MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
MELCHIORA WATHELETA
od 22. siječnja 2015.(1)
Predmet C‑519/13
Alpha Bank Cyprus Ltd
protiv
Senha Dau Sija,
Alpha Panareti Public Ltd,
Susan Towson,
Stewarta Cresswella,
Gillian Cresswell,
Julie Gaskell,
Petera Gaskella,
Richarda Wernhama,
Tracy Wernham,
Joanne Zorani,
Richarda Simpsona
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Anotato Dikastirio Kyprou (Cipar))
„Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Dostava sudskih i izvansudskih pismena u građanskim ili trgovačkim stvarima – Uredba (EZ) br. 1393/2007 – Članak 8. – Odbijanje primitka pismena – Zahtjev za dostavu obrasca iz Priloga II. Uredbi koji ima za cilj obavijestiti adresata o njegovu pravu da odbije primitak pismena – Valjanost dostave u slučaju nekorištenja obrasca – Mogućnost naknadne dostave preko adresatova odvjetnika“
I – Uvod
1. Zahtjev za prethodnu odluku podnesen je u okviru sedam sporova, koji se odnose na preostali iznos hipotekarnoga kredita, između društva Alpha Bank Cyprus Ltd (u daljnjem tekstu: Alpha Bank), društva koje se bavi bankarskim djelatnostima, s jedne strane, i kupaca nekretnina kao i društva Alpha Panareti Public Ltd, koje je bilo kreditni jamac, s druge strane(2).
2. Taj zahtjev odnosi se na tumačenje članka 8. Uredbe (EZ) br. 1393/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 13. studenoga 2007. o dostavi, u državama članicama, sudskih i izvansudskih pismena u građanskim ili trgovačkim stvarima („dostava pismena”) i o stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EZ) br. 1348/2000(3).
3. Članak 8. te uredbe naslovljen „Odbijanje primitka pismena“ propisuje da se adresata pismena mora obavijestiti „korištenjem standardnog obrasca iz Priloga II. [Uredbi]“ da može odbiti dostavu tog pismena ako pismeno nije napisano na određenom jeziku ili se u njegovu prilogu ne nalazi prijevod tom jeziku.
4. Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se osobito na to je li standardni obrazac obvezan ili nije te na posljedice njegova nekorištenja na dostavu pismena.
II – Uredba br. 1393/2007
5. Članak 8. navedene uredbe, naslovljen „Odbijanje primitka pismena“, određuje:
„1. Tijelo za zaprimanje, korištenjem standardnog obrasca iz Priloga II., obavješćuje adresata da može odbiti primitak pismena koje se dostavlja u vrijeme dostave ili njegovim vraćanjem tijelu za zaprimanje u roku od tjedan dana, ako pismeno nije napisano, ili se u njegovom prilogu ne nalazi prijevod, na jednom od sljedećih jezika:
(a) na jeziku koji adresat razumije; ili
(b) službenom jeziku države članice primateljice ili, ako postoji više službenih jezika u toj državi članici, službenom jeziku ili na jednome od službenih jezika mjesta u kojem se obavlja dostava.
2. Ako je tijelo za zaprimanje obaviješteno da adresat odbija primitak pismena koje se dostavlja u skladu sa stavkom 1., o tome odmah obavješćuje tijelo za slanje putem potvrde iz članka 10. i vraća zahtjev i pismeno za koje se zahtijeva prijevod.
3. Ako je adresat odbio primiti pismeno u skladu sa stavkom 1., dostava pismena se može ispraviti putem dostave adresatu u skladu s odredbama ove Uredbe o pismenu u čijem prilogu se nalazi prijevod na jezik naveden u stavku 1. U tom slučaju, datum dostave pismena je datum na koji je pismeno u čijem prilogu se nalazi prijevod dostavljeno u skladu s propisima države članice primateljice. Međutim, ako se u skladu s pravom države članice, pismeno mora dostaviti u određenom roku, datum koji će se uzeti u obzir u pogledu podnositelja zahtjeva je datum dostave prvog pismena utvrđen u skladu s člankom 9. stavkom 2.
