srpnja 2004.

–       Postojanje dokaza koji mogu potvrditi postojanje protutržišnog sporazuma

257    Tužitelji tvrde da Komisija nije iznijela nijedan dokaz koji pokazuje da su Chiquita i Pacific tijekom poslovnog ručka sklopili protutržišni sporazum. Sveukupnost činjenica koje Komisija navodi kako bi dokazala da su „P1-ove bilješke dobro usidrene u stvarnosti“ spojiva je s tumačenjima koje su ponudili tužitelji. Jedini dodatni dokument koji prema mišljenju Komisije potvrđuje „[P1-ove] navode o strategiji“ jest Chiquitin interni memorandum koji je sastavio C2 nakon završetka sustava licenci, a koji sadržava analizu tržišta banana nakon okončanja navedenog sustava.

258    Prema mišljenju tužitelja, Komisijino tumačenje koje se nalazi u uvodnim izjavama 118. i 119. pobijane odluke, prema kojem navod „Bonitino je vođenje tržišta od dna potpuno izostalo“ potvrđuje da je Chiquita očekivala da će Bonita voditi tržište te da je bila razočarana rezultatima, treba odbiti jer se memorandum ne odnosi na ispitivano razdoblje. Ne može se zaključiti da je Chiquita očekivala da će se PFCI na tržištu ponašati na određeni način zbog sporazuma zaključenog na ručku 28. srpnja 2004. te je vjerojatnije objašnjenje da je PFCI jednostavno reagirao drugačije nego što je to Chiquita jednostrano očekivala. Nadalje, činjenica da memorandum navodi da je PFCI‑jevo vođenje tržišta „potpuno izostalo“ izravno proturječi Komisijinim izjavama o Chiquitinoj i PFCI‑jevoj provedbi sporazuma koji ima za cilj koordinaciju njihova ponašanja na tržištu.

259    Argumentaciju tužitelja potrebno je odbiti.

260    S jedne strane, već je gore navedeno da je Komisija uputila na predmetni memorandum samo kao dokaz koji potvrđuje vjerodostojnost P1-ovih bilješki, a ne kao dokaz koji potvrđuje sklapanje sporazuma na ručku 28. srpnja 2004., ili provođenje takvog sporazuma (vidjeti gornju točku 216.).

261    S druge strane, neovisno o činjenici da je Komisija navela da iz skupa dokaza na koje se u ovom slučaju oslanja proizlazi da su stranke kroz naknadne kontakte nastavile savjetovanje od 28. srpnja 2004. sve do 8. kolovoza 2005. (uvodne izjave 187. do 195. pobijane odluke), vezano uz same bilješke od 28. srpnja 2004., valja podsjetiti da s obzirom na prisutnost pisanog dokaza koji svjedoči protutržišnom sporazumu, Komisija nije dužna iznijeti dokaze koji potvrđuju navedeni sporazum ili njegovu provedbu, nego da je, upravo suprotno, na tužiteljima da dokažu da su dokazi koje je iznijela Komisija nedovoljni.

262    U tom pogledu, iz sudske prakse navedene u gornjoj točki 181. proizlazi da, kada se Komisija prilikom utvrđivanja povrede prava tržišnog natjecanja temelji na dokazima u pisanom obliku, na dotičnim je poduzetnicima ne samo da ponude uvjerljivu alternativu Komisijinoj tezi, već i da se pozovu na nedostatnost pribavljenih dokaza u pobijanoj odluci za utvrđivanje povrede.

263    Stoga argument tužitelja da je sama činjenica da memorandum navodi da je vođenje tržišta od strane PFCI‑ja „potpuno izostalo“ izravno proturječna izjavama Komisije o Chiquitinom i PFCI‑jevom provođenju sporazuma koji ima za cilj koordinaciju njihova ponašanja na tržištu ne može dovesti u pitanje vjerodostojnost bilješki o ručku od 28. srpnja 2004.

264    Iz navedenog proizlazi da je argumentaciju tužitelja o izostanku dokaza koji mogu potvrditi postojanje protutržišnog sporazuma potrebno odbiti, kao i u cijelosti argumentaciju o P1-ovim bilješkama i o ručku od 28. srpnja 2004.

 O kontaktima Chiquite i Pacifica nakon 28. srpnja 2004.

265    Tužitelji osporavaju tvrdnju Komisije da su kontakti vezani uz cijene bili učestaliji nego što je to navela Chiquita te da su počeli gotovo odmah nakon sastanka od 28. srpnja 2004. (uvodna izjava 121. pobijane odluke). Ni liste telefonskih poziva koje je dostavio PFCI ni dvije P1-ove bilješke koje navodi Komisija ne dokazuju da je to bio slučaj.

–       Ispisi P1-ovih telefonskih poziva

266    Valja podsjetiti da je u pobijanoj odluci Komisija navela da su se C1 i P1 nakon sastanka od 28. srpnja 2004. počeli redovito nazivati, ukupno između 15 i 20 puta od rujna 2004. do otprilike lipnja 2006., te je u tom pogledu uputila na ispise telefonskih poziva s P1-ovog mobilnog uređaja i na izjave C1-a i Chiquite koje su bile dane tijekom pretraga u studenome 2007. te 15. veljače i 22. svibnja 2008. (uvodna izjava 101., bilješka 160. pobijane odluke).

267    Komisija je navela da ispisi telefonskih poziva koje je P1 uputio sa svog mobilnog uređaja tijekom razdoblja od veljače do srpnja 2004., od listopada do prosinca 2004. i od siječnja do studenoga 2005. pokazuju da je P1 uputio četrnaest poziva C1-u i inicirao dva poziva prema Chiquiti Italija. Komisija također navodi da je Pacific tvrdio da nije u posjedu ispisa telefonskih poziva s fiksne linije, a da za mobilne uređaje može dostaviti samo ispise za 2005., te da su stoga ispisi, koji se odnose samo na P1-ove odlazne pozive C1-u ili Chiquiti, nepotpuni i ne daju potpunu sliku (uvodna izjava 101. i bilješka 159. pobijane odluke).

268    Tužitelji navode da je Komisija, iako je bila u posjedu ispisa telefonskih poziva s P1-ovog mobilnog uređaja za razdoblje od veljače do srpnja 2004., od listopada do prosinca 2004. i od siječnja do studenoga 2005., utvrdila samo četrnaest poziva od P1-a prema C1-u, koji su se svi odvili nakon 20. siječnja 2005. (bilješka 159. pobijane odluke), te da su se svega dva poziva, od čega je jedan trajao 20 sekundi, a drugi minutu i pet sekundi, odvila između 20. siječnja i 8. travnja 2005. Slijedom toga, Komisija ne može te liste poziva koristiti kako bi podržala svoj zaključak da su P1 i P2 između 28. srpnja 2004. i 8. travnja 2005. proveli protutržišni sporazum.

269    Valja odmah napomenuti da se, kao što to s pravom tvrdi Komisija, zbog nepotpunosti ispisa telefonskih poziva (vidjeti gornju točku 267.) izostanak drugih ispisa telefonskih poziva koji pokazuju kontakte između stranaka ne može tumačiti kao dokaz da do takvih kontakata nije došlo. Argument tužitelja da Komisija koristi nepotpunost ispisa telefonskih poziva kako bi opravdala tezu da je do takvih poziva došlo i da tako prebacuje teret dokaza mora u tom pogledu biti odbijen jer se Komisija ne oslanja na navedenu nepotpunost kako bi opravdala svoj zaključak o usklađenom sustavu komunikacije između stranaka, nego se oslanja na sveukupnost dokaza (vidjeti gornje točke 187. do 189.), među kojima su ispisi telefonskih poziva koji svjedoče da je došlo do dva telefonska kontakta između P1-a i C1-a u siječnju i travnju 2005.

270    Nadalje, kratkoća tih dvaju poziva ne može dokazati da razgovori nisu imali protutržišni sadržaj jer je u okviru uspostavljenog sustava razmjena moguće u kratkom vremenu priopćiti podatak o budućim namjerama glede cijena.

271    Konačno, argumentacija tužitelja da nijedan od dokaza koje je Komisija iznijela ne dokazuje tezu da su stranke redovito komunicirale od 28. srpnja 2004. mora biti analizirana nakon ispitivanja tužiteljevih idućih argumenata, posebice argumenta da C1-ove izjave izričito osporavaju da je C1 redovito komunicirao s P1-om, u kontekstu pitanja je li Komisija pravilno kvalificirala povredu u ovom slučaju kao „jedinstvenu i trajnu“ (vidjeti točku 475. u daljnjem tekstu i sljedeće).

272    Iz navedenog i uz pridržaj kasnijeg ispitivanja argumentacije tužitelja proizlazi da je potrebno odbiti argumente tužitelja koji se temelje samo na ispisima telefonskih poziva.

–       P1-ove bilješke iz kolovoza 2004.

273    Valja napomenuti da je Komisija u pobijanoj odluci navela da P1-ove bilješke pokazuju da je on u dva različita slučaja tijekom kolovoza 2004., otprilike tjedan ili dva nakon sastanka od 28. srpnja 2004., bio u kontaktu s C1-om i C2-om iz Chiquite kako bi raspravljali o budućim cijenama u Grčkoj i Italiji te o razvoju tržišta u Portugalu. Prema mišljenju Komisije, te bilješke predstavljaju dokaze prvih kontakata Chiquite i Pacifica nakon sastanka od 28. srpnja 2004. te potvrđuju da taj sastanak nije bio izolirani događaj, već da su se, u skladu s tajnim sustavom koji je na tom sastanku bio uspostavljen, stranke upustile u naknadno djelovanje kako bi ga provele (uvodne izjave 122. i 124. pobijane odluke).

274    Komisija navodi da s jedne strane iz prve od dviju bilješki (uvodna izjava 123. pobijane odluke) proizlazi da je do jednog kontakta između P1-a i C1-a, tijekom kojeg su bili razmijenjeni podaci o utvrđivanju cijena, došlo u petak 6. kolovoza 2004. (32. tjedan) i da, čak iako zbog proteka vremena nije moguće protumačiti sve podatke, ta bilješka pokazuje da su, nakon što su raspravljali o svojim rasporedima dolazaka brodova, Pacific i Chiquita raspravljali o cijenama i razmijenili podatke o njima, kao što to potvrđuje činjenica da cijene koje je spomenuo P1 (kao što je navedeno korištenjem izraza „Bonita: € 10,75 […] Chiquita € 10,75 [sadašnje] ne ispod \/ […] Grčka € 15,50- € 16,25- ista[e] razina[e]“) tijesno odgovaraju T2 cijenama koje su Chiquita i Pacific u stvarnosti postigli kod svojih glavnih klijenata u vrijeme tog kontakta (uvodna izjava 124. pobijane odluke).

275    Komisija s druge strane navodi da druga P1-ova bilješka svjedoči o drugom kontaktu Pacifica i Chiquite ubrzo nakon 11. kolovoza 2004., tijekom kojeg su P1 i C2 raspravljali barem o [stabilnim] tržišnim uvjetima na portugalskom tržištu, s obzirom na to da bilješka navodi „Chiquita [C2] […] Portugal stabilno“ te da stabilnost portugalskog sektora potvrđuju stvarne cijene koje je Chiquita postigla za zelene banane u Portugalu tijekom razdoblja od 6. do 20. kolovoza 2004. (uvodna izjava 125. pobijane odluke).

276    Tužitelji navode da Komisija zanemaruje stvarni sadržaj P1-ovih bilješki od 6. kolovoza 2004. (gornja točka 274.) te da ih tumači na način koji odgovara njenim navodima. Komisija tako iz tri jednostavna retka koji se nalaze u tim bilješkama zaključuje da su stranke raspravljale o podacima glede cijena jer se čini da cijene koje su u njima navedene odgovaraju T2 cijenama koje su Chiquita i PFCI stvarno ostvarili u Grčkoj i Italiji, ali uopće ne vodi računa o drugim cijenama i podacima sadržanima u tim bilješkama.

277    U prilog svojoj argumentaciji tužitelji s jedne strane osporavaju Komisijinu tvrdnju da cijene navedene u bilješkama odgovaraju cijenama koje su Chiquita i Pacific stvarno postigli u predmetnom razdoblju i, s druge strane, tvrde da drugi podaci sadržani u bilješkama nisu točni, da ne odgovaraju stvarnim događajima, da su bili opće poznati i da ne odgovaraju „akcijskom planu“ koji su C1 i P1 navodno sastavili 28. srpnja 2004.

278    Kao prvo, valja napomenuti da, s obzirom na liste cijena koje su stranke dostavile, ne može biti prihvaćena argumentacija tužitelja da cijene navedene u bilješkama ne odgovaraju cijenama koje su Chiquita i Pacific naplaćivali u stvarnosti. Tako bilješke navode „Bonita: 10,75 eura […] Chiquita 10,75 eura [sadašnje] ne ispod \/ […] Grčka 15,50 eura- 16,25 eura - ista[e] razina[e]“, a liste cijena potvrđuju da je:

–        za Chiquitu stvarna T2 cijena za zelene banane po kutiji koja je tijekom tjedna 33/2004 naplaćena njenim glavnim grčkim klijentima bila između 15,00‑15,50 eura, a stvarna T2 cijena za zelene banane po kutiji koja je tijekom tjedna 33/2004 naplaćena većini njenih talijanskih klijenata između 16,00‑16,25 eura;

–        za Pacific stvarna T2 cijena za zelene banane po kutiji koja je tijekom tjedna 31/2004 (kada je Pacificov brod stigao u Grčku) naplaćena njegovim glavnim grčkim klijentima bila između 10,50‑10,75 eura, a stvarna T2 cijena za zelene banane po kutiji koja je tijekom tjedna 34/2004 (kada je idući Pacificov brod stigao u Grčku) naplaćena njegovim glavnim grčkim klijentima 10,25 eura (uvodna izjava 124., bilješka na dnu stranice br. 192 pobijane odluke).

279    Prije svega, argumentacija tužitelja da cijene navede u bilješkama ne odgovaraju stvarnim Chiquitinim cijenama temelji se na uzimanju u obzir svih brojki koje se nalaze iza riječi „Chiquita“ (11,50 – 11,75 eura, 10,50 – 10,75 eura, 10,75 eura i na kraju 15,50 – 16,25 eura); međutim, sve te brojke ne odgovaraju nužno Chiquitinim cijenama. Budući da brojke između 10 i 11 eura odgovaraju cijenama koje je naplaćivao Pacific, naznaka tih brojki iza riječi „Chiquita“ može značiti da one odgovaraju cijenama koje je Chiquita savjetovala Pacificu da ih naplaćuje, što se čini da je poduprto spominjanjem izraza „ne ispod“. U tom pogledu, mora se odbaciti argument da je bilo nemoguće da PFCI u 33. tjednu s Chiquitom uskladi svoje cijene s obzirom na to da tijekom tog tjedna nije obavio nijednu prodaju u Grčkoj jer su se bilješke isto tako mogle odnositi na 31. ili 34. tjedan, tijekom kojeg su, uostalom, cijene Pacifica odgovarale cijenama koje su navedene u bilješkama. Nadalje, tužitelji nisu uspjeli osporiti tvrdnju da brojke 15,50 i 16,25 odgovaraju cijenama koje je Chiquita naplaćivala svojim grčkim i talijanskim klijentima tijekom predmetnog razdoblja. Konačno, treba odbiti argument tužitelja da se bilješke ne odnose na Italiju jer, iako nema izričitog spominjanja te zemlje, navod „Grčka 15,50 eura - 16,25 eura - ista[e] razina[e]“ i razine stvarnih cijena koje su navedene u gornjoj točki 278., pokazuju da su, kao što to s pravom tvrdi Komisija, bilješke utvrdile usporedbu Chiquitinih cijena po kutiji za Grčku i Italiju.

280    Kao drugo, tužitelji oslanjajući se na dokaze tvrde da navodi „[i]demo tamo idući tjedan. 93.000 kutija za 2 tjedna“ pod naslovom „Grčka“ i „ Bonita: 10,75 eura 0,25 (prijevoz)“ ne odgovaraju stvarnosti u pogledu određenih podataka o količini banana koje je PFCI u 2004. i 2005. isporučio u Grčkoj i troškovima prijevoza banana do Grčke te odbacuju objašnjenja koja je u tom pogledu predložila Komisija kao nagađanja koja nisu ni uvjerljiva ni vjerojatna, dok Komisija, također navodeći dokaze, tvrdi isto o tumačenjima koja su iznijeli tužitelji.

281    Valja utvrditi da je Komisija u pobijanoj odluci samo navela da je iz predmetnih bilješki proizlazilo da je u petak 6. kolovoza 2004. došlo do kontakta između P1-a i C1-a, da je iz brojnih upućivanja na buduće cijene očito da je došlo do razmjene podataka o budućem ponašanju dvaju poduzetnika glede utvrđivanja cijena, da su se raspravljani cjenovni podaci ticali cijena u Grčkoj i Italiji, što je potvrđeno činjenicom da cijene navedene u bilješkama odgovaraju stvarno postignutim cijenama te da, zbog proteka vremena, nije bilo moguće protumačiti sve druge podatke (vidjeti gornju točku 274.). Stoga, s obzirom na to da nije ni dokazano, a čak ni navedeno, da bi ti drugi podaci omogućili pobijanje tog Komisijinog tumačenja, jer tužitelji samo tvrde i pokušavaju dokazati da ti podaci „nisu točni te da ne odgovaraju stvarnim događajima“, nije nužno da Opći sud odluči o argumentaciji i dokazima koje su stranke iznijele u vezi s tim podacima.

282    Kao treće, tužitelji tvrde da, osim netočnih podataka, bilješke također sadržavaju podatke koji su u 32. tjednu bili opće poznati. Međutim, valja utvrditi da, kao što to ističe Komisija, to može samo značiti da su stranke prilikom svojih protutržišnih kontakata također razmijenile podatke koje je bilo moguće saznati iz drugih izvora. U tom pogledu, među ostalim treba napomenuti da gledište konkurenta o određenim podacima važnima za uvjete ponude i potražnje, koje je bilo moguće pribaviti na druge načine osim raspravom s dotičnim poduzetnicima te njihov utjecaj na razvoj tržišta, ne čini, prema definiciji, javno dostupnu informaciju (presuda Općeg suda od 14. ožujka 2013., Dole Food i Dole Germany/Komisija, T‑588/08, t. 279.).

283    Kao četvrto, tužitelji glede druge bilješke iz kolovoza 2004. (uvodna izjava 125. pobijane odluke) (vidjeti gornju točku 275.) tvrde da Komisija ne objašnjava kako ta bilješka dokazuje ikakav kontakt između P1-a i C1-a ili provođenje ikakvog sporazuma te da bi tvrdnja da je C2 najavio da će cijena u Portugalu ostati nepromijenjena mogla biti glasina koju je P1 čuo u uredu PFCI‑ja.

284    Međutim, ovu je argumentaciju potrebno odbiti jer se, s obzirom na sve do sada ispitane dokaze, čini opravdanim iz navoda „Chiquita [C2] […] Portugal stabilno“, koji se nalazi u drugoj bilješci iz kolovoza 2008., izvesti zaključak da je došlo do kontakta između P1-a i C2-a tijekom kojeg je C2 rekao P1-u da će cijene u Portugalu ostati stabilne, tim više što tužitelji ne iznose nijedan dokaz u prilog svojoj tvrdnji da je činjenica da je C2 najavio da će cijene ostati stabilne glasina koju je čuo od P1-a te da stabilnost stvarnih cijena koje je Chiquita postigla za zelene banane u Portugalu u razdoblju od 6. do 20. kolovoza 2004. potvrđuje lista cijena Chiquitinih agenata u Portugalu.

285    Konačno, kao peto, tužitelji tvrde da naknadni kontakti koje Komisija izvodi iz bilješki od 6. kolovoza 2004. ne odgovaraju „akcijskom planu“ koji su C1 i P1 navodno uspostavili 28. srpnja 2004. jer bi se prema Komisijinom tumačenju „akcijskog plana“ Chiquita i PFCI usredotočili na svoju zajedničku strategiju za Grčku tek nakon razmatranja svoje zajedničke strategije za Portugal i Italiju. Međutim, Komisija nije iznijela nijedan dokaz o mogućim naknadnim kontaktima glede tih dviju država.

286    Tu je argumentaciju potrebno odbiti. Naime, ne samo da dvije bilješke iz kolovoza 2004. pokazuju da su stranke također razgovarale o Portugalu (vidjeti gornje točke 283. i 284.) te implicitno o Italiji (vidjeti gornje točke 278. i 279.), kao i o Grčkoj, već štoviše, Komisija s pravom tvrdi da vjerodostojnost tih dokaza ne može biti osporena samom činjenicom da savjetovanje stranaka nije strogo pratilo redoslijed utvrđen „akcijskim planom“ od 28. srpnja 2004.

287    Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da je argumentaciju tužitelja koja ide za osporavanjem dokaza o naknadnim kontaktima Chiquite i PFCI‑ja nakon 28. srpnja 2004. potrebno odbiti.

 O dodatnim kontaktima od veljače 2005. do travnja 2005.

288    Tužitelji tvrde da se Komisija temelji na jednoj internoj poruci elektroničke pošte koju je P1 poslao P2-u 11. travnja 2005. u 9 sati i 57 minuta (uvodna izjava 127. pobijane odluke) i na jednoj nedatiranoj tablici s naslovom „Chiquitine cijene – 2005.“ (uvodna izjava 130. pobijane odluke) kako bi dokazala „odvijanje dogovora o cijenama na gotovo tjednoj bazi između 6. i 15. tjedna 2005.“, dok je te dokumente potrebno shvatiti kao mješavinu, s jedne strane, bilješki koje je sastavio P1 i, s druge strane, njegove zadaće financijskog nadzornika u sklopu PFCI‑ja i, u konačnici, njegove sklonosti pretjerivanju kako bi stekao poštovanje svojih nadređenih.

289    Tužitelji se na prvom mjestu pozivaju na dokaze koji su namijenjeni utvrđivanju da P1 nije imao nikakvu odgovornost u sklopu PFCI‑ja glede utvrđivanja cijena i da je obavljao usporednu analizu na temelju javno dostupnih podataka, na drugom mjestu iznose svoje vlastito tumačenje poruke elektroničke pošte poslane 11. travnja 2005. u 9 sati i 57 minuta koje se sastoji u tvrdnji da ništa ne upućuje na to da su podaci sadržani u toj poruci pribavljeni od Chiquite i na trećem mjestu tvrde da izjave Chiquite i C1-a potvrđuju to tumačenje.

–       Pobijana odluka

290    Valja podsjetiti da je Komisija u pobijanoj odluci navela da interna poruka elektroničke pošte koju je P1 u ponedjeljak 11. travnja 2005. (15. tjedan 2005.) u 9 sati i 57 minuta poslao svome nadređenome, P2-u ([povjerljivo]), i nedatirana tablica s naslovom „Chiquitine cijene – 2005.“, koja je sadržavala podatke o Chiquitinim cijenama od 6. do 13. tjedna 2005., dokazuju nastavak i provedbu sustava usklađivanja cijena koji su Chiquita i Pacific uspostavili na sastanku 28. srpnja 2004. Prema mišljenju Komisije, ti dokumenti zajedno pokazuju da je između P1-a iz Pacifica i C1-a iz Chiquite od veljače 2005. do početka travnja 2005. (tjedni 6/2005. do 15/2005.) došlo do dogovora o cijenama na gotovo tjednoj bazi (uvodna izjava 126. pobijane odluke).

291    Komisija objašnjava da je P1 u svojoj poruci elektroničke pošte poslanoj 11. travnja 2005. u 9 sati i 57 minuta izvijestio P2-a o sadržaju svojih skorašnjih kontakata s C1-om o zabranjenom sporazumu o cijenama (na što upućuje korištenje izraza „U daljnjem se tekstu nalaze najnoviji podaci o cijenama o kojima se raspravljalo s [C1-om]“), uključujući i o osjetljivim podacima o utvrđivanju cijena koje se tiču Chiquite (uvodna izjava 127. pobijane odluke). Komisija nadalje tvrdi da tablica koja se nalazi u poruci elektroničke pošte pokazuje Chiquitine cijene banana (na što upućuje korištenje izraza „Chiquitina cijena – 2005. […] bruto cijena u eurima“) od 9. do 15. tjedna 2005., koje su odvojeno izražene za marke (Chiquita i Consul) i zemlje (Italija, Grčka i Portugal). Glede tjedna od ponedjeljka 11. travnja 2005. do 15. tjedna, cijene su označene slovom „(f)“ za prognozu (forecast), što je pokazatelj dogovora o budućim cijenama. K tome, predviđene Chiquitine cijene u Italiji, Grčkoj i Portugalu odgovaraju T2 cijenama koje je Chiquita stvarno postigla kod svojih glavnih klijenata tijekom tog tjedna (uvodna izjava 128. pobijane odluke).

292    Komisija zatim, upućujući na Chiquitine cijene u tablici za različite tjedne, navodi da niz bilješki s objašnjenjima koja se nalaze na dnu tablice pokazuje sadržaj tajnih kontakata o budućim cijenama između P1-a i C1-a na gotovo tjednoj bazi. Bilješke glase kako slijedi: „Tjedan 10: povisit će P & S [Portugal i Španjolska] do naše razine“; „Tjedan 13: Chiquita osjeća pritisak da snizi cijene samo u Italiji (nakon Uskrsa). Obojica smo se složili da moramo održati cijene nepromijenjenima“; „Tjedan 14: Chiquita osjeća pritisak da snizi cijene u Italiji, posebice na sjeveru. Nazvao je da predloži da uskladimo strategiju za idući tjedan i pokušamo ne mijenjati“; „Tjedan 15 - […] razgovarao sam s [C1-om] i on će dati upute da sve cijene ostanu nepromijenjene“ (uvodna izjava 129. pobijane odluke).

293    Prema mišljenju Komisije, učestalost tih tajnih kontakata na gotovo tjednoj bazi tijekom razdoblja od veljače do travnja 2005., koju, među ostalim, dokazuje nedatirana tablica s naslovom „Chiquitine cijene – 2005.“, koja je bila pronađena u papirnatom obliku u uredu P2-a iz Pacifica, u istom registratoru kao i poruka elektroničke pošte poslana 11. travnja 2005. u 9 sati i 57 minuta, te koja se sastoji od ranije verzije tablice sadržane u toj poruci elektroničke pošte (uvodna izjava 130. pobijane odluke). Komisija navodi da, dok se tablica koja se nalazi u poruci elektroničke pošte poslanoj 11. travnja 2005. u 9 sati i 57 minuta odnosi na 9. do 15. tjedan 2005., nedatirana tablica s naslovom „Chiquitine cijene – 2005.“ odnosi se na 6. do 13. tjedan 2005. te sadržava iste bilješke s objašnjenjima za 10. do 13. tjedan kao i tablica iz poruke elektroničke pošte poslane 11. travnja 2005. u 9 sati i 57 minuta [na što upućuje korištenje sljedećih izraza: „Tjedan 10: povisit će P & S [Portugal i Španjolska] do naše razine“; „Tjedan 13: Chiquita osjeća pritisak da snizi cijene samo u Italiji (nakon Uskrsa). Obojica smo se složili da moramo održati cijene nepromijenjenima“]. Ta činjenica potvrđuje da je P1, kao što je P1 naveo u svojoj poruci elektroničke pošte poslanoj 11. travnja 2005. u 9 sati i 57 minuta (gdje se nalazi izraz: „U daljnjem se tekstu nalaze najnoviji podaci o cijenama o kojima se raspravljalo s [C1-om]“), u okviru svog dogovora s C1-om o tjednim cijenama zelenih banana u Portugalu, Grčkoj i Italiji redovito, gotovo na tjednoj bazi, ažurirao tablice i bilješke s objašnjenjima (uvodna izjava 131. pobijane odluke).

–       O kontekstu i okolnostima poruke elektroničke pošte poslane 11. travnja 2005. u 9 sati i 57 minuta

294    Kao prvo, tužitelji tvrde da P1 ni u jednom trenutku nije preuzeo nikakvu odgovornost za prodaju ili utvrđivanje količine ili cijena u sklopu Pacifica.

