MIŠLJENJE NEZAVISNE ODVJETNICE
ELEANOR SHARPSTON
od 4. veljače 2016.(1)
Predmet C‑465/14
Raad van bestuur van de Sociale verzekeringsbank
protiv
F. Wielanda
H. Rothwangla
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Centrale Raad van Beroep (Viši sud za socijalnu sigurnost) (Nizozemska))
„Socijalna sigurnost – Članci 18. i 45. UFEU‑a – Uredba (EEZ) br. 1408/71 – Članak 2., članak 3. i članak 94. stavci 1. do 3. – Uredba (EZ) br. 859/2003 – Članak 2. stavci 1. do 3. – Starosna mirovina – Nacionalno zakonodavstvo kojim se bivši pomorci isključuju iz sustava osiguranja – Utvrđivanje prava podnositelja zahtjeva prije pristupanja države čiji je on državljanin Europskoj uniji”
1. Ovim zahtjevom za prethodnu odluku – koji se odnosi na tumačenje Uredbe br. 1408/71(2) i Uredbe br. 859/2003(3) – Centrale Raad van Beroep (Žalbeni sud za predmete iz područja socijalnog osiguranja i javne službe, Nizozemska) pita jesu li tim uredbama protivni nizozemski propisi kojima se u šezdesetima državljane trećih zemalja isključivalo iz osiguranja za starosne mirovine. Glavni postupak odnosi se na dvojicu bivših pomoraca koji su u to vrijeme živjeli i radili na brodovima s matičnom lukom u Nizozemskoj. Obojica tužitelja u to su vrijeme bili austrijski državljani (te stoga državljani treće zemlje)(4). Međutim, kad su 2008. podnijeli zahtjeve za mirovinu nizozemskim nadležnim tijelima, Austrija je pristupila Uniji. F. Wieland u međuvremenu je postao američki državljanin, a H. Rothwangl zadržao je svoje austrijsko državljanstvo. Sud koji je uputio zahtjev želi doznati ulaze li dvojica bivših pomoraca u područje primjene pravila Unije o socijalnoj sigurnosti, primjenjuju li se prijelazne odredbe tih pravila na njihove zahtjeve za starosnu mirovinu te protive li se nacionalni propisi kojima su isključeni iz osiguranja za starosnu mirovinu u šezdesetima zabrani diskriminacije sadržanoj u članku 18. UFEU‑a i načelu slobode kretanja radnika koje je zajamčeno člankom 45. UFEU‑a.
Zakonodavstvo Unije
Uredba br. 1408/71
2. Prije stupanja na snagu Uredbe br. 1408/71, pravila Zajednice koja su uređivala koordinaciju sustava socijalne sigurnosti država članica u pogledu radnika migranata bila su sadržana u Uredbi br. 3/58(5). Međutim, ta uredba nije se primjenjivala na pomorce(6). Uredba br. 47/67(7) zatim je od 1. travnja 1967. uvela posebna pravila za pomorce. Obuhvaćala je, među ostalim, utvrđivanje mjerodavnog prava i starosne mirovine. Ta pravila uključena su u Uredbu br. 1408/71, čime su pomorci ušli u njezino područje primjene.
3. Uvodna izjava 1. Uredbe br. 1408/71 navodi da su odredbe o koordinaciji nacionalnih zakonodavstava o socijalnoj sigurnosti dio okvira odredaba Ugovora koje se odnose na slobodno kretanje radnika koji su državljani država članica.
4. Sljedeće su definicije u članku 1. relevantne: „zaposlena osoba” je, među ostalim, svaka osoba koja je osigurana, obvezno ili na izbornoj produženoj osnovi, za jedan ili više osiguranih slučajeva obuhvaćenih granama sustava socijalne sigurnosti za zaposlene osobe ili samozaposlene osobe(8); „zakonodavstvo” u odnosu na svaku državu članicu obuhvaća sve druge propise i provedbene mjere, postojeće ili buduće, koji se odnose na grane i sustave socijalne sigurnosti obuhvaćene člankom 4. stavcima 1. i 2. Uredbe br. 1408/71(9); „razdoblja osiguranja” su razdoblja plaćenih doprinosa ili razdoblja zaposlenja ili samozaposlenja koja su utvrđena ili uzeta u obzir kao razdoblja osiguranja prema zakonodavstvu na temelju kojeg su navršena ili se smatraju navršenima te sva razdoblja koja se takvima smatraju u slučajevima kada ih navedeno zakonodavstvo smatra izjednačenima s razdobljima osiguranja(10); „razdoblja boravišta” znači razdoblja utvrđena ili uzeta u obzir kao takva prema zakonodavstvu na temelju kojeg su navršena ili se smatraju navršenima(11).
5. Člankom 2. stavkom 1. Uredbe br. 1408/71 propisano je da se ona primjenjuje na „[…] zaposlene osobe ili samozaposlene osobe i na studente na koje se primjenjuje ili se primjenjivalo zakonodavstvo jedne ili više država članica i koji su državljani jedne od država članica, ili su osobe bez državljanstva ili izbjeglice koje borave na državnom području jedne od država članica, kao i na članove njihovih obitelji i njihove nadživjele osobe”.
6. Članak 3. stavak 1. propisuje da osobe obuhvaćene područjem primjene Uredbe br.1408/71 podliježu istim obvezama i uživaju ista prava prema zakonodavstvu bilo koje države članice kao i državljani te države.
7. Invalidska davanja i davanja za slučaj starosti grane su socijalne sigurnosti koje su obuhvaćene područjem primjene Uredbe br. 1408/71 (vidjeti članak 4. stavak 1. točke (b) i (c)).
8. Na temelju članka 13. stavka 2. točke (c), na osobu koja je zaposlena na brodu koji nosi zastavu države članice primjenjuje se zakonodavstvo te države(12).
