PRESUDA SUDA (peto vijeće)
5. studenoga 2014.(*)
„Zaštita zaposlenika u slučaju insolventnosti njihovog poslodavca – Direktiva 80/987/EEZ – Zaposlenik državljanin treće zemlje koji nema valjanu boravišnu dozvolu – Nepriznavanje prava na naknadu zbog insolventnosti“
U predmetu C‑311/13,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Centrale Raad van Beroep (Nizozemska), odlukom od 4. lipnja 2013., koju je Sud zaprimio 7. lipnja 2013., u postupku
O. Tümer
protiv
Raad van bestuur van het Uitvoeringsinstituut werknemersverzekeringen,
SUD (peto vijeće),
u sastavu: T. von Danwitz (izvjestitelj), predsjednik vijeća, A. Rosas, E. Juhász, D. Šváby i C. Vajda, suci,
nezavisni odvjetnik: Y. Bot,
tajnik: V. Tourrès, administrator,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 15. svibnja 2014.,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za O. Tümer, G. T. M. Evers, advocaat,
– za Raad van bestuur van het Uitvoeringsinstituut werknemersverzekeringen, I. Eijkhout, u svojstvu agenta,
– za nizozemsku vladu, B. Koopman, M. Bulterman, H. Stergiou i M. de Ree, u svojstvu agenata,
– za Europsku komisiju, M. van Beek i J. Enegren, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 12. lipnja 2014.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje Direktive Vijeća 80/987/EEZ od 20. listopada 1980. o zaštiti zaposlenika u slučaju insolventnosti njihovog poslodavca (SL L 283, str. 23.), kako je izmijenjena Direktivom 2002/74/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. rujna 2002. (SL L 270, str. 10., u daljnjem tekstu: Direktiva 80/987).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između O. Tümera i Raad van bestuur van het Uitvoeringsinstituut werknemersverzekeringen (Upravno vijeće Instituta za upravljanje osiguranjima zaposlenika, u daljnjem tekstu: Uwv) u pogledu odbijanja Uwva da O. Tümeru isplati naknadu zbog insolventnosti jer je državljanin treće zemlje koji ne boravi zakonito u Nizozemskoj.
Pravni okvir
Pravo Unije
Direktiva 80/987
3 Uvodna izjava 1. Direktive 2002/74 navodi:
„Povelja Zajednice o temeljnim socijalnim pravima radnika, donesena 9. prosinca 1989., navodi u točki 7. da ostvarenje unutarnjeg tržišta mora dovesti do poboljšanja uvjeta života i rada radnika u Zajednici i da to poboljšanje prema potrebi mora obuhvatiti razvoj određenih aspekata propisa o zapošljavanju, kao što su postupci za kolektivno otkazivanje i oni propisi koji se odnose na stečajeve.“
4 Članak 1. Direktive 80/987 propisuje:
„1. Ova se direktiva primjenjuje na potraživanja zaposlenika koja su nastala iz ugovora o radu ili radnih odnosa i koja postoje prema poslodavcima koji su insolventni u smislu članka 2. stavka 1.
2. Države članice mogu iznimno isključiti potraživanja određenih kategorija zaposlenika iz područja primjene ove direktive na temelju postojanja drugih oblika jamstva, ako je utvrđeno da oni tim osobama nude stupanj zaštite jednak onome koji bi proizašao iz ove direktive.
3. Ako se takva odredba već primjenjuje u njihovom nacionalnom zakonodavstvu, države članice mogu i dalje iz područja primjene ove direktive isključiti:
(a) kućne pomoćnice zaposlene od strane fizičkih osoba;
(b) ribare, plaćene po dijelu ulova.“
5 Članak 2. stavci 2. i 3. te direktive glasi kako slijedi:
„2. Ova direktiva ne dovodi u pitanje nacionalno pravo koje se odnosi na definiciju izraza ,zaposlenikʼ, ,poslodavacʼ, ,naknada za radʼ, ,stečeno pravoʼ i ,buduće pravoʼ.
Ipak, države članice iz područja primjene ove direktive ne mogu isključiti:
(a) zaposlenike sa skraćenim radnim vremenom u smislu Direktive 97/81/EZ;
(b) zaposlenike s ugovorom o radu na određeno vrijeme u smislu Direktive 1999/70/EZ;
(c) zaposlenike u privremenom radnom odnosu u smislu članka 1. točke 2. Direktive 91/383/EEZ.
