PRESUDA SUDA (četvrto vijeće)
19. rujna 2013.(*)
„Prostor slobode, sigurnosti i pravde – Vraćanje državljana trećih zemalja s ilegalnim boravkom – Direktiva 2008/115/EZ – Članak 11. stavak 2. – Odluka o vraćanju uz zabranu ulaska – Duljina zabrane ulaska načelno ograničena na pet godina – Nacionalni propisi koji predviđaju vremenski neograničenu zabranu ulaska u slučaju nedostatka zahtjeva za ograničenje zabrane – Članak 2. stavak 2. točka (b) – Državljani trećih zemalja kojima je izrečena kaznena sankcija koja predviđa ili ima za posljedicu njihov povratak – Neprimjena direktive”
U predmetu C‑297/12,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Amtsgericht Laufen (Njemačka), odlukom od 13. lipnja 2012., a koju je Sud zaprimio 18. lipnja 2012., u kaznenom postupku protiv
Gjoke Fileva i
Adnana Osmanija,
SUD (četvrto vijeće),
U sastavu: L. Bay Larsen, predsjednik vijeća, J. Malenovský, U. Lõhmus (izvjestitelj), M. Safjan i A. Prechal, suci,
nezavisni odvjetnik: N. Jääskinen,
tajnik: A. Impellizzeri, administratorica,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 20. ožujka 2013.,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za vladu Njemačke, T. Henze i N. Graf Vitzthum, u svojstvu agenata,
– za vladu Češke, M. Smolek i J. Vláčil, u svojstvu agenata,
– za Europsku komisiju, M. Condou‑Durande i V. Kreuschitz, u svojstvu agenata,
odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da o predmetu odluči bez njegovog mišljenja,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje Direktive 2008/115/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 2008. o zajedničkim pravilima i postupcima primjenjivim prilikom vraćanja državljana trećih zemalja koji ilegalno borave u državama članicama (SL L 348, str. 98.) (SL L, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 8., stranica 188.), a posebno članka 11. stavka 2. iste direktive.
2 Zahtjev je upućen u okviru kaznenog postupka protiv Gj. Fileva, državljanina bivše jugoslavenske Republike Makedonije, i A. Osmanija, državljanina Republike Srbije, nakon njihovog ulaska na njemački teritorij više od pet godina nakon njihovog protjerivanja iz Njemačke, zbog povrede vremenski neograničene zabrane ulaska praćene odlukama o njihovom protjerivanju.
Pravni okvir
Pravo Unije
3 Uvodne izjave 4., 5. i 14. Direktive 2008/115 glase:
„(4) Potrebno je donijeti jasna, pregledna i pravična pravila radi učinkovite politike povratka kao sastavnog dijela dobro vođene migracijske politike.
(5) Ova bi Direktiva trebala utvrditi vrstu horizontalnih pravila koja se primjenjuju na sve državljane trećih zemalja koji ne ispunjavaju ili koji više ne ispunjavaju uvjete za ulazak, boravak ili boravište u državi članici.
[...]
(14) Učinci nacionalnih mjera za vraćanje trebali bi imati europsku dimenziju ustanovljavanjem zabrana ulaska i boravka na području svih država članica. Trajanje zabrane ulaska utvrđuje se s obzirom na sve relevantne okolnosti pojedinačnog slučaja i u pravilu ne bi trebalo biti dulje od pet godina.[...]”
4 Članak 2. iste Direktive, naslova „Polje primjene”, određuje u članku 2.:
„Države članice mogu odlučiti da neće primjenjivati ovu Direktivu na državljane trećih zemalja:
[...]
b) koji se moraju u skladu s nacionalnim pravom vratiti radi kaznene sankcije ili posljedice kaznene sankcije ili je u pogledu njih pokrenut postupak izručenja.”
5 Članak 3. točka 6. iste Direktive definira „zabranu ulaska” kao „upravnu ili sudsku odluku ili akt kojim se zabranjuju ulazak i boravak na državnom području države članice za određeno vrijeme, zajedno s odlukom o vraćanju”.
