Language of document : ECLI:EU:C:2013:478

PRESUDA SUDA (treće vijeće)

18. srpnja 2013.(*)

„Žalba – Televizijsko emitiranje – Direktiva 89/552/EEZ – Članak 3.a – Mjere koje je poduzela Ujedinjena Kraljevina u svezi s događajima od velikog značaja za društvo u toj državi članici – Svjetsko prvenstvo u nogometu – Odluka kojom se mjere proglašava usklađenima s pravom Unije – Obrazloženja – Članci 43. UEZ‑a, 49. UEZ‑a i 86. UEZ‑a – Pravo vlasništva”

U predmetu C‑205/11 P,

povodom žalbe na temelju članka 56. Statuta Suda Europske unije, podnesene 27. travnja 2011.,

Međunarodna federacija nogometnih saveza (FIFA), koju zastupaju A. Barav i D. Reymond, odvjetnici

žalitelj,

druge stranke u postupku su:

Europska komisija, koju zastupaju E. Montaguti i N. Yerrell, u svojstvu agenata, uz asistenciju M. Gray, barrister, sa stalnom adresom u Luxembourgu,

tuženik u prvostupanjskom postupku,

Kraljevina Belgija, koju zastupaju C. Pochet i J.-C. Halleux, u svojstvu agenata, uz asistenciju A. Joachimowicza i J. Stuycka, advocaten,

Ujedinjena Kraljevina Velike Britanije i Sjeverne Irske, koju zastupaju S. Ossowski i J. Beeko, u svojstvu agenata, uz asistenciju T. de la Mare, QC,

intervenijenti u prvostupanjskom postupku,

SUD (treće vijeće),

u sastavu: R. Silva de Lapuerta, vršiteljica dužnosti predsjednika trećeg vijeća, K. Lenaerts, E. Juhász, J. Malenovský (sudac izvjestitelj) i D. Šváby, suci,

nezavisni odvjetnik: N. Jääskinen,

tajnik: A. Impellizzeri, (glavna) administratorica,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 13. rujna 2012.,

saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 12. prosinca 2012.,

donosi sljedeću

Presudu

1        U svojoj žalbi Međunarodna federacija nogometnih saveza (FIFA) zatražila je poništenje presude Općeg suda Europske unije od 17. veljače 2011., FIFA/Komisija (T‑68/08, Zb., str. II‑349., u daljnjem tekstu: pobijana presuda), kojom je isti odbio njezin zahtjev za djelomično poništenje odluke Komisije 2007/730/EZ od 16. listopada 2007. o usklađenosti s pravom Zajednice mjera koje je Ujedinjena Kraljevina poduzela na temelju članka 3.a stavka 1. Direktive Vijeća 89/552/EEZ o usklađivanju određenih odredaba utemeljenih zakonom, uredbom ili upravnim aktom u državama članicama u vezi s obavljanjem aktivnosti televizijskoga emitiranja (SL L 295, str. 12., u daljnjem tekstu: sporna odluka).

 Pravni okvir

2        Direktiva Vijeća 89/552/EEZ od 3. listopada 1989. o usklađivanju određenih odredaba utemeljenih zakonom, uredbom ili upravnim aktom u državama članicama u vezi s obavljanjem aktivnosti televizijskoga emitiranja (SL L 298, str. 23.), kako je izmijenjena i dopunjena Direktivom Europskoga parlamenta i Vijeća 97/36/EZ od 30. lipnja 1997. (SL L 202, str. 60., u daljnjem tekstu: Direktiva 89/552), sadržavala je članak 3.a, umetnut ovom posljednjom Direktivom koji je propisivao:

„1.      Svaka država članica može poduzeti mjere u skladu s pravom Zajednice kako bi osigurala da televizijski nakladnici pod njezinom nadležnošću ne emitiraju na ekskluzivnoj osnovi događaje koje država članica smatra od velikog značaja za društvo tako da se značajnom dijelu javnosti u toj državi članici uskrati mogućnost praćenja takvih događaja uživo ili u naknadnoj snimci na besplatnoj televiziji. Ako to učini, država članica o kojoj je riječ mora sastaviti popis određenih događaja, nacionalnih ili nenacionalnih, za koje smatra da su od velikog značaja za društvo. To će napraviti na jasan i transparentan način, pravovremeno i učinkovito. Pri tomu je država članica o kojoj je riječ također dužna odrediti bi li ti događaji trebali biti dostupni u cijelosti ili djelomično u prijenosu uživo ili, kada je to potrebno ili prikladno iz objektivnih razloga javnog interesa, u cijelosti ili djelomično u naknadnoj snimci.

2.      Države članice moraju odmah obavijestiti Komisiju o svim mjerama koje su poduzele ili koje će poduzeti u skladu sa stavkom 1. U roku od tri mjeseca od dana obavijesti Komisija je dužna provjeriti jesu li te mjere u skladu s pravom Zajednice i dostaviti ih ostalim državama članicama. Ona mora zatražiti mišljenje Odbora osnovanog prema članku 23.a. Dužna je odmah objaviti poduzete mjere u Službenom listu Europskih zajednica te barem jednom godišnje konsolidirani popis mjera koje su poduzele države članice.

3.      Države članice osiguravaju odgovarajućim sredstvima, u okviru svog zakonodavstva, da televizijski nakladnici pod njihovom nadležnošću ne ostvaruju ekskluzivna prava koja su kupili nakon datuma objave ove Direktive tako da je značajnom dijelu javnosti u drugoj državi članici uskraćena mogućnost praćenja događaja koje je ta druga država članica odredila kao značajne, u skladu s prethodnim stavkom, u cijelosti ili djelomično u prijenosu uživo ili, kada je to potrebno ili prikladno iz objektivnih razloga javnog interesa, u cijelosti ili djelomično u naknadnoj snimci na besplatnoj televiziji, kako je to propisala ta druga država članica u skladu sa stavkom 1.” [neslužbeni prijevod]

3        Uvodne izjave 18. do 22. Direktive 97/36 glase kako slijedi:

„(18)budući da je neophodno da države članice budu u mogućnosti poduzeti mjere za zaštitu prava na informiranje, te osigurat široki pristup javnosti televizijskom pokrivanju nacionalnih i nenacionalnih događaja od velikog značaja za društvo, kao što su Olimpijske igre, Svjetsko nogometno prvenstvo i Europsko nogometno prvenstvo; budući da u tu svrhu države članice zadržavaju pravo poduzimanja mjera u skladu s pravom Zajednice, koje imaju za cilj reguliranje ekskluzivnog prava televizijskih nakladnika pod njihovom nadležnošću na emitiranje tih događanja;

(19) budući da je potrebno regulirati odredbe u okviru Zajednice, kako bi se izbjegla moguća pravna nesigurnost i tržišni poremećaji, te uskladio slobodan optjecaj televizijskih usluga s potrebom sprečavanja mogućnosti zaobilaženja nacionalnih mjera koje štite legitimni opći interes;

(20) budući da je ovom Direktivom posebno potrebno propisati odredbe koje se odnose na ostvarivanje ekskluzivnih prava televizijskih nakladnika, koja su oni mogli kupiti, na emitiranje događaja koji se smatraju od velikog značaja za društvo u državi članici koja nije ona koja ima nadležnost nad televizijskim nakladnicima; […]

(21) budući da bi događaji od velikog značaja za društvo trebali, u svrhu ove Direktive, zadovoljavati određene kriterije, odnosno da moraju biti iznimni događaji koji su od interesa za široku javnost u Europskoj uniji ili u određenoj državi članici ili u značajnom sastavnom dijelu te države članice, i da moraju biti unaprijed organizirani od strane organizatora događaja koji je zakonom ovlašten prodavati prava koja se odnose na taj događaj;

(22) budući da, u svrhu ove Direktive, 'besplatna televizija' znači emitiranje na kanalu, javnom ili komercijalnom, programa koji su dostupni javnosti, a koje ne uključuje plaćanja koja se razlikuju od načina financiranja emitiranja koji prevladavaju u svakoj državi članici (kao što je naknada za izdavanje licencija i/ili osnovna pretplata na kablovsku mrežu).” [neslužbeni prijevod]

 Okolnosti spora

4        Činjenična osnova spora iznesena je kako slijedi u točkama 6. do 16. pobijane presude:

„6.      [FIFA] je savez sastavljen od 208 nacionalnih nogometnih federacija i predstavlja svjetsko izvršno nogometno tijelo. Njezini su ciljevi, osobito, promicanje nogometa na globalnoj razini i organiziranje međunarodnih natjecanja. Prodaja prava na televizijski prijenos završnice Svjetskog nogometnog prvenstva (u daljnjem tekstu: završnica Svjetskog prvenstva), organizaciju kojega ona osigurava, čini njen prvenstveni izvor prihoda.

7.      Odlukom od 25. lipnja 1998. ministar kulture, medija i sporta Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske (u daljnjem tekstu: ministar) sastavio je na temelju IV. dijela Broadcasting Act 1996 (Zakon o radiodifuziji iz 1996.) popis događaja od velike važnosti za društvo u toj državi članici, koji uključuje i [završnicu] Svjetskog prvenstva.

8.      Usvajanju ovog popisa prethodilo je savjetovanje 42-ju različitih tijela, održano u srpnju 1997. na ministrovu inicijativu, vezano za utvrđivanje kriterija prema kojima bi se procijenila važnost različitih događaja za društvo u Ujedinjenoj Kraljevini. Ovaj postupak doveo je do usvajanja popisa kriterija sadržanih u dokumentu ministarstva kulture, medija i sporta iz studenoga 1997. koje ministar primjenjuje za sastavljanje popisa događaja od velikog značaja za društvo u Ujedinjenoj Kraljevini. U skladu s tim dokumentom, vjerojatnost uvrštavanja događaja na popis postojat će osobito onda kada isti naiđe na poseban odjek na nacionalnoj razini a ne samo među onima koji redovito prate sport o kojem je riječ. U skladu s istim dokumentom, kao takav događaj može se odrediti nacionalni ili međunarodni sportski događaj na najvišoj razini ili događaj u kojemu sudjeluje državna reprezentacija ili sportaši iz Ujedinjene Kraljevine. Među događajima koji zadovoljavaju ove kriterije veću mogućnost uvrštavanja na popis imat će oni koje privlače brojne gledatelje ili koji se tradicionalno prenose uživo na besplatnim televizijskim kanalima. Osim toga, ministar za potrebe procjene također uzima u obzir i druge čimbenike koji se odnose na posljedice za sport o kojemu je riječ, kao što su mogućnost prijenosa događaja uživo u cijelosti, utjecaj na prihod u sportskom području o kojemu je riječ, posljedice za tržište radiodifuzije i postojanje okolnosti koje osiguravaju pristup događaju putem radijskog ili televizijskog prijenosa u naknadnoj snimci.

