MIŠLJENJE NEZVISNOG ODVJETNIKA
NILSA WAHLA
od 13. lipnja 2013.(1)
Predmet C‑435/11
CHS Tour Services GmbH
protiv
Team4 Travel GmbH
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Oberster Gerichtshof (Austrija))
„Direktiva 2005/29/EZ – Nepoštena poslovna praksa – Zavaravajuća praksa – Dužnost profesionalne pažnje – Brošura koja sadržava pogrešnu tvrdnju o ekskluzivnosti”
1. Ako se pokaže da poslovna praksa zavarava potrošače, je li bitno to što je trgovac učinio što je mogao kako bi spriječio da se to dogodi? To je pitanje koje postavlja Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud) (Austrija).
I – Pravni okvir
2. Članak 5. Direktive 2005/29/EZ (u daljnjem tekstu: Direktiva)(2) glasi:
„1. Nepoštena poslovna praksa se zabranjuje.
2. Poslovna praksa je nepoštena:
(a) ako je u suprotnosti sa zahtjevima u pogledu profesionalne pažnje;
i
(b) ako bitno narušava ili je vjerojatno da će narušiti gospodarsko ponašanje prosječnog potrošača do kojeg dopire odnosno kojem je namijenjena, u odnosu na proizvod, odnosno gospodarsko ponašanje prosječnog člana skupine ako je poslovna praksa usmjerena određenoj skupini potrošača.
[…]
4. Nepoštenom poslovnom praksom smatra se posebno:
(a) zavaravajuća poslovna praksa kako je određena u člancima 6. i 7.;
ili
(b) agresivna poslovna praksa kako je određena u člancima 8. i 9.
5. Prilog I. sadrži popis postupaka koji predstavljaju takvu praksu, a koji se u svim okolnostima smatraju nepoštenima. Isti jedinstven popis primjenjuje se u svim državama članicama i može se izmijeniti jedino revizijom ove Direktive.”
3. Člancima 6. i 7. uređena je zavaravajuća poslovna praksa, dok se članci 8. i 9. tiču agresivne poslovne prakse. U članku 6. navodi se:
„1. Poslovna praksa smatra se zavaravajućom ako sadrži lažne informacije te je stoga neistinita ili ako na bilo koji način, uključujući sveukupno predstavljanje, zavarava ili je vjerojatno da će zavarati prosječnog potrošača, čak i ako je informacija činjenično točna, i to u odnosu na jedan ili više sljedećih čimbenika, te ako u bilo kojem od spomenutih slučajeva potrošača navodi ili je vjerojatno da će ga navesti da donese odluku o poslu koju inače ne bi donio:
[…]
b) glavna obilježja proizvoda kao što su njegova raspoloživost […]”
II – Činjenično stanje, postupak i prethodna pitanja
4. Predmet pred sudom koji je uputio zahtjev odnosi se na dvije austrijske turističke agencije, CHS Tour Services GmbH (u daljnjem tekstu: CHS) i Team4 Travel GmbH (u daljnjem tekstu: Team4 Travel). CHS i Team4 Travel organiziraju i prodaju tečajeve skijanja i zimske praznike u Austriji za skupine školske djece iz Ujedinjene Kraljevine.
5. U prodajnoj brošuri agencije Team4 Travel na engleskom jeziku, koja je objavljena sredinom rujna 2010., stavljena je oznaka „ekskluzivno” uz određeni broj popisanih smještajnih objekata. Prema brošuri izraz „ekskluzivno” treba shvatiti kao da znači „[s]mještaj koji je ekskluzivno na raspolaganju strankama [Team4 Travel] tijekom školskih zimskih praznika ili tijekom školskih zimskih praznika i uskrsnih blagdana ili tijekom cijele zimske sezone”. Sud koji je uputio zahtjev objašnjava s tim u vezi da je korištenje tog izraza značilo da je smještajni objekt imao stalni poslovni odnos s agencijom Team4 Travel i da drugi organizatori putovanja nisu bili u mogućnosti osigurati smještaj u tom objektu na naznačene datume. Prema očitovanju koje je agencija CHS podnijela, u cjeniku agencije Team4 Travel također je bilo navedeno da „[s]ve istaknute cijene [...] znače da na taj datum agencija [Team4 Travel] ekskluzivno raspolaže svim krevetima”.