6 Članak 7. stavak 1. prva alineja direktive 2008/115 sadrži kako slijedi:
„U odluci o vraćanju naznačuje se vrijeme potrebno za dobrovoljni odlazak koje iznosi između sedam i trideset dana, ne dovodeći u pitanje iznimke iz stavaka 2. i 4. Države članice mogu u svojim nacionalnim zakonodavstvima odrediti da se to vrijeme određuje samo na temelju zahtjeva konkretnog državljanina treće zemlje. U tom slučaju države članice obavješćuju konkretne državljane trećih zemalja o mogućnosti podnošenja takvog zahtjeva.”
7 Na temelju članka 10. stavaka 1. i 2. navedene Direktive:
„1. Odlukama o vraćanju pridodaje se zabrana ulaska:
a) ako nije odobreno vrijeme za dobrovoljni odlazak; ili
b) ako nije poštovana obveza vraćanja.
U drugim se slučajevima odlukama o vraćanju može dodati zabrana ulaska.
2. Trajanje zabrane ulaska utvrđuje se u pogledu svih relevantnih okolnosti pojedinačnog slučaja i u pravilu ne prelazi pet godina. Međutim, ona može biti duža od pet godina, ako državljanin treće zemlje predstavlja ozbiljnu opasnost za javni poredak, javnu sigurnost ili nacionalnu sigurnost.”
Njemačko pravo
8 Zakon koji se odnosi na boravak, rad i integraciju stranaca na federalnom teritoriju (Gesetz über den Aufenthalt, die Erwerbstätigkeit und die Integration von Ausländern im Bundesgebiet), u verziji objavljenoj 25. veljače 2008. (BGBl. 2008 I, str. 162., u daljnjem tekstu: Aufenthaltsgesetz), izmijenjenoj zakonom koji prenosi direktive Europske unije u području prava boravka i prilagodbe nacionalnih odredaba kodeksu viza Unije (Gesetz zur Umsetzung aufenthaltsrechtlicher Richtlinien der Europäischen Union und zur Anpassung nationaler Rechtsvorschriften an den EU‑Visakodex), od 22. studenoga 2011. (BGBl. 2011 I, str. 2258., u daljnjem tekstu: Zakon od 22. studenoga 2011.), sadrži članak 11. čiji stavak 1. glasi kako slijedi:
„Strani državljanin prema kojem je primijenjena mjera protjerivanja, vraćanja ili udaljavanja više nema pravo ulaska i boravka na federalnom teritoriju. Takvom stranom državljaninu neće biti izdana nikakva dozvola boravka, čak i ako su ispunjeni uvjeti predviđeni ovim zakonom. Učinci sadržani u prvim dvjema navedenim mjerama mogu biti vremenski ograničeni na njegov zahtjev. Rok mora biti određen vodeći računa o okolnostima takvog slučaja i ne može prelaziti pet godina, osim ako je strani državljanin protjeran zbog kaznene presude ili zato što predstavlja ozbiljnu prijetnju za javni poredak ili javnu sigurnost. Pri određivanju duljine trajanja roka treba voditi računa o dobrovoljnom ili nedobrovoljnom karakteru povratka stranog državljanina, i pridržavati se, i u takvom slučaju, u tu svrhu određenog roka. Rok počinje teći od dana izlaska s federalnog teritorija. Neće biti vremenskog ograničenja roka ako je prema stranom državljaninu primijenjena mjera udaljavanja iz razloga zločina protiv mira, ratnog zločina ili zločina protiv čovječnosti, ili ukoliko je mjera udaljavanja prihvaćena sukladno članku 58.a. Najviše nadležno tijelo savezne države (Land) može u pojedinom slučaju odobriti iznimke od sedme rečenice ovog stavka.”
9 Na temelju članka 14. stavka l. Aufenthaltsgesetza ulazak stranog državljanina na njemački teritorij je ilegalan, osobito kada on nema pravo ulaska primjenom članka 11. stavka 1. istog zakona, osim ukoliko ne raspolaže dozvolom ulaska na temelju stavka 2. istog članka.
10 Članak 95. Aufenthaltsgesetza, pod naslovom „Odredbe o kažnjavanju”, propisuje u svom stavku 2. točki 1:
„Kaznit će se zatvorskom kaznom u trajanju tri godine ili novčanom kaznom onaj tko:
1. a) stupi na savezni territorij ili
b) se tamo nastani
kršeći članak 11. stavak 1. prvu rečenicu.”
