PRESUDA SUDA (veliko vijeće)
12. ožujka 2014.(*)
„Članak 20., članak 21. stavak 1. i članak 45. UFEU‑a – Direktiva 2004/38/EZ – Pravo slobodno kretati se i boraviti na području država članica – Nositelji prava – Pravo boravka državljanina treće zemlje koji je član obitelji građanina Unije u državi članici čiji je taj građanin državljanin – Građanin Unije koji ima boravište u državi članici čiji je i državljanin – Poslovne aktivnosti – Redovna putovanja u drugu državu članicu“
U predmetu C‑457/12,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a koji je uputio Raad van State (Nizozemska) odlukom od 5. listopada 2012., koju je Sud zaprimio 10. listopada 2012., u postupcima
S.
protiv
Minister voor Immigratie, Integratie en Asiel,
i
Minister voor Immigratie, Integratie en Asiel
protiv
G.,
SUD (veliko vijeće),
u sastavu: V. Skouris, predsjednik, K. Lenaerts (izvjestitelj), potpredsjednik, R. Silva de Lapuerta, M. Ilešič, L. Bay Larsen, A. Borg Barthet i C. G. Fernlund, predsjednici vijeća, G. Arestis, J. Malenovský, E. Levits, A. Ó Caoimh, D. Šváby, M. Berger, A. Prechal i E. Jarašiūnas, suci,
nezavisna odvjetnica: E. Sharpston,
tajnik: M. Ferreira, glavna administratorica,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 25. lipnja 2013.,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za S., G. G. A. J. Adang, u svojstvu agenta,
– za G., E. T. P. Scheers, advocaat,
– za nizozemsku vladu, C. S. Schillemans i C. Wissels, u svojstvu agenata,
– za belgijsku vladu, T. Materne i C. Pochet, u svojstvu agenata,
– za češku vladu, M. Smolek i J. Vláčil, u svojstvu agenata,
– za dansku vladu, V. Pasternak Jørgensen i C. Thorning, u svojstvu agenata,
– za njemačku vladu, T. Henze, N. Graf Vitzthum i A. Wiedmann, u svojstvu agenata
– za estonsku vladu, M. Linntam i N. Grünberg, u svojstvu agenata,
– za poljsku vladu, K. Pawłowska, u svojstvu agenta,
– za vladu Ujedinjene Kraljevine, L. Christie, u svojstvu agenta, uz asistenciju G. Facenna, barristera,
– za Europsku komisiju, C. Tufvesson i G. Wils, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisne odvjetnice na raspravi održanoj 12. prosinca 2013.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku tiče se tumačenja članka 20., članka 21. stavka 1. i članka 45. UFEU‑a te odredbi Direktive 2004/38/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji na slobodno kretanje i boravište [boravak] na području države članice, kojom se izmjenjuje Uredba (EEZ) br. 1612/68 i stavljaju izvan snage direktive 64/221/EEZ, 68/360/EEZ, 72/194/EEZ, 73/148/EEZ, 75/34/EEZ, 75/35/EEZ, 90/364/EEZ, 90/365/EEZ i 93/96/EEZ (SL L 158, str. 77., ispravci u SL L 229, str. 35. i SL L 197, 2005., str. 34.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 42.).
2 Zahtjev je upućen u okviru dvaju sporova između Minister voor Immigratie, Integratie en Asiel (Ministar useljeništva, integracije i azila, u daljnjem tekstu: Ministar) i S. i G., državljanki trećih zemalja koje su obje članice obitelji građanina Unije s nizozemskim državljanstvom, u vezi s odbijanjem Ministra da im izda potvrdu o zakonitom boravku u Nizozemskoj u svojstvu člana obitelji građanina Europske unije.
Pravni okvir
Direktiva 2004/38
3 Članak 2. Direktive naslovljen „Značenje pojmova“ navodi:
„Za potrebe ove Direktive:
1. ,građanin Unijeʼ znači svaka osoba s državljanstvom države članice;
2. ,član obiteljiʼ znači:
(a) bračni drug;
[...]