9.      Ministar je potom, u skladu s člankom 97. Broadcasting Act 1996, započeo savjetovanje glede uvrštavanja pojedinih događaja na popis. U okviru toga savjetovanja zatražio je mišljenje od nekoliko tijela, zainteresiranih osoba i nositelja televizijskih prava kao što je FIFA. Osim toga, savjetodavni odbor osnovan od strane ministra pod nazivom ,Advisory Group on listed events’ (Savjetodavna skupina za događaje uvrštene na popis) objavio je svoje mišljenje o događajima koje bi trebalo uvrstiti na popis predloživši, s obzirom na [završnicu] Svjetskog prvenstva, uvrštavanje finala, polufinala i utakmica u kojima sudjeluju reprezentacije Ujedinjene Kraljevine.

10.      Na temelju članka 98. Broadcasting Act 1996, kako je izmijenjen s Television Broadcasting Regulations 2000 (Pravilnici o televizijskom emitiranju iz 2000.), organizacije za televizijsko emitiranje podijeljene su u dvije kategorije. Prva kategorija uključuje organizacije koje pružaju besplatnu uslugu koju, pored toga, može primati najmanje 95 % stanovništva Ujedinjene Kraljevine [u daljnjem tekstu: televizijski nakladnici koji koriste besplatne kanale]. Druga kategorija uključuje organizacije koje ne ispunjavaju navedene uvjete [uključujući i televizijske nakladnike koji koriste naplatne kanale].

11.      Osim toga, na temelju članka 101. Broadcasting Act 1996, kako je izmijenjen s Television Broadcasting Regulations 2000, pružatelj usluga televizijskog emitiranja iz jedne od ovih dviju kategorija može prenositi uživo, u cijelosti ili djelomično, događaj uvršten na popis samo ako je pružatelj usluga iz druge od ovih dviju kategorija stekao pravo na prijenos uživo, u cijelosti ili djelomično, istog događaja u istoj ili u pretežno istoj regiji. Ako ovaj uvjet nije ispunjen, organizacija koja želi prenositi uživo, u cijelosti ili djelomično događaj o kojemu je riječ, mora ishoditi prethodno odobrenje od Office of Communications (Ured za komunikacije).

12.      U skladu s člankom 3. Code on Sports and Other Listed Events (Pravilnik o sportskim i drugim događajima uvrštenima na popis), koji je bio na snazi 2000., događaji uvršteni na popis događaja od velikog značaja za društvo podijeljeni su u dvije grupe. ,Grupa A’ uključuje događaje koji se ne mogu prenositi uživo na ekskluzivnoj osnovi ukoliko određeni uvjeti nisu ispunjeni. ,Grupa B’ uključuje događaje koji se mogu prenositi uživo na ekskluzivnoj osnovi samo ako su poduzete odgovarajuće mjere kojima se osigurava prijenos u naknadnoj snimci.

13.      U skladu s člankom 13. Code on Sports and Other Listed and Designated Events, odobrenje nadležnog Office of Communications može se ishoditi za događanja iz ,Grupe A’ s popisa, u koju spada [završnica] Svjetskog prvenstva, ako su prava prijenosa bila otvoreno ponuđena svim organizacijama za televizijsko emitiranje pod pravednim i razumnim uvjetima, a nijedna organizacija iz druge kategorije nije izrazila interes za stjecanje istih prava.

14.      Dopisom od 25. rujna 1998. Ujedinjena Kraljevina dostavila je, na temelju odredaba članka 3.a stavka 2. Direktive 89/552, Komisiji Europskih zajednica popis događaja koje utvrđuje ministar kao i ostale podatke o zakonodavstvu te države članice donesenom na temelju članka 3.a stavka 1. iste direktive. Nakon razmjene dopisa između Ujedinjene Kraljevine i Komisije te nove obavijesti o mjerama od 5. svibnja 2000. glavni direktor Opće uprave (OU) za obrazovanje Komisije obavijestio je Ujedinjenu Kraljevinu, dopisom od 28. srpnja 2000., da Komisija nema primjedaba na mjere te države članice, koje će stoga uskoro biti objavljene u Službenom listu Europskih zajednica.

15.      Presudom od 15. prosinca 2005., Infront WM/Komisija (T‑33/01, Zb., str. II‑5897.), Opći sud poništio je odluku sadržanu u dopisu od 28. srpnja 2000., uz obrazloženje da ista predstavlja odluku u smislu članka 249. UEZ‑a, koju bi i sam kolegij članova Komisije trebao usvojiti (presuda Infront WM Komisija, gore navedena, točka 178.).

16.       Slijedom [navedene presude], Komisija je usvojila [spornu] odluku.”

 Sporna odluka

5        Članak 1. sporne odluke glasi:

„Mjere koje je Ujedinjena Kraljevina poduzela na temelju članka 3.a stavka 1. Direktive [89/552] te o tome 5. svibnja 2000. obavijestila Komisiju, objavljene u Službenom listu Europskih zajednica C‑328 od 18. studenoga 2000., u skladu su s pravom Zajednice.”

6        U skladu sa svojim člankom 3., navedena odluka „primjenjuje se od 18. studenoga 2000.”

7        Uvodne izjave 3. do 6., 18. do 21. te 24. i 25. sporne odluke glase kako slijedi:

„(3)      Tijekom pregleda Komisija je uzela u obzir informacije dostupne u britanskom medijskom prostoru.

(4)       Popis događaja od velikog značaja za društvo u Ujedinjenoj Kraljevini sastavljen je na jasan i transparentan način, te je održano opsežno savjetovanje u [Ujedinjenoj Kraljevini].

(5)       Prema Komisiji, događaji uvršteni na popis britanskih mjera ispunjavali su barem dva od sljedećih kriterija koji se smatraju pouzdanim pokazateljima značaja tih događaja za društvo: i) imaju osobit odjek u državi članici te zanimaju i druge osobe osim onih koje redovito prate sport ili aktivnost o kojima je riječ; ii) imaju osobit kulturni značaj općepriznat od strane stanovništva države članice o kojoj je riječ te čine određeni element kulturnog identiteta; iii) uključuju nacionalnu reprezentaciju u kontekstu natjecanja ili turnira od međunarodnog značaja; iv) događaj je oduvijek bio prenošen na besplatnim televizijskim kanalima i privlačio je brojne gledatelje.

(6)       Značajan broj događaja uvrštenih na popis britanskih mjera, uključujući i ljetne i zimske olimpijske igre, kao i završnicu Svjetskog prvenstva i Europskog prvenstva, pripadaju kategoriji događaja od velikog značaja za društvo, u skladu s uvodnom izjavom 18. Direktive [97/36]. Ovi događaji u cijelosti imaju osobit odjek u [Ujedinjenoj Kraljevini] jer su iznimno popularni u široj javnosti (bez obzira na nacionalnost sudionika), a ne samo među onim televizijskim gledateljima koji redovito prate sportske događaje.

[…]

(18)      Događaji uvršteni na popis, uključujući i one koji se smatraju cjelinom a ne nizom pojedinačnih događaja, uvijek su bili emitirani na besplatnim televizijskim kanalima i privlačili su brojne gledatelje. Tamo gdje to iznimno nije bio slučaj (utakmice svjetskog kupa u kriketu), popis je ograničen (s obzirom na to da uključuje finale, polufinale i utakmice u kojima sudjeluju nacionalne reprezentacije), pa ovi događaji zahtijevaju samo jedan odgovarajući prijenos i, u svakom slučaju, zadovoljavaju dva kriterija koji se smatraju pouzdanim pokazateljima značaja događaja za društvo […].

(19)      Mjere Ujedinjene Kraljevine doimaju se razmjernima i opravdavaju odstupanje od temeljne slobode pružanja usluga sadržanih u Ugovoru o EZ‑u na temelju prevladavajućeg razloga javnog interesa [naime, kako bi se širokoj publici osigurao televizijski pristup događajima od velikog značaja za društvo].

(20)      Mjere Ujedinjene Kraljevine u skladu su s pravilima tržišnog natjecanja [Europske zajednice], s obzirom na to da se definicija organizacija za radiodifuziju ovlaštenih za prijenos događaja uvrštenih na popis temelji na objektivnim kriterijima koji omogućuju stvarno i potencijalno tržišno natjecanje za stjecanje prava na prijenos tih događaja. Osim toga, broj događaja na popisu nije nerazmjeran na način da bi doveo do narušavanja tržišnog natjecanja na silaznim tržištima televizije sa slobodnim pristupom i naplatne televizije.

(21)      Razmjernost mjera Ujedinjene Kraljevine poduprta je činjenicom da određeni broj događaja uvrštenih na popis zahtijeva samo jedan odgovarajući prijenos.

[…]

(24)      Iz presude Općeg suda [Infront WM/Komisija, ranije navedeno] proizlazi da izjava koja potvrđuje da su mjere poduzete u skladu s člankom 3.a stavkom 1. [Direktive 89/552] sukladne s pravom Zajednice predstavlja odluku i da je stoga Komisija mora usvojiti. Znači, potrebno je ovom odlukom proglasiti mjere koje je Ujedinjena Kraljevina dostavila sukladnima s pravom Zajednice. Mjere navedene u prilogu ove odluke objavit će se u Službenom listu Europske unije, u skladu s člankom 3.a stavak 2. [Direktive 89/552].