295    Ta argumentacija mora biti odbijena. Naime, potrebno je napomenuti da je Komisije tvrdila, a da joj tužitelji nisu u tome valjano proturječili, da je neovisno o njegovim odgovornostima u sklopu Pacifica P1 bio prisutan i da je sudjelovao na internim sastancima tijekom kojih je bilo raspravljano o cijenama, da je P2-a izvještavao o svojim tajnim kontaktima s Chiquitom te da je s članovima Pacificovog prodajnog tima raspravljao o cijenama, primjerice s P3-om, što dokazuje poruka elektroničke pošte poslana 11. travnja 2005. u 9 sati i 57 minuta, koja među ostalim sadržava sljedeće navode: „Obavijestio sam [P3-a] i [P4-a] da je Aldi ostao nepromijenjen u 15. tjednu“; „[P3] mi neprekidno govori da se cijene snižavaju u Italiji“.

296    Isto tako, Komisija iznosi niz dokaza koji su namijenjeni utvrđivanju izravne umiješanosti P1-a u upravu PFCI‑ja, posebice:

–        različiti izvadci iz njegovih bilješki, koji pokazuju visoku razinu njegove umiješanosti u sva područja trgovine bananama, posebice u pitanja utvrđivanja cijena, količine, licenci i isporuka, kao i u kontakte s klijentima i drugim sudionicima na tržištu (kao što su lučki operatori), koji svjedoče o njegovim raspravama sa zaposlenicima PFCI‑ja i P2-om i o njegovim poslovnim putovanjima;

–        poruka elektroničke pošte od 23. veljače 2005. koju je C1 poslao C3-u i C4-u iz Chiquite na temu uvoza, koja spominje P1-a kao kontakt osobu i posrednika između zaposlenika Chiquite i P2-a, kao i poruka elektroničke pošte poslana 11. travnja 2005. u 9 sati i 57 minuta (vidjeti gornje točke 290. do 292.);

–        niz dokumenata o pretrazi Pacifica.

297    Nadalje, valja napomenuti da Komisija ističe (uvodna izjava 324. pobijane odluke) da činjenica, da su poruka elektroničke pošte poslana 11. travnja 2005. u 9 sati i 57 minuta i nedatirana tablica koja sadržava podatke o Chiquitinim cijenama od 6. do 13. tjedna 2005. pronađene u uredu P2-a otisnute na papiru i uvezane u registrator, ukazuje na to da je Pacific koristio podatke koje je „prikupio“ P1.

298    Budući da tužitelji samo tvrde da „[P1] nije raspolagao nikakvim ovlastima za odlučivanje o prodaji, za određivanje količine ni cijena i da nije bio umiješan ni u jednu raspravu prilikom koje su se utvrđivale razine cijena“, te da „ništa u spisu ne dokazuje da je [P1] doista prenio podatke o Chiquiti timu prodajnih predstavnika, valja utvrditi da tužitelji nisu uspjeli osporiti dokaze koje je iznijela Komisija.

299    Poruka elektroničke pošte koju je 11. travnja 2005. u 11 sati i 24 minute P1 poslao P2-u te drugim članovima uprave Pacifica, a koju navode tužitelji, ne može oboriti taj zaključak. Taj dokument ne može predstavljati dokaz da P1 nije bio umiješan u utvrđivanje cijena.

300    Tužitelji u tom pogledu tvrde da je P1 u poruci elektroničke pošte poslanoj 11. travnja 2005. u 9 sati i 57 minuta napomenuo da je, iako „mu je [P3] neprekidno govori[o] da se cijene snižavaju u Italiji za 0,75 do 1,00 eura“, smatrao da „bi [PFCI] morao moći ostati na 17,00 eura u Italiji“. Međutim, poruka elektroničke pošte koja je poslana istog dana u 11 sati i 24 minute te koja sadržava tjedni izvještaj o cijenama za 15. tjedan, pokazuje da su se PFCI‑jeve cijene u Italiji stvarno snizile za 0,45 eura zbog prekomjernosti zaliha, što jasno pokazuje da, za razliku od P3-a, P1 uopće nije bio umiješan u utvrđivanje PFCI‑jevih cijena i da Chiquitine cijene, koje su ostale nepromijenjene u 15. tjednu, nisu imale nikakav odlučujući utjecaj na utvrđivanje PFCI‑jevih cijena.

301    Tu je argumentaciju već oborila Komisija u uvodnim izjavama 137. i 138. pobijane odluke, a tužitelji u svojim pismenima pred Općim sudom nisu uspjeli dovesti u pitanje Komisijina objašnjenja sadržana u navedenim uvodnim izjavama pobijane odluke. Komisija je tako navela da je svrha dviju poruka elektroničke pošte očito različita, s obzirom na to da prva poruka elektroničke pošte navodi da se cijene u Italiji općenito snižavaju, ali da postoje razlozi za pokušaj održavanja cijena nepromijenjenima, dok druga poruka elektroničke pošte, koja odražava interne rasprave o utvrđivanju Pacificovih cijena, sadržava podatke o cijenama koji su trebali biti uključeni u Pacificov tjedni izvještaj, te stoga dvije poruke elektroničke pošte pokazuju da je Pacific prije rasprava sa svojim klijentima imao jasnu ideju o razinama cijena koje njegovi zaposlenici zaduženi za prodaju trebaju primijeniti (uvodne izjave 137. i 138. pobijane odluke). Komisija stoga s pravom zaključuje da prva poruka elektroničke pošte sadržava podatke ex ante o Chiquitinim namjerama glede cijena, dok druga sadržava tjedne izvještaje ex post o pregovorima s klijentima u Italiji, iz čega se može razumno smatrati da se druga poruka elektroničke pošte temelji na ažuriranim podacima koji su promijenili prvotnu procjenu P1-a. P1 je povrh toga u drugoj poruci elektroničke pošte iznio razloge zbog kojih je na kraju razmotrio sniženje cijena, a to su sniženje cijena na sjeveru Italije, količine novopristiglih banana i Pacificove neprodane zalihe. Činjenica da je P1 poslao te dvije poruke elektroničke pošte pokazuje, suprotno od onoga što tvrde tužitelji, da je P1 bio umiješan u utvrđivanje cijena u sklopu Pacifica.

302    Konačno, ne može se prihvatiti argument tužitelja da činjenica da su se Pacificove cijene u Italiji snizile u 15. tjednu 2005., dok su Chiquitine ostale nepromijenjene, pokazuje da Chiquitine cijene nisu imale nikakav utjecaj na Pacificove cijene. Naime, ne samo da sama činjenica da jedan poduzetnik nije slijedio dogovor o cijenama ne može dokazati da nije došlo do povrede prava tržišnog natjecanja Unije (vidjeti u tom smislu presudu Općeg suda od 30. travnja 2009., CD‑Contact Data/Komisija, T‑18/03, Zb., str. II‑1021., t. 67. i navedenu sudsku praksu), već štoviše iz prethodne točke proizlazi da se poruka elektroničke pošte od 9 sati i 57 minuta, koja je sadržavala tablicu Chiquitinih cijena, ticala Pacificovih namjera glede cijena te da poruka elektroničke pošte od 11 sati i 24 minute točno objašnjava zašto su stvarne cijene odstupile od tih namjera. To ne može predstavljati dokaz da dogovor o namjerama glede cijena nije utjecao na stvarne cijene.

303    Zaključno o argumentaciji tužitelja o ulozi P1, valja podsjetiti da, u svakom slučaju, iz sudske prakse proizlazi da pripisivanje poduzetniku povrede članka 101. UFEU‑a ne podrazumijeva radnju ili čak znanje na strani suradnika ili glavnih rukovoditelja poduzetnika kojeg se tiče ta povreda, već radnju osobe koje je ovlaštena djelovati za račun poduzetnika (presuda Suda od 7. lipnja 1983., Musique Diffusion française i dr./Komisija, 100/80 do 103/80, Zb., str. 1825., točka 97.; presude Općeg suda od 20. ožujka 2002., Brugg Rohrsysteme/Komisija, T‑15/99, Zb., str. II‑1613., t. 58., i Dole Food i Dole Germany/Komisija, t. 282. supra, t. 581.). Tužitelji nisu uspjeli pobiti dokaze koje je Komisija iznijela kako bi utvrdila da je P1 bio takva osoba, a koji se među ostalim sastoje od statuta Pacifica.

304    U tim je okolnostima argument tužitelja da P1 nije imao konačnu odgovornost za utvrđivanje cijena u svakom slučaju nebitan i treba biti odbijen (vidjeti u tom smislu presudu Dole Food i Dole Germany/Komisija, t. 282. supra, t. 582.).

305    Kao drugo, valja utvrditi da argumentacija tužitelja koja ide za dokazivanjem da je P1 obavljao usporednu analizu na temelju javno dostupnih podataka ne može opovrgnuti činjenicu da je također primao protutržišne podatke od C1-a. Nadalje, činjenica da je P2 od P1-a tražio da ispita javno dostupne brojke, kao što to pokazuje poruka elektroničke pošte od 8. prosinca 2004., ne može predstavljati dokaz koji pokazuje da Pacific nije raspolagao povjerljivim podacima o Chiquitinim cijenama. Temeljem izjave koja se nalazi u navedenoj poruci elektroničke pošte, prema kojoj Pacific nije raspolagao drugim izvorima neovisne provjere osim Sopisca, ne može se zaključiti da Pacific nije raspolagao izravnim izvorima podataka o cijenama konkurenata.

306    Konačno, kao treće, već je u gornjoj točki 220. utvrđeno da činjenica da su konkurenti u vrijeme kad su se dogodile činjenice bili u legitimnim odnosima, što dokazuje interna poruka elektroničke pošte koju je C1 poslao 23. veljače 2005., a koju navode tužitelji, ne može dokazati da nije došlo do protutržišnih kontakata. Komisija je priznala da su P1 i C1 za vrijeme povrede vodili rasprave o zajedničkom utovaru i otpremi (uvodna izjava 152. pobijane odluke). Međutim, kao što je već navedeno u gornjoj točki 220., Sud je istaknuo da se može smatrati da sporazum ima ograničavajući cilj čak i kad mu ograničavanje tržišnog natjecanja nije jedini cilj, već istovremeno ima druge legitimne ciljeve (vidjeti presudu General Motors/Komisija, t. 220. supra, t. 64. i navedenu sudsku praksu).

–       Tumačenje poruke elektroničke pošte poslane 11. travnja 2005. u 9 sati i 57 minuta koje predlažu tužitelji

307    Tužitelji tvrde da ništa u poruci elektroničke pošte poslanoj 11. travnja 2005. u 9 sati i 57 minuta ne upućuje na to da su podaci koji su u njoj sadržani pribavljeni od konkurenata ili da nisu bili javno dostupni u trenutku kada je poruka elektroničke pošte bila poslana. Nadalje, ti su podaci netočni.

308    Kao prvo, nekoliko tvrdnji koje se nalaze u poruci elektroničke pošte upućuju na činjenice koje su na tržištu bile javno poznate. Tako bilješke o 13. tjednu spominju činjenicu da „[je] Chiquita osjeća[la] pritisak da snizi cijene samo u Italiji (nakon Uskrsa)“. Međutim, cijene na tržištu se svake godine počinju snižavati nakon Uskrsa, što P1 možda nije znao. Isto tako, činjenica da će brod Wong dovesti za društvo Di Leonardo veću količinu također je trebala biti općepoznata na tržištu. Budući da je brod Wong već bio stigao 4. travnja 2005., količina koju je istovario u luci Ravenna (Italija) morala je biti poznata barem nekoliko dana prije toga, što bi rezultiralo time da bi Di Leonardo obavijestio Chiquitu i PFCI kao svoje dobavljače da od njih ne treba veću količinu.

309    Ta argumentacija ne može biti prihvaćena jer se, među ostalim, temelji na djelomičnom prenošenju poruke elektroničke pošte poslane 11. travnja 2005. u 9 sati i 57 minuta. Tužitelji su tako propustili spomenuti da nakon navoda „Chiquita osjeća pritisak da snizi cijene samo u Italiji (nakon Uskrsa)“ slijedi dokaz o provedbi sporazuma o budućem utvrđivanju cijena, tj. navod: „Obojica smo se složili da moramo održati cijene nepromijenjenima“. Isto tako, tužitelji ustraju na činjenici da je dolazak broda Wong tijekom 14. tjedna bio općepoznat na tržištu, ali zanemaruju činjenicu da je P1 jasno označio izvor tog podatka, s obzirom na to da je napisao sljedeće:

„U daljnjem se tekstu nalaze najnoviji podaci o cijenama o kojima se raspravljalo s [C1-om]. On mi je govorio o Di Leonardu/Wongu.“

310    Slično, tužitelji izostavljaju druge dijelove poruke elektroničke pošte za koje se ne može smatrati da se odnose samo na opće uvjete na tržištu ili za koje se može smatrati da su javni podaci ili podaci pribavljeni od klijenata, ali koji, upravo suprotno, pokazuju da je Pacific s Chiquitom raspravljao o budućim cijenama i namjerama glede cijena. Tako poruka elektroničke pošte sadržava, među ostalim, sljedeće navode: „Nazvao je da predloži da uskladimo strategiju za idući tjedan i pokušamo zadržati cijene“; „U daljnjem se tekstu nalaze najnoviji podaci o cijenama o kojima je raspravljano s [C1-om]“, ili nadalje „Tjedan 15 - […] razgovarao sam s [C1-om] i on će dati upute da sve cijene ostanu nepromijenjene“. Ti navodi svjedoče o protutržišnim kontaktima između P1-a i C1-a neovisno o činjenici, koju navode tužitelji, da P1 nije točno napisao prezime C1-a, i ne može ih se tumačiti kao „uljepšane verzije općenitih izjava koje je [C1] dao tijekom legitimnih kontakata početkom 2005., koje su [P1-u] omogućile da istakne svoje navodno poznavanje i ulogu u sektoru trgovine bananama“, kao što to ističu tužitelji.

311    U tom pogledu, također je potrebno odbiti argument tužitelja koji se sastoji u tvrdnji da je, s obzirom na to da bilješke o 13. i 14. tjednu izričito ne spominju C1-a, nemoguće znati na koga se odnosi zamjenica „on“ te da se ne može zaključiti da se navod „obojica smo se složili“ ili „nazvao je da predloži da uskladimo strategiju“ odnosi na C1-a ili bilo kojeg drugog zaposlenika Chiquite, kad se ti navodi mogu jednostavno odnositi na interne rasprave u sklopu PFCI‑ja. Naime, u pogledu navoda „U daljnjem se tekstu nalaze najnoviji podaci o cijenama o kojima je raspravljano s [C1-om]“ i „Razgovarao sam s [C1-om] i on će dati upute da sve cijene ostanu nepromijenjene“, s obzirom na to da su svi predmetni navodi napomene o tablici Chiquitinih cijena, kao i iz svih dokaza koje je prikupila Komisija (vidjeti gornje točke 188. i 189.), Komisija je legitimno mogla zaključiti da se navodi „obojica smo se složili“ ili „nazvao je da predloži da uskladimo strategiju“ odnose na C1-a.

312    Kao drugo, tužitelji tvrde da nijedan dio poruke elektroničke pošte ne upućuje na to da su podaci pribavljeni prije nego što su bili objavljeni na tržištu, niti da su pribavljeni od Chiquite, te da Komisija u tom pogledu ne iznosi nijedan dokaz. U trenutku slanja poruke elektroničke pošte od 11. travnja 2005. u 9 sati i 57 minuta, u ponedjeljak 15. tjedna 2005., podaci o cijenama za 9. do 14. tjedan nisu više bili aktualni te su već bili poznati na tržištu, tako da ih je P1 mogao lako pribaviti od PFCI‑jevog prodajnog tima prateći njihove pregovore s klijentima ili još putem javno dostupnih informacija.

313    Tužitelji na isti način tvrde da glede podataka o 15. tjednu treba posvetiti posebnu pažnju vremenu kada je poruka elektroničke pošte bila poslana, a to je 9 sati i 57 minuta. Naime, iako nije moguće utvrditi kada je P1 sastavio određene druge dijelove poruke elektroničke pošte, vjerojatno je da su podaci o 15. tjednu dodani tog jutra, nakon što je P1 razgovarao s članom prodajnog tima o Chiquitinim cijenama za taj tjedan, kako su mu je prenijeli klijenti. Ovo se objašnjenje potpuno slaže s Chiquitinim utvrđivanjem cijena i njezinim priopćavanjem na tržištu, koje se općenito odvijalo ponedjeljkom ujutro nakon devet sati, te je Chiquita u tom pogledu potvrdila da „se može razumno pretpostaviti da su u ponedjeljak ujutro u 9 sati i 57 minuta klijenti već znali Chiquitine cijene za taj tjedan“. Nadalje, čak i da P1 nije dobio informaciju o Chiquitinim cijenama od klijenata, Chiquita je navela da „je, ako su opći tržišni uvjeti više ili manje ostali isti, kao što nam je [C1] više puta rekao u svojim izjavama, bilo logično i [P1] je sa sigurnošću mogao zaključiti čak i prije ponedjeljka ujutro da se Chiquitine cijene neće mijenjati idućeg tjedna“.

314    Valja navesti da je Komisija u pobijanoj odluci naznačila da je Pacific potvrdio da su tjedni pregovori s njegovim talijanskim klijentima počinjali ponedjeljkom ujutro oko deset sati, ali da u tom trenutku nisu nužno bili zaključeni te da je često tijekom tjedna dolazilo do više od jednog pregovora s jednim klijentom i do više od jedne prodaje jednom klijentu (uvodna izjava 135. pobijane odluke), što su tužitelji, među ostalim, potvrdili u svojim pismenima, tvrdeći istovremeno da je u ponedjeljak ujutro u trenutku utvrđivanja cijena u Italiji PFCI od svojih klijenata već saznao Chiquitine cijene. Glede Grčke i Portugala, tužitelji su potvrdili da su se prodaje također obavljale pojedinačno. Budući da PFCI za te dvije zemlje nije primao isporuke svaki tjedan, nego dva puta mjesečno, predstavnici prodaje počinjali su kontaktirati klijente otprilike deset dana prije predviđenog datuma dolaska broda,a pregovori su se nastavljali sve do sklapanja sporazuma o cijenama i količini. Činjenica da je Chiquita svoje cijene u Portugalu i Grčkoj utvrđivala četvrtkom i petkom za isporuke nadolazećeg tjedna naznačuje da je PFCI, koji je u toj zemlji primao isporuke i obavljao prodaju samo dva puta mjesečno, unaprijed saznao Chiquitine cijene od svojih klijenata pa je prilikom utvrđivanja svojih cijena, pored ostalih podataka koje je prikupio na tržištu, vodio računa o Chiquitinim cijenama.

315    S obzirom na navedeno, ne čini se vjerojatnim, ponajmanje glede cijena za Italiju, da je P1 podatke o 15. tjednu dodao tog jutra prije slanja poruke elektroničke pošte, nakon što mu je član prodajnog tima javio Chiquitinu cijenu koju je saznao od svojih klijenata. Chiquitine je izjave u tom kontekstu potrebno shvatiti s obzirom na prilike u kojima su dane, a to je prilikom Chiquitine obrane nakon Komisijinog pregleda stanja, u kojem je Komisija navela da zbog poruke elektroničke pošte poslane 11. travnja 2005. u 9 sati i 57 minuta ima razloga sumnjati u to da je Chiquita prekinula svoje protupravno ponašanje na dan podnošenja svog zahtjeva za oslobađanje od kazni, tj. 8. travnja 2005., što može predstavljati razlog da joj se u ovom predmetu odbije zahtjev za oslobađanje od kazni. Chiquita je dakle imala sasvim određen razlog tvrditi da je P1 u ponedjeljak ujutro prije slanja poruke elektroničke pošte mogao od drugih izvora osim od C1-a saznati Chiquitine cijene za 15. tjedan, a to je da pokaže da nakon 8. travnja 2005. više nije bilo kontakata između C1-a i P1-a.

316    Glede Chiquitine izjave u odgovoru na Komisijin pregled stanja, Chiquita u njoj navodi da je prvotno mislila da se poruka elektroničke pošte poslana 11. travnja 2005. u 9 sati i 57 minuta odnosi na internu raspravu unutar Pacifica jer je zaprimila verziju poruke elektroničke pošte koja nije imala oznaku tajnosti, u kojoj su sva imena bila anonimizirana te joj je pogreškom navedeno da ta imena pripadaju zaposlenicima Pacifica. Nasuprot tome, Chiquita u izjavi ne navodi, kao što to tvrde tužitelji, da je prvotno smatrala da je Pacific podatke sadržane u poruci elektroničke pošte saznao na tržištu.

317    Nadalje, izričaj koji se koristi u poruci elektroničke pošte, tj. navod „Tjedan 15. - […] razgovarao sam s [C1-om] i on će dati upute da sve cijene ostanu nepromijenjene“, upućuje na to da su informacije o Chiquitinim predviđenim cijenama dolazile od same Chiquite, a ne od određenih klijenata. To osim toga također proturječi tezi da je P1 iz činjenice da su opći tržišni uvjeti ostali više ili manje isti sam zaključio da će cijene ostati nepromijenjene.

318    Glede povjerljivosti podataka o 9. do 14. tjednu, Komisija je s pravom zaključila da je vjerojatno da ti podaci nisu prvi put bili razmijenjeni 11. travnja 2005. nego ranije, u trenutku kad su bili osjetljivi, te da tužitelji nisu izabrali dobar trenutak za procjenu povjerljivosti navedenih podataka (uvodne izjave 126. do 131. pobijane odluke, vidjeti gornje točke 290. do 293.). U tom pogledu, valja podsjetiti da je Komisija navela da se činjenica da poruka elektroničke pošte koja je poslana 11. travnja 2005. u 9 sati i 57 minuta upućuje na razmjenu od prethodnih tjedana može objasniti redovitim ažuriranjem tablice raspravama s Chiquitom, što dokazuje nedatirana tablica s naslovom „Chiquita – Cijene 2005.“, koja se odnosi na 6. do 13. tjedan te sadržava iste riječi o kontaktima s Chiquitom kao i poruka elektroničke pošte poslana 11. travnja 2005. u 9 sati i 57 minuta (uvodne izjave 130. i 131. pobijane odluke, vidjeti gornju točku 293.). Prema tome, ne može se prihvatiti tvrdnja tužitelja da nedatirana tablica također ne dopušta utvrđivanje osobe koja je mogla prenijeti podatke koji su u njoj sadržani, vrijeme kada su ti podaci preneseni te jesu li ti podaci u to vrijeme bili osjetljivi s gledišta tržišnog natjecanja.

319    U svakom slučaju, čak i ako su stranke također razmijenile podatke koji su mogli biti pribavljeni iz drugih izvora, treba napomenuti, kao što to ističe Komisija (uvodna izjava 155. pobijane odluke), da kontakti među konkurentima ne postaju legitimnima samim time što su cijene banana bile uvelike poznate na tržištu bananama.

320    Naime, razmjena podataka među konkurentima ne postaje legitimna činjenicom da su ti podaci ili dio tih podataka bili javno poznati jer svaki gospodarski subjekt mora samostalno odrediti politiku koju namjerava slijediti na unutarnjem tržištu. Iako taj zahtjev samostalnosti ne isključuje pravo gospodarskih subjekata da se na razuman način prilagode utvrđenom ili predviđenom ponašanju konkurenata, on se snažno protivi svakom izravnom ili neizravnom kontaktu između takvih subjekata, koji ima za cilj ili učinak bilo utjecati na tržišno ponašanje sadašnjih ili potencijalnih konkurenata bilo otkriti jednom takvom konkurentu ponašanje za koje se poduzetnik odlučio ili koje namjerava provoditi na tržištu (vidjeti presudu Općeg suda od 24. listopada 1991., Rhône‑Poulenc/Komisija, T‑1/89, Zb., str. II‑867., točka 121. i navedenu sudsku praksu).

321    U tom pogledu stoga valja još jednom navesti, kao što je već bilo rečeno u gornjoj točki 282., da gledište konkurenta o određenim podacima važnima za uvjete ponude i potražnje, koje je bilo moguće pribaviti na druge načine osim raspravom s dotičnim poduzetnicima, i njihov utjecaj na razvoj tržišta ne čini prema samoj definiciji javno dostupan podatak (presuda Dole Food i Dole Germany/Komisija, t. 282. supra, t. 279.).

322    Nadalje, važno je istaknuti da redovita razmjena podataka o cijenama može na umjetan način povisiti transparentnost na tržištu na kojem je tržišno natjecanje već smanjeno zbog posebnog regulatornog okruženja i razmjene podataka među konkurentima (vidjeti u tom smislu presude Aalborg Portland i dr./Komisija, t. 179. supra, t. 281.; Dole Food i Dole Germany/Komisija, t. 282. supra, t. 405.).

323    Isto tako treba odbiti tvrdnju tužitelja da su podaci o cijenama bili poznati klijentima prije nego što su priopćeni konkurentima te da su stoga mogli biti pribavljeni na tržištu. Pod pretpostavkom da je utvrđena, ta činjenica ne podrazumijeva da su u vrijeme slanja tablica s cijenama konkurentima te cijene već predstavljale objektivne podatke o tržištu koji su bili odmah dostupni. Izravno slanje je konkurentima omogućilo da jednostavnije, brže i neposrednije saznaju podatke nego što bi ih saznali posredstvom tržišta. Nadalje, to ranije slanje im je omogućilo da stvore okruženje međusobne sigurnosti glede budućih politika cijena (vidjeti u tom smislu presudu Općeg suda od 8. srpnja 2008., Lafarge/Komisija, T‑54/03, neobjavljena u Zborniku, t. 463.).

324    Konačno, glede tvrdnji tužitelja da su podaci o cijenama koji su bili razmijenjeni bili poznati klijentima dotičnog poduzetnika prije nego što su bili priopćeni konkurentima te da su konkurenti stoga već mogli na tržištu pribaviti priopćene podatke, valja podsjetiti da je sama činjenica primitka podataka o konkurentima koje samostalni subjekt čuva kao poslovnu tajnu dovoljna da pokaže postojane protutržišne namjere (presude Općeg suda od 24. listopada 1991., Atochem/Komisija, T‑3/89, Zb., str. II‑1177., t. 54.; od 10. ožujka 1992., Solvay/Komisija, T‑12/89, Zb., str. II‑907., t. 100.; od 12. srpnja 2001., Tate & Lyle i dr./Komisija, T‑202/98, T‑204/98 i T‑207/98, Zb., str. II‑2035., t. 66.; od 8. srpnja 2008., BPB/Komisija, T‑53/03, Zb., str. II‑1333., t. 154. i Lafarge/Komisija, t. 323. supra, t. 462.).

325    Kao treće, poruka elektroničke pošte poslana 11. travnja 2005. u 11 sati i 24 minute ne može dokazati, kao što to tvrde tužitelji, da su podaci sadržani u poruci elektroničke pošte poslanoj 11. travnja 2005. u 9 sati i 57 minuta netočni te da zbog toga potonja gubi svu vjerodostojnost jer je već utvrđeno u gornjim točkama 299. do 301. da je svrha dviju poruka elektroničke pošte očito različita, s obzirom na to da prva poruka elektroničke pošte sadržava podatke ex ante o Chiquitinim namjerama glede cijena, a druga tjedne izvještaje ex post o pregovorima s klijentima u Italiji, koji su ažurirani zbog sniženja cijena na sjeveru Italije, količine novopristiglih banana i Pacificovih neprodanih zaliha.

326    Konačno, kao četvrto, tužitelji tvrde da su promjene Chiquitinih cijena koje su navedene u poruci elektroničke pošte poslanoj 11. travnja 2005. u 9 sati i 57 minuta, a koje se odnose na 9. do 10. tjedan i na 10. do 11. tjedan 2005., netočne. Da su P1 i C1 doista redovito raspravljali o cijenama, moglo bi se barem očekivati da će Chiquitine cijene o kojima je izvijestio P1 biti točne. Komisija stoga pokušava prikriti činjenicu da cijene koje su navedene u dokumentima koje ona iznosi ne odgovaraju stvarnim cijenama.

327    Komisija osporava tu tvrdnju te navodi da, s jedne strane, cijene koje su navedene u poruci elektroničke pošte poslanoj 11. travnja 2005. u 9 sati i 57 minuta odgovaraju stvarnim cijenama i, s druge strane, da su rasprave o cijenama poput onih koje odražava poruka elektroničke pošte poslana 11. travnja 2005. u 9 sati i 57 minuta protutržišne, čak i ako se raspravljane cijene ne slažu sa stvarnim cijenama koje su naknadno postignute.