(d) izravni srodnici u uzlaznoj liniji koji su uzdržavanici, kao i oni bračnoga druga [...];
3. ,Država članica domaćinʼ znači država članica u koju se useljava [dolazi] građanin Unije ostvarujući svoje pravo slobodnog kretanja i boravišta [boravka].“
4 Članak 3. Direktive naslovljen „Nositelji prava“ u stavku 1. određuje:
„Ova se Direktiva primjenjuje na sve građane Unije koji se useljavaju [dolaze] ili borave u državi članici različitoj od one koje su državljani i na članove njihovih obitelji koji ih prate ili im se pridružuju, kako je određeno člankom 2. točkom 2. ove Direktive.“
5 Članak 6. Direktive određuje:
„1. Građani Unije imaju pravo boravišta [boraviti] na području druge države članice do tri mjeseca [...].
2. Odredbe iz stavka 1. primjenjuju se i na članove obitelji koji imaju važeću putovnicu, a nisu državljani države članice te su u pratnji građanina Unije ili mu se pridružuju.“
6 Članak 7. stavci 1. i 2. Direktive 2004/38 predviđa:
„1. Svi građani Unije imaju pravo boravišta [boraviti] na području druge države članice u razdoblju duljem od tri mjeseca ako:
(a) su radnici ili samozaposlene osobe u državi članici domaćinu; ili
(b) imaju dostatna sredstva za sebe i članove svoje obitelji da ne postanu teret sustavu socijalne pomoći države članice domaćina tijekom svog boravišta [boravka] te su sveobuhvatno zdravstveno osigurani u državi članici domaćinu; ili
(c) – su upisani u privatnu ili javnu ustanovu, ovlaštenu ili financiranu od države članice domaćina na temelju svog zakonodavstva ili upravne prakse, s glavnom svrhom školovanja, uključujući i strukovno osposobljavanje; te
– su sveobuhvatno zdravstveno osigurani u državi članici domaćinu i putem službene izjave ili na drugi jednakovrijedan način, relevantnim nacionalnim tijelima zajamče da imaju dostatna sredstva za sebe i članove svoje obitelji kako tijekom svojeg boravišta [boravka] ne bi postali teret sustavu socijalne pomoći države članice domaćina; ili
(d) su članovi obitelji u pratnji ili su se pridružili građaninu Unije koji ispunjava uvjete iz točke (a), (b) ili (c).
2. Pravo boravišta [boravka] utvrđeno stavkom 1. primjenjuje se na članove obitelji koji nisu državljani države članice, a koji su u pratnji građanina Unije ili mu se pridružuju u državi članici domaćinu, pod uvjetom da taj građanin Unije ispunjava uvjete iz stavka 1. točke (a), (b) ili (c).“
7 Sukladno članku 10. stavku 1. Direktive „[p]ravo boravišta [boravka] članova obitelji građanina Unije koji nisu državljani države članice dokazuje se izdavanjem isprave pod nazivom ,Dozvola boravišta [boravka] za člana obitelji građanina Unijeʼ najkasnije šest mjeseci od datuma podnošenja zahtjeva“.
8 Sukladno članku 16. stavcima 1. i 2. Direktive:
„1. Građanin Unije koji je pet godina neprekidno zakonito boravio u državi članici domaćinu, ondje ima pravo stalnog boravišta [boravka]. [...]
2. Stavak 1. primjenjuje se i na članove obitelji koji nisu državljani države članice, a koji su zakonito boravili s građaninom Unije u državi članici domaćinu u neprekidnom razdoblju od 5 godina.“
Nizozemsko pravo
9 Zakon o strancima (Vreemdelingenwet) od 23. studenoga 2000. (Stb. 2000., br. 495) i Uredba o strancima iz 2000. (Vreemdelingenbesluit 2000, Stb. 2000., br. 497) prenijeli su u nizozemsko unutarnje pravo odredbe Direktive 2004/38.
