RJEŠENJE SUDA (treće vijeće)
5. travnja 2017.(*)
„Prethodni postupak – Članak 99. Poslovnika Suda – Uredba (EU) br. 604/2013 – Utvrđivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za azil koji je podnio državljanin treće zemlje u jednoj od država članica – Zahtjev za međunarodnu zaštitu koji je podnio državljanin treće zemlje koji uživa status dodijeljen supsidijarnom zaštitom – Primjenjivost postupka ponovnog prihvata”
U predmetu C‑36/17,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Verwaltungsgericht Minden (Upravni sud u Mindenu, Njemačka), odlukom od 19. siječnja 2017., koju je Sud zaprimio 25. siječnja 2017., u postupku
Daher Muse Ahmed
protiv
Bundesrepublik Deutschland,
SUD (treće vijeće),
u sastavu: L. Bay Larsen (izvjestitelj), predsjednik vijeća, M. Vilaras, J. Malenovský, M. Safjan i D. Šváby, suci,
nezavisna odvjetnica: E. Sharpston,
tajnik: A. Calot Escobar,
odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči obrazloženim rješenjem, u skladu s člankom 99. Poslovnika Suda,
donosi sljedeće
Rješenje
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 17. stavka 1. te članaka 20. do 33. Uredbe (EU) br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva (SL 2013., L 180, str. 31.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 108.).
2 Taj je zahtjev podnesen u okviru spora između Daher Muse Ahmeda i Bundesrepublik Deutschland (Savezne Republike Njemačke), koju je zastupao Bundesamt für Migration und Flüchtlinge (Savezni ured za migraciju i izbjeglice, Njemačka, u daljnjem tekstu „Ured”), u vezi odluke potonjeg kojom je odbijen njegov zahtjev za azil te kojom je utvrđeno nepostojanje razloga koji zabranjuju njegovo udaljavanje u Italiju te je upozoren da bi ga se moglo udaljiti u tu državu članicu ako ne napusti Njemačku te mu je izrečena zabrana ulaska i boravka u trajanju od 30 mjeseci počevši s danom udaljavanja.
Pravni okvir
Uredba br. 604/2013
3 U uvodnim izjavama 4. i 5. Uredbe br. 604/2013 navedeno je:
„(4) U zaključcima iz Tamperea navodi se […] da bi [zajednički europski sustav azila] u kratkom vremenskom razdoblju morao uključivati jasan i provediv način za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu.
(5) Takav bi se način trebao temeljiti na objektivnim i poštenim kriterijima i za države članice i za predmetne osobe. Trebao bi osobito omogućiti brzo određivanje odgovorne države članice, tako da se osigura učinkovit pristup postupcima za priznavanje međunarodne zaštite i pritom ne ugrozi cilj brzog razmatranja zahtjeva za međunarodnu zaštitu.”
4 Članak 1. te uredbe predviđa:
„Ovom se Uredbom utvrđuju kriteriji i mehanizmi za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koju je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva […]”
5 Članak 2. stavci (b) i (c) navedene Uredbe glase kako slijedi:
„Za potrebe ove Uredbe:
[…]
(b) ‚zahtjev za međunarodnu zaštitu’, znači zahtjev za međunarodnu zaštitu kako je definiran u članku 2. točki (h) Direktive 2011/95/EU [Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o standardima za kvalifikaciju državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva za ostvarivanje međunarodne zaštite, za jedinstveni statusa izbjeglica ili osoba koje ispunjavaju uvjete za supsidijarnu zaštitu te sadržaj odobrene zaštite (SL 2011., L 337, str. 9.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 13., str. 248.)];
(c) ‚podnositelj zahtjeva’ znači državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva koja je podnijela zahtjev za međunarodnu zaštitu o kojem još nije donesena konačna odluka.”