11 Članak 456.a Zakona o kaznenom postupku utvrđuje:
„1) Institucija u čijoj je nadležnosti izvršenje može odlučiti o suspenziji izvršenja kazne oduzimanja slobode, mjere ograničavanja kretanja ili sigurnosne mjere ako je osuđena osoba izručena stranoj vladi zbog drugog protupravnog djela, predana međunarodnoj kaznenoj vlasti ili ako je ta osoba prognana s teritorija na kojem se primjenjuje sadašnji federalni zakon.
2) Ukoliko je osoba izručena, predana ili prognana, izvršenje kazne može biti odgođeno.
[...]”
Glavni postupci i prethodna pitanja
Činjenice koje se odnose na Gj. Fileva
12 Po završetku postupka povodom zahtjeva za azil Gj. Filevu je odlukom Bundesamt für die Anerkennung ausländischer Flüchtlinge (Federalni ured za priznavanje statusa stranim izbjeglicama) od 29. listopada 1992. naloženo napuštanje njemačkog teritorija. Tijekom 1993. i 1994. prema njemu je primijenjena vremenski neograničena mjera udaljavanja u bivšu jugoslavensku Republiku Makedoniju.
13 Dana 28. travnja 2012. Gj. Filev ponovno je stupio na njemački teritorij, gdje je bio podvrgnut policijskoj kontroli. Sam je naveo da je 1992. prema njemu bila primijenjena odluka o vraćanju. Nakon toga je pokrenut kazneni postupak protiv njega i privremeno je pritvoren.
14 Dana 3. svibnja 2012. tijekom saslušanja o vraćanju državni odvjetnik zatražio je kažnjavanje Gj. Fileva kaznom od 60 dana zatvora – novčanom kaznom od 15 eura po danu zbog povreda predviđenih i sankcioniranih člankom 95. stavkom 2. točkom 1. pod a) i b), Aufenthaltsgesetza, odnosno ilegalnog ulaska u Njemačku, te posljedično, ilegalnog boravka.
Činjenice koje se odnose na A. Osmanija
15 Dana 19. studenog 1999. prema A. Osmaniju primijenjena je odluka o protjerivanju iz grada Stuttgarta (Njemačka), primjenom važećih odredaba zakona o strancima (Ausländergesetz), koji takvu mjeru propisuju za povrede zakona o narkoticima. Učinci mjere protjerivanja nisu bili vremenski ograničeni.
16 Dana 10. lipnja 2003. A. Osmani je osuđen, kao organizator nezakonitog prometa narkoticima u dva slučaja, na ukupnu zakonsku kaznu u trajanju od dvije godine i osam mjeseci. Dana 30. lipnja 2004., nakon što je odslužio dio ove kazne, oslobođen je uz vremenski neograničenu mjeru udaljavanja. Primjenom članka 456.a Zakona o kaznenom postupku državno odvjetništvo Stuttgarta naložilo je izvršenje ostatka kazne zatvora od 474 dana ukoliko A. Osmani ponovno uđe na njemački teritorij.
17 Dana 29. travnja 2012. A.Osmani ponovno je ušao na njemački teritorij, gdje je policijskom kontrolom utvrđena mjera protjerivanja donesena protiv njega te je pokrenut kazneni postupak. Tijekom saslušanja 3. svibnja 2012. državno odvjetništvo zatražilo je kaznu od tri mjeseca zatvora za A. Osmanija, praćenu odgodom primjene iste zbog povreda počinjenih i sankcioniranih člankom 95. stavkom 2. točkom 1. pod a) i b) Aufenthaltsgesetza.
18 Na dan podnošenja zahtjeva za prethodnu odluku A. Osmani izdržavao je kaznu zatvora na koju je bio osuđen 2003.
Prethodna pitanja u navedena dva postupka
19 Sud koji je uputio zahtjev ima dvojbu, povodom članka 11. stavka 2. Direktive 2008/115 i uvodnih izjava 4. i 5. iste, u vezi s mogućnošću primjene članka 11. stavka 1. i članka 95. stavka 2. točke 1. pod a) i b), Aufenthaltsgesetza u iznesenim slučajevima.