6. Za datume koji nisu naznačeni u zahtjevu za prethodnu odluku i koji obuhvaćaju određena razdoblja u 2012., agencija Team4 Travel je s nekoliko pružatelja usluga smještaja sklopila ugovore o smještajnim kvotama. Ti ugovori, čiji uvjeti nisu navedeni u samom zahtjevu za prethodnu odluku, sadržavali su odredbu u kojoj je bilo navedeno da će naznačeni smještajni kapaciteti biti dostupni agenciji Team4 Team bez ograničenja i da pružatelj usluge ne može odstupiti od te odredbe bez pisane suglasnosti agencije Team4 Travel. Rezervacija postaje konačna 28 dana prije odnosnog dolaska. Sud koji je uputio zahtjev navodi da je radi osiguranja ekskluzivnosti agencija Team4 Travel ugovorila s pružateljem usluge smještaja pravo na otkaz i ugovornu kaznu.
7. Međutim, iz spisa predmeta koji je dostavljen Sudu proizlazi da je unatoč gore navedenim ugovorima agencija CHS rezervirala smještajne kvote u istim smještajnim objektima kao i agencija Team4 Travel za razdoblja rezervacija koja se preklapaju. Sud koji je uputio zahtjev osim toga navodi da su rezervacije izvršene nakon što je agencija Team4 Travel sklopila ekskluzivne ugovore. Slijedom toga, pružatelji usluge smještaja prekršili su svoje ugovorne obveze naspram agencije Team4 Travel.
8. U zahtjevu za prethodnu odluku se bez spominjanja točnog vremena kada se to dogodilo navodi da su pružatelji usluge smještaja obavijestili agenciju Team4 Travel da drugi organizatori putovanja nisu još napravili rezervacije. U njemu se nadalje navodi da se zbog nedostatka slobodnog smještaja direktorica agencije Team4 Travel pobrinula da nijedan drugi organizator putovanja ne bude u mogućnosti pronaći sobu u hotelima. Ona nije znala za postojanje drugih rezervacija do pokretanja postupka.
9. Međutim, budući da je agencija CHS ipak uspjela rezervirati sav smještaj ili dio slobodnog smještaja za veljaču ili uskrsne blagdane 2012., ona je smatrala da su izjave o ekskluzivnosti netočne i da predstavljaju nepoštenu poslovnu praksu. Stoga je agencija CHS Landesgerichtu Innsbruck (Regionalni sud u Innsbrucku, Austrija) podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kako bi se agenciju Team4 Travel spriječilo da navodi da ima ekskluzivno pravo na određeni smještaj za određene datume dolaska.
10. Rješenjem od 30. studenoga 2010. Landesgericht Innsbruck odbio je odrediti privremenu mjeru jer je zaključio da je navodna ekskluzivnost ispravna u odnosu na neopozive ugovore o rezervaciji koje je agencija Team4 Travel prethodno sklopila.
11. Oberlandesgericht Innsbruck (Viši regionalni sud u Innsbrucku) (Austrija) potvrdio je 13. studenoga 2011. prvostupanjsku odluku iz razloga što je agencija Team4 Travel poštovala zahtjeve u pogledu profesionalne pažnje te je mogla legitimno očekivati da će njezini suugovaratelji poštovati svoje ugovorne obveze.
12. Nakon toga je CHS podnio zahtjev za reviziju Oberster Gerichtshofu.
13. Sud koji je uputio zahtjev smatra da ishod postupka ovisi o pravilnom tumačenju članka 5. stavka 2. Direktive. On naglašava da se podneseno pravno sredstvo ne može prihvatiti ako se agencija Team4 Travel može braniti da nije postupila suprotno zahtjevima u pogledu profesionalne pažnje. Na toj osnovi Oberster Gerichtshof podnosi Sudu na razmatranje dva različita tumačenja.
14. Prema prvom argumentu, učinak upućivanja u članku 5. stavku 4. Direktive na zavaravajuću ili agresivnu poslovnu praksu iz članaka 6. do 9. jest taj da takva praksa sama po sebi nije u skladu s dužnošću profesionalne pažnje iz članka 5. stavka 2. U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev primjećuje da u člancima 6. do 9. nije navedena dužnost profesionalne pažnje iz članka 5. stavka 2. točke (a).
15. Prema drugom argumentu, ako bi se razumjelo da upućivanje u članku 5. stavku 2. točki (b) Direktive na narušavanje gospodarskog ponašanja potrošača pojašnjavaju specifičnije odredbe iz članka 6. do 9., i dalje bi se primjenjivao članak 5. stavak 2. točka (a). Posljedično tome, zavaravajuća praksa iz članka 6. zahtijevala bi, povrh toga, kršenje dužnosti profesionalne pažnje iz članka 5. stavka 2. točke (a). Sud koji je uputio zahtjev smatra da ovo rasuđivanje potvrđuje opća struktura Direktive.