3. Države članice ne smiju odrediti minimalno trajanje ugovora o radu ili radnoga odnosa, kako bi zaposlenici imali pravo na potraživanja iz ove direktive.“
6 U skladu s člankom 3. Direktive 80/987:
„Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi osigurale da jamstvene ustanove jamče, ovisno o članku 4., isplatu nepodmirenih potraživanja zaposlenika koja su nastala iz ugovora o radu ili radnih odnosa, uključujući, gdje je to predviđeno nacionalnim zakonodavstvom, isplatu otpremnina nakon prestanka radnog odnosa.
Zahtjevi za isplatu koje je preuzela jamstvena ustanova smatraju se nepodmirenim naknadama za rad u odnosu na razdoblje prije i/ili, prema potrebi, nakon datuma koji su odredile države članice.“
7 Članak 4. te direktive propisuje:
„1. Države članice mogu ograničiti obvezu plaćanja jamstvenih ustanova iz članka 3.
2. Ako države članice iskoriste mogućnost iz stavka 1., one navode trajanje razdoblja za koje jamstvena ustanova treba podmiriti nepodmirena potraživanja. Ipak, to razdoblje ne može biti kraće od razdoblja koje pokriva naknada za rad za posljednja tri mjeseca radnog odnosa prije i/ili nakon datuma iz drugog stavka članka 3. Države članice mogu to minimalno razdoblje od tri mjeseca uključiti u referentno razdoblje u trajanju od najmanje šest mjeseci.
Države članice čije referentno razdoblje nije kraće od 18 mjeseci mogu ograničiti razdoblje za koje jamstvena ustanova podmiruje nepodmirena potraživanja na osam tjedana. U tom se slučaju za izračun minimalnog razdoblja koriste ona razdoblja koja su najpovoljnija za zaposlenika.
3. Usto države članice mogu odrediti gornje granice za plaćanja od strane jamstvene ustanove. Te gornje granice ne smiju biti ispod razine koja je u skladu sa socijalnim ciljem ove direktive.
Ako države članice iskoriste tu mogućnost, obavješćuju Komisiju o metodama koje su koristile prilikom određivanja gornje granice.“
8 Direktiva 80/987 kodificirana je Direktivom 2008/94/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2008. o zaštiti zaposlenika u slučaju insolventnosti njihovog poslodavca (SL L 283, str. 36.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 128.), koja istovjetno preuzima sadržaj članaka 2. do 4. Direktive 80/987. Direktiva 2008/94 stupila je na snagu 17. studenoga 2008.
Direktiva 2003/109/EZ
9 Članak 3. stavak 1. Direktive Vijeća 2003/109/EZ od 25. studenoga 2003. o statusu državljana trećih zemalja s dugotrajnim boravištem (SL L 16, str. 44.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 6., str. 41.) propisuje:
„Ova se Direktiva primjenjuje na državljane trećih zemalja koji zakonito borave na državnom području države članice.“
10 Članak 4. stavak 1. te direktive glasi kako slijedi:
„Države članice odobravaju status osobe s dugotrajnim boravištem državljanima trećih zemalja koji zakonito i neprekinuto borave na njihovu državnom području pet godina neposredno prije podnošenja odgovarajućeg zahtjeva.“
11 Prema članku 11. stavku 1. točki (d) te direktive, osobe s dugotrajnim boravištem uživaju jednak tretman kao i državljani s obzirom na „socijalno osiguranje, socijalnu pomoć i socijalnu zaštitu kako je definirano u nacionalnom pravu“.
12 Članak 13. te direktive, naslovljen „Povoljnije nacionalne odredbe“, propisuje:
„Države članice mogu izdati boravišne dozvole sa stalnim ili neograničenim rokom važenja pod uvjetima koji su povoljniji od onih utvrđenih ovom Direktivom. Takve boravišne dozvole ne daju pravo boravišta u drugim državama članicama kako je predviđeno poglavljem III. ove Direktive.“
Odluka br. 1/80
13 Sporazum o pridruživanju između Europske ekonomske zajednice i Turske, koji su u Ankari 12. rujna 1963. potpisale Republika Turska s jedne strane i države članice EEZ‑a i Zajednica s druge te koji je sklopljen, odobren i potvrđen u ime Zajednice Odlukom Vijeća 64/732/EEZ od 23. prosinca 1963. (SL 217, 1964., str. 3685.), uspostavio je Vijeće za pridruživanje.