10 U članku 1. Zakona o strancima navodi se:
„U smislu ovog zakona i propisa donesenih na temelju ovog zakona smatraju se:
[...]
e. državljanima Zajednice:
1̊ državljani država članica Europske unije koji su temeljem Ugovora o osnivanju Europske zajednice ovlašteni ući i boraviti na području druge države članice;
2̊ članovi obitelji osoba iz točke 1̊ koji su državljani treće zemlje, a prema odluci donesenoj primjenom Ugovora o osnivanju Europske zajednice ovlašteni su ući i boraviti na području države članice;
[...]“
11 U članku 8. navedenog zakona određuje se:
„Stranac ima pravo zakonito boraviti u Nizozemskoj samo:
[...]
e. kao državljanin Zajednice ako boravi u Nizozemskoj u skladu s propisom usvojenim na temelju Ugovora o osnivanju Europske zajednice ili Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru; [...]“
12 Prema članku 9. stavku 1. navedenog zakona, Ministar izdaje strancu koji na nizozemskom području zakonito boravi sukladno pravu Unije ispravu kojom se potvrđuje da ondje zakonito boravi (u daljnjem tekstu: boravišna isprava).
Glavni postupci i prethodna pitanja
Slučaj osobe S.
13 Osoba S. ukrajinska je državljanka. Ona smatra da joj pravo Unije omogućava da boravi kod svoga zeta (u daljnjem tekstu: osoba na koju se poziva S.), koji je nizozemski državljanin. S. je u glavnom postupku tvrdila da se skrbi za svog unuka, sina osobe na koju se poziva.
14 Osoba na koju se poziva S. boravi u Nizozemskoj, gdje je od 1. lipnja 2002. zaposlena kod poslodavca koji ima poslovni nastan u toj državi članici, a 30 % svog tjednog radnog vremena koristi za poslovna putovanja u Belgiju i njihovu pripremu. Ona tako u Belgiju odlazi najmanje jednom tjedno.
15 Odlukom od 26. kolovoza 2009. Staatssecretaris van Justitie (državni tajnik za pravosuđe) odbio je zahtjev koji je S. podnijela radi ishođenja boravišne isprave.
16 U odluci od 16. studenoga 2009. Ministar je utvrdio da je prigovor koji je S. podnijela protiv navedene odluke neosnovan.
17 Presudom od 25. lipnja 2010. Rechtbank ’s‑Gravenhage je utvrdio da je tužba koju je S. podnijela protiv odluke od 16. studenoga 2009. neosnovana.
18 Osoba S. uložila je žalbu na tu presudu pred Raad van State.
Slučaj osobe G.
19 Osoba G. peruanska je državljanka koja se 6. ožujka 2009. udala za nizozemskog državljanina (u daljnjem tekstu: osoba na koju se poziva G.). G. je u glavnom postupku tvrdila da ona i osoba na koju se poziva imaju zajedničku kćer, a da pored toga ima i sina koji je također dio obitelji koju je zasnovala s osobom na koju se poziva.
20 Osoba na koju se poziva G. boravi u Nizozemskoj, a od 2003. zaposlena je u poduzeću koje ima poslovni nastan u Belgiji. Za potrebe tog posla ona svakodnevno putuje na relaciji između Nizozemske i Belgije.
21 Odlukom od 1. prosinca 2009. Staatssecretaris van Justitie odbio je zahtjev koji je G. podnijela radi ishođenja boravišne isprave. U odluci od 12. srpnja 2010. Ministar je utvrdio da je prigovor koji je G. podnijela protiv te odluke neosnovan.
22 Presudom od 28. lipnja 2011. Rechtbank ’s‑Gravenhage je utvrdio da je tužba koju je G. podnijela protiv odluke od 12. srpnja 2010. osnovana, poništio je tu odluku i naložio Ministru da donese novu odluku uzimajući u obzir razmatranja iz te presude.