9. Posebna pravila glede izračuna starosnih mirovina nalaze se u poglavlju 3. glave III. Na temelju članka 44., prava na starosnu mirovinu u slučaju kada se na osobu primjenjivalo zakonodavstvo dviju ili više država članica određuju se u odnosu na zakonodavstvo svake od tih država. Članak 45. propisuje da nadležna ustanova u državi članici podnositelja zahtjeva mora uzeti u obzir razdoblja osiguranja ili boravka navršena prema zakonodavstvu drugih država članica. U situacijama kada je nadležna ustanova obvezna odrediti davanja na temelju zbrojenih razdoblja osiguranja ili boravka u skladu s pravilima propisanima člankom 45., davanja za slučaj starosti koja se priznaju određuju se u skladu s člankom 46. stavkom 2.
10. Članak 94. naslovljen je „Prijelazne odredbe za zaposlene osobe”. Navodi, osobito:
„1. U skladu s ovom Uredbom ne stječe se nikakvo pravo u odnosu na razdoblje prije 1. listopada 1972. ili do dana njezine primjene na državnom području predmetne države članice ili u dijelu državnog područja te države.
2. Sva razdoblja osiguranja i, prema potrebi, sva razdoblja zaposlenja ili boravišta navršena u skladu sa zakonodavstvom države članice prije 1. listopada 1972. ili prije datuma njegove primjene na državnom području države članice ili u dijelu državnog područja te države, uzimaju se u obzir za određivanje prava stečenih u skladu sa zakonodavstvima ove Uredbe
3. Prema odredbama stavka 1., pravo se stječe u skladu s ovom Uredbom čak i ako se odnosi na nepredvidive troškove nastale prije 1. listopada 1972. ili do dana njegove primjene na državnom području predmetne države članice ili u dijelu državnog područja te države.
[…]”
Uredba br. 859/2003
11. Člankom 1. propisano je da se odredbe Uredbe br. 1408/71 „[…] primjenjuju […] na državljane trećih zemalja koji već nisu obuhvaćeni navedenim odredbama samo na temelju njihovog državljanstva, kao i na članove njihovih obitelji i njihove nadživjele, pod uvjetom da zakonito borave na državnom području države članice te njihov položaj u svim pogledima nije ograničen na jednu državu članicu”.
12. Članak 2. propisuje:
„1. Ova Uredba ne stvara prava u razdoblju prije 1. lipnja 2003.
2. Svako razdoblje osiguranja i, kada je to primjereno, svako razdoblje zaposlenja, samozaposlenja ili boravka ostvarenog prema zakonodavstvu države članice prije 1. lipnja 2003. uzimaju se u obzir pri utvrđivanju prava koja se stječu u skladu s odredbama ove Uredbe.
3. Podložno odredbi stavka 1., pravo prema ovoj Uredbi stječe se i kad je osigurani slučaj nastao prije 1. lipnja 2003.
[…]”
Nacionalno zakonodavstvo
13. Algemene Ouderdomswet (Opći zakon o osiguranju za slučaj starosti; u daljnjem tekstu: AOW) uspostavlja sustav starosnih mirovina za osobe koje su navršile 65 godina. Prema tom sustavu, osoba, da bi bila osigurana, mora imati između 15 i 65 godina i imati boravište u Nizozemskoj.
14. Prema verziji AOW‑a koja se primjenjivala tijekom referentnog razdoblja, brodovi s matičnom lukom u Nizozemskoj smatrali su se dijelom državnog područja te države(13). Za posadu se smatralo da živi na brodu ako se nije moglo utvrditi da ima prebivalište na kopnu. U tim okolnostima smatralo se da posada ima boravište u Nizozemskoj.
15. Međutim, državljanin treće zemlje koji je bio član posade broda duge plovidbe s matičnom lukom u Nizozemskoj nije se smatrao osiguranom osobom u svrhu primjene AOW‑a ako je imao boravište na tom brodu(14).
Činjenice, postupak i upućena pitanja
16. F. Wieland rođen je u Austriji 20. ožujka 1943. Od 11. listopada 1962. do 7. ožujka 1966. radio je za društvo Holland‑Amerika Lijn (u daljnjem tekstu: HAL). U svibnju 1966. preselio se u Sjedinjene Američke Države, gdje je 29. kolovoza 1969. stekao američko državljanstvo i zbog toga izgubio austrijsko državljanstvo. F. Wieland u travnju 2008. podnio je zahtjev za starosnu mirovinu. Upravno vijeće ustanove za socijalnu sigurnost (Raad van bestuur van de Sociale verzekeringsbank; u daljnjem tekstu: RSvb) odbio je njegov zahtjev odlukom od 15. travnja 2008. F. Wieland 3. listopada 2008. obavijestio je RSvb da je njegovo glavno boravište u Austriji.
17. H. Rothwangl rođen je 7. prosinca 1943. Austrijski je državljanin. Od 6. studenoga 1962. do 23. travnja 1963. radio je za HAL. Od 1. ožujka 1998. primao je austrijsku invalidsku mirovinu (Erwerbsunfähigkeitspension), a od 1. rujna 1998. švicarsku invalidsku mirovinu (Invalidenrente). H. Rothwangl od 29. studenoga 1998. do 1. prosinca 2008. također je primao davanja za slučaj invalidnosti od nizozemskih nadležnih tijela na temelju Zakona o osiguranju za slučaj nesposobnosti za rad (Wet op arbeidsongeschiktheidsverzekering). Zahtjev za starosnu mirovinu s učinkom od 1. prosinca 2008. podnio je 12. siječnja 2009. RSvb je odbio taj zahtjev odlukom od 26. svibnja 2009.
