Language of document : ECLI:EU:C:2014:2037

Predmet C‑573/12

Ålands vindkraft AB

protiv

Energimyndigheten

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio förvaltningsrätten i Linköping)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Nacionalni program potpore koji za postrojenja koja proizvode električnu energiju iz obnovljivih izvora energije predviđa dodjelu zelenih certifikata kojima se može trgovati – Obveza dobavljača električne energije i određenih korisnika da svake godine nadležnom tijelu vrate određene kvote zelenih certifikata – Odbijanje dodjele zelenih certifikata za proizvodna postrojenja smještena izvan dotične države članice – Direktiva 2009/28/EZ – Članak 2. drugi stavak točka (k) i članak 3. stavak 3. – Slobodno kretanje robe – Članak 34. UFEU‑a“

Sažetak – Presuda Suda (veliko vijeće) od 1. srpnja 2014.

1.        Sudski postupak – Usmeni dio postupka – Ponovno otvaranje – Pretpostavke

(Poslovnik Suda, čl. 83.)

2.        Okoliš – Promicanje uporabe energije iz obnovljivih izvora – Direktiva 2009/28 – Pravila koja se odnose na programe potpore na nacionalnoj razini – Program potpore – Pojam – Nacionalni program potpore koji za postrojenja koja proizvode električnu energiju iz obnovljivih izvora energije predviđa dodjelu zelenih certifikata kojima se može trgovati – Program koji dobavljačima električne energije i određenim korisnicima nameće obvezu da svake godine nadležnom tijelu predaju određenu kvotu zelenih certifikata – Uključenost – Odbijanje dodjele zelenih certifikata za proizvodna postrojenja smještena izvan dotične države članice – Dopuštenost

(Direktiva 2009/28 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 2. st. 2. t. (k) i čl. 3. st. 3.)

3.        Slobodno kretanje robe – Količinska ograničenja – Mjere s istovrsnim učinkom – Nacionalni program potpore koji za postrojenja koja proizvode električnu energiju iz obnovljivih izvora energije predviđa dodjelu zelenih certifikata kojima se može trgovati – Obveza dobavljača električne energije i određenih korisnika da svake godine nadležnom tijelu predaju određenu kvotu zelenih certifikata pod prijetnjom administrativne kazne – Odbijanje dodjele zelenih certifikata za proizvodna postrojenja smještena izvan dotične države članice – Dopuštenost – Opravdanje – Promicanje uporabe energije iz obnovljivih izvora za proizvodnju električne energije

(čl. 34. UFEU‑a)

4.        Pravo Europske unije – Načela – Pravna sigurnost – Nacionalni propis koji podupire proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora energije – Mjere potpore koje se odnose samo na proizvodnju zelene električne energije na području dotične države članice – Teritorijalno područje primjene koje ne proizlazi izričito iz spomenutog propisa – Poštovanje načela pravne sigurnosti – Pitanje koje je nacionalni sud dužan provjeriti

1.        Vidjeti tekst odluke.

(t. 35.)

2.        Odredbe članka 2. drugog stavka točke (k) i članka 3. stavka 3. Direktive 2009/28 o promicanju uporabe energije iz obnovljivih izvora te o izmjeni i kasnijem stavljanju izvan snage direktiva 2001/77 i 2003/30 treba tumačiti na način da dopuštaju državi članici uvođenje programa potpora koji predviđa dodjelu proizvođačima električne energije iz obnovljivih izvora energije certifikata kojima se može trgovati samo u pogledu električne energije proizvedene iz tih izvora na području te države i koji dobavljačima i određenim korisnicima električne energije nameće obvezu da svake godine nadležnom tijelu predaju određenu količinu takvih certifikata koji odgovaraju udjelu u njihovim ukupnim isporukama ili njihovoj ukupnoj potrošnji električne energije.

Naime, s jedne strane, takav program potpora ima obilježja koja se zahtijevaju da bi ga se okvalificiralo kao „program potpore“ u smislu članka 2. drugog stavka točke (k) i članka 3. stavka 3. Direktive 2009/28. S druge strane, namjera zakonodavca Unije nije bila nametnuti državama članicama koje su odabrale program potpore koji primjenjuje zelene certifikate da prednosti tog programa prošire na zelenu električnu energiju proizvedenu na području neke druge države članice.

(t. 48., 53., 54. i t. 1. izreke)

3.        Članak 34. UFEU‑a treba tumačiti na način da mu nije protivan nacionalni propis koji predviđa dodjelu proizvođačima električne energije iz obnovljivih izvora certifikata kojima se može trgovati samo u pogledu električne energije proizvedene iz tih izvora na području dotične države članice i koji dobavljačima i određenim korisnicima električne energije nameće obvezu da svake godine nadležnom tijelu predaju određenu količinu takvih certifikata koji odgovaraju udjelu u njihovim ukupnim isporukama ili njihovoj ukupnoj potrošnji električne energije pod prijetnjom obveze plaćanja posebne naknade.

Doduše, takav propis može ograničiti uvoz električne energije, osobito zelene, podrijetlom iz drugih država članica te je, posljedično, mjera istovrsnog učinka kao količinska ograničenja uvoza u načelu nespojiva s obvezama prava Unije koje proizlaze iz članka 34. UFEU‑a.

Međutim, cilj promicanja uporabe obnovljivih izvora energije za proizvodnju električne energije, kao što je cilj takvog nacionalnog propisa, mogao bi u načelu opravdati moguće prepreke slobodnom kretanju robe.

S jedne strane u pravu Unije, u stanju u kakvom se trenutačno nalazi, teritorijalno ograničenje koje takav propis uvodi može se samo po sebi smatrati nužnim za postizanje tog legitimnog cilja. Naime, iako je doduše istina da se a priori čini da se cilj zaštite okoliša, koji je razlog povećanja proizvodnje i potrošnje zelene električne energije, može ostvariti unutar Unije neovisno o činjenici nalazi li se izvor tog povećanja u postrojenjima smještenima na području neke određene države članice, ipak je, osobito zato što pravo Unije nije dovršilo usklađivanje nacionalnih programa potpore za zelenu električnu energiju, državama članicama u načelu dopušteno ograničiti prednosti takvih programa na proizvodnju zelene električne energije smještenu na njihovu području.

Osim toga, prema pravu Unije, u stanju u kojem se trenutačno nalazi, država članica može legitimno smatrati da takvo teritorijalno ograničenje ne prelazi ono što je nužno za postizanje cilja povećanja proizvodnje i, neizravno, potrošnje zelene električne energije u Uniji.

S druge strane, promatrajući ga u cijelosti, vodeći računa o njegovim drugim obilježjima uzetima u obzir zajedno s teritorijalnim ograničenjem, takav nacionalni propis zadovoljava zahtjeve koji proizlaze iz načela proporcionalnosti.

(t. 75., 82., 92.‑94., 104., 105., 119. i t. 2. izreke)

4.        Na nacionalnom je sudu da provjeri zadovoljava li spomenuti propis, sa stajališta svojeg teritorijalnog područja primjene, zahtjeve koji proizlaze iz načela pravne sigurnosti, vodeći računa o svim relevantnim elementima koji osobito mogu uključivati zakonodavni okvir prava Unije unutar kojeg se nalazi takav nacionalni propis o potpori proizvodnji električne energije iz obnovljivih izvora energije koji prednost mjera potpore ograničava samo na proizvodnju zelene električne energije na području dotične države članice.

(t. 132. i t. 3. izreke)