328    Dovoljno je utvrditi da u svakom slučaju, čak i pod pretpostavkom da stvarne cijene koje su naknadno naplaćene ne odgovaraju namjerama o cijenama koje su stranke razmijenile, to ne umanjuje protutržišni karakter navedenih razmjena jer razmjena informacija između konkurenata može biti protivna pravilima tržišnog natjecanja ako umanjuje ili uklanja stupanj neizvjesnosti u pogledu funkcioniranja predmetnog tržišta uz posljedicu ograničavanja tržišnog natjecanja između poduzetnika. Nadalje, članak 101. UFEU‑a, kao i druga pravila o tržišnom natjecanju iz Ugovora, nije namijenjen samo zaštiti neposrednih interesa konkurenata ili potrošača, već i zaštiti strukture tržišta te time i samog tržišnog natjecanja (presuda Suda od 4. lipnja 2009., T‑Mobile Netherlands i dr., C‑8/08, Zb., str. I‑4529., t. 31., 35. i 38. i presuda Dole Food i Dole Germany/Komisija, t. 282. supra, t. 545.).

329    Posebice, činjenica da usklađeno djelovanje nema neposredni učinak na razinu cijena ne sprječava da se utvrdi da je ono ograničilo tržišno natjecanje između dotičnih poduzetnika (vidjeti u tom smislu presudu Općeg suda od 20. ožujka 2002., T‑21/99, Zb., str. II‑1681., t. 140. i Dole Food i Dole Germany/Komisija, t. 282. supra, t. 546.).

330    U tom pogledu, valja istaknuti da na cijene koje se stvarno naplaćuju na tržištu mogu utjecati vanjski čimbenici izvan kontrole članova zabranjenog sporazuma, kao što su opći gospodarski razvoj, razvoj potražnje u odnosnom sektoru ili pregovaračka moć klijenata (presuda Dole Food i Dole Germany/Komisija, t. 282. supra, t. 547.).

331    Iz prethodnih razmatranja proizlazi da tužitelji nisu uspjeli opovrgnuti Komisijine tvrdnje o kontaktima Chiquite i Pacifica ostvarenima od veljače do travnja 2005. Slijedom toga, također je potrebno odbiti zaključak tužitelja da, čak i da se uistinu smatra da poruka elektroničke pošte poslana 11. travnja 2005. u 9 sati i 57 minuta odražava rasprave o cijenama između C1-a i P1-a, ta poruka elektroničke pošte sadržava jedino neizravne dokaze o najviše četiri kontakta između ta dva čovjeka glede 10., 13., 14. i 15. tjedna 2005.

–       O izjavama Chiquite i C1-a koje se tiču poruke elektroničke pošte poslane 11. travnja 2005. u 9 sati i 57 minuta

332    Tužitelji tvrde da se njihovo tumačenje poruke elektroničke pošte poslane 11. travnja 2005. u 9 sati i 57 minuta u potpunosti slaže s tumačenjem koje su iznijeli Chiquita i C1 te navode različite izjave C1-a u tom pogledu.

333    Bez potrebe da se ispitaju svi izvodi koje navode tužitelji, dovoljno je, uz rezervu naknadnog ispitivanja argumentacije tužitelja koja se temelji na izjavama Chiquite i C1-a (vidjeti točku 336. u daljnjem tekstu i sljedeće), napomenuti da su, kao što je već navedeno gore u tekstu (vidjeti točku 315. gore), predmetne izjave imale za svrhu opovrgnuti optužbu Komisije da je Chiquita nastavila činiti povredu nakon 8. travnja 2005., datuma njezina zahtjeva za oslobađanje od kazni, što je navodno dokazano porukom elektroničke pošte poslanom 11. travnja 2005. u 9 sati i 57 minuta. Stoga nije iznenađujuće da izjave Chiquite i C1-a o tom pitanju nastoje utvrditi da poruka elektroničke pošte ne svjedoči o razmjeni protutržišnih podataka do koje je došlo nakon 8. travnja 2005.

334    Nasuprot tome, Chiquita i C1 u svojim izjavama ne tvrde da ta poruka elektroničke pošte ne odražava protutržišne rasprave do kojih je ranije došlo, kao što, među ostalim, proizlazi iz izjave C1-a kao svjedoka koja se nalazi u Chiquitinoj izjavi od 13. listopada 2009.

335    Iz toga slijedi da je potrebno odbiti argumentaciju tužitelja koja tvrdi da Chiquitine izjave potvrđuju njihovo tumačenje poruke elektroničke pošte poslane 11. travnja 2005. u 9 sati i 57 minuta.

 Izjave Chiquite i C1-a

336    Tužitelji tvrde da Komisija na potpuno pogrešan način tumači Chiquitine izjave, a posebice izjave C1-a. Prema mišljenju tužitelja, te izjave izričito proturječe Komisijinim zaključcima i čini se, upravo suprotno, da se slažu s drugim objašnjenjima koje je Pacific pružio glede dokaza u pisanom obliku koje je iznijela Komisija.

337    Komisija tvrdi da se Chiquitine izjave općenito slažu s utvrđenjem povrede te su u skladu s dokazima u pisanom obliku, premda sadržavaju pojedine obrambene dijelove.

–       Uvodna očitovanja

338    Kao što je već naznačeno u gornjoj točki 182., valja podsjetiti da je načelo koje prevladava u pravu Unije načelo slobodne ocjene dokaza te da nijedna odredba ni opće načelo prava ne zabranjuje Komisiji da se protiv poduzetnika pozove na izjave drugog optuženog poduzetnika.

339    Glede stupnja vjerodostojnosti Chiquitinih izjava, valja istaknuti da je u ovom slučaju Chiquita, kao prva koja je otkrila svoje sudjelovanje u zabranjenom sporazumu, mogla razumno očekivati da će joj biti dodijeljeno potpuno oslobađanje od kazni temeljem točke 4. Obavijesti o suradnji iz 2002. Stoga ne može biti isključeno da se Chiquita mogla osjećati potaknutom da poveća važnost protutržišnog ponašanja kojeg se odrekla kako bi naštetila svojim konkurentima na tržištu (vidjeti u tom smislu presudu Općeg suda od 3. ožujka 2011., Siemens/Komisija, T‑110/07, Zb., str. II‑477., t. 64.).

340    Međutim, to ne znači da treba smatrati da su Chiquitine izjave lišene svake vjerodostojnosti. Tako je bilo presuđeno da, čak i ako je razumljivo određeno nepovjerenje u pogledu dobrovoljnih svjedočenja glavnih sudionika nezakonitog zabranjenog sporazuma, sam zahtjev za primjenu Obavijesti o suradnji koji je podnesen u svrhu odobrenja oslobađanja od kazni ne stvara nužno poticaj za podnošenje iskrivljenih dokaza glede drugih sudionika osporavanog zabranjenog sporazuma. Naime, s obzirom na unutarnju logiku postupka predviđenog Obaviješću o suradnji, svako nastojanje da se Komisiju dovede u zabludu može dovesti u pitanje iskrenost i potpunost suradnje podnositelja zahtjeva za oslobađanje od kazni te tako ugroziti mogućnost da se podnositelj zahtjeva u potpunosti okoristi tim postupkom (vidjeti u tom smislu presude Općeg suda Siemens/Komisija, t. 339. supra, t. 65. i od 30. studenoga 2011., Quinn Barlo i dr./Komisija, T‑208/06, Zb., str. II‑7953., t. 53.).

341    K tome, kao što je navedeno u gornjim točkama 151. do 153., izjave koje su protivne interesu onoga tko ih je izjavio načelno je potrebno smatrati kao posebno pouzdane dokaze te, iako je uistinu moguće da poduzetnik koji je podnio zahtjev za oslobađanje od kazni podnese što više dokaza optužbe, i dalje vrijedi da će takav poduzetnik biti jednako svjestan mogućih negativnih posljedica podnošenja netočnih podataka koje se mogu sastojati čak i u gubitku dodijeljenog oslobađanja od kazni, pri čemu se rizik da će netočni podaci biti otkriveni i dovesti do navedenih posljedica povećava činjenicom da te izjave moraju biti potvrđene drugim dokaznim sredstvima. Isto tako, izjava društva kojom se priznaje da je to društvo počinilo povredu može prouzročiti znatne pravne i ekonomske rizike, među kojima je osobito rizik od podizanja tužbi za naknadu štete pred nacionalnim sudovima u sklopu kojih je moguće pozvati se na povredu koju je počinilo društvo, a koju je utvrdila Komisija.

342    Međutim, ako drugi poduzetnici kojima se jednako tako stavlja na teret da su sklopili zajednički dogovor ospore Chiquitine izjave, te izjave moraju biti potkrijepljene drugim dokazima kako bi predstavljale dostatan dokaz o postojanju i dosegu zajedničkog dogovora (vidjeti u tom smislu presude Općeg suda Siemens/Komisija, t. 339. supra, t. 66.; od 16. lipnja 2011., Bavaria/Komisija, T‑235/07, Zb., str. II‑3229., t. 79., i Polimeri Europa/Komisija, t. 56. supra, t. 54.).

343    Glede C1-ovih izjava, valja istaknuti da se, s jedne strane, njegovo svjedočenje ne može kvalificirati kao različito i neovisno o Chiquitinom svjedočenju zato što je C1 bio ne samo zaposlen u tom društvu od 1989., dakle veći dio svoga profesionalnog života, a i za čitavo vrijeme Komisijine istrage, nego i zato što je u Chiquitino ime razgovarao s Komisijom u sklopu Chiquitine obveze suradnje u svrhu dodjele oslobađanja od kazni (uvodna izjava 97. pobijane odluke). Usto, Chiquitine se izjave uglavnom sastoje od sažetka izjava C1-a tijekom sastanaka i izravnih C1-ovih izjava koje je Komisija djelomično uključila u Chiquitine izjave (uvodna izjava 97. pobijane odluke). Iz toga slijedi da se ne može smatrati da izjave C1-a predstavljaju drugi dokaz koji podupire Chiquitine izjave, u smislu sudske prakse navedene u gornjoj točki 342., nego se treba smatrati da one čine dio Chiquitinih izjava (vidjeti u tom smislu presudu Siemens/Komisija, t. 339. supra, t. 69. i 70.).

344    S druge strane, valja podsjetiti da svjedočenje izravnog svjedoka o okolnostima koje je izložio načelno treba kvalificirati kao dokaz povišene dokazne vrijednosti (presuda Siemens/Komisija, t. 339. supra, t. 75.).

–       Pobijana odluka

345    Komisija je u pobijanoj odluci navela da je za vrijeme čitavog postupka Chiquita dala više izjava koje su se odnosile na trgovinu bananama u Južnoj Europi, to jest nekoliko usmenih izjava, njezin odgovor na dopis kojim je Komisija obavještava o trenutnom stanju njezine suradnje na temelju Obavijesti o suradnji iz 2002. te izjave koje je dala na raspravi. Nadalje, tijekom razgovora koji su tijekom pretraga proveli agenti Komisije temeljem članka 19. Uredbe br. 1/2003, C1 je dao izjavu u ime Chiquite u okviru suradnje temeljem Chiquitinog zahtjeva za primjenu pokajničkog programa (uvodna izjava 97. pobijane odluke).

346    Komisija napominje da je Chiquita navela da je tijekom razdoblja od 28. srpnja 2004. do 8. travnja 2005. (datuma njezina zahtjeva na temelju Obavijesti o suradnji) sudjelovala u povredi koja se sastojala od povremenih nezakonitih kontakata s Pacificom glede razmjene informacija o kretanjima cijena za idući tjedan (uvodna izjava 98. pobijane odluke).

347    Prema mišljenju Komisije, Chiquita objašnjava da su u kontekstu više rasprava koje su se odvijale između C1-a iz Chiquite i P1-a iz Pacifica (koji je tada bio [povjerljivo]), koje su se uglavnom odnosile na opskrbu bananama u Ekvadoru, mjere zajedničkog utovara, pritužbe na lučke usluge u Salernu, raspad trgovinskog udruženja NUUVP‑a i prodaju banana u Portugalu, Italiji, Grčkoj te drugim zemljama, predstavnici Chiquite i Pacifica također raspravljali i razmjenjivali svoja gledišta o budućem razvoju tržišta i namjerama glede cijena, pri čemu su namjere glede cijena bile izražene kao promjene cijena (uvodna izjava 99. pobijane odluke).

348    Komisija navodi da Chiquita još objašnjava da su stranke povremeno razmjenjivale mišljenja o općim trendovima na tržištu i da su neke od tih rasprava dovele do specifičnijih razmjena o kretanjima cijena za nadolazeći tjedan. Chiquita tvrdi da iako C1 iz Chiquite nije davao P1-u iz Pacifica izričite ni otvorene naznake o cijenama, C1 je izjavama poput „tržište je mlitavo“, „trenutno nema puno voća“, „mislim da se tržište neće urušiti“ ili „nemam nikakvog razloga mijenjati“ priopćavao svoje gledište o općenitim trendovima tržišta. Međutim, prema spisu koji je dostavila Chiquita, svatko upućen u sektor trgovine bananama mogao lako razumjeti da ti opisi sadržavaju određene naznake o cijenama. Prema mišljenju Chiquite, s obzirom na to da su se cijene obično mijenjale u rasponu od 0,50 eura, naznaka poput one sadržane u izjavi „tržište je mlitavo“ značila je da se očekuje da će se cijene sniziti za 0,50 eura; naznaka poput one sadržane u izjavi „trenutno nema puno voća“ značila je da se očekuje da će se cijene povisiti za 0,50 eura, a naznaka poput one sadržane u izjavi „nemam nikakvog razloga mijenjati“ značila je da će Chiquitine cijene ostati nepromijenjene. Naime, Chiquitine izjave pokazuju da je do razmjena namjera glede cijena dolazilo na način da su obje stranke razumjele trebaju li cijene u nadolazećem tjednu biti povišene za 0,50 eura, snižene za 0,50 eura ili ostati na istoj razini (uvodna izjava 100. pobijane odluke).

349    Konačno, Komisija navodi da su, prema mišljenju Chiquite, osobe koje su izravno sudjelovale u kontaktima vezanima uz cijene bile C1 iz Chiquite i P1 iz Pacifica te da je C2 iz Chiquite ([povjerljivo]) također sudjelovao u tim kontaktima. Chiquita objašnjava da su se nakon prvog susreta 24. lipnja 2004., na sastanku udruženja NUUVP‑a, njen suradnik C1 i P1 susreli na sastanku na ručku koji je bio organiziran 28. srpnja 2004., kojem je također prisustvovao njen suradnik C2. Nakon sastanka od 28. srpnja 2004. C1 iz Chiquite i P1 iz Pacifica počeli su se redovito nazivati, ukupno između 15 i 20 puta od rujna 2004. do otprilike rujna 2006. Chiquita objašnjava da, iako je učestalost poziva ovisila o pitanjima koje je trebalo raspraviti, ti su pozivi bili češći krajem 2004. i početkom 2005., kada su članovi trgovinskog udruženja NUUVP‑a naveliko raspravljali o budućnosti tog udruženja te kada se P1, kao novopridošlica na tržištu, obratio C1-u kako bi saznao njegovo mišljenje i dobio naznake o trendovima tržišta i s time povezanim pitanjima. Chiquita je nadalje pojasnila da je u manje od polovice od tih 15 do 20 poziva došlo do općenitih razgovora ili do razgovora o specifičnim trendovima cijena, da se otprilike pet poziva odnosilo na pozive o budućim općim trendovima tržišta, a da je drugih pet uključivalo C1-ova „posebnija očekivanja o cijenama“ „temeljem naznaka o trendovima tržišta“ za nadolazeći tjedan. Chiquita je osim toga navela da je do tih kontakata došlo prije nego što je Chiquitin prodajni tim ponedjeljkom ujutro redovno priopćavao cijene klijentima u Italiji. Prema mišljenu Chiquite, pozivi tijekom kojih je između Chiquite i Pacifica dolazilo do razmjene podataka o kretanjima cijena su završili najkasnije do Chiquitinog zahtjeva za oslobađanje od kazni, 8. travnja 2005. (uvodna izjava 101. pobijane odluke).

–       Argumentacija tužitelja koja dovodi u pitanje dokaznu vrijednost izjave Chiquite i C1-a

350    Tužitelji tvrde da Chiquitine izjave izričito proturječe Komisijinim zaključcima te da ih Komisija tumači na pogrešan način kako bi ih učinila suglasnima sa svojim navodima, zanemarujući pri tome činjenicu da one idu u prilog tužiteljima, iako se te izjave zapravo slažu s drugim objašnjenjima koje je Pacific pružio glede P1-ovih bilješki od 28. srpnja 2004. i poruke elektroničke pošte poslane 11. travnja 2005. u 9 sati i 57 minuta.

351    Prema mišljenju tužitelja, navod da su Chiquita i PFCI zajedno sklopili protutržišni sporazum, koji su odmah zatim i proveli, izričito je, jasno i beziznimno opovrgnut izjavama Chiquite i osobito C1-a, ključnog svjedoka u ovom predmetu. Budući da je C1 jedina još živa osoba koja je sudjelovala u navodnim protutržišnim kontaktima s P1-om, očito je da su njegovo mišljenje i njegova sjećanja od temeljne važnosti za rješenje ovog predmeta, i on je neporecivo najprikladnija osoba za tumačenje bilješki o ručku od 28. srpnja 2004. i poruke elektroničke pošte poslane 11. travnja 2005. u 9 sati i 57 minuta. Stoga je posebnu važnost potrebno pridati činjenici da C1 opovrgava Komisijino tumačenje tih dokumenata i da je uvijek poricao da je s PFCI‑jem razgovarao o koordinaciji ponašanja na tržištu, a kamoli da je u tom smislu sklopio kakav sporazum.

352    Međutim, Komisija je potpuno zanemarila i izostavila nedvosmislene izjave koje su Chiquita i C1 dali u Chiquitinu obranu, što predstavlja temeljnu povredu postupovne jednakosti. Tužitelji tvrde da je na Komisiji na provede objektivnu istragu i da ne smije zanemariti oslobađajuće dokaze, posebice s obzirom na to da navedeni dokazi izričito dovode u pitanje njene navode. Nadalje, Komisija je propustila Pacificu dostaviti odgovore klijenata na zahtjeve za podatke te organizirati dodatni razgovor s C1-om.

353    Neznatno odstupajući od kategoričkog karaktera svoje argumentacije, tužitelji ipak priznaju da je točno da Chiquita nije formalno osporila utvrđivanje povrede za razdoblje prije 8. travnja 2005. Prema mišljenju tužitelja, usprkos tome jasno je da su Chiquita i C1 u bitnome izričito proturječili navodima Komisije da su Chiquita i PFCI na institucionalnoj razini sklopili zabranjeni sporazum kako bi usklađivali cijene.

354    Odmah na početku valja napomenuti da se relevantni dijelovi Chiquitinih izjava (Chiquitine izjave od 15. veljače 2008., od 22. svibnja 2008., od 5. ožujka 2009. i od 13. listopada 2009.) uglavnom sastoje od ponavljanja izjava C1-a koje su dane tijekom razgovora koje su vodile odgovorne osobe u Chiquiti ili njeni odvjetnici (vidjeti također uvodnu izjavu 250. pobijane odluke). Ispitivanje ovog dijela trećeg tužbenog razloga se stoga uglavnom sastoji od ispitivanja sadržaja i vjerodostojnosti izjava C1-a.

355    Nadalje, valja uzeti u obzir da su činjenice koje čine navodnu povredu koju je Komisija izvela na temelju raspoloživih dokaza (vidjeti gornje točke 187. do 189.) sastanak između C1-a i C2-a iz Chiquite te P1-a iz Pacifica na ručku 28. srpnja 2004., tijekom kojeg su stranke odlučile da će nadalje koordinirati svoje cjenovne strategije i koji je stoga bio početna točka povrede, te telefonski razgovori između C1-a i P1-a od srpnja 2004. do 8. travnja 2005., tijekom kojih su se njih dvojica dogovorili o trendovima Chiquitinih i Pacificovih cijena, provevši time sporazum koji je sklopljen tijekom ručka od 28. srpnja 2004. (uvodne izjave 102., 103., 121. i 126. pobijane odluke). Stoga je C1 jedan od dvojice protagonista navodnog zabranjenog sporazuma, a njegove su izjave važni dokazi.

356    Konačno, temeljem sudske prakse (vidjeti gornje točke 342. i 343.), s obzirom na to da Pacific osporava izjave Chiquite i C1-a, te izjave moraju biti potkrijepljene drugim dokazima kako bi predstavljale dostatan dokaz o postojanju i dosegu povrede. Komisija tvrdi da je taj zahtjev ispunjen jer se kako bi potkrijepila utvrđenje povrede ne oslanja samo na izjave Chiquite i C1-a, već jednako tako i ne dokumente koji su pribavljeni tijekom pretraga koje je provela talijanska Guardia di Finanza u okviru nacionalne porezne istrage, a koji se sastoje od P1-ovih bilješki, kao i na dokumente koji su pribavljeni tijekom Komisijinih pretraga 28. i 30. studenoga 2007., koji se, među ostalim, sastoje od interne poruke elektroničke pošte koju je P1 poslao P2-u u ponedjeljak, 11. travnja 2005., u 9 sati i 57 minuta i od nedatirane tablice koja je pronađena u uredu P2-a (vidjeti gornje točke 187. do 189.).

357    Međutim, iz argumentacije tužitelja kao i iz njihovih pismena proizlazi da, kao što je ukratko izneseno u gornjim točkama 250. do 353. i potvrđeno na raspravi, tužitelji ne kritiziraju nedostatak drugih dokaza koji potkrjepljuju izjave Chiquite i C1-a, nego da tvrde da te izjave izričito proturječe zaključcima koje Komisija izvodi iz drugih dokaza. Tužitelji se u prilog svojoj argumentaciji pozivaju na određeni broj izvadaka iz izjava Chiquite i C1-a.

358    Tužitelji su na raspravi pobliže naveli da isto tako tvrde da izjave C1-a o tome da su se njegovi kontakti s P1-om sastojali u razmjeni općih kretanja razvoja tržišta nisu potkrijepljene drugim dokazima. Ta je argumentacija povezana s tužiteljevim osporavanjem činjenice da je Komisija pravilno utvrdila da se u ovom slučaju radi o jedinstvenoj i trajnoj povredi te da ju je stoga potrebno ispitati u tom okviru (vidjeti točke 493. do 497. u daljnjem tekstu).

359    Stoga sada valja ispitati, na prvom mjestu, proturječe li izjave Chiquite i C1-a izričito Komisijinim zaključcima, zatim na drugom mjestu proučiti izvatke koje navode tužitelji i na trećem mjestu prigovore da je Komisija propustila Pacificu dostaviti određene dokumente i da je propustila organizirati dodatni razgovor s C1-om.

360    Na prvom mjestu, valja utvrditi da iz čitanja izjava Chiquite i C1-a (izjave Chiquite od 15. veljače 2008., od 22. svibnja 2008., od 5. ožujka 2009. i od 13. listopada 2009.) proizlazi da, čak i ako te izjave u određenim dijelovima poprimaju obrambeni karakter u usporedbi s navodima koje Komisija izvodi iz svih dokaza, one ni na koji način „izričito, jasno i nepromjenjivo“ ne proturječe Komisijinim zaključcima i ni u kojem slučaju ne mogu predstavljati „oslobađajuće dokaze“. Isto tako, C1 nije opovrgnuo Komisijine zaključke o dokazima u pisanom obliku koje je Komisija prikupila.

361    Komisijino utvrđenje, navedeno u uvodnoj izjavi 98. pobijane odluke, koje tužitelji dovode u pitanje], da je u svojim izjavama „Chiquita navela da je u razdoblju od 28. srpnja 2004. do 8. travnja 2005. […] počinila povredu koja se sastojala u povremenim nezakonitim kontaktima s Pacificom glede razmjene podataka o kretanjima cijena za nadolazeći tjedan“ stoga točno sažima izjavu koju je C1 dao tijekom pretraga koje su provedene u prostorima Chiquite 28. i 29. studenoga 2007. i izjave koje je Chiquita dala tijekom Komisijine istrage, na koje upućuju stranke.

362    Međutim, te su izjave, iako ne opovrgavaju zaključke koje Komisija izvodi iz drugih dokaza, manje jasne od tih zaključaka, što je Komisija potvrdila osobito u uvodnim izjavama 104. i 121. pobijane odluke.

363    U tom pogledu, valja napomenuti da je Komisija u uvodnoj izjavi 158. i sljedećima pobijane odluke ispitala argumentaciju tužitelja koja se sastoji od tvrdnje da Chiquitine izjave proturječe Komisijinim prigovorima. Komisija je utvrdila da, iako Chiquitine izjave sadržavaju određene obrambene dijelove, te se izjave uglavnom slažu sa Komisijinim utvrđenjem povrede i u skladu su s dokazima u pisanom obliku (uvodna izjava 159. pobijane odluke).

364    Komisija tvrdi da se razgovor s C1-om, koji je bio vođen tijekom pretraga u studenome 2007., dogodio u vrijeme kad je C1 tek trebao pripremiti obranu te da su stoga izjave koje su bile dane u tom kontekstu osobito vjerodostojne. Komisija tvrdi da je C1, iako se povremeno opirao tome da otkrije da je znao za ponašanje glede zabranjenog sporazuma, usprkos tome priznao da su se dvije stranke upustile u koluzivno ponašanje koje je očito nadilazilo samo slučajne razgovore o zajedničkom utovaru i zajedničkoj otpremi (uvodna izjava 159. pobijane odluke).

365    Nadalje, Komisija navodi da je glavni izvršni direktor Chiquite za Europu porukom elektroničke pošte od 17. travnja 2005. (poslanom deset dana nakon zahtjeva za oslobađanje od kazni) upozorio svoje zaposlenike, uključujući C1-a, da Chiquita planira pokrenuti disciplinski postupak protiv zaposlenika koji u idućih 48 sati ne prijave da znaju za postojanje protutržišnih kontakata s konkurentima. Chiquita navodi da je C1 prvi puta bio ispitan dan nakon isteka tog roka. Komisija tvrdi da se može smatrati da je činjenica da C1 nije u zadanom roku od 48 sati prijavio tajne kontakte s Pacificom negativno utjecala na njegovu volju da 2007., u vrijeme kad je pokrenut ovaj postupak, prijavi da je znao za zabranjeni sporazum zbog straha od disciplinskog postupka (s obzirom na to da 2005. nije u zadanom roku prijavio kontakte s Pacificom vezane uz cijene) (uvodne izjave 159. i 251. pobijane odluke).

366    Komisija nadalje objašnjava da je Chiquita u odgovoru na dopis kojim ju je Komisija obavijestila o stanju njezine suradnje navela disciplinske mjere kojima su njeni zaposlenici bili izloženi u slučaju kršenja mjera koje im je ona nametnula za ispunjavanje obveze suradnje (koje se moglo sastojati u produžetku mogućeg nezakonitog ponašanja, neprimjerenoj komunikaciji s konkurentima ili u podnošenju nepotpunih, zavaravajućih ili netočnih odgovora), a koje su mogle dovesti čak i do otkaza ugovora o radu, te je objasnila da je C1 od 2005. stalno bio obaviješten o tim posljedicama. Komisija navodi da, s obzirom na to, obrambena narav nekih izjava koje je Chiquita dala nekoliko godina nakon što su se dogodile predmetne činjenice ne može baciti sumnju da dokaznu vrijednost točnih i detaljnih podataka koji se nalaze u dokazima u pisanom obliku koje je Pacific sastavio u vrijeme povrede te koju također potkrjepljuju Chiquitine izjave (uvodna izjava 159. pobijane odluke).

367    Tužitelji navode da su Komisijine tvrdnje o vrijednosti izjava C1 nedosljedne i proturječne. S jedne strane, Komisija ističe činjenicu da su izjave C1-a posebno vjerodostojne, ali, s druge strane, nastoji umanjiti važnost tih izjava kad se radi o njihovoj oslobađajućoj prirodi. Komisijine tvrdnje da je izjave C1-a potrebno ocijeniti u kontekstu njegova vlastitog sudjelovanja u povredi i da je C1 imao interes umanjiti protutržišni sadržaj kontakata s P1-om predstavljaju nagađanja te nisu utemeljene u stvarnosti. Upravo suprotno, C1-u je prijetio otkaz ugovora i osobna odgovornost u slučaju da tijekom razgovora u potpunosti ne otkrije sve činjenice. K tome, budući da su izjave C1-a dane u vrijeme kad je Chiquita smatrala da joj zbog propusta da surađuje može biti ukinuto oslobađanje od kazni i u predmetu vezanom uz Sjevernu Europu i u ovom predmetu, ni Chiquita ni njeni zaposlenici nisu imali nikakav interes prikriti ni najmanju nezakonitu radnju, već su, upravo suprotno, imali interesa pružiti pretjeranu količinu podataka.

