PRESUDA SUDA (veliko vijeće)
5. svibnja 2015.(*)
„Tužba za poništenje – Provedba pojačane suradnje – Jedinstveni patent – Uredba (EU) br. 1260/2012 – Odredbe o prevođenju – Načelo nediskriminacije – Članak 291. UFEU‑a – Prenošenje ovlasti na tijela izvan Europske unije – Članak 118. stavak 2. UFEU‑a – Pravna osnova – Načelo autonomije prava Unije“
U predmetu C‑147/13,
povodom tužbe za poništenje na temelju članka 263. UFEU‑a, podnesene 22. ožujka 2013.,
Kraljevina Španjolska, koju zastupaju E. Chamizo Llatas i S. Centeno Huerta, u svojstvu agenata,
tužitelj,
protiv
Vijeća Europske unije, koje zastupaju T. Middleton, F. Florindo Gijón, M. Balta i L. Grønfeldt, u svojstvu agenata,
tuženik,
koje podupiru:
Kraljevina Belgija, koju zastupaju C. Pochet, J.-C. Halleux i T. Materne, u svojstvu agenata,
Češka Republika, koju zastupaju M. Smolek i J. Vláčil, u svojstvu agenata,
Kraljevina Danska, koju zastupaju C. Thorning i M. Wolff, u svojstvu agenata,
Savezna Republika Njemačka, koju zastupaju T. Henze, M. Möller i J. Kemper, u svojstvu agenata,
Francuska Republika, koju zastupaju G. de Bergues, F.-X. Bréchot, D. Colas i N. Rouam, u svojstvu agenata,
Veliko Vojvodstvo Luksemburg
Mađarska, koju zastupaju M. Fehér i K. Szíjjártó, u svojstvu agenata,
Kraljevina Nizozemska, koju zastupaju M. Bulterman i J. Langer, u svojstvu agenata,
Kraljevina Švedska, koju zastupaju A. Falk i C. Meyer‑Seitz, u svojstvu agenata,
Ujedinjena Kraljevina Velike Britanije i Sjeverne Irske, koju zastupa M. Holt, u svojstvu agenta, uz asistenciju J. Stratforda, QC, i T. Mitchesona, barrister,
Europski parlament, koji zastupaju M. Gómez‑Leal, U. Rösslein i M. Dean, u svojstvu agenata,
Europska komisija, koju zastupaju I. Martínez del Peral, T. van Rijn, B. Smulders i F. Bulst, u svojstvu agenata,
intervenijenti,
SUD (veliko vijeće),
u sastavu: V. Skouris, predsjednik, K. Lenaerts, potpredsjednik, R. Silva de Lapuerta, M. Ilešič (izvjestitelj), A. Ó Caoimh, C. Vajda i S. Rodin, predsjednici vijeća, A. Borg Barthet, J. Malenovský, E. Levits, E. Jarašiūnas, C. G. Fernlund i J. L. da Cruz Vilaça, suci,
nezavisni odvjetnik: Y. Bot,
tajnik: M. Ferreira, glavna administratorica,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 1. srpnja 2014.,
nakon što je saslušao mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 18. studenoga 2014.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Svojom tužbom, Kraljevina Španjolska zahtijeva poništenje Uredbe Vijeća (EU) br. 1260/2012 od 17. prosinca 2012. o provedbi pojačane suradnje u području stvaranja jedinstvene patentne zaštite u pogledu primjenjivih aranžmana prevođenja (SL L 361, str. 89., u daljnjem tekstu: pobijana uredba) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 3., str. 216.).
2 Tu je Uredbu Vijeće Europske unije donijelo slijedom Odluke Vijeća 2011/167/EU od 10. ožujka 2011. o odobravanju pojačane suradnje u području stvaranja zaštite jedinstvenim patentom (SL L 76, str. 53., u daljnjem tekstu: Odluka o pojačanoj suradnji) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 2., str. 210.).
Pravni okvir
Međunarodno pravo
Konvencija o priznavanju europskih patenata
3 Člankom 14. Konvencije o priznavanju Europskih patenata, koja je potpisana u Münchenu 5. listopada 1973. i stupila na snagu 7. listopada 1977., u svojoj verziji primjenjivoj na ovaj postupak (u daljnjem tekstu: EPK), naslovljenom „Jezici Europskog patentnog ureda, europske patentne prijave [prijave europskog patenta] i drugi dokumenti“, određeno je:
„(1) Službeni jezici Europskog patentnog ureda [(u daljnjem tekstu: EPU)] su engleski, francuski i njemački jezik.
(2) Europska patentna prijava [prijava europskog patenta] se mora podnijeti na jednom od službenih jezika ili, ako je podnesena na nekom drugom jeziku, mora biti prevedena na jedan od službenih jezika u skladu s Provedbenim pravilnikom. Takav prijevod se može tijekom trajanja postupka pred [EPU‑om] usklađivati s prijavom kako je podnesena. Ako zahtijevani prijevod nije podnesen na vrijeme, prijava se smatra povučenom.
(3) Službeni jezik [EPU‑a] na kojem je europska patentna prijava [prijava europskog patenta] podnesena ili na koji je prevedena koristi se kao jezik postupka u svim postupcima koji se vode pred [EPU‑om], osim ako je drukčije predviđeno Provedbenim pravilnikom.
(4) Fizičke i pravne osobe koje imaju prebivalište ili sjedište u državi ugovornici čiji službeni jezik nije engleski, francuski ili njemački kao i državljani te države s prebivalištem u inozemstvu mogu podnositi dokumente vezane uz određen rok na službenom jeziku odnosne države ugovornice. Međutim, one moraju podnijeti prijevod tih dokumenata na jedan od službenih jezika [EPU‑a], sukladno odredbama iz Provedbenog pravilnika. Ako neki dokument koji nije dio europske patentne prijave [prijave europskog patenta] nije podnesen na propisanom jeziku ili ako neki zahtijevani prijevod nije podnesen na vrijeme, smatra se da taj dokument nije podnesen.
(5) Europske patentne prijave [prijave europskog patenta] objavljuju se na jeziku postupka.
(6) Spisi europskih patenata objavljuju se na jeziku postupka i sadrže prijevod patentnih zahtjeva na preostala dva službena jezika [EPU‑a].
[...]
(8) Upisi u Registar europskih patenata obavljaju se na tri službena jezika [EPU‑a]. U slučaju dvojbe, vjerodostojan je upis obavljen na jeziku postupka.“
4 Člankom 142. EPK‑a, naslovljenim „Jedinstveni patenti“, predviđeno je:
„(1) Skupina država ugovornica koja je u posebnom sporazumu odredila da europski patent priznat za te države ima jedinstveni učinak na njihovim područjima može odrediti da europski patent može biti priznat samo zajednički za sve te države.
(2) Ako je neka skupina država ugovornica odredila kao u stavku 1., primjenjuju se odredbe ovog Dijela.“
5 Člankom 143. EPK‑a, naslovljenim „Posebna tijela [EPU‑a]“, propisano je:
„(1) Skupina država ugovornica može [EPU‑u] povjeriti dodatne zadaće.
(2) U svrhu obavljanja dodatnih zadaća, u [EPU‑u] se mogu ustrojiti posebna tijela, zajednička za države ugovornice koje pripadaju toj skupini. Predsjednik [EPU‑a] upravlja posebnim tijelima; članak 10. stavci 2. i 3. se primjenjuju na odgovarajući način.“
6 Člankom 145. EPK‑a, naslovljenim „Uži saziv [odbor] Upravnog vijeća“, određeno je:
„(1) Skupina država ugovornica može ustrojiti Uži saziv [odbor] Upravnog vijeća u svrhu nadzora rada posebnih tijela ustrojenih prema članku 143. stavku 2., kojemu [EPU] daje na raspolaganje osoblje, radni prostor i opremu što su potrebni za obavljanje njegovih zadaća. Predsjednik [EPU‑a] je za rad posebnih tijela odgovoran Užem sazivu [odboru] Upravnog Vijeća.