(25) Kako bi se osigurala pravna sigurnost, ova Odluka trebala bi stupiti na snagu nakon objave mjera koje je dostavila [Ujedinjena Kraljevina] u Službenom listu Europske unije.

 Postupak pred Općim sudom i pobijana presuda

8        FIFA je podnijela tužbu pred Općim sudom protiv sporne odluke jer je Komisija njome odobrila označavanje cjelokupne završnice Svjetskog prvenstva kao događaja od velikog značaja te je prihvatila da se sve utakmice tog turnira uvrste na popis događaja od velikog značaja koji je utvrdio ministar. Prema FIFA‑i, ministar je kao takav događaj mogao označiti samo „zanimljive” utakmice kao što su finale, polufinala i utakmice nacionalne reprezentacije Ujedinjene Kraljevine (u daljnjem tekstu: „zanimljive” utakmice). Tako navedeni popis ne bi mogao uključivati druge utakmice završnice Svjetskog prvenstva (u daljnjem tekstu: „manje zanimljive” utakmice).

9        U prilog svom zahtjevu za djelomično poništenje sporne odluke FIFA je iznijela šest tužbenih razloga. Oni se temelje, kao prvo, na nedostatku obrazloženja te odluke; kao drugo, na povredi članka 3.a stavka 1. Direktive 89/552; kao treće, na povredi njenog prava vlasništva; kao četvrto, na povredi odredaba Ugovora koje se odnose na slobodu pružanja usluga; kao peto, na povredi odredaba ugovora koje se odnose na tržišno natjecanje; kao šesto, na povredi odredaba Ugovora koje se odnose na slobodu poslovnog nastana.

10      Pobijanom presudom Opći sud odbio je svaki od tužbenih razloga koje je FIFA iznijela u prilog tužbi te je tužbu u cijelosti odbio.

11      Također je odbio i zahtjev za provođenje mjera upravljanja postupkom, podnesen od strane FIFA‑e, kojim Opći sud poziva Komisiju da podnese nekoliko dokumenata.

 O žalbi

 Uvodne napomene

12      Kao prvo, treba istaknuti da je na temelju članka 3.a stavka 1. Direktive 89/552 zakonodavac Unije ovlastio države članice da odrede neke događaje kao događaje od velikog značaja za društvo države članice o kojoj je riječ (u daljnjem tekstu: događaj od velikog značaja) i time im izrijekom dopustio, u kontekstu diskrecijskog prostora danog Ugovorom, postavljanje prepreka slobodnom kretanju usluga, slobodi poslovnog nastana, slobodi tržišnog natjecanja i prava vlasništva, koje su neizbježna posljedica takvog određivanja. Kao što je vidljivo iz uvodne izjave 18. Direktive 97/36, zakonodavac je smatrao da su takve prepreke opravdane ciljem zaštite prava na informiranje te kako bi se osigurao širok pristup javnosti televizijskim prijenosima navedenih događaja.

13      Legitimitet takvog cilja već je prepoznat od strane Suda, koji je istaknuo da bi ekskluzivni karakter komercijalizacije događaja od velikog interesa javnosti mogao značajno ograničiti javni pristup informacijama vezanim za te događaje. Međutim, u demokratskom i pluralističkom društvu pravo na informiranje od osobite je važnosti, što je još očitije u slučaju takvih događanja (vidjeti presudu od 22. siječnja 2013., Sky Österreich, C‑283/11, točke 51. i 52.).

14      Kao drugo, treba napomenuti da, na temelju članka 3.a stavka 1. Direktive 89/552, određivanje događaja od velikog značaja pripada državama članicama koje u svezi s tim uživaju širok diskrecijski prostor.

15      Naime, kako bi se uskladio popis takvih događaja, Direktiva 89/552 temelji se na pretpostavci da unutar Unije postoje znatne razlike u društvenim i kulturnim pitanjima glede njihovog značaja za široku javnost. Stoga članak 3.a stavak 1. navedene Direktive propisuje da svaka država članica treba izraditi popis određenih događaja „koje smatra od velikog značaja” za svoje društvo. Uvodna izjava 18. Direktive 97/36 također naglašava diskrecijsku ovlast država članica navodeći da je „bitno” da iste imaju mogućnost poduzimati mjere za zaštitu prava na informiranje i osigurati širok pristup javnosti televizijskim prijenosima događaja od velikog značaja.

16      Važnost navedenog diskrecijskog prostora također proizlazi iz činjenice da Direktive 89/552 i 97/36 ne sadržavaju preciznu odredbu kojom se regulira korištenje istog. Doista, jedini kriteriji koje te direktive utvrđuju kako bi država članica mogla odrediti događaj kao onaj od velikog značaja navedeni su u uvodnoj izjavi 21. Direktive 97/36, prema kojoj se mora raditi o iznimnom događaju koji je predmet interesa za široku javnost u Uniji ili u određenoj državi članici ili u značajnom sastavnom dijelu te države članice te mora biti unaprijed organiziran od strane organizatora događaja koji je zakonom ovlašten prodavati prava koja se odnose na taj događaj.

17      S obzirom na relativnu nepreciznost tih kriterija, na svakoj je državi članici da im sama prida konkretan karakter i da procijeni interes takvih događaja za opću javnost s obzirom na socijalne i kulturne posebnosti društva.

18      Kao treće, treba napomenuti da je na temelju članka 3.a stavka 2. Direktive 89/552, Komisija ovlaštena nadzirati zakonitost nacionalnih mjera kojima se određuju događaji od velikog značaja, što joj omogućuje da odbaci one mjere koje nisu u skladu s pravom Unije.

19      U okviru navedenog nadzora Komisija posebice mora ispitati jesu li ispunjeni sljedeći uvjeti:

–        događaj o kojemu je riječ uvršten je na listu iz članka 3.a stavka 1. Direktive 89/552 na temelju jasnog i transparentnog postupka te pravovremeno;

–        takav događaj može se smatrati događajem od velikog značaja;

–        određivanje događaja o kojemu je riječ kao onog od velikog značaja u skladu je s općim načelima prava Unije, kao što su načela razmjernosti i nediskriminacije, s temeljnim pravima, s načelima slobode pružanja usluga i slobode poslovnog nastana kao i s propisima o slobodi tržišnog natjecanja.

20      Međutim, takva mogućnost kontrole je ograničena, posebno s obzirom na ispitivanje drugog i trećeg uvjeta iz prethodne točke.

21      S jedne strane, iz važnosti diskrecijskog prostora država članica iz točke 14. ove presude slijedi zapravo da mogućnost kontrole od strane Komisije treba biti ograničena na ispitivanje očitih pogrešaka u procjeni počinjenih od strane država članica pri određivanju događaja od velikog značaja. Da bi se utvrdilo je li takva pogreška u procjeni počinjena, Komisija treba osobito ispitati je li država članica pažljivo i nepristrano ispitala sve relevantne elemente konkretnog predmeta, elemente koji podržavaju izvedene zaključke (vidjeti, po analogiji, presudu od 21. studenoga 1991., Technische Universität München, C‑269/90, Zb., str. I‑5469., točka 14. i presudu od 22. prosinca 2010., Gowan Comércio Internacional e Serviços, C‑77/09, Zb., str. I‑13533., točke 56. i 57.).

22      S druge strane, s posebnim obzirom na treći uvjet naveden u točki 19. ove presude, ne može se zanemariti da pravilno određivanje jednog događaja kao onog od velikog značaja neizbježno dovodi do smetnji u ostvarivanju slobode pružanja usluga, slobode poslovnog nastana, slobode tržišnog natjecanja i prava vlasništva, koje je zakonodavac Unije razmatrao i uzeo ih u obzir, kao što je navedeno u točki 12. ove presude, kao opravdane u cilju općeg interesa kako bi se zaštitilo pravo na informiranje i osigurao širok pristup javnosti televizijskim prijenosima tih događaja.

23      Da bi se osigurala učinkovitost članka 3.a Direktive 89/552, potrebno je utvrditi da, ako je događaj pravilno označen od strane određene države članice kao događaj od velikog značaja, Komisija treba ispitati samo učinke tog određivanja na slobodu kretanja usluga, slobodu poslovnog nastana, slobodu tržišnog natjecanja i pravo vlasništva, koji nadilaze učinke bitno povezane s uvrštavanjem ovog događaja na popis iz članka 3.a stavka 1.

 Prvi žalbeni razlog

 Argumentacija stranaka

24      Prvi žalbeni razlog sastoji se, u biti, od šest dijelova. FIFA u prvom dijelu tvrdi da je Opći sud dao proturječno obrazloženje glede prave prirode završnice Svjetskog prvenstva.

25      U drugom dijelu istog žalbenog razloga navedeno je da je Opći sud zauzeo proturječna i nepomirljiva stajališta jer je s jedne strane potvrdio postojanje Svjetskog prvenstva kao jedinstvenog događaja, a s druge strane utvrdio da specifični elementi pokazuju da tome nije tako.

26      Treći dio ovog žalbenog razloga odnosi se na točku 113. pobijane presude, prema kojoj država članica koja priopćava nije dužna dati konkretne razloge za uvrštavanje cijele završnice Svjetskog prvenstva na popis događaja od velikog značaja. Opći sud s takvom odlukom prije svega onemogućuje Komisiji da pažljivo provjeri i temeljito ispita sukladnost priopćenih mjera s pravom Unije.

27      U četvrtom dijelu svog prvog žalbenog razloga FIFA tvrdi da, suprotno onome što proizlazi iz pobijane presude, Komisija mora pred Općim sudom opravdati svoju odluku da sve utakmice završnice Svjetskog prvenstva predstavljaju jedinstven događaj od velikog značaja. Prema tome, ni FIFA ni bilo koja druga zainteresirana strana nije dužna posebnim elementima dokazati da je to slučaj.