14 Članak 6. stavak 1. Odluke Vijeća za pridruživanje br. 1/80 od 19. rujna 1980. o razvoju pridruživanja navodi:
„Uz pridržavanje odredaba članka 7. koje se odnose na slobodu pristupa zapošljavanju članova njegove obitelji, turski radnik koji je dio uređenog tržišta rada u državi članici:
– ima pravo u toj državi članici, nakon jedne godine zakonitog zaposlenja, na obnovu radne dozvole za rad kod istog poslodavca, ako postoji slobodno radno mjesto;
– ima pravo u toj državi članici, nakon tri godine zakonitog zaposlenja i uz pridržavanje prednosti koju imaju radnici iz država članica Zajednice, odgovoriti na drugu ponudu za zaposlenje u istom zanimanju kod poslodavca po vlastitom izboru, pod normalnim uvjetima, registriranog pri službama za zapošljavanje te države članice;
– uživa u toj državi članici, nakon četiri godine zakonitog zaposlenja, slobodu pristupa svim plaćenim poslovima prema vlastitom izboru.“
15 Članak 7. Odluke br. 1/80 glasi kako slijedi:
„Članovi obitelji turskog radnika koji je dio uređenog tržišta rada u državi članici, kojima je dopušteno da mu se pridruže:
– imaju pravo odgovoriti – uz pridržavanje prednosti koju imaju radnici iz država članica Zajednice – na svaku ponudu za zaposlenje ako u toj državi zakonito borave najmanje tri godine;
– u toj državi uživaju slobodu pristupa svim plaćenim poslovima prema vlastitom izboru ako u njoj zakonito borave najmanje pet godina.
[…]“
Nizozemsko pravo
16 Članak 3. stavak 1. Zakona o nezaposlenosti (Werkloosheidswet, u daljnjem tekstu: WW) glasi kako slijedi:
„Zaposlenik je fizička osoba mlađa od 65 godina koja je zaposlena na temelju odnosa privatnog ili javnog prava.“
17 U skladu s člankom 3. stavkom 3. WW‑a, kao odstupanje od stavka 1. tog članka, ne smatra se zaposlenikom državljanin treće zemlje koji ne boravi zakonito u Nizozemskoj u smislu članka 8. točaka (a) do (e) i (l) Zakona o strancima iz 2000. (Vreemdelingenwet 2000, u daljnjem tekstu: Vw iz 2000.).
18 U skladu s člankom 61. WW‑a, zaposlenik ima pravo na naknadu zbog insolventnosti na temelju Poglavlja IV. tog zakona ako od poslodavca u stečaju može zahtijevati ispunjenje potraživanja u pogledu plaće ili naknade za godišnji odmor ili ako može pretrpjeti financijsku štetu jer taj poslodavac nije platio iznose koje duguje trećim osobama u vezi sa svojim radnim odnosom sa zaposlenikom.
19 U skladu s člankom 8. točkama (a) do (e) i (l) Vw‑a iz 2000., stranac zakonito boravi u Nizozemskoj isključivo:
„a. na temelju boravišne dozvole za određeno razdoblje u smislu članka 14.;
b. na temelju boravišne dozvole za neodređeno razdoblje u smislu članka 20.;
c. na temelju boravišne dozvole za određeno razdoblje u smislu članka 28.;
d. na temelju boravišne dozvole za neodređeno razdoblje u smislu članka 33.;
e. kao državljanin neke države članice Zajednice tako dugo dok ta osoba boravi na temelju uređenja uspostavljenog temeljem Ugovora o osnivanju Europske zajednice ili Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru;
[...]
l. ako stranac svoje pravo na boravak ima na temelju Odluke Vijeća za pridruživanje EEZ – Turska br. 1/80;
[...]“
Glavni postupak i prethodno pitanje
20 O. Tümer je turski državljanin koji u Nizozemskoj boravi od 1988.
21 U razdoblju od 18. kolovoza 1988. do 31. ožujka 1995. imao je boravišnu dozvolu za određeno razdoblje izdanu pod uvjetom da boravi kod svojeg bračnog druga. Razveo se 1996.
