MIŠLJENJE NEZAVISNE ODVJETNICE

ELEANOR SHARPSTON

od 3. rujna 2015.(1)

Predmet C‑235/14

Safe Interenvios, SA

protiv

Liberbank, SA

Banco de Sabadell, SA

Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, SA

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputila Audiencia Provincial de Barcelona (Španjolska))

„Sprečavanje korištenja financijskog sustava u svrhu pranja novca i financiranja terorizma – Direktiva 2005/60/EZ – Postupci temeljite identifikacije stranaka – Direktiva 95/46/EZ – Zaštita osobnih podataka – Direktiva 2007/64/EZ – Platne usluge na unutarnjem tržištu“

1.        Ovaj spor uključuje tri kreditne institucije (Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, SA (u daljnjem tekstu: banka BBVA), Banco de Sabadell, S. A. (u daljnjem tekstu: banka Sabadell) i Liberbank, SA (u daljnjem tekstu: banka Liberbank); u daljnjem tekstu zajedno: banke) i instituciju za platni promet (Safe Interenvios, SA; u daljnjem tekstu: društvo Safe)(2). Banke su zatvorile račune koje je društvo Safe kod njih imalo jer su sumnjale na pranje novca. Društvo Safe tvrdi da je to predstavljalo nepoštenu poslovnu praksu.

2.        Pojavila su se pitanja o tome je li pravom Unije, osobito Direktivom 2005/60/EZ (u daljnjem tekstu: Direktiva o pranju novca)(3), državi članici zabranjeno ovlastiti kreditnu instituciju da postupke temeljite identifikacije stranaka primijeni na instituciju za platni promet. Tom direktivom predviđene su tri vrste postupaka temeljite identifikacije stranaka (standardni, pojednostavljeni i prošireni) ovisno o riziku pranja novca ili financiranja terorizma. Standardni postupci temeljite identifikacije stranaka temeljem članka 8. sastoje se od, primjerice, identifikacije stranke i prikupljanja informacija o svrsi i namjeni poslovnog odnosa. Člankom 11. stavkom 1. predviđeno je da će se pojednostavljeni postupak temeljite identifikacije stranaka primijeniti kada su stranke institucije ili osobe na koje se ta direktiva primjenjuje (u daljnjem tekstu: subjekt na kojeg se primjenjuje Direktiva o pranju novca) kreditne i financijske institucije (uključujući institucije za platni promet) na koje se također primjenjuje Direktiva o pranju novca. Člankom 13. zahtijeva se primjena proširene temeljite identifikacije stranaka u situacijama koje predstavljaju veći rizik u smislu pranja novca ili financiranja terorizma. Osim toga, člankom 5. dopušta se državama članicama da nametnu strože obveze od onih predviđenih drugim odredbama Direktive o pranju novca.

3.        Ako se kreditna institucija može ovlastiti da (proširene) postupke temeljite identifikacije stranaka primjenjuje i na instituciju za platni promet na koju se također primjenjuje Direktiva o pranju novca, od Suda se traže smjernice glede uvjeta pod kojima države članice mogu predvidjeti da se to dogodi. Ovisi li njihova primjena o analizi rizika i mogu li takvi postupci uključivati zahtjev da institucija za platni promet kreditnoj instituciji prenese podatke o svojim vlastitim strankama i primateljima sredstava transferiranih u inozemstvo? Tim se pitanjima od Suda također traži da razmotri direktive 95/46/EZ (u daljnjem tekstu: Direktiva o osobnim podacima)(4), 2005/29/EZ (u daljnjem tekstu: Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi)(5) i 2007/64/EZC (u daljnjem tekstu: Direktiva o platnim uslugama)(6).

 Pravo Unije

 Ugovor o funkcioniranju Europske unije

4.        Prema članku 16. stavku 1. UFEU‑a, „[s]vatko ima pravo na zaštitu svojih osobnih podataka“.

 Povelja Europske unije o temeljnim pravima

5.        U članku 8. stavku 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) stoji da „[s]vatko ima pravo na zaštitu svojih osobnih podataka koji se na njega ili nju odnose“. U skladu s člankom 8. stavkom 2., „[t]akvi podaci moraju se obrađivati pošteno, u utvrđene svrhe i na temelju suglasnosti osobe o kojoj je riječ, ili na nekoj drugoj legitimnoj osnovi utvrđenoj zakonom“.

6.        U članku 52. stavku 1. stoji da „[s]vako ograničenje pri ostvarivanju prava i sloboda priznatih ovom Poveljom mora biti predviđeno zakonom i mora poštivati bit tih prava i sloboda. Podložno načelu proporcionalnosti, ograničenja su moguća samo ako su potrebna i ako zaista odgovaraju ciljevima od općeg interesa koje priznaje Unija ili potrebi zaštite prava i sloboda drugih osoba“.

 Direktiva o pranju novca

7.        U uvodnoj izjavi 5. u preambuli Direktive o pranju novca objašnjeno je da mjere koje se donose u području pranja novca i financiranja terorizma moraju biti usklađene s ostalim aktivnostima koje se poduzimaju u ostalim međunarodnim forumima te da moraju posebno voditi računa o preporukama Stručne skupine za financijsko djelovanje (u daljnjem tekstu: FATF),(7) koja predstavlja najistaknutije međunarodno tijelo za borbu protiv pranja novca i financiranja terorizma. Direktiva o pranju novca mora biti usklađena s preporukama FATF‑a kako su značajno revidirane i proširene 2003. (u daljnjem tekstu: preporuke FATF‑a iz 2003.)(8).

8.        U uvodnoj izjavi 10. navodi se da subjekti na koje se ta direktiva primjenjuje obavljaju identifikaciju i provjeru identiteta stvarnog vlasnika. Pritom im se treba prepustiti da odluče hoće li se u tu svrhu koristiti javnim evidencijama stvarnih vlasnika, tražiti od svojih stranaka potrebne podatke ili na neki drugi način doći do traženih informacija, uzimajući u obzir činjenicu da opseg navedenih mjera temeljite identifikacije stranke ovisi o riziku pranja novca i financiranja terorizma, odnosno o vrsti stranke, poslovnog odnosa, proizvoda ili transakcije.

9.        Uvodnom izjavom 22. priznato je da rizik pranja novca i financiranja terorizma nije jednak u svim slučajevima. U skladu s pristupom koji se temelji na ocjeni rizika, načelo treba biti da se u određenim slučajevima dopušta pojednostavljena temeljita identifikacija stranke.

10.      Istodobno, u skladu s uvodnom izjavom 24., zakonodavstvo Unije treba uzeti u obzir da određene situacije predstavljaju veći rizik. Stoga, iako je potrebno utvrditi identitet i poslovni profil svih stranaka, postoje slučajevi u kojima je potrebno provoditi posebno stroge postupke identifikacije i provjere stranke.

11.      U uvodnoj izjavi 33. stoji da bi objavljivanje informacija iz članka 28.(9) trebalo biti u skladu s pravilima o prijenosu osobnih podataka trećim zemljama kako je utvrđeno Direktivom o osobnim podacima te da se, nadalje, člankom 28. ne smije zadirati u odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti podataka i službene tajne.

12.      Sukladno uvodnoj izjavi 37., od država članica se očekuje da detaljnu provedbu prilagode posebnostima pojedinih profesija kao i razlikama u opsegu i veličini subjekata na koje se direktiva primjenjuje.

13.      U uvodnoj izjavi 48. stoji da se Direktivom o pranju novca poštuju temeljna prava i slijede načela, posebno ona priznata Poveljom, te da se ista ne smije tumačiti ili provoditi na način koji nije u skladu s Europskom konvencijom o ljudskim pravima.

14.      U članku 1. stavku 1. stoji: „Države članice osiguravaju zabranu pranja novca i financiranja terorizma.“. U članku 1. stavku 2. određene su vrste aktivnosti koje se, kada se obavljaju namjerno, smatraju pranjem novca:

„(a)      konverzija ili prijenos imovine, a kada se zna da je ta imovina stečena kriminalnom aktivnošću ili sudjelovanjem u takvoj aktivnosti, radi utaje ili prikrivanja nedopuštenog porijekla imovine ili pomaganja bilo kojoj osobi koja je uključena u provedbu takve aktivnosti u izbjegavanju pravnih posljedica njegovog djelovanja;

(b)      utaja ili prikrivanje prave prirode, izvora, lokacije, raspolaganja, kretanja, prava vezano uz ili vlasništvo nad imovinom, a kada se zna da je ta imovina stečena kriminalnom aktivnošću ili sudjelovanjem u takvoj aktivnosti;

(c)      stjecanje, posjedovanje ili korištenje imovine, ako se zna, u vrijeme primitka, da je ta imovina stečena kriminalnom aktivnošću ili sudjelovanjem u takvoj aktivnosti;

(d)      sudjelovanje, udruživanje radi provedbe, pokušaji provedbe i omogućavanje, poticanje, pogodovanje i savjetovanje pri provedbi bilo koje od aktivnosti navedenih u prethodnim točkama“.

15.      Temeljem članka 2. stavka 1., Direktiva o pranju novca primjenjuje se na (1) kreditne institucije, (2) financijske institucije i na (3) niz pravnih i fizičkih osoba u obavljanju njihovih profesionalnih djelatnosti. Na drugom su mjestu u Direktivi o pranju novca te kategorije skupno označene kao „institucije i osobe na koje se direktiva primjenjuje“ (u daljnjem tekstu ovog mišljenja: subjekti na koje se primjenjuje Direktiva o pranju novca).

16.      „Kreditna institucija“ je u članku 3. stavku 1. definirana pozivanjem na taj isti pojam iz prvog podstavka članka 1. stavka 1. Direktive 2000/12/EZ(10) te stoga označava „društvo čija je djelatnost primanje depozita ili drugih povratnih sredstava od javnosti te odobravanje kredita za svoj vlastiti račun“ [neslužbeni prijevod].

17.      Definicija „financijske institucije“ obuhvaća „poduzeće koje nije kreditna institucija, a koje obavlja jednu ili više djelatnosti obuhvaćenih točkama od 2. do 12. i točkama 14. i 15. Priloga I. Direktivi 2006/48/EZ“(11) (članak 3. stavak 2. točka (a)). Taj popis djelatnosti prema točki 4. uključuje „[p]latne usluge kako su definirane u članku 4. stavku 3. [Direktive o platnim uslugama]“(12) te prema točki 5. „[i]zdavanje i upravljanje drugim sredstvima plaćanja […] u mjeri u kojoj ta djelatnost nije obuhvaćena točkom 4.“ [neslužbeni prijevod]. Prema Direktivi o platnim uslugama, platna usluga obuhvaća izvršavanje platnih transakcija, a institucije za platni promet su poduzeća koja pružaju platne usluge i u drugom pogledu ispunjavaju uvjete iz te direktive.(13)

18.      U članku 5. stoji da „[s] ciljem sprečavanja pranja novca i financiranja terorizma, države članice mogu donositi ili držati na snazi strože odredbe u području koje obuhvaća [Direktiva o pranju novca]“.

19.      Poglavlje II. („Temeljita identifikacija stranaka“), osim općih odredbi o standardnom postupku temeljite identifikacije stranaka (članci 6. do 10.), sadrži i zasebne dijelove o pojednostavljenom postupku temeljite identifikacije stranaka (članci 11. i 12.) i o proširenom postupku temeljite identifikacije stranaka (članak 13.).

20.      Sukladno članku 7., subjekti na koje se primjenjuje ta direktiva primjenjuju mjere temeljite identifikacije stranaka: (a) prilikom uspostavljanja poslovnog odnosa; (b) prilikom obavljanja povremenih transakcija u iznosu od 15 000 eura ili više; (c) kada postoji sumnja na pranje novca ili financiranje terorizma, bez obzira na sva moguća odstupanja, izuzeća ili pragove; te (d) kada postoje sumnje u istinitost ili primjerenost prethodno dobivenih identifikacijskih podataka o stranci.

21.      Mjere temeljite identifikacije stranaka obuhvaćaju: „identifikaciju stranaka i provjeru identiteta stranaka na temelju dokumenata, podataka ili informacija dobivenih iz pouzdanog i neovisnog izvora“ (članak 8. stavak 1. točka (a)); „identifikaciju, po potrebi, stvarnog vlasnika i poduzimanje odgovarajućih mjera i mjera koje se temelje na ocjeni rizika za provjeru identiteta stranke […]“ (članak 8. stavak 1. točka (b)); „prikupljanje informacija o svrsi i namjeni poslovnog odnosa“ (članak 8. stavak 1. točka (c)) i „provođenje stalnog praćenja poslovnih odnosa uključujući i kontrolu transakcija tijekom poslovnog odnosa […]“ (članak 8. stavak 1. točka (d)).