368    Ovu je argumentaciju potrebno odbiti.

369    S jedne strane, valja napomenuti da iako izjave C1-a moraju dakako biti spojene s Chiquitinim izjavama, u smislu da se te izjave ne mogu međusobno podupirati kao dokazi (vidjeti gornju točku 343.), potrebno je ipak voditi računa o određenim razlikama prilikom analize razloga koji se nalaze u pozadini izjava pojedinca koji priznaje vlastito sudjelovanje u povredi i izjava poduzetnika u svojstvu podnositelja zahtjeva za oslobađanje od kazni.

370    Stoga, kao što je sudska praksa već prepoznala da pojedinac, za razliku od poduzetnika, ne može imati osobni interes da uveća protupravno ponašanje konkurenata tog poduzetnika (vidjeti u tom smislu presudu Siemens/Komisija, t. 339. supra, t. 70.), valja priznati da, iako Chiquita kao podnositelj zahtjeva za oslobađanje od kazni nije imala interes prikriti činjenice koje predstavljaju povredu, sasvim je moguće da C1, kao pojedinac, nije bio previše oduševljen idejom da bi morao priznati svoje osobno sudjelovanje u povredi, osobito zato što nije u zadanom roku prijavio povredu (vidjeti gornju točku 365.), unatoč Chiquitinom pristupu koji ga je nastojao potaknuti da otkrije sve vidove svojih kontakata s P1-om. Naime, pojedinac može osjećati određeno oklijevanje da prizna ponašanje koje se s profesionalnog ili osobnog stajališta može smatrati negativnim, utoliko više u situaciji kao u ovom slučaju gdje je jedan pojedinac u sklopu poduzetnika optužen za sudjelovanje u povredi (vidjeti u tom pogledu izjavu C1-a na raspravi u kojoj je C1 priznao da mu je „žao“ zbog onoga što se dogodilo i da ne bi bio postupio na taj način da je znao da time krši europsko pravo).

371    Nadalje, kao što s pravom ističe Komisija, s obzirom na svoju moguću osobnu odgovornost temeljem nacionalnog građanskog ili kaznenog prava, C1 je imao očiti interes da umanji protutržišni sadržaj svojih kontakata s P1-om.

372    Stoga je, unatoč određenom pritisku koji je Chiquita izvršila kako bi osigurala da C1 ne prikrije podatke, sasvim moguće da je C1 oklijevao otkriti sve vidove svojih kontakata s P1-om te, među ostalim, priznati koluzivni karakter tih kontakata.

373    S druge strane, Komisija s pravom tvrdi da su izjave koje je C1 dao tijekom Komisijinih pretraga u studenome 2007., u vrijeme kada C1 još nije bio pripremio obranu, osobito vjerodostojne. Štoviše, iz izjava Chiquite i C1-a proizlazi da, kako bi se osigurao određeni učinak iznenađenja, C1 nije bio prethodno obaviješten o Komisijinim pretragama (vidjeti gornju točku 155.). Unatoč objašnjenjima Chiquitinih odvjetnika koji su se umiješali tijekom pretraga (vidjeti također gornju točku 155.), uvjerljivo je da C1 još nije imao vremena pripremiti obranu. Činjenica da je C1, unatoč detaljnim objašnjenjima koja su bila dodana tijekom njegovih naknadnih izjava, uvijek u bitnome tvrdio ono što je iznio tijekom tih prvih izjava (vidjeti Chiquitinu izjavu od 5. ožujka 2009.), govori u prilog vjerodostojnosti svih njegovih izjava.

374    Iz prethodno navedenog, uz rezervu naknadnog ispitivanja izvadaka na koje se pozivaju tužitelji (vidjeti dolje točku 376. i sljedeće), proizlazi da opći sadržaj C1-ovih izjava promatranih u cjelini ne proturječi zaključcima Komisije, da je Komisija iznijela dosljedno objašnjenje obrambene naravi tih izjava, da se kako bi utvrdila povredu ne temelji samo na tim izjavama već na skupu dokaza koji se, među ostalim, sastoji od dokaza u pisanom obliku (vidjeti gornje točke 187. do 189.) i da se stoga mogla pozvati na te izjave kako bi potkrijepila druge dokaze (vidjeti gornju točku 342.), što ne utječe na kasnije ispitivanje argumentacije tužitelja o trajnoj naravi povrede (vidjeti gore točku 358. i dolje točku 475. i sljedeće).

375    U tom pogledu, valja podsjetiti da je već presuđeno da iako nedostatak jasnoće dokaznog sredstva nesporno smanjuje njegovu dokaznu vrijednost, to dokazno sredstvo ne treba u potpunosti odbiti. Valja podsjetiti da to što dokument upućuje samo na određene činjenice koje se spominju u drugim dokaznim sredstvima ne može prouzročiti tu posljedicu da se Komisija ne može pozvati na taj dokument kako bi potkrijepila druge dokaze (vidjeti u tom smislu presudu JFE Engineering i dr./Komisija, t. 42. supra, t. 263.).

376    Na drugom mjestu, tužitelji navode različite izvatke iz izjava Chiquite i C1-a kako bi potkrijepili svoju tvrdnju da te izjave dovode u pitanje Komisijine zaključke te da se, upravo suprotno, slažu s alternativnim objašnjenjima koje je iznio Pacific.

377    Kao prvo, tužitelji tvrde da izjave u nekoliko navrata navode da su se P1 i C1 prvi puta sastali na sastanku NUUVP‑a u lipnju 2004., da je njihov drugi susret bio tek na poslovnom ručku od 28. srpnja 2004. i da su, prema Chiquiti, C1 i P1 tijekom tog ručka razgovarali „o mogućnosti da se Chiquita opskrbljuje bananama iz Noboe u Ekvadoru“. Te izjave uopće ne spominju razgovor o cijeni tijekom tog sastanka, a još manje da su se stranke sporazumjele o usklađivanju svog ponašanja glede cijena.

378    S jedne strane, valja napomenuti da se Komisija ne oslanja na Chiquitine izjave kako bi utvrdila svoje zaključke o ručku od 28. srpnja 2004., nego na P1-ove bilješke (uvodne izjave 102. do 120. pobijane odluke), priznajući da ti dokazi u pisanom obliku pokazuju da je tijekom tog ručka bilo drugih tema rasprava, osim onih na koje se pozivaju stranke (uvodna izjava 104. pobijane odluke). S druge strane, činjenica da je C1 izjavio da je predmet razgovora na tom sastanku bila mogućnost da se Chiquita opskrbljuje bananama iz Noboe u Ekvadoru te da nije naveo da se raspravljalo o cijenama ni da je s P1-om dogovorio da će uskladiti svoja ponašanja glede cijena, ne može se tumačiti kao poricanje Komisijinih zaključaka. Isto tako, C1 nije porekao da je razgovarao o ponašanju stranaka glede cijena niti je izjavio da je mogućnost da se Chiquita opskrbljuje bananama iz Noboe u Ekvadoru bila jedina tema o kojoj se je razgovaralo tijekom ručka.

379    U tom pogledu, valja još navesti da je Komisija u uvodnoj izjavi 106. pobijane odluke naznačila da je zaključak koji je donesen na temelju P1-ovih bilješki, prema kojemu su stranke tijekom ručka 28. srpnja 2004. uspostavile akcijski plan u skladu s kojim su se idućeg tjedna sastale kako bi se dogovorile o cijenama u Portugalu i kako bi odlučile hoće li „ostati“ na istoj razini, „povisiti“ ili „spustiti“ cijene, u skladu s Chiquitinim izjavama od 15. veljače 2008. i od 22. svibnja 2008., prema kojima su C1 i P1 nakon sastanka 28. srpnja 2004. povremeno razmjenjivali informacije o specifičnijim kretanjima cijena za nadolazeći tjedan, koristeći se riječima koje su dvjema strankama omogućile da se sporazume oko toga treba li cijene povisiti ili spustiti ili trebaju li one ostati na istoj razini. Komisija je napomenula (bilješka br. 171 pobijane odluke) da u vrijeme kada je dala navedene izjave Chiquita nije vidjela rukom pisane bilješke, s obzirom na to da je pristup tim bilješkama stekla u trenutku pristupa spisu nakon što joj je Komisija 10. prosinca 2009. poslala obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku (vidjeti gornju točku 11.).

380    U tom kontekstu, korisno je podsjetiti da izjave poduzetnika koji je podnio zahtjev za oslobađanje od kazni prije nego što je saznao za dokaze koje je Komisija prikupila u okviru svoje istrage imaju posebno visoku dokaznu vrijednost.

381    U tom pogledu, valja istaknuti da, iako okolnost da je izjava dana u kasnijem stadiju postupka, osobito u odgovoru na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, ne dopušta da se takvoj izjavi oduzme sva dokazna vrijednost, jer takva izjava u svakom slučaju ima manju dokaznu vrijednost od izjava koje su dane spontano. Osobito, kada poduzetnik koji je podnio zahtjev za oslobađanje od kazni zna za dokaze koje je Komisija pribavila u okviru svoje istrage, unutarnja logika postupka predviđena Obaviješću o suradnji, prema kojoj svako nastojanje da se Komisija dovede u zabludu može dovesti u pitanje iskrenost i potpunost suradnje podnositelja zahtjeva za oslobađanje od kazni (vidjeti gornju točku 340.), ne primjenjuje se na isti način kao što se primjenjuje na spontane izjave koje su dane bez znanja o prigovorima kojima raspolaže Komisija. Isto tako, razmatranja da je izjave koje su dane temeljem Obavijesti o suradnji, a koje su protivne interesu onoga tko ih je izjavio, načelno potrebno smatrati kao posebno pouzdane dokaze (vidjeti gornju točku 341.), ne mogu se u potpunosti primijeniti na odgovore na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku koje je dao poduzetnik koji je podnio zahtjev za oslobađanje od kazni (vidjeti u tom smislu presudu Quinn Barlo i dr./Komisija, t. 340. supra, t. 108. i 109.).

382    Kao drugo, tužitelji podsjećaju da je u izjavama navedeno da su se C1 i P1 nakon poslovnog ručka 28. srpnja 2004. počeli povremeno nazivati između rujna 2004. i rujna 2006. te da su glavne teme o kojima su razgovarali prilikom tih poziva bile mogućnost opskrbe bananama u Ekvadoru, dogovori oko grupnog utovara, pritužbe na luke u Salernu, budućnost NUUVP‑a te ponekad prodaja u sjevernoj Italiji. To nije osporavano te ne proturječi Komisijinim zaključcima, s obzirom na to da izjave također navode da se raspravljalo i o trendovima razvoja tržišta i namjerama glede cijena.

383    Međutim, tužitelji u tom pogledu tvrde da se te rasprave mogu objasniti činjenicom, koju je potvrdila Chiquita, da je P1 bio nov na tržištu banana te da je bio zainteresiran za C1-ovo iskustvo i da ta vrsta općenitih rasprava odgovara vrsti rasprava do kojih je dolazilo između različitih dionika u sklopu NUUVP‑a te da se stoga iz tih izjava nikako ne može zaključiti da su C1 i P1 proveli bilo kakav sporazum o usklađivanju cijena.

384    Prvo, valja napomenuti da se Komisija prilikom zaključivanja da su C1 i P1 proveli sporazum o usklađivanju cijena nije temeljila samo na predmetnim izjavama, već na svim dokazima koji su navedeni u točki 4. pobijane odluke (vidjeti uvodne izjave 190. i 191. pobijane odluke). Drugo, činjenica da je P1 bio zainteresiran za C1-ovo iskustvo ni ne opovrgava ni ne proturječi zaključku da su P1 i C1 tijekom svojih telefonskih razgovora razmijenili podatke o cijenama. Treće, ne samo da tužitelji ničime ne podupiru svoj navod da vrste rasprava do kojih je došlo između P1-a i C1-a odgovaraju vrstama rasprava koje su se vodile u sklopu NUUVP‑a, nego to, čak i da je to bio slučaj, ne umanjuje nezakonit karakter razmjena podataka o cijenama između P1-a i C1-a. Četvrto i konačno, tužitelji propuštaju istaknuti da ne samo da je C1 izjavio da je s P1-om razgovarao o općim trendovima tržišta, već je isto tako objasnio da je s vremena na vrijeme s P1-om raspravljao o specifičnijim trendovima cijena za nadolazeći tjedan, koristeći se riječima koje su dvjema strankama omogućile da se sporazume oko toga treba li cijene povisiti ili spustiti ili ih treba ostaviti na istoj razini.

385    Kao treće, tužitelji u tom pogledu tvrde da iako je C1 doista naveo da su pojedini pozivi između njega i P1-a doveli do specifičnijih razmjena informacija o kretanjima cijena za nadolazeći tjedan, on je međutim pobliže naveo da nikada nije dao izričite i otvorene naznake o cijenama. Chiquita je tek pod pritiskom Komisije kasnije dodala da je svatko tko poznaje sektor trgovine bananama mogao općenito razumjeti da ti općeniti opisi imaju točno određeno značenje glede cijena, jer su na tržištu na kojem je bilo opće poznato da se cijene mijenjaju u rasponu od 0,5 eura ti općeniti opisi značili da će se cijene sniziti za 0,5 eura, povisiti za 0,5 eura ili da će ostati na istoj razini.

386    S time u vezi, odmah na početku valja napomenuti da je argumentacija da je Komisija na Chiquitu izvršila nezakoniti pritisak za vrijeme upravnog postupka već odbijena u gornjim točkama od 106. do 172. Nadalje, iako je izjava koja pobliže navodi da je svatko tko poznaje sektor trgovine bananama mogao razumjeti općenite C1-ove naznake (Chiquitina izjava od 22. svibnja 2008.) sigurno dana kasnije od izjave koja potvrđuje da je C1 dao takve općenite naznake (Chiquitina izjava od 15. veljače 2008.), te su izjave dane prije nego što je Chiquita dobila pristup Komisijinom spisu nakon slanja obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku 10. prosinca 2009. (vidjeti gornju točku 11.) te su stoga posebno uvjerljive (vidjeti gornje točke 380. i 381.).

387    Nadalje, u prvoj je od te dvije predmetne izjave (Chiquitina izjava od 15. veljače 2008.) priznato da je C1 možda općenite trendove tržišta opisao izrazima poput „tržište je mlitavo“, „trenutno nema puno voća“, „mislim da se tržište neće urušiti“ ili „nemam nikakvog razloga mijenjati“. Takve se komentare može razumjeti kao naznake o budućim promjenama cijena s obzirom na to da je naznaka „tržište je mlitavo“ značila da se očekuje da će se cijene sniziti, naznaka „trenutno nema puno voća“ značila je da se očekuje da će se cijene povisiti, a naznaka „nemam nikakvog razloga mijenjati“ značila je da će cijene ostati nepromijenjene. Stoga se ne može prihvatiti argument tužitelja da P1 nije bio iskusni sudionik sektora tržišta bananama te da se zbog toga ne može pretpostaviti da je razumio da se ti općeniti opisi odnose na promjene cijena.

388    U tom pogledu valja napomenuti da je Opći sud već presudio da vremenski uvjeti, i u zemljama proizvodnje i u zemljama u koje je voće poslano u svrhu potrošnje, važnost zaliha u lukama i zaliha subjekata koji se bave dozrijevanjem, stanje prodaje na razini prometa na malo i kod subjekata koji se bave dozrijevanjem te postojanje promotivnih kampanja očito predstavljaju važne čimbenike pri određivanju razine ponude u odnosu na potražnju, pa stoga upućivanje na te čimbenike tijekom dvostranih rasprava između dobro obaviještenih trgovaca nužno dovodi do dijeljenja razumijevanja tržišta i njegova razvoja u pogledu cijena (vidjeti u tom smislu presudu Općeg suda od 14. ožujka 2013., Fresh Del Monte Produce/Komisija, T‑587/08, t. 360.).

389    Konačno, glede točnog raspona tih promjena cijena, tužitelji tvrde da se Chiquitina izjava, da je na tržištu banana bilo opće poznato da su se cijene mijenjale u rasponu od 0,5 eura te da se stoga iz C1-ovih naznaka moglo razumjeti da će se cijene sniziti ili povisiti za 0,5 eura ili ostati na istoj razini, ne temelji na stvarnosti jer analiza stvarnih tjednih kretanja cijena pokazuje da se cijene nisu ni snižavale niti povisivale samo za 0,5 eura te da sigurno nije postojao nikakav trend razvoja cijena u rasponu od 0,5 eura. Tužitelji stoga tvrde da, upravo suprotno, podaci o stvarnim PFCI‑jevim i Chiquitinim cijenama jasno pokazuju da su se cijene na tjednoj bazi mijenjale za čak 1 ili 2 eura ili za svega 0,25 eura ili manje, a u prilog toj tvrdnji iznose tablicu Chiquitinih i Pacificovih cijena.

390    Tu je argumentaciju potrebno odbiti. Kao što s pravom ističe Komisija, pitanje jesu li se cijene mijenjale za točno 0,5 eura nije relevantno ako su stranke razmijenile namjere glede cijena za nadolazeći tjedan na način da su i jedna i druga znale hoće li se cijene povisiti ili sniziti ili će ostati na istoj razini, jer su takve rasprave o trendovima cijena svakoj stranci smanjile neizvjesnost glede njenog ponašanja na tržištu.

391    Stoga, čak i naznaka glede utvrđivanja cijena utječe na tržišno natjecanje činjenicom da svim sudionicima zabranjenog sporazuma omogućuje da s razumnom razinom sigurnosti predvide koju će cjenovnu politiku primijeniti njihovi konkurenti. Općenito, takvi zabranjeni sporazumi predstavljaju izravan zahvat u ključne parametre tržišnog natjecanja na dotičnom tržištu. Naime, izražavajući zajedničku volju za primjenu određene razine cijena na svoje proizvode, dotični proizvođači svoju tržišnu politiku više ne određuju samostalno, što narušava poimanje koje je svojstveno odredbama Ugovora o tržišnom natjecanju (vidjeti presudu BPB/Komisija, t. 324. supra, t. 310. i navedenu sudsku praksu). Usto je, neovisno o kasnijem ispitivanju argumentacije tužitelja, potrebno podsjetiti da članak 101. UFEU‑a zabranjuje sporazume i usklađena djelovanja koja imaju protutržišni cilj neovisno o njihovim učincima (vidjeti u tom smislu presudu Suda od 8. srpnja 1999., Komisija/Anic Partecipazioni, C‑49/92 P, Zb., str. I‑4125., t. 122. i 123.).

392    Kao četvrto, tužitelji bez dodatnih komentara podsjećaju na izvatke iz Chiquitine izjave od 22. svibnja 2008. te sažimaju C1-ove navode o cilju i broju telefonskih poziva između njega i P1-a.

393    U mjeri u kojoj se podsjećanje na te izjave od strane tužitelja u okviru njihove argumentacije, koja nastoji dokazati da se iz Chiquitinih izjava ne može zaključiti o postojanju protutržišnog ponašanja, može shvatiti na način da tužitelji tvrde da je prema navedenoj izjavi došlo do skromnog broja telefonskih poziva tijekom kojih se raspravljalo o cijenama vezanim uz dotično razdoblje, valja utvrditi da je već u gornjim točkama 362. do 374. navedeno da je Komisija priznala da su Chiquitine izjave manje jasne od zaključaka koje je Komisija izvela iz svih dokaza te da je Komisija iznijela uvjerljivo objašnjenje C1-ovog oklijevanja da prizna svoje sudjelovanje u navodnoj povredi, a da tužitelji to objašnjenje nisu uspjeli dovesti u pitanje.

394    Kao peto, glede izvadaka iz C1-ovih izjava na koje se tužitelji pozivaju kako bi naveli da je P1-ove bilješke o ručku od 28. srpnja 2004. potrebno promatrati tako da odražavaju način na koji je P1 svoje kolege iz PFCI‑ja obavijestio o sastanku, dovoljno je navesti da iz navedene izjave proizlazi da C1 nije osporavao Komisijine zaključke o tim bilješkama i da je potvrdio da su se rasprave tijekom ručka odnosile na neke od tema koje te bilješke spominju, a, glede ostalog, uputiti na gore navedene zaključke o C1-ovom oklijevanju da otkrije sav sadržaj svog protutržišnog ponašanja (vidjeti gornje točke 362. do 374.).

395    Kao šesto, tužitelji djelomično i izvan konteksta navode određene izvatke iz Chiquitine izjave od 13. listopada 2009. kako bi sugerirali da je Chiquita izjavila da nije imala saznanja ni o kakvom dokazu protupravnog ponašanja tijekom telefonskih razgovora između P1-a i C1-a i da je C1 potvrdio da je imao legitimnih razloga sastati se s P1-om te da se ne sjeća nijednog razgovora o kretanjima cijena oko datuma poruke elektroničke pošte koju je P1 poslao P2-u 11. travnja 2005. u 9 sati i 57 minuta. Međutim, tužitelji propuštaju navesti da ta Chiquitina izjava odgovara na dopis o trenutnom stanju glede zahtjeva za oslobađanje od kazni u kojem je Komisija navela da je, temeljem poruke elektroničke pošte poslane 11. travnja 2005. u 9 sati i 57 minuta, imala razloga vjerovati da Chiquita nije prekinula svoje protupravno ponašanje na datum zahtjeva za oslobađanje od kazni, tj. 8. travnja 2005. Slijedom toga, izvadci na koje se tužitelji pozivaju u svojoj cijelosti navode samo da C1 nakon 8. travnja 2005. nije imao nikakvih tajnih razmjena s P1-om, što isto tako potvrđuje Chiquitina izjava od 5. ožujka 2009.

396    Isto tako, tužitelji iskrivljuju izvatke iz Chiquitine izjave od 5. ožujka 2009. prema kojima se C1 uvijek držao svoje verzije činjenica te je tvrdio da su P1-ovi podaci mogli doći od drugih izvora i prema kojima je tijekom razgovora sa svim zaposlenicima koji su surađivali s C1-om svatko od njih iznio uvjerljiv iskaz koji potvrđuje da nije došlo ni do kakve nezakonite komunikacije ni suradnje između konkurenata. Naime, ti su izvadci izvučeni iz Chiquitinih tvrdnji da je povreda prestala 8. travnja 2005. te da je Chiquita već ubrzo nakon 8. travnja 2005. ispitala C1-a i njegove suradnike, od kojih nitko nije priznao da je u Južnoj Europi došlo do nezakonitih kontakata. Međutim, neupitno je da je C1 tijekom Komisijinih pretraga u studenome 2007. prvi puta priznao da je s P1-om razmjenjivao informacije o kretanjima cijena, nakon što je shvatio da će se provesti istraga o jugu Europe te još da nije prijavio svoje protutržišno ponašanje u roku koji je glavni izvršni direktor Chiquite zadao njenim zaposlenicima nakon što je ona podnijela zahtjev za oslobađanje od kazni 8. travnja 2005. (vidjeti osobito točku 365. gore). Stoga se prijašnje izjave koje su dane početkom postupka o Južnoj Europi ne mogu smatrati proturječnima Komisijinim zaključcima u navedenom postupku.

397    Konačno, u istom nizu, tužitelji tvrde da ne samo da je C1 osporavao tumačenje dokaza koje je podnijela Komisija jednom kad im je imao pristup, već se njegova objašnjenja slažu i s prijašnjim izjavama koje su dane prije početka istrage u ovom predmetu. Tužitelji se u tom pogledu pozivaju na zahtjeve koje je Chiquita iznijela u predmetu COMP/39188 – Banane, u kojima je Chiquita navela da „cijene za Ujedinjenu Kraljevinu Velike Britanije i Sjeverne Irske/Irsku, Južnu Europu i Francusku nisu bile priopćene konkurentima“.

398    U tom pogledu, dovoljno je napomenuti da je već u gornjoj točki 159. navedeno da Chiquitine izjave prema kojima „cijene za Ujedinjenu Kraljevinu Velike Britanije i Sjeverne Irske/Irsku, Južnu Europu i Francusku nisu bile priopćene konkurentima“ opisuju način na koji je Chiquita četvrtkom ujutro javljala svoje referentne cijene konkurentima te, s obzirom na to da se u predmetu koji se tiče Južne Europe ne radi o referentnim cijenama, izjave koje je Chiquita dala glede Sjeverne Europe ne mogu proturječiti zaključcima Komisije u ovom predmetu.

399    Na trećem mjestu, u okviru svojih tvrdnji da Komisija mora provesti objektivnu istragu i da ne smije zanemariti oslobađajuće dokaze tužitelji navode da je, unatoč njihovu zahtjevu za pristup revidiranoj verziji bez oznake tajnosti odgovora klijenata na Komisijine zahtjeve za podacima, Pacific dobio pristup samo sažecima tih odgovora, što ga je spriječilo da pristupi detaljima glede mogućih oslobađajućih podataka koje su dostavili klijenti

400    Prema sudskoj praksi, pristup spisu u predmetima koji se tiču tržišnog natjecanja osobito ima za cilj da adresatima obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku omogući da se upoznaju s dokazima koji se nalaze u Komisijinom spisu kako bi se temeljem tih dokaza mogli učinkovito izjasniti o zaključcima do kojih je Komisija došla u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku. Stoga je pristup spisu jedno od postupovnih jamstava namijenjenih zaštiti prava na obranu te, posebice, osiguravanju učinkovitog korištenja prava na saslušanje (vidjeti u tom smislu presude Aalborg Portland i dr./Komisija, t. 179. supra, t. 68. i presudu Groupe Danone/Komisija, t. 111. supra, t. 33. i navedenu sudsku praksu).

401    Komisija stoga ima obvezu poduzetnicima koji su umiješani u postupak primjene članka 101. stavka 1. UFEU‑a osigurati pristup svim optužujućim i oslobađajućim dokumentima koje je pribavila tijekom istrage, uz iznimku poslovnih tajni drugih poduzetnika, internih dokumenata institucije i drugih povjerljivih podataka (vidjeti u tom smislu presude Aalborg Portland i dr./Komisija, t. 179. supra, t. 68. i Groupe Danone/Komisija, t. 111. supra, t. 34.).

402    Nadalje, iz sudske prakse proizlazi da je, glede odgovora trećih osoba na Komisijine zahtjeve za podacima, Komisija obvezna voditi računa o riziku da poduzetnik u vladajućem položaju usvoji mjere odmazde protiv konkurenata, dobavljača ili klijenata koji su surađivali u izvođenju dokaza koje je provela Komisija. Suočene s tim rizikom, treće osobe koje tijekom Komisijine istrage dostave dokumente za koje procjenjuju da bi zbog njihova podnošenja mogle biti predmetom odmazde, imaju pravo očekivati da će njihov zahtjev za povjerljivost biti poštovan (vidjeti presudu Općeg suda od 25. listopada 2002., Tetra Laval/Komisija, T‑5/02, Zb., str. II‑4381., t. 98. i navedenu sudsku praksu).

403    U ovom je slučaju Komisija u uvodnoj izjavi 253. pobijane odluke odgovorila na kritiku koju je Pacific iznio u svom odgovoru na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, prema kojoj je Pacific trebao dobiti pristup drugim podacima osim samo sažecima odgovora koje su klijenti različitih uvoznika banana dali na Komisijin zahtjev za podatke, navodeći da je poduzetnicima koji mogu izvršiti znatan ekonomski i tržišni pritisak na svoje konkurente ili trgovinske partnere, klijente ili dobavljače opravdano odbiti pristup dopisima od njihovih klijenata i klijenata drugih dobavljača. Budući da tužitelji ne pokušavaju proturječiti objašnjenju koje je iznijela Komisija, valja utvrditi da tužitelji nisu dokazali da je ograničavanje pristupa određenim dokumentima u spisu u ovom predmetu bilo neopravdano.

404    Konačno, tužitelji tvrde da Komisija nikada nije iskoristila ponudu koja joj je bila dana da organizira dodatne razgovore s C1-om, što je ozbiljno narušilo Komisijinu sposobnost da u ovom predmetu provede točnu i potpunu analizu činjeničnih pitanja. Stoga bi dodatni razgovor Komisiji omogućio da zaključi predstavljaju li dane izjave „silazni trend“ ili je Komisija jednostavno usvojila pogrešno shvaćanje i tumačenje jedine rečenice na koju se oslanja.