23 Ministar se na tu presudu žalio pred sudom koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku.
Prethodna pitanja
24 S obzirom na to da su osobe S. i G. članovi obitelji građanina Unije u smislu članka 2. točke 2. Direktive 2004/38, sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku pita se daje li im ta direktiva pravo boravka u državi članici čije državljanstvo ima taj građanin.
25 Sud koji je uputio zahtjev smatra razumljivim da izraz „dolazi“ u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2004/38 treba shvatiti u značenju dolaska, bez da se ondje i nastani, u državu članicu različitu od one čiji je taj građanin državljanin, te se odande i vratiti. Također je razumljivo da izraz „im se pridružuju“ u smislu navedenog članka 3. stavka 1. treba shvatiti u značenju pridružiti se građaninu Unije u državi članici čiji je on državljanin.
26 Međutim, sud koji je uputio zahtjev zaključuje da se čini da druge odredbe Direktive 2004/38, ponajprije članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. točka (a) i stavak 2. navedene direktive, isključuju takvo tumačenje zato što izričito spominju „drugu državu članicu“ i „državu članicu domaćina“ kao državu članicu od koje se može zahtijevati pravo na boravak. Presuda od 5. svibnja 2011., McCarthy (C‑434/09, Zb., str. I‑3375.), potvrđuje da članci 6. i 7. uređuju pravni položaj građanina Unije u državi članici čiji on nije državljanin.
27 Sud koji je uputio zahtjev nadalje podsjeća da iz presude od 7. srpnja 1992., Singh (C‑370/90, Zb., str. I‑4265.) i presude od 11. prosinca 2007., Eind (C‑291/05, Zb., str. I‑10719.) proizlazi da bračni drug državljanina države članice koji se koristio pravom na slobodno kretanje treba, u slučaju kad se vraća u državu iz koje dolazi, imati na raspolaganju prava ulaska i boravka barem jednaka onima koja bi se prema pravu Unije priznala odnosnom građaninu Unije kada bi odlučio ući u drugu državu članicu i u njoj boraviti. Taj sud međutim izražava sumnju kada je riječ o pitanju primjenjuje li se navedena sudska praksa na situacije poput ove o kojoj se raspravlja u glavnom postupku. U tom pogledu isti sud naglašava da dotični državljani trećih zemalja nisu prethodno boravili na temelju prava Unije s osobama na koje se pozivaju u državi članici različitoj od države čije su te osobe državljani.
28 Sud koji je uputio zahtjev također se poziva na presudu od 11. srpnja 2002., Carpenter (C‑60/00, Zb., str. I‑6279.), u kojoj je Sud utvrdio da se članak 56. UFEU‑a, promatran u vezi s temeljnim pravom na poštovanje obiteljskog života, može protiviti tome da država članica iz koje potječe pružatelj usluga koji ima poslovni nastan u toj istoj državi, a pruža usluge osobama nastanjenim u drugim državama članicama, odbije pravo boravka na svom području bračnom drugu tog pružatelja usluga, državljaninu treće zemlje. Isti sud međutim naglašava da, za razliku od predmeta povodom kojega je donesena gore navedena presuda Carpenter, u predmetima iz glavnog postupka nije riječ o građanima Unije koji pružaju prekogranične usluge iz države članice čiji su državljani, nego o zaposlenim osobama koje odlaze u drugu državu članicu u okviru svojih poslovnih aktivnosti.
29 Pozivajući se na presudu od 8. ožujka 2011., Ruiz Zambrano (C‑34/09, Zb., str. I‑1177.), i presudu od 15. studenoga 2011., Dereci i dr. (C‑256/11, Zb., str. I‑11315.), sud koji je uputio zahtjev pita se konačno može li se na temelju članka 20. i članka 21. stavka 1. UFEU‑a pravo boravka odobriti u korist državljana trećih zemalja, kao što je to slučaj u sporovima iz glavnog postupka.