16. Sumnjajući, s obzirom na ova razmatranja, u tumačenje članka 5. stavka 2. Direktive, Oberster Gerichtshof odlučio je prekinuti postupak i uputi Sudu sljedeće prethodno pitanje:
„Treba li se članak 5. [Direktive] tumačiti tako da, u slučaju zavaravajuće prakse u smislu članka 5. stavka 4. te direktive, nije dopušteno odvojeno preispitivati različite kriterije članka 5. stavka 2. točke (a) Direktive?”
17. Pisana očitovanja podnijeli su CHS, Team4 Travel, austrijska, njemačka, talijanska, mađarska, poljska, švedska vlada i vlada Ujedinjene Kraljevine kao i Komisija. Rasprava nije održana.
III – Analiza
18. U nastavku ću razmotriti strukturu, tekst, pozadinu i cilj Direktive te osobito predmetne odredbe.
A – Relevantnost dužnosti profesionalne pažnje za pojam „zavaravajuća poslovna praksa”
19. Što se tiče strukture Direktive, iz sudske je prakse Suda jasno da pojam „nepoštena poslovna praksa”, koja je zabranjena na temelju članka 5. stavka 1., obuhvaća tri kategorije: i. praksa koja ispunjava dva kumulativna uvjeta iz članka 5. stavka 2.; ii. u skladu s člankom 5. stavkom 4., zavaravajuća ili agresivna praksa iz članaka 6. do 9.; te iii. u skladu s člankom 5. stavkom 5., praksa iz Priloga I. Direktivi (u daljnjem tekstu: crna lista)(3). Međutim, za razliku od prvih dviju kategorija, poslovna praksa na crnoj listi automatski se smatra nepoštenom a da nije potrebno pojedinačno ocjenjivati sve relevantne okolnosti(4).
20. Tu se strukturu razvija i pojašnjava već u samom tekstu članka 5. stavka 4. Direktive. U skladu s tom odredbom, nepoštenom se smatra „posebno” poslovna praksa koja je zavaravajuća (članci 6. i 7.) ili agresivna (članci 8. i 9.). Izraz „posebno” ukazuje ne samo na to da su zavaravajuća i agresivna praksa posebne podvrste („konkretne kategorije”) nepoštene poslovne prakse(5) već, što je važnije, i na to da one same po sebi također predstavljaju nepoštenu poslovnu praksu(6).
21. Stoga, na temelju sustavne i doslovne analize, ne dijelim stajalište da se u člancima 6. i 7. (ili člancima 8. i 9.) Direktive samo navode posebni primjeri za kriterij narušavanja gospodarskog ponašanja potrošača na koji se upućuje u članku 5. stavku 2. točki (b), s učinkom da se članak 5. stavak 2. točka (a) i dalje primjenjuje, kao što bi proizlazilo iz drugog tumačenja koje je iznio nacionalni sud.
22. Potom iz ispitivanja pozadine i cilja Direktive proizlazi da se čvrsta potpora gore navedenoj analizi njezine strukture i teksta može naći i u zakonodavnoj povijesti koja je dovela do njezina donošenja. Naime, očitovanja sadržana u Komisijinom prijedlogu(7) u pogledu zavaravajuće i agresivne poslovne prakse jednoznačno ukazuju na to da kriterij u vezi s profesionalnom pažnjom iz članka 5. stavka 2. točke (a) Direktive ne igra zasebnu ulogu. To se jako razlikuje od zaključaka koje poljska vlada, čini se, izvodi iz tog istog dokumenta(8).
23. Međutim, općenitije, uvjetovati primjenu članka 6. ispunjavanjem dodatnih kriterija bilo bi u suprotnosti sa samim tekstom potonje odredbe. Naime, čini se da članak 6., barem u određenim okolnostima, zauzima objektivni pristup u pogledu trgovca(9). Tom bi pristupu proturječila mogućnost trgovaca da se u izostanku pozivanja na članak 5. stavak 2. točku (a) brane da su postupali u skladu sa svojom dužnošću profesionalne pažnje(10). Kao što je navedeno u pripremnim radovima, povreda članka 6. predstavlja sama po sebi kršenje dužnosti profesionalne pažnje.
24. Iz istog razloga bi dopuštanje da se u obzir uzmu dodatni zahtjevi iz članka 6. bilo teško spojivo sa smislom i ciljem same Direktive. Naime, time bi se prije smanjila nego povećala visoka razina zaštite potrošača koja se Direktivom namjerava postići(11), razina koja, valja podsjetiti, podliježe potpunom usklađivanju u cijeloj Europskoj uniji(12).