(2) Skupina država ugovornica određuje sastav, nadležnost i dužnosti Užeg saziva [odbora] Upravnog vijeća.“
Sporazum o jedinstvenom sudu za patente
7 Sporazum o jedinstvenom sudu za patente, potpisan u Bruxellesu 19. veljače 2013. (SL C 175, str. 1., u daljnjem tekstu: Sporazum o JSP‑u), u svom članku 32. stavku 1. točki (i) predviđa:
„Jedinstveni sud je isključivo nadležan za:
[...]
i) tužbe u vezi s odlukama [EPU‑a] donesenima u izvršavanju zadaća iz članka 9. Uredbe (EU) br. 1257/2012 [Europskog parlamenta i Vijeća od 17. prosinca 2012. o provedbi pojačane suradnje u području stvaranja jedinstvene patentne zaštite (SL L 361, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 3., str. 208.)].“
8 Člankom 89. stavkom 1. Sporazuma o JSP‑u određeno je:
„Ovaj sporazum stupa na snagu 1. siječnja 2014. ili prvoga dana četvrtog mjeseca nakon mjeseca polaganja trinaeste isprave o ratifikaciji ili pristupanju u skladu s člankom 84., uključujući od strane triju država članica u kojima je tijekom godine koja je prethodila godini potpisivanja ovog sporazuma najveći broj europskih patenata proizvodio učinke ili prvoga dana četvrtog mjeseca nakon datuma stupanja na snagu izmjena Uredbe (EU) br. 1215/2012 [Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL L 351, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 289.)] koje se odnose na povezanost potonje i ovog sporazuma, pri čemu se uzima u obzir kasniji datum“. [neslužbeni prijevod]
Pravo Unije
Uredba br. 1257/2012
9 Uvodne izjave 9., 24. i 25. Uredbe br. 1257/2012 glase:
„(9) Europski patent s jedinstvenim učinkom [(u daljnjem tekstu: EPJU)] trebao bi svojem nositelju dodijeliti pravo na sprečavanje bilo koje treće strane da počini djelo protiv kojeg patent pruža zaštitu. To bi trebalo ostvariti osnivanjem Jedinstvenog suda za patente. U pitanjima koja nisu obuhvaćena ovom Uredbom ili [pobijanom] uredbom, trebalo bi primijeniti odredbe EPK‑a, [Sporazuma o JSP‑u], uključujući njegove odredbe vezane uz područje primjene tog prava i njegova ograničenja, te nacionalno pravo, uključujući propise međunarodnog privatnog prava.
[...]
(24) Nadležnost u pogledu [EPJU‑ova] trebala bi se uspostaviti i biti uređena instrumentom koji utvrđuje jedinstveni sustav rješavanja sporova vezano za europske patente i [EPJU‑ove].
(25) Osnivanje Jedinstvenog suda za patente koji bi rješavao sporove vezane za EPJU ključno je za osiguranje pravilnog funkcioniranja tog patenta, dosljednosti sudske prakse i pravne izvjesnosti [sigurnosti], te troškovne učinkovitosti za nositelje patenata. Stoga je od iznimne važnosti da države članice sudionice ratificiraju Sporazum [o JSP‑u] u skladu sa svojim ustavnim i parlamentarnim postupcima te da poduzmu neophodne korake kako bi sud počeo djelovati što je prije moguće.“
10 Člankom 1. Uredbe 1257/2012 propisano je:
„1. Ovom se Uredbom provodi pojačana suradnja u području stvaranja jedinstvene patentne zaštite odobrene Odlukom [o pojačanoj suradnji].
2. Ova Uredba predstavlja posebni sporazum u smislu članka 142. [EPK‑a]“.
11 Člankom 2. točkom (e) spomenute uredbe predviđeno je:
„Za potrebe ove Uredbe primjenjuju se sljedeće definicije:
[...]
(e) ,registar jedinstvene patentne zaštiteʾ znači registar koji čini dio Registra europskog patenta u kojem se registriraju svi jedinstveni učinci te sva ograničenja, licencije, prijenosi, opozivi ili isteci [EPJU‑a]“.
12 Člankom 3. stavkom 1. podstavkom 1. iste uredbe propisano je:
„Europski patent koji je u državama članicama sudionicama priznat s istim nizom zahtjeva ima jedinstveni učinak u državama članicama sudionicama pod uvjetom da je njegov jedinstveni učinak upisan u registar jedinstvene patentne zaštite“.
13 Člankom 9. Uredbe br. 1257/2012, naslovljenim „Administrativne zadaće u okviru Europske patentne organizacije“, predviđeno je:
„1. Države članice sudionice, u smislu članka 143. EPK‑a, daju EPU‑u sljedeće zadaće, koje treba izvršavati u skladu s unutarnjim pravilima EPU‑a:
(a) upravljanje zahtjevima za jedinstveni učinak koje podnose nositelji europskih patenata;
(b) uključivanje registra jedinstvene patentne zaštite u Registar europskih patenata i upravljanje registrom jedinstvene patentne zaštite;
(c) zaprimanje i registriranje izjava o licenciranju iz članka 8., te obveze vezane uz njihovo povlačenje i licenciranje koje je preuzeo nositelj [EPJU‑a] u okviru međunarodnih normizacijskim tijelima;
(d) objavljivanje prijevoda iz članka 6. [pobijane] uredbe tijekom prijelaznog razdoblja iz tog članka;
(e) prikupljanje i upravljanje pristojbama za produljenje trajanja za [EPJU‑ove], u pogledu sljedećih godina od godine u kojoj je u Europskom patentnom glasniku objavljen podatak o priznavanju; prikupljanje i upravljanje dodatnim pristojbama za kašnjenje pri plaćanju pristojbi za produljenje trajanja kada se to zakašnjelo plaćanje izvrši u roku od šest mjeseci od dana dospijeća, te raspodjelu dijela prikupljenih pristojbi za produljenje trajanja državama članicama sudionicama;
(f) upravljanje sustavom naknada troškova prijevoda iz članka 5. [pobijane] uredbe;
(g) osiguravanje da je nositelj europskog patenta podnio zahtjev za jedinstvenim učinkom na jeziku postupka, kako je utvrđeno u članku 13. stavku 3. EPK‑a najkasnije mjesec dana od podataka o priznavanju u Europskom patentnom glasniku; te
(h) osiguravanje da je jedinstveni učinak naveden u registru jedinstvene patentne zaštite, kada je zahtjev za jedinstveni učinak tijekom prijelaznog razdoblja predviđenog u članku 6. [pobijane] uredbe podnesen zajedno s prijevodima iz tog članka, te da je EPO [EPU] obaviješten o svim ograničenjima, licencijama, prijenosima ili opozivima [EPJU‑ova].
2. Države članice sudionice osiguravaju usklađenost s ovom Uredbom u ispunjavanju međunarodnih obveza koje su preuzete u EPO‑u [EPK‑om] te surađuju u tu svrhu. Države članice sudionice kao države ugovornice EPK‑a osiguravaju upravljanje i nadzor nad aktivnostima vezanim uz zadaće iz stavka 1. ovog članka te određivanje visine pristojbe za produljenje trajanja u skladu s člankom 12. ove Uredbe i određivanje udjela u raspodjeli pristojbi za produljenje trajanja u skladu s člankom 13. ove Uredbe.
U tu svrhu one uspostavljaju odbor upravnog vijeća Europske patentne organizacije (dalje u tekstu: ,uži odborʾ) u smislu članka 145. EPK‑a.
Uži odbor se sastoji od predstavnika država članica sudionica i jednog predstavnika Komisije kao promatrača te zamjena koje ih predstavljaju u slučaju njihove odsutnosti. Članovima užeg odbora mogu pomagati savjetnici ili stručnjaci.
Odluke užeg odbora donose se uz uvažavanje stajališta Komisije i u skladu s pravilima propisanim u članku 35. stavku 2. EPK‑a.