18. F. Wieland i H. Rothwangl uspješno su pobijali RSvb‑ove odluke pred Rechtbankom Amsterdam (Sud u Amsterdamu). RSvb je podnio žalbu protiv tih presuda sudu koji je uputio zahtjev.
19. Centrale Raad van Beroep (Žalbeni sud za predmete iz područja socijalnog osiguranja i javne službe) u zahtjevu za prethodnu odluku prvo navodi da je uzeo u obzir presudu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) Wessels‑Bergervoet protiv Nizozemske(15). Taj se predmet odnosio na tužbu na temelju članka 14. Europske konvencije o ljudskim pravima (u daljnjem tekstu: EKLJP), koji zabranjuje diskriminaciju u vezi s člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju (koji štiti pravo na vlasništvo). Tužiteljica u tom predmetu, koja je imala pravo na starosnu mirovinu na temelju AOW‑a, tvrdila je da je odluka nadležne nizozemske ustanove o smanjenju njezine mirovine diskriminirajuća na osnovi spola u mjeri u kojoj je razlog za smanjenje bio to što je u relevantnom razdoblju udana žena bila osigurana samo za ona razdoblja u kojima je njezin suprug bio osiguran, dok za oženjene muškarce nije postojalo jednako ograničenje. Sud koji je uputio zahtjev objasnio je da su nizozemski sudovi primjenjivali ESLJP‑ovo obrazloženje u tom predmetu na druge predmete glede prava na mirovinu pomoraca. Taj sud smatra da se situacija F. Wielanda i H. Rothwangla razlikuje od onih u tim predmetima te da je razlikovanje na temelju državljanstva u njihovu slučaju opravdano za potrebe članka 14. EKLJP‑a. Međutim, pita se može li im Uredba br. 1408/71 u vezi s Uredbom br. 859/2003 i/ili člancima 18. i 45. UFEU‑a biti od pomoći.
20. Sukladno tomu, Centrale Raad van Beroep (Žalbeni sud za predmete iz područja socijalnog osiguranja i javne službe) zatražio je prethodnu odluku o sljedećim pitanjima:
„1. Treba li članak 3. i članak 94. stavke 1. i 2. Uredbe br. 1408/71 tumačiti tako da bivšem pomorcu koji je pripadao posadi broda s matičnom lukom u državi članici, a koji nije imao [boravište] na kopnu ni državljanstvo države članice, nakon pristupanja Uniji (odnosno pravnoj prednici Unije) države čije državljanstvo taj pomorac ima ili nakon stupanja na snagu Uredbe br. 1408/71 za tu državu, starosna mirovina ne smije biti (djelomično) uskraćena samo zbog toga što navedeni bivši pomorac u vrijeme (zatraženog) osiguranja nije imao državljanstvo (prvonavedene) države članice?
2. Treba li članke 18. i 45. UFEU‑a tumačiti tako da se protive uređenju države članice prema kojem je pomorac koji je [bio član] posad[e] broda s matičnom lukom u toj državi članici, a nije imao [boravište] na kopnu ni državljanstvo države članice, bio isključen iz sustava starosnog mirovinskog osiguranja, dok se prema tom uređenju osiguranim smatra onaj pomorac koji je državljanin države članice u kojoj brod ima svoju matičnu luku te se što se tiče ostaloga nalazi u istoj situaciji, ako je država čiji je državljanin prvonavedeni pomorac u međuvremenu – u trenutku utvrđivanja mirovine – pristupila Uniji (njezinoj pravnoj prednici) ili je za tu državu u međuvremenu stupila na snagu Uredba br. 1408/71?
3. Treba li na isti način odgovoriti na prvo i drugo pitanje u slučaju (bivšeg) pomorca koji je za vrijeme obavljanja svoje djelatnosti imao državljanstvo države koja je kasnije pristupila Uniji (njezinoj pravnoj prednici), ali u trenutku toga pristupa ili stupanja na snagu Uredbe br. 1408/71 za spomenutu državu i u trenutku postavljanja zahtjeva za starosnu mirovinu nije bio državljanin države članice, na kojeg se zadnje navedena uredba u skladu s člankom 1. Uredbe br. 859/2003 ipak primjenjuje?”
21. RSvb, nizozemska vlada i Europska komisija podnijeli su pisana očitovanja. Sve tri stranke i Kraljevina Španjolska na raspravi 16. rujna 2015. podnijeli su usmena očitovanja. F. Wieland i H. Rothwangl nisu podnijeli pisana ni usmena očitovanja u ovom postupku.
Ocjena
Prethodna razmatranja
22. U vrijeme kad su F. Wieland i H. Rothwangl radili za HAL u Nizozemskoj, pomorci su bili isključeni iz područja primjene Uredbe br. 3/58(16). To je bilo u skladu s međunarodnim pravilima koja su se u to vrijeme primjenjivala na mirovine pomoraca(17). Sudjelovanje pomoraca u sustavima socijalnog osiguranja stoga je bilo uređena isključivo nacionalnim pravilima.
23. Kad su F. Wieland i H. Rothwangl 2008. podnijeli zahtjeve za starosnu mirovinu, primjenjivala se Uredba br. 1408/71. Cilj te uredbe nije zamijeniti različite nacionalne sustave socijalne sigurnosti(18). Njezina glavna svrha zapravo je koordinirati nacionalne sustave kako bi se provelo načelo slobodnog kretanja osoba na području koje sada čini Europsku uniju(19). Na temelju tih pravila, nadležna austrijska ustanova obvezna je koordinirati se s nizozemskim partnerom kako bi utvrdila treba li zbrojiti prava na mirovinu podnositeljâ zahtjeva u skladu s poglavljem 3. glave III. te uredbe.