30 U tim okolnostima Raad van State odlučio je prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Može li državljanin treće zemlje koji je član obitelji građanina Unije s boravištem u državi članici čiji je i državljanin, ali u okviru obavljanja svojih aktivnosti za poslodavca koji ima poslovni nastan u toj istoj državi članici odlazi u drugu državu članicu i iz nje se redovito vraća, u okolnostima kao u sporu [u slučaju S.], ostvarivati po pravu Unije pravo na boravak?
2. Može li državljanin treće zemlje koji je član obitelji građanina Unije s boravištem u državi članici čiji je državljanin, ali radi u drugoj državi članici za poslodavca koji ima poslovni nastan u toj drugoj državi članici, u okolnostima kao u sporu [u slučaju G.], ostvarivati po pravu Unije pravo na boravak?“
O prethodnim pitanjima
Uvodna razmatranja
31 U pitanjima postavljenim u zahtjevu za prethodnu odluku ne navodi se konkretno za koju bi odredbu trebalo dati tumačenje kako bi se omogućilo sudu koji je uputio zahtjev da odluči u sporovima povodom kojih se vode glavni postupci. Navedena pitanja referiraju se, i to općenito, samo na pravo Unije.
32 Međutim, uzevši u obzir naznake sadržane u zahtjevu za prethodnu odluku kako su prikazane u točkama 24. do 29. ove presude, pitanja treba shvatiti na način da se njima u osnovi želi saznati moraju li se odredbe Direktive 2004/38 kao i članak 20., članak 21. stavak 1. i članak 45. UFEU‑a tumačiti u smislu da te odredbe brane državi članici da odbije pravo boravka državljaninu treće zemlje koji je član obitelji građanina Unije u smislu članka 2. točke 2. Direktive 2004/38 u slučaju kad je taj građanin državljanin dotične države i kad boravi u toj državi članici, ali redovno u okviru svojih poslovnih aktivnosti odlazi u drugu državu članicu.
Tumačenje Direktive 2004/38
33 Prema ustaljenoj sudskoj praksi, prava koja državljanima trećih zemalja daju odredbe Direktive 2004/38 nisu prava koja pripadaju samim državljanima trećih zemalja nego je riječ o izvedenim pravima koja stječu u svojstvu članova obitelji građanina Unije, kako su definirani u članku 2. točki 2. te direktive (vidjeti gore navedenu presudu McCarthy, t. 42.; gore navedenu presudu Dereci i dr., t. 55., te presudu od 8. svibnja 2013., Ymeraga i Ymeraga‑Tafarshiku, C‑87/12, t. 31.).
34 Međutim, kako slijedi iz točaka 37. do 43. današnje presude u predmetu O. i B. (C‑456/12), odredbe Direktive 2004/38 dodjeljuju pravo boravka u korist samog građanina Unije i izvedeno pravo boravka u korist članova njegove obitelji samo u slučaju kad taj građanin koristi svoje pravo na slobodno kretanje nastanjujući se u državi članici koja je različita od države čiji državljanin.
35 Slijedom navedenog, odredbe Direktive 2004/38 treba tumačiti u smislu da ne brane državi članici da, u okolnostima kao u glavnom postupku, odbije priznati izvedeno pravo boravka u korist državljanina treće zemlje, člana obitelji građanina Unije koji ima boravište u državi članici čiji je državljanin.
Tumačenje članka 45. UFEU‑a
36 Sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku nadalje želi znati može li državljanin treće zemlje, u svakom od predmeta iz glavnog postupka, ostvarivati pravo boravka na temelju članka 45. UFEU‑a. U tom se pogledu poziva na gore navedenu presudu Carpenter.