[…]“
III – Glavni postupak i prethodna pitanja
6. U sedam žalbenih postupaka pred sudom koji je uputio zahtjev tuženici su, s jedne strane, kupci nekretnina koje su smještene na području Republike Cipra i, s druge strane, prodavatelj tih nekretnina društvo Alpha Panareti Public Ltd(4). Nekretnine su stečene putem hipotekarnoga kredita koji je odobrilo društvo Alpha Bank, koje je kupce kao i prodavača, to jest društvo Alpha Panareti Public Ltd koje je bilo kreditni jamac, pred ciparskim sudovima tužilo radi naplate preostalog iznosa hipotekarnoga kredita.
7. S obzirom na to da su kupci(5) imali trajno boravište u inozemstvu, društvu Alpha Bank je, slijedom zahtjeva ex parte(6), u svakom od prvostupanjskih postupaka izdano rješenje kojim se dopušta dostava izvan geografskog područja nadležnosti suda ovjerene preslike akta kojim se pokreće postupak(7) i obavijesti pridružene aktu kojim se pokreće postupak(8) kao i njihovih prijevoda (u daljnjem tekstu: sporno rješenje). Osim toga, svako od tih spornih rješenja predviđalo je da se dostava navedenih dokumenata obavlja prema propisima predviđenim Uredbom br. 1393/2007.
8. Svakom kupcu u Englesku su bili dostavljeni sljedeći dokumenti:
– ovjerena preslika akta kojim se pokreće postupak i „obavijest“ pridružena pismenu, na grčkom i engleskom jeziku;
– ovjerena preslika spornog rješenja, samo na grčkom jeziku i
– ovjerena preslika izjave pod prisegom prevoditeljice o istovjetnosti prijevoda s izvornim dokumentima.
9. Tuženici su u svakom od sedam sporova u prvom stupnju izjavili da će uvjetno sudjelovati u postupku i podnijeli su zahtjev za poništenje ili proglašenje nevaljanosti spornih rješenja kao i samih dostava. Tvrdili su da su temeljem Uredbe br. 1393/2007 i ciparskog Zakona o građanskom postupku trebali biti dostavljeni i ostali dokumenti, to jest za svaku tužbu:
– preslika zahtjeva ex parte;
– prijevod spornoga rješenja na engleski jezik;
– standardni obrazac iz Priloga II. Uredbi br. 1393/2007 u skladu s člankom 8. navedene uredbe i
– dopis koji objašnjava koji se dokumenti trebaju dostaviti.
10. Društvo Alpha Bank je pred prvostupanjskim sudom tvrdilo da se tuženici, s obzirom na to da su saznali za postojanje tužbe i njezina predmeta kao i za rokove koji se na njih primjenjuju, nisu mogli pozvati na nepravilnost dostave. Prema mišljenju društva Alpha Bank, zahtjevi tuženikâ da se dostava poništi predstavljaju njihov pokušaj da izbjegnu dostavu.
11. Prvostupanjski sud je u svih sedam postupaka prihvatio zahtjeve tuženikâ. Taj je sud presudio da propust dostave nužnih dokumenata i prijevoda na engleski jezik, osobito prijevoda spornih rješenja, predstavlja povredu ciparskog Zakona o građanskom postupku kao i Uredbe br. 1393/2007 jer je time adresatu dokumenata onemogućeno da sazna njihov sadržaj. Prvostupanjski sud je također presudio da je došlo do povrede te uredbe time što se tuženicima nije dostavio standardni obrazac iz Priloga II. istoj uredbi, koji bi ih obavijestio o njihovu pravu da odbiju primitak spornog rješenja na grčkom jeziku ako se u njegovu prilogu ne nalazi potreban prijevod na engleski jezik. Prvostupanjski je sud, na tim osnovama, u svakom postupku poništio dostavu akta kojim se pokreće postupak i „obavijesti“ pridružene pismenu kao i spornog rješenja.
12. Društvo Alpha Bank je pred sudom koji je uputio zahtjev podnijelo žalbu protiv svake od sedam presuda.
13. Sud koji je uputio zahtjev presudio je posebnom presudom da su dijelovi sedam presuda prvostupanjskog suda koji poništavaju dostavu zbog povreda nacionalnog prava zahvaćeni pogreškom koja se tiče prava jer je u okolnostima iz glavnog postupka takav propust bilo moguće ispraviti, u skladu s duhom Uredbe br. 1393/2007. Taj sud navodi da „unatoč brojnim problemima koji su utvrđeni u načinu na koji je izvršena dostava, iz dokumenata poslanih za dostavu ne proizlazi da su tuženici bili stvarno u zabludi jer su se na vrijeme pojavili pred sudom. Osim toga tuženici nisu mogli izrijekom navesti svoju navodnu zabludu, niti, što je još važnije, posljedice koje je za njih imala eventualna zabluda“.