20 S tim u svezi, Sud koji je uputio zahtjev podsjeća da članak 11. stavak 2. Direktive 2008/115 predviđa da trajanje zabrane ulaska načelno ne može biti dulje od pet godina. Ovoj odredbi dan je direktan učinak u Njemačkoj između 24. prosinca 2010., datuma određenog člankom 20. stavkom 1. prvom alinejom ove Direktive ovdje prenesene, i 26. studenog 2011., datuma stupanja na snagu Zakona od 22. prosinca 2001., koji je prenio istu Direktivu na način da mjere protjerivanja ili udaljavanja donesene prije više od pet godina prije prvog spomenutog datuma ne mogu više predstavljati osnovu za kaznenu sankciju na temelju članka 95. iste Direktive. Osim toga, sud koji je uputio zahtjev ističe da članak 11. stavak 1. ovog zakona, izmijenjen zakonom od 22. studenoga 2011., ne propisuje vremensko ograničenje učinaka ovih mjera, nego samo dopušta zainteresiranoj stranci postavljanje zahtjeva u svrhu takvog ograničenja.
21 Sud koji je uputio zahtjev naglašava da se, s jedne strane, ne čini da Gj. Filev predstavlja ozbiljnu opasnost za javni poredak, javnu sigurnost ili nacionalnu sigurnost, u smislu članka 11. stavka 2. druge rečenice Direktive 2008/115. S druge strane, on nije postavio zahtjev za ograničenje poduzetih mjera protjerivanja i udaljavanja, čije posljedice su za njega proizvele učinke prije više od dvadeset godina.
22 U slučaju A. Osmanija, sud koji je uputio zahtjev naglašava da je, s jedne strane, članak 95. stavak 2. Aufenthaltsgesetza propisao sankciju protiv njega zbog njegovog ulaska na njemački teritorij nakon protjerivanja 1999. i/ili udaljavanja 2004. i da, s druge strane, članak 2. stavak 2. točka (b) Direktive 2008/115 dopušta državama članicama odluku o neprimjenjivanju iste, ukoliko je vraćanje predviđeno kaznenom sankcijom ili je njena posljedica. Međutim, sud koji je uputio zahtjev navodi da u njemačkom pravu nije prihvaćeno ikakvo odstupanje tijekom razdoblja u kojem je navedenoj direktivi dan direktan učinak u Njemačkoj, ali i da je takvo odstupanje uvedeno člankom 11. stavkom 1. Aufenthaltsgesetza, izmijenjenog 22. studenoga 2011.
23 U takvim okolnostima Amtsgericht Laufen je odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja, pri čemu su tri prva zajednička za oba spora u glavnom postupku, a četvrto se odnosi na spor u vezi s A. Osmanijem:
„1) Treba li članak 11. stavak 2. Direktive [2008/115] tumačiti tako da on onemogućava državama članicama da kazneno sankcioniraju sve povrede upravnih mjera protjerivanja i udaljavanja kada je mjera protjerivanja ili udaljavanja donesena više od pet godina prije razdoblja novog ulaska?
2) Treba li članak 11. stavak 2. direktive [2008/115] tumačiti tako da on onemogućava državama članicama da kazneno sankcioniraju sve povrede upravnih mjera protjerivanja i udaljavanja koje su donesene prije više od pet godina prije stupanja na snagu [zakona od 22. studenog 2011.]?
3) Je li u skladu s pravom Unije, posebno s člankom 11. stavkom 2. Direktive [2008/115] odredba nacionalnog prava koja propisuje da učinci mjera protjerivanja i udaljavanja načelno nisu vremenski ograničeni, osim ako zainteresirana stranka nije podnijela zahtjev za vremensko ograničenje? Je li takva odredba u skladu s četvrtom uvodnom izjavom iste direktive koji se odnosi na dobro vođenu migracijsku politiku kroz jasna, pregledna i pravična pravila?
[4)] Treba li Direktivu [2008/115] tumačiti na način protivan onome država članica koje predviđaju da mjere protjerivanja/udaljavanja starije od pet godina ili u ranijem razdoblju tijekom kojega direktiva nije bila prenesena mogu kasnije ponovno poslužiti kao osnova za kazneno postupanje, sve dok je mjera protjerivanja/udaljavanja bila zasnovana na kaznenoj osudi[?]”
24 Na zahtjev suda koji je uputio zahtjev određeno vijeće ispitalo je treba li predmet rješavati po hitnom postupku propisanom člankom 104.b stavkom 1. Poslovnika Suda, u verziji primjenjivoj za datum podnošenja ovog zahtjeva. Navedeno vijeće odlučilo je, saslušavši nezavisnog odvjetnika, ne udovoljiti ovom zahtjevu.