22 O. Tümer je 14. listopada 2005. podnio zahtjev za boravišnu dozvolu za neodređeno razdoblje. Taj je zahtjev državni tajnik za pravosuđe odbio. Žalba protiv te odluke proglašena je odlukom od 16. travnja 2007. neosnovanom. Rechtbank ’s‑Gravenhage je 28. kolovoza 2008. odbio tužbu protiv te odluke uz obrazloženje da tužitelj iz glavnog postupka ne može steći nikakvo pravo na temelju članka 6. ili 7. Odluke br. 1/80. Protiv te odluke nije podnesena žalba. Od 25. travnja 2007. O. Tümer više nije imatelj boravišne dozvole.
23 O. Tümer je od 1997. povremeno radio u Nizozemskoj. Dana 3. siječnja 2005. zaposlio ga je Halfmoon Cosmetics BV (u daljnjem tekstu: Halfmoon Cosmetics), koji je za njega 2007. plaćao doprinose na temelju WW‑a. Od kolovoza 2007. Halfmoon Cosmetics isplaćivao je samo dio plaće i nad njim je otvoren stečaj 22. siječnja 2008. Tužitelju iz glavnog postupka dostavljena je 26. siječnja 2008. odluka o otkazu.
24 O. Tümer podnio je zahtjev za naknadu zbog insolventnosti na temelju WW‑a u odnosu na potraživanja koja Halfmoon Cosmetics nije isplatio od kolovoza 2007. do njegovog otkaza, tj. u razdoblju u kojem nije imao boravišnu dozvolu. Taj je zahtjev odbijen odlukom od 8. veljače 2008. O. Tümer je osporio tu odluku. Uwv je 10. lipnja 2008. žalbu proglasio neosnovanom zato što O. Tümer nije bio „zaposlenik“ u smislu članka 3. stavka 3. WW‑a jer nije zakonito boravio u Nizozemskoj. Presudom od 18. prosinca 2009. Rechtbank ’s‑Hertogenbosch iz istog je razloga odbio tužbu O. Tümera protiv odluke od 10. lipnja 2008.
25 Tužitelj iz glavnog postupka podnio je žalbu protiv te presude pred Centrale Raad van Beroep, pred kojim je istaknuo da je bio zaposlenik iako je državljanin treće zemlje i iako za njega treba smatrati da nezakonito boravi u Nizozemskoj. Uwv je tvrdio da Direktiva 80/987 ne može imati šire područje primjene od svojeg pravnog temelja, tj. članka 137. UEZ‑a i da ona prema tome nije primjenjiva na državljane trećih zemalja koji ne borave zakonito u Nizozemskoj. U tom smislu tvrdio je da se Direktiva 2003/109, prema kojoj osobe s dugotrajnim boravištem uživaju jednak tretman s obzirom na socijalno osiguranje, također odnosi samo na državljane trećih zemalja koji zakonito borave na području Europske unije.
26 Prema podacima suda koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku, O. Tümer ima potraživanja za neisplaćene plaće koja proizlaze iz njegova ugovora o radu i koja se odnose na isplatu za razdoblje prije referentnog datuma u smislu članka 3. Direktive 80/987. Što se tiče njegova svojstva „zaposlenika“ u smislu članka 2. stavka 2. te direktive, taj sud navodi da, iako O. Tümer kao državljanin treće zemlje koji u Nizozemskoj ne boravi zakonito nije „zaposlenik“ u smislu WW‑a, ipak, prema nizozemskom građanskom pravu, njegov odnos s poslodavcem predstavlja ugovor o radu i on se u tom smislu smatra zaposlenikom. U tom se svojstvu O. Tümer također može obratiti sudu i na temelju svojeg ugovora o radu od poslodavca zahtijevati isplatu svojih plaća.