14. Sud koji je uputio zahtjev naveo je da će on poništiti dostavu samo ako Sud presudi da je dostava korištenjem standardnog obrasca iz Priloga II. Uredbi br. 1393/2007 potrebna u svim slučajevima dostave na osnovi navedene uredbe i da eventualni propust dostave tog obrasca ne može biti ispravljen i dovodi do nevaljanosti dostave u cijelosti.
15. U tom je kontekstu Anotato Dikastirio Kyprou (Cipar) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Je li dostava putem standardnog obrasca iz Uredbe br. 1393/2007 potrebna u svakom slučaju ili su dopuštene iznimke?
2. Ako je spomenuta dostava potrebna u svakom slučaju, je li u ovom slučaju njezino propuštanje razlog nevaljanosti dostave u cijelosti?
3. U slučaju negativnog odgovora, je li u skladu s Uredbom br. 1393/2007 moguća dostava odvjetniku tuženikâ koji su prihvatili uvjetno sudjelovati u postupku, a koji se prema klijentima obvezao na primanje predmetne dostave ili je potrebna nova dostava u skladu s postupkom predviđenim Uredbom br. 1393/2007?“
IV – Postupak pred Sudom
16. Društvo Alpha Bank, tuženici, ciparska, njemačka, grčka, španjolska i austrijska vlada kao i Europska komisija podnijeli su pismena očitovanja. Društvo Alpha Bank, tuženici, ciparska, njemačka i španjolska vlada kao i Komisija za vrijeme rasprave održane 27. studenoga 2014. iznijeli su usmena očitovanja.
V – Analiza
A – Prvo prethodno pitanje
1. Argumentacija stranaka
17. Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita mora li se članak 8. Uredbe br. 1393/2007 tumačiti na način da tijelo za zaprimanje(9) mora sustavno koristiti standardni obrazac iz Priloga II. toj uredbi prigodom dostave adresatu pismena koje se dostavlja.
18. Tuženici smatraju da Uredba br. 1393/2007 ne sadrži nijednu iznimku od prava na primitak standardnog obrasca iz njezina Priloga II. Oni ističu da je zakonodavac Europske unije namjerno propisao taj obrazac kako bi jamčio i štitio temeljna prava adresata na obaviještenost i na pravičan postupak. Nasuprot tomu društvo Alpha Bank smatra da standardni obrazac u pitanju uopće nije potreban ako je akt kojim se pokreće postupak bio preveden na jezik tijela za zaprimanje.
19. Grčka vlada smatra da ni članak 8. ni ikoji drugi članak Uredbe br. 1393/2007 ne propisuju iznimku koja bi omogućavala tijelu za zaprimanje da se oslobodi od korištenja standardnog obrasca koje određuje članak 8. stavak 1. Uredbe. Prema mišljenju španjolske vlade, tekst Uredbe (EZ) br. 1393/2007 ne dopušta nikakvu sumnju. Naime, članak 8. zahtijeva da se obavijesti koje on propisuje prosljeđuju korištenjem standardnog obrasca iz Priloga II. navedenoj uredbi. Austrijska vlada također smatra da je dostava standardnog obrasca potrebna u svakom slučaju.
20. Prema mišljenju ciparske vlade, iako je, a priori, korištenje standardnog obrasca iz Priloga II. Uredbi br. 1393/2007 obvezno u svakom slučaju dostave sudskog pismena, čini se, međutim, da je Sud stvorio iznimku od te opće obveze u presudi Weiss und Partner (C‑14/07, EU:C:2008:264), kad je adresat upoznat sa sadržajem dostavljenog pismena.
21. Prema mišljenju Komisije standardni obrazac u pitanju ima obavještajnu svrhu i potreban je u svakom slučaju u kojem se sudsko pismeno dostavlja na jeziku koji tuženi ne razumije. Posljedično, Komisija smatra da, ako je pismeno dostavljeno na jednom od jezika iz članka 8. stavka 1. Uredbe br. 1393/2007, standardni obrazac gubi svoju svrhu i njegovo korištenje nije potrebno. Komisija također dodaje da u ovom slučaju adresat ne bi imao pravo odbiti primitak pismena da je prigodom dostave bio pridružen standardni obrazac.