22.      U članku 8. stavku 2. navodi se da subjekti na koje se primjenjuje ta direktiva mogu odrediti opseg mjera temeljite identifikacije stranaka na temelju ocjene rizika ovisno o vrsti stranke, poslovnom odnosu, proizvodu ili transakciji. Moraju biti sposobni dokazati nadležnim tijelima primjerenost opsega mjera s obzirom na rizik pranja novca i financiranja terorizma.

23.      U skladu s člankom 9. stavkom 1., države članice, uz određene iznimke, zahtijevaju da se provjera identiteta stranaka i stvarnog vlasnika obavlja prije uspostavljanja poslovnog odnosa ili izvršenja transakcije.

24.      Države članice, sukladno prvom podstavku članka 9. stavka 5., moraju zahtijevati da subjekt na kojeg se primjenjuje ta direktiva koji nije u mogućnosti ispuniti zahtjeve iz točaka (a) do (c) članka 8. stavka 1., „ne obavlja transakcije putem bankovnog računa, ne uspostavlja poslovne odnose ili ne obavlja transakcije ili da [mora] prekinuti poslovni odnos te da [mora] razmotriti izvještavanje financijsko‑obavještajne jedinice (FIU) u skladu s člankom 22.^[(14)^] vezano uz dotičnu stranku“. Prema članku 9. stavku 6., države članice trebaju zahtijevati da subjekti na koje se primjenjuje ta direktiva postupke temeljite identifikacije stranaka ne primjenjuju samo na sve nove stranke već i pravodobno na postojeće stranke na temelju ocjene rizika.

25.      Članak 11. stavak 1. propisuje: „Odstupajući od članka 7. točaka (a), (b) i (d), članka 8. i članka 9. stavka 1., [subjekti na koje se primjenjuje ova Direktiva] ne podliježu zahtjevima iz navedenih članaka ako se radi o strankama koje su kreditne ili financijske institucije na koje se primjenjuje ova Direktiva ili kreditne ili financijske institucije smještene u trećoj zemlji koja propisuje zahtjeve jednake onima iz ove Direktive te nad kojima se obavlja nadzor u pogledu ispunjavanja tih zahtjeva“. Člankom 11. stavkom 2. predviđene su druge okolnosti pod kojima, odstupajući od članka 7. točaka (a), (b) i (d), članka 8. i članka 9. stavka 1., države članice mogu subjektima na koje se primjenjuje ta direktiva dopustiti da ne provode temeljitu identifikaciju stranaka. Prema članku 11. stavku 3., subjekti na koje se primjenjuje ta direktiva dužni su u svakom slučaju prikupiti dovoljno informacija kako bi utvrdili ispunjava li stranka uvjete za izuzeće iz stavaka 1. i 2.(15)

26.      Sukladno članku 13. stavku 1., osim mjera predviđenih u člancima 7., 8. i članku 9. stavku 6., države članice moraju od subjekata na koje se primjenjuje ta direktiva zahtijevati da na temelju ocjene rizika primjenjuju proširene mjere temeljite identifikacije stranaka, osobito u situacijama koje po svojoj prirodi mogu predstavljati veći rizik u smislu pranja novca ili financiranja terorizma. To moraju učiniti barem glede situacija navedenih u stavcima 2. do 4. članka 13., ali i u ostalim situacijama koje predstavljaju velik rizik, a koje ispunjavaju tehničke kriterije utvrđene u skladu s člankom 40. stavkom 1. točkom (c)(16). Situacije navedene u stavcima 2. do 4. članka 13. su: kada stranka nije fizički prisutna prilikom identifikacije; prekogranični korespondentni bankovni odnosi s korespondentnim institucijama iz trećih zemalja i transakcije ili poslovni odnosi s politički izloženim osobama koje prebivaju u drugoj državi članici ili u trećoj zemlji. Za takve su situacije navedeni posebni postupci proširene temeljite identifikacije stranaka (ili primjeri prikladnih postupaka).

27.      U skladu s člankom 20., države članice moraju zahtijevati da subjekti na koje se primjenjuje ta direktiva obrate posebnu pažnju na svaku aktivnost za koju smatraju da je vrlo vjerojatno, uzevši u obzir njezinu prirodu, povezana s pranjem novca ili financiranjem terorizma.

28.      Člankom 22., kojim se zajedno s člankom 23. predviđaju obveze izvještavanja, zahtijeva se od subjekata na koje se primjenjuje ta direktiva (te, po potrebi od njihovih direktora i zaposlenika) puna suradnja, između ostalog, brzim informiranjem FIU‑a na vlastitu inicijativu, kada imaju opravdane razloge sumnjati da je u tijeku ili je obavljeno pranje novca ili financiranje terorizma ili da je u tijeku ili je obavljen pokušaj pranja novca ili financiranja terorizma (članak 22. stavak 1. točka (a)).

29.      Člankom 28. zabranjuje se subjektima na koje se primjenjuje ta direktiva, njihovim direktorima i zaposlenicima da dotičnoj stranci ili ostalim trećim osobama otkriju činjenicu da je došlo do obavještavanja u skladu s člancima 22. i 23. ili da je u tijeku ili je moguća istraga o pranju novca i financiranju terorizma.

30.      Sukladno članku 34. stavku 1. države članice moraju zahtijevati da subjekti na koje se primjenjuje ta direktiva uspostave odgovarajuće i primjerene strategije i postupke temeljite identifikacije stranaka, izvještavanja, vođenja evidencije, interne kontrole, ocjene rizika, upravljanja rizicima, osiguranja poštovanja propisa i komunikacije kako bi se preduhitrile i spriječile operacije vezane uz pranje novca ili financiranje terorizma.

31.      Članci 36. i 37. odnose se na „Nadzor“. Osobito, člankom 37. stavkom 1. predviđeno je da države članice moraju zahtijevati da nadležna tijela kao minimum uspostave djelotvorno praćenje i poduzmu potrebne mjere kako bi svi subjekti na koje se primjenjuje ta direktiva ispunjavali njezine zahtjeve.

32.      U skladu s člankom 40. stavkom 1. točkom (c) Komisija može donijeti provedbene mjere kojima se uspostavljaju tehnički kriteriji za procjenu predstavljaju li određene situacije velik rizik u pogledu pranja novca ili financiranja terorizma u skladu s člankom 13.

 Direktiva o osobnim podacima

33.      U uvodnoj izjavi 8. u preambuli Direktive o osobnim podacima stoji da „razina zaštite prava i sloboda pojedinaca u vezi s obradom [osobnih] podataka mora biti jednaka u svim državama članicama“. U uvodnoj izjavi 9. se ističe da, iako države članice više neće moći priječiti međusobno slobodno kretanje osobnih podataka na temelju zaštite prava i sloboda pojedinaca, imat će prostor za djelovanje koji (u smislu provedbe Direktive o osobnim podacima) također mogu koristiti i poslovni i socijalni partneri.

34.      U članku 1. se navodi: „države članice štite temeljna prava i slobode fizičkih osoba, a posebno njihova prava na privatnost u vezi s obradom osobnih podataka“. U skladu s člankom 1. stavkom 2. „države članice ne ograničavaju ni zabranjuju slobodni prijenos osobnih podataka između država članica iz razloga povezanih sa zaštitom osiguranom u stavku 1. ovog članka“.

35.      U članku 2. točki (a) „osobni podaci“ su definirani kao „bilo koji podaci koji se odnose na utvrđenu fizičku osobu ili fizičku osobu koju se može utvrditi (,osoba čiji se podaci obrađuju’)“, a „osoba koja se može utvrditi“ kao „osoba čiji je identitet moguće utvrditi, izravno ili neizravno, a posebno navođenjem identifikacijskog broja ili jednog ili više činitelja značajnih za njegov fizički, fiziološki, mentalni, gospodarski, kulturni ili socijalni identitet“.

36.      „Obrada osobnih podataka“ je u članku 2. točki (b) definirana kao „bilo koji postupak ili skup postupaka koji se provode nad osobnim podacima, bilo automatskim putem ili ne, kao što je prikupljanje, snimanje, organiziranje, pohrana, prilagođavanje ili mijenjanje, vraćanje, obavljanje uvida, uporaba, otkrivanje prijenosom i širenjem ili stavljanje na raspolaganje drugim načinom, poravnavanje ili kombiniranje, blokiranje, brisanje ili uništavanje“.

37.      Sukladno članku 3. stavku 1., Direktiva o osobnim podacima primjenjuje se „na osobne podatke koji se u cijelosti ili djelomično obrađuju automatskim putem i na obradu podataka koja nije automatska, a koja čini dio sustava arhiviranja ili će činiti dio sustava arhiviranja“.

38.      U članku 7. predviđena su mjerila prema kojima se utvrđuje je li obrada podataka zakonita. Prema članku 7. točki (c) odnosno točki (f), to je slučaj ako je obrada potrebna „za sukladnost sa zakonskom obvezom kojoj nadzornik podliježe“ i „u svrhe zakonitog interesa kojeg ima nadzornik ili treća stranka ili stranke kojima se podaci otkrivaju, osim kada su ti podaci podređeni interesu za temeljna prava i slobode osobe čiji se podaci obrađuju koja zahtijeva zaštitu na temelju članka 1. stavka 1. ove Direktive“.

 Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi

39.      U uvodnoj izjavi 8. u preambuli Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi stoji da ta direktiva izravno štiti gospodarske interese potrošača od nepoštene poslovne prakse poslovnog subjekta prema potrošaču te neizravno štiti legitimne poslovne subjekte od njihovih konkurenata na tržištu koji se ne ponašaju u skladu s pravilima koje sadrži. Ta direktiva na taj način jamči pošteno tržišno natjecanje u područjima koja uređuje.

40.      „Potrošač“ u smislu Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi je „svaka fizička osoba koja, u poslovnoj praksi na koju se odnosi ova Direktiva, djeluje u svrhe koje sežu izvan njezine trgovačke odnosno poslovne djelatnosti, obrta ili slobodnog zanimanja“ (članak 2. točka (a)). „Trgovac“ je „svaka fizička ili pravna osoba koja, u poslovnoj praksi na koju se odnosi ova Direktiva, djeluje u svrhe vezane uz njezinu trgovačku odnosno poslovnu djelatnost, obrt ili slobodno zanimanje, kao i svaka osoba koja djeluje u ime ili za račun trgovca“ (članak 2. točka (b)). „Poslovna praksa poslovnog subjekta prema potrošaču“ ili „poslovna praksa“ znači „svaka radnja, izostavljanje, tijek postupanja ili zastupanja, tržišno komuniciranje uključujući oglašavanje i stavljanje proizvoda na tržište koje izvrši trgovac, a u izravnoj je vezi s promocijom, prodajom ili dobavljanjem proizvoda [odnosno bilo koje robe ili usluge(17)] potrošačima“ (članak 2. točka (d)).

41.      U članku 3. stavku 1. navodi se da se Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi „primjenjuje na nepoštenu poslovnu praksu prema potrošaču, kako je utvrđena u članku 5. [kojim se predviđa zabrana nepoštene poslovne prakse te se definira koje su to prakse], prije, tijekom i nakon posla u vezi s proizvodom“.

42.      U članku 3. stavku 4. navedeno je da „[u] slučaju proturječja između odredaba [Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi] i drugih pravila Zajednice o specifičnim aspektima nepoštene poslovne prakse, pravila Zajednice imaju prednost i primjenjuju se na te specifičnosti“.

 Direktiva o platnim uslugama

43.      Direktivom o platnim uslugama predviđena su, između ostalog, pravila za razlikovanje šest kategorija pružatelja platnih usluga, uključujući kreditne institucije u smislu članka 4. stavka 1. točke (a) Direktive 2006/48/EZ (članak 1. stavak 1. točka (a)) i institucije za platni promet u smislu Direktive o platnim uslugama (članak 1. stavak 1. točka (d)).

44.      U članku 4. stavku 3. „platna usluga“ je definirana kao „poslovna aktivnost navedena u Prilogu“, koja uključuje izvršavanje platnih transakcija. Sukladno članku 4. stavku 4., „institucija za platni promet“ je „pravna osoba koja je dobila odobrenje za rad sukladno članku 10. [u kojem se od društava koja namjeravaju pružati platne usluge zahtijeva da prije početka pružanja platnih usluga od nadležnih tijela dobiju odobrenje kao institucije za platni promet] za pružanje i obavljanje platnih usluga u Zajednici“. „Platna usluga“ znači „poslovna aktivnost navedena u Prilogu“ (članak 4. stavak (3)). „Zastupnik“ je „fizička ili pravna osoba koja djeluje u ime institucije za platni promet pri pružanju platnih usluga“ (članak 4. stavak 22.).