405    Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da se među jamstvima koja u upravnim postupcima pruža pravni poredak Unije nalazi obveza nadležnog tijela da brižljivo i nepristrano ispita sve relevantne elemente pojedinog slučaja (presuda Suda od 21. studenoga 1991., Technische Universität München, C‑269/90, Zb., str. I‑5469., t. 14. i presuda Bavaria/Komisija, t. 342. supra, t. 222.).

406    Nadalje, valja napomenuti da članak 10. stavak 3. Uredbe Komisije br. 773/2004 od 7. travnja 2004. o postupcima koje Komisija vodi na temelju članaka [101. UFEU‑a] i [102. UFEU‑a] (SL L 123, str. 18.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 298.) predviđa da poduzetnici i udruge poduzetnika koji su predmet postupka koji se vodi primjenom Uredbe br. 1/2003 „mogu predložiti da Komisija sasluša osobe koje mogu potvrditi činjenice navedene u njihovu podnesku“. U tom slučaju, iz članka 13. Uredbe br. 773/2004 proizlazi da Komisija prilikom odlučivanja o interesu saslušanja osobe čije svjedočenje može biti važno za istragu raspolaže razumnom marginom prosudbe. Naime, zaštita prava na obranu ne zahtijeva da Komisija ispita svjedoke koje navode dotične stranke ako procijeni da je istraga u predmetu bila dovoljna (vidjeti analogijom glede Uredbe br. 17 presudu Općeg suda od 20. ožujka 2002., HFB i dr./Komisija, T‑9/99, Zb., str. II‑1487., t. 383. i navedenu sudsku praksu).

407    U predmetnom je slučaju Komisija u uvodnim izjavama 250. i 251. pobijane odluke navela razloge zbog kojih je smatrala da nijedan dokaz ne ide u prilog tvrdnji da je nužan još jedan razgovor s C1-om. Međutim, ne samo da tužitelji nisu uspjeli konkretno opovrgnuti dokaze koje je Komisija u tom pogledu iznijela, već štoviše tužitelji valjano ne objašnjavaju zašto Pacific nije sam iskoristio priliku da tijekom saslušanja ispita C1-a. Upućivanje tužitelja na raspravi na odluku Chiquite da na saslušanju od 18. lipnja 2010. komentira samo razdoblje nakon 8. travnja 2005., datuma njezina zahtjeva za oslobađanje od kazni, u tom pogledu nije uvjerljivo. Iako naime iz Chiquitinih izjava danih tijekom navedenog saslušanja proizlazi da je Chiquita željela iskoristiti svoje vrijeme za obranu od mogućnosti da joj Komisija u ovom predmetu uskrati oslobađanje od kazni te da stoga nije željela koristiti svoje vrijeme kako bi komentirala razdoblje prije svog zahtjeva za oslobađanje od kazni, u pogledu kojeg nije osporavala zaključke Komisije, iz tih izjava ne proizlazi da se Chiquita protivila da Pacific postavlja pitanja C1-u o prethodnom razdoblju. Chiquita je, upravo suprotno, čak izričito potvrdila da je njena ponuda za ispitivanje C1-a još bila valjana.

408    U tim uvjetima, valja utvrditi da je argumentaciju tužitelja koja Komisiji prigovara da nije organizirala dodatni sastanak s C1-om potrebno odbiti.

409    Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da je argumentaciju tužitelja koja dovodi u pitanje dokaznu vrijednost izjava Chiquite i C1-a potrebno odbiti te da je stoga potrebno u cijelosti odbiti i prvi dio trećeg tužbenog zahtjeva.

2.     Drugi dio, koji se temelji na tvrdnji da podneseni dokazi ne podupiru utvrđivanje povrede

410    Tužitelji tvrde da Komisija nije dokazala ni postojanje sporazuma među strankama, niti postojanje usklađenog djelovanja. Kao prvo, Komisija nije uspjela dokazati da su tužitelji bili umiješani u sporazum i/ili usklađeno djelovanje, kao drugo, Komisija nije utvrdila da je ponašanje u kojem su tužitelji sudjelovali imalo protutržišni cilj ili učinak i kao treće, Komisija nije pokazala da to ponašanje predstavlja jedinstvenu i trajnu povredu.

a)     Uvodna očitovanja

411    Valja podsjetiti da članak 101. UFEU‑a zabranjuje sve sporazume među poduzetnicima, odluke udruženja poduzetnika i usklađena djelovanja koji bi mogli utjecati na trgovinu među državama članicama i koji imaju za cilj ili posljedicu sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu, a osobito oni kojima se neposredno ili posredno utvrđuju kupovne ili prodajne cijene ili drugi trgovinski uvjeti, ograničuje ili nadzire proizvodnja i vrši podjela tržišta ili izvora nabave.

412    Pojam sporazuma u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a proizlazi iz izraza zajedničke volje umiješanih poduzetnika da se na tržištu ponašaju na određeni način (vidjeti analogijom glede članka 81. stavka 1. UEZ‑a presudu Komisija/Anic Partecipazioni, t. 391. supra, t. 130.; također vidjeti analogijom glede članka 65. stavka 1. UEZ‑a presudu Općeg suda od 11. ožujka 1999., Thyssen Stahl/Komisija, T‑141/94., Zb., str. II‑347., t. 262.).

413    Pojam se sporazuma u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a, na način kako ga tumači sudska praksa, temelji na postojanju sukladnosti volja između najmanje dvije stranke te oblik u kojem se ta sukladnost volja stranaka očituje nije bitan, sve dok predstavlja vjeran izraz njihovih volja (presude Općeg suda od 26. listopada 2000., Bayer/Komisija, T‑41/96, Zb., str. II‑3383., t. 69. i od 19. svibnja 2010., IMI i dr./Komisija, T‑18/05, Zb., str. II‑1769., t. 88.).

414    Pojam usklađenog djelovanja u smislu te iste odredbe odnosi se na oblik usklađivanja između poduzetnika koji, iako nije došao do stadija ostvarenja sporazuma u pravom smislu riječi, kako bi stvarnom suradnjom između njih nadomjestili rizike tržišnog natjecanja (presude Suda od 16. prosinca 1975., Suiker Unie i dr./Komisija, 40/73 do 48/73, 50/73, 54/73 do 56/73, 111/73, 113/73 i 114/73, Zb., str. 1663., t. 26.; Ahlström Osakeyhtiö i dr./Komisija, t. 176. supra, t. 63.; Komisija/Anic Partecipazioni, t. 391. supra, t. 115. i Hüls/Komisija, t. 185. supra, t. 158.).

415    Sud je dodao da kriterije koordinacije i suradnje treba razumjeti s obzirom na poimanje koje je svojstveno odredbama Ugovora o tržišnom natjecanju, a prema kojem svaki gospodarski subjekt mora samostalno odrediti politiku koju namjerava slijediti na zajedničkom tržištu (presude Suda Suiker Unie i dr./Komisija, t. 414. supra, t. 173.; Ahlström Osakeyhtiö i dr./Komisija, t. 176 supra, t. 63.; Komisija/Anic Partecipazioni, t. 391. supra, t. 116. i od 2. listopada 2003., Corus UK/Komisija, C‑199/99 P, Zb., str. I‑11177., t. 106.).

416    Iako taj zahtjev samostalnosti ne isključuje pravo gospodarskih subjekata da se na razuman način prilagode utvrđenom ili predviđenom ponašanju konkurenata, on se ipak snažno protivi svakom izravnom ili neizravnom kontaktu između takvih subjekata koji bi mogao kako utjecati na tržišno ponašanje sadašnjih ili potencijalnih konkurenata tako i otkriti jednom takvom konkurentu ponašanje za koje se poduzetnik odlučio ili koje sam namjerava provoditi na tržištu, kada je cilj ili posljedica tih kontakata stvaranje uvjeta tržišnog natjecanja koji ne odgovaraju normalnim uvjetima na predmetnom tržištu, uz vođenje računa o naravi proizvoda ili pruženih usluga, o važnosti i broju poduzetnika te o veličini navedenog tržišta (presude Suiker Unie i dr./Komisija, t. 414. supra, t. 174.; Komisija/Anic Partecipazioni, t. 391. supra, t. 117.; Hüls/Komisija, t. 185. supra, t. 160., i Corus UK/Komisija, t. 415. supra, t. 107.).

417    Pojam usklađenog djelovanja podrazumijeva, uz savjetovanje između predmetnih poduzetnika, tržišno ponašanje koje slijedi nakon tog sporazuma i uzročno‑posljedičnu vezu između tih dvaju elemenata. U tom smislu valja pretpostaviti da, osim ako zainteresirani subjekti ne dokažu suprotno, poduzetnici koji sudjeluju u sporazumu i koji su aktivni na tržištu uzimaju u obzir informacije koje su razmijenili sa svojim konkurentima kako bi odredili svoje ponašanje na tom tržištu. Tome je još više tako kada do sporazuma dolazi redovito tijekom duljeg razdoblja (presuda Komisija/Anic Partecipazioni, t. 391. supra, t. 121.; Hüls/Komisija, t. 185. supra, t. 161. do 163., T‑Mobile Netherlands i dr., t. 328. supra, t. 51.).

418    Konačno, valja podsjetiti da usporedba pojmova sporazuma i usklađenog djelovanja jasno pokazuje da, sa subjektivnog gledišta, ti pojmovi obuhvaćaju oblike dogovaranja koji su iste prirode te koji se razlikuju samo po intenzitetu i oblicima u kojima se očituju (presuda Komisija/Anic Partecipazioni, t. 391. supra, t. 131.).

419    Prema tome, iako pojmovi sporazuma i usklađenog djelovanja imaju djelomično različite sastavne dijelove, ti pojmovi nisu međusobno nespojivi. Stoga Komisija nije obvezna svako utvrđeno ponašanje kvalificirati kao sporazum ili usklađeno djelovanje, već može valjano kvalificirati neka od tih ponašanja kao „sporazume“, a druga kao „usklađena djelovanja“ (vidjeti u tom smislu presudu Komisija/Anic Partecipazioni, t. 391. supra, t. 132. i presudu Općeg suda od 17. prosinca 1991., Hercules Chemicals/Komisija, T‑7/89, Zb., str. II‑1711., t. 264.).

420    U svrhu primjene članka 101. stavka 1. UFEU‑a suvišno je u obzir uzimati konkretne učinke nekog sporazuma, ako je jasno da je cilj takvog sporazuma sprječavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja na zajedničkom tržištu (presuda Aalborg Portland i dr./Komisija, t. 179. supra, t. 261.).

421    Glede mogućnosti da se smatra da usklađeno djelovanje ima protutržišni cilj iako nije neposredno povezano s potrošačkim cijenama, valja napomenuti da tekst članka 101. stavka 1. UFEU ne dopušta da se zabranjenima smatraju samo ona usklađenja djelovanja koja neposredno utječu na cijene koje plaćaju krajnji potrošači. Upravo suprotno, iz navedenog članka 101. stavka 1. (a) UFEU‑a proizlazi da usklađeno djelovanje može imati protutržišni cilj ako se sastoji od „neposrednog ili posrednog utvrđivanja kupovnih ili prodajnih cijena ili drugih trgovinskih uvjeta“ (presuda T‑Mobile Netherlands i dr., t. 328. supra, t. 36. i 37.).

422    U svakom slučaju, članak 101. UFEU‑a., kao i druga pravila o tržišnom natjecanju iz Ugovora, nije namijenjen samo zaštiti neposrednih interesa konkurenata ili potrošača, već i zaštiti strukture tržišta te time i samog tržišnog natjecanja. Stoga utvrđenje postojanja protutržišnog cilja ne treba biti uvjetovano utvrđenjem postojanja neposredne veze između tog djelovanja i potrošačkih cijena (presuda T‑Mobile Netherlands i dr., t. 328. supra, t. 38. i 39.).

423    Glede razgraničenja između usklađenih djelovanja koja imaju protutržišni cilj i usklađenih djelovanja koja imaju protutržišni učinak, valja podsjetiti da, u svrhu ocjene potpada li djelovanje pod zabranu propisanu člankom 101. stavkom 1. UFEU‑a, protutržišni cilj i učinak ne predstavljaju kumulativne, već alternativne uvjete. Prema ustaljenoj sudskoj praksi nakon presude Suda od 30. lipnja 1966., LTM (56/65, Zb., str. 337., 359.), alternativni karakter tog uvjeta, koji je označen korištenjem veznika „ili“, nužno vodi do toga da se na prvom mjestu razmatra sam cilj usklađenog djelovanja, vodeći računa o ekonomskom kontekstu u kojem ga je potrebno provesti. Međutim, u slučaju da analiza neke vrste koordinacije između poduzetnika ne pokaže dovoljan stupanj štetnosti za tržišno natjecanje, treba ispitati njezine posljedice i, kako bi se utvrdilo je li takvo ponašanje obuhvaćeno zabranom, zahtijevati ispunjenje svih elemenata koji dokazuju da je tržišno natjecanje bilo osjetno spriječeno, ograničeno ili narušeno (vidjeti u tom smislu presudu Suda od 20. studenoga 2008., Beef Industry Development Society i Barry Brothers, C‑209/07, Zb., str. I‑8637., t. 15. i T‑Mobile Netherlands i dr., t. 328. supra, t. 28.).

424    Prilikom ocjene je li pojedino usklađeno djelovanje zabranjeno člankom 101. stavkom 1. UFEU‑a suvišno je dakle uzimati u obzir konkretne učinke nekog sporazuma ako je očito da je cilj takvog sporazuma sprječavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu (vidjeti u tom smislu presude Suda od 13. srpnja 1966., Consten i Grundig/Komisija, 56/64 i 58/64, Zb., str. 429., 496.; Nederlandse Federatieve Vereniging voor de Groothandel op Elektrotechnisch Gebied/Komisija, t. 48. supra, t. 125. i Beef Industry Development Society i Barry Brothers, t. 423. supra, t. 16.). Razlikovanje između „povrede s obzirom na cilj“ i „povrede s obzirom na učinak“ proizlazi iz okolnosti da se određeni oblici dogovaranja među poduzetnicima mogu smatrati po svojoj naravi štetnima za pravilno funkcioniranje tržišnog natjecanja (presude Beef Industry Development Society i Barry Brothers, t. 423. supra, t. 17. i T‑Mobile Netherlands i dr., t. 328 supra, t. 29.).

425    Kako bi imalo protutržišni cilj, dovoljno je da usklađeno djelovanje može proizvesti negativne učinke na tržišno natjecanje. Drugim riječima, usklađeno djelovanje mora biti jedino sposobno u konkretnom slučaju, ovisno o pravnom i ekonomskom kontekstu u kojem se odvija, spriječiti, ograničiti ili narušiti tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu. Pitanje proizvodi li usklađeno djelovanje takav učinak i u kojoj mjeri u stvarnosti može biti važno samo za izračun iznosa novčanih kazni i procjenu prava na naknadu štete (presuda T‑Mobile Netherlands i dr., t. 328. supra, t. 31.).

426    U tom smislu, valja još jednom podsjetiti da iz sudske prakse Suda proizlazi da određene vrste koordinacije između poduzetnika pokazuju dovoljno visok stupanj štetnosti po tržišno natjecanje da se može presumirati da ispitivanje njihovih učinaka nije ni potrebno (vidjeti presudu Suda od 11. rujna 2014., CB/Komisija, C‑67/13 P, t. 49. i navedenu sudsku praksu).

427    Ta sudska praksa proizlazi iz činjenice da se određeni oblici koordinacije između poduzetnika mogu smatrati po svojoj naravi štetnima za dobro i uobičajeno funkcioniranje tržišnog natjecanja (vidjeti presudu CB/Komisija, t. 426. supra, t. 50. i navedenu sudsku praksu).

428    Stoga je utvrđeno da se može smatrati toliko vjerojatnim da će određena koluzivna ponašanja, koja vode do toga da karteli horizontalno određuju cijene, imati negativne učinke, osobito na cijenu, količinu ili kvalitetu proizvoda i usluga, da nije potrebno dokazivati da imaju konkretan učinak na tržište, u svrhu primjene članka 101. stavka 1. UFEU‑a. Naime, iskustvo pokazuje da takva ponašanja uzrokuju smanjenje proizvodnje i povećanje cijena, koje dovodi do loše raspodjele sredstava, osobito na štetu potrošača (presuda CB/Komisija, t. 426. supra, t. 51.).

429    Međutim, u slučaju da analiza neke vrste koordinacije između poduzetnika ne pokaže dovoljan stupanj štetnosti za tržišno natjecanje treba ispitati njezine posljedice i, kako bi ga se zabranilo, zahtijevati ispunjenje svih elemenata koji dokazuju da je tržišno natjecanje bilo osjetno spriječeno, ograničeno ili narušeno (vidjeti presudu CB/Komisija, t. 426. supra, t. 52. i navedenu sudsku praksu).

430    Sukladno ustaljenoj sudskoj praksi Suda, kako bi se ocijenilo sadržava li pojedini sporazum između poduzetnika ili odluka udruženja poduzetnika dovoljan stupanj štetnosti da bi se mogli smatrati ograničenjem tržišnog natjecanja „s obzirom na cilj“ u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a, valja uzeti u obzir ciljeve koji se njima žele postići te gospodarski i pravni kontekst u koji su smješteni. U okviru procjene navedenog konteksta valja također uzeti u obzir narav obuhvaćene robe ili usluga kao i stvarne uvjete funkcioniranja i strukture jednog ili više tržišta u pitanju (vidjeti presudu CB/Komisija, t. 426. supra, t. 53. i navedenu sudsku praksu).

431    Osim toga, iako namjera stranaka ne predstavlja element potreban za utvrđivanje ograničavajućeg karaktera određene vrste koordinacije među poduzetnicima, ništa ne brani tijelima nadležnima za zaštitu tržišnog natjecanja ili nacionalnim sudovima ili sudovima Unije da o tome vode računa (vidjeti presudu CB/Komisija, t. 426. supra, t. 54. i navedenu sudsku praksu).

432    U skladu s tim načelima valja ispitati argumentaciju tužitelja.

b)     Pobijana odluka

433    Komisija u uvodnoj izjavi 187. pobijane odluke navodi da činjenice opisane u četvrtom dijelu navedene odluke pokazuju da su njeni adresati bili umiješani u koluzivne radnje u vezi sa sektorom trgovine bananama u regiji Južne Europe, osobito:

–        usklađivanje njihovih cjenovnih strategija glede budućih cijena, razina cijena, kretanja i/ili trendova cijena;

–        razmjene podataka o budućem ponašanju tržišta glede cijena.

434    Komisija nastavlja navodeći da je jasno da navedene činjenice i navedeno ponašanje predstavljaju sporazum u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a s obzirom na to da su se dotični poduzetnici izričito sporazumjeli o određenom ponašanju na tržištu i da te radnje predstavljaju oblik koordinacije i stvarne suradnje kojom su stranke svjesno nadomjestile rizike tržišnog natjecanja. Komisija tvrdi da, čak ako u konačnici ne bude dokazano da su se stranke izričito obvezale na zajednički plan koji je predstavljao sporazum, predmetno ponašanje dotičnih stranaka usprkos tome predstavlja usklađeno djelovanje u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a te (uvodne izjave 188. i 195. pobijane odluke).

435    Nadalje, prema mišljenu Komisije, činjenice opisane u četvrtom dijelu pobijane odluke pokazuju da je u određenom razdoblju opetovano dolazilo do dvostranog dogovaranja na sustavan način (ili barem redovit) te da su dvostrani dogovori slijedili utvrđeni model koji je u dotičnom razdoblju bio usklađen, iako su se pojedinosti i intenzitet komunikacije s vremenom mijenjali (uvodna izjava 191. pobijane odluke).

436    Komisija k tome navodi da ne samo da ništa ne upućuje na to da dotični poduzetnici nisu vodili računa o razmijenjenim podacima prilikom određivanja svog ponašanja na tržištu, već, štoviše, činjenice opisane u četvrtom dijelu pobijane odluke pokazuju da su stranke barem djelomično vodile računa o podacima koji su bili razmijenjeni o cijenama te da su djelovale u skladu s time. Stoga Komisija procjenjuje da su dvostrani sporazumi koje su stranke sklopile imali za posljedicu da je ta komunikacija utjecala na ponašanje stranaka prilikom utvrđivanja cijena banana za Italiju, Grčku i Portugal (uvodne izjave 192. do 194. pobijane odluke).

c)     Postojanje sporazuma ili usklađenog djelovanja

437    Tužitelji tvrde da Komisija nije utvrdila da su tužitelji sudjelovali u sporazumu ili usklađenom djelovanju i da je prekršila načelo nediskriminacije.

438    Na prvom mjestu, tužitelji tvrde da, kako bi dokazala sporazum između Chiquite i PFCI‑ja, Komisija mora dokazati da su stranke izrazile svoju zajedničku volju da se na tržištu ponašaju na određeni način te da, u predmetnom slučaju, nijedan od dokaza u pisanom obliku koje je podnijela Komisija ne može poduprijeti čvrsto uvjerenje da je to bio slučaj. Iz P1-ovih bilješki o ručku od 28. srpnja 2004. jedino je moguće zaključiti da su C1 i P1 vodili legitimne rasprave, osobito o budućnosti profesionalnog udruženja NUUVP‑a i o mogućnosti zajedničkog utovara i grupne otpreme, te su P1-ove bilješke samo njegova intimna razmišljanja o sadržaju te rasprave, a ne izraz zajedničke volje Chiquite i tužitelja da se ponašaju na određeni protutržišni način.

439    Prema mišljenju tužitelja, jedino navod „obojica smo se složili da moramo održati cijene nepromijenjenima“ koji se nalazi u poruci elektroničke pošte poslanoj 11. travnja 2005. u 9 sati i 57 minuta, može eventualno biti protumačen kao izraz zajedničke volje. Međutim, ta poruka elektroničke pošte ne utvrđuje u dovoljnoj mjeri sklapanje sporazuma, a čak i da dokazuje, taj se navod odnosi na samo jedan dan ili najviše jedan tjedan, ali ni u kojem slučaju ne može poduprijeti pretpostavku o sporazumu o usklađivanju cijena kroz razdoblje od osam mjeseci i dvanaest dana. Komisija stoga nije u dovoljnoj mjeri dokazala da su Chiquita i tužitelji sklopili sporazum o ograničavanju tržišnog natjecanja te nije podnijela dovoljno dokaza kako bi dokazala da su stranke provele takav sporazum.

440    Ponajprije, valja napomenuti da tužitelji ponavljaju određene argumente koji su već odbijeni tijekom ispitivanja dokaza koje je iznijela Komisija u sklopu čitavog prvog dijela ovog tužbenog razloga.

441    Nadalje, kao što je Komisija pravilno navela u uvodnoj izjavi 177. pobijane odluke, smatra se da između konkurenata postoji sporazum kada se stranke drže zajedničkog projekta koji ograničava ili može ograničiti njihovu gospodarsku autonomiju utvrđujući smjer njihova djelovanja ili uzajamnog suzdržavanja na tržištu. Nije nužno da je taj sporazum sastavljen u pisanom obliku, ne traže se nikakve formalnosti te nije obvezno da budu predviđene ugovorne kazne ili provedbene mjere. K tome, sporazum može biti izričit ili može implicitno proizlaziti iz ponašanja stranka.

442    Konačno, suprotno od onoga što tvrde tužitelji, navod „obojica smo se složili da moramo održati cijene nepromijenjenima“, koji se nalazi u poruci elektroničke pošte poslanoj 11. travnja 2005. u 9 sati i 57 minuta, nije jedino dokazno sredstvo koje potvrđuje izraz zajedničke volje stranaka. Naime, nekoliko drugih elemenata koji se nalaze u P1-ovim bilješkama od 28. srpnja 2004. (osobito navodi „tjedna suradnja za održavanje cijena“, „lokalni sporazum“ ili nadalje „Akcijski plan 1. - razgovarati o Portugalu idući tjedan: odluka o cijenama: status quo, povisiti, sniziti. [P1]/[C1]“, vidjeti uvodnu izjavu 105. pobijane odluke) kao i u poruci elektroničke pošte poslanoj 11. travnja 2005. u 9 sati i 57 minuta (gdje su spomenuti navodi „obojica smo se složili da moramo održati cijene nepromijenjenima“, ili još „nazvao je da predloži da uskladimo strategiju za idući tjedan te da pokušamo ne mijenjati“, vidjeti gornju točku 292.) pokazuju da su stranke izrazile svoju zajedničku volju da se na tržištu ponašaju na određeni način.

443    U tom pogledu, valja podsjetiti da je argumentacija tužitelja da P1-ove bilješke i poruka elektroničke pošte poslana 11. travnja 2005. u 9 sati i 57 minuta odražavaju samo P1-ove osobne ideje o C1-ovim jednostranim izjavama odbijena u sklopu ispitivanja trećeg tužbenog razloga te da je, upravo suprotno, utvrđeno da ti dokumenti održavaju dvostrane odluke stranaka (vidjeti, među ostalim, gornje točke 221. do 223., 232. do 235., 252., 255., 309. do 311. i 317.).

444    Na drugom mjestu, tužitelji tvrde da Komisija nije utvrdila da su tužitelji sudjelovali u usklađenom djelovanju.

445    Kao prvo, tužitelji podsjećaju da, kako bi utvrdila da su Chiquita i Pacific sudjelovali u usklađenom djelovanju, Komisija mora dokazati da su se stranke savjetovale, da je usklađeno djelovanje dovelo do kasnijeg ponašanja na tržištu i da između toga postoji uzročna veza. Komisija se u tom pogledu oslonila na presudu T‑Mobile (t. 328. supra, t. 60. do 62.), koja, međutim, nije primjenjiva na predmetni slučaj jer je Komisija trebala dokazati da su tužitelji i Chiquita ostvarili brojne i česte kontakte te da su ti sastanci prelazili poptuno legitimne profesionalne kontakte, što Komisija nije uspjela dokazati, osobito zato što ne postoji nijedan dokaz o ikakvom kontaktu između Chiquite i PFCI‑ja između 28. srpnja 2004. i 8. travnja 2005., osim dva vrlo kratka telefonska poziva.

446    Valja napomenuti da je, neovisno o upućivanju na određene presude u pobijanoj odluci, na Općem sudu da provjeri je li u okolnostima predmetnog slučaja Komisija mogla pravilno zaključiti da ponašanje stranaka predstavlja usklađeno djelovanje koje ima za cilj ili učinak ograničiti tržišno natjecanje.

447    Konačno, valja podsjetiti da je u predmetu T‑Mobile Netherlands i dr. (t. 328. supra) Sud presudio da cilj savjetovanja i posebne okolnosti na tržištu objašnjavaju učestalost, razmake i način na koji konkurenti jedni s drugima stupaju u kontakt kako bi se savjetovali o svojem ponašanju na tržištu. Naime, ako dotični poduzetnici stvore zabranjeni sporazum sa složenim sustavom savjetovanja o velikom broju vidova svojeg ponašanja na tržištu, ti će poduzetnici imati potrebu za redovitim kontaktima kroz duže razdoblje. Nasuprot tome, ako je savjetovanje precizno i predviđa jedinstveno usklađivanje ponašanja na tržištu glede jednog odvojenog parametra tržišnog natjecanja, jedan kontakt može biti dovoljan kako bi se ostvario protutržišni cilj koji dotični poduzetnici žele ostvariti (presuda T‑Mobile Netherlands i dr., t. 328. supra, t. 60.).

448    Sud je nastavio navodeći da u tim uvjetima treba smatrati da nije toliko važan broj sastanaka između dotičnih poduzetnika koliko činjenica jesu li kontakti do kojih je došlo dotičnim poduzetnicima pružili mogućnost da vode računa o podacima koje su razmijenili sa svojim konkurentima kako bi utvrdili svoje ponašanje na dotičnom tržištu i kako bi stvarnom suradnjom između njih nadomjestili rizike tržišnog natjecanja. Kada se utvrdi da su ti poduzetnici sudjelovali u usklađenom djelovanju te da su ostali aktivni na tržištu, opravdano je zahtijevati da oni pruže dokaze da to usklađeno djelovanje nije utjecalo na njihovo ponašanje na navedenom tržištu (presuda T‑Mobile Netherlands i dr., t. 328. supra, t. 60.).

449    Suprotno od onoga što tvrde tužitelji, ta je sudska praksa primjenjiva i u predmetnom slučaju, s obzirom na to da je Komisija točno pokazala da su razmjene do kojih je među strankama došlo glede budućih cijena tim strankama omogućile da vodeći računa o razmijenjenim podacima utvrde svoje ponašanje na tržištu, o čemu, među ostalim, svjedoči postojanje tablice koja je redovito ažurirana Chiquitinim cijenama, koja je pronađena u registratoru u uredu P2-a iz Pacifica (vidjeti gornje točke 290. do 293.).