22. Prema mišljenju njemačke vlade, tijelo za zaprimanje mora pridružiti standardni obrazac iz Priloga II. Uredbi br. 1393/2007 samo kada pismeno u smislu članka 8. stavka 1. te uredbe nije prevedeno na jedan od jezika navedenih u članku 8. stavku 1. točkama (a) i (b) spomenute uredbe. Naime, obveza obavještavanja koju određuje članak 8. stavak 1. predstavlja obvezu „posebnog ispitivanja koje izvršava tijelo za zaprimanje“, koje obavlja vlastitu provjeru na temelju stručnog znanja koje ima kao tijelo ili sud. Ta vlada posljedično smatra da tijelo za zaprimanje treba u svakom slučaju provjeriti mora li adresat iz članka 8. stavka 1. Uredbe br. 1393/2007 biti obaviješten o svojem pravu da odbije primitak pismena posredstvom standardnog obrasca. Ona smatra da sporno rješenje predstavlja pismeno u smislu članka 8. stavka 1. Uredbe br. 1393/2007 jer ako ne postoji prijevod, nije moguće isključiti da njegov sadržaj nije bitan s postupovnog stajališta, što opravdava autonomnu obvezu tijela za zaprimanje o obavještavanju na temelju te odredbe.
2. Ocjena
23. Prema mojem mišljenju doseg članka 8. Uredbe br. 1393/2007 jasan je i nedvojben. Korištenje standardnog obrasca iz Priloga II. toj uredbi potrebno je u svim slučajevima dostave sudskih pismena(10), bez iznimke, neovisno o jeziku na kojem je napisano pismeno koje se dostavlja i bez obzira na to je li potonjem priložen prijevod ili ne(11).
24. Najprije, tekst(12) članka 8. stavka 1. Uredbe br. 1393/2007 jasno i bez iznimke zahtijeva da tijelo za zaprimanje koristi obrazac u pitanju u trenutku dostave pismena za dostavu.
25. Članak 8. stavak 1. Uredbe br. 1393/2007 ne predviđa stoga mogućnost da tijelo za zaprimanje odlučuje je li nužno koristiti taj obrazac ovisno o jeziku pismena koje se dostavlja ili jezicima koje adresat razumije – podatak koji bi mu u svakom slučaju često bio nepoznat – ili pak o službenim jezicima države članice u pitanju ili o postojanju pridruženog prijevoda na te jezike.
26. Naime, dio rečenice „ako pismeno nije napisano, ili se u njegovu prilogu ne nalazi prijevod, na jednom od sljedećih jezika“ ne uvjetuje korištenje obrasca, već samo adresatovo pravo da odbije pismeno.
27. Standardni obrazac iz Priloga II. Uredbi br. 1393/2007 stoga se mora automatski koristiti za dostavu pismena adresatu, čak i ako se pokaže suvišnim na temelju, na primjer adresatova znanja jezika ili, točnije, kada je pismeno koje se dostavlja napisano na službenom jeziku države članice primateljice. Dodajem da čak i u tom potonjem slučaju sustavna obveza da se priloži taj obrazac, koji ima samo jednu stranicu, na službenom jeziku države članice primateljice ili jednom od službenih jezika mjesta dostave ne predstavlja, prema mojem mišljenju, neopravdano pretjeranu obvezu.
28. Zatim, standardni obrazac iz Priloga II. Uredbi br. 1393/2007 i s njim povezana obveza korištenja predstavljaju novost u odnosu na prethodnu uredbu, to jest Uredbu br. 1348/2000 od 29. svibnja 2000. o dostavi, u državama članicama, sudskih i izvansudskih pismena u građanskim ili trgovačkim stvarima(13). Smatram da ta novost odražava volju europskog zakonodavca da poveća učinkovitost i brzinu(14) slanja sudskih i izvansudskih pismena između država članica, pritom poštujući prava na obranu navedenog adresata(15).