24. Iako je točno da države članice zadržavaju nadležnost propisivanja uvjeta za sudjelovanje u svojim sustavima socijalne sigurnosti, pri izvršavanju te ovlasti moraju, međutim, poštovati pravo Unije i osobito odredbe Ugovorâ o slobodnom kretanju radnika. S obzirom na to, s jedne strane, ti uvjeti ne mogu imati za posljedicu isključivanje iz područja primjene nacionalnog zakonodavstva, poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, osoba na koje se to zakonodavstvo primjenjuje na temelju Uredbe br. 1408/71 i, s druge strane, sustavi obveznog osiguranja moraju biti u skladu s odredbama članaka 18. i 45. UFEU‑a(20). Upućena prethodna pitanja treba razmotriti u tom kontekstu.
Prvo pitanje
25. Sud koji je uputio zahtjev prvim pitanjem traži razjašnjenje može li se umirovljenom austrijskom pomorcu koji je bio državljanin treće zemlje u vrijeme kada je bio zaposlen na brodu s matičnom lukom u Nizozemskoj uskratiti mirovina nakon što je država čiji je on državljanin pristupila Europskoj uniji. Je li nizozemski propis kojim je H. Rothwangl zbog državljanstva isključen iz osiguranja za starosnu mirovinu prema nizozemskom sustavu socijalne sigurnosti u vrijeme svojeg zaposlenja protivan Uredbi br. 1408/71?
26. RSvb smatra da slučaj H. Rothwangla ne ulazi u područje primjene Uredbe br. 1408/71. Nizozemska vlada smatra da se članak 3. Uredbe br. 1408/71 ne primjenjuje jer H. Rothwangl ne ispunjava uvjete propisane člankom 2. Nasuprot tomu, španjolska vlada smatra da situaciju H. Rothwangla treba razmotriti s obzirom na dan 1. prosinca 2008., kada je podnio zahtjev za mirovinu. U tom trenutku na njega se primjenjivala Uredba br. 1408/71 i, u skladu s tim, sporni nacionalni propis zabranjen je na temelju članka 3.
27. Komisija smatra da je odlučujuće pitanje primjenjuje li se članak 94. stavak 2. Uredbe 1408/71 na razdoblje kada je H. Rothwangl radio u HAL‑u. Pitanje je li H. Rothwangl navršio razdoblje osiguranja mora se utvrditi prema nacionalnom pravu. Na temelju nacionalnog propisa smatra se da je H. Rothwangl dok je radio u HAL‑u imao boravište u Nizozemskoj. Iz toga proizlazi dovoljno uska veza s Nizozemskom da bi se predmetno razdoblje smatralo razdobljem osiguranja na temelju spornih nacionalnih propisa. Nadalje, pravila o pomorcima iz članka 13. stavka 2. točke (c) Uredbe br. 1408/71 uređuju ne samo utvrđivanje mjerodavnog zakonodavstva nego i to ima li osoba na koju se primjenjuje Uredba br. 1408/71 pravo na davanja za slučaj starosti.
28. Ne slažem se s tumačenjem RSvb‑a i nizozemske vlade glede članka 2. Uredbe br. 1408/71.
29. Jasno je da je H. Rothwangl bio državljanin države članice kada je 1. prosinca 2008. podnio zahtjev za mirovinu. Bio je osiguran na temelju austrijskog sustava za davanja za slučaj starosti koja ulaze u područje primjene ratione materiae Uredbe br. 1408/71(21). Potražuje proporcionalna davanja od nadležne nizozemske ustanove na temelju razdoblja tijekom kojeg je radio u HAL‑u, kada su se na njega u Nizozemskoj primjenjivali sporni nacionalni propisi. Stoga se na njega primjenjuje članak 2. stavak 1.
30. Stajalište RSvb‑a i nizozemske vlade smatram zbunjujućim jer je H. Rothwangl primio davanja za slučaj invalidnosti od nizozemskih nadležnih tijela. Ta davanja ulaze u područje primjene ratione materiae Uredbe br. 1408/71(22). Smatram da postoji nedosljednost u dijelu u kojem se smatralo da on ulazi u područje primjene te uredbe ratione personae za potrebe svojeg zahtjeva za davanja za slučaj invalidnosti, ali se tvrdi da je isključen za potrebe svojeg zahtjeva za starosnu mirovinu.
31. Sud koji je uputio zahtjev osobito pita razjašnjava li to pitanje sudska praksa Suda, osobito presuda Belbouab(23), koja se odnosi na tumačenje članka 2. Uredbe br. 1408/71.
32. T. Belbouab bio je francuski državljanin alžirskog podrijetla rođen 1924. Radio je kao rudar u Francuskoj te je nakon toga emigrirao u Njemačku, gdje je obavljao isti posao. Uplatio je potrebne doprinose tijekom zaposlenja u objema državama. Kada je Alžir postao neovisan 1962., izgubio je francusko državljanstvo. Njemačka nadležna tijela odbila su 1964. njegov zahtjev za rudarsku mirovinu. Sud je naveo da je pretpostavka na kojoj se temelje pitanja nacionalnog suda o tumačenju članka 2. Uredbe br. 1408/71 bila da je T. Belbouab morao biti državljanin države članice kada je podnio zahtjev. Ta pretpostavka nije bila u skladu s načelom pravne sigurnosti. Sud je odlučio da se zahtjev državljanstva jedne od država članica odnosi na vrijeme zaposlenja, plaćanje doprinosa u vezi s razdobljima osiguranja i na stjecanje odgovarajućih prava(24).