6 Članak 18. stavak 1. iste uredbe propisuje:
„Odgovorna država članica u skladu s ovom Uredbom obvezna je da:
[…]
(b) pod uvjetima iz članaka 23., 24., 25. i 29. ponovno prihvati podnositelja zahtjeva čiji se zahtjev razmatra i koji je zahtjev podnio u drugoj državi članici ili koji je na državnom području druge države članice bez dokumenta o boravku;
(c) pod uvjetima iz članaka 23., 24., 25. i 29. ponovno prihvati državljanina treće zemlje ili osobu bez državljanstva koja je povukla zahtjev koji se razmatra i podnijela zahtjev u drugoj državi članici ili koja je na državnom području druge države članice bez dokumenta o boravku;
(d) pod uvjetima iz članaka 23., 24., 25. i 29. ponovno prihvati državljanina treće zemlje ili osobu bez državljanstva čiji je zahtjev odbijen i koja je zahtjev podnijela u drugoj državi članici ili koja je na državnom području druge države članice bez dokumenta o boravku.”
7 Člankom 20. stavkom 1. Uredbe br. 604/2013 precizirano je:
„Postupak za određivanje odgovorne države članice započinje čim je u državi članici prvi put podnesen zahtjev za međunarodnu zaštitu.”
8 Članak 23. stavci 1. do 3. te uredbe određuju:
„1. Kada država članica, u kojoj je osoba iz članka 18. stavka 1. točaka (b), (c) ili (d) podnijela novi zahtjev za međunarodnu zaštitu, smatra da je druga država članica odgovorna u skladu s člankom 20. stavkom 5. i člankom 18. stavkom 1. točkama (b), (c) ili (d), može zahtijevati da tu osobu ponovno prihvati druga država članica.
2. Zahtjev za ponovni prihvat podnosi se što je brže moguće, a u svakom slučaju u roku dva mjeseca od zaprimanja pronađenog podatka u sustavu Eurodac […]
Ako se zahtjev za ponovni prihvat temelji na dokazima koji nisu pribavljeni iz sustava Eurodac, zamoljenoj državi članici šalje se u roku tri mjeseca od datuma kada je u smislu članka 20. stavka 2. podnesen zahtjev za međunarodnu zaštitu.
3. Kada se zahtjev za ponovni prihvat ne podnese u rokovima utvrđenim u stavku 2., za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu odgovorna je država članica u kojoj je novi zahtjev podnesen.”
9 Člankom 24. stavcima 1., 2. i 4. navedene Uredbe predviđeno je:
„1. Kada država članica, na čijem državnom području osoba iz članka 18. stavka 1. točaka (b), (c) ili (d) boravi bez dokumenta o boravku i u kojoj nije podnesen novi zahtjev za međunarodnu zaštitu, smatra da je druga država članica odgovorna u skladu s člankom 20. stavkom 5. i člankom 18. stavkom 1. točkama (b), (c) ili (d), može zahtijevati da tu osobu ponovno prihvati druga država članica.
2. Kada država članica, na čijem državnom području boravi osoba bez dokumenta o boravku, odluči da potraži podatke u sustavu Eurodac […], iznimno od članka 6. stavka 2. Direktive 2008/115/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 2008. o zajedničkim standardima i postupcima u državama članicama vezanim uz vraćanje državljana trećih zemalja koji nezakonito borave (SL 2008., L 348, str. 98.), zahtjev za ponovni prihvat osobe iz članka 18. stavka 1. točaka (b) ili (c) ove Uredbe ili osobe iz članka 18. stavka 1. točke (d) čiji zahtjev za međunarodnu zaštitu nije odbijen konačnom odlukom, podnosi se što je brže moguće, a u svakom slučaju u roku dva mjeseca od zaprimanja pronađenog podatka u sustavu Eurodac […].
[…]
4. Kada se osoba iz članka 18. stavka 1. točke (d) ove Uredbe, čiji je zahtjev za međunarodnu zaštitu odbijen konačnom odlukom u jednoj državi članici nalazi na državnom području druge države članice bez dokumenta o boravku, ta druga država članica može od prve države članice zatražiti da ponovno prihvati predmetnu osobu ili da provede postupak vraćanja u skladu s Direktivom 2008/115/EZ.