27 U tim je okolnostima Centrale Raad van Beroep odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:
„Treba li [Direktivu 80/987] i konkretno njezine članke 2. do 4., imajući u vidu i članak 137. stavak 2. UEZ‑a (sada članak 153. stavak 2. UFEU‑a), koji je njezin pravni temelj, tumačiti tako da se protive nacionalnim odredbama poput onih u članku 3. stavku 3. i članku 61. WW‑a, prema kojima se stranac državljanin treće zemlje koji u Nizozemskoj ne boravi zakonito u smislu članka 8. točaka (a) do (e) i (l) [Vw‑a iz 2000.] ne smatra zaposlenikom, čak i u slučaju poput slučaja [državljanina treće zemlje] koji je podnio zahtjev za naknadu zbog insolventnosti i koji se mora kvalificirati kao zaposlenik prema građanskom pravu te koji ispunjava ostale uvjete za dodjelu te naknade?“
O prethodnom pitanju
28 Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku u biti pita treba li odredbe Direktive 80/987 tumačiti tako da se protive nacionalnom propisu o zaštiti zaposlenika u slučaju insolventnosti njihova poslodavca, poput onoga u glavnom postupku, prema kojem se državljanin treće zemlje koji ne boravi zakonito u državi članici o kojoj je riječ ne smatra zaposlenikom koji može zahtijevati naknadu zbog insolventnosti na ime, među ostalim, potraživanja za neisplaćene plaće u slučaju insolventnosti poslodavca, iako se taj državljanin treće zemlje na temelju odredaba građanskog prava te države članice kvalificira kao „zaposlenik“ s pravom na plaću koja može biti predmet tužbe protiv njegova poslodavca pred nacionalnim sudovima.
29 U svojim očitovanjima podnesenima Sudu Komisija je od Suda zatražila da ispita premisu na kojoj počiva zahtjev za prethodnu odluku, tj. da O. Tümer u razdoblju o kojem je riječ u glavnom postupku nije zakonito boravio u Nizozemskoj s obzirom na Sporazum o pridruživanju s Turskom i osobito Odluku br. 1/80. Međutim, budući da sud koji je uputio zahtjev nije postavio nikakvo pitanje u tom pogledu, Komisija je navela da je Rechtbank ’s‑Gravenhage odbio zahtjev O. Tümera za boravišnu dozvolu za neodređeno razdoblje na temelju, među ostalim, članaka 6. i 7. Odluke br. 1/80 presudom od 28. kolovoza 2008., protiv koje O. Tümer nije podnio žalbu.
30 U tim okolnostima treba provjeriti protive li se odredbe Direktive 80/987 nacionalnom propisu, poput onoga u glavnom postupku, koji državljanina treće zemlje, poput O. Tümera, zbog njegova nezakonitog boravka isključuje iz zaštite zaposlenika predviđene tom direktivom.
31 U svojim očitovanjima podnesenima Sudu Uwv i nizozemska vlada tvrde da se Direktiva 80/987 ne može primijeniti na državljane trećih zemalja s nezakonitim boravkom jer se članak 137. stavak 2. UEZ‑a, na kojem se temelji ta direktiva, ne odnosi na državljane trećih zemalja. Usto bi takva primjena bila u suprotnosti s politikom Unije u području useljavanja i osobito s Direktivom 2003/109, koja pravo na jednako postupanje, među ostalim u području socijalnog osiguranja, daje samo državljanima trećih zemalja koji zakonito borave u nekoj državi članici.
32 U tom smislu dovoljno je utvrditi, s jedne strane, kao što je to nezavisni odvjetnik naveo u točki 51. svojeg mišljenja, da članak 137. stavak 2. UEZ‑a, koji je pravni temelj Direktive 2002/74, ne ograničava ovlast za donošenje minimalnih zahtjeva čija je svrha ostvariti, među ostalim, cilj poboljšanja životnih i radnih uvjeta iz članka 136 UEZ‑a samo za državljane država članica uz isključenje državljana trećih zemalja.
33 S druge strane, što se tiče Direktive 2003/109, treba navesti da iako članak 3. stavak 1. te direktive dodjelu svojstva osobe s dugotrajnim boravištem koje podrazumijeva pravo na jednako postupanje u područjima iz članka 11. te direktive podvrgava uvjetu zakonitog boravka, ta direktiva nigdje ne isključuje da drugi akti Unije, poput Direktive 80/987, pod drukčijim uvjetima priznaju državljanima trećih zemalja prava u svrhu ostvarenja ciljeva tih akata.
34 U skladu s člankom 1. stavkom 1. Direktive 80/987, ona se primjenjuje na potraživanja zaposlenika koja su nastala iz ugovora o radu ili radnih odnosa i koja postoje prema poslodavcima koji su insolventni u smislu članka 2. stavka 1. te direktive.