45.      U skladu s člankom 5., zahtjev za izdavanje odobrenja institucije za platni promet treba sadržavati nekoliko dokumenata, uključujući „opis mehanizama unutarnje kontrole koje je podnositelj zahtjeva uspostavio s ciljem ispunjavanja obveza koje se odnose na pranje novca i financiranje terorizma sukladno [Direktivi o pranju novca]“. U članku 10. stavku 2. predviđeno je da će se odobrenja izdati „ako podaci i dokazi koji se prilažu zahtjevu ispunjavaju sve zahtjeve iz članka 5. te ako je ukupna ocjena nadležnih tijela koja su pregledala zahtjev povoljna“. Prema članku 12. stavku 1. odobrenja se mogu oduzeti samo u predviđenim okolnostima, uključujući ako institucija za platni promet prestane ispunjavati uvjete na temelju kojih je dobila odobrenje (članak 12. stavak 1. točka (c)).

46.      U skladu s člankom 17. stavkom 1., institucija za platni promet koja namjerava pružati platne usluge preko zastupnika treba svojoj matičnoj državi članici dostaviti određene podatke temeljem kojih će se taj zastupnik upisati u javno dostupan registar predviđen člankom 13. Ti podaci uključuju ime i adresu zastupnika te opis mehanizama unutarnje kontrole koje će zastupnici koristiti s ciljem ispunjavanja obveza vezanih uz sprečavanje pranja novca i financiranja terorizma sukladno Direktivi o pranju novca.

47.      Prema članku 20. stavku 1. prvom podstavku, države članice kao nadležna tijela određuju „[…] javna tijela ili organe koje priznaje nacionalno pravo ili javna tijela koja za tu namjenu izričito ovlašćuje nacionalno pravo, uključujući nacionalne središnje banke“. U drugom podstavku se navodi da ta tijela jamče neovisnost o ekonomskim subjektima i izbjegavaju sukob interesa. Ne dovodeći u pitanje prvi podstavak, ta tijela ne smiju i sama biti institucije za platni promet, kreditne institucije, institucije za elektronički novac ili poštanske žiro institucije.

48.      U članku 21. („Nadzor“) navedeno je:

„1.      Države članice osiguravaju da nadzor koji obavljaju nadležna tijela s ciljem provjere kontinuiranog usklađivanja s ovom glavom [,Pružatelji platnih usluga’] bude proporcionalan, primjeren i osjetljiv na rizike kojima su izložene institucije za platni promet.

S ciljem provjere usklađenosti s ovom glavom, nadležna tijela imaju pravo poduzeti sljedeće korake, a posebno:

(a)      zahtijevati od institucije za platni promet sve podatke koji su joj potrebni za nadzor usklađenosti;

(b)      obavljati izravan nadzor institucija za platni promet, svih zastupnika ili podružnica koje pružaju platne usluge za koje je odgovorna institucija za platni promet ili svih subjekata kojima su aktivnosti eksternalizirane;

(c)      izdati preporuke, smjernice i, ako je potrebno, obvezujuće upravne odredbe; te

(d)      suspendirati ili oduzeti odobrenje u slučajevima iz članka 12.

2.      […] [d]ržave članice propisuju da njihova dotična nadležna tijela mogu odrediti ili nametnuti institucijama za platni promet ili onima koji učinkovito kontroliraju poslovanje institucija za platni promet koje krše zakone, ili druge propise vezano uz nadzor ili provođenje poslova pružanja platnih usluga, kazne ili mjere čiji je cilj otkloniti uočeno kršenje ili uzroke tog kršenja.

[…]“

49.      Članak 79. pod naslovom „Zaštita podataka“ propisuje: „[d]ržave članice dopuštaju obradu osobnih podataka platnim sustavima te pružateljima platnih usluga kad je to potrebno za mjere zaštite sprečavanja, istraživanja i otkrivanja prijevara u platnom prometu. Obrada takvih osobnih podataka obavlja se u skladu s [Direktivom o osobnim podacima].“

 Nacionalno pravo

50.      Ley 10/2010, de 28 de abril, de prevención del blanqueo de capitales y de la financiación del terrorismo (Zakon 10/2010 od 28. travnja 2010. o sprečavanju pranja novca i financiranja terorizma; u daljnjem tekstu: Zakon 10/2010), kojim je Direktiva o pranju novca prenesena u španjolsko pravo, razlikuje tri vrste postupaka temeljite identifikacije stranaka: (i) standardni postupci temeljite identifikacije stranaka (članci 3. do 6.); (ii) pojednostavljeni postupci temeljite identifikacije stranaka (članak 9.)(18) i (iii) prošireni postupci temeljite identifikacije stranaka (članak 11.).

51.      Standardni postupci temeljite identifikacije stranaka uključuju formalnu identifikaciju dotičnih osoba (članak 3.), identifikaciju stvarnih vlasnika (članak 4.), prikupljanje informacija o svrsi i namjeni poslovnog odnosa (članak 5.) i stalan nadzor poslovnog odnosa (članak 6.).

52.      Sukladno članku 7. stavku 3., osobe na koje se primjenjuje Zakon 10/2010 ne mogu osnovati poslovni odnos ili izvršiti transakciju ako ne mogu primijeniti postupke temeljite identifikacije stranaka predviđene tim zakonom. Ako to postane nemoguće tijekom poslovnog odnosa, trebaju ga okončati.

53.      U članku 9. stavku 1. točki (b) navedeno je da su osobe na koje se primjenjuje Zakon 10/2010 ovlaštene ne primjenjivati određene standardne postupke temeljite identifikacije stranaka glede stranaka koje su financijske institucije koje imaju sjedište u Europskoj uniji ili u istovjetnim trećim zemljama te čije je poštovanje postupaka temeljite identifikacije stranaka podložno nadzoru. Prema sudu koji je uputio zahtjev, uporaba riječi „ovlaštene“ upućuje na to da se tom odredbom ne propisuje obveza. Međutim, sud koji je uputio zahtjev ima sumnje u pogledu njezina točnog značenja.

54.      U skladu s člankom 11. prošireni postupci temeljite identifikacije stranaka moraju se primijeniti ako, temeljem ocjene rizika, postoji visok rizik pranja novca ili financiranja terorizma. Određene situacije, prema samoj svojoj prirodi, predstavljaju takav rizik, posebno usluge slanja novca.

 Činjenično stanje, postupak i prethodna pitanja

55.      Safe je društvo koje prenosi sredstva stranaka u inozemstvo (odnosno, u druge države članice ili u treće zemlje) putem računa koje ima kod kreditnih institucija.

56.      Zahtjev za prethodnu odluku upućuje na to da su banke zatvorile račune koje je društvo Safe kod njih imalo nakon što im je ono odbilo pružiti informacije (u pogledu svojih stranaka i odredišta transferiranih sredstava) koje su zatražile u skladu sa Zakonom 10/2010, kao odgovor na nepravilnosti glede zastupnika koje je društvo Safe ovlastilo za izvršavanje prijenosa putem njegovih računa i koje je provjerila banka Banco de España (u daljnjem tekstu: Banka Španjolske).

57.      Dana 11. svibnja 2011. banka BBVA obavijestila je o tim nepravilnostima Servicio Ejecutivo de la Comisión de Prevención del Blanqueo de Capitales e Infracciones Monetarias del Banco de España (Izvršna služba Ureda Banke Španjolske za sprečavanje pranja novca i financijskog kriminala; u daljnjem tekstu: SEPBLAC). Dana 22. srpnja 2011. banka BBVA obavijestila je društvo Safe o neopozivom zatvaranju njegova računa.

58.      Društvo Safe osporavalo je odluku banke BBVA o zatvaranju njegova računa (i slične odluke drugih dviju banaka) pred Juzgado de lo Mercantil No 5 de Barcelona (Trgovački sud br. 5 u Barceloni; u daljnjem tekstu: Trgovački sud), tvrdeći da je zatvaranje računa predstavljalo čin nepoštenog tržišnog natjecanja koji ga je spriječio u normalnom poslovanju prenoseći sredstva u inozemstvo. Prema društvu Safe: (i) za slanje novčanih doznaka u inozemstvo nužno je moralo imati otvorene račune; (ii) na tržištu se natjecalo s bankama; (iii) banke od njega prethodno nijednom nisu tražile da im pruži zahtijevane podatke glede stranaka društva Safe te porijekla i odredišta sredstava (s tom su praksom započele kada su se pozvale na Zakon 10/2010); te (iv) pružanje bankama takvih podataka bilo bi u suprotnosti sa zakonodavstvom o zaštiti osobnih podataka. Banke su odgovorile da su njihove mjere bile u skladu sa Zakonom 10/2010, da su bile opravdane osobito zbog rizika povezanog s prijenosom sredstava u inozemstvo te da nisu bile u suprotnosti s propisima o tržišnom natjecanju.

59.      Trgovački sud je 25. rujna 2009. odbio tužbu društva Safe. Zaključio je da su banke imale pravo zahtijevati od društva Safe da primijeni postupke proširene temeljite identifikacije stranaka te da pruži podatke glede svojih stranaka, pod uvjetom da su u ponašanju društva Safe uočile znakove kršenja Zakona 10/2010. Pitanje jesu li banke opravdano zatvorile račune društva Safe trebalo je ispitati u svakom pojedinom slučaju. Iako nijedna od banaka nije povrijedila nijednu konkretnu zabranu ponašanja protivnog tržišnom natjecanju, banke Sabadell i Liberbank (ali ne banka BBVA) postupile su nepošteno jer nisu navele razloge za poduzimanje svojih mjera. Ponašanje banke BBVA smatralo se opravdanim jer se temeljilo na provjerama koje su pokazale da 22 % prijenosa izvršenih preko računa društva Safe u razdoblju od 1. do 30. rujna 2010. nisu poduzeli zastupnici koje je ovlastilo društvo Safe te provjerila Banka Španjolske. Osim toga, tijekom tog razdoblja 1291 osoba izvršila je prijenos, što je mnogo više od broja zastupnika društva Safe. U stručnom izvješću dodatno su naglašeni rizici prijenosa koje nisu izvršili identificirani zastupnici.

60.      Društvo Safe, banka Sabadell i banka Liberbank pokrenuli su žalbene postupke protiv te presude pred Audiencia Provincial, Barcelona (Pokrajinski sud u Barceloni; u daljnjem tekstu: sud koji je uputio zahtjev), koji je spojio ta tri žalbena postupka.

61.      Sud koji je uputio zahtjev navodi da se Zakon 10/2010 primjenjuje na sve uključene stranke, s obzirom na to da spadaju pod kategorije navedene u članku 2. tog zakona, koje uključuju kreditne institucije i institucije za platni promet. Osim toga, sve se stranke natječu na tržištu i obavljaju istu djelatnost slanja novčanih doznaka u inozemstvo. Međutim, institucije za platni promet (kao što je društvo Safe) to moraju činiti putem računa koje imaju kod kreditnih institucija (kao što su banke).

62.      Društvo Safe tvrdi da, kao prvo, banka BBVA nije bila obvezna usvojiti mjere temeljite identifikacije stranaka u pogledu financijskih institucija zato što njih izravno nadziru javna tijela, osobito Banka Španjolske. Kao drugo, u Španjolskoj samo SEPBLAC ima pristup podacima o strankama institucija za platni promet. Kao treće, čak i ako je banka BBVA bila obvezna primijeniti postupke temeljite identifikacije stranaka, morala je prije primjene takvih postupaka, u skladu s relevantnim zakonodavstvom, provesti detaljnu i iscrpnu analizu politike društva Safe. U predmetnom je slučaju banka BBVA zatražila samo stručno izvješće koje je pripremljeno korištenjem podataka banke BBVA. Kao četvrto, Zakon 10/2010 ne primjenjuje se na osobe kao što su zastupnici, koji financijskim institucijama pružaju potporu pri prijenosu sredstava.

63.      Banka Sabadell se u svojoj žalbi osvrće na činjenicu da je presudom Trgovačkog suda prihvaćeno da je banka Sabadell načelno mogla primjenjivati postupke proširene temeljite identifikacije stranaka, ali ne i da je to mogla učiniti u ovom slučaju. Banka Liberbank tvrdi da je zatvaranje računa bilo opravdano jer društvo Safe nije pružilo tražene informacije.

64.      S obzirom na navedeno, sud koji je uputio zahtjev zatražio je donošenje odluke o sljedećim prethodnim pitanjima:

„1.      U pogledu tumačenja članka 11. stavka 1. [Direktive o pranju novca]:

a)      Je li zakonodavac Zajednice doista imao namjeru, u vezi s člankom 7. te direktive, utvrditi iznimku od mogućnosti da kreditne institucije primijene postupak temeljite identifikacije vlastitih stranaka kada je riječ o institucijama za platni promet podvrgnutima vlastitom sustavu nadzora ili je jednostavno riječ o tome da je odobrio predviđanje takve iznimke?

b)      Može li nacionalni zakonodavac, u vezi s člankom 5. te direktive, prenijeti iznimku sadržanu u odredbi o kojoj je riječ koristeći izričaj različit od onog u tekstu te odredbe?

c)      Može li se iznimka iz članka 11. stavka 1. primjenjivati na proširene postupke temeljite identifikacije pod uvjetima koji vrijede za postupke temeljite identifikacije?