29. Cilj je obveznoga korištenja tog obrasca izbjeći neželjene situacije, kao što je situacija u ovom slučaju, gdje se dokument od jedne stranice, to jest ovjerena preslika spornog rješenja, samo na grčkom jeziku, dakle na jeziku koji tuženici ne razumiju (ili je moguće da ne razumiju) ili koji nije službeni jezik države članice primateljice (engleski), nalazi u sredini skupa dokumenata na grčkom jeziku koji svi, osim spornog rješenja, u prilogu imaju prijevod(16).
30. Prema mojem mišljenju, tijela za zaprimanje stoga nemaju nikakvu marginu prosudbe pri korištenju obrasca u pitanju(17). Autonomno i jedinstveno tumačenje Uredbe br. 1393/2007 podrazumijeva nadalje da standardni obrazac u pitanju mora biti sustavno priložen prigodom dostave pismena koje se dostavlja(18). Ta se uredba naime primjenjuje na sve države članice Unije(19), pri čemu je dostava moguća na više od 20 jezika. Čini mi se da posljedično, čak i s potpuno praktičnog stajališta, nije moguće da tijela za zaprimanje provjere pismena koja se dostavljaju kao i postojanje prijevoda u svim slučajevima.
31. Komisija je u svojem Izvješću o primjeni Uredbe br. 1393/2007(20) (u daljnjem tekstu: Izvješće) Europskom parlamentu, Vijeću i Europskom gospodarskom i socijalnom odboru od 4. prosinca 2013. spomenula nužnost korištenja standardnog obrasca iz Priloga II. toj uredbi u slučaju kada je pismeno koje se dostavlja napisano na jeziku države članice primateljice i gdje posljedično adresat ne može utemeljeno odbiti dostavu temeljem članka 8. stavka 1. točke (b) navedene uredbe. U Izvješću je napomenuto da prilaganje obrasca u tom slučaju može dovesti do toga da adresati smatraju da imaju pravo odbiti primitak.
32. Smatram međutim da standardni obrazac iz Priloga II. Uredbi br. 1393/2007 sadrži vrlo jasne upute za adresata pismena koje se dostavlja i da njegova jasna formulacija ne navodi na pogrešku. Taj obrazac naime izričito predviđa da adresat može „odbiti primitak pismena, ako pismeno nije napisano, ili se u njegovu prilogu ne nalazi prijevod na jezik [koji on razumije] ili na službeni jezik ili jedan od službenih jezika mjesta u kojem se obavlja dostava“(21). Pravo na odbijanje nije nikako povezano s postojanjem standardnog obrasca u pitanju(22).
33. S obzirom na gore navedeno, smatram da se članak 8. Uredbe br. 1393/2007 mora tumačiti na način da je korištenje standardnog obrasca iz Priloga II. navedenoj uredbi, prigodom dostave adresatu pismena koje se dostavlja, potrebno u svakom slučaju, bez iznimke i neovisno i o jeziku na kojem je napisano pismeno koje se dostavlja i o činjenici nalazi li se u prilogu pismena koje se dostavlja prijevod na jezik koji adresat razumije ili na službeni jezik države članice primateljice ili, ako postoji više službenih jezika u toj državi članici, na službeni jezik ili na jedan od službenih jezika mjesta u kojem se obavlja dostava.
B – Drugo i treće prethodno pitanje
34. Svojim drugim i trećim pitanjem postavljenim za slučaj da je na prvo odgovoreno onako kako sam predložio, sud koji je uputio zahtjev pita Sud, s jedne strane, predstavlja li propust korištenja obrasca razlog nevaljanosti dostave u cijelosti i, s druge strane, o načinu na koji bi se taj propust mogao ispraviti.
35. Uredba br. 1393/2007 ne govori o pravnim posljedicama koje proizlaze iz propusta korištenja standardnog obrasca iz Priloga II. navedenoj uredbi. A fortiori, ona ne predviđa da taj propust predstavlja razlog nevaljanosti dostave u cijelosti(23). S obzirom na to da u Uredbi br. 1348/2000 nije ništa navedeno o posljedicama dostave na jeziku koji nije jedan od onih koje ona određuje, isto kao što se ni u Uredbi br. 1393/2007 ne navodi ništa o propustu korištenja standardnog obrasca, sudska praksa koja se odnosi na prvu od dviju uredbi sadrži vrijedne upute o tom pitanju.