33. Nesporno je da je H. Rothwangl 1. prosinca 2008., kad je Nizozemskoj podnio zahtjev za starosnu mirovinu, bio državljanin države članice, ali to nije bio tijekom referentnog razdoblja. Je li neovisno o tome stekao prava tijekom referentnog razdoblja? O tom pitanju nije se raspravljalo u presudi Belbouab. T. Belbouab platio je potrebne doprinose i stekao prava tijekom relevantnog razdoblja. Stoga mi se č ini da presuda Belbouab ne pomaže u rješavanju ovog pitanja.
34. Sud koji je uputio zahtjev također pita je li relevantna presuda Buhari Haji(25). Taj predmet odnosio se na nigerijskog državljanina koji je imao britansko državljanstvo do nigerijske neovisnosti 1960. Od 1937. do 1986. I. Buhari Haji radio je u Belgijskom Kongu (koji je 1. srpnja 1960. postao Zair) i plaćao doprinose belgijskom sustavu socijalne sigurnosti do trenutka kad je Zair stekao neovisnost. Sud je odlučio da nije bilo poveznice između situacije radnika koji su (nekada) imali državljanstvo države koja je naknadno postala članica (tadašnje) Europske zajednice, ali su izgubili to državljanstvo prije pristupanja te države i stjecanja slobode kretanja za zaposlene i samozaposlene osobe unutar Zajednice. Situacija je bila drukčija samo za one u toj kategoriji koji su zadržali državljanstvo države o kojoj je riječ nakon njezina pristupanja Zajednici i čija su prava bila priznata i zaštićena, na temelju zakonodavstva Zajednice o socijalnoj sigurnosti, provedbenim odredbama sadržanima u člancima 94. i 95. Uredbe br. 1408/71 koje omogućuju da se sva razdoblja osiguranja, zaposlenja ili boravka navršena prije pristupanja uzmu u obzir prilikom utvrđivanja prava na davanja na temelju odredbi te uredbe.
35. Situacija H. Rothwangla znatno se razlikuje od situacije T. Buharija Hajija. On nije plaćao doprinose i nije bio osiguran na temelju nizozemskih propisa koji su se primjenjivali u referentnom razdoblju. Je li on neovisno o tome stekao prava na temelju članka 94. stavaka 1. i 3. Uredbe br. 1408/71 koja bi trebala biti pribrojena svim davanjima za slučaj starosti na koja ima pravo u Austriji?
36. Članak 94. stavak 1. navodi da se na temelju Uredbe br. 1408/71 ne stječu prava prije njezina stupanja na snagu na državnom području predmetne države članice(26).
37. S ciljem omogućavanja primjene Uredbe br. 1408/71 na buduće učinke prošlih situacija, članak 94. stavak 2. za potrebe određivanja prava na davanja uvodi obvezu uzimanja u obzir svih razdoblja osiguranja, zaposlenja ili boravišta navršenih prema zakonodavstvu svake države članice prije 1. listopada 1972. ili prije datuma primjene uredbe na državnom području te države članice. Stoga iz te odredbe proizlazi da država članica nema pravo odbiti uzeti u obzir razdoblja osiguranja navršena na državnom području druge države članice za potrebe utvrđivanja mirovine podnositelja zahtjeva samo zato što su ta razdoblja navršena prije stupanja na snagu te uredbe(27).
38. Kako bi se uspješno pozvao na članak 94. stavak 2. Uredbe, podnositelj zahtjeva mora dokazati postojanje razdoblja osiguranja i, prema potrebi, razdobljâ zaposlenja ili boravišta navršenih prema zakonodavstvu države članice prije 1. listopada 1972(28).
39. Čini mi se da ti uvjeti nisu uvijek kumulativni. Riječi „i, prema potrebi” upućuju na to da nije uvijek potrebno dokazati da su ispunjena sva tri uvjeta. Valja podsjetiti da se članak 94. stavak 2. primjenjuje na sva davanja iz socijalne sigurnosti koja ulaze u područje primjene ratione materiae Uredbe br. 1408/71. Uvjeti koje podnositelj zahtjeva mora ispuniti mogu se razlikovati ovisno o državi članici i/ili vrsti davanja o kojem je riječ. Nizozemski sustav ne traži od podnositelja zahtjeva (koliko razumijem) da također dokaže da je navršio razdoblje boravišta ili zaposlenja, iako je nesporno da H. Rothwangl ispunjava oba uvjeta. Međutim, podnositelj zahtjeva mora dokazati postojanje razdoblja osiguranja navršenog prema zakonodavstvu države članice.
40. Može li H. Rothwangl ispuniti taj uvjet?
41. Nacionalni propisi o kojima je riječ predstavljaju zakonodavstvo za potrebe članka 1. točke (j) Uredbe br. 1408/71. U skladu s člankom 1. točkom (r), razdoblja osiguranja su razdoblja plaćenih doprinosa ili razdoblja zaposlenja ili samozaposlenja koja su utvrđena ili uzeta u obzir kao razdoblja osiguranja prema zakonodavstvu na temelju kojeg su navršena ili se smatraju navršenima. To posebno upućivanje na domaće zakonodavstvo jasno pokazuje da Uredba br. 1408/71, osobito za potrebe zbrajanja razdoblja osiguranja, upućuje na uvjete koji prema domaćem pravu moraju biti ispunjeni za priznavanje posebnog razdoblja kao jednakog razdobljima osiguranja u pravom smislu riječi(29).
42. Sud koji je uputio zahtjev navodi da H. Rothwangl nije bio osiguran prema nacionalnim propisima koji su se primjenjivali tijekom referentnog razdoblja jer su državljani trećih zemalja koji su bili članovi posade broda i koji na tom brodu imaju boravište nisu bili osigurani kad je riječ o davanjima za slučaj starosti. Također nedvosmisleno navodi da su nacionalni propisi o kojima je riječ bili diskriminatorni na temelju državljanstva(30). Je li takva diskriminacija zabranjena člankom 3. Uredbe br. 1408/71? Ako jest, H. Rothwangl mogao bi tvrditi da bi se prema njemu trebalo postupati kao da je navršio razdoblje osiguranja u Nizozemskoj iako zapravo ne ispunjava taj suštinski dio članka 94. stavka 2.