28      U petom dijelu prvog žalbenog razloga FIFA tvrdi da je Opći sud, navevši razloge koji ne postoje u spornoj odluci, prekoračio granice sudske kontrole za koju je nadležan.

29      Prema šestom dijelu navedenog žalbenog razloga, Opći sud je pogrešno procijenio da je Komisija dostatno obrazložila uvrštavanje cijele završnice Svjetskog prvenstva na britanski popis događaja od velikog značaja.

30      Komisija, Kraljevina Belgija i Ujedinjena Kraljevina osporavaju osnovanost prvog žalbenog razloga koji je FIFA podnijela u prilog svojoj žalbi.

 Ocjena Suda

31      Uzimajući u obzir važnost utvrđenja iz točke 113. pobijane presude za obrazloženje Općeg suda, potrebno je najprije ispitati treći dio prvog žalbenog razloga.

–       Treći dio prvog žalbenog razloga

32      Najprije treba istaknuti da je Opći sud u točki 70. pobijane presude naveo da je Svjetsko prvenstvo natjecanje koje se opravdano može smatrati jedinstvenim događajem, a ne skupom pojedinačnih događaja podijeljenim na „zanimljive” i „manje zanimljive” utakmice. Nadalje, kako je navedeno u točki 6. pobijane presude, Opći sud je pojam „Svjetsko prvenstvo”, na koji se poziva uvodna izjava 18. Direktive 97/36, shvatio u smislu da isti pojam podrazumijeva samo završnicu tog natjecanja.

33      Međutim, ni navedena uvodna izjava niti bilo koji drugi element Direktive 85/552 ili Direktive 97/36 ne ukazuje na to da se pojam „Svjetsko prvenstvo” odnosi isključivo na završnicu tog natjecanja. Dakle, ti uvjeti trebaju u načelu pokrivati i početnu fazu natjecanja, odnosno sve kvalifikacijske utakmice. Međutim, jasno je da kvalifikacijske utakmice koje prethode završnici natjecanja vjerojatno neće pobuditi interes široke javnosti u državi članici koji bi bio usporediv s interesom te javnosti za vrijeme održavanja završnice. Doista, samo određene kvalifikacijske utakmice, prvenstveno one u kojima nastupa reprezentacija države članice o kojoj je riječ ili utakmice drugih momčadi iste kvalifikacijske grupe u kojoj nastupa ta reprezentacija, mogu izazvati takav interes.

34      Nadalje, nije moguće razumno pobijati da je značaj „zanimljivih” utakmica općenito veći od onoga koji se pridaje utakmicama završnice Svjetskog prvenstva koje im prethode, to jest izlučnim utakmicama u grupama. Zato nije moguće a priori tvrditi da je značaj koji se pridaje ovoj zadnjoj kategoriji jednak značaju prve kategorije utakmica pa da se stoga sve kvalifikacijske utakmice u grupama mogu, bez razlike, smatrati dijelom jedinstvenog događaja od velikog značaja, jednako kao i „zanimljive” utakmice. Stoga se određivanje svake pojedine utakmice kao događaja od velikog značaja može razlikovati od jedne do druge države članice.

35      Iz gore navedenog proizlazi da zakonodavac Unije nije namjeravao predložiti da „Svjetsko prvenstvo”, u smislu uvodne izjave 18. Direktive 97/36, bude ograničeno samo na njegovu završnicu i da čini jedinstven i nedjeljiv događaj. Umjesto toga, Svjetsko prvenstvo treba smatrati događajem koji se obično dijeli na različite utakmice ili faze, koje neće sve nužno biti označene kao događaj od velikog značaja.

36      Međutim, treba napomenuti da takvo pogrešno tumačenje uvodne izjave 18. Direktive 97/36 od strane Općeg suda, osobito pojma Svjetsko prvenstvo, nema utjecaja u ovom slučaju.

37      Ponajprije, glede izostavljanja kvalifikacijskih utakmica iz definicije Svjetskog prvenstva, dovoljno je napomenuti da ministar nije uvrstio te utakmice na popis događaja od velikog značaja i da se stoga sporna odluka ne odnosi na takve utakmice.

38      Nadalje, treba napomenuti da je Opći sud u točkama 120. do 129. pobijane presude, na temelju dokaza koje je predložila FIFA i uzimajući u obzir konkretnu percepciju javnosti u Ujedinjenoj Kraljevini, ispitao jesu li sve utakmice završnice Svjetskog prvenstva pobudile interes te javnosti dostatan da bi ih se moglo smatrati dijelom događaja od velikog značaja. Nakon što je zaključio da je tome tako, Opći sud je imao osnovu po kojoj može utvrditi da se u Ujedinjenoj Kraljevini sve utakmice završnice Svjetskog prvenstva mogu smatrati jedinstvenim događajem od velikog značaja. Njegova je ocjena, znači, bila u skladu s onim što proizlazi iz točke 35. ove presude.

39      Konačno, iz uvodnih izjava navedenih u točki 67. ove presude proizlazi da pogrešno tumačenje uvodne izjave 18. Direktive 97/36 nije imalo utjecaja na zaključak Općeg suda da obrazloženje sporne odluke ispunjava zahtjeve iz članka 253. UEZ‑a.

40      Imajući to na umu, nastavno na obrazloženje iz točke 32. ove presude, Opći sud je došao do zaključka iz točke 113. pobijane presude da nijedna država članica nije dužna obavijestiti Komisiju o posebnim razlozima zbog kojih je završnica Svjetskog prvenstva u cijelosti označena kao događaj od velikog značaja u državi članici o kojoj je riječ.

41      Međutim, s obzirom na to da se završnica Svjetskog prvenstva ne može u svojoj cijelosti pravilno uvrstiti na popis događaja od velikog značaja neovisno o interesu koji utakmice pobuđuju u državi članici o kojoj je riječ, ista ne može biti oslobođena obveze da obavijesti Komisiju o razlozima zbog kojih smatra da, u specifičnom kontekstu društva te države, završnica Svjetskog prvenstva predstavlja u cijelosti događaj od velikog značaja, a ne skup pojedinačnih događaja podijeljenih na utakmice različitih razina interesa.

42      Stoga je Opći sud pogrešno primijenio pravo u točki 113. pobijane presude, presudivši da Komisija nije mogla razmatrati uvrštavanje utakmica završnice Svjetskog prvenstva kao protivne pravu Unije na temelju činjenice da joj država članica nije iznijela posebne razloge zbog kojih se te utakmice mogu smatrati događajem od velikog značaja za društvo u toj državi.

43      U tim okolnostima potrebno je razmotriti treba li se, u svezi s ovom pogreškom, pobijana presuda poništiti.

44      U svezi s tim, iz sudske prakse Suda proizlazi da pogrešna primjena prava Unije od strane Općeg suda ne dovodi do ukidanja presude ako je njena izreka utemeljena na drugim pravnim osnovama (vidjeti, u tom smislu, presudu od 2. travnja 1998., Komisija/Sytraval i Brink's France, C‑367/95 P, Zb., str. I‑1719., točka 47., i presudu od 29. ožujka 2011., ThyssenKrupp Nirosta/Komisija, C‑352/09 P, Zb., str. I‑2359., točka 136.).

45      U ovom predmetu važno je najprije naglasiti da, kako bi se Komisiji omogućilo izvršavanje prava nadzora, obrazloženje o tome što je određenu državu članicu navelo da jedan događaj odredi kao onaj od velikog značaja može biti kratko, pod uvjetom da je pravno relevantno. Stoga se ne može zahtijevati, među ostalim, da država članica u samoj obavijesti o poduzetim mjerama navede detaljne podatke i brojeve glede svakoga elementa ili dijela događaja o kojem se obavještava Komisija.

46      U tom smislu valja napomenuti da Komisija može, ako ima dvojbe glede podataka s kojima raspolaže u vezi s određivanjem događaja kao događaja od velikog značaja, tražiti pojašnjenje od države članice koja je donijela takvu odluku (vidjeti, po analogiji, presudu od 29. ožujka 2012., Komisija/Estonija, C- 505/09 P, točka 67.).

47      U ovom slučaju, iz obavijesti o mjerama koje je poduzeo ministar, o kojima je 5. svibnja 2000. obaviještena Komisija te su iste priložene spornoj odluci, osobito proizlazi da je država članica odredila završnicu Svjetskog prvenstva kao događaj od velikog značaja uz obrazloženje da ovaj skup utakmica, uključujući i „manje zanimljive” utakmice, ima poseban odjek na nacionalnoj razini te da pobuđuje poseban interes i kod onih gledatelja koji ne prate redovito nogomet, da je televizijski prijenos bio nedvojbeno važan i da se ovaj skup utakmica tradicionalno besplatno prenosi uživo.

48      Takva obavijest, koju je Ujedinjena Kraljevina dostavila u skladu sa zahtjevima iz članka 3.a stavka 2. Direktive 89/552, omogućila je Komisiji da provede nadzor i da zatraži, ukoliko bi to smatrala potrebnim ili primjerenim, od te države članice dodatna pojašnjenja ili podnošenje drugih podataka, koji nisu sadržani u obavijesti te države članice.

49      Drugo, nema naznaka da Komisija nije provela takav nadzor, koji je usko ograničen, i da nije istražila, u odnosu na razloge navedene u točki 47. ove presude, je li ministar počinio očitu pogrešku u procjeni odredivši sve utakmice u okviru završnice Svjetskog prvenstva događajem od velikog značaja.

50      U svezi s tim, iz uvodne izjave 6. sporne odluke najprije proizlazi da je Komisija provjerila ima li završnica Svjetskog prvenstva u cjelini, uključujući i „manje zanimljive” utakmice, u Ujedinjenoj Kraljevini poseban odjek, to jest jesu li utakmice ovog turnira jako popularne u širokoj javnosti, a ne samo među televizijskim gledateljima koji redovito prate nogomet na televiziji. Također, iz uvodne izjave 18. te odluke proizlazi da je Komisija uzela u obzir činjenicu da je navedeni turnir u cijelosti, uključujući tako i „manje zanimljive” utakmice, oduvijek bio prenošen na besplatnim televizijskim kanalima i da je privlačio brojne gledatelje.