37 S tim u vezi valja podsjetiti da je Sud u točki 46. gore navedene presude Carpenter utvrdio da članak 56. UFEU‑a, promatran u vezi s temeljnim pravom na poštovanje obiteljskog života, ne dopušta da, u slučaju kao što je to u predmetu u kojem je donesena navedena presuda, država članica iz koje dolazi pružatelj usluga koji u istoj državi ima poslovni nastan, a pruža usluge subjektima nastanjenim u drugim državama članicama, odbije pravo boravka na svom području bračnom drugu tog pružatelja usluga koji je državljanin treće zemlje.
38 Kad je riječ o slučajevima iz glavnih postupaka, valja istaknuti da je u slučaju osobe G. građanin Unije zaposlen u društvu koje ima poslovni nastan u državi članici različitoj od države u kojoj boravi. Što se tiče osobe S., građanin Unije u okviru svojih poslovnih aktivnosti redovno odlazi u državu članicu koja je različita od države čiji je državljanin, iako društvo koje ga je angažiralo ima poslovni nastan u državi članici u kojoj i on ima boravište.
39 Građani Unije koji se nalaze u situaciji kao osobe na koje se pozivaju S. i G. obuhvaćeni su područjem primjene članka 45. UFEU‑a. Naime, svi građani Unije koji na osnovi ugovora o radu obavljaju poslovne aktivnosti u državi članici različitoj od države članice u kojoj imaju boravište obuhvaćeni su područjem primjene te odredbe (u tom smislu vidjeti presudu od 21. veljače 2006., Ritter‑Coulais, C‑152/03, Zb., str. I‑1711., t. 31.; presudu od 18. srpnja 2007., Hartmann, C‑212/05, Zb., str. I‑6303., t. 17.; i presudu od 16. travnja 2013., Las, C‑202/11, t. 17.).
40 Tumačenje članka 56. UFEU‑a koje je Sud dao u gore navedenoj presudi Carpenter doista se može prenijeti na članak 45. UFEU‑a. Naime, korisni učinak prava slobodnog kretanja radnika može zahtijevati da se izvedeno pravo boravka prizna državljaninu treće zemlje koji je član obitelji radnika, građanina Unije, u državi članici koje je ovaj potonji državljanin.
41 Međutim, cilj i opravdanje tako izvedenog prava boravka temelji se na zaključku da je odbijanje priznavanja boravka takve naravi da štetno utječe na ostvarivanje temeljnih sloboda zajamčenih UFEU‑om (u tom smislu vidjeti presudu od 8. studenoga 2012., Iida, C‑40/11, t. 68.; presudu Ymeraga i Ymeraga‑Tafarshiku, t. 35.; i presudu od 10. listopada 2013., Alokpa i dr., C‑86/12, t. 22.).
42 Stoga je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri je li, u svakom od slučajeva o kojima je riječ u glavnom postupku, priznavanje izvedenog prava boravka odnosnom državljaninu treće zemlje, koji je član obitelji građanina Unije, nužno da bi se potonjem osiguralo učinkovito korištenje temeljne slobode zajamčene člankom 45. UFEU‑a.
43 U tom pogledu, okolnost koju je spomenuo sud koji je postavio zahtjev za prethodnu odluku da dotični državljanin treće zemlje skrbi o djetetu građanina Unije mogla bi, kao što to proizlazi iz gore navedene presude Carpenter, biti relevantan element koji sud koji je postavio zahtjev mora uzeti u obzir u cilju ispitivanja može li odbijanje priznavanja prava boravka u korist tog državljanina treće zemlje imati učinak odvraćanja od učinkovitog ostvarivanja prava koja tom građaninu Unije pripadaju prema članku 45. UFEU‑a. Međutim važno je istaknuti da, iako se u gore navedenoj presudi Carpenter odlučujućom smatrala činjenica da je brigu o djetetu preuzeo državljanin treće zemlje koji je član obitelji građanina Unije, u tom je predmetu brigu o djetetu osigurao bračni drug građanina Unije. Stoga, činjenica da se moglo činiti poželjnim da takvu brigu preuzme državljanin treće zemlje, izravni srodnik bračnog druga građanina Unije, nije sama po sebi dovoljna da bi se zaključilo da postoji odvraćajući učinak.