3. Države članice sudionice osiguravaju učinkovitu pravnu zaštitu pred nadležnim sudom jedne ili nekoliko država članica sudionica u odnosu na odluke EPO‑a pri izvršavanju zadaća iz stavka 1.“
Pobijana uredba
14 Uvodne izjave 5., 6., 9. i 15. pobijane uredbe glase:
„(5) Takvi aranžmani prevođenja [EPJU‑ova] trebali bi osigurati pravnu sigurnost i poticati inovacije te bi posebno trebali koristiti malim i srednjim poduzećima (MSP). Trebali bi učiniti pristup [EPJU‑ovima] i cjelokupnom patentnom sustavu lakšim, manje skupim i pravno sigurnim.
(6) S obzirom da je EPU odgovoran za priznavanje europskih patenata, aranžmane prevođenja za [EPJU‑ove] trebalo bi temeljiti na trenutnom postupku u EPU‑u. Ti aranžmani trebali bi biti usmjereni na postizanje potrebne ravnoteže između interesa gospodarskih subjekata i javnog interesa, u pogledu cijena postupaka i dostupnosti tehničkih podataka.
[...]
(9) U slučaju spora vezanog za zahtjev za naknadu štete, sud koji vodi spor trebao bi voditi računa o činjenici je li, prije nego što mu se osigurao prijevod na njegov jezik, navodni počinitelj povrede djelovao bez da je znao ili bez da je mogao objektivno znati da krši patent. Nadležni sud trebao bi ocijeniti okolnosti pojedinih slučajeva te, između ostalog, voditi računa je li navodni počinitelj povrede MSP koji djeluje samo na lokalnoj razini, o jeziku postupka pred EPU‑om, te tijekom prijelaznog razdoblja prijevodu podnesenom zajedno sa zahtjevom za jedinstveni učinak.
[...]
(15) Ovom Uredbom ne dovode se u pitanje pravila koja uređuju jezike institucija Unije uspostavljene u skladu s člankom 342. UFEU‑a i Uredbom Vijeća br. 1 od 15. travnja 1958. o utvrđivanju jezika koji se koriste u Europskoj ekonomskoj zajednici [(SL 1958, 17, str. 385.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 17., str. 3.]. Ova Uredba temelji se na jezičnom režimu EPU‑a te se ne bi trebalo smatrati da stvara poseban jezični režim za Uniju ili da stvara presedan za ograničeni jezični režim u bilo kojem budućem pravnom instrumentu Unije.“
15 Člankom 2. točkom (b) pobijane uredbe „jezik postupka“ definiran je za potrebe te uredbe kao „jezik postupka koji se upotrebljava u postupku pred EPU‑om, kako je određeno u članku 14. stavku 3. [EPK‑a]“.
16 Člancima 3. do 7. pobijane uredbe određeno je:
„Članak 3.
Aranžmani prevođenja za [EPJU]
1. Ne dovodeći u pitanje članke 4. i 6. ove Uredbe, ne bi trebalo zahtijevati dodatne prijevode kada je spis europskog patenta s jedinstvenim učinkom objavljen u skladu s člankom 14. stavkom 6. EPK‑a.
2. Zahtjev za jedinstveni učinak iz članka 9. Uredbe br. 1257/2012 podnosi se na jeziku postupka.
Članak 4.
Prijevod u slučaju spora
1. U slučaju spora vezanog za navodnu povredu [EPJU‑a], nositelj patenta na zahtjev i izbor navodnog počinitelja povrede osigurava cjeloviti prijevod [EPJU‑a] na službeni jezik države članice sudionice u kojoj je počinjena navodna povreda ili države članice u kojoj navodni počinitelj povrede ima boravište.
2. U slučaju spora vezanog za navodnu povredu [EPJU‑a], nositelj patenta tijekom sudskog postupka na zahtjev suda nadležnog za sporove vezane uz [EPJU‑ove] državi članici sudionici osigurava cjeloviti prijevod patenta na jezik koji se koristi u sudskom postupku.
3. Troškove prijevoda iz stavaka 1. i 2. snosi nositelj patenta.
4. U slučaju spora vezanog za zahtjev za naknadu štete, sud koji vodi spor procjenjuje i vodi računa, posebno kada je navodni počinitelj povrede MSP, fizička osoba ili neprofitna organizacija, sveučilište ili javna istraživačka organizacija o činjenici je li, prije nego što mu se osigurao prijevod iz stavka 1., navodni počinitelj povrede djelovao bez da je znao ili bez da je objektivno mogao znati da krši [EPJU].
Članak 5.
Upravljanje sustavom naknada
1. S obzirom da se prijava europskog patenta može podnijeti na bilo kojem jeziku iz članka 14. stavka 2. EPK‑a, države članice u skladu s člankom 9. Uredbe (EU) br. 1257/2012 daju EPU‑u, u smislu članka 143. EPK‑a, zadaću upravljanja sustavom naknada za sve troškove prevođenja do određene gornje granice, za podnositelje prijave koji podnose prijave patenta pri EPU‑u na jednom od službenih jezika Unije koji nije službeni jezik EPU‑a.
2. Sustav naknada iz stavka 1. financira se kroz pristojbe iz članka 11. Uredbe (EU) br. 1257/2012 i dostupan je samo za mala i srednja poduzeća (MSP), fizičke osobe, neprofitne organizacije, sveučilišta ili javne istraživačke organizacije koje imaju boravište ili glavno mjesto poslovanja u državi članici.
Članak 6.
Prijelazne mjere
1. Tijekom prijelaznog razdoblja koje počinje na dan početka primjene ove Uredbe, zahtjev za jedinstveni učinak iz članka 9. Uredbe (EU) br. 1257/2012 podnosi se zajedno sa sljedećim:
(a) kada je jezik postupka francuski ili njemački, potpuni prijevod spisa europskog patenta na engleski jezik; ili
(b) kada je jezik postupka engleski, potpuni prijevod spisa europskog patenta na bilo koji drugi službeni jezik Unije.
2. U skladu s člankom 9. Uredbe (EU) br. 1257/2012, države članice sudionice daju EPU‑u, u smislu članka 143. EPK‑a, zadaću objave prijevoda iz stavka 1. ovog članka čim je to moguće nakon dana podnošenja zahtjeva za jedinstvenim učinkom iz stavka 9. Uredbe (EU) br. 1257/2012. Tekstovi tih prijevoda nemaju pravni učinak te se koriste isključivo u informativne svrhe.
3. Šest godina nakon dana početka primjene ove Uredbe te nakon toga svake dvije godine, nezavisni stručni odbor provodi objektivnu procjenu dostupnosti visoko kvalitetnih strojnih prijevoda prijava patenata i spisa patenata na sve službene jezike koje je razvio EPU‑o. Ovaj stručni odbor uspostavljaju države članice sudionice u okviru Europske patentne organizacije te se sastoji od predstavnika EPU‑a i nevladinih organizacija koje predstavljaju korisnike europskog patentnog sustava koje je pozvalo upravno vijeće Europske patentne organizacije kao promatrače u skladu s člankom 30. stavkom 3. EPK‑a.
4. Na temelju prvih procjena iz stavka 3. ovog članka i svake dvije godine nakon toga na temelju naknadnih procjena, Komisija podnosi izvješće Vijeću te, prema potrebi, podnosi prijedloge za završetak prijelaznog razdoblja.
5. Ako se prijelazno razdoblje ne završi na temelju prijedloga Komisije, ono ističe 12 godina nakon datuma početka primjene ove Uredbe.
Članak 7.
Stupanje na snagu
1. Ova Uredba stupa na snagu dvadesetog dana od dana objave u Službenom listu Europske unije.
2. Primjenjuje se od 1. siječnja 2014. ili od dana stupanja na snagu Sporazuma [o JSP‑u], ovisno o tome što nastupi kasnije.“
Postupak pred Sudom i zahtjevi stranaka
17 Kraljevina Španjolska pokrenula je ovaj postupak tužbom podnesenom tajništvu Suda 22. ožujka 2013.
18 Odlukama predsjednika Suda od 12. rujna 2013., Kraljevini Belgiji, Češkoj Republici, Kraljevini Danskoj, Saveznoj Republici Njemačkoj, Francuskoj Republici, Velikom Vojvodstvu Luksemburg, Mađarskoj, Kraljevini Nizozemskoj, Kraljevini Švedskoj, Ujedinjenoj Kraljevini Velike Britanije i Sjeverne Irske, Europskom parlamentu i Komisiji odobrena je intervencija u potporu zahtjevima Vijeća, u skladu s člankom 131. stavkom 2. Poslovnika Suda.