[…]”
10 Članak 26. stavak 1. iste Uredbe propisuje:
„Kada zamoljena država članica pristane […] ponovno prihvatiti […] drugu osobu iz članka 18. stavka 1. točaka (c) ili (d), država članica moliteljica obavješćuje predmetnu osobu o odluci o njezinu transferu u odgovornu državu članicu i, kada je to prikladno, o odluci da njezin zahtjev za međunarodnu zaštitu ne razmatra.
[…]”
Direktiva 2013/32/EU
11 Članak 10. stavak 2. Direktive 2013/32/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o zajedničkim postupcima za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite (SL 2013., L 180, str. 60.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 12., str. 249.) određuje:
„Prilikom razmatranja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, tijelo odlučivanja prvo utvrđuje ispunjava li podnositelj zahtjeva uvjete za status izbjeglice, a ako ne ispunjava, utvrđuje ispunjava li podnositelj zahtjeva uvjete za ostvarivanje supsidijarne zaštite.”
12 Članak 33. te direktive, naslovljen „Nedopušteni zahtjevi” određuje, kako slijedi:
„1. Osim slučajeva u kojima se zahtjev ne razmatra u skladu s Uredbom (EU) br. 604/2013, od država članica se ne zahtjeva da razmatraju ispunjava li podnositelj zahtjeva uvjete za međunarodnu zaštitu u skladu s Direktivom 2011/95/EU ako se zahtjev smatra nedopuštenim u skladu s ovim člankom.
2. Države članice mogu smatrati zahtjev za međunarodnu zaštitu nedopuštenim samo ako:
(a) je druga država članica priznala međunarodnu zaštitu;
[…]”
Glavni postupak i prethodna pitanja
13 D. M. Ahmed zatražio je azil u Njemačkoj 7. prosinca 2015. Zatim je Uredu podnio službeni zahtjev za azil 30. lipnja 2016.
14 Budući da je pretraživanje u sustavu „Eurodac” osobito pokazalo da je zainteresirana strana već zatražila međunarodnu zaštitu u Italiji 17. listopada 2013., Ured je 25. kolovoza 2016. zatražio od talijanskih vlasti da ponovno prihvate D. M. Ahmeda na temelju Uredbe br. 604/2013.
15 Dopisom od 9. rujna 2016. talijanske su vlasti odbile taj zahtjev za ponovni prihvat s obzirom na to da D. M. Ahmed uživa supsidijarnu zaštitu u Italiji te bi se, prema tome, njegov eventualni transfer trebao provoditi u okviru sporazuma o ponovnom prihvatu koji su na snazi.
16 Odlukom od 25. studenoga 2016. Ured je zahtjev za azil koji je podnio D. M. Ahmed odbacio kao nedopušten, utvrdio nepostojanje razloga koji zabranjuju udaljavanje potonjeg u Italiju, upozorio ga da može biti udaljen u tu državu članicu ako ne napusti Njemačku te mu izrekao zabranu ulaska i boravka u trajanju od 30 mjeseci počevši od dana udaljavanja.
17 D. M. Ahmed osporio je tu odluku pred sudom koji je uputio zahtjev.
18 Taj sud ima dvojbe oko primjene odredaba Uredbe br. 604/2013 koje se odnose na postupak ponovnog prihvata državljana treće države koji uživa supsidijarnu zaštitu u drugoj državi članici.
19 Ipak, pod pretpostavkom da se te odredbe mogu valjano primijeniti u situaciji poput one u glavnom postupku, taj se sud pita može li se, u takvoj situaciji, tražitelj azila pozivati na istek rokova za podnošenje zahtjeva za ponovni prihvat propisanih člankom 23. stavkom 2. Uredbe br. 604/2013. Pita se, također, o načinima izračuna tih rokova te o eventualnim učincima zakašnjenja pri podnošenju zahtjeva za ponovni prihvat na određenje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za azil.
20 U tim je okolnostima Verwaltungsgericht Minden (Upravni sud u Mindenu, Njemačka) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Moraju li se članci 20. do 33. Uredbe br. 604/2013 primijeniti na tražitelje azila koji već uživaju supsidijarnu zaštitu u nekoj državi članici?
U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje:
2. Može li se tražitelj azila pozivati na prijenos odgovornosti na državu članicu koja podnosi zahtjev zbog isteka roka za podnošenje zahtjeva za ponovni prihvat (članak 23. stavak 3. Uredbe br. 604/2013)?