36. U točki 51. presude Leffler (C‑443/03, EU:C:2005:665) Sud je presudio da s obzirom na to da Uredba br. 1348/2000 (koju je zamijenila Uredba br. 1393/2007) ne predviđa posljedice određenih činjenica, na nacionalnom je sudu da primijeni, u načelu, svoje nacionalno pravo, pritom pazeći da se osigura potpuna učinkovitost prava Unije. Sud je dodao da ta praznina u Uredbi može „dovesti do toga da nacionalni sud izuzme iz primjene, ako je potrebno, nacionalno pravilo koje to onemogućava ili da protumači nacionalno pravilo koje je doneseno imajući u vidu potpuno unutarnju situaciju kako bi ga primijenio na prekograničnu situaciju u pitanju“(24).
37. Osim toga u točki 65. te iste presude Sud je presudio da, kako bi se sačuvao koristan učinak Uredbe, važno je da nacionalni sud pazi na to da su prava različitih stranaka u pitanju zaštićena uravnoteženo i na najbolji način(25).
38. Glede prava adresata pismena koje se dostavlja, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da ciljevi učinkovitosti i brzine iz Uredbe br. 1393/2007 ne mogu biti postignuti tako da na bilo koji način oslabe pravo na obranu tih adresata, koje proizlazi iz prava na pravičan postupak, propisanog u članku 47. drugom stavku Povelje Europske unije o temeljnim pravima(26), što među ostalim podrazumijeva da imaju „dovoljno vremena za pripremu [svoje] obrane“(27).
39. U pogledu prava pošiljatelja i ciljeva učinkovitosti i brzine iz Uredbe br. 1393/2007, smatram da se ne smiju ugroziti zbog čisto formalnih razloga koji ne bi utjecali na pravo na obranu adresata.
40. To bi bio slučaj da propuštanje korištenja standardnog obrasca u pitanju dovodi do nevaljanosti dostave u cijelosti, iako bi bilo moguće dokazati da, na primjer, adresat tog pismena razumije jezik na kojemu je napisano navedeno pismeno ili da je pismeno napisano na službenom jeziku države primateljice. U točki 52. presude Leffler (C‑443/03, EU:C:2005:665) Sud, kada je riječ o sličnim slučajevima, govori o „odbijanju koje samo ima za cilj otezati i očito predstavlja zlouporabu“(28).
41. Posljedično u slučaju propusta da se priloži standardni obrazac iz Priloga II. Uredbi 1393/2007 prilikom dostave pismena koje se dostavlja na nacionalnom sudu(29) je da provjeri je li pismeno bilo napisano na jednom od jezika koje adresat razumije ili na službenom jeziku države primateljice(30).
42. Iz točke 9. ovog mišljenja proizlazi da su tuženici naveli da im u svakom od sedam glavnih postupaka neki dokumenti i neki prijevodi nisu bili dostavljeni, iako su trebali biti.
43. Još preostaje ispitati pojam „pismeno koje se dostavlja“ koji Uredba br. 1393/2007 ne definira, kao što ne spominje ni priloge, čiji se broj i priroda mogu znatno razlikovati ovisno o pravnim porecima(31).
44. U točki 73. presude Weiss und Partner (C‑14/07, EU:C:2008:264) Sud je presudio da ako je, kao što je to slučaj u glavnim postupcima, pismeno koje se dostavlja akt kojim se pokreće postupak, dostavljeni dokument ili dokumenti moraju adresatu omogućiti da ostvari svoja prava u okviru sudskog postupka u državi iz koje pismeno potječe, da identificira sa sigurnošću barem predmet i razlog zahtjeva kao i poziv za upuštanje u postupak(32). Sud nastavlja navodeći da „dokumenti koji imaju samo dokaznu funkciju i nisu nužni za razumijevanje predmeta i razloga zahtjeva ne čine sastavni dio akta kojim se pokreće postupak“.
45. Na prvi pogled dostava ovjerene preslike akta kojim se pokreće postupak, na grčkom i engleskom jeziku, tuženicima je omogućila da sa sigurnošću identificiraju predmet i razloge zahtjeva u glavnim postupcima, što mora provjeriti sud koji je uputio zahtjev.