19 Kraljevina Španjolska zahtijeva od Suda da:
– poništi pobijanu uredbu;
– podredno, poništi članak 4. i 5., članak 6. stavak 2. i članak 7. stavak 2. spomenute uredbe, i
– naloži Vijeću snošenje troškova.
20 Vijeće, kojem se pridružuju svi intervenijenti, zahtijeva od Suda da:
– odbije tužbu, i
– naloži Kraljevini Španjolskoj snošenje troškova.
O tužbi
21 U prilog svojoj tužbi Kraljevina Španjolska ističe pet tužbenih razloga, koji se odnose na povredu načela nediskriminacije u pogledu uporabe jezika, povredu načela iz presude Meroni/Visoko tijelo (9/56, EU:C:1958:7) zbog prenošenja na EPU administrativnih zadaća vezanih uz EPJU, nepostojanje pravne osnove, povredu načela pravne sigurnosti i povredu načela autonomije prava Unije.
Prvi tužbeni razlog: povreda načela nediskriminacije u pogledu uporabe jezika
Argumentacija stranaka
22 Kraljevina Španjolska tvrdi da je Vijeće, donijevši pobijanu uredbu, povrijedilo načelo nediskriminacije iz članka 2. UEU‑a, s obzirom na to da je njome za EPJU uspostavljen jezični režim kojim se ugrožavaju prava osoba čiji jezik nije jedan od službenih jezika EPU‑a. Takvim režimom stvara se nejednakost u postupanju prema, s jedne strane, građanima i poduzećima Unije koji raspolažu sredstvima pomoću kojih mogu razumjeti, s određenim stupnjem stručnog znanja, dokumente sastavljene na tim jezicima i, s druge strane, onima koji ne raspolažu tim sredstvima te će morati o svom trošku izraditi prijevode. Svako ograničenje korištenja svih službenih jezika Unije mora biti opravdano, uz poštovanje načela proporcionalnosti.
23 Kao prvo, nije zajamčen pristup prijevodima dokumenata kojima se dodjeljuju prava zajednici. To je zato što će spis EPJU‑a biti objavljen na jeziku postupka i uključivati prijevod zahtjevâ na preostala dva službena jezika EPU‑a, bez mogućnosti drugih prijevoda, što je diskriminatorno i čime se povrjeđuje načelo pravne sigurnosti. Pobijanom uredbom ne precizira se ni jezik na kojem će EPJU biti priznat niti hoće li se to priznanje objaviti. Činjenica da je Vijeće jezični režim EPJU‑a utemeljilo na režimu EPU‑a ne jamči njegovu usklađenost s pravom Unije.
24 Kao drugo, pobijana je uredba neproporcionalna i nije opravdana razlozima općeg interesa. Prvo, nije predviđeno stavljanje na raspolaganje barem prijevoda zahtjevâ, što dovodi do velike pravne nesigurnosti i može imati negativne učinke na tržišno natjecanje. Drugo, EPJU je pravo intelektualnog vlasništva koje je ključno za unutarnje tržište. Treće, tom Uredbom ne predviđa se prijelazni režim koji bi jamčio odgovarajuće poznavanje patenta. U tom pogledu ni razvoj strojnog prevođenja niti obveza podnošenja cjelovitog prijevoda u slučaju spora nisu dovoljne mjere.
25 Iz toga proizlazi da je uvođenje iznimke od načela jednakosti službenih jezika Unije trebalo biti opravdano drugim kriterijima, a ne onima čisto ekonomske naravi, spomenutima u uvodnim izjavama 5. i 6. pobijane uredbe.
26 Vijeće odgovara da, kao prvo, iz Ugovora nije moguće izvesti zaključak prema kojem bi prema svim službenim jezicima Unije u svim okolnostima trebalo postupati na jednak način, što je uostalom i potvrđeno člankom 118. stavkom 2. UFEU‑a koji ne bi imao smisla kad bi postojao samo jedan mogući jezični režim koji bi uključivao sve službene jezike Unije.
27 Kao drugo, u trenutnom sustavu, svaka fizička ili pravna osoba može prijaviti europski patent na bilo kojem jeziku, uz uvjet da, u roku od dva mjeseca, podnese prijevod na jedan od tri službena jezika EPU‑a, koji postaje jezik postupka, dok se zahtjevi potom objavljuju na preostalim dvama službenim jezicima EPU‑a. Slijedom toga, prijava će biti prevedena i objavljena na španjolskom jeziku samo ako je potvrda patenta zatražena za Kraljevinu Španjolsku.
28 Kao treće, neobjavljivanje na španjolskom jeziku samo je ograničenog učinka. Prvo, pobijanom uredbom predviđen je sustav naknade troškova. Drugo, s patentima općenito postupaju savjetnici u području industrijskog vlasništva koji poznaju druge jezike Unije. Treće, utjecaj na pristup znanstvenim informacijama na španjolskom jeziku je ograničen. Četvrto, trenutačno se samo neznatan dio prijava europskih patenata prevodi na španjolski jezik. Peto, tom je uredbom predviđena uspostava sustava visoko kvalitetnog strojnog prevođenja na sve službene jezike Unije. Naposljetku, šesto, člankom 4. spomenute uredbe određeno je ograničenje moguće odgovornosti malih i srednjih poduzeća, fizičkih osoba, neprofitnih organizacija, sveučilišta i javnih istraživačkih organizacija.
29 Kao četvrto, cilj ograničenja broja jezika koji se upotrebljavaju u okviru EPJU‑a legitiman je, s obzirom na to da se temelji na razumnim troškovima istog.
30 Intervenijenti se pridružuju argumentaciji Vijeća. Ističu da je nastojanje postizanja ravnoteže između različitih gospodarskih subjekata bilo osobito teško, s obzirom na to da su razlike u stajalištima država članica o jezičnom režimu dovele do neuspjeha svih ranijih projekata jedinstvenog patenta.
Ocjena Suda
31 Iz sudske prakse Suda proizlazi da se pozivanja u Ugovorima na upotrebu jezikâ u Uniji ne mogu smatrati izrazom općeg načela prava Unije na temelju kojeg sve što može utjecati na interese građanina Unije mora u svim okolnostima biti sastavljeno na njegovu jeziku (presude Kik/OHIM, C‑361/01 P, EU:C:2003:434, t. 82. i Polska Telefonia Cyfrowa, C‑410/09, EU:C:2011:294, t. 38.).
32 U ovom slučaju nesporno je da je pobijanom uredbom uspostavljeno nejednako postupanje sa službenim jezicima Unije. Naime, članak 3. stavak 1. spomenute uredbe, kojim se utvrđuju aranžmani prevođenja za EPJU, poziva se na objavu spisa EPJU‑a u skladu s člankom 14. stavkom 6. EPK‑a. Na temelju te odredbe i odredbe članka 14. stavka 1. EPK‑a, spisi europskog patenta objavljuju se na jeziku postupka, koji mora biti jedan od službenih jezika EPU‑a, odnosno njemački, engleski ili francuski jezik i sadrže prijevod zahtjevâ na preostalim dvama službenim jezicima EPU‑a. Ako je udovoljeno zahtjevima propisanima tim odredbama EPK‑a, za priznanje jedinstvenog učinka europskog patenta o kojem je riječ ne traži se nijedan drugi prijevod.
33 Ako je moguće pozvati se na legitiman cilj općeg interesa i dokazati njegovo postojanje, valja imati na umu da nejednako postupanje pri upotrebi jezika mora, među ostalim, biti u skladu s načelom proporcionalnosti, odnosno ono mora biti prikladno za ostvarenje cilja o kojem je riječ, a da se pritom ne prekoračuje ono što je nužno za postizanje toga cilja (vidjeti presudu Italija/Komisija, C‑566/10 P, EU:C:2012:752, t. 93.).