3. U slučaju potvrdnog odgovora na drugo pitanje, može li se tražitelj azila također pozivati na prijenos odgovornosti čak i kada država članica kojoj je upućen zahtjev i dalje pokazuje spremnost za njegov ponovni prihvat?
4. U slučaju negativnog odgovora na treće pitanje, može li se na temelju eksplicitnog ili implicitnog pristanka države članice kojoj je upućen zahtjev (članak 25. stavak 2. Uredbe br. 604/2013) zaključiti da ona i dalje pokazuje spremnost za ponovni prihvat tražitelja azila?
5. Može li rok od dva mjeseca predviđen člankom 23. stavkom 2. prvim podstavkom Uredbe br. 604/2013 isteći nakon isteka roka od tri mjeseca predviđenog člankom 23. stavkom 2. drugim podstavkom Uredbe br. 604/2013 kada država članica koja podnosi zahtjev dopusti da protekne više od mjesec dana nakon početka roka od tri mjeseca, prije nego što pošalje zahtjev za pregledavanje baze podataka Eurodac?
6. Smatra li se da je podnesen zahtjev za međunarodnu zaštitu u smislu članka 20. stavka 2. Uredbe br. 604/2013 od prvog izdavanja potvrde o prijavi u svojstvu tražitelja azila ili isključivo kada Ured primi navedenu potvrdu ili osnovne informacije koje ona sadržava ili isključivo nakon registracije službenog zahtjeva za azil? Posebno:
(a) Je li potvrda o prijavi u svojstvu tražitelja azila obrazac ili izvješće u smislu članka 20. stavka 2. Uredbe br. 604/2013?
(b) Je li nadležno tijelo u smislu članka 20. stavka 2. Uredbe br. 604/2013 nadležno tijelo za primitak obrasca ili pripremu izvješća ili tijelo nadležno za donošenje odluke o zahtjevu za azil?
(c) Smatra li se da su obrazac ili izvješće prispjeli nadležnom tijelu kada su mu bili dostavljeni njihovi osnovni elementi ili je za to potrebno da su im proslijeđeni izvornik ili preslika izvješća?
7. Može li zakašnjenje između prvog traženja azila ili prvog izdavanja potvrde o prijavi u svojstvu tražitelja azila i podnošenja zahtjeva radi ponovnog prihvata dovesti do prijenosa odgovornosti na državu članicu koja podnosi zahtjev po analognoj primjeni članka 23. stavka 3. Uredbe br. 604/2013 ili može dovesti do stvaranja obveze države članice koja podnosi zahtjev da primijeni pravo prenošenja u skladu s člankom 17. stavkom 1. prvim podstavkom Uredbe br. 604/2013.?
8. U slučaju potvrdnog odgovora na jednu od alternativa sedmog pitanja, od početka kojeg roka se može smatrati da je zahtjev za ponovni prihvat podnesen pretjerano zakašnjelo?
9. Može li se smatrati da je zahtjev za ponovni prihvat u kojem država članica koja podnosi zahtjev navodi samo datum ulaska na njezin teritorij i datum podnošenja službenog zahtjeva za azil, a ne datum prvog traženja azila ili datum prvog izdavanja potvrde o prijavi u svojstvu tražitelja azila, podnesen u roku iz članka 23. stavka 2. drugog podstavka Uredbe br. 604/2013 ili je takav zahtjev ‚bespredmetan’?”
O prethodnim pitanjima
21 Na temelju članka 99. Poslovnika Suda, kada odgovor na upućeno prethodno pitanje ne ostavlja mjesta nikakvoj razumnoj sumnji, Sud može, u svakom trenutku, na prijedlog suca izvjestitelja te nakon što sasluša nezavisnog odvjetnika, odlučiti obrazloženim rješenjem.
22 U ovom predmetu valja primijeniti tu odredbu.
23 S obzirom na to da se ovaj predmet rješava donošenjem rješenja na temelju članka 99. Poslovnika, ne treba odlučivati o zahtjevu za primjenu ubrzanog postupka.