46. Međutim, u pogledu poziva na sudjelovanje u postupku pred sudom, čini se da postoji velika razlika između roka određenog aktom kojim se pokreće postupak i roka određenog spornim rješenjem(33) u glavnim postupcima. Na primjer, u slučaju S. D. Sija čini se da je rok određen aktom kojim se pokreće postupak bio 10 dana, dok je, izgleda, rok određen spornim rješenjem, koje je bilo dostavljeno samo na grčkom jeziku, bio 60 dana, što je tuženike prema njihovim navodima navelo na pogrešku. Međutim, na raspravi nije osporavano da je u svakome od glavnih postupaka rok određen spornim rješenjem isti kao onaj određen pridruženom „obaviješću“(34), a to također proizlazi iz spisa koji je podnesen Sudu (što je na sudu koji je uputio zahtjev da potvrdi). Ta „obavijest“ bila je dostavljena tuženicima kako na grčkom tako i na engleskom jeziku.
47. Ako bi suprotno indicijama navedenima u točkama 45. i 46. ovog mišljenja sud koji je uputio zahtjev utvrdio (quod non?) da je propust korištenja standardnog obrasca iz Priloga II. Uredbi br. 1393/2007 i nepostojanje prijevoda spornog rješenja ili pak nesigurnost što se tiče rokova za upuštanje u postupak stvarno dovelo do kršenja prava na obranu tuženikâ, te manjkavosti trebale bi biti ispravljene u što kraćem roku(35) slanjem standardnog obrasca i prijevoda koji je nedostajao u skladu s pravilima dostave predviđenima Uredbom br. 1393/2007(36), što bi automatski potvrdio rok upuštanja u postupak koji je naveden u spornom rješenju.
48. U tom pogledu smatram, u skladu s očitovanjima španjolske vlade, da se valja vratiti, koliko je to moguće, na situaciju koja prethodi nepravilnosti(37). Naime, eventualne propuste u pitanju nije moguće ispraviti dostavom pismena koje se dostavlja i standardnog obrasca odvjetniku tuženikâ. Takva dostava ne bi bila u skladu s pravilima propisanima Uredbom br. 1393/2007(38).
49. Prema mojem mišljenju drukčiji bi zaključak doveo u pitanje autonomno i jedinstveno tumačenje i primjenu Uredbe br. 1393/2007(39).
50. S obzirom na te elemente, smatram da propust dostave standardnog obrasca iz Priloga II. Uredbi br. 1393/2007 u trenutku dostave akta kojim se pokreće postupak ne predstavlja razlog nevaljanosti dostave u cijelosti, ako je adresatu pismena bilo omogućeno da ostvari svoja prava u okviru sudskog postupka u državi iz koje pismeno potječe. Propusti kojima je povrijeđeno pravo na obranu adresata pismena koje se dostavlja trebaju se ispraviti u što kraćem roku i u skladu s pravilima dostave predviđenim Uredbom br. 1393/2007.
VI – Zaključak
51. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je postavio Anotato Dikastirio Kyprou odgovori na sljedeći način:
Članak 8. Uredbe (EZ) br. 1393/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 13. studenoga 2007. o dostavi, u državama članicama, sudskih i izvansudskih pismena u građanskim ili trgovačkim stvarima („dostava pismena”) i o stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EZ) br. 1348/2000 treba tumačiti na način da je dostava standardnog obrasca iz Priloga II. navedenoj uredbi adresatu prigodom dostave pismena koje se dostavlja potrebna u svakom slučaju, bez iznimke i neovisno o jeziku na kojem je napisano pismeno koje se dostavlja i neovisno o tome je li potonjem pismenu priložen prijevod na jedan od jezika koje adresat razumije ili na službeni jezik države članice primateljice, ili ako postoji više službenih jezika u toj državi, na službeni jezik ili jedan od službenih jezika mjesta u kojem se obavlja dostava.
Propust dostave standardnog obrasca iz Priloga II. Uredbi br. 1393/2007 u trenutku dostave akta kojim se pokreće postupak ne predstavlja razlog nevaljanosti dostave u cijelosti ako je adresatu pismena bilo omogućeno da ostvari svoja prava u okviru sudskog postupka u državi iz koje pismeno potječe. Propusti kojima je povrijeđeno pravo na obranu adresata pismena koje se dostavlja trebaju se ispraviti u što kraćem roku i u skladu s pravilima dostave predviđenima Uredbom br. 1393/2007.