35 Iako Direktiva 80/987 sama ne definira pojam „zaposlenika“ i u članku 2. stavku 2. prvom podstavku propisuje da ne dovodi u pitanje nacionalno pravo koje se odnosi na definiciju tog pojma, članak 1. stavci 2. i 3. te članak 2. stavak 2. drugi podstavak te direktive pokazuju da margina prosudbe kojom na temelju prvog podstavka te odredbe raspolažu države članice radi definiranja pojma „zaposlenika“ ipak nije neograničena.
36 U tom smislu najprije treba navesti da ni članak 1. stavak 1. ni druge odredbe te direktive državljane trećih zemalja ne isključuju iz područja primjene Direktive 80/987 niti državama članicama izričito ne dopuštaju da to učine.
37 Nadalje, treba podsjetiti da se prema članku 1. stavku 1. Direktiva 80/987 primjenjuje na potraživanja svih zaposlenika prema svojim poslodavcima. Nasuprot tome, mogućnost za države članice, predviđena u članku 1. stavcima 2. i 3. te direktive, da isključe određene kategorije zaposlenika iz područja primjene te direktive odnosi se samo na posebne slučajeve i podvrgnuta je uvjetima.
38 U tom kontekstu treba istaknuti da članak 1. stavak 2. Direktive 80/987, koji iznimno dopušta isključenje određenih kategorija zaposlenika zbog postojanja drugih oblika jamstva, države članice ne oslobađa od svake obveze pružanja zaštite tim zaposlenicima u slučaju insolventnosti njihova poslodavca, nego zahtijeva da zaposlenici o kojima je riječ uživaju jednaku zaštitu poput one koja proizlazi iz te direktive.
39 Što se tiče propisa iz glavnog postupka, iz navoda suda koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da nizozemsko građansko pravo svaku osobu koju s poslodavcem veže ugovor o radu kvalificira kao „zaposlenika“ koji ima pravo na plaću, neovisno o njezinu državljanstvu i zakonitosti njezina boravka u toj državi članici.
40 Nasuprot tome, iako članak 3. stavak 1. WW‑a u načelu svaku fizičku osobu mlađu od 65 godina zaposlenu na temelju odnosa privatnog ili javnog prava kvalificira kao „zaposlenika“ koji može zahtijevati naknadu zbog insolventnosti u skladu s člankom 61. tog zakona, članak 3. stavak 3. tog zakona državljane trećih zemalja s nezakonitim boravkom isključuje iz pojma „zaposlenika“ i prema tome iz prava na tu naknadu zbog insolventnosti.
41 Uzimajući u obzir činjenicu da ta odredba tim državljanima trećih zemalja ne daje zaštitu jednaku navedenoj naknadi zbog insolventnosti, razvidno je da ne ispunjava uvjete koji dopuštaju isključenje određenih kategorija „zaposlenika“ na temelju članka 1. stavka 2. Direktive 80/987. Usto, nije sporno da ta odredba nije obuhvaćena člankom 1. stavkom 3. te direktive.
42 Usto, prema sudskoj praksi Suda, članak 2. stavak 2. prvi podstavak te direktive mora se tumačiti s obzirom na socijalni cilj te direktive da se svim zaposlenicima zajamči minimalna razina zaštite na razini Europske unije u slučaju insolventnosti poslodavca, podmirivanjem nepodmirenih potraživanja koja proizlaze iz ugovora o radu ili radnih odnosa, a odnose se na naknadu koja se odnosi na točno određeno razdoblje. Države članice prema tome ne mogu prema vlastitoj volji definirati pojam „zaposlenika“ na način da se ugrozi socijalni cilj te direktive (vidjeti prema analogiji presudu van Ardennen, C‑435/10, EU:C:2011:751, t. 27. i 34.).
43 Margina prosudbe kojom dakle države članice na temelju te odredbe raspolažu radi definiranja pojma „zaposlenika“, navedena u točki 35. ove presude, ograničena je stoga socijalnim ciljem Direktive 80/987 koji države članice moraju poštovati.
44 U tom smislu treba navesti, uzimajući u obzir taj socijalni cilj Direktive 80/987 te njezin članak 1. stavak 1., prema kojem se ona primjenjuje na „potraživanja zaposlenika koja su nastala iz ugovora o radu ili radnih odnosa“, da se definicija pojma „zaposlenika“ nužno odnosi na radni odnos iz kojeg nastaje pravo na zahtijevanje od poslodavca naknade za obavljeni rad. To je ovdje slučaj s definicijom pojma „zaposlenika“ utvrđenom u nizozemskom građanskom pravu.