Prvo pitanje
24 Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita jesu li odredbe i načela Uredbe br. 604/2013 koji na izravan ili neizravan način uređuju rokove podnošenja zahtjeva za ponovni prihvat, primjenjivi u situaciji poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku u kojoj je državljanin treće zemlje podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu u državi članici, nakon što mu je dodijeljena supsidijarna zaštita druge države članice.
25 U tom je smislu važno naglasiti da su ta pravila, kojima se uređuje tijek postupka ponovnog prihvata predviđenog ovom Uredbom osiguranjem da zahtjev za ponovni prihvat bude podnesen u razumnom roku, po svojoj prirodi primjenjiva samo u situacijama u kojima takav postupak može, u načelu, biti valjano pokrenut na temelju te uredbe.
26 Područje primjene postupka ponovnog prihvata definirano je člancima 23. i 24. Uredbe br. 604/2013. Dok članak 24. te uredbe navodi slučajeve u kojima nikakav novi zahtjev za međunarodnu pomoć nije podnesen u državi članici koja podnosi zahtjev, članak 23. te uredbe uređuje situacije u kojima je takav zahtjev podnesen u toj državi članici, kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku.
27 Iz članka 23. stavka 1. navedene Uredbe proizlazi da se u takvim situacijama postupak ponovnog prihvata može odnositi samo na transfer osobe iz članka 18. stavka 1. točaka (b), (c) i (d) iste uredbe.
28 Te se tri zadnje navedene odredbe odnose na podnositelja zahtjeva čiji se zahtjev trenutačno razmatra, državljanina treće zemlje ili osobu bez državljanstva koja je povukla svoj zahtjev dok se razmatrao te na državljanina treće zemlje ili osobu bez državljanstva čiji je zahtjev odbijen.
29 Budući da se okolnost da državljanin treće zemlje uživa status dodijeljen supsidijarnom zaštitom koju mu je dodijelila država članica različita od one koja određuje odgovornu državu članicu, ne može protumačiti na način da podrazumijeva da se zahtjev koji je podnio taj državljanin treće zemlje trenutačno razmatra ili da je povučen u drugoj državi članici, potrebno je odrediti može li se takvu osobu smatrati državljaninom treće zemlje čiji je zahtjev odbijen u drugoj državi članici.
30 U tom pogledu, doista valja istaknuti da članak 18. stavak 1. točka (d) Uredbe br. 604/2013 ne određuje je li odbijeni „zahtjev” na koji se poziva, zahtjev za međunarodnu zaštitu ili zahtjev za azil stricto sensu.
31 Ako se tu odredbu treba tumačiti kao da se odnosi na odbijanje zahtjeva za azil, mogla bi se eventualno primijeniti na državljanina treće zemlje koji uživa status dodijeljen na temelju supsidijarne zaštite, s obzirom na to da se taj status, na temelju članka 10. stavka 2. Direktive 2013/32, može dodijeliti tek nakon utvrđivanja da podnositelj zahtjeva ne udovoljava uvjetima za priznavanje statusa izbjeglice.
32 Ipak, takvo se tumačenje članka 18. stavka 1. točke (d) ne može prihvatiti.
33 Naime, navedeno tumačenje podrazumijevalo bi priznanje da je zakonodavac Unije u toj odredbi upotrijebio pojam „zahtjev” na nekoliko različitih načina, s obzirom na to da se upućivanje na činjenicu da je dotična osoba „podnijela zahtjev u drugoj državi članici”, iz navedene odredbe, nužno odnosi, osobito u vidu članka 1. i članka 20. stavka 1. te uredbe, na podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu.
34 Usto, iz stalne sudske prakse Suda proizlazi da prilikom tumačenja pojedine odredbe prava Unije valja uzeti u obzir ne samo njezin tekst već i kontekst i ciljeve propisa kojeg je ona dio (presuda od 19. prosinca 2013., Koushkaki, C 84/12, EU:C:2013:862, točka 34.)