2.      Podredno, ako odgovori na prethodna pitanja dopuštaju mogućnost da kreditne institucije postupke temeljite identifikacije i proširene postupke temeljite identifikacije primjenjuju na institucije za platni promet:

a)      Dokle doseže mogućnost kreditnih institucija da nadziru djelovanje institucija za platni promet? Može li se smatrati da su temeljem odredaba [Direktive o pranju novca] ovlaštene provoditi nadzor nad postupcima temeljite identifikacije koje su primijenile same institucije za platni promet ili je to pravo rezervirano za javne institucije na koje upućuje [Direktiva o platnim uslugama], što je u predmetnom slučaju Banco de España?

b)      Zahtijeva li izvršavanje ovlasti primjene postupaka kojom raspolažu kreditne institucije poseban razlog koji se može izvesti iz akata institucije za platni promet ili se ta ovlast može izvršavati općenito, samo zbog toga što se institucija za platni promet izlaže rizičnoj aktivnosti poput transfera novca u inozemstvo?

c)      U slučaju da se ocijeni da treba postojati konkretan razlog da bi kreditne institucije mogle postupke temeljite identifikacije primijeniti na institucije za platni promet:

i.      Koja su to relevantna postupanja koja bankarska institucija treba uzeti u obzir radi primjene postupaka temeljite identifikacije?

ii.      Može li se kreditna institucija smatrati ovlaštenom da u tu svrhu ocjenjuje postupke temeljite identifikacije koje primjenjuje institucija za platni promet?

iii.      Je li korištenje te ovlasti uvjetovano činjenicom da je bankarska institucija otkrila određeno postupanje institucije za platni promet koje izaziva sumnju u njezino sudjelovanje u pranju novca odnosno financiranju terorizma?

3.      Nadalje, u slučaju ocjene da su kreditne institucije ovlaštene proširene postupke temeljite identifikacije primjenjivati na institucije za platni promet:

a)      Je li prihvatljivo u okviru tih postupaka zatražiti od institucije za platni promet dostavu podataka o identitetu stranaka od kojih potječu transferirana financijska sredstva te podataka o identitetu primatelja tih sredstava?

b)      Može li se obveza institucija za platni promet da podatke svojih stranaka priopćavaju kreditnim institucijama s kojima su prinuđene poslovati i s kojima se istodobno natječu na tržištu smatrati sukladnom [Direktivi o osobnim podacima]?“

65.      Pisana su očitovanja podnijeli banka BBVA, društvo Safe, španjolska i portugalska vlada te Europska komisija. Na raspravi održanoj 6. svibnja 2015. te su stranke, osim banke BBVA i portugalske vlade, iznijele usmena očitovanja.

 Ocjena

 Uvodna zapažanja

66.      Bit spora pred nacionalnim sudom jest pitanje jesu li banke imale pravo ili bile obvezne poduzeti radnje koje su poduzele temeljem Direktive o pranju novca (kako je pravilno provedena) ili su neopravdano koristile tu direktivu kao izgovor za nepošteno tržišno natjecanje.

67.      Prethodna pitanja vrijede samo ako su banke i društvo Safe subjekti na koje se primjenjuje Direktiva o pranju novca(19). Nijedna od stranaka nije pobijala odluku suda koji je uputio zahtjev da ih u svojim pitanjima označi kao kreditnu instituciju odnosno instituciju za platni promet u smislu nacionalnog propisa kojim je prenesen članak 3. Direktive o pranju novca.

68.      Prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev traži smjernice u pogledu članka 11. stavka 1. Direktive o pranju novca, osobito o tome zabranjuje li se tom odredbom, kada se tumači zajedno s člancima 5. i 7., državi članici da ovlasti ili obveže kreditnu instituciju da primjenjuje standardne postupke temeljite identifikacije stranaka u pogledu stranke koja je institucija za platni promet te na koju se također primjenjuje Direktiva o pranju novca (pitanja 1. a. i b.). Pitanjem 1. c. postavlja se slično pitanje u vezi s proširenim postupcima temeljite identifikacije stranaka prema članku 13.

69.      Smatram da odgovor na prvo pitanje ovisi prije svega o području primjene članka 7., članka 11. stavka 1. i članka 13. Direktive o pranju novca. Ako prilikom provedbe bilo koje od tih odredbi državama članicama nije zabranjeno da ovlaste ili obvežu kreditnu instituciju da zatvori račune institucije za platni promet u okolnostima poput dotičnih, nije potrebno razmatrati članak 5. jer obveze temeljem nacionalnog prava tada samo odgovaraju onima temeljem Direktive o pranju novca.

70.      Nasuprot tomu, ako se članci 5. i 7., članak 11. stavak 1. i članak 13. Direktive o pranju novca trebaju tumačiti na način da zabranjuju državama članica da ovlaste ili obvežu kreditne institucije, kao što su banke, da primjenjuju (proširene) postupke temeljite identifikacije stranaka u okolnostima koje zahtijevaju primjenu pojednostavljenih postupaka temeljite identifikacije stranaka, drugo i treće pitanje više nije relevantno jer za mjere banaka nije mogla postojati zakonita osnova.

71.      Ako Direktivom o pranju novca državama članicama nije zabranjeno da daju ovlast ili nametnu obvezu primjene (proširenih) postupaka temeljite identifikacije stranaka u takvim okolnostima, drugim i trećim pitanjem Sudu se postavlja pitanje glede opsega takvih mjera i uvjeta pod kojima se mogu odrediti. Osobito: može li se u nacionalnom pravu predvidjeti da kreditne institucije nadziru djelovanje te postupke i mjere temeljite identifikacije stranaka koje su usvojile institucije za platni promet te, ako je to moguće, u kojoj mjeri (pitanje 2. a.)? Mora li postojati poseban razlog kako bi se izvršila ovlast primjene (proširenih) postupaka temeljite identifikacije stranaka ili je dovoljno da se stranka izlaže rizičnoj aktivnosti? (pitanje 2. b.)? Ako je potreban poseban razlog, na kojim se kriterijima mora temeljiti ta analiza (pitanje 2. c.)? Naposljetku, mogu li takvi postupci temeljite identifikacije stranaka uključivati obvezu institucija za platni promet da priopćavaju podatke o identitetu svih svojih stranaka od kojih transferirana sredstva potječu i o identitetu primatelja te je li to u skladu s Direktivom o osobnim podacima (pitanja 3. a. i b.)?

72.      Sve su se stranke prilikom tumačenja Direktive o pranju novca pozivale na preporuke i druge materijale FATF‑a, međuvladinog tijela koje određuje standarde te razvija i promiče programe radi borbe protiv pranja novca i financiranja terorizma(20). Sud je već utvrdio da je Direktiva o pranju novca (kao i ona koja joj je prethodila, Direktiva 91/308/EEZ) usvojena kako bi se preporuke FATF‑a primijenile te učinile obvezujućima u Europskoj uniji(21). Stoga se Direktiva o pranju novca treba tumačiti u skladu s preporukama FATF‑a iz 2003.(22), koje u biti predstavljaju minimalne standarde u tom području. U skladu s tim, uzet ću ih u obzir gdje to bude potrebno.

73.      U nekim se pitanjima sud koji je uputio zahtjev poziva na konkretne odredbe prava Unije. U nekima ne. Međutim, ustaljeno je da Sud može smatrati potrebnim razmotriti odredbe prava Unije koje nisu istaknute kako bi dao zadovoljavajući odgovor na upućena pitanja(23). Taj sam pristup upotrijebila predlažući odgovore na prethodna pitanja.

74.      Iako se u pitanju 3. b. ne poziva na Direktivu o nepoštenoj poslovnoj praksi, sud koji je uputio zahtjev svejedno, na drugom mjestu u zahtjevu za prethodnu odluku, izražava sumnju glede odnosa između prava temeljem te direktive i Direktive o pranju novca. Međutim, Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi se ovdje ne primjenjuje jer društvo Safe ne „djeluje u svrhe koje sežu izvan [njegove] trgovačke odnosno poslovne djelatnosti, obrta ili slobodnog zanimanja“(24). Sud je zaključio da su pojmovi „potrošač“ i „trgovac“ iz te direktive dijametralno suprotni te da se pojam „potrošač“ odnosi na „svakog pojedinca koji se ne bavi gospodarskom ili trgovačkom djelatnošću“.(25) Stoga, društvo Safe nije potrošač u smislu te direktive.

 Područje primjene članka 11. stavka 1. Direktive o pranju novca (pitanja 1. a. do c.)

75.      Iako sud koji je uputio zahtjev to nije izričito rekao, elementi iz spisa te pisana i usmena očitovanja upućuju na to da je banka BBVA na pranje novca ili financiranje terorizma posumnjala nakon što je otkrila nepravilnosti u informacijama o zastupnicima koji su prenosili sredstva putem računa društva Safe kod banke BBVA.

76.      Banka BBVA zatvorila je račun društva Safe temeljem Zakona 10/2010 kojim se, s jedne strane, daje ovlast primjene pojednostavljenih postupaka temeljite identifikacije stranaka u odnosu na financijske institucije čije poštovanje postupaka temeljite identifikacije stranaka podliježe nadzoru te se, s druge strane, od subjekata na koje se primjenjuje Direktiva o pranju novca zahtijeva da primjenjuju, ovisno o ocjeni rizika, proširene postupke temeljite identifikacije stranaka u situacijama koje, po samoj svojoj prirodi, predstavljaju visok rizik od pranja novca i financiranja terorizma, kao što je prijenos sredstava.

77.      Sud koji je uputio zahtjev prvim pitanjem u biti pita jesu li prema Direktivi o pranju novca zabranjeni nacionalni propisi kojima se na taj način uređuju (pojednostavljeni i prošireni) postupci temeljite identifikacije stranaka.

78.      Direktivom o pranju novca predviđene su tri različite vrste postupaka temeljite identifikacije stranaka (standardni, pojednostavljeni i prošireni). Države članice moraju osigurati odgovarajuću primjenu tih postupaka kako bi se spriječilo da se financijski sustav koristi za pranje novca i financiranje terorizma. Moguće je da se takve postupke treba primjenjivati prije ili nakon uspostavljanja poslovnog odnosa ili izvršenja transakcije. Namjeravani stupanj zastrašivanja koji se svakom od tih vrsta postupaka želi postići ovisi o percipiranom stupnju rizika da će se financijski sustav koristiti u takve svrhe. Taj stupanj rizika nužno varira te, stoga, države članice moraju osigurati da primijenjene mjere u svakom slučaju odgovaraju situaciji(26). Zato smatram da se odluka o tome koju vrstu postupka temeljite identifikacije stranaka treba primijeniti uvijek mora temeljiti na razlozima koji se mogu provjeriti.

79.      Prema mojem shvaćanju, polazna točka za razumijevanje poglavlja II. („Temeljita identifikacija stranaka“) Direktive o pranju novca i odnosa između članaka 5. i 7., članka 11. stavka 1. i članka 13. jest obveza primjene standardnih postupaka temeljite identifikacije stranaka.

80.      U članku 7. navedene su situacije u kojima se obveza primjene standardnih postupaka temeljite identifikacije stranaka javlja automatski zato što se za njih smatra da predstavljaju rizik od pranja novca ili financiranja terorizma koji se mogu spriječiti mjerama iz članaka 8. i 9(27). Te se situacije odnose na: (a) uspostavljanje poslovnog odnosa; (b) obavljanje povremenih transakcija u iznosu od 15 000 eura ili više; (c) postojanje sumnje na pranje novca ili financiranje terorizma te na (d) postojanje sumnji u pogledu istinitosti ili primjerenosti prethodno prikupljenih podataka o identitetu stranaka. Stoga se standardni postupci temeljite identifikacije stranaka mogu primijeniti prije nego što je poslovni odnos uspostavljen ili transakcija obavljena (članak 7. točke (a) i (b)) ili neovisno o tome (članak 7. točke (c) i (d)). Osobito, ništa u članku 7. točki (c) ne upućuje na to da se spomenuta sumnja na pranje novca ili financiranje terorizma mora javiti prije uspostavljanja poslovnog odnosa ili prije transakcije, a ne tijekom njih.

81.      U Direktivi o pranju novca „sumnja na pranje novca ili financiranje terorizma“ nije definirana. Iako članak 22. stavak 1. točka (a) (o opsegu obveze izvještavanja FIU‑a) upućuje na to da „sumnjati“ nije isto što i imati „opravdane razloge sumnjati“ da je pranje novca ili financiranje terorizma, ili njihov pokušaj, u tijeku (ili je obavljen), smatram da se ta razlika ne može tumačiti na način da je „sumnja“ iz članka 7. točke (c) isključivo subjektivno pitanje. Prema mojem mišljenju, sumnja se mora temeljiti na nekim objektivnim elementima koji se mogu provjeriti kako bi se potvrdila usklađenost s člankom 7. točkom (c) i drugim odredbama Direktive o pranju novca(28). Stoga, smatram da se „sumnja na pranje novca ili financiranje terorizma“ u smislu članka 7. točke (c) osobito javlja kada, uzimajući u obzir individualne okolnosti stranke i njezinih transakcija (uključujući u pogledu korištenja i upravljanja njezinim računom (računima)), postoje provjerljivi razlozi koji upućuju da rizik pranja novca ili financiranja terorizma postoji ili da će se pojaviti u pogledu te stranke.