51      Nadalje, iz spisa proizlazi da su stranke pred Općim sudom priložile svojim obrazloženjima više dokumenata s brojčanim podacima na koje se Komisija pozvala pri provjeri zakonitosti mjera o kojima ju je obavijestila Ujedinjena Kraljevina, uključujući i one koji potječu iz te države članice. U tim dokumentima navedene su stope gledanosti za utakmice završnica Svjetskog prvenstva 1994. i 1998., i prikazuju se prosječne stope gledanosti te spominju, kao primjer, stope gledanosti nekoliko „zanimljivih” i „manje zanimljivih” utakmica. Osim toga, navedeni dokumenti također su sadržavali i rezultate ankete, prema kojima 76 % stanovnika Ujedinjene Kraljevine smatra da bi se završnica Svjetskog prvenstva u cijelosti trebala prenositi na kanalu sa slobodnim pristupom.

52      Međutim, FIFA nije pobijala da su ti dokumenti predstavljali temelj sporne odluke.

53      Konačno, FIFA ne može valjano tvrditi da je navodno nedostatan nadzor Komisije proizašao iz činjenice da navedeni dokumenti s brojčanim podacima obuhvaćaju razdoblje prije 2000. i da Komisija nije uzela u obzir podatke za razdoblje od 2000. do 2007., te da je trebala spornu odluku temeljiti na podacima koji su joj bili dostupni u trenutku njenog donošenja, odnosno 16. listopada 2007.

54      U svezi s tim treba napomenuti da takav prigovor nije iznijet u prvom stupnju. FIFA je pred Općim sudom samo prigovarala zbog obrazloženja sporne odluke, tvrdeći da ono nije sadržavalo nikakvu naznaku o prirodi i datumu podataka o „britanskom medijskom prostoru” koje je Komisija uzela u obzir. Dakle, FIFA nije prigovarala zbog navodno nedostatnog nadzora koji je provela Komisija, što je prigovor koji se odnosi na bit spora. Međutim, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da bi dopustiti stranci da po prvi put iznese pred Sudom neki razlog na koji se nije pozvala pred Općim sudom značilo omogućiti joj da pred Sudom vodi širi postupak od onoga koji se vodio pred Općim sudom. U okviru žalbe, nadležnost Suda je, u načelu, ograničena na ispitivanje ocjene razlogâ Općeg suda koji su bili izneseni pred taj sud (vidjeti presudu od 19. srpnja 2012., Alliance One International i Standard Commercial Tobacco/Komisija i Komisija/Alliance One International i dr., C‑628/10 P i C‑14/11 P, točka 111. i navedena sudska praksa). Stoga gore navedeni prigovor treba odbaciti kao nedopušten.

55      Kao treće, FIFA‑i je bilo omogućeno dokazati pred Općim sudom da je Komisija trebala zaključiti da je ministar počinio očitu pogrešku u procjeni odredivši sve utakmice završnice Svjetskog prvenstva događajem od velikog značaja.

56      FIFA je u tu svrhu podnijela Općem sudu podatke o stopi gledanosti završnice Svjetskih prvenstava od 1994. do 2006., tvrdeći da ti podatci pokazuju da u Ujedinjenoj Kraljevini „manje zanimljive” utakmice nemaju poseban odaziv među gledateljima koji ne prate redovito nogomet. 

57      Sud je u točkama 122. do 129. pobijane presude ispitao ove podatke, ali se nije složio s ocjenom FIFA‑e.

58      Zaključio je, u točkama 130. i 134. pobijane presude, da FIFA nije dokazala da su utvrđenja iz uvodnih izjava 6. i 18. sporne odluke, na koje se poziva u točki 50. ove presude, pogrešna niti da je stoga Komisija trebala zaključiti da je ministar počinio očitu pogrešku u procjeni odredivši sve utakmice završnice Svjetskog prvenstva događajem od velikog značaja.

59      Iz navedenog slijedi da pogreška u primjeni prava od strane Općeg suda nije takve prirode da bi uzrokovala poništenje pobijane presude, s obzirom na to da je njezina izreka utemeljena na drugim pravnim osnovama. Slijedom toga, treći dio prvog žalbenog razloga treba odbiti kao bespredmetan.

–       Ostali dijelovi prvog žalbenog razloga

60      U svezi s prvim i drugim dijelom prvog žalbenog razloga, treba napomenuti da je pitanje je li obrazloženje presude Općeg suda proturječno pravno pitanje koje se svakako može postaviti u okviru žalbe, jer u obrazloženju presude moraju biti jasno i nedvosmisleno izraženi zaključci Općeg suda (vidjeti, u tom smislu, rješenje od 29. studenoga 2011., Evropaïki Dynamiki/Komisija, C‑235/11 P, točke 29. i 30., kao i presudu od 19. prosinca 2012., Komisija/Planet, C‑314/11 P, točke 63. i 64.).

61      Međutim, ova obveza dosljednosti obrazloženja nema svrhu sama u sebi, nego ima za cilj omogućiti zainteresiranim osobama da saznaju razloge takve odluke (vidjeti, u tom smislu, ranije navedeno rješenje Evropaïki Dynamiki/Komisija, točka 30., i ranije navedenu presudu Komisija/Planet, točku 64.).

62      Ovdje treba napomenuti da razlozi, koji se pobijaju u prvom i drugom dijelu, trebaju podupirati zaključke iz točaka 70. i 113. ove presude. Sud je, nakon što je u točkama 32. do 42. ove presude utvrdio da su ti zaključci bili pogrešni, zamijenio razloge kako bi opravdao donesenu odluku.

63      Dakle, budući da su ti razlozi dodatni elementi zaključaka koje Sud smatra pogrešnima i da ih je Sud zamijenio, oni više ne čine temelj donesene odluke, tako da nema više potrebe ispitati njihovu navodnu proturječnost.

64      Kako bi se odgovorilo na četvrti dio prvog žalbenog razloga, potrebno je napomenuti da su sporna odluka i priložene joj nacionalne mjere navodile razloge zbog kojih su sve utakmice završnice Svjetskog prvenstva označene kao događaj od velikog značaja. Dakle, vodeći računa o pretpostavci zakonitosti koja se pridaje aktima tijela Unije (presuda od 20. rujna 2007. Komisija/Španjolska, C‑177/06, Zb., str. I‑7689., točka 36.), i s obzirom na ograničenu narav kontrole koju provode Komisija i Opći sud, dužnost je FIFA‑e bila osporiti te razloge pred Općim sudom i pokazati da je Komisija trebala zaključiti da su britanske vlasti počinile očitu pogrešku u procjeni uvrstivši sve utakmice na popis događaja od velikog značaja. FIFA je navedene razloge bezuspješno nastojala osporiti (vidjeti točke 55. do 58. ove presude).

65      Stoga četvrti dio navedenog žalbenog razloga nije moguće prihvatiti.

66      U svezi s petim dijelom istog žalbenog razloga, treba napomenuti da FIFA nije iznijela točne razloge na temelju kojih smatra da je Opći sud prekoračio granice sudske kontrole za koju je nadležan. Nadalje, nije navela točne dijelove pobijane presude u kojima se nalaze pobijani razlozi. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, ovaj dio treba odbaciti kao nedopušten (vidi presudu od 2. travnja 2009., France Telecom/Komisija, C 202/07 P, Zb., str. I‑2369., stavak 55., i rješenje od 2. veljače 2012., Elf Aquitaine/Komisija, C 404/11 P, točka 15.).

67      Glede šestog dijela prvog žalbenog razloga, iz općih razmatranja iz točaka 107. do 111. današnje presude, UEFA/Komisija (C‑201/11 P), proizlazi da obrazloženje sporne odluke ispunjava zahtjeve iz članka 253. UEZ‑a. Doista, u svjetlu ovih razmatranja, dostatno je da uvodne izjave 6. i 18. te odluke sažeto iznose razloge zbog kojih Komisija smatra da sve utakmice završnice Svjetskog prvenstva mogu valjano biti uvrštene na popis događaja od velikog značaja za društvo u Ujedinjenoj Kraljevini, jer ti razlozi omogućuju FIFA‑i da sazna razloge poduzete mjere i Općem sudu da obavi svoj nadzor glede osnovanosti te ocjene.

68      S obzirom na naprijed navedeno, prvi žalbeni razlog treba odbaciti kao djelomično nedopušten i odbiti kao djelomično neosnovan.

 Drugi žalbeni razlog

 Argumentacija stranaka

69      Drugi žalbeni razlog sastoji se, u biti, od dva dijela. U prvom dijelu FIFA tvrdi da je Opći sud pogrešno primijenio pravo potvrdivši zaključak Komisije da je postupak uvrštavanja „manje zanimljivih” utakmica na popis događaja od velikog značaja za društvo u Ujedinjenoj Kraljevini bio jasan i transparentan. Osobito, suprotno onome što je utvrdio Opći sud, činjenica da su pojedini službenici ili savjetodavna tijela u okviru svojih ovlasti predložili ministru uvrštavanje samo „zanimljivih” utakmica na taj popis, povlači za sobom obvezu objašnjenja razloga zbog kojih ministar nije pogriješio usvojivši drugačiji stav.

70      Iz drugog dijela tog žalbenog razloga proizlazi da Opći sud nije mogao utvrditi da je Komisija mogla valjano zaključiti da je postupak uvrštavanja bio jasan i transparentan, dakle da je Ujedinjena Kraljevina u svojoj obavijesti Komisiji od 5. svibnja 2000. opravdala uvrštavanje „manje zanimljivih” utakmica na popis događaja od velikog značaja, obavljeno 25. lipnja 1998., pozivajući se također i na stope gledanosti koje su bile dostupne tek od 12. srpnja 1998. Prema mišljenju FIFA‑e, Komisija je sigurno trebala uzeti u obzir okolnosti nastale nakon datuma sastavljanja navedenog popisa. Međutim, ona nije mogla smatrati da se Ujedinjena Kraljevina mogla osloniti na takve okolnosti kako bi opravdala izbor od 25. lipnja 1998.