25. S obzirom na prethodna razmatranja, činjenica da je trgovac možda postupio u skladu s dužnosti profesionalne pažnje iz članka 5. stavka 2. točke (a) Direktive nije od značenja ako postoji zavaravajuća (ili agresivna) poslovna praksa. Agencija CHS, austrijska, njemačka, mađarska, švedska vlada i vlada Ujedinjene Kraljevine, kao i Komisija, dijele ovo stajalište; osim toga, to je stajalište u skladu s prvim tumačenjem koje je predložio nacionalni sud(13).
B – Daljnja razmatranja
26. Budući da svi elementi tumačenja upućuju u istom smjeru, čini se donekle zbunjujućim da je sud koji je uputio zahtjev naišao na poteškoće kod primjene članaka 5. i 6. Direktive na činjenice. Međutim, čini se vjerojatnim da se sudska praksa Suda nažalost pogrešno tumači u praksi. Znakovito je da se i agencija Team4 Travel i poljska vlada oslanjanju na sudsku praksu Suda kako bi opravdale oprečna stajališta.
27. Agencija Team4 Travel tvrdi da je u odnosu na poslovnu praksu koja je obuhvaćena područjem primjene Direktive, ali se ne nalazi na crnoj listi, Sud zaključio da se „tu praksu može smatrati nepoštenom i time zabranjenom samo nakon konkretne ocjene, osobito s obzirom na kriterije iz članaka 5. do 9. Direktive”(14). Međutim, ne smatram da je taj odlomak relevantan za ovaj predmet. On se tiče zahtjeva pojedinačne ocjene osporene poslovne prakse prema Direktivi, a što je zahtjev koji se nesporno primjenjuje na članak 6. Nasuprot tomu, Sud u toj točki nije objasnio međuodnos između članka 5. Direktive, s jedne strane, i članaka 6. do 9., s druge strane, a o čemu je riječ u ovom postupku. Iz istog razloga i nasuprot stajalištu koje su zauzele poljska vlada i agencija Team4 Travel, za ovaj predmet nije relevantno to što je Sud prethodno naveo da se „također mora provjeriti je li predmetna praksa suprotna zahtjevima u pogledu profesionalne pažnje u smislu članka 5. stavka 2. točke (a) Direktive”(15). Naime, ta tvrdnja prije se tiče odnosa između članka 5. stavka 2. točke (a) i članka 5. stavka 2. točke (b), nego odnosa između članka 5. i članaka 6. do 9.
28. Osim toga, pristup koji predlaže poljska vlada i prema kojem „je moguće” u slučaju zavaravajuće prakse zasebno ocijeniti kriterij iz članka 5. stavka 2. točke (a) Direktive jest neodrživ. Naime, takva sloboda odabira bila bi suprotna cilju Direktive u vidu postizanja visoke razine zaštite potrošača u svim državama članicama, kako je gore navedeno.
29. Ipak, činjenica da na temelju Direktive ne postoji sloboda da se primjena članka 6. uvjetuje dodatnim kriterijima ne znači da nije ostalo manevarskog prostora. Kao što švedska vlada ističe, Direktiva ne sprječava nacionalni sud da od slučaja do slučaja utvrđuje, prvo, treba li osporenu poslovnu praksu kvalificirati kao „zavaravajuću” ili „agresivnu” prema člancima 6. do 9. Direktive i, ako to nije moguće, drugo, jesu li ispunjeni opći uvjeti iz članka 5. stavka 2. Naime, Direktiva je čini se sklona „pristupu odozgo prema dolje”, to jest ocjeni koja počinje s crnom listom, nakon čega slijede odredbe o zavaravajućoj ili agresivnoj praksi te završava općom odredbom. Ako jedan od prvih koraka ukazuje na postojanje nepoštene poslovne prakse, neće biti potrebno pristupiti sljedećem koraku jer bi se osporena praksa u svakom slučaju trebala smatrati nepoštenom.
30. Naposljetku, svjestan sam činjenice da su, s jedne strane, dva niža suda pred kojima se vodio postupak u Austriji odlučila u korist agencije Team4 Travel(16) i da je, s druge strane, prema navodima suda koji je uputio zahtjev, njemački sud također „ispitao kriterij nedostatka posebne pažnje unatoč svojem utvrđenju da je postojao rizik od zavaravanja potrošača”(17). Međutim, na temelju gore navedenih razmatranja, ustrajem u svojem stajalištu u pogledu pravilnog pristupa koji treba zauzeti u ovom predmetu.
IV – Zaključak
31. S obzirom na gore izneseno, predlažem da Oberster Gerichtshofu (Austrija) Sud odgovori na sljedeći način:
Članak 5. Direktive 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004, treba tumačiti na način da nije relevantno jesu li ispunjeni i kriteriji iz članka 5. stavka 2. točke (a) i/ili članka 5. stavka 2. točke (b) ako je poslovna praksa obuhvaćena člankom 5. stavkom 4. te direktive.