34 Kad je, kao prvo, riječ o cilju koji Vijeće nastoji postići, iz uvodne izjave 16. pobijane uredbe proizlazi da je njezin cilj stvaranje jedinstvenog i jednostavnog režima prevođenja EPJU‑ova uspostavljenih Uredbom br. 1257/2012. Uvodne izjave 4. i 5. pobijane uredbe pojašnjavaju da bi, u skladu s Odlukom o pojačanoj suradnji, aranžmani prevođenja za EPJU‑ove trebali biti jednostavni i troškovno učinkoviti. Trebali bi osigurati pravnu sigurnost, poticati inovacije, a osobito bi trebali koristiti malim i srednjim poduzećima te učiniti pristup EPJU‑ovima i cjelokupnom patentnom sustavu lakšim, manje skupim i pravno sigurnim. Iz navedenog proizlazi da je cilj pobijane uredbe omogućiti pristup zaštiti koju pruža patent, osobito malim i srednjim poduzećima.
35 Legitimnost takvog cilja ne može se osporiti. Jedan od izbora kojima raspolaže izumitelj u trenutku kad nastoji ostvariti zaštitu svog izuma priznavanjem patenta jest onaj koji se odnosi na teritorijalni opseg željene zaštite, koji se obavlja na temelju opće ocjene prednosti i nedostataka svake mogućnosti, koja obuhvaća, među ostalim, složene ekonomske procjene poslovnih interesa za zaštitu u različitim državama u odnosu na ukupni iznos troškova vezanih uz priznanje patenta u tim državama, uključujući i troškove prevođenja (vidjeti, u tom smislu, presudu BASF, C‑44/98, EU:C:1999:440, t. 18.).
36 Međutim, sustav zaštite europskog patenta koji proizlazi iz EPK‑a karakteriziraju složenost i osobito visoki troškovi za podnositelja prijave koji nastoji ostvariti zaštitu svog izuma priznanjem patenta koji pokriva državno područje svih država članica. Ta složenost i ti troškovi, koji proizlaze, među ostalim, iz obveze nositelja europskog patenta koji je EPU priznao da, kako bi potvrdio taj patent na državnom području neke države članice, podnese prijevod potonjeg na službeni jezik te države članice, čine prepreku patentnoj zaštiti u Uniji.
37 Usto, nedvojbeno je da aranžmani trenutnog sustava patentne zaštite koji proizlazi iz EPK‑a imaju negativne učinke na mogućnost inovacija i kompetitivnost poduzeća Unije, osobito malih i srednjih poduzeća, koja bez složenih i skupih postupaka ne mogu razvijati nove tehnologije zaštićene patentima koji pokrivaju cijelo područje Unije, dok jezični režim koji uspostavlja pobijana uredba može pristup EPJU‑u i patentnom sustavu općenito učiniti lakšim, jeftinijim i pravno sigurnijim.
38 Kao drugo, potrebno je provjeriti je li sustav uspostavljen pobijanom uredbom prikladan za postizanje legitimnog cilja omogućavanja pristupa zaštiti koju pruža patent.
39 U tom pogledu valja imati na umu da je cilj pobijane uredbe odrediti aranžmane prevođenja europskih patenata kojima je, na temelju Uredbe br. 1257/2012, dodijeljen jedinstveni učinak. Budući da je EPU zadužen za priznanje europskih patenata, pobijana uredba temelji se na aranžmanima prevođenja koji su na snazi u EPU‑u, koji predviđaju upotrebu njemačkog, engleskog i francuskog jezika, pri čemu spomenuta uredba ne zahtijeva prijevod spisa europskog patenta, ili barem njegovih zahtjeva, na službeni jezik svake države u kojoj će EPJU proizvoditi učinke, kao što je to slučaj s europskim patentom. Slijedom toga, režim koji uspostavlja pobijana uredba doista omogućava pristup zaštiti koju pruža patent uz smanjenje troškova povezanih sa zahtjevima prevođenja.
40 Kao treće, valja provjeriti prelazi li režim uspostavljen pobijanom uredbom ono što je potrebno za ostvarenje legitimnog cilja koji se nastoji postići.
41 U tom pogledu Sud je, u točki 92. presude Kik/OHIM (C‑361/01 P, EU:C:2003:434), istaknuo ravnotežu koju je potrebno očuvati između, s jedne strane, interesa gospodarskih subjekata i interesa zajednice kad je riječ o troškovima postupaka i, s druge strane, između interesa podnositeljâ prijave za prava intelektualnog vlasništva i interesa drugih gospodarskih subjekata kad je riječ o pristupu prijevodima dokumenata kojima se dodjeljuju prava ili postupcima koji uključuju više gospodarskih subjekata.
42 Kao prvo, kad je riječ o očuvanju ravnoteže između interesa gospodarskih subjekata i interesa zajednice glede troškova postupaka priznanja jedinstvenog učinka europskog patenta, valja istaknuti da, iako Unija drži do očuvanja višejezičnosti, čija je važnost istaknuta u članku 3. stavku 3. podstavku 4. UEU‑a i članku 22. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, u točki 36. ove presude istaknuto je da visoki troškovi vezani uz priznavanje europskog patenta koji obuhvaća cjelokupno područje država članica predstavljaju prepreku patentnoj zaštiti u Uniji, slijedom čega je bilo neophodno da glede aranžmana prevođenja EPJU‑ova postoji dobar odnos između njihovih troškova i učinkovitosti.
43 Kao drugo, valja naglasiti da je Vijeće predvidjelo uspostavu više mehanizama kako bi zajamčilo potrebnu ravnotežu između interesa podnositeljâ prijave za EPJU i interesa drugih gospodarskih subjekata kad je riječ o pristupu prijevodima dokumenata kojima se dodjeljuju prava ili postupcima koji uključuju više gospodarskih subjekata.
44 Stoga je, prije svega, kako bi se omogućio pristup EPJU‑u, a osobito kako bi se podnositeljima prijave omogućilo da svoje prijave podnose EPU‑u na bilo kojem jeziku Unije, člankom 5. pobijane uredbe predviđen sustav naknade troškova prevođenja do određene gornje granice za određene podnositelje prijave, osobito za mala i srednja poduzeća, koji prijavu patenta EPU‑u podnesu na službenom jeziku Unije koji nije jedan od službenih jezika EPU‑a.
45 Nadalje, kako bi se smanjile nepogodnosti za gospodarske subjekte koji ne raspolažu sredstvima pomoću kojih mogu razumjeti, s određenim stupnjem stručnog znanja, dokumente sastavljene na njemačkom, engleskom ili francuskom jeziku, Vijeće je predvidjelo, u članku 6. pobijane uredbe, prijelazno razdoblje maksimalnog trajanja od dvanaest godina dok ne postane dostupan sustav visoko kvalitetnog strojnog prevođenja na sve službene jezike Unije. Tijekom tog prijelaznog razdoblja svaki zahtjev za jedinstveni učinak mora biti popraćen prijevodom cjelokupnog spisa na engleski jezik, ako je jezik postupka njemački ili francuski, odnosno prijevodom cjelokupnog spisa na drugi službeni jezik Unije, ako je jezik postupka engleski.
46 Naposljetku, kako bi se zaštitili gospodarski subjekti koji ne raspolažu sredstvima pomoću kojih mogu razumjeti, s određenim stupnjem stručnog znanja, jedan od službenih jezika EPU‑a, Vijeće je predvidjelo, u članku 4. pobijane uredbe, više odredaba primjenjivih u slučaju spora, koje se odnose na, s jedne strane, omogućavanje takvim subjektima da, kad su osumnjičeni za povredu patenta, dobiju, pod uvjetima previđenima tim člankom, cjelovit prijevod EPJU‑a i, s druge strane, na to da u slučaju spora vezanog uz zahtjev za naknadu štete sud koji vodi spor procjenjuje i vodi računa o dobroj vjeri navodnog počinitelja povrede.