43. Sud je ispitao slična pitanja u presudama Kauer i Duchon.
44. L. Kauer, austrijska državljanka, podnijela je zahtjev za starosnu mirovinu u Austriji. Radila je i navršila razdoblja obveznog osiguranja prema austrijskom zakonodavstvu. Pri izračunavanju propisanog razdoblja za potrebe osiguranja za slučaj starosti, nadležna ustanova uzela je u obzir razdoblje u Austriji tijekom kojeg nije radila nego je odgajala svoju djecu. Takva razdoblja računana su kao „zamjenska razdoblja”. Međutim, jednaka razdoblja tijekom kojih je L. Kauer odgajala djecu u Belgiji nisu uračunata. Razdoblja odgoja djece (u Austriji i Belgiji) dogodila su se prije nego što je Austrija pristupila (tadašnjoj) Europskoj zajednici. Sud koji je uputio zahtjev postavio je pitanje je li nacionalni propis kojim se vrijeme provedeno podižući djecu u Belgiji nije uzimalo u obzir kao zamjensko razdoblje za potrebe izračunavanja davanja za slučaj starosti L. Kauer bio protivan članku 94. stavcima 1. i 3. Uredbe br. 1408/71.
45. J. Duchon bio je austrijski državljanin koji je radio u Njemačkoj prije pristupanja Austrije Zajednici. Tijekom tog razdoblja bio je žrtva nesreće na radu. S obzirom na to, primio je davanja za slučaj nesreće na radu od njemačkih nadležnih tijela. Njegov zahtjev za invalidsku mirovinu upućen austrijskim nadležnim tijelima s učinkom od 1. siječnja 1998. odbijen je s obrazloženjem da: (i.) nije navršio propisano razdoblje i (ii.) događaji povezani s nesrećom nastupili su u Njemačkoj prije pristupanja Austrije te se nije se mogao pozvati na načelo slobode kretanja radnika.
46. U obama predmetima Sud je odlučio da su se tužitelji mogli pozvati za prijelazne odredbe iz članka 94. Uredbe br. 1408/71 i da su austrijski propisi koji su se primjenjivali na L. Kauer i J. Duchona bili zabranjeni na temelju načela nediskriminacije. Slična zajednička načela mogu se utvrditi u presudama.
47. Sud je odlučio da je – s ciljem davanja učinka prijelaznim odredbama članka 94. stavaka 1. do 3. Uredbe br. 1408/71 – potrebno uzeti u obzir razdoblja osiguranja navršena prije nego što je ta uredba stupila na snagu(31). U obama slučajevima tužitelji su bili osigurani prema relevantnim nacionalnim propisima. Sporne nacionalne mjere zatim je trebalo ocijeniti s obzirom na pravila Zajednice kako su se primjenjivala nakon pristupanja Austrije(32). Stoga je nadležna ustanova morala primijeniti načela u vezi sa slobodom kretanja radnika i prijelazna pravila iz članka 94. stavaka 1. do 3(33).
48. Iz predmeta Kauer i Duchon jasno proizlazi da bi situacija H. Rothwangla trebala biti ispitana s obzirom na pravo Unije nakon pristupanja Austrije Europskoj uniji. Koja je posljedica takve analize?
49. Čini mi se da se (nažalost) položaj H. Rothwangla u dvama bitnim pogledima razlikuje od položaja tužiteljâ u tim dvama predmetima.
50. Kao prvo, zabrana diskriminacije zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano(34). U presudi Kauer Sud je utvrdio da je nacionalno zakonodavstvo o kojem je riječ uvelo razliku u postupanju time što je automatski uzelo u obzir razdoblje podizanja djece navršeno u Austriji, ali je uzimanje u obzir takvih razdoblja provedenih u drugoj državi članici EGP‑a uvjetovalo primanjem rodiljne naknade ili jednakih naknada prema austrijskom saveznom zakonodavstvu. Kada su ta različita pravila nakon pristupanja Austrije Europskoj uniji primijenjena na razdoblja podizanja djece provedena i u Austriji i u drugoj državi članici, takvo zakonodavstvo dovelo je u nepovoljan položaj građane Zajednice koji su boravili ili radili u Austriji i zatim iskoristili svoje pravo slobodnog kretanja(35). U presudi Duchon Sud je utvrdio jasnu razliku u postupanju štetnu za austrijske radnike koji su se koristili svojim pravom slobodnog kretanja u odnosu na one koji su ostali u Austriji jer je mogućnost zadovoljavanja nacionalnih propisa o kojima je riječ i ispunjavanja uvjeta za davanja za prvu skupinu bila manja(36).
51. Ključno je to što je Sud u obama predmetima bio prešutno spreman smatrati da su tužitelji iskoristili prava Unije na slobodno kretanje iako se „kretanje” o kojem je riječ dogodilo prije pristupanja Austrije Uniji. Stoga, unatoč tome što je Belgija legitimno mogla smatrati L. Kauer državljankom treće zemlje iz perspektive prava Unije kad je ondje podizala svoju djecu od 1970. do 1975. i unatoč tome što je Njemačka također mogla legitimno smatrati J. Duchona državljaninom treće zemlje kad je 1968. tijekom rada ondje doživio nesreću na radu, Austrija je nakon pristupanja Uniji ta razdoblja provedena „u inozemstvu” morala smatrati razdobljima provedenima u drugoj državi članici pri korištenju pravom na slobodno kretanje.