71      Komisija, Kraljevina Belgija i Ujedinjena Kraljevina pobijaju osnovanost drugog žalbenog razloga.

 Ocjena Suda

72      Glede drugog dijela drugog žalbenog razloga, treba naglasiti da obvezu jasnoće i transparentnosti iz članka 3.a stavka 1. treće rečenice Direktive 89/552 provodi sudska praksa Suda kojoj je cilj izbjeći da ponašanje nadležnih nacionalnih vlasti liši odredbe prava Unije u odnosu na temeljne slobode njihovog korisnog učinka. S obzirom na tu sudsku praksu, označavanje događaja kao događaja od velikog značaja mora se obavljati uz primjenu objektivnih, unaprijed poznatih kriterija, tako da se ograniči diskrecijsko pravo vlasti kako se ono ne bi koristilo samovoljno (vidjeti, analogijom, presudu od 13. prosinca 2007., United Pan‑Europe Communications Belgium i dr., C‑250/06, Zb., str. I‑11135., točke 45. i 46.).

73      Iz istih razloga nacionalnim postupkom mora se unaprijed odrediti tijelo nadležno za to označavanje i uvjete pod kojima zainteresirane osobe ili, po potrebi, određena savjetodavna tijela mogu podnijeti očitovanja prije nego što nadležno tijelo donese odluku. U tom smislu, s obzirom na utjecaj takve odluke na prava prijenosa koja se odnose na događaj, osobito je važno da organizacije za radiodifuziju o kojima je riječ i nositelji tih prava imaju priliku podnijeti svoja očitovanja tome tijelu.

74      Zbog toga uvjet jasnoće i transparentnosti zahtijeva da navedene zainteresirane osobe i savjetodavna tijela budu u mogućnosti podnijeti svoja očitovanja samo o bitnim elementima na temelju kojih navedeno tijelo treba donijeti odluku. Dakle, ništa ne sprečava državu članicu da naknadno podnese Komisiji dodatne elemente koji podržavaju ovu odluku i koji se mogu odnositi i na razdoblje nakon dana usvajanja popisa događaja od velikog značaja.

75      Postupak u ovom predmetu bio je takav.

76      U ovim okolnostima, drugi dio drugog žalbenog razloga treba odbiti kao neosnovan.

77      Glede prvog dijela navedenog žalbenog razloga, iz točke 14. ove presude proizlazi da je tijelo nacionalne vlasti zaduženo za označavanje događaja kao događaja od velikog značaja raspolagalo velikim diskrecijskim prostorom. Iz toga slijedi da ono nije bilo dužno slijediti mišljenja savjetodavnih tijela s kojima se to tijelo savjetovalo prije donošenja svoje odluke. Ono, očito, nije dužno slijediti ni mišljenja pojedinih službenika u državnoj upravi.

78      Glede razloga zbog kojih navedeno tijelo nije uvažilo ta mišljenja, istina je da, kao što zahtijevaju autori akata Unije (vidi presudu od 10. srpnja 2008., Bertelsmann i Sony Corporation of America/Impala, C‑413/06 P, Zb., str. I‑4951., točka 166.), to tijelo mora iznijeti razloge zbog kojih je događaj bio označen kao događaj od velikog značaja, kako bi omogućilo, s jedne strane, zainteresiranim osobama da saznaju razloge poduzimanja te mjere, kako bi mogli ostvariti svoja prava i, s druge strane, Komisiji i nadležnim sudovima da obavljaju svoj nadzor.

79      Međutim, suprotno onome što FIFA tvrdi, za ispunjenje takvog cilja nije nužno da navedeno tijelo iznese specifične razloge zbog kojih nije slijedilo mišljenja pojedinih savjetodavnih tijela ili službenika, koja nije ni dužno slijediti. U svezi s tim, nebitno je da je ta mišljenja dalo više savjetodavnih tijela ili službenika koji imaju isti pristup.

80      U tim okolnostima, potrebno je odbaciti prvi dio drugog žalbenog razloga i, prema tome, odbaciti taj žalbeni razlog kao neosnovan.

 Treći žalbeni razlog

 Argumentacija stranaka

81      Treći žalbeni razlog sastoji se, u biti, od četiri dijela. U prvom dijelu FIFA smatra da je Opći sud pogriješio, jer nije naveo je li zakonitost sporne odluke trebalo ocijeniti pozivajući se na činjenice koje su postojale 16. listopada 2007., odnosno na dan njenog donošenja, ili 28. srpnja 2000., odnosno na dan donošenja prve odluke Komisije u tom području, koja je poništena gore navedenom presudom Infront WM/Komisija i koja je sedam godina kasnije zamijenjena spornom odlukom.

82      Nadalje, Opći sud morao je utvrditi da pojam „dostupni podaci o britanskom medijskom prostoru”, naveden u uvodnoj izjavi 3. sporne odluke, ne ispunjava zahtjev primjerenog i dostatnog obrazloženja jer ne omogućuju da se otkriju ni priroda ni datum podataka za koje Komisija tvrdi da je uzela u obzir prilikom donošenja te odluke.

83      Iz drugog dijela tog žalbenog razloga proizlazi da se Opći sud u točkama 70. i 117. pobijane presude oslonio na razloge koji se nigdje u spornoj odluci ne pojavljuju, jer je utvrdio da se sve utakmice završnice Svjetskog prvenstva mogu smatrati jedinstvenim događajem i da Komisija nije bila dužna iznijeti druge razloge za obrazloženje svoje odluke da odobri uvrštavanje tog turnira na britanski popis događaja od velikog značaja.

84      U trećem dijelu navedenog žalbenog razloga FIFA navodi da je Opći sud pogrešno primijenio pravo odbivši uzeti u obzir praksu drugih država članica koje nisu uvrstile „manje zanimljive” utakmice na popis događaja od velikog značaja.

85      Četvrti dio trećeg žalbenog razloga odnosi se na tumačenje i primjenu kriterija po kojima je utvrđen velik značaj svih utakmica koje su dijelom završnice Svjetskog prvenstva. FIFA smatra, s jedne strane, da je Opći sud pogriješio prihvativši zaključak Komisije da su u Ujedinjenoj Kraljevini sve utakmice zadovoljile kriterij „posebnog odjeka” i da je također pogrešno ocijenio da je Komisija dostatno i pravilno obrazložila taj zaključak. U tom smislu, Opći sud je izjednačio kriterij „posebnog odjeka” događaja s kriterijem njegove popularnosti. Međutim, „popularnost” događaja nije mjerodavan kriterij i nedostatan je da bi se smatralo da se na temelju njega utvrđuje „izuzetni događaj”, u skladu s uvodnom izjavom 21. Direktive 97/36. Osim toga, Opći sud pogrešno je primijenio članak 253. UEZ‑a ocijenivši da je Komisija dostatno i pravilno obrazložila svoje utvrđenje vezano uz kriterij „posebnog odjeka”.

86      S druge strane, Opći sud je pogriješio prihvativši zaključak Komisije da su sve utakmice završnice Svjetskog prvenstva ispunile zahtjeve iz točke 18. sporne odluke u svezi s tradicionalnim prenošenjem svih utakmica u prošlosti i velikim brojem gledatelja koje su privukle „manje zanimljive” utakmice. Prema FIFA‑i, utvrđenja Općeg suda neutemeljena su i pobijaju ih činjenice. Osim toga, Opći sud je pogrešno zaključio da je Komisija već dovoljno i pravilno obrazložila svoj zaključak da su ti zahtjevi ispunjeni.

87      S tim u svezi, FIFA navodi da je Opći sud prikazao stope gledanosti na nereprezentativnom uzorku tih utakmica i zanemario utakmice koje su zabilježile niže stope gledanosti. Osim toga, trebao je zaključiti da prosječne stope gledanosti „manje zanimljivih” utakmica u Ujedinjenoj Kraljevini ne čine „široku publiku” ni a fortiori „iznimno široku publiku”. Također je pogriješio u svezi s objašnjenjem niskih stopa gledanosti pojedinih „manje zanimljivih” utakmica.

88      Prema Komisiji, treći žalbeni razlog je djelomično nedopušten i djelomično bespredmetan. Pored toga, ovaj tužbeni razlog je u cijelosti neutemeljen, s čime se slažu i Kraljevina Belgija i Ujedinjena Kraljevina.

 Ocjena Suda

89      Glede prvog dijela trećeg žalbenog razloga, iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da Opći sud nije dužan dati obrazloženje u kojem bi se, iscrpno i pojedinačno, osvrnuo na sve tvrdnje koje su iznijele stranke u postupku. Stoga obrazloženje Općeg suda može imati implicitan karakter pod uvjetom da omogućuje zainteresiranim osobama da saznaju razloge zbog kojih nije usvojio njihove argumente, a Sudu da raspolaže s dovoljno elemenata potrebnih za provođenje svoga nadzora. Konkretno, Opći sud nije dužan odgovoriti na argumente stranke koji nisu dovoljno jasni i precizni, s obzirom na to da nisu predmet bilo kojeg drugog posebnog razvoja i da nisu praćeni posebnom argumentacijom koja ih podržava (vidjeti, u tom smislu, presudu od 9. rujna 2008., FIAMM i dr./Vijeće i Komisija, C‑120/06 P i C‑121/06 P, Zb., str. I‑6513., točke 91. i 96., te presudu od 5. srpnja 2011., Edwin/OHIM, C‑263/09 P, još neobjavljena u Zb., str. I‑5853., točka 64.).