44 Iz svega do sada navedenog slijedi da članak 45. UFEU‑a treba tumačiti u smislu da se njime državljaninu treće zemlje koji je član obitelji građanina Unije daje izvedeno pravo boravka u državi članici čiji je taj građanin državljanin u slučaju kada taj građanin boravi u potonjoj državi, ali redovno odlazi u drugu državu članicu u svojstvu radnika u smislu spomenute odredbe, ako odbijanje da se odobri takvo pravo boravka ima odvraćajući učinak na učinkovito korištenje prava koja dotični radnik ima na temelju članka 45. UFEU‑a, a na nacionalnom je sudu da to provjeri.
45 Pod tim okolnostima više nema potrebe za davanje tumačenja članka 20. i članka 21. stavka 1. UFEU‑a. Naime, ove odredbe, koje na općenit način navode da svaki građanin Unije ima pravo slobodno se kretati i boraviti na državnom području država članica, konkretno su izražene u članku 45. UFEU‑a u pogledu slobodnog kretanja radnika (vidjeti presudu od 4. srpnja 2013., Gardella, C‑233/12, t. 38. i gore navedenu sudsku praksu).
46 Uzevši u cijelosti u obzir prethodna razmatranja, na postavljena pitanja valja odgovoriti da se:
– odredbe Direktive 2004/38 treba tumačiti u smislu da državi članici ne brane da odbije priznati pravo boravka državljaninu treće zemlje koji je član obitelji građanina Unije u slučaju kada taj građanin ima državljanstvo dotične države i boravi u toj istoj državi članici, ali redovno odlazi u drugu državu članicu u okviru svojih poslovnih aktivnosti;
– članak 45. UFEU‑a treba tumačiti u smislu da se njime državljaninu treće zemlje koji je član obitelji građanina Unije daje izvedeno pravo boravka u državi članici čiji je taj građanin državljanin u slučaju kada taj građanin boravi u potonjoj državi, ali redovno odlazi u drugu državu članicu u svojstvu radnika u smislu spomenute odredbe, ako odbijanje da se odobri takvo pravo boravka ima odvraćajući učinak na učinkovito korištenje prava koja dotični radnik ima na temelju članka 45. UFEU‑a, a na nacionalnom je sudu da to provjeri.
Troškovi
47 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (veliko vijeće) odlučuje:
Odredbe Direktive 2004/38/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji na slobodno kretanje i boravište [boravak] na području države članice, kojom se izmjenjuje Uredba (EEZ) br. 1612/68 i stavljaju izvan snage direktive 64/221/EEZ, 68/360/EEZ, 72/194/EEZ, 73/148/EEZ, 75/34/EEZ, 75/35/EEZ, 90/364/EEZ, 90/365/EEZ i 93/96/EEZ, treba tumačiti u smislu da državi članici ne brane da odbije priznati pravo boravka državljaninu treće zemlje koji je član obitelji građanina Unije u slučaju kada taj građanin ima državljanstvo dotične države i boravi u toj istoj državi članici, ali redovno odlazi u drugu državu članicu u okviru svojih poslovnih aktivnosti.
Članak 45. UFEU‑a treba tumačiti u smislu da se njime državljaninu treće zemlje koji je član obitelji građanina Unije daje izvedeno pravo boravka u državi članici čiji je taj građanin državljanin, u slučaju kada taj građanin boravi u potonjoj državi, ali redovno odlazi u drugu državu članicu u svojstvu radnika u smislu spomenute odredbe, ako odbijanje da se odobri takvo pravo boravka ima odvraćajući učinak na učinkovito korištenje prava koja dotični radnik ima na temelju članka 45. UFEU‑a, a na nacionalnom je sudu da to provjeri.
Potpisi