52. Iz toga slijedi da u ovom slučaju Austrija mora smatrati da je H. Rothwangl čak i prije pristupanja Republike Austrije Uniji ostvarivao prava na slobodno kretanje, kada je radio za društvo HAL na brodovima čija je matična luka bila u Nizozemskoj. No, to samo po sebi nije dovoljno da H. Rothwangl stekne „nizozemsko” povećanje mirovine. Za razliku od L. Kauer i J. Duchona, problem H. Rothwangla ne izvire isključivo (ili ponajprije) iz austrijskih propisa. On izvire iz nizozemskih propisa kojima je isključen iz osiguranja dok je radio za HAL jer je bio državljanin treće zemlje. Takvo isključenje, iako jasno diskriminatorno na temelju državljanstva, u to je vrijeme prema pravu Unije bilo potpuno dopušteno jer Austrija još nije bila država članica Europske unije.
53. Kao drugo, u predmetima Kauer i Duchon bilo je nesporno da su tužitelji sudjelovali u nacionalnom sustavu socijalne sigurnosti o kojem je bila riječ (oba predmeta odnosila su se na austrijski sustav). Općenito govoreći, pitanje je bilo trebaju li austrijska nadležna tijela uzeti u obzir razdoblja provedena izvan Austrije pri izračunu davanja na koja su podnositelji zahtjeva imali pravo(37). Suprotno tomu, Sud nema informacija je li H. Rothwangl sudjelovao u austrijskom sustavu socijalne sigurnosti tijekom referentnog razdoblja; međutim, jasno je da nije stekao prava prema nizozemskim propisima koji su se primjenjivali tijekom referentnog razdoblja kada je radio za HAL. Stoga, jednostavno rečeno, ne postoje stečena prava na temelju kojih se mogu primijeniti prijelazne odredbe iz članka 94. stavka 2. Uredbe br. 1408/71. Također, ne bi bilo u skladu s načelom pravne sigurnosti i izričitim tekstom članka 94. stavka 1. dodijeliti takva prava retroaktivno.
54. Za razliku od Komisije, ne smatram da je relevantan kriterij je li H. Rothwangl imao dovoljno usku vezu s Nizozemskom tijekom referentnog razdoblja. Tekst članka 94. stavka 2. Uredbe br. 1408/71 ne odražava takav uvjet. Također ne smatram da je članak 13. stavak 2. točka (c) relevantan. Jedina je svrha te odredbe utvrditi mjerodavno nacionalno zakonodavstvo za osobe zaposlene na brodu koji nosi zastavu države članice. Kao takav, članak 13. stavak 2. točka (c) Uredbe br. 1408/71 ne propisuje uvjete za stvaranje prava ili obveze sudjelovanja u sustavu socijalne sigurnosti ili u određenoj grani takvog sustava. Na zakonodavstvu svake države članice je da odredi te uvjete(38). Ovdje je nesporno da su se na H. Rothwanga kad je radio za HAL primjenjivali nizozemski propisi i da nije bio osiguran na temelju tih pravila. Stoga nije navršio razdoblje osiguranja za potrebe članka 94. stavka 2.
55. Stoga smatram da osoba koja zahtijeva davanja za slučaj starosti, a koja nije bila državljanin države članice tijekom razdoblja na kojem temelji svoja prava, ne stječe prava u smislu prijelaznih odredbi propisanih člankom 94. stavcima 1. do 3. Uredbe br. 1408/71, u okolnostima kada nije navršila razdoblje osiguranja prema zakonodavstvu države članice prije nego je njegova država pristupila Europskoj uniji jer razdoblje o kojem je riječ ne predstavlja razdoblje osiguranja prema zakonodavstvu te države članice. To je tako iako je tijekom tog razdoblja ta osoba imala boravište i bila zaposlena u državi članici koja mora odrediti njezina prava na davanja u skladu s odredbama Uredbe br. 1408/71. Nacionalni propisi kojima je takav podnositelj zahtjeva bio isključen iz osiguranja na temelju sustava socijalne sigurnosti predmetne države članice tijekom razdoblja svojeg boravka i zaposlenja nisu zabranjeni člankom 3. te uredbe.
Drugo pitanje
56. Sud koji je uputio zahtjev drugim pitanjem pita moraju li nadležna nizozemska tijela na temelju članka 18. UFEU‑a (zabrana diskriminacije) i članka 45. UFEU‑a (koji jamči slobodu kretanja radnika) pri izračunu mirovine H. Rothwangla izuzeti iz primjene sporne nacionalne propise kojima su tijekom referentnog razdoblja pomorci koji su bili državljani trećih zemalja bili isključeni iz osiguranja koje se odnosi na davanja za slučaj starosti.
57. Smatram da je odgovor na to pitanje negativan.
58. Članak 2. Akta o uvjetima pristupanja Republike Austrije, Republike Finske i Kraljevine Švedske i prilagodbama Ugovora na kojima se temelji Europska unija (u daljnjem tekstu: Akt o pristupanju) propisuje da su odredbe izvornih Ugovora obvezujuće za nove države članice od dana pristupanja i u tim se državama primjenjuju u skladu s uvjetima utvrđenima tim Ugovorima i Aktom o pristupanju. Akt o pristupanju ne sadržava prijelazne odredbe glede primjene sadašnjih članaka 18. i 45. UFEU‑a. Stoga se za te odredbe mora smatrati da su neposredno primjenjive i obvezujuće za Austriju od dana njezina pristupanja, odnosno 1. siječnja 1995. Posljedica je toga to da druge države članice s učinkom od tog datuma s austrijskim državljanima moraju postupati kao s državljanima Unije.