O prethodnim pitanjima
O trećem pitanju
25 Trećim pitanjem, koje najprije treba ispitati, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 11. stavak 2. Direktive 2008/115 biti tumačen na način protivan nacionalnoj odredbi, onoj članka 11. stavka 1. Aufenthaltsgesetza, koja ograničenje zabrane duljine trajanja ulaska uvjetuje postavljanjem zahtjeva državljanina treće zemlje koji za to ima interes, a kojim on nastoji ostvariti korist od takvog ograničenja.
26 U skladu s odredbama članka 11. stavka 2. prve rečenice Direktive 2008/115, duljina trajanja ulaska određena je vodeći računa o svim relevantnim okolnostima pojedinačnog slučaja i u pravilu ne prelazi pet godina.
27 Valja utvrditi što točno proizlazi iz izraza „zabrana duljine trajanja ulaska je određena”, ako postoji obveza država članica na vremensko ograničenje učinaka zabrane ulaska, načelno najviše do pet godina i neovisno o takvom zahtjevu državljanina treće zemlje koji za to ima interes.
28 Ovo tumačenje jednako upućuje na to da treba uzeti u obzir drugu rečenicu uvodne izjave 14. Direktive 2008/115. koja određuje da duljina zabrane ulaska mora biti ograničena vodeći računa o svim relevantnim okolnostima pojedinačnog slučaja i u pravilu ne može prijeći pet godina.
29 Osim toga, ovakva interpretacija na prvom mjestu je potvrđena definicijom pojma „zabrana ulaska” iz članka 3. točke 6. iste direktive, što se posebno vidi iz odluke o zabrani ulaska i boravka na teritoriju zemalja članica „za određeno vrijeme”.
30 Nadalje, kad je riječ o roku za dobrovoljni odlazak koji treba odrediti u okviru odluke o povratku, članak 7. stavak 1. prva alineja Direktive 2008/115 određuje da države članice u svojim nacionalnim propisima mogu predvidjeti da se ovaj vremenski rok može odrediti samo na zahtjev državljanina treće zemlje koji za to ima interes. Takva formulacija ukazuje na to da ako je zakonodavac Unije predvidio takvu mogućnost za države članice u svemu što se odnosi na određivanje duljine trajanja ograničenja, trebao ju je izravno unijeti u članak 11. stavak 2. iste direktive.
31 U suprotnosti s navodima njemačke vlade podnesenim Sudu, činjenica uvjetovanja, u nacionalnom pravu, pogodnosti takvog ograničenja trajanja zabrane ulaska postavljanjem zahtjeva od strane državljanina treće države koji za to ima interes ne zadovoljava uvjete određene za postizanje cilja iz članka 11. stavka 2. Direktive 2008/115.
32 Naime, ovaj cilj se prije svega sastoji u osiguranju toga da duljina trajanja zabrane ulaska ne prelazi više od pet godina, ali samo ukoliko osoba na koju se ona odnosi ne predstavlja ozbiljnu opasnost za javni poredak, javnu sigurnost ili nacionalnu sigurnost.
33 Međutim, čak i ako to nacionalno pravo predviđa, kao što to zahtijeva njemačka vlada u vezi s nacionalnim propisima, da odnosni državljanin treće zemlje bude informiran o mogućnosti postavljanja zahtjeva za ograničenje duljine zabrane ulaska koji mu je određen, i da nacionalne vlasti uvijek poštuju tu obvezu o informiranju, to svejedno ne jamči da će takav zahtjev biti učinkovito podnesen od strane takvog stranog državljanina. U nedostatku takvog zahtjeva ne može se smatrati da je postignut cilj iz članka 11. stavka 2. direktive 2008/115.
34 U vezi s prethodno iznesenim, moguće je odgovoriti na treće pitanje o tome treba li članak 11. stavak 2. Direktive 2008/115 biti tumačen na način protivan nacionalnoj odredbi, onoj iz članka 11. stavka 1. Aufenthaltsgesetza, koja uvjetuje ograničenje trajanja zabrane ulaska postavljanjem zahtjeva od strane državljanina treće zemlje na kojeg se odnosi i koji može ostvariti pogodnost takvom zabranom.