450    Potrebno je odbiti argumentaciju tužitelja prema kojoj ne postoji nijedan dokaz kontakta između Chiquite i PFCI‑ja između 28. srpnja 2004. i 8. travnja 2005. jer tužitelji nisu uspjeli opovrgnuti dokaze na koje se Komisija oslanja kako bi utvrdila kontakte među strankama između 28. srpnja 2004. i 8. travnja 2005., koji se sastoje od dvije bilješke iz kolovoza 2004., dva telefonska kontakta u siječnju i travnju 2005., tablice s Chiquitinim cijenama od 6. tjedna 2005. i poruke elektroničke pošte sa Chiquitinim cijenama od 9. tjedna 2005., koji su pronađeni u registratoru u uredu P2-a iz Pacifica, kao i izjave Chiquite i C1-a (vidjeti gornje točke 265. do 287., 288. do 335. i 336. do 409.).

451    Iako argumentacija tužitelja može u određenoj mjeri biti relevantna u sklopu ispitivanja je li u predmetnom slučaju došlo do jedinstvene i trajne povrede, potrebno ju je odbiti u sklopu ispitivanja je li došlo do usklađenog djelovanja, s obzirom na to da je u sklopu ispitivanja trećeg tužbenog razloga utvrđeno da tužitelji nisu uspjeli opovrgnuti skup usklađenih dokaza na koje se oslanja Komisija kako bi zaključila da je među strankama došlo do sporazuma/usklađenog djelovanja, a koji se sastoje od bilješki o ručku od 28. srpnja 2004., bilješki iz kolovoza 2004., ispisa telefonskih poziva, poruke elektroničke pošte poslane 11. travnja 2005. u 9 sati i 57 minuta, nedatirane tablice i Chiquitinih izjava. Stoga, neovisno o pitanju može li se ta povreda kvalificirati kao jedinstvena i trajna s obzirom na učestalost kontakata (u tom smislu vidjeti dolje točku 475. i sljedeće), valja utvrditi da dokazi koje je iznijela Komisija potvrđuju da je među strankama došlo do kontakata koji su strankama pružili mogućnost da vode računa o podacima koje su razmijenile sa svojim konkurentima kako bi utvrdilei svoje ponašanje na dotičnom tržištu i kako bi stvarnom suradnjom između sebe nadomjestile rizike tržišnog natjecanja. To je tim više valjano u predmetnom slučaju, gdje se savjetovanje odnosilo na samo jedan vid ponašanja stranaka, tj. cijene, zbog čega su u okviru sustava razmjena koji je uspostavljen tijekom ručka od 28. srpnja 2004. precizna usklađivanja kretanja cijena stranaka mogla biti dovoljna za ostvarivanje protutržišnog cilja koji su stranke željele ostvariti.

452    Kao drugo, prema mišljenju tužitelja, Komisija se na proturječan način oslanja na sudsku praksu o složenim povredama kako bi izbjegla da navodno ponašanje mora kvalificirati kao sporazum ili usklađeno djelovanje. Međutim, s obzirom na to da ovaj predmet uključuje samo dva poduzetnika, od kojih je jedan malen, te da je navodna povreda trajala svega osam mjeseci i dvanaest dana, Komisija se ne može pozvati na tu sudsku praksu, nego mora točno utvrditi trenutak kada su PFCI i Chiquita sklopili navodni sporazum ili sudjelovali u usklađenom djelovanju.

453    Tu je argumentaciju potrebno odbiti jer tužitelji Komisiji ne mogu prigovoriti da se u predmetnom slučaju pogrešno temeljila na sudskoj praksi o složenim povredama (vidjeti gornje točke 418. i 419.). Okolnost da predmetna povreda uključuje samo dva poduzetnika, od kojih je jedan malen, te da je trajala svega osam mjeseci i dvanaest dana ne mijenja ništa glede činjenice da Komisija nije obvezna svako od utvrđenih ponašanja kvalificirati kao sporazum ili usklađeno djelovanje, već može valjano neka od tih ponašanja kvalificirati kao „sporazume“, a druga kao „usklađena djelovanja“. U tom pogledu, ako Komisija u dovoljnoj mjeri utvrdi odvijanje kontakata među strankama, nije potrebno, kao što to predlažu tužitelji, da Komisija točno odredi svaki pojedini trenutak kada su se stranke dogovarale.

454    Kao treće, tužitelji tvrde da Komisija nije dokazala da su tužitelji sudjelovali u usklađenom djelovanju jer nije utvrdila da je došlo do savjetovanja, ni da je takvo savjetovanje dovelo do kasnijeg ponašanja na tržištu. Pretpostavka da poduzetnik koji sudjeluje u savjetovanju tijekom svog kasnijeg ponašanja na tržištu vodi računa o razmijenjenim podacima može biti oborena ako se utvrdi da savjetovanje nije imalo apsolutno nikakav utjecaj na poduzetnikovo vlastito ponašanje na tržištu. Cijene za 13. i 15. tjedan u Italiji, o kojima su se C1 i P1 navodno savjetovali, nisu ostale nepromijenjene i stoga nisu pratile P1-ovu analizu. Komisija također nije uspjela dokazati da su Chiquita i PFCI tijekom preostalih tjedana za vrijeme trajanja navodne povrede usklađeno utvrdili svoje cijene.

455    Valja napomenuti da iz prethodnih razmatranja proizlazi da je Komisija dokazala da je među strankama došlo do savjetovanja te da argumentacija tužitelja ne može oboriti pretpostavku da su tužitelji prilikom utvrđivanja svog kasnijeg ponašanja na tržištu vodili računa o razmijenjenim podacima.

456    Valja podsjetiti da, kao što je već navedeno u gornjim točkama 328., 329. i 330., čak i pod pretpostavkom da stvarne cijene koje su naknadno naplaćene ne odgovaraju namjerama o cijenama koje su stranke razmijenile, činjenica da usklađeno djelovanje nema neposredni učinak na razinu cijena ne sprječava da se utvrdi da je ono ograničilo tržišno natjecanje (vidjeti u tom smislu presude Dansk Rørindustri/Komisija, t. 329. supra, t. 140. i Dole Food i Dole Germany/Komisija, t. 282. supra, t. 546.).

457    U tom pogledu, valja istaknuti da na cijene koje se stvarno naplaćuju na tržištu mogu utjecati vanjski čimbenici izvan kontrole članova zabranjenog sporazuma, kao što su općeniti gospodarski razvoj, razvoj potražnje u odnosnom sektoru ili pregovaračka moć klijenata (presuda Dole Food i Dole Germany/Komisija, t. 282. supra, t. 547.).

458    Stoga, čak i naznaka glede utvrđivanja cijena utječe na tržišno natjecanje činjenicom da svim sudionicima zabranjenog sporazuma omogućuje da s razumnom razinom sigurnosti predvide koju će cjenovnu politiku primijeniti njihovi konkurenti. Općenito, takvi zabranjeni sporazumi predstavljaju izravan zahvat u ključne parametre tržišnog natjecanja na dotičnom tržištu. Naime, izražavajući zajedničku volju za primjenu određene razine cijena na svoje proizvode, dotični proizvođači svoju tržišnu politiku više ne određuju samostalno, što narušava poimanje koje je svojstveno odredbama Ugovora o tržišnom natjecanju (vidjeti presudu BPB/Komisija, t. 324. supra, t. 310. i navedenu sudsku praksu). Usto je, neovisno o kasnijem ispitivanju argumentacije tužitelja, potrebno podsjetiti da članak 101. UFEU‑a zabranjuje sporazume i usklađena djelovanja koja imaju protutržišni cilj neovisno o njihovim učincima (vidjeti u tom smislu presudu Suda od 8. srpnja 1999., Komisija/Anic Partecipazioni, C‑49/92 P, Zb., str. I‑4125., t. 122. i 123.).

459    Konačno, kao četvrto, valja utvrditi da se tužitelji glede argumentacije da su Chiquita i C1 neprekidno opovrgavali navode Komisije o savjetovanju ograničavaju na ponavljanje argumenata koji su već odbijeni u sklopu ispitivanja trećeg tužbenog razloga (vidjeti gornje točke 332. do 409.).

460    Na trećem mjestu, tužitelji navode da spis Komisije sadržava jasne pisane dokaze o specifičnim raspravama o cijenama između konkurenata koje ne uključuju PFCI, u pogledu kojih Komisija međutim nije iznijela navode o protutržišnom ponašanju, što predstavlja povredu načela nediskriminacije zajamčenog člankom 20. Povelje o temeljnim pravima.

461    Taj je prigovor potrebno odbiti. Tužitelji ne mogu temeljiti svoj argument na činjenici da protiv drugih poduzetnika nije pokrenut postupak. Iz prethodnih razmatranja proizlazi da je Komisija prikupila dovoljno dokaza koji opravdavaju pokretanje postupka protiv tužitelja. Čak i ako se pretpostavi da postoje drugi subjekti u situaciji poput one u kojoj se nalaze tužitelji, a protiv kojih nije pokrenut postupak, ustaljena je sudska praksa da okolnost da protiv subjekta koji se nalazi u sličnoj situaciji kao i tužitelj nije utvrđena povreda, ne može dovesti do isključenja povrede koja je utvrđena protiv navedenog tužitelja ako je ta povreda utvrđena pravilno (presuda Ahlström Osakeyhtiö i dr./Komisija, t. 176. supra, t. 146.; presude Općeg suda od 20. ožujka 2002., KE KELIT/Komisija, T‑17/99, Zb., str. II‑1647., t. 101. i od 15. lipnja 2005., Tokai Carbon i dr./Komisija, T‑71/03, T‑74/03, T‑87/03 i T‑91/03, neobjavljena u Zborniku, t. 397.), s obzirom na to da se pred sudom ne vodi postupak o tom drugom subjektu (vidjeti presudu Općeg suda od 4. srpnja 2006., Hoek Loos/Komisija, T‑304/02, Zb., str. II‑1887., t. 62. i navedenu sudsku praksu).

462    Iz prethodnih razmatranja proizlazi da je potrebno odbiti argumentaciju tužitelja da Komisija nije utvrdila da su tužitelji sudjelovali u sporazumu i/ili usklađenom djelovanju.

d)     Postojanje protutržišnog cilja ili učinka

463    Tužitelji tvrde da Komisija nije utvrdila da je ponašanje tužitelja imalo protutržišni cilj ili učinak.

464    Na prvom mjestu, tužitelji podsjećaju da Komisija mora u dovoljnoj mjeri utvrditi da je sporazum ili usklađeno djelovanje imao za cilj ili učinak spriječiti, ograničiti ili narušiti tržišno natjecanje. Međutim, iz činjenica i okolnosti navodne povrede nemoguće je zaključiti da su stranke sklopile horizontalni sporazum o utvrđivanju cijena s ciljem ograničavanja tržišnog natjecanja te se stoga navodna povreda ne može smatrati ograničenjem tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.

465    Tužitelji navode da se Komisija oslanja na činjenicu da je ponašanje stranaka imalo za cilj utvrđivanje cijena kako bi zaključila da je u predmetnom slučaju povreda imala za cilj ograničiti tržišno natjecanje. Međutim, iz činjenica i okolnosti navedene povrede nemoguće je zaključiti da su stranke sklopile horizontalni sporazum o utvrđivanju cijena, pa se njihovo ponašanje u najgorem slučaju može smatrati neovisnom razmjenom šturih i sporadičnih podataka koji se tiču jedino općenitih trendova tržišta, temeljem čega je njihovo ponašanje nemoguće smatrati povredom s obzirom na cilj.

466    Taj je prigovor potrebno odbiti. S obzirom na sudsku praksu navedenu u gornjim točkama 411. do 431. i na činjenice ispitane u sklopu trećeg tužbenog razloga, jasno je da je Komisija u predmetnom slučaju valjano zaključila da je ponašanje stranaka imalo za cilj spriječiti, ograničiti ili narušiti tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu.

467    Stoga, protivno onome što tvrde tužitelji, koji u okviru pravne kvalifikacije povrede još jednom ponavljaju određene argumente koji su već bili odbijeni u sklopu ispitivanja činjenica predmetnog postupka i dokaza koje je iznijela Komisija, povredu je u predmetnom slučaju potrebno kvalificirati kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj jer, kao što to tvrdi Komisija u uvodnoj izjavi 226. pobijane odluke, to ponašanje ima opće karakteristike horizontalnih sporazuma u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a zbog toga što su cijene glavni instrument tržišnog natjecanja, a u predmetnom su slučaju stranke izričito uskladile kretanje cijena kako bi povisile cijene u svoju korist.

468    U tom pogledu, potrebno je istaknuti da je prvi primjer zabranjenog sporazuma propisan člankom 101. stavkom 1. (a) UFEU‑a, koji je proglašen izričito nespojivim s unutarnjim tržištem, upravo onaj zabranjeni sporazum kojim se „neposredno ili posredno utvrđuju kupovne ili prodajne cijene ili drugi trgovinski uvjeti“. Stoga praksu koja je predmet zabranjenog sporazuma izričito zabranjuje članak 101. stavak 1. UFEU‑a jer ta praksa uključuje inherentna ograničenja tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu (presuda Fresh Del Monte Produce/Komisija, t. 388. supra, t. 768.).

469    Stoga, iz sudske prakse navedene u gornjim točkama 426. do 428. proizlazi da vrsta koordinacije kao u predmetnom slučaju, tj. usklađivanje cijena, koja se sastoji od kontakata među subjektima koji imaju za cilj usmjeravanje i, u konačnici, povisivanje cijena, pokazuje dovoljno visok stupanj štetnosti po tržišno natjecanje da se može presumirati da ispitivanje njezina učinaka nije ni potrebno jer se zabranjeni sporazum o cijenama može smatrati po svojoj naravi štetnim za dobro i uobičajeno funkcioniranje tržišnog natjecanja.

470    Na drugom mjestu, tužitelji tvrde da je Komisija, s obzirom na to da se njihovo ponašanje ne može kvalificirati kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, morala dokazati da je njihovo ponašanje imalo učinak ograničavanja tržišnog natjecanja, što Komisija također nije uspjela dokazati.

471    Budući da se ta argumentacija temelji na pogrešnoj pretpostavci da se predmetno ponašanje ne može kvalificirati kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, potrebno ju je odbiti. Iz samog teksta članka 101. stavka 1. UFEU‑a proizlazi da su zabranjeni sporazumi među poduzetnicima koji imaju protutržišni cilj, neovisno o njihovu učinku. Prema tome, dokazivanje postojanja stvarnih protutržišnih učinaka nije potrebno ako je utvrđen protutržišni cilj ponašanja stavljenog na teret (vidjeti presudu Općeg suda od 3. ožujka 2011., Siemens Österreich i dr./Komisija, T‑122/07 do T‑124/07, Zb., str. II‑793., t. 75. i navedenu sudsku praksu).

472    Naime, u svrhu primjene članka 101. stavka 1. UFEU‑a suvišno je u obzir uzimati konkretne učinke nekog sporazuma ako je jasno da je cilj takvog sporazuma ograničavanje, sprječavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja. To je osobito slučaj sa sporazumima koji sadržavaju očita ograničenja tržišnog natjecanja, kao što su utvrđivanje cijena ili podjela tržišta (presuda Suda od 8. prosinca 2011., KME Germany i dr./Komisija, C‑389/10 P, Zb., str. I‑13125., str. 75.).

473    Stoga je jasno da je Komisija u točkama 222. do 234. pobijane odluke pravilno navela da se predmetna povreda može kvalificirati kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj te da nije nužno ispitati njene učinke.

474    Iz toga slijedi da je potrebno odbiti argumentaciju tužitelja o izostanku protutržišnog cilja i protutržišnog učinka njihova ponašanja.

e)     Postojanje jedinstvene i trajne povrede

475    Tužitelji tvrde da Komisija nije u dovoljnoj mjeri utvrdila trajanje povrede jer nije dokazala njen trajni karakter.

476    U tom pogledu, tužitelji podsjećaju da iz sudske prakse proizlazi da ako ne postoje dokazi kojima se može izravno utvrditi trajanje povrede Komisija mora pružiti barem dokaze o činjenicama koje su vremenski dovoljno blizu da se na temelju njih može razumno zaključiti da se ta povreda neprekinuto odvijala između dva konkretna datuma te da pitanje je li određeno razdoblje između dvije činjenice dovoljno dugo da predstavlja prekid mora biti ocijenjeno u kontekstu funkcioniranja dotičnog zabranjenog sporazuma.

477    U predmetnom slučaju Komisija nije iznijela nijedan dokaz koji dokazuje ikakav kontakt između P1-a i C1-a tijekom čitavog razdoblja trajanja navodne povrede, osim dva vrlo kratka telefonska poziva do kojih je oba došlo nakon 20. siječnja 2005. Budući da su se pregovori o cijenama u sektoru trgovine bananama odvijali svakog tjedna, taj izostanak kontakata implicira da ne postoji nijedan dokaz ikakve aktivnosti tijekom više od 30 ciklusa pregovora. Slijedom toga i budući da Komisija očito nije utvrdila ni najmanju vezu između bilješki od 28. srpnja 2004. i poruke elektroničke pošte poslane 11. travnja 2005. u 9 sati i 57 minuta, Komisija nije dokazala da navodno djelovanje predstavlja jedinstvenu i trajnu povredu. Tužitelji u prilog svojoj tvrdnji iznova upućuju na C1-ove izjave koje navodno poriču opći plan za ostvarenje zajedničkog cilja.

478    Potrebno je istaknuti da povreda članka 101. stavka 1. UFEU‑a može biti posljedica ne samo izdvojenog djela, već također niza djelâ ili čak trajnog ponašanja. To tumačenje ne može biti osporeno iz razloga što jedan ili više elemenata tog niza djelâ ili tog trajnog ponašanja može isto tako sam po sebi i zasebno predstavljati povredu navedene odredbe. Ako različita djela čine „sveobuhvatni plan“ jer njihov istovjetni cilj narušava tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu, Komisija može pripisati odgovornost za ta djela na temelju sudjelovanja u čitavoj povredi (presude Komisija/Anic Partecipazioni, t. 391. supra, t. 81. i Aalborg Portland i dr./Komisija, t. 179. supra, t. 258.; presuda Općeg suda od 28. travnja 2010., Amann & Söhne i Cousin Filterie/Komisija, T‑446/05, Zb., str. II‑1255., t. 90.).

479    Nadalje, valja podsjetiti da se pojam jedinstvene povrede odnosi na situaciju u kojoj je više poduzetnika sudjelovalo u povredi koja se sastojala od trajnog ponašanja koje je imalo samo jedan ekonomski cilj, usmjeren na narušavanje tržišnog natjecanja, ili i od pojedinačnih povreda koje su bile međusobno povezane istovjetnošću cilja (svi elementi imaju istu svrhu) i subjekata (povredu su počinili isti poduzetnici, svjesni da sudjeluju u ispunjenju zajedničkog cilja) (presude BPB/Komisija, t. 324. supra, t. 257. i Amann & Söhne i Cousin Filterie/Komisija, t. 478 supra, t. 89.).

480    K tome, prema ustaljenoj sudskoj praksi, pojam jedinstvene povrede može se odnositi da pravnu kvalifikaciju protutržišnog postupanja koje sa sastoji od sporazuma, usklađenih djelovanja i odluka udruženja poduzetnika (vidjeti u tom smislu presude od 20. travnja 1999., Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija, t. 181. supra, t. 696. do 698.; HFB i dr./Komisija, t. 406. supra, t. 186. i BASF/Komisija, t. 111. supra, t. 159.).

481    Glede trajnosti povrede, valja napomenuti da pojam sveobuhvatnog plana Komisiji dopušta da pretpostavi da povreda nije bila prekinuta čak i kad Komisija za određeno razdoblje ne raspolaže dokazima o sudjelovanju dotičnog poduzetnika u toj povredi, ako je taj poduzetnik sudjelovao u povredi prije i nakon tog razdoblja i ako ne postoje dokazi ili indiciji koji mogu navesti na to da je povreda bila prekinuta glede tog poduzetnika. U tom slučaju Komisija može izreći novčanu kaznu za čitavo razdoblje povrede, uključujući i razdoblje za koje ne raspolaže dokazima o sudjelovanju dotičnog poduzetnika (presuda Općeg suda od 17. svibnja 2013., Trelleborg Industrie i Trelleborg/Komisija, T‑147/09 i T‑148/09, t. 87.).

482    Međutim, načelo pravne sigurnosti zahtijeva da u nedostatku dokaza kojima bi se moglo izravno utvrditi trajanje povrede, Komisija poziva barem na dokaze koji se odnose na činjenice koje su se dogodile u dovoljno kratkim vremenskim razmacima da se može razumno zaključiti da se ta povreda neprekinuto nastavila između dva određena datuma (presude Općeg suda od 7. srpnja 1994., Dunlop Slazenger/Komisija, T‑43/92, Zb., str. II‑441., t. 79.; od 6. srpnja 2000., Volkswagen/Komisija, T‑62/98, Zb., str. II‑2707., t. 188.; od 5. travnja 2006., Degussa/Komisija, T‑279/02, Zb., str. II‑897., t. 114. i 153. i IMI i dr./Komisija, t. 413. supra, t. 88.).

483    Iako je razdoblje koje je proteklo između dvaju protupravnih ponašanja relevanatn kriterij za utvrđivanje trajnog karaktera povrede, pitanje je li to razdoblje dovoljno dugo da predstavlja prekid povrede ne može biti ispitano apstraktno. Upravo suprotno, potrebno ga je ocijeniti u kontekstu funkcioniranja dotičnog zabranjenog sporazuma (presuda IMI i dr./Komisija, t. 413. supra, t. 89.).

484    Konačno, ako se može smatrati da je sudjelovanje pojedinog poduzetnika u povredi prekinuto te da je poduzetnik sudjelovao u povredi prije i nakon tog prekida, tu je povredu potrebno kvalificirati kao ponovljenu ako, kao i za trajnu povredu (vidjeti gornju točku 479.), postoji jedinstven cilj koji je poduzetnik slijedio prije i nakon prekida, što je moguće izvesti iz istovjetnosti ciljeva predmetnih djelovanja, predmetnih proizvoda, poduzetnika koji su sudjelovali u dogovaranju, glavnih pravila njihova provođenja, umiješanih pojedinaca koji su djelovali za račun poduzetnika te, konačno, zemljopisnog polja primjene navedenih djelovanja. Povreda je tada jedinstvena i ponovljena te Komisija može izreći jednu kaznu za čitavo razdoblje povrede, osim za razdoblje tijekom kojeg je povreda bila prekinuta (presuda Trelleborg Industrie i Trelleborg/Komisija, t. 481. supra, t. 88.).

485    Komisija u predmetnom slučaju procjenjuje da ponašanje stranaka predstavlja jedinstvenu i trajnu povredu članka 101. UFEU‑a, s obzirom na to da su utvrđeni sporazumi i/ili usklađena djelovanja činili dio općeg sustava s ciljem utvrđivanja smjera njihova djelovanja na tržištu te ograničavanja njihova individualnog gospodarskog djelovanja, u svrhu postizanja istog protutržišnog cilja i jedinstvenog ekonomskog cilja, odnosno ograničavanja ili narušavanja uobičajenog kretanja cijena na tržištu bananama u Italiji, Grčkoj i Portugalu, te razmjene podataka o toj temi (uvodne izjave 209. do 213. pobijane odluke).

486    Nadalje, Komisija je u uvodnim izjavama 214. do 221. pobijane odluke navela da argumenti tužitelja koji dovode u pitanje trajni karakter povrede ne mogu biti prihvaćeni jer se tvrdnja da su se Pacific i Chiquita upustili u usklađivanje cijena i razmjenu podataka o budućem ponašanju na tržištu glede cijena temelji na dokumentima iz vremena činjenica te Chiquitinim izjavama poduzetnika koje su ispitane u četvrtom dijelu pobijane odluke.

487    Komisija je u uvodnoj izjavi 216. pobijane odluke objasnila da je početna točka povrede bio sastanak koji se 28. srpnja 2004. održao između Pacifica i Chiquite, čiji koluzivni karakter dokazuju P1-ove bilješke, te da priroda tajnog sustava koji je na tom sastanku uspostavljen (osobito strukturiranog i redovitog sustava utvrđivanja cijena koji obuhvaća Grčku, Italiju i Portugal), kao što proizlazi iz P1-ovih bilješki, odogovara ponašanju koje je Chiquita opisala u svojoj izjavi poduzetnika.

488    Komisija je nastavila ističući u uvodnoj izjavi 217. pobijane odluke da dokazi iz vremena činjenica koji se nalaze u spisu pokazuju da su nakon sastanka od 28. srpnja 2004. Chiquita i Pacific nastavili svoje tajne kontakte, da je do prvog kontakta došlo 6. kolovoza 2004., a drugog 11. kolovoza 2004. i da su tijekom tih kontakata stranke raspravljale o cijenama u Grčkoj i razvoju tržišta u Portugalu. Komisija je nadalje navela da se priroda i sadržaj tih kontakata slažu s Chiquitinim izjavama poduzetnika i s njenim izjavama danima na raspravi, osobito za razdoblje nakon sastanka od 28. srpnja 2004., da su se C1 i P1 počeli međusobno nazivati i da su, među ostalim, raspravljali o općim trendovima tržišta, kao i o specifičnim kretanjima cijena i namjerama glede cijena za nadolazeći tjedan te da su, prema mišljenju Chiquite, pozivi između C1-a i P1-a postali sve češći krajem 2004. i početkom 2005. godine.

489    Komisija je k tome u uvodnoj izjavi 218. pobijane odluke navela da nastavak redovitih dvostranih kontakata tijekom kojih su Pacific i Chiquita uskladili cijene među ostalim potvrđuju Pacificova interna poruka elektroničke pošte od 11. travnja 2005. i nedatirana tablica s naslovom „Chiquitine cijene – 2005.“, koji zajedno pokazuju da su se ti kontakti odvijali gotovo na tjednoj bazi između veljače i travnja 2005. (tjedni 6/2005 do 15/2005) i da nedatirana tablica s naslovom „Chiquitine cijene – 2005.“ točnije navodi da je P1 iz Pacifica svaki tjedan ažurirao tablicu sa Chiquitinim cijenama te da je dodavao bilješke o sadržaju svojih rasprava s C1-om iz Chiquite.

490    Konačno, Komisija je u uvodnim izjavama 219. do 221. pobijane odluke navela da, suprotno od argumenata koje je iznio Pacific, skup dokaza na kojima temelji svoju odluku ne dopušta zaključak da u dokazima postoji praznina od sedam mjeseci, već štoviše da je iz cjeline dokaza utvrđeno da je koluzivno ponašanje koje je dokazano porukom elektroničke pošte od 11. travnja 2005. i nedatiranom tablicom s naslovom „Chiquitine cijene – 2005.“ predstavljalo nastavak sustava usklađivanja cijena koji je uspostavljen tijekom ručka od 28. srpnja 2004., što je također potvrdila Chiquita, koja je navela da je tijekom razdoblja od 28. srpnja 2004. do 8. travnja 2005. počinila povredu koja se sastala od povremenih protupravnih kontakata s Pacificom glede razmjene pojedinačnih „informacija o kretanjima cijena“ svake stranke za nadolazeći tjedan. Komisija je u uvodnoj izjavi 221. pobijane odluke zaključila da iz navedenog proizlazi da je u određenom razdoblju između Chiquite i Pacifica došlo do redovitog i ponavljajućeg dvostranog dogovaranja te da su tijekom čitavog dotičnog razdoblja dvostrani dogovori slijedili usklađeni model, iako su se pojedinosti i intenzitet komunikacije s vremenom mijenjali. Različiti dvostrani kontakti među strankama, do kojih je došlo na sastanku 28. srpnja 2004. i nakon tog sastanka, služili su usklađivanju ponašanja stranaka na tržištu i razmjeni gospodarski osjetljivih podataka, a to je djelovanje bilo dijelom općeg plana s obzirom na to da je bilo provedeno s jedinstvenim i zajedničkim protutržišnim ciljem ograničavanja ili narušavanja uobičajenog kretanja cijena u sektoru trgovine bananama u Italiji, Grčkoj i Portugalu te razmjeni podataka o tom parametru.

