Zahtjev za prethodnu odluku koji je 7. lipnja 2017. uputio Varhoven administrativen sad (Bugarska) – Virginie Marie Gabriel Guigo protiv Fond „Garantirani vzemania na rabotnitsite i sluzhitelite“
(predmet C-338/17)
Jezik postupka: bugarski
Sud koji je uputio zahtjev
Varhoven administrativen sad
Stranke glavnog postupka
Podnositelj žalbe u kasacijskom postupku: Virginie Marie Gabriel Guigo
Druga stranka u kasacijskom postupku: Fond „Garantirani vzemania na rabotnitsite i sluzhitelite“
Prethodna pitanja
Treba li članke 151. i 153. UFEU-a kao i članke 3., 4., 11. i 12. Direktive 2008/941 tumačiti na način da im se ne protivi odredba nacionalnog prava, kao što je članak 4. stavak 1. Zakona za Garantiranite vzemania na rabotnitsite i sluzhitelite pri nesastoyatelnost na rabotodatelia (Zakon o zajamčenim potraživanjima zaposlenika u slučaju insolventnosti poslodavca) prema kojemu su određene osobe, čiji je radni odnos prestao prije utvrđenog vremenskog razdoblja od tri mjeseca prije upisa odluke o pokretanju postupka zbog insolventnosti nad imovinom poslodavca u sudski registar, isključene iz jamstva za neispunjena potraživanja iz radnih odnosa?
U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje: treba li načelo procesne autonomije država članica, s obzirom na načela ekvivalentnosti, djelotvornosti i proporcionalnosti u okviru društvenih ciljeva članaka 151. i 153. UFEU-a i Direktive 2008/94 shvaćati na način da im se ne protivi nacionalna mjera, kao što je članak 25. Zakona za Garantiranite vzemania na rabotnitsite i sluzhitelite pri nesastoyatelnost na rabotodatelia, prema kojoj po isteku roka od dva mjeseca od trenutka upisivanja odluke o pokretanju postupka zbog insolventnosti u sudski registar, pravo zahtijevati i pravo na isplatu određenih potraživanja utrnjuju, ako nacionalno pravo države članice sadrži odredbu kao što je članak 358. stavak 1. točka 3. Kodeks na truda (Zakonik o radu), prema kojoj rok za zahtijevanje neispunjenog potraživanja iz radnog odnosa iznosi tri godine od datuma kada je potraživanje trebalo ispuniti, te se za isplate obavljene po isteku toga roka ne smatra da su bez pravne osnove?
Treba li članak 20. Povelje Europske unije o temeljnim pravima tumačiti na način da mu se ne protivi razlikovanje, s jedne strane, između zaposlenika s neispunjenim potraživanjima, čiji je radni odnos prestao prije utvrđenog vremenskog razdoblja od tri mjeseca prije upisa odluke o pokretanju postupka zbog insolventnosti nad imovinom poslodavca u sudski registar, i s druge strane tih zaposlenika i onih zaposlenika koji prema članku 358. stavku 1. Kodeks na truda imaju pravo na zaštitu svojih neispunjenih potraživanja u vremenskom razdoblju od tri godine, koje počinje od trenutka kada je potraživanja trebalo ispuniti?
Treba li članak 4. u vezi s člankom 3. Direktive 2008/84 i načelom proporcionalnosti tumačiti na način da mu se ne protivi odredba kao što je članak 25. Zakona za Garantiranite vzemania na rabotnitsite i sluzhitelite pri nesastoyatelnost na rabotodatelia, prema kojoj pravo zahtijevati i pravo na isplatu zajamčenog potraživanja automatski prestaje bez mogućnosti pojedinačne ocjene relevantnih okolnosti, po isteku roka od dva mjeseca od dana upisa odluke o pokretanju postupka zbog insolventnosti u sudski registar?
____________
1 Direktiva 2008/94/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2008. o zaštiti zaposlenika u slučaju insolventnosti njihovog poslodavca (kodificirana verzija) (Tekst značajan za EGP) (SL 2008., L 283, str. 36) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 128.).