45 Stoga bi bilo u suprotnosti sa socijalnim ciljem Direktive 80/987, navedenim u točki 42. ove presude, kad bi se osobama kojima nacionalni propis općenito priznaje svojstvo zaposlenika i koje na temelju tog propisa imaju potraživanja iz ugovora o radu ili radnih odnosa sa svojim poslodavcem iz članka 1. stavka 1. i članka 3. prvog stavka te direktive uskratila zaštita koju ta direktiva predviđa u slučaju insolventnosti poslodavca.
46 Iz toga slijedi da se odredbe Direktive 80/987 protive nacionalnom propisu o zaštiti zaposlenika u slučaju insolventnosti poslodavca, poput onoga iz glavnog postupka, koji državljanina treće zemlje zbog nezakonitosti njegova boravka isključuje iz prava na naknadu zbog insolventnosti, iako se taj državljanin treće zemlje na temelju odredaba građanskog prava te države članice kvalificira kao „zaposlenik“ s pravom na plaću.
47 Okolnost, koju su na raspravi pred Sudom istaknuli Uwv i nizozemska vlada, da državljani trećih zemalja s nezakonitim boravkom nemaju pravo raditi u Nizozemskoj ne može osporiti taj zaključak. Naime, prema navodima suda koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku i koje su potvrdili Uwv i nizozemska vlada, državljani trećih zemalja s nezakonitim boravkom koji rade, a nemaju za to dozvolu, s obzirom na nacionalno građansko pravo „zaposlenici“ su s pravom na plaću za obavljeni rad, tj. potraživanjem koje članak 1. stavak 1. i članak 3. prvi stavak Direktive 80/987 žele zajamčiti.
48 Doduše, članak 10. točka (a) Direktive 80/987 državama članicama dopušta poduzimanje potrebnih mjera kako bi izbjegle zlouporabe. Međutim, iz spisa Suda te osobito iz očitovanja nizozemske vlade ne proizlazi da okolnosti iz glavnog postupka predstavljaju zlouporabu u smislu te odredbe. Usto, Sud u tom smislu ističe da je poslodavac O. Tümera, Halfmoon Cosmetics, u razdoblju o kojem je riječ u glavnom postupku ispunjavao svoju obvezu plaćanja doprinosa u skladu s nacionalnim zakonodavstvom o zaštiti zaposlenika u slučaju insolventnosti poslodavca.
49 S obzirom na sve prethodno navedeno, na postavljeno pitanje treba odgovoriti tako da odredbe Direktive 80/987 treba tumačiti na način da se protive nacionalnom propisu o zaštiti zaposlenika u slučaju insolventnosti njihovog poslodavca, poput onoga u glavom postupku, prema kojem se državljanin treće zemlje koji u državi članici o kojoj je riječ ne boravi zakonito ne smatra zaposlenikom s pravom na naknadu zbog insolventnosti na ime, među ostalim, nepodmirenih potraživanja u slučaju insolventnosti poslodavca, iako se taj državljanin treće zemlje na temelju odredaba građanskog prava te države članice kvalificira kao „zaposlenik“ s pravom na plaću koje može biti predmet tužbe protiv njegovog poslodavca pred nacionalnim sudovima.
Troškovi
50 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenoga, Sud (peto vijeće) odlučuje:
Odredbe Direktive Vijeća 80/987/EEZ od 20. listopada 1980. o zaštiti zaposlenika u slučaju insolventnosti njihovog poslodavca, kako je izmijenjena Direktivom 2002/74/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. rujna 2002., treba tumačiti tako da se protive nacionalnom propisu o zaštiti zaposlenika u slučaju insolventnosti njihovog poslodavca, poput onoga u glavom postupku, prema kojem se državljanin treće zemlje koji u državi članici o kojoj je riječ ne boravi zakonito ne smatra zaposlenikom s pravom na naknadu zbog insolventnosti na ime, među ostalim, nepodmirenih potraživanja u slučaju insolventnosti poslodavca, iako se taj državljanin treće zemlje na temelju odredaba građanskog prava te države članice kvalificira kao „zaposlenik“ s pravom na plaću koje može biti predmet tužbe protiv njegovog poslodavca pred nacionalnim sudovima.
Potpisi