90      FIFA u ovom predmetu nije pred Općim sudom dovoljno jasno i precizno iznijela samostalni razlog koji se odnosi na to da je sporna odluka nezakonita, bilo zato što je Komisija donijela tu odluku pozivajući se na činjenice koje su postojale 2000., a morala je svoju odluku zasnovati na činjenicama koje su postojale 2007., bilo zato što je Komisija donijela navedenu odluku pozivajući se na činjenice koje su postojale 2007., a morala je svoju odluku zasnovati na činjenicama koje su postojale 2000. Kao što je navedeno u točki 54. ove presude, FIFA je navedeni aspekt spomenula u sklopu žalbenog razloga koji se odnosi na obrazloženje sporne odluke, tvrdeći da ona ne sadrži nikakve navode o prirodi i datumu podataka o britanskom medijskom prostoru, koje je Komisija uzela u obzir.

91      U tim okolnostima, Opći sud nije morao nužno u pobijanoj presudi točno navesti treba li se zakonitost sporne odluke ocijeniti pozivajući se na činjenice koje su postojale 2000. ili 2007.

92      Nadalje, glede žalbenog razloga iznesenog pred Općim sudom, koji se odnosi na navođenje vrste i datuma podataka uzetih u obzir u spornoj odluci, iz razmatranja navedenih u točki 67. ove presude proizlazi da Komisija nije bila dužna navesti u svojoj odluci vrstu i datume takvih podataka.

93      U tim okolnostima, nema više potrebe ispitati, kao što je utvrđeno u točkama 60. do 63. ove presude, je li Opći sud na odgovarajući način odgovorio na argument FIFA‑e glede pozivanja na vrstu i datume navedenih podataka.

94      Prema tome, prvi dio trećeg žalbenog razloga ne može se prihvatiti.

95      Što se tiče drugog dijela navedenog žalbenog razloga, treba napomenuti da Opći sud prilikom nadzora zakonitosti iz članka 263. UFEU‑a ne može svojim obrazloženjem zamijeniti obrazloženje donositelja spornog akta i ne može svojim obrazloženjem popuniti praznine u obrazloženju toga akta, na način da se njegova ocjena ne veže ni na jedno utvrđenje iz tog akta (vidjeti, u tom smislu, presudu od 24. siječnja 2013., Frucona Košice/Komisija, C‑73/11 P, točke 87. do 90. i navedena sudska praksa).

96      Međutim, u ovom slučaju, razmatranja navedena u točki 70. pobijane presude ne popunjavaju prazninu u obrazloženju sporne odluke, nego traže da se utvrdi potrebna razina ovog obrazloženja u odnosu na zahtjeve propisa Unije primjenjivih u tom području. Glede uvodnih izjava iz točke 117. pobijane presude, one se nadovezuju na ocjenu iz uvodne izjave 6. iste odluke. Opći sud tako nije zamijenio svoje obrazloženje onime autora spornog akta, nego se, u skladu sa svojim ovlastima, ograničio na ispitivanje njegove zakonitosti.

97      Drugi dio trećeg žalbenog razloga stoga treba odbiti kao neosnovan.

98      U svezi s trećim dijelom istog žalbenog razloga, treba napomenuti da FIFA nije pred Općim sudom iznijela razlog kojim bi se tvrdilo da je za ocjenu imaju li „manje zanimljive” utakmice velik značaj za društvo u Ujedinjenoj Kraljevini trebalo uzeti u obzir praksu drugih država članica. FIFA je u svojem zahtjevu kojim se pokreće postupak samo spomenula tu praksu, a da nije tvrdila da je sporna odluka bila nezakonita, jer ministar i Komisija nisu pridali nikakvu važnost takvoj praksi.

99      Sukladno sudskoj praksi navedenoj u točki 54. ove presude, ovaj dio trećeg žalbenog razloga stoga treba odbaciti kao nedopušten.

100    U četvrtom dijelu navedenog žalbenog razloga FIFA najprije iznosi niz argumenata kojima nastoji pokazati da parametri za „manje zanimljive” utakmice nisu ispunjavali kriterije iz uvodnih izjava 6. i 18. sporne odluke, a koje je ministar utvrdio za označavanje događaja od velike važnosti.

101    Tim argumentima FIFA želi postići da Sud svojim utvrđenjem činjenica zamijeni utvrđenje činjenica Općeg suda, a da se ne pozove na iskrivljavanje činjenica i dokaza podnesenih Općem sudu. U skladu s ustaljenom sudskom praksom, ove argumente treba odbaciti kao nedopuštene (vidjeti presudu od 18. svibnja 2006., Archer Daniels Midland i Archer Daniels Midland Ingredients/Komisija, C‑397/03 P, Zb., str. I‑4429., točka 85., kao i gore navedenu presudu ThyssenKrupp Nirosta/Komisija, točka 180.).

102    Nadalje, glede argumenta koji se odnosi na navodno izjednačavanje kriterija „posebnog odjeka” događaja s kriterijem njegove popularnosti, treba napomenuti da FIFA nije iznijela takav razlog pred Općim sudom. Sukladno sudskoj praksi navedenoj u točki 54. ove presude, ovaj argument treba odbaciti kao nedopušten.

103    Na kraju, što se tiče prigovora na nedostatak formalnog obrazloženja sporne odluke, oni se zapravo podudaraju sa šestim dijelom prvog žalbenog razloga i stoga ih treba odbiti iz razloga navedenih u stavku 67. ove presude.

104    S obzirom na gore navedeno, treći žalbeni razlog treba odbaciti kao djelomično nedopušten i odbiti kao djelomično neosnovan.

 Četvrti žalbeni razlog

 Argumentacija stranaka

105    Četvrti žalbeni razlog sastoji se, u biti, od osam dijelova. U prvom dijelu FIFA tvrdi da je Opći sud pogriješio, u točkama 161. i 162. presude, zaključivši, na temelju razloga koje je sam iznio, da je u spornoj odluci uspostavljena razmjernost ograničenja slobode pružanja usluga i slobode poslovnog nastana, koje proizlaze iz priopćenih mjera. Komisija je, prema FIFA‑i, a ne Opći sud, bila dužna ispitati takva ograničenja. Dakle, Opći sud nije mogao znati, budući da završnica Svjetskog prvenstva „po prirodi jedinstven događaj”, da je Komisija, koja se nije oslonila na takvu navodnu prirodu tog turnira, bila oslobođena obveze dokazati da su ograničenja uzrokovana spornom odlukom bila nužna, odgovarajuća i razmjerna.

106    Iz drugog dijela istog žalbenog razloga proizlazi da je Opći sud pogriješio utvrdivši, u točkama 51., 52. i 158. pobijane presude, da cilj osiguranja širokog pristupa javnosti televizijskim prijenosima događaja od velikog značaja i prava na informaciju opravdava ograničenja uzrokovana spornom odlukom. Doista, širok pristup javnosti ne može se zamijeniti s neograničenim pristupom javnosti. Dakle, pravo na informaciju ne podrazumijeva pravo gledanja na televizijskim kanalima sa slobodnom pristupom sve utakmice završnice Svjetskog prvenstva i ne opravdava zabranu prijenosa jedne od tih utakmica na ekskluzivnoj osnovi od strane organizacije za radiodifuziju koja ne koristi televizijske kanale sa slobodnim pristupom.

107    U trećem dijelu navedenog žalbenog razloga FIFA tvrdi da je Opći sud trebao utvrditi da je Komisija bila dužna ispitati bi li manje restriktivne mjere od onih odobrenih spornom odlukom bile prikladne za (osigurati) ostvarivanje cilja iz članka 3.a Direktive 89/552.

108    U četvrtom dijelu četvrtog žalbenog razloga FIFA tvrdi da Komisija nije mogla provesti ograničeno ispitivanje usklađenosti priopćenih mjera s pravom Unije. Opći sud trebao je utvrditi da je Komisija bila dužna provesti detaljno ispitivanje i dubinski pregled.

109    Prema petom dijelu istog žalbenog razloga, Opći sud je pogrešno zaključio da je Komisija dostatno obrazložila svoj zaključak o razmjernosti ograničenja slobode pružanja usluga.

110    U šestom dijelu navedenog žalbenog razloga FIFA tvrdi da je Opći sud trebao uzeti u obzir da je Komisija bila dužna ispitati bi li mjere manje ograničavajuće za pravo vlasništva od onih odobrenih u spornoj odluci bile prikladne da se osigura ostvarivanje cilja iz članka 3.a Direktive 89/552. Doista, kad su dva temeljna prava u pitanju, ograničenja ostvarivanja jednog od tih prava trebala bi biti podložna uravnoteženju prava o kojima je riječ, koje Komisija nije provela u svojoj odluci i koje ni Opći sud nije uzeo u obzir u pobijanoj presudi.

111    U sedmom dijelu navedenog razloga FIFA tvrdi da se on temelji na nedostatnom obrazloženju da je Opći sud utvrdio da su ograničenja slobode pružanja usluga, slobode poslovnog nastana i prava vlasništva bila opravdana.

112    U osmom dijelu navedenog žalbenog razloga FIFA tvrdi da je Opći sud pogrešno primijenio pravo prilikom analize pravnih pravila Unije u području tržišnog natjecanja.

113    S jedne strane, Opći sud je u točki 173. pobijane presude pogriješio ocijenivši da, budući da su učinci koje proizvode mjere priopćene od strane Ujedinjene Kraljevine neizbježna posljedica ograničenja slobode pružanja usluga, za koje je Opći sud utvrdio da su opravdana, Komisija nije bila dužna provesti temeljitiju analizu od one o tim posljedicama te stoga nije pogriješila zaključivši da su navedene mjere bile u skladu s pravom tržišnog natjecanja Unije, bez obzira na nepostojanje nikakve definicije mjerodavnog tržišta. Prema mišljenju FIFA‑e, Opći sud je povrijedio pravo tržišnog natjecanja jer su ocjena ograničenja ostvarivanja slobode pružanja usluga i ocjena ograničenja pravila prava tržišnog natjecanja dvije različite radnje.

114    S druge strane, FIFA zamjera Općem sudu da je utvrdio da mjerama priopćenim od strane Ujedinjene Kraljevine nisu BBC‑ju ili ITV‑ju dodijeljena posebna prava u smislu članka 86. stavka 1. UEZ‑a. Prema mišljenju FIFA‑e, ta se tvrdnja temelji na isključivo formalnim i teorijskim razmatranjima. Opći sud je trebao uzeti u obzir činjenice i ekonomsku stvarnost i trebao je zaključiti da su tim dvama poduzećima dodijeljena posebna prava jer su te mjere, kako su usvojene u spornoj odluci, značile da će u stvarnosti BBC i ITV uživati povlašten položaj u odnosu na svoje konkurente.