35 U tom smislu treba podsjetiti da članak 2. točka (c) Uredbe br. 604/2013 definira pojam „podnositelj zahtjeva” kao državljanina treće zemlje ili osobu bez državljanstva „koja je podnijela zahtjev za međunarodnu zaštitu o kojem još nije donesena konačna odluka”.
36 Također, iako ta uredba izravno ne sadržava definiciju pojma „zahtjev”, njezin članak 2. točka (b) definira pojam „zahtjev za međunarodnu zaštitu”. Usto, odredbe navedene uredbe, na općenit način, neodvojivo koriste pojmove „zahtjev” i „zahtjev za međunarodnu zaštitu”, bez upućivanja na „zahtjev za azil”, za razliku od Uredbe Vijeća (EZ) br. 343/2003 od 18. veljače 2003. o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za azil koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje (SL 2003., L 50, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 12., str. 37.).
37 Osim toga, kako bi se definirao propis primjenjiv na osobu iz članka 18. stavka 1. točke (d) Uredbe br. 604/2013 kada ona nije podnijela novi zahtjev za međunarodnu zaštitu, članak 24. stavci 2. i 4. te uredbe izričito se odnose na konačnost odluke kojom se odbija „zahtjev za međunarodnu zaštitu” koji je podnijela ta osoba.
38 Usto, članak 33. Direktive 2013/32 jasno razlikuje slučajeve u kojima se zahtjev za međunarodnu zaštitu nije razmatrao kroz primjenu Uredbe br. 604/2013 od onih u kojima se takav zahtjev može odbiti kao nedopušten zato što je „druga država članica priznala međunarodnu zaštitu”.
39 Zakonodavac Unije smatrao je dakle da odbijanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je podnio državljanin treće zemlje, kao što je onaj o kojemu je riječ u glavnom postupku, treba prije osigurati na temelju odluke o nedopuštenosti primjenom članka 33. te direktive nego na temelju odluke o transferu i nerazmatranju zahtjeva, u skladu s člankom 26. te uredbe, što uzrokuje određene posljedice, pogotovo glede mogućih pravnih lijekova protiv odluke o odbijanju.
40 Taj zaključak nije takve prirode da ometa ostvarenje ciljeva spomenutih u uvodnoj izjavi 5. navedene uredbe kojima se, s jedne strane, nastoji osigurati učinkovit pristup postupcima dodjeljivanja međunarodne zaštite te, s druge strane, ne ugroziti brzinu obrade zahtjeva za međunarodnu zaštitu, s obzirom na to da državljanin treće zemlje, kao što je onaj o kojemu je riječ u glavnom postupku, već uživa međunarodnu zaštitu.
41 Posljedično, iz članka 23. stavka 1. Uredbe br. 604/2013, u vezi s člankom 18. stavkom 1. točkom (d) te uredbe, proizlazi da država članica ne može valjano tražiti od druge države članice da, u okviru postupaka definiranih tom uredbom, ponovno prihvati državljanina treće zemlje koji je podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu u toj prvoj državi članici, kao što je onaj o kojemu je riječ u glavnom postupku, nakon što mu je ta druga država članica dodijelila supsidijarnu zaštitu.
42 Prema tome, na prvo je pitanje potrebno odgovoriti da odredbe i načela Uredbe br. 604/2013 koji uređuju, na izravan ili neizravan način, rokove za podnošenje zahtjeva za ponovni prihvat nisu primjenjivi u situaciji poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, u kojoj je državljanin treće zemlje podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu u jednoj državi članici nakon što mu je druga država članica dodijelila supsidijarnu zaštitu.
Drugo do devetog pitanja
43 Uzimajući u obzir odgovor na prvo pitanje, nije potrebno odgovoriti na drugo do devetog pitanja.
Troškovi
44 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka.
Slijedom navedenoga, Sud (treće vijeće) odlučuje:
Odredbe i načela Uredbe (EU) br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva, koji uređuju, na izravan ili neizravan način, rokove podnošenja zahtjeva za ponovni prihvat, nisu primjenjivi u situaciji kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku, u kojoj je državljanin treće zemlje podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu u jednoj državi članici nakon što mu je druga država članica dodijelila supsidijarnu zaštitu.
Potpisi