O prvom i drugom pitanju
35 Svojim prvim i drugim pitanjem, koje treba zajedno razmotriti, sud koji je uputio zahtjev u biti pita mora li se članak 11. stavak 2. Direktive 2008/115 tumačiti tako da se protivi tome da kršenje zabrane ulaska i boravka na teritoriju države članice, određene prije više od pet godina prije datuma novog ulaska na taj teritorij državljanina treće zemlje o kojem je riječ ili prije stupanja na snagu nacionalne uredbe o prijenosu te direktive, dovodi do primjene kaznene sankcije.
36 S tim u svezi, Sud je već presudio da ni članak 63. prva alineja točka 3. pod b), EZ‑a, odredbe ponovljene u članku 79. stavku 2. točki (c) UFEU‑a, ni Direktiva 2008/115, usvojena prvenstveno na temelju prvih dviju odredaba, ne isključuju kaznenu nadležnost država članica u području nezakonitog useljavanja i nezakonitog boravka pa stoga one moraju promijeniti svoje propise u ovom području na način koji osigurava poštivanje prava Unije. Osobito, države nisu mogle primijeniti kaznene propise koji bi mogli dovesti u pitanje ostvarenje ciljeva postavljenih ovom direktivom, i tako je lišiti njenog korisnog učinka (vidjeti presudu od 28. travnja 2011., El Dridi, C‑61/11 PPU, Zb., str. I‑3015., točke 54. i 55., kao i presudu od 6. prosinca 2011., Achughbabian, C‑329/11, još neobjavljenu u Zborniku, točku 22.).
37 Iz toga proizlazi da država nije mogla kazneno sankcionirati povredu zabrane ulaska bitnu za polje primjene Direktive 2008/115 ako održanje učinaka ove zabrane nije bilo potvrđeno člankom 11. stavkom 2. ove Direktive.
38 Potrebno je dakle ispitati, u pogledu okolnosti slučaja u glavnom postupku, je li navedeni članak 11. stavak 2. u suprotnosti s održavanjem učinaka zabrane ulaska neograničenog trajanja, proglašene prije datuma kada je država članica na koju se odnosi morala prenijeti Direktivu 2008/115, prema kojoj maksimalna duljina trajanja takve zabrane načelno iznosi pet godina.
39 S tim u svezi, važno je odmah ustanoviti da navedena direktiva ne sadrži nikakvu odredbu koja predviđa prijelazno razdoblje za odluke o zabrani ulaska usvojene prije njenog stupanja na snagu.
40 Međutim, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da Sud novo pravilo primjenjuje odmah, bez odgode, na buduće učinke situacije stvorene primjenom starog pravila (vidjeti presude od 29. siječnja 2002., Pokrzeptowicz‑Meyer, C‑162/00, Zb., str. I‑1049., točka 50.; od 10. lipnja 2010., Bruno i dr., C‑395/08 i C‑396/08, Zb., str. I‑5119., točka 53.; kao i onu od 1. ožujka 2012., O’Brien, C‑393/10, točku 25.).
41 Iz toga proizlazi da se Direktiva 2008/115 primjenjuje na kasnije učinke u odnosu na svoj datum primjene u državi članici na koju se odnose odluke o zabrani ulaska donesene na temelju nacionalnih pravila primjenjivih prije ovog datuma (vidjeti, slično, presudu od 30. studenoga 2009., Kadzoev, C‑357/09 PPU, Zb., str. I‑11189., točku 38.).
42 Stoga, prije ispitivanja sukladnosti održanja učinaka takvih odluka s člankom 11. stavkom 2. Direktive 208/115, u onome što se odnosi posebno na maksimalno trajanje zabrane ulaska od načelno pet godina predviđenih ovom odlukom, treba također odrediti vrijeme tijekom kojega je navedena zabrana bila na snazi, a prije nego što je Direktiva 2008/115 stupila na snagu (vidjeti, slično, presude u gore navedenom slučaju Kadzoev, točka 36., kao i Bruno i dr., točka 55.).
43 Naime, ne može se smatrati da je neuračunavanje navedenog vremena u skladu s ciljem predviđenim člankom 11. stavkom 2. Direktive 2008/115, kao što je to navedeno u točki 32. sadašnje odluke, kako bi se osigurala zabrana ulaska koja nije duža od pet godina, s iznimkom slučajeva predviđenih u drugoj rečenici ove odredbe (vidjeti, slično tome, gore navedenu presudu Kadzoev, točka 37.).