82.      Temeljem Direktive o pranju novca nacionalni propisi moraju predviđati da, ako postoji takva sumnja (i u drugim situacijama navedenima u članku 7.), subjekti na koje se primjenjuje Direktiva o pranju novca moraju primjenjivati standardne postupke temeljite identifikacije stranaka, uključujući identifikaciju stranaka i provjeru njihovih identiteta (članak 8. stavak 1. točka (a)); identifikaciju, po potrebi, stvarnog vlasnika (članak 8. stavak 1. točka (b)); prikupljanje informacija o svrsi i namjeni poslovnog odnosa (članak 8. stavak 1. točka (c)) te provođenje stalnog praćenja postojećeg poslovnog odnosa i već izvršenih transakcija (članak 8. stavak 1. točka (d)). Članak 8. stavak 1. točka (d) može se primijeniti samo ex post. Ostale se tri vrste mjera mogu primijeniti u bilo kojoj fazi. To je u skladu s člankom 9. stavkom 6., prema kojem države članice moraju zahtijevati da subjekti na koje se primjenjuje Direktiva o pranju novca postupke temeljite identifikacije stranaka primjenjuju na sve nove stranke te, pravodobno, i na postojeće stranke na temelju ocjene rizika. Međutim, države članice moraju zahtijevati da se provjera identiteta stranaka i stvarnog vlasnika obavlja prije uspostavljanja poslovnog odnosa ili izvršenja relevantne transakcije (članak 9. stavak 1.).

83.      Dakle, člancima 7., 8., i 9. određene su okolnosti u kojima je zakonodavac Unije smatrao da se nacionalnim propisima mora predviđati primjena „standardnih“ preventivnih mjera ako postoji rizik pranja novca ili financiranja terorizma te je definirao odgovarajuće mjere kojima se treba spriječiti ostvarenje tog rizika.

84.      U drugim okolnostima (ovisno o, primjerice, vrsti stranke, poslovnom odnosu, proizvodu ili transakciji(29)), rizik može biti manji ili veći. Članak 11. odnosno članak 13. bave se tim situacijama te zahtijevaju od država članica da osiguraju primjenu različitih stupnjeva postupaka temeljite identifikacije stranaka.

85.      Pod određenim uvjetima iz članka 11., postupci temeljite identifikacije stranaka iz članka 8. i članka 9. stavka 1. ne primjenjuju se u okolnostima u kojima bi se, prema članku 7. točkama (a), (b) i (d), inače primjenjivali. Uvjeti se odnose na situacije u kojima je zakonodavac Unije smatrao da postoji manji rizik pranja novca i financiranja terorizma zbog, primjerice, identiteta stranke ili vrijednosti i sadržaja transakcije ili proizvoda.

86.      To je slučaj kada je i sama stranka subjekta na kojeg se primjenjuje Direktiva o pranju novca kreditna ili financijska institucija na koju se primjenjuje ta direktiva. U skladu s člankom 11. stavkom 1., države članice ne mogu od subjekata na koje se primjenjuje ta direktiva (kao što su banke) zahtijevati da primjenjuju postupke temeljite identifikacije stranaka iz članka 8. i članka 9. stavka 1. u pogledu njihovih stranaka (kao što je društvo Safe) u okolnostima navedenima u članku 7. točkama (a), (b) i (d).

87.      Činjenica da se u članku 11. stavku 1. zahtijeva da se na subjekte na koje se primjenjuje Direktiva o pranju novca ne smiju primjenjivati standardni postupci temeljite identifikacije stranaka, dok se u drugim stavcima članka 11. (kao što je stavak 2. tog članka) dopušta državama članicama da odobre primjenu pojednostavljenih postupaka temeljite identifikacije, ne mijenja taj zaključak. Uporaba dopuštajućeg izričaja na drugim mjestima u članku 11. upućuje na to da države članice imaju mogućnost nametnuti primjenu pojednostavljenih postupaka temeljite identifikacije stranaka navedenih u članku 11.; standardnih postupaka temeljite identifikacije stranaka iz članka 8.; ili proširenih ili strožih obveza temeljite identifikacije stranaka u skladu s člankom 13., odnosno člankom 5. Prema mojem shvaćanju, uporaba zabranjujućeg izričaja u članku 11. stavku 1. znači da je manje mogućnosti: primjenjuju se ili pojednostavljeni postupci temeljite identifikacije ili, ako je to relevantno ili potrebno, proširene ili strože obveze temeljite identifikacije u skladu s člankom 13. odnosno člankom 5. Ono što se ne može primijeniti jest standardna temeljita identifikacija kao takva. Stoga, ne tumačim da se člankom 11. stavkom 1. zabranjuju strože odredbe temeljem članka 5.

88.      Logika iza odstupanja iz članka 11. stavka 1. jest ta da se Direktiva o pranju novca primjenjuje i na samu stranku. Ta stranka mora poštovati sve relevantne zahtjeve iz te direktive kako su provedeni u nacionalnom pravu, uključujući one u pogledu postupaka temeljite identifikacije stranaka koje mora primijeniti u odnosu na vlastite stranke, te podliježe zahtjevima iz te direktive glede izvještavanja, nadzora i ostalim zahtjevima. U takvim okolnostima smanjena je potreba za preventivnim radnjama.

89.      Ta je logika u skladu i s preporukama FATF‑a iz 2012. U točki 16. napomene o tumačenju preporuke 5. prihvaća se da su moguće okolnosti u kojima je rizik pranja novca i financiranja terorizma manji te da, ovisno o odgovarajućoj ocjeni rizika, može biti razumno da se financijskim institucijama dopusti da primijene pojednostavljene postupke temeljite identifikacije stranaka(30). U točki 17. izričito je naveden primjer financijskih institucija na koje se i same primjenjuju zahtjevi glede sprečavanja pranja novca i financiranja terorizma u skladu s preporukama FATF‑a iz 2012., koje su te zahtjeve djelotvorno ispunile i koje su predmet nadzora glede poštovanja tih obveza(31).

90.      Stoga, smatram da članak 11. stavak 1. odražava načelo da postupci temeljite identifikacije stranaka moraju biti proporcionalni utvrđenim rizicima(32). U članku 11. stavku 1. pretpostavlja se postojanje smanjenog rizika zbog toga što su, s obzirom na to da je stranka subjekt na kojeg se primjenjuje Direktiva o pranju novca, mjere temeljite identifikacije stranaka, izvještavanja i nadzora već uvedene radi upravljanja rizikom koji taj subjekt na kojeg se primjenjuje ta direktiva te, osobito, vlastite stranke tog subjekta mogu predstavljati. Člankom 11. stavkom 1. se, dakle, nastoje pomiriti interesi učinkovite regulacije, jeftinog upravljanja rizicima te prikladne i proporcionalne prevencije rizika pranja novca i financiranja terorizma.

91.      Članak 11. stavak 1. primjenjuje se na sve subjekte na koje se primjenjuje Direktiva o pranju novca, čak i ako neki subjekti podliježu dodatnim uvjetima, kao što je to slučaj s institucijama za platni promet temeljem Direktive o platnim uslugama. Odobrenje da posluju kao institucije za platni promet ovisi o poštovanju Direktive o pranju novca te, ako namjeravaju koristiti registrirane zastupnike, moraju imati mehanizme unutarnje kontrole za provjeru te usklađenosti(33).

92.      Međutim, unatoč primjeni Direktive o pranju novca, Direktive o platnim uslugama i ostalog zakonodavstva Unije(34), zaštita od rizika pranja novca i financiranja terorizma koju pruža postojeće zakonodavstvo Unije (i nacionalni propisi kojima je provedeno) ne jamči da rizik uopće neće postojati.(35)

93.      Zato članak 11. stavak 1. ne odstupa od članka 7. točke (c). Neovisno o bilo kojem odstupanju, izuzeću ili pragu te, stoga, neovisno o tome je li stranka subjekt na kojeg se primjenjuje Direktiva o pranju novca, člankom 7. točkom (c) predviđa se da su postupci temeljite identifikacije stranaka obvezni uvijek kada postoji sumnja na pranje novca ili financiranje terorizma(36). Drugim riječima, ako takva sumnja postoji, državi članici je, dakle, zabranjeno dopustiti ili zahtijevati primjenu pojednostavljenih postupaka temeljite identifikacije stranaka. Stoga, ako nadležni nacionalni sud u ovom slučaju zaključi da su banka BBVA i druge dvije banke ispravno utvrdile da takva sumnja postoji u pogledu društva Safe, pravo Unije od suda zahtijeva da nacionalno pravo (u najvećoj mogućoj mjeri) protumači u smislu da su banke temeljem članka 7. točke (c) bile obvezne primijeniti (u najmanju ruku) standardne postupke temeljite identifikacije stranaka(37).

94.      Ni činjenica da je i sama stranka subjekt na kojeg se primjenjuje Direktiva o pranju novca ne znači da država članica ne smije zahtijevati primjenu proširenih postupaka temeljite identifikacije stranaka u smislu članka 13. u pogledu te stranke ako, unatoč već postojećim jamstvima iz Direktive o pranju novca, Direktive o platnim uslugama i drugog zakonodavstva Unije, postoji veći rizik pranja novca i financiranja terorizma kako je predviđeno tom odredbom. Članak 11. od standardnih postupaka temeljite identifikacije stranaka odstupa samo u situacijama nižeg rizika. Budući da se ne odnosi na članak 13., nema utjecaja na temeljitu identifikaciju stranaka koja se zahtijeva kada postoji veći rizik.

95.      Člankom 13. se od država članica zahtijeva da od subjekata na koje se primjenjuje Direktiva o pranju novca zahtijevaju da, na temelju ocjene rizika, primjenjuju proširene postupke temeljite identifikacije stranaka, osobito u situacijama koje po samoj svojoj prirodi mogu predstavljati veći rizik u smislu pranja novca ili financiranja terorizma te barem u situacijama koje predstavljaju velik rizik iz stavaka 2. do 4. članka 13. Slanje novčanih doznaka u inozemstvo nije navedeno u tim stavcima. Također, niti je sud koji je uputio zahtjev naznačio da se ijedan od tih stavaka primjenjuje(38). Međutim, člankom 13. državama se članicama ne zabranjuje da u svojima nacionalnim propisima predvide, temeljem ocjene rizika, druge situacije koje po svojoj prirodi predstavljaju veći rizik te da, stoga, opravdaju ili čak zahtijevaju primjenu proširene temeljite identifikacije (osim standardne temeljite identifikacije stranaka).

96.      Stoga, neovisno o odstupanju iz članka 11. stavka 1., u člancima 7. i 13. Direktive o pranju novca od država članica se zahtijeva da osiguraju da subjekti na koje se primjenjuje ta direktiva, u situacijama koje uključuju stranke koje su i same subjekti na koje se primjenjuje ta direktiva, primjenjuju (i) standardne postupke temeljite identifikacije stranaka u skladu s člankom 8. i člankom 9. stavkom 1. ako postoji sumnja na pranje novca ili financiranje terorizma u smislu članka 7. točke (c) te (ii) proširene postupke temeljite identifikacije stranaka u skladu s člankom 13. u situacijama predviđenima tom odredbom.

97.      Čak i ako su države članice ispravno prenijele članke 7., 11. i 13. u nacionalno pravo(39), člankom 5. im se dopušta da donesu ili drže na snazi „strože odredbe“ kojima je cilj osnažiti borbu protiv pranja novca ili financiranja terorizma(40) te se potvrđuje da je Direktivom o pranju novca predviđena samo minimalna razina usklađenja(41). Te se „strože odredbe“, prema mojem shvaćanju, mogu odnositi na situacije za koje se u direktivi predviđaju neke vrste temeljite identifikacije stranaka te također na druge situacije koje države članice smatraju rizičnima.

98.      Članak 5. dio je poglavlja I. („Predmet, područje primjene i definicije“) i primjenjuje se u pogledu svih „odredb[i] u području koje obuhvaća [Direktiva o pranju novca] s ciljem sprečavanja pranja novca i financiranja terorizma“. Njegovo područje primjene stoga nije ograničeno samo na odredbe poglavlja II. („Temeljita identifikacija stranaka“). Država članica, dakle, može predvidjeti da kreditna institucija mora primijeniti postupke temeljite identifikacije stranaka u odnosu na instituciju za platni promet čak i ako su uvjeti iz članka 11. stavka 1. ispunjeni (te, stoga, čak i ako ne postoji sumnja u smislu članka 7. točke (c)) te u situacijama osim onih navedenih u člancima 7. i 13., ako je to opravdano i na druge načine sukladno pravu Unije(42).