491    Na prvom mjestu, iako se navodi tužitelja u točki 65. replike mogu shvatiti kao osporavanje jedinstvenosti povrede u predmetnom slučaju, takva se argumentacija ne može prihvatiti. S obzirom na sudsku praksu navedenu u gornjim točkama 479., 480. i 484., kao i na činjenice ispitane u okviru prvog dijela ovog tužbenog razloga, očito je da ponašanje u predmetnom slučaju valja kvalificirati kao jedinstvenu povredu, uzimajući u obzir istovjetnost predmeta i subjekata u različitim pojavnim oblicima povrede. Usto, C1-ova izjava na koju se tužitelji pozivaju, prema kojoj isti nije bio svjestan da krši pravo Unije tijekom svojih kontakata s P1-om, ne dokazuje da se stranke nisu držale zajedničkog plana namijenjenog ograničavanju tržišnog natjecanja jer, kao što to valjano ističe Komisija, svijest o povredi prava Unije nije nužan uvjet za priznavanje postojanja plana namijenjenog ostvarivanju zajedničkog protutržišnog cilja.

492    Na drugom mjestu, glede trajnosti povrede, valja napomenuti da iz ispitivanja dokaza u okviru prvog dijela ovog tužbenog razloga proizlazi da tužitelji nemaju temelja tvrditi da ne postoji nikakav dokaz o kontaktu stranaka između kolovoza 2004. i travnja 2005., dakle u razdoblju dužem od sedam mjeseci, osim dva vrlo kratka telefonska poziva. Ti dokazi pokazuju da su stranke tijekom ručka 28. srpnja 2004. uspostavile tajni sustav (vidjeti P1-ove bilješke o ručku 28. srpnja 2004., da su ostvarile kontakt 6. i 11. kolovoza 2004. (vidjeti dvije P1-ove bilješke od kolovoza 2004.) i da je P1 nazvao C1-a 20. siječnja i 7. travnja 2005. (vidjeti dva P1-ova telefonska poziva upućena C1-u 20. siječnja i 7. travnja 2005.). Usto, poruka elektroničke pošte od 11. travnja 2005. s tablicom Chiquitinih cijena koja se odnosi na 9. do 15. tjedan 2005. i nedatirana tablica nađena u registratoru u uredu P2-a koja se odnosi na 6. do 13. tjedan 2005. potvrđuju kontakte stranaka od 7. veljače 2005. (tjedan 6/2005.) do 8. travnja 2005. (kraj tjedna 14/2005.). Naposljetku, iz Chiquitinih izjava proizlazi da je u razdoblju od 28. srpnja 2004. do 8. travnja 2005. Chiquita sudjelovala u povredi koja se sastojala od povremenih nezakonitih kontakata s Pacificom glede razmjene podataka o trendovima cijena za nadolazeći tjedan (Chiquitine izjave dane na raspravi), da su se, nakon sastanka 28. srpnja 2004., C1 iz Chiquite i P1 iz Pacifica počeli redovito nazivati, sveukupno između 15 i 20 puta od rujna 2004. do otprilike rujna 2006. (Chiquitina izjava od 22. svibnja 2008.), i da su ti pozivi postali češći krajem 2004. i početkom 2005. godine (Chiquitina izjava od 15. veljače 2008.).

493    Na trećem mjestu, valja utvrditi da iz svih spomenutih dokaza proizlazi da Komisija nije iznijela pisane dokaze o kontaktu stranaka za razdoblje od 12. kolovoza 2004. do 19. siječnja 2005. S obzirom na uvodne izjave pobijane odluke u gornjim točkama od 485. do 490. te na argumentaciju Komisije u odgovoru na tužbu, očito je da je zaključak da se povreda odvijala kontinuirano tijekom cijelog razdoblja temeljio s jedne strane na skupu dokaza promatranih u njihovoj ukupnosti i s druge na Chiquitinim izjavama koje su se odnosile na čitavo razdoblje povrede kako ga je utvrdila Komisija.

494    Međutim, u tom pogledu, valja istaknuti da, iako dokazi moraju biti ocijenjeni u svojoj ukupnosti kako bi se ispitalo je li Komisija na zadovoljavajući način ispunila teret dokazivanja koji ima temeljem sudske prakse navedene u gornjim točkama od 175. do 185. te u dovoljnoj mjeri utvrdila postojanje povrede, cilj ispitivanja provedenog radi utvrđivanja trajnosti povrede nije analizirati dopušta li skup dokaza u njihovoj ukupnosti da se razumno zaključi da je povreda neprekinuto trajala u tijeku cijelog razdoblja na koje se dokazi odnose, nego je li Komisija pružila dokaze o činjenicama koje su vremenski dovoljno blizu da se na temelju njih može razumno zaključiti da se ta povreda neprekinuto odvijala između dva konkretna datuma (presuda IMI i dr./Komisija, t. 413. supra, t. od 88. do 97.).

495    Usto, iako se Chiquitine izjave mogu smatrati dokazima o činjenicama koji se odnose na razdoblje koje nije pokriveno dokazima u pisanom obliku koji potvrđuju da su konkurenti stupali u kontakt te, iako iz sudske prakse proizlazi da izjave podnositelja zahtjeva za oslobađanje od kazni u načelu imaju veliku dokaznu vrijednost (vidjeti sudsku praksu u gornjim točkama od 151. do 153., od 339. do 341., 380. i 381.), iz ustaljene sudske prakse također proizlazi da izjave poduzetnika moraju biti potkrijepljene ostalim dokazima ako ih osporavaju drugi poduzetnici kojima se jednako tako stavlja na teret da su sklopili zajednički dogovor (vidjeti sudsku praksu u gornjoj točki 342.).

496    Naposljetku, Komisijin argument, prema kojem je „jasno da, kada se dokazi promatraju u njihovoj ukupnosti, koluzivno ponašanje dokazano porukom elektroničke pošte od 11. travnja 2005. i nedatiranom tablicom predstavlja nastavak sustava usklađivanja cijena uspostavljenog tijekom sastanka 28. srpnja 2004.“, ne može biti prihvaćen. S jedne strane, tvrdnja da ne postoje dokazi ni indicije koji bi ukazivali na to da su tužitelji prekinuli svoje sudjelovanje u povredi ne može postati relevantna prije nego što je Komisija na zadovoljavajući način ispunila svoj teret dokazivanja, tj. pružila dokaze o činjenicima koje su vremenski dovoljno blizu da se na temelju njih može razumno zaključiti da se ta povreda neprekinuto odvijala između dva konkretna datuma (vidjeti presudu IMI i dr./Komisija, t. 413. supra, t. 86., i navedena sudska praksa). S druge strane, sudjelovanje poduzetnika u zabranjenom sporazumu u svakom slučaju ne može biti podvrgnuto nagađanjima na temelju nepreciznih dokaza (vidjeti presudu Općeg suda od 10. listopada 2014., Soliver/Komisija, T‑68/09, t. 58. i navedenu sudsku praksu).

497    U tim okolnostima, izostanak dokaza koji bi potkrijepili Chiquitine izjave i potvrdili uspostavljanje kontakta između Chiquite i Pacifica u razdoblju dugom otprilike pet mjeseci (od 12. kolovoza 2004. do 19. siječnja 2005.) tijekom čitavog trajanja povrede malo dužem od osam mjeseci mora biti smatran prekidom povrede, tim više što se, kao što tvrde tužitelji, a Komisija ne osporava, pregovori o cijenama na tržištu banana odvijaju na tjednoj osnovi, što potvrđuju i tablice Chiquitinih cijena koje se odnose na 6. do 13. i 9. do 15. tjedan 2005., koje je sastavio P1, i što ne postoji izričit dokaz o uspostavljanju kontakta između Chiquite i Pacifica tijekom otprilike dvadeset ciklusa pregovora.

498    Glede činjenice da su tužitelji, nakon navedenog razdoblja dugog otprilike pet mjeseci, nastavili i ponovili povredu za koju ne tvrde da je različita od zabranjenog sporazuma u kojem su sudjelovali prije povrede, povredu valja kvalificirati kao jedinstvenu i ponovljenu i valja smatrati da je trajala od 28. srpnja 2004. do 11. kolovoza 2004. te od 20. siječnja 2005. do 8. travnja 2005. (vidjeti u tom smislu presude IMI i dr./Komisija, t. 413. supra, t. 97. i Trelleborg Industrie i Trelleborg/Komisija, t. 481. supra, t. 95.).

499    Iz navedenih razmatranja proizlazi da valja djelomično prihvatiti treći tužbeni razlog u dijelu u kojem se on odnosi na to da je Komisija napravila pogrešku zaključivši da je povreda trajala kontinuirano između 12. kolovoza 2004. i 19. siječnja 2005. te odbiti treći tužbeni razlog u preostalom dijelu.

500    Zaključno, valja djelomično prihvatiti zahtjev za poništenje pobijane odluke, s obzirom na to da je, s jedne strane, Komisija u članku 1. navedene odluke donijela zaključak o sudjelovanju tužitelja u povredi između 12. kolovoza 2004. i 19. siječnja 2005. i, s druge strane, s obzirom na to da je Komisija, u članku 2., iznos kazne izrečen tužiteljima utvrdila uzimajući u obzir prvotno utvrđeno trajanje povrede. Posljedice djelomičnog poništenja pobijane odluke bit će ispitane u točkama od 560. do 564. u daljnjem tekstu.

II –  Podredni zahtjevi za ukidanje ili smanjenje iznosa novčane kazne

501    Tužitelji u prilog svojim podrednim zahtjevima navode tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 23. stavka 3. Uredbe br. 1/2003 i Smjernica iz 2006., zbog pogrešne ocjene težine i trajanja navodne povrede te olakotnih okolnosti, kao i povrede načela nediskriminacije.

A –  Uvodna očitovanja

502    Valja podsjetiti da iz ustaljene sudske prakse proizlazi da Komisija raspolaže širokom diskrecijskom ovlašću glede metode izračuna visine novčane kazne. Ta metoda, koja je uređena Smjernicama iz 2006., sadržava više fleksibilnih elemenata koji omogućuju Komisiji da izvršava svoje diskrecijske ovlasti u skladu s odredbama članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003 (vidjeti u tom smislu presudu Papierfabrik August Koehler i dr./Komisija, C‑322/07 P, C‑327/07 P i C‑338/07 P, t. 112., Zb., str. I‑7191., t. 112. i navedenu sudsku praksu).

503    Težina povreda prava tržišnog natjecanja Unije mora biti utvrđena uzimanjem u obzir velikog broja elemenata, kao što su, posebice, osobitosti pojedinog predmeta, njegov kontekst i odvraćajući učinak kazni, iako obvezujući ili iscrpni popis kriterija koje bi nužno trebalo uzeti u obzir nije utvrđen (presude Suda od 19. ožujka 2009., Archer Daniels Midland/Komisija, C‑510/06 P, Zb., str. I‑1843., t. 72. i od 3. rujna 2009., Prym i Prym Consumer/Komisija, t. 48. supra, t. 54.).

504    Kao što je navedeno u gornjoj točki 26., Komisija je u predmetnom slučaju odredila iznos kazni primjenjujući metodu određenu u Smjernicama iz 2006.

505    Iako se Smjernice iz 2006. ne mogu ubrojiti u pravna pravila koja je uprava uvijek dužna poštovati, one ipak predstavljaju pravilo postupanja koje upućuje na praksu od kojega upravno tijelo ne može odstupiti u pojedinačnom slučaju bez navođenja razloga koji su usklađeni s načelom jednakog postupanja (vidjeti analogijom presudu Dansk Rørindustri i dr./Komisija, t. 124. supra, t. 209. i navedenu sudsku praksu i presudu Carbone‑Lorraine/Komisija, t. 142. supra, t. 70.).

506    Komisija je, time što je usvojila takva pravila ponašanja i time što je njihovim objavljivanjem najavila da će ih ubuduće primjenjivati na slučajeve na koje se ona odnose, sama sebi nametnula granice u izvršavanju svoje diskrecijske ovlasti i ona od tih pravila ne može odstupiti a da to nema za posljedicu, ovisno o slučaju, njezino sankcioniranje zbog povrede općih načela prava, kao što su jednako postupanje ili zaštita legitimnih očekivanja (vidjeti analogijom presudu Dansk Rørindustri i dr./Komisija, t. 124. supra, t. 211. i navedenu sudsku praksu i presudu Carbone‑Lorraine/Komisija, t. 142. supra, t. 71.).

507    K tome, Smjernice iz 2006. općenito i apstraktno određuju metodologiju na čije se korištenje Komisija obvezala prilikom utvrđivanja iznosa kazni te, posljedično, poduzetnicima osiguravaju pravnu sigurnost (vidjeti analogijom presudu Dansk Rørindustri i dr./Komisija, t. 124. supra, t. 211. i 213.).

508    Smjernice iz 2006. određuju metodu utvrđivanja iznosa kazne koja se sastoji od dva stadija (točka 9. Smjernica iz 2006.) i predviđaju da u sklopu prvog od njih Komisija utvrđuje osnovni iznos za svakog dotičnog poduzetnika ili udruženje poduzetnika. One obuhvaćaju, s tim u vezi, sljedeće odredbe:

„12. Osnovni se iznos kazne utvrđuje pozivajući se na vrijednost prihoda od prodaje te uz primjenu sljedeće metodologije.

[…]

13. U određivanju osnovnog iznosa kazne koju će nametnuti, Komisija će upotrijebiti vrijednost prihoda od prodaje robe ili usluga tog poduzetnika na koju se povreda izravno ili neizravno odnosi u odgovarajućem zemljopisnom području unutar Europskoga gospodarskog prostora. Komisija će u pravilu uzeti u obzir prihode od prodaje koje je taj poduzetnik ostvario tijekom posljednje pune poslovne godine svoga sudjelovanja u povredi.

[…]

19. Osnovni iznos kazne povezan je s udjelom vrijednosti prihoda od prodaje, ovisno o stupnju težine povrede, pomnoženo s godinama trajanja povrede.

20. Težina svake vrste povreda ocjenjuje se za svaki slučaj posebno, uzimajući u obzir sve bitne okolnosti pojedinog slučaja.

21. U pravilu se udio vrijednosti prihoda od prodaje koji se uzima u obzir utvrđuje u visini do 30 % vrijednosti prihoda od prodaje.

22. Pri odlučivanju treba li udio vrijednosti prihoda od prodaje, koji se u danom slučaju treba razmotriti, biti na donjem ili na gornjem dijelu tog raspona, Komisija uzima u obzir niz čimbenika kao što je narav povreda, zajednički tržišni udio svih dotičnih poduzetnika, zemljopisni opseg povreda te je li povreda u potpunosti izvršena ili ne.

23. Horizontalni sporazumi o utvrđivanju cijena, podjeli tržišta te ograničenju proizvodnje, koji su obično tajni, po svojoj su naravi među najtežim oblicima ograničavanja tržišnog natjecanja. Sa stajališta politike tržišnog natjecanja, njih se kažnjava visokim novčanim kaznama. Stoga je udio vrijednosti prihoda od prodaje koji se uzima u obzir u takvim slučajevima povreda u pravilu u gornjem dijelu tog raspona.

24. Kako bi se u potpunosti uzelo u obzir trajanje sudjelovanja svakog poduzetnika u povredi, iznos određen temeljem vrijednosti prihoda od prodaje (vidjeti točke 20. do 23. gore) množi se s brojem godina sudjelovanja u povredi. Razdoblja kraća od šest mjeseci broje se kao pola godine; razdoblja dulja od šest mjeseci, ali kraća od jedne godine, broje se kao puna godina.

25. Osim toga, bez obzira na trajanje sudjelovanja poduzetnika u povredi, Komisija u osnovni iznos uključuje iznos od između 15 % i 25 % vrijednosti prihoda od prodaje kako je definirano gore u odjeljku A kako bi odvratila poduzetnike od samog sklapanja horizontalnih sporazuma o utvrđivanju cijena, podjeli tržišta i ograničenju proizvodnje. Takav dodatni iznos Komisija može primijeniti i u slučaju drugih povreda. U svrhu odlučivanja o udjelu vrijednosti prihoda prodaje koji se treba razmotriti u pojedinom slučaju, Komisija uzima u obzir niz čimbenika, a posebno one spomenute u točki 22.“

509    Smjernice iz 2006. predviđaju da Komisija, u sklopu drugog stadija utvrđivanja iznosa kazni, može prilagoditi osnovni iznos na način da ga povisi ili snizi, na temelju ukupne ocjene uzimajući u obzir sve bitne okolnosti (točke 11. i 27. Smjernica iz 2006.).

510    U pogledu tih okolnosti točka 29. Smjernica iz 2006. navodi sljedeće:

„Osnovni se iznos može sniziti ako Komisija utvrdi postojanje olakotnih okolnosti, kao što su:

–        ako dotični poduzetnik dokaže da je prekinuo povredu odmah nakon intervencije Komisije. [To] se ne primjenjuje na tajne sporazume ili ponašanje (osobito kartele);

–        ako poduzetnik dokaže da je povreda nastupila nepažnjom;

–        ako poduzetnik dokaže da je njegovo sudjelovanje u povredi znatno ograničeno i tako dokaže da je tijekom razdoblja u kojemu je sudjelovao u sporazumu koji predstavlja povredu zapravo izbjegavao provoditi takav sporazum opredjeljujući se za konkurentno ponašanje na tržištu; sama činjenica da je poduzetnik sudjelovao u povredi kraće od drugih ne smatra se olakotnom okolnošću budući da se to već odražava u osnovnom iznosu kazne;

–        ako je dotični poduzetnik učinkovito surađivao s Komisijom u opsegu koji premašuje područje primjene Obavijesti o oslobađanju od kazne te koji premašuje njegovu zakonsku obvezu suradnje;

–        ako su javna tijela ili zakonodavstvo dozvoljavali ili poticali protutržišno ponašanje poduzetnika.“

511    Naposljetku, kao što je Sud podsjetio u svojim presudama od 8. prosinca 2011., KME Germany i dr./Komisija (C‑389/10 P, t. 472. supra, t. 129.) i KME i dr./Komisija (C‑272/09 P, Zb., str. I‑12789, t. 102.), na sucu je Europske unije da izvrši nadzor zakonitosti koji je dužan obaviti na osnovi dokaza koje je tužitelj podnio u prilog istaknutim tužbenim razlozima. Prilikom tog nadzora, sudac se ne može pozvati na diskrecijsku ovlast Komisije ni u pogledu odabira elemenata koje treba uzeti u obzir prilikom primjene kriterija spomenutih u Smjernicama ni u pogledu ocjene tih elemenata kako bi odustao od provođenja detaljne kontrole prava i činjenica.

B –  Pobijana odluka

512    U pobijanoj odluci Komisija podsjeća da, u skladu sa Smjernicama iz 2006., osnovni iznos kazne čine iznos koji se ovisno o težini povrede može popeti do 30 % vrijednosti prihoda od prodaje robe ili usluga na koju se povreda odnosi u pojedinoj godine dana, pomnožen s brojem godina tijekom kojih je poduzetnik sudjelovao u povredi, kao i dodatan iznos od između 15 % i 25 % vrijednosti prihoda od poduzetnikove prodaje, neovisno o trajanju njegova sudjelovanja u povredi. Osnovni iznos potom može biti uvećan ili umanjen, za svakog poduzetnika, ako postoje otegotne ili olakotne okolnosti (uvodne izjave 313. i 319. pobijane odluke).

513    Komisija je potom navela da se osnovni iznos kazne obično utvrđuje u odnosu na vrijednost poduzetnikovih prihoda od prodaje robe ili usluga na koju se povreda izravno odnosi u odgovarajućem zemljopisnom području tijekom posljednje pune poslovne godine njegova sudjelovanja u povredi. Komisija je, međutim, napomenula da u predmetnom slučaju zbog kratkog trajanja povrede, koje obuhvaća dijelove dviju kalendarskih godina, valja odstupiti od tog načela i osloniti se na procjenu godišnje vrijednosti prihoda od prodaje temeljenu na stvarnoj vrijednosti prihoda od prodaje koju su poduzetnici ostvarili tijekom osam mjeseci koliko je trajalo njihovo sudjelovanje u povredi (uvodna izjava 314. pobijane odluke).

514    Komisija je isto tako podsjetila da se u predmetnom slučaju povreda odnosi na banane (svježe voće), kako nedozrele (zelene) tako i dozrele (žute), te da mjerodavno zemljopisno područje čine tri države Južne Europe, Grčka, Italija i Portugal (uvodne izjave 315. i 316. pobijane odluke).

515    Komisija je potom navela da stupanj težine povrede određuje udio vrijednosti prihoda od prodaje koji se uzima u obzir prilikom izračuna kazne te da, pri određivanju konkretnog udjela vrijednosti prihoda od prodaje, ona uzima u obzir niz čimbenika kao što su narav povrede, zajednički tržišni udio svih dotičnih poduzetnika, zemljopisni opseg povrede i je li povreda u potpunosti izvršena ili ne (uvodna izjava 320. pobijane odluke).

516    Prema mišljenju Komisije, u predmetnom su slučaju adresati pobijane odluke sudjelovali u jedinstvenoj i trajnoj povredi članka 101. UFEU‑a s jedinstvenim i zajedničkim protutržišnim ciljem ograničivanja ili narušavanja uobičajenog kretanja cijena na tržištu banana u Italiji, Grčkoj i Portugalu, te se ciljem razmjene podataka o toj temi, a povreda se sastojala u usklađivanju cjenovne strategije glede budućih cijena kao i razina cijena, kretanja i/ili trendova cijena te razmjene podataka o budućem ponašanju na tržištu glede cijena, što se po samoj svojoj prirodi ubraja u najteža ograničenja tržišnog natjecanja (uvodne izjave od 321. do 325. pobijane odluke).

517    Komisija je potom, u uvodnim izjavama od 326. do 328. pobijane odluke, navela da su Chiquita i Pacific u 2004. imali zajednički tržišni udjel od približno 50 % u Italiji, 30 % u Portugalu i 65‑70 % u Grčkoj, dok je u 2005. taj udjel procijenjen na 50 % za Italiju, 40 % za Portugal i 60 % za Grčku. Komisija je usto navela da se zabranjeni sporazum odnosio na tri države članice, Grčku, Italiju i Portugal te da su postignuti sporazumi ujedno i primijenjeni.

518    Komisija je u predmetnom slučaju zaključila da, s obzirom na kriterije ispitane u uvodnim izjavama od 321. do 325. pobijane odluke, udio vrijednosti prihoda od prodaje koji treba uzeti u obzir valja utvrditi na 15 % za sve dotične poduzetnike (uvodna izjava 329. pobijane odluke).

519    U pogledu trajanja povrede Komisija je navela da će uzeti u obzir stvarno trajanje sudjelovanja poduzetnika u povredi, to jest osam mjeseci i dvanaest dana, zaokruženo na niže, tako da izračun iznosi osam mjeseci, što daje koeficijent trajanja od 0,66 (2/3 pune godine) za svakog dotičnog poduzetnika (uvodne izjave od 330. do 331. pobijane odluke).

520    U pogledu dodatnog iznosa od 15 do 25 % vrijednosti prihoda od prodaje koji se uključuje u osnovni iznos u svrhu odvraćanja, Komisija je zaključila da valja primijeniti dodatni iznos od 15 % godišnje vrijednosti prihoda od prodaje za sve dotične poduzetnike (uvodne izjave od 332. do 333. pobijane odluke).

521    Naposljetku, u pogledu prilagodbe osnovnog iznosa Komisija je navela da nije utvrđena njedna otegotna okolnost. U pogledu olakotnih okolnosti Komisija je podsjetila da je, u predmetu vezanom uz Sjevernu Europu, primijenjeno smanjenje osnovnog iznosa od 60 % zato što je sektor banana podvrgnut posebnom regulatornom režimu i što se vrsta usklađivanja uspostavljena u tom predmetu ticala referentnih cijena. Budući da taj niz čimbenika ne postoji u predmetnom slučaju Komisija je odlučila da je potrebno primijeniti smanjenje od samo 20 % osnovnog iznosa za sve dotične poduzetnike. Komisija je tako navela da se, unatoč tome što su regulatorni režimi primjenjivi u vrijeme povrede u predmetu COMP/39188 – Banane i u ovom predmetu gotovo identični, u ovom slučaju utvrđivanje cijena nije odnosilo na referentne cijene, koje nisu postojale u Južnoj Europi, te da čak postoje dokazi da je dogovor isto tako uključivao cijene koji su bile na razini stvarnih cijena (uvodne izjave 336. do 340. pobijane odluke).

C –  Težina povrede

522    Tužitelji tvrde da Komisija očito nije pravilno ocijenila težinu navodne povrede.

523    Na prvom mjestu, tužitelji osporavaju Komisijinu tvrdnju da su Pacific i Chiquita sudjelovali u „institucionaliziranom i sustavnom zabranjenom sporazumu o utvrđivanju cijena“, jer je navodna povreda daleko od tipičnog zabranjenog sporazuma o utvrđivanju cijena, a ponašanje stranaka se prije može smatrati nezavisnom razmjenom nepreciznih i neodređenih informacija koje su se odnosile samo na općenita kretanja tržišta i do koje je dolazilo povremeno tijekom kontakata koji su imali legitimni razlog. Prema tome, Komisija očito nije pravilno ocijenila težinu navodne povrede s obzirom na to da se ta povreda po svojoj prirodi ni u kojem slučaju ne može smatrati ograničenjem tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.

524    Ta se argumentacija ne može prihvatiti jer se tužitelji ograničavaju na ponavljanje primjedbi koje su iznijeli u okviru utvrđivanja postojanja povrede. Naime, već je u okviru ispitivanja trećeg tužbenog razloga ustanovljeno da tužitelji nisu uspjeli dokazati da je Komisija neosnovano tvrdila da su sudjelovali u institucionaliziranom i sustavnom zabranjenom sporazumu o utvrđivanju cijena i da povreda o kojoj je riječ u predmetnom slučaju predstavlja ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.

525    Budući da točka 23. Smjernica iz 2006. jasno navodi da je udio vrijednosti prihoda od prodaje koji se usvaja u slučaju horizontalnih sporazuma i usklađenih djelovanja radi utvrđivanja cijena u pravilu „u gornjem dijelu tog raspona“, i da iz te točke proizlazi da kod najtežih oblika ograničenja tržišnog natjecanja stopa mora u najmanju ruku biti viša od 15 %, Komisija je u predmetnom slučaju opravdano primijenila stopu od 15 %, koja predstavlja minimum „gornjeg dijela tog raspona“ (vidjeti u tom smislu presude Općeg suda od 16. lipnja 2011. Team Relocations i dr./Komisija, T‑204/08 i T‑212/08, Zb., str. II‑3569., t. 94.; Ziegler/Komisija, T‑199/08, Zb., str. II‑3507., t. 141. i Gosselin Group i Stichting Administratiekantoor Portielje/Komisija, T‑208/08 i T‑209/08, Zb., str. 3639., t. 131.). Važno je istaknuti da je Komisija usvajanjem iznosa od 15 % vrijednosti prihoda od prodaje stranaka primijenila udio koji je upola manji od onog koji općenito može usvojiti u slučaju horizontalnih sporazuma i usklađenih djelovanja radi utvrđivanja cijena, odnosno 30 % (vidjeti u tom smislu presudu Fresh Del Monte Produce/Komisija, t. 388. supra, t. 776.).

526    Na drugom mjestu, tužitelji tvrde da se ograničen zajednički tržišni udjel i vrlo uzak zemljopisni opseg povrede koji obuhvaća samo tri države članice i predstavlja samo 15 % ukupnog europskog tržišta banana tijekom predmetnog razdoblja moraju uzeti u obzir prilikom utvrđivanja osnovnog iznosa kazne.

527    Ovu je argumentaciju potrebno odbiti.

528    Naime, što se tiče udjela vrijednosti prihoda od prodaje utvrđenog pri određivanju promjenjivog dijela osnovnog iznosa sukladno točkama od 19. do 24. Smjernica iz 2006., koji je u predmetnom slučaju 15 % (vidjeti gore navedenu točku 518.), valja podsjetiti da Smjernice iz 2006. u točki 20. izričito predviđaju da se „težina svake vrste povreda ocjenjuje […] za svaki slučaj posebno, uzimajući u obzir sve bitne okolnosti pojedinog slučaja“. Usto, Smjernice iz 2006. uvele su temeljnu promjenu metodologije za utvrđivanje kazni. Posebice, ukinuta je klasifikacija povreda u tri kategorije („manje teške“, „teške“ i „vrlo teške“) te je uveden raspon od 0 do 30 % koji dopušta preciznije razlikovanje. Prema točki 19. Smjernica iz 2006. osnovni iznos kazne mora biti „povezan […] s udjelom vrijednosti prihoda od prodaje, ovisno o stupnju težine povrede, pomnoženo s godinama trajanja povrede“. U pravilu se „udio vrijednosti prihoda od prodaje koji se uzima u obzir utvrđuje u visini do 30 % vrijednosti prihoda od prodaje“, sukladno točki 21. Smjernica iz 2006. (presude Ziegler/Komisija, t. 525. supra, t. 139. i Gosselin Group i Stichting Administratiekantoor Portielje/Komisija, t. 525. supra, t. 129.).