47 Imajući u vidu te elemente, valja zaključiti da pobijana uredba čuva potrebnu ravnotežu između različitih interesa o kojima je riječ te da stoga ne prelazi ono što je potrebno za ostvarenje legitimnog cilja koji se nastoji postići. Slijedom navedenog, kao što je to u bitnome istaknuo nezavisni odvjetnik u točkama 61. do 74. svojeg mišljenja, odabir Vijeća, u okviru uspostavljanja aranžmana prevođenja EPJU‑ova, da različito postupa sa službenim jezicima Unije, ograničavajući se na njemački, engleski i francuski jezik, prikladan je i proporcionalan legitimnom cilju koji se nastoji postići tom uredbom.
48 Slijedom navedenog, prvi tužbeni razlog valja odbiti.
Drugi tužbeni razlog: povreda načelâ uspostavljenih presudom Meroni/Visoko tijelo (9/56, EU:C:1958:7)
Argumentacija stranaka
49 Kraljevina Španjolska tvrdi da je Vijeće, prenošenjem na EPU, u članku 5. i članku 6. stavku 2. pobijane uredbe, ovlasti upravljanja sustavom naknada za troškove prevođenja i objave prijevoda u okviru prijelaznog režima povrijedilo načela uspostavljena presudom Meroni/Visoko tijelo (9/56, EU:C:1958:7), potvrđena presudama Romano (98/80, EU:C:1981:104) i Tralli/BCE (C‑301/02 P, EU:C:2005:306).
50 Kao prvo, ni uvodne izjave Uredbe br. 1257/2012 niti uvodne izjave pobijane uredbe ne sadrže objektivno opravdanje tog prenošenja ovlasti.
51 Kao drugo, iz presude Meroni/Visoko tijelo (9/56, EU:C:1958:7) proizlazi da se prenošenje ovlasti može odnositi samo na jasno određene provedbene ovlasti u odnosu na koje ne postoji diskrecijski prostor i čija upotreba stoga podliježe rigoroznom nadzoru u pogledu objektivnih kriterija koje je odredilo tijelo koje prenosi ovlasti. Međutim, to nije slučaj u ovom predmetu.
52 Prvo, člankom 5. pobijane uredbe upravljanje sustavom naknade povjereno je EPU‑u koji ima diskrecijsku ovlast odlučiti o pravu na naknadu troškova koje taj sustav predviđa. Nadalje, iako prema mišljenju Kraljevine Španjolske članak 9. stavak 3. Uredbe br. 1257/2012 državama članicama nameće obvezu osiguravanja učinkovite pravne zaštite u pogledu odluka koje EPU donese u izvršavanju zadaća iz stavka 1. te odredbe, i iako je ta nadležnost člankom 32. stavkom 1. točkom (i) Sporazuma o JSP‑u povjerena isključivo Jedinstvenom sudu za patente, Europska patentna organizacija uživa imunitet u vezi sa sudskom nadležnosti i izvršenjem te slijedom toga akti EPU‑a ne podliježu nikakvom sudskom nadzoru.
53 Drugo, zadaća objavljivanja prijevoda, previđena člankom 6. stavkom 2. pobijane uredbe, djelatnost je u vezi s kojom ne postoji nikakva diskrecijska ovlast. Međutim, ona ne podliježe nikakvom sudskom nadzoru.
54 Vijeće uvodno ističe da Kraljevina Španjolska ne osporava činjenicu da je upravljanje sustavom naknade i objavljivanje prijevoda u nadležnosti država članica sudionica, koje djeluju posredstvom EPU‑a. Provedba prava Unije u nadležnosti je, prije svega, država članica i, za zadaće koje se odnose na sustav naknade i objavljivanje prijevoda, nije potrebno ispuniti jedinstvene uvjete za provedbu u smislu članka 291. stavka 2. UFEU‑a. Načela uspostavljena presudama Meroni/Visoko tijelo (9/56, EU:C:1958:7), Romano (98/80, EU:C:1981:104) i Tralli/BCE (C‑301/02 P, EU:C:2005:306) nisu relevantna. U svakom slučaju, ta načela nisu povrijeđena.
55 Intervenijenti se pridružuju argumentaciji Vijeća.
Ocjena Suda
56 Uvodno valja istaknuti da iz podnesaka Kraljevine Španjolske proizlazi da ta država članica tvrdi da nisu ispunjeni uvjeti koji omogućuju prenošenje ovlasti koje je navodno u članku 5. i članku 6. stavku 2. pobijane uredbe izvršilo Vijeće, što predstavlja povredu načela uspostavljenih presudom Meroni/Visoko tijelo (9/56, EU:C:1958:7).
57 U tom pogledu valja naglasiti da se člankom 5. i člankom 6. stavkom 2. pobijane uredbe države članice sudionice pozivaju da, u skladu s člankom 9. Uredbe br. 1257/2012, zadaće koje određuju, u smislu članka 143. EPK‑a, povjere EPU‑u.
58 Kako to proizlazi iz članka 1. stavka 2. Uredbe br. 1257/2012, ta uredba predstavlja poseban sporazum u smislu članka 142. EPK‑a, slijedom čega se na taj sporazum primjenjuju odredbe devetog dijela te konvencije koji se odnosi na posebne sporazume, koji obuhvaća njezine članke 142. do 149.
59 U skladu s člancima 143. i 145. EPK‑a, skupina država ugovornica može, na temelju odredaba devetog dijela EPK‑a, povjeriti EPU‑u zadaće.
60 Kako bi se implementirale spomenute odredbe, člankom 9. stavkom 1. točkom (d) i (f) Uredbe br. 1257/2012 određeno je da države članice sudionice daju EPU‑u, s jedne strane, zadaće objavljivanja prijevoda iz članka 6. pobijane uredbe tijekom prijelaznog razdoblja iz tog članka i, s druge strane, upravljanja sustavom naknada troškova prijevoda iz članka 5. te uredbe.
61 Međutim, te su zadaće neodvojivo povezane s provedbom jedinstvene patentne zaštite, stvorene Uredbom br. 1257/2012 i čiji su aranžmani prevođenja utvrđeni pobijanom uredbom.
62 Slijedom navedenog, valja zaključiti da je dodjeljivanje dodatnih zadaća EPU‑u posljedica sklapanja država članica sudionica, u svojstvu ugovornih stranaka EPK‑a, posebnog sporazuma u smislu članka 142. te konvencije.
63 Budući da, suprotno argumentima Kraljevine Španjolske, Vijeće nije na države članice sudionice kao ni na EPU prenijelo svoje provedbene ovlasti koje mu pripadaju na temelju prava Unije, ne mogu se primijeniti načela koja je Sud uspostavio u presudi Meroni/Visoko tijelo (9/56, EU:C:1958:7).
64 Iz navedenog proizlazi da drugi tužbeni razlog valja odbiti.
Treći tužbeni razlog: nepostojanje pravne osnove za članak 4. pobijane uredbe
Argumentacija stranaka
65 Kraljevina Španjolska tvrdi da je pravna osnova za unošenje članka 4. u pobijanu uredbu pogrešna, s obzirom na to da se ta odredba ne odnosi na „jezični režim“ za europska prava intelektualnog vlasništva, u skladu s člankom 118. stavkom 2. UFEU‑a, već obuhvaća određena postupovna jamstva u okviru sudskog postupka, koja se ne mogu temeljiti na toj odredbi UFEU‑a.
66 Vijeće tvrdi da se pobijanom uredbom doista uspostavlja jezični režim, s obzirom na to da se njome utvrđuju prijevodi koji se traže nakon priznanja i registracije jedinstvenog učinka EPJU‑a. Tako je člankom 3. stavkom 1. te uredbe uspostavljen jezični režim EPJU‑a, precizirajući da, kad je riječ o situaciji nakon registracije jedinstvenog učinka, ne treba zahtijevati dodatne prijevode kada je spis europskog patenta s jedinstvenim učinkom objavljen u skladu s EPK‑om. Članak 4. spomenute uredbe popunjava pravnu prazninu, s obzirom na to da jezični režim EPK‑a ne predviđa pravila o jeziku u slučaju spora. Nadalje, budući da pravom Unije nisu usklađena postupovna pravila država članica, potrebno je osigurati da navodni počinitelj povrede uvijek ima pravo dobiti cjelovit prijevod EPJU‑a o kojem je riječ.