99.      Ukratko, odredbe kao što su članak 8. ili 13. Direktive o pranju novca daju državama članicama pri provedbi te direktive značajan stupanj slobode glede točnog načina na koji ostvaruju obveze propisivanja različitih vrsta temeljite identifikacije, ovisno o dotičnim okolnostima te u skladu s njihovim glavnim obvezama da ocijene rizik i donesu propise kojima se zahtijeva primjena mjera koje su proporcionalne utvrđenom riziku te su u skladu s drugim obvezama koje se primjenjuju temeljem prava Unije. Člankom 5. predviđena je dodatna razina slobode jer se njime državama članicama dopušta da donesu ili drže na snazi „strože odredbe“ ako ih smatraju potrebnima, pod uvjetom da pritom poštuju svoje obveze prema pravu Unije.

 Mogu li kreditne institucije provoditi nadzor nad postupcima temeljite identifikacije stranaka koje primjenjuju institucije za platni promet (pitanja 2. a. i 2. c. ii.)?

100. U pitanju 2. a. sud koji je uputio zahtjev traži smjernice o ovlastima kreditnih institucija da provode nadzor, temeljem Direktive o pranju novca i Direktive o platnim uslugama, u odnosu na poslovanje te postupke temeljite identifikacije stranaka i mjere institucija za platni promet koje su njihove stranke. U pitanju 2. c. ii., koje je usko povezano, pita se može li kreditna institucija ocjenjivati mjere temeljite identifikacije koje primjenjuje institucija za platni promet.

101. Koliko shvaćam, ta se pitanja temelje na pretpostavci da su računi društva Safe zatvoreni jer ono nije pružilo informacije koje su banke zatražile u kontekstu postupaka temeljite identifikacije koje su primjenjivale. Zatvaranje računa bi se, stoga, trebalo smatrati načinom da se društvo Safe prisili na ispunjenje obveza temeljem Direktive o pranju novca te, eventualno, Direktive o platnim uslugama za što su ovlaštena samo nadležna tijela, a ne banke(43).

102. Ne vidim kako se postupak banaka može tumačiti da je bio mjera nadzora. Direktiva o pranju novca odnosi se na uvjete glede temeljite identifikacije stranaka koji se primjenjuju na subjekte na koje se primjenjuje ta direktiva, ne na stranke temeljem njihova statusa stranke. Direktivom se od stranaka ne zahtijeva da subjektima na koje se primjenjuje ta direktiva pruže informacije koje potonji moraju prikupiti i provjeriti kako bi ispunili vlastite obveze glede temeljite identifikacije stranaka. Stoga su, primjerice, u članku 8. opisani elementi poslovnog odnosa o kojem se informacije trebaju prikupiti i provjeriti. Nije navedeno da u nacionalnim propisima treba biti predviđeno da se informacije trebaju prikupiti od stranke te da je ona, sukladno Direktivi o pranju novca kako je ispravno provedena, obvezna odgovoriti na takve zahtjeve (čak ni ako je stranci u interesu da to učini kako bi izbjegla posljedice opisane u članku 9. stavku 5.)(44).

103. Posljedično, postupci kakvi su predviđeni u prvom podstavku članka 9. stavka 5. (uključujući okončanje poslovnog odnosa u situacijama kad je on već uspostavljen) posljedica su nemogućnosti subjekta na kojeg se primjenjuje Direktiva o pranju novca da ispuni obveze temeljite identifikacije stranaka temeljem članka 8. stavka 1. točaka (a) do (c) kako su ih države članice provele. Tu posljedicu opravdava posljedični rizik da se stranke, transakcije i poslovni odnosi koriste (ili bi se mogli koristiti) u svrhu pranja novca ili financiranja terorizma.

104. Primjena članka 9. stavka 5. ne ovisi o tome zašto subjekt na kojeg se primjenjuje Direktiva o pranju novca ne može primijeniti obvezne mjere temeljite identifikacije stranaka iz članka 8. stavka 1. točaka (a) do (c). Stoga, činjenica da stranke subjekta na kojeg se primjenjuje ta direktiva ne surađuju pružanjem informacija, temeljem čega bi se poštovalo nacionalne propise kojima je proveden članak 8., nije ni potrebna ni uvijek dovoljna da bi nastale posljedice navedene u članku 9. stavku 5.

105. Točno je da se u članku 37. Direktive o pranju novca od nadležnih tijela zahtijeva da uspostave djelotvorno praćenje i da poduzmu potrebne mjere kako bi subjekti na koje se primjenjuje ta direktiva, uključujući kreditne institucije i institucije za platni promet koje primjenjuju postupke temeljite identifikacije stranaka na bilo koje od svojih stranaka, postupali u skladu s tom direktivom. Kao što je to nezavisni odvjetnik Bot istaknuo, učinkovitost mjera temeljite identifikacije stranaka i objavljivanja informacija osigurava se tako da se nadležnim nacionalnim tijelima dodijele ovlasti nadzora i izricanja kazni(45). Slažem se s njim da mjere temeljite identifikacije stranaka, izvještavanja, nadzora i praćenja zajedno čine mjere prevencije i odvraćanja s ciljem učinkovite borbe protiv pranja novca i financiranja terorizma i zaštite čvrstoće i integriteta financijskog sustava.

106. Međutim, to ne implicira da subjekti na koje se primjenjuje Direktiva o pranju novca, kada postupaju temeljem nacionalnih propisa kojima su provedeni članci 8. i 9. te direktive, preuzimaju nadzornu ulogu koja je rezervirana za nadležna tijela.

107. To također ne znači ni da subjekti na koje se primjenjuje ta direktiva mogu dovesti u pitanje zadaće nadzora koje nadležna tijela temeljem članka 21. Direktive o platnim uslugama izvršavaju nad institucijama za platni promet da bi provjerila usklađenost s odredbama glave II. („Pružatelji platnih usluga“) iz potonje direktive(46). Iako ta tijela mogu, u odgovarajućim okolnostima, temeljem potonje direktive zastupnicima, podružnici ili samoj instituciji za platni promet odbiti upis u registar(47), takve ovlasti postoje usporedno s preventivnim mjerama koje subjekti na koje se primjenjuje Direktiva o pranju novca trebaju primijeniti i nadzornim ovlastima nadležnih tijela temeljem Direktive o pranju novca.

 Je li za izvršavanje ovlasti primjene (proširenih) postupaka temeljite identifikacije stranaka potreban poseban razlog ili je dovoljno da se stranka izlaže rizičnoj aktivnosti (pitanje 2. b.)? Ako je potreban poseban razlog, koji se kriteriji primjenjuju (pitanje 2. c. i. do iii.)?

108. Ako države članice mogu kreditnim institucijama dati ovlast ili ih obvezati da primjenjuju postupke temeljite identifikacije stranaka na instituciju za platni promet, sud koji je uputio zahtjev u biti pitanjima 2. b. i 2. c. i. do iii. pita mogu li se takvi postupci temeljiti samo na općenitoj vrsti aktivnosti kojom se ta institucija za platni promet bavi ili se moraju analizirati pojedina postupanja te institucije.

109. Podsjećam da se pitanja javljaju u kontekstu spora koji uključuje subjekte na koje se primjenjuje Direktiva o pranju novca koji tvrde da su svoje postupke temeljite identifikacije stranaka zasnivali na nacionalnom pravu koje se primjenjuje na situacije za koje je zakonodavac smatrao da predstavljaju visok rizik (kao što je pružanje usluga slanja novca) te koje nisu navedene u članku 13. Osim toga, već sam se osvrnula na to što je potrebno u slučaju sumnje na pranje novca u smislu članka 7. točke (c)(48).

110. Stoga je moje shvaćanje da se pitanja 2. b. i 2. c. i. do iii. odnose na okolnosti u kojima država članica djeluje u okviru slobode koju joj pruža Direktiva o pranju novca.

111. Kada država članica djeluje u okviru te slobode, tu ovlast svejedno mora izvršavati u skladu s pravom Unije, osobito u skladu s temeljnim slobodama koje jamče Ugovori(49). Sud je prihvatio da cilj borbe protiv korištenja financijskog sustava za pranje novca ili financiranje terorizma, na kojem se temelji Direktiva o pranju novca, treba biti uravnotežen sa zaštitom drugih interesa, uključujući slobode pružanja usluga. Stoga je Sud u presudi Jyske Bank Gibraltar, u biti, zaključio da su ograničenja slobode pružanja usluga koja proizlaze iz obveze pružanja informacija, „u mjeri u kojoj je cilj takvog zakonodavstva da se osnaži, u skladu s pravom [Unije], učinkovitost borbe protiv pranja novca i financiranja terorizma“, dopuštena(50). Ako (kao što je ovdje slučaj) pravo Unije nije u potpunosti usklađeno, nacionalno zakonodavstvo kojim se ograničavaju temeljne slobode može biti opravdano jer ispunjava prevladavajući uvjet povezan s javnim interesom, ako taj interes nije već zaštićen pravilima kojima pružatelj usluga podliježe u državi članici u kojoj ima sjedište, u mjeri u kojoj je prikladno osigurati ostvarenje cilja koji to zakonodavstvo ima te ako ono ne prekoračuje ono što je za to nužno(51).

112. Sud je već prihvatio da su sprečavanje i borba protiv pranja novca i financiranja terorizma legitimni ciljevi koji se tiču zaštite javnog reda te koji mogu opravdati prepreke slobodi pružanja usluga(52).

113. Je li nacionalno pravo poput predmetnog prikladno da se osigura ostvarenje tog cilja zato što pomaže u smanjenju rizika te, općenitije, istinski odražava želju da se cilj ostvari na dosljedan i sustavan način(53)? Meni se čini da taj uvjet ispunjava nacionalno pravo kojim se identificira, temeljem odgovarajuće ocjene rizika (uključujući u pogledu stranaka koje su institucije za platni promet), visok rizik s obzirom na vrstu (primjerice) stranke, državu, proizvod ili transakciju te kojim se, na toj osnovi, subjektima na koje se primjenjuje Direktiva o pranju novca odobrava ili se od njih zahtijeva da primjenjuju, temeljem svoje vlastite, individualizirane ocjene rizika, odgovarajuće postupke temeljite identifikacije stranaka.

114. Odgovor na pitanje je li nacionalni propis proporcionalan zahtijeva da se odredi razina zaštite koju država članica želi s obzirom na identificiranu razinu rizika pranja novca i financiranja terorizma. Direktivu o pranju novca tumačim u smislu da potvrđuje da države članice mogu odrediti, primjerice, razinu zaštite koja je viša od one koju je odabrao zakonodavac Unije, odrediti druge situacije (visokog) rizika te odobriti ili zahtijevati i druge postupke temeljite identifikacije stranaka osim onih koje su predviđene tom direktivom.

115. Ako to učine, države članice mogu, primjerice, odrediti primjenu posebnih mjera u za to predviđenim situacijama ili subjektima na koje se primjenjuje Direktiva o pranju novca dati diskreciju da primjenjuju, temeljem odgovarajuće ocjene rizika, mjere koje se smatra proporcionalnima riziku koji postoji u takvoj situaciji. U oba slučaja, države članice moraju jamčiti da se postupci proširene temeljite identifikacije stranaka koji se primjenjuju zasnivaju na ocjeni postojanja i razine rizika pranja novca ili financiranja terorizma s obzirom na, ovisno o slučaju, stranku, poslovni odnos, račun, proizvod ili transakciju. Bez takve ocjene, ni država članica ni, gdje je to relevantno, subjekt na kojeg se primjenjuje Direktiva o pranju novca ne mogu u pojedinačnom slučaju odlučiti koje se mjere primjenjuju. Osim toga, ako ne postoji rizik pranja novca ili financiranja terorizma, preventivne radnje ne mogu se poduzeti na tim (zakonitim) osnovama.

116. Ta ocjena rizika mora uzeti u obzir, u najmanju ruku, sve relevantne činjenice koje mogu upućivati na rizik (ili njegovu razinu) jedne od vrsta postupanja koju treba smatrati pranjem novca ili financiranjem terorizma. Takvi rizici (i njihova razina) mogu ovisiti o, između ostalog, strankama, državama, geografskim područjima, proizvodima, uslugama, transakcijama ili kanalima dostave. Stoga može biti potrebno utvrditi, temeljem već dostupnih informacija, (primjerice) tko je uključen u prijenos imovine, porijeklo te imovine, prenesena prava, je li se znalo za kriminalne aktivnosti, stupanj sudjelovanja određenih osoba i subjekata u nabavi, posjedovanju, korištenju ili prijenosu imovine, svrhu transakcija ili odnosa, geografski opseg radnji koje uključuju imovinu, vrijednost imovine ili transakcije koja uključuje tu imovinu, ili regularnost ili trajanje poslovnog odnosa.