529    Stoga Komisija ne može primijeniti diskrecijsku ovlast kojom raspolaže pri nametanju kazni i tako odrediti točnu stopu između 0 i 30 % a da ne uzme u obzir posebne okolnosti predmeta. Točka 22. Smjernica iz 2006. stoga predviđa da „[p]ri odlučivanju treba li udio vrijednosti prihoda od prodaje, koji se u danom slučaju treba razmotriti, biti na donjem ili na gornjem dijelu tog raspona, Komisija uzima u obzir niz čimbenika kao što je narav povreda, zajednički tržišni udio svih dotičnih poduzetnika, zemljopisni opseg povreda te je li povreda u potpunosti izvršena ili ne“ (presude Ziegler/Komisija, t. 525. supra, t. 140. i Gosselin Group i Stichting Administratiekantoor Portielje/Komisija, t. 525. supra, t. 130.).

530    Ta teškoća određivanja točnog postotka u određenoj je mjeri smanjena u slučaju tajnih horizontalnih sporazuma i usklađenih djelovanja radi utvrđivanja cijena i podjele tržišta kada će, u skladu s točkom 23. Smjernica iz 2006., udio vrijednosti prihoda od prodaje koji se uzima u obzir u pravilu biti „u gornjem dijelu tog raspona“. Iz te točke proizlazi da kod najtežih oblika ograničenja stopa mora u najmanju ruku biti viša od 15 % (presude Ziegler/Komisija, t. 525. supra, t. 141. i Gosselin Group i Stichting Administratiekantoor Portielje/Komisija, t. 525. supra, t. 131.).

531    U predmetnom slučaju iz uvodne izjave 329. pobijane odluke proizlazi da je stopa od 15 % određena samo na temelju naravi povrede dok ostali čimbenici spomenuti u uvodnim izjavama od 326. do 328. pobijane odluke – tj. zajednički tržišni udio svih dotičnih poduzetnika, zemljopisni opseg povrede te je li povreda u potpunosti izvršena ili ne – nisu utjecali na stupanj težine uzet u obzir pri utvrđivanju osnovnog iznosa.

532    Kad Komisija primjenjuje stopu koja je jednaka ili gotovo jednaka minimalnoj stopi predviđenoj za najteže povrede nije potrebno uzeti u obzir dodatne čimbenike i okolnosti. To bi bilo potrebno samo kad bi morala biti usvojena viša stopa (presude Ziegler/Komisija, t. 525. supra, t. 142. i Gosselin Group i Stichting Administratiekantoor Portielje/Komisija, t. 525. supra, t. 132.).

533    Osim toga, kao što primjećuje Komisija, valja napomenuti da vrijednost prihoda od prodaje uzeta u obzir za utvrđivanje osnovnog iznosa kazne, to jest prodaje u Portugalu, Italiji i Grčkoj, već odražava ograničen zemljopisni opseg zabranjenog sporazuma.

534    Na trećem mjestu tužitelji tvrde da Komisija nije dokazala da je navodna povreda imala ikakav utjecaj na tržište niti je izvršila ikakvu analizu mogućeg konkretnog učinka, iako se u predmetnom slučaju sigurno ne može pretpostaviti da je razmjena podataka o općim tržišnim trendovima između dvaju dobavljača, od kojih je jedan malen, na iznimno reguliranom i transparentnom tržištu mogla imati kakav učinak na tržište, pri čemu stvarne cijene i kretanja cijena u predmetnom razdoblju nisu bile u skladu s onima koje su se mogle očekivati da je bio primjenjivan zabranjeni sporazum o utvrđivanju cijena.

535    Tu se argumentaciju ne može prihvatiti.

536    U tom pogledu, potrebno je istaknuti da je prvi primjer zabranjenog sporazuma naveden u članku 101. stavku 1. (a) UFEU‑a, koji je izričito proglašen nespojivim s unutarnjim tržištem, upravo onaj zabranjeni sporazum kojim se „neposredno ili posredno utvrđuju kupovne ili prodajne cijene ili drugi trgovinski uvjeti“. Praksa koja je predmet zabranjenog sporazuma izričito je zabranjena člankom 101. stavkom 1. UFEU‑a, jer ta praksa uključuje inherentna ograničenja tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu (presuda Fresh Del Monte Produce/Komisija, t. 388. supra, t. 768.).

537    Članak 101. UFEU‑a, kao i druga pravila o tržišnom natjecanju iz Ugovora, nije namijenjen samo zaštiti neposrednih interesa konkurenata ili potrošača, već i zaštiti strukture tržišta te time i samog tržišnog natjecanja. Stoga utvrđenje postojanja protutržišnog cilja ne treba biti uvjetovano utvrđenjem postojanja neposredne veze između tog djelovanja i potrošačkih cijena (presuda T‑Mobile Netherlands i dr., t. 328. supra, t. 38. i 39.).

538    Iz sustava sankcija povreda pravila o tržišnom natjecanju, uspostavljenog Uredbama br. 17. i 1/2003, i načina kako se tumači u sudskoj praksi, proizlazi da zabranjeni sporazumi poput kartela zaslužuju, zbog same svoje naravi, najstrože kazne. Učinak protutržišne prakse nije, sam po sebi, odlučujući kriterij pri određivanju iznosa novčane kazne (presuda Suda od 12. studenoga 2009., Carbone‑Lorraine/Komisija, C‑554/08 P, još neobjavljena u Zborniku, t. 44.; presuda Fresh Del Monte Produce/Komisija, t. 388. supra, t. 770.).

539    Usto treba primijetiti da, suprotno Smjernicama o metodi za utvrđivanje novčanih kazni koje se propisuju u skladu s člankom 15. stavkom 2. Uredbe br. 17. i člankom 65. stavkom 5. [EZUČ] (SL 1998., C 9, str. 3.), Smjernice iz 2006. ne spominju više potrebu da se, prilikom ocjenjivanja težine, uzme u obzir „stvarn[a] ekonomsk[a] snag[a] počinitelja povrede da uzrokuju značajnu štetu drugim gospodarskim subjektima“ niti „stvaran učinak [povrede] na tržište, kada ga je moguće izmjeriti“ (presude Gosselin Group i Stichting Administratiekantoor Portielje/Komisija, t. 525. supra, t. 128., i Fresh Del Monte Produce/Komisija, t. 388. supra, t. 772.). Stoga Komisija nije bila obvezna uzeti u obzir učinak povrede kako bi utvrdila udio vrijednosti prihoda od prodaje na temelju težine povrede sukladno točkama od 19. do 24. Smjernica iz 2006.

540    Međutim, iz argumentacije tužitelja ne proizlazi da tužitelji dovode u pitanje zakonitost Smjernica iz 2006.

541    Iz prethodnih razmatranja proizlazi da je argumentaciju tužitelja vezanu uz pogrešnu ocjenu težine povrede potrebno odbiti.

D –  Trajanje povrede

542    Tužitelji tvrde da Komisija nije pravilno analizirala trajanje povrede. Komisija nije u dovoljnoj mjeri dokazala da je povreda započela 28. srpnja 2004. i trajala do 8. travnja 2005. te stoga trajanje navodne povrede treba smanjiti na najviše jedan tjedan.

543    Valja utvrditi da tužitelji ponavljaju primjedbe postavljene u okviru osporavanja dokaza koje je iznijela Komisija, a koje su već ispitane i odbijene u okviru trećeg tužbenog razloga. Međutim, valja podsjetiti da je u sklopu spomenutog ispitivanja utvrđeno da je Komisija napravila pogrešku zaključivši da je povreda trajala kontinuirano između 28. srpnja 2004. i 8. travnja 2005. (vidjeti gore navedene točke 497. i 499.). Stoga valja istaknuti da je Komisija u uvodnoj izjavi 306. pobijane odluke pogrešno utvrdila kako je trajanje povrede tužitelja iznosilo osam mjeseci i dvanaest dana. Budući da je u okviru ispitivanja trećeg tužbenog razloga (vidjeti gore navedenu točku 498.) utvrđeno da je povreda trajala od 28. srpnja 2004. do 11. kolovoza 2004. i od 20. siječnja 2005. do 8. travnja 2005., valja zaključiti da je trajanje povrede iznosilo tri mjeseca i jedanaest dana.

E –  Olakotne okolnosti

544    Tužitelji podsjećaju da je, u odluci donesenoj u predmetu COMP/39188 – Banane, Komisija smanjila osnovni iznos kazne za 60 % za sve stranke iz razloga što je sektor banana podvrgnut vrlo specifičnom regulatornom režimu i što se vrsta usklađivanja utvrđena u toj odluci ticala referentne cijene (uvodna izjava 336. pobijane odluke).

545    Priznavši izričito da se regulatorni režim koji se primjenjivao u vrijeme povrede na koje se odnosi odluka u predmetu COMP/39188 – Banane i onaj koji se primjenjuje u ovome predmetu temelje na u velikoj mjeri jednakim pravilima, Komisija je ipak odbila u ovome predmetu priznati isto smanjenje kao i u predmetu COMP/39188 – Banane zato što vrsta referentne cijene utvrđena u predmetu COMP/39188 – Banane nije postojala u Južnoj Europi i zato što je navodna povreda u Južnoj Europi podrazumijevala usklađivanje cijena koje su bile na razini stvarnih cijena, tako da je osnovni iznos kazne bio smanjen za samo 20 % (uvodne izjave 338. do 339. pobijane odluke).

546    Međutim, prema mišljenju tužitelja, PFCI i Chiquita nisu dogovorili nikakav oblik utvrđivanja cijena ili usklađivanja cijena, a još manje usklađivali razinu stvarnih cijena, pa je iznimno sporadična razmjena neodređenih podataka o tržišnim trendovima tijekom kontakata s legitimnom svrhom bila znatno manje štetna od rasprava vezanih uz referentne cijene organiziranih svakog tjedna na koje se odnosio predmet COMP/39188 – Banane. Posljedično, trebalo je primijeniti smanjenje od najmanje 60 % na sve kazne izrečene Pacificu u ovom predmetu.

547    Ovu je argumentaciju potrebno odbiti.

548    Najprije valja podsjetiti, kao što je već bilo navedeno u gornjoj točki 510., da točka 29. Smjernica iz 2006. predviđa izmjenu osnovnog iznosa kazne na temelju određenih olakotnih okolnosti i u tu svrhu utvrđuje neiscrpni popis okolnosti koje mogu dovesti, pod određenim uvjetima, do smanjenja tog osnovnog iznosa (vidjeti, u tom smislu, presudu Općeg suda od 25. listopada 2011., Aragonesas Industrias y Energía/Komisija, T‑348/08, Zb., str. II‑7583., t. 279. i 280.).

549    Budući da Smjernice iz 2006. nisu obvezujuće u pogledu olakotnih okolnosti koje mogu biti uzete u obzir, valja smatrati da je Komisija zadržala određenu slobodu da na općenit način ocijeni visinu eventualnog smanjenja kazne na temelju olakotnih okolnosti (presuda Općeg suda od 15. rujna 2011., Lucite International i Lucite International UK/Komisija, T‑216/06, još neobjavljena u Zborniku, t. 92.).

550    Prije svega, valja još jednom odbiti tvrdnju tužitelja prema kojoj PFCI i Chiquita nisu dogovorili nikakav oblik utvrđivanja cijena ili usklađivanja cijena, ni usklađivali razinu stvarnih cijena, s obzirom na to da je u okviru ispitivanja trećeg tužbenog razloga ustanovljeno da je Komisija valjano utvrdila da su stranke sudjelovale u institucionaliziranom i općenitom zabranjenom sporazumu s ciljem utvrđivanja cijena, koji je isto tako uključivao usklađivanje cijena koje su bile na razini stvarnih cijena.

551    Nadalje, kao što tvrdi Komisija (uvodna izjava 339. pobijane odluke), smanjenje odobreno u predmetu vezanom uz Sjevernu Europu bilo je opravdano čimbenicima koji su se međusobno podupirali, i to postojanjem specifičnog regulatornog režima te usklađivanjem samo referentnih cijena, dok u povredi u predmetnom slučaju potonji čimbenik nije bio utvrđen, pa stoga u ovom predmetu nedostaje taj dio skupa elemenata koji se međusobno podupiru i opravdavaju smanjenje od 60 % u predmetu vezanom uz Sjevernu Europu.

552    Naposljetku, valja podsjetiti da je Sud u nekoliko navrata presudio da ranija praksa u odlukama Komisije ne predstavlja pravni okvir u pogledu novčanih kazni u području tržišnog natjecanja, te da odluke u drugim predmetima za potrebe utvrđivanja postojanja diskriminacije imaju samo indikativni karakter (presuda Suda od 21. rujna 2006., JCB Service/Komisija, C‑167/04 P, Zb., str. I‑8935., t. 205.). Komisija raspolaže širokom diskrecijskom ovlašću u području utvrđivanja iznosa kazni i nije vezana svojim prijašnjim ocjenama. Iz toga slijedi da se tužitelji pred sudom Unije ne mogu pozivati na Komisijinu politiku odlučivanja (presude Archer Daniels Midland/Komisija, t. 503. supra, t. 82., i Erste Group Bank i dr./Komisija, t. 112. supra, t. 123.).

553    Taj se zaključak nameće i u pogledu zahtjeva za smanjenje kazne temeljenog na tome da je Komisija u drugim odlukama odobrila smanjenja na osnovi „iznimnih okolnosti“. Sama činjenica da je Komisija u svojoj ranijoj praksi u odlukama odobrila određenu stopu smanjenja za određeno ponašanje ne podrazumijeva da je time obvezana odobriti isto proporcionalno smanjenje pri ocjeni sličnog ponašanja u okviru kasnijeg upravnog postupka. Prilikom utvrđivanja iznosa kazni Komisija raspolaže širokim diskrecijskim pravom koje joj dopušta da u svakom trenutku podigne opću razinu kazni, unutar granica postavljenih Uredbom br. 1/2003, ako je to potrebno za provođenje politike zaštite tržišnog natjecanja Unije (presuda Dansk Rørindustri i dr./Komisija, t. 124. supra, t. 190. i 191.).

554    Iz navedenih razmatranja proizlazi da je primjedbu tužitelja vezanu uz nedostatno smanjenje odobreno na temelju olakotnih okolnosti potrebno odbiti.

F –  Poštovanje načela nediskriminacije prilikom izračuna novčane kazne

555    Tužitelji navode da spis Komisije sadržava jasne pisane dokaze o specifičnim raspravama o cijenama između konkurenata koje ne uključuju PFCI te u tom smislu navode internu poruku elektroničke pošte [povjerljivo] od 2. ožujka 2005., koja glasi: „Razgovarao sam s [povjerljivo] koji je potvrdio da pokušavaju povisiti cijenu za 0,5 eura, postavljajući je svugdje na 17,00“. Budući da je Komisija odlučila da neće izreći kaznu [povjerljivo] i [povjerljivo] unatoč dokazima u svom spisu, izricanje kazne PFCI‑ju predstavlja povredu načela nediskriminacije zajamčenog člankom 20. Povelje o temeljnim pravima.

556    Ta se argumentacija ne može prihvatiti jer tužitelji ne mogu, kako bi izbjegli kaznu koja im je izrečena zbog povrede članka 101. UFEU‑a, temeljiti svoj argument na činjenici da drugi poduzetnici nisu bili kažnjeni s obzirom na to da se pred sudom ne vodi postupak o tim drugim poduzetnicima (vidjeti presudu Hoek Loos/Komisija, t. 461. supra, t. 62. i navedenu sudsku praksu).

557    Stoga, čak i ako se pretpostavi da postoje gospodarski subjekti koji su sličnom položaju poput onog u kojem se nalaze tužitelji, a koji nisu obuhvaćeni odlukom, ustaljena je sudska praksa da zbog takve okolnosti povreda utvrđena protiv navedenih tužitelja neće biti poništena ako je bila pravilno utvrđena (presuda Ahlström Osakeyhtiö i dr./Komisija, t. 176. supra, t. 146.; presuda KE KELIT/Komisija, t. 461. supra, t. 101. i Tokai Carbon i dr./Komisija, t. 461. supra, t. 397.).

558    Naposljetku, čak i ako se pretpostavi da je Komisija nepravilno propustila kazniti [povjerljivo] i [povjerljivo], valja podsjetiti da se poštovanje načela jednakosti postupanja mora pomiriti s načelom zakonitosti, prema kojemu nitko ne može pozvati u svoju korist na nezakonitost počinjenu u korist drugoga (presuda Suda od 4. srpnja 1985., Williams/Revizorski sud, 134/84, Zb., str. 2225., t. 14.; presude Općeg suda od 14. svibnja 1998., SCA Holding/Komisija, T‑327/94, Zb., str. II‑1373., t. 160., potvrđena povodom žalbe presudom od 16. studenoga 2000., SCA Holding/Komisija, C‑297/98 P, Zb., str. I‑10101. i od 20. ožujka 2002., LR AF 1998/Komisija, T‑23/99, Zb., str. II‑1705., t. 367.).

559    Iz navedenog slijedi da prigovor koji se temelji na povredi načela nediskriminacije prilikom izračuna novčane kazne valja odbiti, kao i tužbeni razlog u cijelosti.

III –  Utvrđivanje konačnog iznosa kazne

560    Na prvom mjestu važno je podsjetiti na to da je Komisija u uvodnoj izjavi 314. pobijane odluke navela da je osnovni iznos kazne koju treba izreći predmetnim poduzetnicima odredila u odnosu na vrijednost prihoda od prodaje robe ili usluga tih poduzetnika na koju se povreda izravno ili neizravno odnosila u odgovarajućem zemljopisnom području unutar Europskoga gospodarskog prostora. Komisija je potom navela da, iako u pravilu uzima u obzir prihode od prodaje koje su poduzetnici ostvarili tijekom posljednje pune poslovne godine njihova sudjelovanja u povredi, u predmetnom slučaju valjalo je odstupiti od tog načela zbog kratkog trajanja povrede, koje obuhvaća dijelove dvije kalendarske godine. Stoga je Komisija za izračun osnovnog iznosa kazni koristila procjenu vrijednosti godišnjeg prihoda od prodaje temeljenu na stvarnoj vrijednosti prihoda od prodaje tih poduzetnika tijekom osam mjeseci koliko je trajalo njihovo sudjelovanje u povredi, odnosno od kolovoza 2004. do ožujka 2005. Što se tiče Pacifica, procjena vrijednosti godišnjeg prihoda od prodaje iznosila je 44.599.308 eura (uvodna izjava 318. pobijane odluke).

561    Treba utvrditi da je jedinstvena i ponovljena povreda pripisana tužiteljima u predmetnom slučaju započela 28. srpnja 2004. i završila 8. travnja 2005. Jednako tako treba utvrditi da tužitelji ne osporavaju Komisijin izračun izložen u gornjoj točki 560. ni metodu korištenu u procjeni vrijednosti godišnjeg prihoda od prodaje temeljenu na stvarnoj vrijednosti prihoda od prodaje ostvarenih tijekom otprilike osam mjeseci koliko je proteklo između početka jedinstvene i ponovljene povrede i njezina svršetka, korištenu za izračun osnovnog iznosa kazne.

562    Na drugom mjestu, valja podsjetiti, kao što navodi Komisija (uvodna izjava 313. pobijane odluke) te sukladno onome što je izloženo u gornjoj točki 508., da na temelju Smjernica iz 2006. osnovni iznos kazne obuhvaća, za svaku stranku, ulaznu naknadu i promjenjivi iznos. Ulazna naknada odgovara utvrđenom udjelu vrijednosti prihoda od prodaje, dok promjenjivi iznos odgovara udjelu navedene vrijednosti pomnoženom s godinama sudjelovanja poduzetnika u povredi.

563    U predmetnom slučaju, Komisija je utvrdila ulaznu naknadu od 15 % utvrđene vrijednosti prihoda od prodaje (uvodna izjava 333. pobijane odluke). Što se tiče promjenjivog iznosa, Komisija je utvrdila da je udio vrijednosti prihoda od prodaje koji treba uzeti u obzir kao promjenjivi iznos 15 % (uvodna izjava 329. pobijane odluke) te navela da, umjesto zaokruživanja razdoblja kako predlaže točka 24. Smjernica iz 2006., uzima u obzir stvarno trajanje sudjelovanja dotičnih poduzetnika u povredi, utvrđen pro rata na mjesečnoj osnovi i zaokružen na niže trajanje, kako bi u potpunosti vodila računa o sudjelovanju svakog od poduzetnika u povredi (uvodna izjava 331. pobijane odluke). U predmetnom slučaju, budući da je Komisija utvrdila trajanje u iznosu od osam mjeseci i dvanaest dana, izračun je iznosio osam mjeseci, što daje koeficijent trajanja od 0,66 (dvije trećine pune godine).

564    Budući da je u gornjim točkama 498. i 543. utvrđeno da trajanje jedinstvene i ponovljene povrede u predmetnom slučaju nije iznosilo osam mjeseci i dvanaest dana, nego tri mjeseca i jedanaest dana, koeficijent koji treba primijeniti na trajanje povrede ne iznosi 0,66 (dvije trećine pune godine), nego 0,25 (četvrtina pune godine). Nasuprot tome, postotak vrijednosti prihoda od prodaje koji je utvrdila Komisija kako bi izračunala dvije sastavnice osnovnog iznosa kazne ostaje isti, odnosno 15 %. Osnovni iznos kazne stoga se izračunava na sljedeći način: promjenjivi dio osnovnog iznosa dobiva se množenjem udjela od 15 % vrijednosti prihoda od prodaje (6.689.896,20 eura) s 0,25 (1.672.474,05 eura), dok fiksni dio osnovnog iznosa (ulazna naknada) ostaje isti onaj koji je izračunala Komisija, i to 15 % vrijednosti prihoda od prodaje (6.689.896,20 eura), tako da krajnji osnovni iznos zaokružen iznosi 8.362.000 eura. Sukladno navedenome u uvodnoj izjavi 340. pobijane odluke, taj se osnovni iznos mora potom smanjiti za 20 % na temelju olakotnih okolnosti, što iznosi 6.689.600 eura. Potonji iznos naposljetku valja zaokružiti na 6.689.000 eura.

 Troškovi

565    Sukladno članku 87. stavku 3. Poslovnika, Opći sud može podijeliti troškove ili odlučiti da svaka stranka snosi vlastite troškove ako stranke djelomično uspiju u svojim zahtjevima.

566    U ovom slučaju, budući da su tužitelji postigli djelomično poništenje pobijane odluke, valja odlučiti da Komisija snosi dvije trećine troškova tužitelja i polovinu vlastitih troškova. Tužitelji snose trećinu vlastitih troškova i polovinu troškova Komisije.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (drugo vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Poništava se članak 1. Odluke Komisije C (2011) 7273 final od 12. listopada 2011. koja se odnosi na postupak primjene članka 101. [UFEU‑a] [predmet COMP/39482 – Egzotično voće (banane)] u odnosu na razdoblje od 11. kolovoza 2004. do 19. siječnja 2005., u dijelu koji se odnosi na FSL Holdings, Firmu Léon Van Parys i Pacific Fruit Company Italy SpA.

2.      Poništava se članak 2. Odluke C (2011) 7273 final u dijelu koji se odnosi na iznos novčane kazne izrečene FSL Holdingsu, Firmi Léon Van Parys i Pacific Fruit Companyju Italy u visini od 8.919.000 eura.

3.      Iznos novčane kazne izrečene FSL Holdingsu, Firmi Léon Van Parys i Pacific Fruit Companyju Italy u članku 2. navedene Odluke C (2011) 7273 final određuje se u visini od 6.689.000 eura.

4.      U preostalom se dijelu tužba odbija.

5.      FSL Holdings, Firma Léon Van Parys i Pacific Fruit Company Italy snose trećinu vlastitih troškova i polovinu troškova Europske komisije.

6.      Europska komisija snosi polovinu vlastitih troškova i dvije trećine troškova FSL Holdingsa, Firme Léon Van Parys i Pacific Fruit Companyja Italy.

Martins Ribeiro Gervasoni Madise

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 16. lipnja 2015.

Potpisi

Sadržaj

Činjenice iz kojih proizlazi spor

Pobijana odluka

Postupak i zahtjevi stranaka

Pravo

I –  Zahtjev za poništenje pobijane odluke

A –  Tužbeni razlog koji se temelji na bitnoj povredi postupka i prava na obranu

1.  Uvodna očitovanja

2.  Prigovor o korištenju dokumenata proslijeđenih od talijanske porezne vlasti kao dokaza

a)  Dokumenti osporavani kao nedopušteni dokazi

b)  Dopuštenost dokumenata koje je proslijedila talijanska porezna vlast kao dokaza

c)  Zaštita tužiteljevih prava na obranu od strane Komisije

3.  Prigovor o korištenju dokumenata iz drugih spisa

B –  Tužbeni razlog koji se temelji na postojanju nezakonitog utjecaja na podnositelja zahtjeva za oslobađanje od kazni i na zlouporabi ovlasti

1.  Uvodna očitovanja

a)  Pokajnički program

b)  Doseg obveze suradnje

2.  Pobijana odluka

3.  Elementi na koje se pozivaju tužitelji

C –  O tužbenom razlogu koji se temelji na nedostatku dovoljnih dokaza o povredi članka 101. stavka 1. UFEU‑a

1.  Prvi dio, koji se temelji na pogrešnoj ocjeni dokaza

a)  Uvodna očitovanja

Načela vezana uz teret dokaza

Dokazi koje u ovom slučaju iznosi Komisija

b)  O ocjeni dokaza u ovom slučaju

P1-ove bilješke i poslovni ručak od 28. srpnja 2004.

–  Vjerodostojnost P1-ovih bilješki

–  Tumačenje bilješki o poslovnom ručku od 28. srpnja 2004. koje predlažu tužitelji

–  Postojanje dokaza koji mogu potvrditi postojanje protutržišnog sporazuma

O kontaktima Chiquite i Pacifica nakon 28. srpnja 2004.

–  Ispisi P1-ovih telefonskih poziva

–  P1-ove bilješke iz kolovoza 2004.

O dodatnim kontaktima od veljače 2005. do travnja 2005.

–  Pobijana odluka

–  O kontekstu i okolnostima poruke elektroničke pošte poslane 11. travnja 2005. u 9 sati i 57 minuta

–  Tumačenje poruke elektroničke pošte poslane 11. travnja 2005. u 9 sati i 57 minuta koje predlažu tužitelji

–  O izjavama Chiquite i C1-a koje se tiču poruke elektroničke pošte poslane 11. travnja 2005. u 9 sati i 57 minuta

Izjave Chiquite i C1-a

–  Uvodna očitovanja

–  Pobijana odluka

–  Argumentacija tužitelja koja dovodi u pitanje dokaznu vrijednost izjave Chiquite i C1-a

2.  Drugi dio, koji se temelji na tvrdnji da podneseni dokazi ne podupiru utvrđivanje povrede

a)  Uvodna očitovanja

b)  Pobijana odluka

c)  Postojanje sporazuma ili usklađenog djelovanja

d)  Postojanje protutržišnog cilja ili učinka

e)  Postojanje jedinstvene i trajne povrede

II –  Podredni zahtjevi za ukidanje ili smanjenje iznosa novčane kazne

A –  Uvodna očitovanja

B –  Pobijana odluka

C –  Težina povrede

D –  Trajanje povrede

E –  Olakotne okolnosti

F –  Poštovanje načela nediskriminacije prilikom izračuna novčane kazne

III –  Utvrđivanje konačnog iznosa kazne

Troškovi

* Jezik postupka: engleski

1 – Povjerljivi podaci izostavljeni. Kako bi se sačuvala njihova anonimnost, imena osoba zamijenjena su početnim slovom poduzetnika za kojeg su radile („C“ za Chiquitu i „P“ za Pacific). Nadalje, imena dvaju odvjetnika koji su zastupali Chiquitu tijekom upravnog postupka zamijenjena su s A1 i A2, dok je ime pravnog savjetnika Pacifica zamijenjeno s A3.