115    Prema mišljenju Komisije, Kraljevine Belgije i Ujedinjene Kraljevine, četvrti žalbeni razlog je neosnovan.

 Ocjena Suda

116    Prvi dio četvrtog žalbenog razloga temelji se na pogrešnom tumačenju točaka 161. i 162. pobijane presude. Naime, Opći sud nije uzeo u obzir da je spornom odlukom ustanovljeno da postoji razmjernost ograničenja slobode pružanja usluga i prava poslovnog nastana koje su proizlazile iz priopćenih mjera Ujedinjene Kraljevine. Opći sud je odbacio žalbeni razlog FIFA‑e kao utemeljen na pogrešnoj pretpostavci da se popis događaja od velikog značaja, da bi bio razmjeran, trebao ograničiti na uvrštavanje „zanimljivih” utakmica, jer one jedine imaju velik značaj za britansko društvo. Opći sud je pravilno odlučio kad je u točkama 116. do 134. pobijane presude zaključio da se sve utakmice završnice Svjetskog prvenstva mogu smatrati događajem od velikog značaja za britansko društvo.

117    Prema tome, prvi dio navedenog žalbenog razloga treba odbiti kao neosnovan.

118    Glede drugog dijela navedenog žalbenog razloga, treba napomenuti da Opći sud u točkama 51., 52. i 158 pobijane presude nije utvrdio da cilj osiguranja širokog pristupa javnosti televizijskim prijenosima događaja od velikog značaja i prava na informaciju opravdava ograničenja uzrokovana spornom odlukom. Govorio je o tom pitanju u širem kontekstu, zaključivši da se mjere iz članka 3.a stavka 1. Direktive 89/552 mogu opravdati navedenim ciljem i pravom na informaciju, pod uvjetom da mogu osigurati njihovu provedbu i ne idu dalje od onoga što je potrebno za njihovo ostvarenje. Uzimajući u obzir načela iz točaka 12. i 13. ove presude, ovaj zaključak ne može se osporiti.

119    Nadalje, iz razmatranja navedenih u točkama 12., 22. i 23. ove presude proizlazi da Opći sud, suprotno onome što FIFA tvrdi, nije bio dužan uskladiti ove ciljeve sa zahtjevima koji se odnose na slobodu pružanja usluga i slobodu poslovnog nastana.

120    U tim okolnostima, drugi dio četvrtog žalbenog razloga ne može se prihvatiti.

121    Glede trećeg dijela istog žalbenog razloga, iz uvodne izjave 19. sporne odluke proizlazi da je Komisija ispitala jesu li mjere priopćene od strane Ujedinjene Kraljevine bile razmjerne. Međutim, takvo ispitivanje razmjernosti nužno uključuje provjeru mogu li se ciljevi od općeg interesa postići mjerama manje restriktivnim za navedenu slobodu kretanja. U tim okolnostima FIFA ne može tvrditi da je Komisija u potpunosti propustila provjeriti postojanje mogućnosti korištenja takvih mjera. Glede toga nebitna je činjenica da ta uvodna izjava samo spominje slobodu pružanja usluga, jer provjera razmjernosti nije bitno drugačija s obzirom na ograničenja slobode poslovnog nastana uzrokovana priopćenim mjerama i jer te mjere ne utječu, osim iznimno, na slobodu poslovnog nastana.

122    Treći dio navedenog žalbenog razloga treba stoga odbiti kao neosnovan.

123    Što se tiče četvrtog dijela istog žalbenog razloga, iz točaka 20. i 23. ove presude proizlazi da je Komisija dužna obaviti ograničen nadzor prilikom odobravanja nacionalnog popisa događaja od velikog značaja. Iz toga proizlazi da FIFA pogrešno smatra da je Opći sud trebao utvrditi da je Komisija bila dužna provesti „detaljno” ispitivanje i „dubinski pregled” usklađenosti priopćenih mjera s pravom Unije.

124    Četvrti dio četvrtog tužbenog razloga ne može se stoga prihvatiti.

125    Glede petog dijela navedenog žalbenog razloga, treba napomenuti da je, uzevši u obzir opća razmatranja iz točaka 107. do 111. gore navedene presude UEFA/Komisija, obrazloženje pobijane odluke dostatno, tako da taj dio žalbenog razloga treba odbiti kao neosnovan.

126    Glede šestog dijela četvrtog žalbenog razloga, iz uvodnih izjava navedenih u točkama 12., 22. i 23. ove presude proizlazi, s jedne strane, da povreda vlasničkih prava FIFA‑e proistječe već iz članka 3.a Direktive 85/552 i da se ta povreda može, u načelu, opravdati ciljem zaštite prava na informiranje te osiguravanja širokog pristupa javnosti televizijskim prijenosima događaja od velikog značaja. S druge strane, budući da su sve utakmice završnice Svjetskog prvenstva belgijske vlasti pravilno označile kao događaj od velikog značaja, Komisija je bila dužna ispitati samo one učinke tog određivanja na vlasnička prava FIFA‑e koji nadilaze učinke bitno povezane sa stavljanjem ovog događaja na popis događaja određenih od strane nadležnih tijela te države članice.

127    Međutim, u ovom slučaju, FIFA nije podnijela Općem sudu nikakav dokaz na temelju kojega bi on mogao zaključiti da su učinci označavanja svih utakmica završnice Svjetskog prvenstva kao događaja od velikog značaja na pravo vlasništva FIFA‑e prekomjerne prirode.

128    U tim okolnostima, šesti dio navedenog žalbenog razloga treba odbiti kao neosnovan.

129    Naposljetku, glede sedmog dijela istog žalbenog razloga, dovoljno je napomenuti da je, u točkama 140. do 146. i 156. do 163. pobijane presude, Opći sud iznio dostatno obrazloženje omogućivši FIFA‑i da sazna razloge zbog kojih nije prihvatio njene argumente i Sudu da raspolaže s dovoljno dokaza za obavljanje sudskog nadzora.

130    Slijedom toga, navedeni dio ne može se prihvatiti.

131    Glede prvog argumenta osmog dijela četvrtog žalbenog razloga, iz razmatranja navedenih u točkama 22. i 23. ove presude proizlazi da je Komisija, ako je događaj pravilno označen kao događaj od velikog značaja, dužna ispitati samo učinke ovog označavanja slobodu tržišnog natjecanja koji nadilaze učinke bitno povezane s uključivanjem događaja o kojemu je riječ na popis označenih događaja. Međutim, FIFA u ovom slučaju nije podnijela Općem sudu nikakve dokaze na temelju kojih bi se moglo zaključiti da su učinci označavanja svih utakmica završnice Svjetskog prvenstva kao događaja od velikog značaja na slobodu tržišnog natjecanja bili prekomjerni.

132    Glede drugog argumenta osmog dijela istog žalbenog razloga, jasno je da tekst članaka 98. i 101. Broadcasting Act 1996, kako je izmijenjen i dopunjen 2000. s Television Broadcasting Regulations 2000, ne pravi razliku između različitih kategorija organizacija za radiodifuziju i, posebno, ne daje organizacijama za radiodifuziju koje koriste kanale sa slobodnim pristupom zaštitu koja bi bila uskraćena onim organizacijama za radiodifuziju koje koriste naplatne kanale, jer sve organizacije za radiodifuziju mogu slobodno stjecati neekskluzivna prava na prijenos događaja od velikog značaja i prenositi ih na neekskluzivnoj osnovi.

133    Ne može se isključiti da će, u praksi, samo neke organizacije za radiodifuziju koje koriste kanale sa slobodnim pristupom, kao što su BBC i ITV, prenositi naposljetku, nakon odobrenja Office of Communications, sve utakmice završnice Svjetskog prvenstva u Ujedinjenoj Kraljevini, jer organizacije za radiodifuziju koje koriste naplatne kanale zanima samo prijenos na ekskluzivnoj osnovi i, iz tog razloga, one neće dati ponudu za stjecanje tih prava.

134    Međutim, kako je Sud utvrdio u točki 180. pobijane presude, takav učinak je rezultat komercijalne strategije organizacija za radiodifuziju koje koriste naplatne kanale, koje su se odlučile za poslovni model koji stavlja naglasak na ekskluzivnost, tako da su manje spremne prihvatiti neekskluzivni prijenos događaja od velikog značaja od organizacija za radiodifuziju koje koriste kanale sa slobodnim pristupom. Ovaj učinak stoga proizlazi prvenstveno iz slobodnog komercijalnog izbora te prve kategorije organizacija za radiodifuziju i zato se ne može pripisati zakonodavstvu Ujedinjene Kraljevine.

135    U tim okolnostima, osmi dio četvrtog žalbenog razloga treba odbiti.

136    S obzirom na gore navedeno, ovaj žalbeni razlog treba odbaciti kao djelomično nedopušten i odbiti kao djelomično neosnovan.

137    Budući da nije moguće usvojiti ni jedan od četiri žalbena razloga koji je FIFA navela u prilog osnovanosti svoje žalbe, potrebno je žalbu odbiti u cijelosti.

 Troškovi

138    Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika Suda, kad žalba nije osnovana, Sud odlučuje o troškovima. U skladu s člankom 138. stavkom 1. istog Poslovnika koji se na temelju članka 184. stavka 1. tog Poslovnika primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da nije uspjela u postupku te s obzirom na to da je Komisija zatražila da FIFA snosi troškove, treba joj naložiti da snosi troškove.

Slijedom navedenog, Sud (treće vijeće) proglašava i presuđuje:

1.      Žalba se odbija.

2.      Nalaže se Međunarodnoj federaciji nogometnih saveza (FIFA) snošenje troškova.

Potpisi


* Jezik postupka: engleski