117. Takva ocjena omogućuje da se u općim i u pojedinačnim slučajevima odluči kako upravljati rizikom putem usvajanja odgovarajućih mjera. Pri odabiru takvih mjera potrebno je (i za države članice i za subjekte na koje se primjenjuje Direktiva o pranju novca, gdje je to relevantno) ocijeniti u kojoj se mjeri percipiranim rizikom već upravlja te odrediti razinu zaštite koja je već osigurana drugim mjerama, uključujući one koje se temelje na Direktivi o pranju novca, Direktivi o platnim uslugama i drugom zakonodavstvu Unije (ili nacionalnom zakonodavstvu). Malo je vjerojatno da se samo jednom mjerom temeljite identifikacije stranaka ili drugom mjerom može eliminirati sav rizik pranja novca ili financiranja terorizma. Umjesto toga, zakonodavstvom Unije se upućuje da države članice moraju usvojiti više različitih vrsta odgovora na takve rizike.

118. Osim toga, pitanje proporcionalnosti nacionalnog propisa ovisit će i o stupnju u kojem mjere temeljite identifikacije stranaka koje su njime predviđene zadiru u druga zaštićena prava i interese temeljem prava Unije, kao što je zaštita osobnih podataka (članak 8. Povelje) i načelo slobodnog tržišnog natjecanja između subjekata koji posluju na istom tržištu. Njihovi ciljevi moraju biti uravnoteženi s drugim takvim legitimnim interesima.

119. Naposljetku, pitanje proporcionalnosti nacionalnog propisa ovisi o tome postoje li alternativni, manje restriktivni načini postizanja iste razine zaštite. Stoga, umjesto sveobuhvatnog propisa kojim se pretpostavlja da slanje sredstava u inozemstvo uvijek predstavlja visok rizik(54), propis u kojem se pravi razlika između država primateljica (s obzirom na rizik koji predstavlja slanje novca u tu državu) ili se zahtijeva od subjekata na koje se primjenjuje Direktiva o pranju novca da prave tu razliku, može biti manje restriktivan, a opet se njime može ostvariti razina zaštite koju država članica želi.

 Postupci temeljite identifikacije stranaka i zaštita osobnih podataka (pitanje 3. a. i b.)

120. Pitanjem 3. b. sud koji je uputio zahtjev u biti pita zabranjuje li Direktiva o osobnim podacima državama članicama da zahtijevaju od institucija za platni promet da podatke o identitetu svojih stranaka pruže kreditnim institucijama, koje su s njima u izravnom tržišnom natjecanju, u kontekstu proširenih postupaka temeljite identifikacije koje potonje primjenjuju. Pitanje 3. a. je slično, ali se ne odnosi ni na jednu određenu odredbu prava Unije ni na konkurentski odnos između institucija za platni promet i kreditnih institucija (međutim, odnosi se na podatke o primateljima sredstava prenesenih putem računa društva Safe).

121. Određene su se sumnje pojavile o tome je li treće pitanje dopušteno jer banka BBVA inzistira na tome da nikad nije tražila osobne podatke o strankama društva Safe ili o primateljima prenesenih sredstava; tražila je samo informacije u pogledu zastupnika koji su djelovali u ime društva Safe te koji su koristili njegove račune.

122. Ako su tvrdnje banke BBVA o činjeničnom stanju točne i odgovaraju onome što se dogodilo u sporu između drugih dviju banaka i društva Safe, treće pitanje bi se doista činilo nevažnim za rješavanje spora u glavnom postupku. Međutim, ustaljena je sudska praksa da nije na Sudu da utvrđuje i ocjenjuje činjenično stanje koje je dovelo do spora. Ta je zadaća ovlast nacionalnih sudova(55) te je njihova nadležnost u tom pogledu pitanje nacionalnog prava. Zato ću na treće pitanje odgovoriti u okviru mogućeg.

123. Moguće je da subjekti na koje se primjenjuje Direktiva o pranju novca, kao što su kreditne institucije i institucije za platni promet, moraju prikupiti i provjeriti podatke koji se odnose na barem njihove vlastite stranke bilo temeljem Direktive o pranju novca ili, ako podliježu strožim odredbama koje dopušta članak 5. te direktive, temeljem drugih pravila nacionalnog prava koja su u skladu s pravom Unije. Ako to uključuje postupanje s osobnim podacima koji spadaju u područje primjene Direktive o osobnim podacima (Direktiva o pranju novca u tom pogledu nije veoma precizna), načelno se primjenjuju zahtjevi iz obiju direktiva. To je u uvodnoj izjavi 33. u preambuli Direktive o pranju novca potvrđeno u pogledu objavljivanja informacija u skladu s člankom 28. Isto je potvrđeno i u uvodnoj izjavi 48., koja se odnosi na poštovanje temeljnih prava te, stoga, i na zaštitu osobnih podataka u skladu s člankom 8. Povelje.

124. Ne vidim osnovu da se pojam „potrošač“ bilo iz članka 8. stavka 1. točke (a)(56) bilo iz članka 13. tumači u smislu da se odnosi i na stranku (ili stranke) stranke subjekta na kojeg primjenjuje Direktiva o pranju novca. Te se odredbe, u biti, odnose na odnos između subjekta na kojeg se primjenjuje ta direktiva i njegove stranke (ili stranaka) te na transakcije koje su izvršene u kontekstu tog odnosa. Naravno, točno je da su u članku 13. stavku 4. točki (c) navedene mjere za utvrđivanje izvora bogatstva i sredstava povezanih s poslovnim odnosom ili transakcijom s politički izloženim osobama koje prebivaju u drugoj državi članici ili u trećoj zemlji. Međutim, u zahtjevu za prethodnu odluku ništa ne upućuje da je to ovdje slučaj.

125. S obzirom na to, smatram da se Direktivom o pranju novca nužno ne zabranjuju nacionalni propisi koji od subjekata na koje se primjenjuje ta direktiva zahtijevaju, ili im odobravaju da, kad je to opravdano, prikupljaju informacije o strankama svoje stranke. Informacije o tim strankama mogu biti relevantne za ocjenu predstavljaju li stranka subjekta na kojeg se primjenjuje Direktiva o pranju novca, njezine transakcije i poslovni odnosi rizik pranja novca i financiranja terorizma.

126. Stoga, ne prihvaćam da subjekt na kojeg se primjenjuje Direktiva o pranju novca prema toj direktivi nikad ne bi bio ovlašten ili obvezan temeljem nacionalnog prava tražiti informacije o strankama vlastitih stranaka kako bi spriječio pranje novca ili financiranje terorizma. Ne čini se ni da je Direktivom o osobnim podacima, osobito člankom 7., obrada osobnih podataka zabranjena u takvim okolnostima.

127. Međutim, takvi nacionalni propisi moraju biti u skladu i s drugim obvezama te države članice temeljem prava Unije, uključujući zahtjeve iz Direktive o osobnim podacima, članak 8. i članak 52. stavak 1. Povelje.

 Zaključak

128. S obzirom na sva navedena razmatranja, predlažem da Sud na pitanja koja je uputio Audiencia Provincial de Barcelona (Španjolska) odgovori na sljedeći način:

–        Neovisno o odstupanju iz članka 11. stavka 1., u člancima 7. i 13. Direktive 2005/60/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 26. listopada 2005. o sprečavanju korištenja financijskog sustava u svrhu pranja novca i financiranja terorizma od država članica se zahtijeva da osiguraju da subjekti na koje se primjenjuje ta direktiva, u situacijama koje uključuju stranke koje su i same subjekti na koje se primjenjuje ta direktiva, primjenjuju (i) standardne postupke temeljite identifikacije stranaka u skladu s člankom 8. i člankom 9. stavkom 1. ako postoji sumnja na pranje novca ili financiranje terorizma u smislu članka 7. točke (c) te (ii) proširene postupke temeljite identifikacije stranaka u skladu s člankom 13. u situacijama predviđenima tom odredbom.

–        „Sumnja na pranje novca ili financiranje terorizma“ u smislu članka 7. točke (c) Direktive 2005/60/EZ osobito se javlja kada, uzimajući u obzir individualne okolnosti stranke i njezinih transakcija (uključujući u pogledu korištenja i upravljanja njezinim računom (računima)), postoje provjerljivi razlozi koji upućuju da rizik pranja novca ili financiranja terorizma postoji ili da će se pojaviti u pogledu nje. Članak 11. stavak 1. ne odstupa od članka 7. točke (c). Neovisno o bilo kojem odstupanju, izuzeću ili pragu te, stoga, neovisno o tome je li stranka subjekt na kojeg se primjenjuje Direktiva o pranju novca, člankom 7. točkom (c) predviđa se da su postupci temeljite identifikacije stranaka obvezni uvijek kada postoji sumnja na pranje novca ili financiranje terorizma. Dakle, ako takva sumnja postoji, državi članici je zabranjeno dopustiti ili zahtijevati primjenu pojednostavljenih postupaka temeljite identifikacije stranaka.

–        Činjenica da je i sama stranka subjekt na kojeg se primjenjuje Direktiva 2005/60/EZ ne znači da država članica ne smije zahtijevati primjenu proširenih postupaka temeljite identifikacije stranaka u smislu članka 13. te direktive u pogledu te stranke ako, unatoč već postojećim jamstvima iz Direktive 2005/60/EZ i drugog zakonodavstva Unije, postoji veći rizik pranja novca i financiranja terorizma kako je predviđeno tom odredbom. Članak 11. od standardnih postupaka temeljite identifikacije stranaka odstupa samo u situacijama nižeg rizika. Budući da se ne odnosi na članak 13., nema utjecaja na temeljitu identifikaciju stranaka koja se zahtijeva kada postoji veći rizik.

–        Čak i ako su države članice ispravno prenijele članke 7., 11. i 13. Direktive 2005/60/EZ u nacionalno pravo, člankom 5. im se dopušta da donesu ili drže na snazi strože odredbe kojima je cilj osnažiti borbu protiv pranja novca ili financiranja terorizma te se potvrđuje da je Direktivom o pranju novca predviđena samo minimalna razina usklađenja. Područje primjene članka 5. Direktive 2005/60/EZ nije ograničeno samo na odredbe poglavlja II. („Temeljita identifikacija stranaka“) te direktive. Država članica, dakle, može predvidjeti da kreditna institucija mora primijeniti postupke temeljite identifikacije stranaka u odnosu na instituciju za platni promet čak i ako su uvjeti iz članka 11. stavka 1. ispunjeni te u situacijama osim onih navedenih u člancima 7. i 13., ako je to opravdano i na druge načine sukladno pravu Unije.

–        Kada države članice djeluju u okviru slobode koju im ostavlja članak 5. Direktive, svejedno moraju tu ovlast izvršavati u skladu s pravom Unije, osobito s temeljnim slobodama koje jamče Ugovori. Ako (kao što je ovdje slučaj) pravo Unije nije u potpunosti usklađeno, nacionalno zakonodavstvo kojim se ograničavaju temeljne slobode može biti opravdano jer ispunjava prevladavajući uvjet povezan s javnim interesom, u mjeri u kojoj je prikladno osigurati ostvarenje cilja koji to zakonodavstvo ima te ako ono ne prekoračuje ono što je za to nužno.

–        Odgovor na pitanje je li nacionalni propis proporcionalan zahtijeva da se odredi razina zaštite koju država članica želi s obzirom na identificiranu razinu rizika pranja novca i financiranja terorizma. Države članice mogu odrediti razinu zaštite koja je viša od one koju je odabrao zakonodavac Unije, odrediti druge situacije (visokog) rizika te odobriti ili zahtijevati i druge postupke temeljite identifikacije stranaka. Države članice moraju jamčiti da se postupci proširene temeljite identifikacije stranaka koji se primjenjuju zasnivaju na ocjeni postojanja i razine rizika pranja novca ili financiranja terorizma s obzirom na, ovisno o slučaju, stranku, poslovni odnos, račun, proizvod ili transakciju. Pri odabiru mjera koje će se primijeniti, potrebno je (i za države članice i za subjekte na koje se primjenjuje Direktiva o pranju novca, gdje je to relevantno) ocijeniti u kojoj se mjeri percipiranim rizikom već upravlja te odrediti razinu zaštite koja je već osigurana drugim mjerama, uključujući one koje se temelje na Direktivi 2005/60, Direktivi 2007/64/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 13. studenoga 2007. o platnim uslugama na unutarnjem tržištu i na drugom zakonodavstvu Unije (ili nacionalnom zakonodavstvu). Pitanje proporcionalnosti nacionalnog propisa ovisit će i o stupnju u kojem mjere temeljite identifikacije stranaka koje su njime predviđene zadiru u druga zaštićena prava i interese temeljem prava Unije, kao što je zaštita osobnih podataka (članak 8. Povelje Europske unije o temeljnim pravima) i načelo slobodnog tržišnog natjecanja između subjekata koji posluju na istom tržištu. Naposljetku, pitanje proporcionalnosti nacionalnog propisa ovisi o tome postoje li alternativni, manje restriktivni načini postizanja iste razine zaštite.