67 Intervenijenti se pridružuju argumentaciji Vijeća.
Ocjena Suda
68 U skladu s ustaljenom sudskom praksom, izbor pravne osnove za jedan akt Unije mora se temeljiti na objektivnim elementima koji podliježu sudskom nadzoru, među kojima su, među ostalim, cilj i sadržaj tog akta. (presude Komisija/Vijeće, C‑377/12, EU:C:2014:1903, t. 34. kao i navedena sudska praksa i Ujedinjena Kraljevina/Vijeće, C‑81/13, EU:C:2014:2449, t. 35.).
69 U ovom slučaju, kad je riječ o svrsi pobijane uredbe, valja naglasiti da se, u skladu s naslovom i člankom 1. te uredbe, njome provodi pojačana suradnja u području stvaranja jedinstvene patentne zaštite u pogledu primjenjivih aranžmana prevođenja. Kao što proizlazi iz uvodne izjave 16. pobijane uredbe, njezin je cilj stvaranje jedinstvenog i jednostavnog režima prevođenja EPJU‑ova.
70 Kad je riječ o sadržaju pobijane uredbe, valja naglasiti da je člankom 3. stavkom 1. te uredbe predviđeno da, ne dovodeći u pitanje odredbe koje se odnose na prijevode u slučaju spora i prijelazne odredbe, ne bi trebalo zahtijevati dodatne prijevode kada je spis europskog patenta s jedinstvenim učinkom objavljen u skladu s člankom 14. stavkom 6. EPK‑a. U skladu sa zadnje navedenom odredbom, spisi europskih patenata objavljuju se na jeziku postupka i sadrže prijevod patentnih zahtjeva na preostalim dvama službenim jezicima EPU‑a.
71 Iz prethodnih razmatranja proizlazi da se pobijanom uredbom, u skladu s člankom 118. stavkom 2. UFEU‑a, uspostavlja jezični režim za EPJU, određen upućivanjem na članak 14. stavak 6. EPK‑a.
72 U tom pogledu valja naglasiti da članak 118. stavak 2. UFEU‑a ne isključuje mogućnost da se, prilikom određivanja jezičnog režima za europska prava intelektualnog vlasništva, uputi na jezični režim organizacije pod koju potpada tijelo zaduženo za priznanje prava intelektualnog vlasništva kojem će se priznati jedinstveni učinak. Usto, irelevantno je to što pobijanom uredbom nije uspostavljeno iscrpno uređenje jezičnog režima primjenjivog na EPJU‑ove. Naime, člankom 118. stavkom 2. UFEU‑a ne zahtijeva se da Vijeće uskladi sve vidove jezičnog režima prava intelektualnog vlasništva stvorenih na temelju prvog stavka tog članka.
73 Kad je riječ o članku 4. pobijane uredbe, valja utvrditi da taj članak neposredno ulazi u jezični režim EPJU‑a, s obzirom na to da se njime određuju posebna pravila koja uređuju prijevod EPJU‑a u specifičnom kontekstu postojanja spora. Naime, budući da je jezični režim EPJU‑a određen svim odredbama pobijane uredbe, a osobito onima članaka 3., 4. i 6., koji uređuju različite situacije, članak 4. te uredbe se, kad je riječ o pravnoj osnovi, ne može odvojiti od ostalih odredaba te uredbe.
74 Imajući u vidu prethodna razmatranja, argument Kraljevine Španjolske sukladno kojem članak 118. stavak 2. UFEU‑a ne može biti pravna osnova članka 4. pobijane uredbe valja odbiti.
75 Slijedom navedenog, treći tužbeni razlog valja odbiti.
Četvrti tužbeni razlog, povreda načela pravne sigurnosti
Argumentacija stranaka
76 Kraljevina Španjolska tvrdi da je Vijeće povrijedilo načelo pravne sigurnosti. Prije svega, pobijanom su uredbom ograničene mogućnosti informiranja gospodarskih subjekata, s obzirom na to da se spis EPJU‑a objavljuje samo na jeziku postupka, a ne i na ostalim službenim jezicima EPU‑a. Zatim, tom se uredbom ne predviđaju ni aranžmani, osobito jezični, dodjele EPJU‑a. Nadalje, uredba, u okviru upravljanja sustavom naknada, ne navodi gornju granicu troškova ni način njezinog određivanja. Usto, odredbe članka 4. spomenute uredbe nisu dovoljne kako bi se neutralizirao nedostatak informacije vezane uz EPJU. Naime, prijevod EPJU‑a podnesen u slučaju spora nema pravnu vrijednost i tom se odredbom ne predviđaju konkretne posljedice slučaja u kojem je počinitelj povrede postupao u dobroj vjeri. Naposljetku, sustav strojnog prevođenja nije postojao u trenutku donošenja pobijane uredbe te nema jamstva da će uspješno funkcionirati u području u kojem je točnost prijevoda od presudne važnosti.
77 Vijeće ocjenjuje da argumenti Kraljevine Španjolske povrjeđuju načela neizravnog upravljanja i supsidijarnosti na kojima se temelji pravo Unije. Pobijana uredba ostavlja državama članicama da konkretno urede pitanja poput sustava naknade ili strojnog prevođenja. Načelo pravne sigurnosti ne zahtijeva da sva pravila budu do najsitnijih detalja utvrđena u osnovnoj uredbi jer određena pravila mogu utvrditi i države članice ili se mogu odrediti delegiranim ili provedbenim aktima. Usto, člankom 4. stavkom 4. pobijane uredbe određeni su bitni elementi i kriteriji njihove primjene od strane nacionalnog suda.
78 Intervenijenti se pridružuju argumentaciji Vijeća.
Ocjena Suda
79 U skladu s ustaljenom sudskom praksom, načelo pravne sigurnosti zahtijeva da su pravna pravila jasna, precizna i predvidiva u svojim učincima kako bi se zainteresirane osobe mogle orijentirati u situacijama i pravnim odnosima uređenima pravnim poretkom Unije (vidjeti presude France Télécom/Komisija, C‑81/10 P, EU:C:2011:811, t. 100. i navedenu sudsku praksu, kao i LVK – 56, C‑643/11, EU:C:2013:55, t. 51.).
80 Kao prvo, argumentom Kraljevine Španjolske prema kojem su pobijanom uredbom ograničene mogućnosti informiranja gospodarskih subjekata zapravo se osporava jezični režim uspostavljen spomenutom uredbom jer njime nije predviđen prijevod EPJU‑a na sve službene jezike Unije. Međutim, ta je argumentacija već odbijena u okviru prvog tužbenog razloga.
81 Kao drugo, kad je riječ o argumentu prema kojem pobijanom uredbom nisu predviđeni aranžmani dodjele jedinstvenog učinka, osobito jezični, na temelju relevantnih odredaba te uredbe u vezi s onima Uredbe br. 1257/2012, može se isključiti postojanje bilo kakve povrede načela pravne sigurnosti.
82 Naime, člankom 3. stavkom 2. pobijane uredbe određeno je da se zahtjev za jedinstveni učinak iz članka 9. Uredbe br. 1257/2012 podnosi na jeziku postupka. U vezi s tim, jezik postupka je člankom 2. točkom (b) pobijane uredbe definiran kao jezik postupka koji se upotrebljava u postupku pred EPU‑om, kako je određeno u članku 14. stavku 3. EPK‑a.
83 U skladu s člankom 3. stavkom 1. Uredbe br. 1257/2012, jedinstveni učinak mora biti upisan u registar jedinstvene patentne zaštite, koji, u skladu s člankom 2. točkom (e) čini dio Registra europskog patenta, koji vodi EPU. Upisi u Registar europskog patenta obavljaju se, u skladu s člankom 14. stavkom 8. EPK‑a, na tri službena jezika EPU‑a.