44 Iz toga slijedi da je članku 11. stavku 2. Direktive 2008/115 protivno održanje učinaka zabrana ulazaka s neograničenim trajanjem izrečenih prije stupanja na snagu Direktive 2008/115, kao što su ove u glavnom postupku, iznad maksimalne duljine zabrane predviđene ovom odredbom, osim ako su ove zabrane ulaska bile izrečene državljanima trećih zemalja koji predstavljaju ozbiljnu prijetnju za javni poredak, javnu sigurnost ili nacionalnu sigurnost.
45 Stoga na prvo i drugo pitanje treba odgovoriti tako da članak 11. stavak 2. Direktive 2008/115 mora biti tumačen na način koji isključuje povredu zabrane ulaska i boravka na teritoriju države članice, proglašenu prije više od pet godina prije datuma novog ulaska na taj teritorij državljanina treće zemlje na kojeg se ta zabrana odnosi, ako je stupanjem na snagu nacionalnih odredaba koje prenose ovu direktivu omogućeno kazneno sankcioniranje, osim ukoliko taj strani državljanin ne predstavlja ozbiljnu prijetnju za javni poredak, javnu sigurnost ili nacionalnu sigurnost.
O četvrtom pitanju
46 Četvrtim pitanjem sud koji je postavio zahtjev za prethodno pitanje u biti pita treba li Direktiva 2008/15 biti tumačena tako da joj je protivno to da država članica predvidi mjeru protjerivanja ili udaljavanja izrečenu prije pet ili više godina prije razdoblja između datuma kada je ova direktiva trebala biti prenesena i datuma kada je to doista i učinjeno, koja bi kasnije mogla biti temelj za kazneni postupak, u slučaju kada je zasnovana na kaznenoj sankciji u smislu članka 2. stavka 2. pod b) iste direktive.
O dopuštenosti
47 Njemačka vlada smatra da je četvrto pitanje nedopušteno jer odgovor na njega nije nužan za odlučivanje u glavnom postupku u vezi s gospodinom Osmanijem. Njemačka vlada naglašava da se njegov ulazak na njemački teritorij, koji je uzrokovao kazneno postupanje koje je predmetom glavnog postupka, nije dogodio tijekom razdoblja uključenog između datuma kada je Direktiva 2008/15 morala biti prenesena i datuma kada je to ostvareno, nego nakon tog drugog datuma. Zato smatra da pitanje o tome je li iznimka propisana člankom 2. stavkom 2. pod b) ove Direktive mogla imati učinka tijekom tog razdoblja nije od važnosti.
48 S tim u svezi, treba utvrditi da se četvrto pitanje ne odnosi na moguće učinke navedene iznimke u razdoblju navedenom u prethodnoj točki, nego na utjecaj postojanja tog razdoblja na mogućnost da država članica predvidi takvu iznimku nakon stupanja na snagu nacionalnih odredaba koje prenose takvu direktivu. Ova pitanja čine se bitnim u slučaju postupka koji se odnosi na A. Osmanija.
49 Iz toga slijedi da je dopušteno četvrto pitanje suda koji traži odgovor na prethodno pitanje.
O meritumu
50 Potrebno je podsjetiti da članak 2. stavak 2. pod b) Direktive 2008/115 dopušta državama članicama odluku o neprimjeni iste prema državljanima trećih zemalja koji su predmetom kaznene sankcije koja je propisana ili koja ima za posljedicu njihovo vraćanje, u skladu s odredbama nacionalnog prava (vidjeti, u tom smislu, gore navedene presude: El Dridi, točka 49., i Achughbabian, točka 41.).
51 S tim u svezi, moguće je primijetiti da sud koji je postavio prethodno pitanje nije u dvojbi oko toga odnosi li se na g Osmanija osobno područje primjene iste odredbe. Naime, iz odluke suda koji je postavio prethodno pitanje proizlazi da je g. Osmani, s jedne strane, bio 1999. protjeran na neograničeno vrijeme primjenom odredaba o zakonu o strancima koji propisuje takvu mjeru za strance koji su prekršili odredbe njemačkog zakona o narkoticima. S druge strane je, 2004. dok je izdržavao zatvorsku kaznu na temelju osude za promet narkoticima, on bio predmetom mjere udaljavanja čiji učinci nisu bili vremenski ograničeni.