59. Međutim, Akt o pristupanju ničim ne zahtijeva od postojećih država članica da prema austrijskim državljanima postupaju na jednak način na koji su postupale prema državljanima država članica prije pristupanja(39). H. Rothwangl mogao je samo ustrajati na tome da Nizozemska prema njemu postupa kao da je bio osiguran za davanja za slučaj starosti ako je tijekom referentnog razdoblja ostvarivao prava koja proizlaze iz odredbi koje uređuju slobodno kretanje radnika(40). Međutim, to nije bio slučaj. Prava na temelju prava Unije ne mogu se steći prije pristupanja i, posljedično, ne može ih se priznati nakon pristupanja kada uvjeti za njihovo stjecanje ili postojanje nisu ispunjeni(41).
60. Stoga zaključujem da članak 18. UFEU‑a i članak 45. UFEU‑a u kontekstu pristupanja Austrije Europskoj uniji nisu protivni nacionalnim propisima poput onih o kojima je riječ u slučaju H. Rothwangla.
Treće pitanje
61. Treće pitanje u biti se odnosi na F. Wielanda. Sud koji je uputio zahtjev pita može li podnositelj zahtjeva koji je u vrijeme kada podnosi zahtjev za mirovinu državljanin treće zemlje, ali koji je tijekom referentnog razdoblja bio državljanin države koja je pristupila Uniji nakon što je on navršio razdoblje boravišta i zaposlenja u državi članici, ostvarivati prava iz Uredbe br. 1408/71 jer ulazi u područje primjene članka 1. Uredbe br. 859/2003 i može ispuniti prijelazne odredbe iz članka 2. stavka 1. do 3. te uredbe.
62. Iz mojeg obrazloženja glede slučaja H. Rothwangla proizlazi da smatram da ne može.
63. F. Wieland ispunjava uvjete propisane člankom 1. Uredbe br. 859/2003 utoliko što je državljanin SAD‑a koji zakonito boravi u Austriji i okolnosti povezane s njegovim zahtjevom nisu ograničene na jednu državu članicu te se na njega te odredbe već ne primjenjuju samo zbog njegova državljanstva. Stoga on ulazi u područje primjene uredbe.
64. Članak 2. stavci 1. do 3. Uredbe br. 859/2003 odražava tekst članka 94. stavaka 1. do 3. Uredbe br. 1408/71. Unatoč tome što je F. Wieland tijekom referentnog razdoblja imao boravište u Nizozemskoj, on, poput H. Rothwangla, nije bio osiguran na temelju nizozemskih propisa glede davanja za slučaj starosti. Stoga nije ispunio prvi uvjet iz članka 2. stavka 2. i nije stekao prava u smislu te odredbe. Njegov zahtjev stoga mora biti odbijen zbog istih razloga koje sam izložila u gore navedenim točkama 35. do 55. glede H. Rothwangla.
65. Stoga bi odgovor na treće pitanje trebao biti da se osoba koja ulazi u područje primjene članka 1. Uredbe br. 859/2003 i koja podnosi zahtjev za davanja za slučaj starosti za razdoblja prije 1. lipnja 2003. ne može pozivati na prijelazne odredbe iz članka 2. stavaka 1. do 3. te uredbe kada razdoblje o kojem je riječ ne predstavlja razdoblje osiguranja na temelju zakonodavstva države članice, iako je tijekom tog razdoblja boravila i bila zaposlena u državi koja mora odrediti njezino pravo na davanja u skladu s odredbama Uredbe br. 1408/71.
Zaključak
66. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem da Sud na pitanja koja je postavio Centrale Raad van Beroep (Žalbeni sud za predmete iz područja socijalnog osiguranja i javne službe), Nizozemska odgovori na sljedeći način:
– Osoba koja podnosi zahtjev za davanja za slučaj starosti, a koja nije bila državljanin države članice tijekom razdoblja na kojem temelji svoje pravo, ne stječe prava u smislu prijelaznih odredbi propisanih člankom 94. stavcima 1. do 3. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 1408/71 od 14. lipnja 1971. o primjeni sustava socijalne sigurnosti na zaposlene osobe i njihove obitelji koji se kreću unutar Zajednice u okolnostima kada nije navršila razdoblje osiguranja prema zakonodavstvu države članice prije nego je njegova država članica pristupila Europskoj uniji jer razdoblje o kojem je riječ ne predstavlja razdoblje osiguranja na temelju zakonodavstva te države članice. To je tako iako je tijekom tog razdoblja ta osoba imala boravište i bila zaposlena u državi članici koja mora odrediti njezina prava na davanja u skladu s odredbama Uredbe br. 1408/71. Nacionalni propisi kojima je takav podnositelj zahtjeva bio isključen iz osiguranja na temelju sustava socijalne sigurnosti predmetne države članice tijekom razdoblja svojeg boravka i zaposlenja nisu zabranjeni člankom 3. te uredbe.
– Članak 18. UFEU‑a i članak 45. UFEU‑a, u smislu pristupanja Austrije Uniji, nisu protivni nacionalnim propisima poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku.
– Osoba koja ulazi u područje primjene članka 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 859/2003 od 14. svibnja 2003. o proširenju odredaba Uredbe (EEZ) br. 1408/71 i Uredbe (EEZ) br. 574/72 na državljane trećih zemalja za koje ne vrijede spomenute odredbe isključivo na osnovi njihovog državljanstva i koja podnosi zahtjev za davanja za slučaj starosti za razdoblje prije 1. lipnja 2003. ne može se pozivati na prijelazne odredbe iz članka 2. stavaka 1. do 3. te uredbe kada razdoblje o kojem je riječ ne predstavlja razdoblje osiguranja na temelju zakonodavstva države članice, iako je tijekom tog razdoblja imala boravište i bila zaposlena u državi koja mora odrediti njezino pravo na davanja u skladu s odredbama Uredbe br. 1408/71.