84 Kao treće, kad je riječ o navodnom nepostojanju gornje granice troškova ili načina određivanja te granice, dovoljno je utvrditi, kao što je to u bitnome učinio nezavisni odvjetnik u točkama 110. i 111. svojeg mišljenja, da, u skladu s člankom 9. stavkom 2. Uredbe br. 1257/2012, države članice sudionice kao države ugovornice EPK‑a osiguravaju upravljanje i nadzor nad aktivnostima vezanima uz zadaće iz članka 9. stavka 1. te uredbe i u tu svrhu uspostavljaju uži odbor upravnog vijeća Europske patentne organizacije u smislu članka 145. EPK‑a, slijedom čega će odluka o gornjoj granici troškova ili o načinu određivanja te granice biti u nadležnosti država članica sudionica u okviru takvog užeg odbora. Slijedom toga, u tom pogledu ne može se utvrditi postojanje nikakve povrede načela pravne sigurnosti.
85 Kao četvrto, okolnost da pravne učinke proizvodi samo patent na jeziku na kojem je priznat, a ne prijevod koji se, na temelju članka 4. pobijane uredbe, mora podnijeti u slučaju spora, ne stvara nikakvu pravnu nesigurnost jer gospodarski subjekti o kojima je riječ mogu sa sigurnošću znati koji je jezik vjerodostojan kako bi ocijenili opseg zaštite koju pruža EPJU.
86 Kao peto, nepostojanje naznake konkretnih posljedica u slučaju u kojem je navodni počinitelj povrede postupao u dobroj vjeri također ne predstavlja povredu načela pravne sigurnosti. Upravo suprotno, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 9. pobijane uredbe, to omogućava nadležnom sudu da ocijeni okolnosti svakog pojedinačnog slučaja pri čemu će, među ostalim, voditi računa o tome je li navodni počinitelj povrede malo ili srednje poduzeće koje djeluje samo na lokalnoj razini te o jeziku postupka pred EPU‑om te, tijekom prijelaznog razdoblja, o prijevodu podnesenom zajedno sa zahtjevom za jedinstveni učinak.
87 Kao šesto, kad je riječ o argumentima Kraljevine Španjolske o nepostojanju jamstva dobrog funkcioniranja sustava strojnog prevođenja, koji nije bio dostupan u trenutku donošenja pobijane uredbe, valja istaknuti da je ono što se zapravo dovodi u pitanje odabir zakonodavca Unije da odredi prijelazno razdoblje od dvanaest godina za uspostavu jednog dijela jezičnog režima koji se odnosi na strojno prevođenje prijava patenta i spisâ na sve službene jezike Unije. Iako je točno da ne postoji jamstvo dobrog funkcioniranja spomenutog sustava, koji će postati dostupan protekom prijelaznog razdoblja, to nije dovoljno za poništenje pobijane uredbe zbog povrede načela pravne sigurnosti, s obzirom na to da se takvo jamstvo ne može pružiti. Slijedom toga, argument Kraljevine Španjolske valja odbiti kao bespredmetan.
88 U tim okolnostima ne može se utvrditi postojanje nikakve povrede načela pravne sigurnosti.
89 Slijedom navedenog, četvrti tužbeni razlog valja odbiti.
Peti tužbeni razlog, povreda načela autonomije prava Unije
Argumentacija stranaka
90 Kraljevina Španjolska tvrdi da je članak 7. pobijane uredbe protivan načelu autonomije prava Unije zato što razlikuje, s jedne strane, stupanje na snagu spomenute uredbe i, s druge strane, njezinu primjenu, pri čemu kao datum od kojeg se ona primjenjuje određuje 1. siječnja 2014., uz naznaku da će se taj datum pomaknuti ako Sporazum o JSP‑u ne stupi na snagu u skladu s njegovim člankom 89. stavkom 1. U ovom slučaju ugovornim strankama Sporazuma o JSP‑u dana je ovlast određivanja datuma od kojeg će se primjenjivati odredba prava Unije te, slijedom toga, izvršavanja njezine nadležnosti. Kraljevina Španjolska dodaje da su primjeri Vijeća koji se odnose na zakonodavnu praksu irelevantni.
91 Vijeće tvrdi da iz uvodnih izjava 9., 24. i 25. Uredbe br. 1257/2012 proizlazi da je odabir zakonodavca Unije, kako bi osigurao pravilno funkcioniranje EPJU‑a, dosljednost sudske prakse i, stoga, pravnu sigurnost te troškovnu učinkovitost za nositelje patenata, bio povezati EPJU s djelovanjem zasebnog sudbenog tijela, koje bi trebalo biti uspostavljeno prije priznanja prvog EPJU. U tom pogledu ne postoji nikakva pravna zapreka uspostavljanju veze između EPJU‑a i Jedinstvenog suda za patente, koja je dovoljno obrazložena u uvodnim izjavama 24. i 25. Uredbe br. 1257/2012. U zakonodavnoj praksi postoji više primjera povezanosti između primjenjivosti akta Unije i događaja nepovezanog s tim aktom.
92 Intervenijenti se pridružuju argumentaciji Vijeća.
Ocjena Suda
93 Valja naglasiti da je člankom 7. stavkom 2. pobijane uredbe određeno da se ona „primjenjuje od 1. siječnja 2014. ili od dana stupanja na snagu Sporazuma [o JSP‑u], ovisno o tome što nastupi kasnije“.
94 U skladu sa sudskom praksom Suda, neposredna primjena uredbe, predviđena člankom 288. stavkom 2. UFEU‑a, zahtijeva da za njezino stupanje na snagu i primjenu u korist ili na štetu pravnih subjekata nije potreban nikakav propis kojim se ona prenosi u nacionalno pravo, osim ako ta uredba ostavlja državama članicama da same donose zakonodavne, druge pravne, upravne i financijske mjere potrebne za primjenu odredaba spomenute uredbe (vidjeti presude Bussone, 31/78, EU:C:1978:217, t. 32., kao i ANAFE, C‑606/10, EU:C:2012:348, t. 72. i navedenu sudsku praksu).
95 Takav je slučaj u ovom predmetu, s obzirom na to da je sam zakonodavac Unije prepustio državama članicama, u svrhu primjene odredaba pobijane uredbe, da, s jedne strane, donose određene mjere unutar pravnog okvira koji utvrđuje EPK i, s druge strane, da osnuju Jedinstveni sud za patente koji je, kao što to podsjećaju uvodne izjave 24. i 25. spomenute uredbe, ključan za osiguranje pravilnog funkcioniranja tog patenta, dosljednosti sudske prakse i pravne sigurnosti te troškovne učinkovitosti za nositelje patenata.
96 Iz prethodnih razmatranja proizlazi da peti tužbeni razlog valja odbiti.
97 Imajući u vidu ukupna prethodna razmatranja, valja odbiti tužbu u cijelosti kao i podredni zahtjev Kraljevine Španjolske za djelomično poništenje pobijane uredbe.
Troškovi
98 Na temelju članka 138. stavka 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da je Vijeće postavilo zahtjev da se Kraljevini Španjolskoj naloži snošenje troškova i da ona nije uspjela u postupku, valja odlučiti da će ta država članica, uz vlastite troškove, snositi i troškove Vijeća.
99 U skladu s člankom 140. stavkom 1. Poslovnika, države članice i institucije koje su intervenirale u postupak snosit će vlastite troškove.
Slijedom navedenog, Sud (veliko vijeće) proglašava i presuđuje:
1. Tužba se odbija.
2. Kraljevina Španjolska snosit će, uz vlastite troškove, i troškove Vijeća Europske unije.
3. Kraljevina Belgija, Češka Republika, Kraljevina Danska, Savezna Republika Njemačka, Francuska Republika, Veliko Vojvodstvo Luksemburg, Mađarska, Kraljevina Nizozemska, Kraljevina Švedska, Ujedinjena Kraljevina Velike Britanije i Sjeverne Irske, Europski parlament i Europska komisija snosit će vlastite troškove.
Potpisi