52 Bitno je utvrditi da upotreba, od strane države članice, mogućnosti propisane člankom 2. stavkom 2. pod b) Direktive 2008/115 najkasnije do isteka vremena prijenosa direktive, ima za posljedicu nemogućnost isključivanja državljana trećih zemalja iz područja primjene ove direktive u bilo kojem trenutku.
53 Naprotiv, s obzirom na to da država članica još nije koristila ovu mogućnost nakon isteka vremena za njen prijenos, a posebno jer još uvijek nije prenijela Direktivu 2008/115 u svoje nacionalno pravo, nije se mogla pozivati na pravo ograničenja osobnog područja primjene ove direktive, na temelju članka 2. stavka 2. pod b) iste, u pogledu osoba na koje su već primjenjivi učinci navedene direktive.
54 U takvim okolnostima, osobno ograničenje područja primjene Direktive 2008/15 na temelju navedenog članka 2. stavka 2. pod b), koje je provedeno tek nakon isteka roka prijenosa ove direktive, nije više primjenjivo protiv jedne osobe, tj. g. Osmanija, koji je bio predmetom mjere udaljavanja 30. lipnja 2004. i koji je ušao na teritorij ove države članice nakon stupanja na snagu nacionalnih pravila s kojima je bila ostvarena mogućnost predviđena navedenom odredbom.
55 Naime, činjenica onemogućenja upotrebe mogućnosti propisane u članku 2. stavku 2. pod b) Direktive 2008/115 na osobu kao što je A. Osmani, koji je mogao direktno upotrijebiti odnosne odredbe te direktive, imala je za posljedicu pogoršanje položaja te osobe.
56 S obzirom na sva prethodna razmatranja, na četvrto pitanje treba odgovoriti da Direktiva 2008/115 treba biti tumačena tako da joj je protivno to da država članica predvidi mjeru protjerivanja ili udaljavanja, izrečenu prije pet ili više godina prije razdoblja kada je navedena direktiva morala biti prenesena i datuma kada je to doista i učinjeno, koja bi kasnija mogla biti temelj za kazneni postupak, u slučaju kad je zasnovana na kaznenoj sankciji u smislu članka 2. stavka 2. pod b) iste direktive i kada je država članica iskoristila mogućnost predviđenu ovom odredbom.
Troškovi
57 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (četvrto vijeće), odlučuje:
1. Članak 11. stavak 2. Direktive 2008/115/CE Europskog parlamenta i Vijeća Europske unije od 16. prosinca 2008. o zajedničkim pravilima i postupcima primjenjivim prilikom vraćanja državljana trećih zemalja koji ilegalno borave u državama članicama treba tumačiti na način da mu je protivna nacionalna odredba, članak 11. stavak 1. zakona koji regulira boravak, posao i integraciju stranaca na federalnom teritoriju (Gesetz über den Aufenthalt, die Erwerbstätigkeit und die Integration von Ausländern im Bundesgebiet), a koji uvjetuje ograničenje trajanja zabrane ulaska državljaninu treće zemlje na kojeg se odnosi postavljanjem zahtjeva za ostvarivanje pogodnosti takvog ograničenja.
2. Članak 11. stavak 2. Direktive 2008/115 treba tumačiti na način da mu je protivno to da povreda zabrane ulaska i boravka na teritoriju države članice, izrečena prije više od pet godina prije datuma bilo novog ulaska na taj teritorij odnosnog državljanina treće zemelje bilo stupanja na snagu nacionalnih odredaba koje prenose tu direktivu, dovede do kaznenog sankcioniranja, osim ukoliko taj državljanin ne predstavlja ozbiljnu prijetnju za javni poredak, javnu sigurnost ili nacionalnu sigurnost.
3. Direktivu 2008/115 treba tumačiti na način da joj je protivno to da država članica predvidi mjeru protjerivanja ili udaljavanja, izrečenu prije pet ili više godina prije razdoblja kada je ova direktiva trebala biti prenesena i datuma kada je to doista i učinjeno, koja bi kasnije mogla biti temelj za kazneni postupak, u slučaju kad je zasnovana na kaznenoj sankciji u smislu članka 2. stavka 2. pod b) iste Direktive i kada je država članica iskoristila mogućnost predviđenu ovom odredbom.
Potpisi