–        Subjekti na koje se primjenjuje Direktiva 2005/60/EZ ne smiju dovesti u pitanje zadaće nadzora koje nadležna tijela temeljem članka 21. Direktive 2007/64 izvršavaju nad institucijama za platni promet da bi provjerila usklađenost s odredbama glave II. („Pružatelji platnih usluga“) iz potonje direktive. Iako ta tijela mogu, u odgovarajućim okolnostima, temeljem potonje direktive zastupnicima, podružnici ili samoj instituciji za platni promet odbiti upis u registar, takve ovlasti postoje usporedno s preventivnim mjerama koje subjekti na koje se primjenjuje Direktiva o pranju novca trebaju primijeniti i nadzornim ovlastima nadležnih tijela temeljem Direktive 2005/60.

–        Direktivom 2005/60/EZ o pranju novca nužno se ne zabranjuju nacionalni propisi koji od subjekata na koje se primjenjuje ta direktiva zahtijevaju, ili im odobravaju da, kad je to opravdano, prikupljaju informacije o strankama svoje stranke. Međutim, takvi nacionalni propisi moraju biti u skladu i s drugim obvezama te države članice temeljem prava Unije, uključujući zahtjeve iz Direktive 95/46/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 24. listopada 1995. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom protoku takvih podataka, članak 8. i članak 52. stavak 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima.

1 – Izvorni jezik: engleski

2 – Za definicije „kreditne institucije“ i „institucije za platni promet“ prema relevantnom pravu Unije vidjeti t. 16., 17. i 44. u nastavku.

3 – Direktiva 2005/60/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 26. listopada 2005. o sprečavanju korištenja financijskog sustava u svrhu pranja novca i financiranja terorizma (SL 2005., L 309, str. 15.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 9., svezak 2., str. 116.), kako je zadnje izmijenjena Direktivom 2010/78/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 24. studenoga 2010. (SL 2010., L 331, str. 120.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 4., str. 277.)

4 – Direktiva 95/46/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 24. listopada 1995. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom protoku takvih podataka (SL 1995., L 281, str. 31.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 7., str. 88.), kako je u određenim aspektima izmijenjena Uredbom (EZ) br. 1882/2003 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. rujna 2003. (SL 2003., L 284, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 16., str. 96.)

5 – Direktiva 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća („Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi“) (SL 2005., L 149, str. 22.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 8., str. 101.)

6 – Direktiva 2007/64/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 13. studenoga 2007. o platnim uslugama na unutarnjem tržištu i o izmjeni direktiva 97/7/EZ, 2002/65/EZ, 2005/60/EZ i 2006/48/EZ te stavljanju izvan snage Direktive 97/5/EZ (SL 2007., L 319, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 10., svezak 2., str. 172.), kako je izmijenjena.

7 – Vidjeti t. 72. u nastavku.

8 – Postoji novija verzija iz veljače 2012.: Međunarodni standardi o sprečavanju pranja novca i financiranja terorizma te širenja oružja: preporuke FATF‑a (u daljnjem tekstu: preporuke FATF‑a iz 2012.). Obje su verzije dostupne na internetskoj stranici FATF‑a: http://www.fatf‑gafi.org/.

9 – Vidjeti t. 29. u nastavku.

10 – Direktiva 2000/12/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 20. ožujka 2000. o početku poslovanja i obavljanju djelatnosti kreditnih institucija (SL 2000., L 126, str. 1.) [neslužbeni prijevod], kako je izmijenjena.

11 – Direktiva 2006/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 14. lipnja 2006. o osnivanju i obavljanju djelatnosti kreditnih institucija (SL 2006., L 177, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 8., str. 58.). Tom je direktivom stavljena izvan snage Direktiva 2000/12.

12 – Vidjeti t. 44. u nastavku.

13 – Puna definicija „platne institucije“ nalazi se u članku 4. stavku 4. Direktive o platnim uslugama: vidjeti t. 44. u nastavku.

14 – Također vidjeti t. 29. u nastavku.

15 – Provedbena pravila usvojena su Direktivom Komisije 2006/70/EZ od 1. kolovoza 2006. o utvrđivanju provedbenih mjera za Direktivu 2005/60/EZ Europskog parlamenta i Vijeća u vezi s definicijom „politički izložene osobe“ i tehničkim kriterijima za postupke pojednostavljene temeljite identifikacije stranaka i za oslobođenje na temelju financijske djelatnosti koja se provodila povremeno ili u vrlo ograničenom opsegu (SL 2006., L 214, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 9., svezak 2., str. 140.). Iako su tom direktivom predviđene mjere u pogledu, između ostalog, tehničkih kriterija za procjenu predstavljaju li određene situacije nizak rizik pranja novca ili financiranja terorizma iz članka 11. stavaka 2. i 5. Direktive o pranju novca, ona ih ne predviđa u odnosu na situacije iz članka 11. stavka 1.

16 – Vidjeti t. 32. u nastavku.

17 – Vidjeti članak 2. točku (c) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

18 – Članak 10. odnosi se na pojednostavljene postupke, ali u pogledu proizvoda ili transakcija.

19 – Odnosno, kreditne institucije i financijske institucije kako su navedene u članku 2. stavku 1. točkama (1) i (2) Direktive o pranju novca.

20 – Vidjeti preporuke FATF‑a iz 2003. (uvod, bilješka 1) i preporuke FATF‑a iz 2012. (uvod, str. 7.). Komisija je navedena kao jedan od članova FATF‑a.

21 – Vidjeti, primjerice, presudu od 25. travnja 2013., Jyske Bank Gibraltar, C‑212/11, EU:C:2013:270 (u daljnjem tekstu: presuda Jyske Bank Gibraltar), t. 46. i 63.

22 – Vidjeti gornju t. 7.

23 – Vidjeti presudu Jyske Bank Gibraltar, t. 38. i navedenu sudsku praksu.

24 – Članak 2. točka (a) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi

25 – Presuda od 3. listopada 2013., Zentrale zur Bekämpfung unlauteren Wettbewerbs, C‑59/12, EU:C:2013:634, t. 33.

26 – Vidjeti, primjerice, članak 8. stavak 2., članak 34. stavak 1. Direktive o pranju novca te uvodne izjave 22. i 24. u njezinoj preambuli.

27 – Mogu postojati i druge situacije u kojima se smatra da je takav rizik prisutan.

28 – Kao što su članak 22. stavak 1. točka (a), članci 24. i 27.

29 – Ističem da, iako se čini da u Direktivi o pranju novca pojam „proizvod“ nije definiran, iz konteksta u kojem se on koristi može se zaključiti da obuhvaća različite financijske i poslovne ponude.

30 – Također vidjeti 9. napomenu o tumačenju preporuke 5. preporuka FATF‑a iz 2003.

31 – Također vidjeti 10. napomenu o tumačenju preporuke 5. preporuka FATF‑a iz 2003.

32 – Vidjeti uvodne izjave 22. i 24. u preambuli Direktive o pranju novca. Također vidjeti preporuku 1. preporuka FATF‑a iz 2012.

33 – Vidjeti, primjerice, članke 17. i 21. Direktive o platnim uslugama.

34 – Primjerice, drugo zakonodavstvo povezano s borbom protiv pranja novca i financiranja turizma uključuje: Uredbu (EZ) br. 1781/2006 od 15. studenoga 2006. o podacima o uplatitelju koji su priloženi uz prijenose financijskih sredstava (SL 2006., L 345, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 8., str. 131.); Uredbu (EZ) br. 1889/2005 od 26. listopada 2005. o kontrolama gotovine koja se unosi u Zajednicu ili iznosi iz Zajednice (SL 2005., L 309, str. 9.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 224.); Uredbu (EZ) br. 2580/2001 od 27. prosinca 2001. o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma (SL 2001., L 344, str. 70.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 1., str. 5.).

35 – FATF je također zauzeo stajalište da pristup temeljen na ocjeni rizika nije savršen te da su moguće situacije u kojima je institucija poduzela sve razumne mjere da bi se rizik identificirao i umanjio a da se ona i dalje koristi za pranje novca i financiranje terorizma. Vidjeti FATF, Guidance for a Risk‑Based Approach – The Banking Sector (listopad 2014.), t. 10.

36 – Ta je okolnost bila osnova prijedloga Europskog parlamenta da (sadašnji) članak 7. točku (c) isključi iz odstupanja: vidjeti Izvješće o Prijedlogu direktive Europskog parlamenta i Vijeća o sprečavanju korištenja financijskog sustava u svrhu pranja novca, uključujući financiranje terorizma (COM(2004)0448 – C6-0143/2004 – 2004/0137(COD)), str. 43.

37 – To je u skladu i s preporukama FATF‑a iz 2003. U 13. napomeni o tumačenju preporuke 5. navedeno je da „[p]ojednostavnjeni postupci [temeljite identifikacije stranaka] nisu prihvatljivi kada postoji sumnja na pranje novca ili financiranje terorizma ili kada se radi o okolnostima većeg rizika“. Također vidjeti 2. napomenu o tumačenju preporuke 1. preporuka FATF‑a iz 2012.

38 – Točno je da države članice moraju predvidjeti slične obveze u situacijama osim onih navedenih u stavcima 2. do 4., koje predstavljaju visok rizik pranja novca ili financiranja terorizma te koje ispunjavaju tehničke kriterije utvrđene u Komisijinim provedbenim mjerama donesenima temeljem članka 40. stavka 1. točke (c). Koliko ja vidim, takve provedbene mjere još nisu usvojene.

39 – Vidjeti gornju t. 54.

40 – Presuda Jyske Bank Gibraltar, t. 61.

41 – Vidjeti presudu Jyske Bank Gibraltar, t. 61.

42 – Vidjeti t. 108. do 119. u nastavku.

43 – Vidjeti članak 21. Direktive o platnim uslugama.

44 – Također vidjeti uvodnu izjavu 10. u preambuli Direktive o pranju novca.

45 – Mišljenje nezavisnog odvjetnika Bota u predmetu Jyske Bank Gibraltar, C‑212/11, EU:C:2012:607, t. 61.

46 – Ta glava uključuje članak 17. stavak 1. Direktive o platnim uslugama.

47 – Vidjeti članak 17. stavak 6. Direktive o platnim uslugama.

48 – Vidjeti gornje t. 81. i 82.

49 – Vidjeti, primjerice, presudu od 22. listopada 2009., Komisija/Potugal, C‑438/08, EU:C:2009:651, t. 27. i navedenu sudsku praksu.

50 – Presuda Jyske Bank Gibraltar, t. 49., u vezi s t. 59. i 60.

51 – Presuda Jyske Bank Gibraltar, t. 57. do 60. (te, osobito, sudska praksa navedena u t. 60.).

52 – Presuda Jyske Bank Gibraltar, t. 62. do 64. i t. 85. te navedena sudska praksa

53 – Presuda Jyske Bank Gibraltar, t. 66. i navedena sudska praksa

54 – Napomena o tumačenju 15., zajedno s napomenom o tumačenju 14., preporuka FATF‑a iz 2012. sadrži primjere koji pružaju smjernice o tome što ukazuje na postojanje visokog rizika. Međutim, u tekstu napomene 14. izričito stoji da ti primjeri ne moraju biti relevantni u svim okolnostima. Pod točkom (c) navedeni su: privatno bankarstvo, anonimne transakcije, poslovni odnosi ili transakcije bez osobnog kontakta, uplate primljene od nepoznatih ili nepovezanih trećih strana.

55 – Vidjeti, primjerice, presudu od 15. rujna 2011., Accor, C‑310/09, EU:C:2011:581, t. 37. i navedenu sudsku praksu te presudu od 21. veljače 2013., ProRail, C‑332/11, EU:C:2013:87, t. 30. i navedenu sudsku praksu.

56 – S obzirom na to, prihvaćam da se ta odredba treba tumačiti na način da obuhvaća i sve one čiji postupci, kada djeluju u svojstvu zastupnika, čine odgovornim subjekt u čije ime djeluju. Članak 9. stavak 4., koji se odnosi na transakcije koje provodi „stranka ili koje se provode u njezino ime“, potvrđuje takvo tumačenje članka 8. stavka 1. točke (a). To je tumačenje u skladu i s preporukom 5. preporuka FATF‑a iz 2003. i njihovom 4. napomenom o tumačenju, prema kojoj, ako je stranka pravna osoba, postupak temeljite identifikacije koji obuhvaća njezinu identifikaciju i provjeru njezina identiteta uključuje obvezu da se „[p]rovjeri da svaka osoba koja tvrdi da djeluje u ime stranke ima za to odobrenje te da se ta osoba identificira“. Također vidjeti 4. napomenu o tumačenju preporuke 10. preporuka FATF‑a iz 2012.