Predmet C‑681/13

Diageo Brands BV

protiv

Simiramida-04 EOOD

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Hoge Raad der Nederlanden)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Uredba (EZ) br. 44/2001 – Priznavanje i izvršenje sudskih odluka – Razlozi za odbijanje – Povreda javnog poretka države u kojoj se zahtijeva priznanje – Sudska odluka suda druge države članice koja je protivna pravu Unije o žigovima – Direktiva 2004/48/EZ – Provedba prava intelektualnog vlasništva – Sudski troškovi“

Sažetak – Presuda Suda (prvo vijeće) od 16. srpnja 2015.

1.        Sudski postupak – Usmeni dio postupka – Ponovno otvaranje – Pretpostavke

(čl. 252. st. 2. UFEU‑a; Statut Suda, čl. 23.; Poslovnik Suda, čl. 83.)

2.        Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Nadležnost i izvršenje sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima – Uredba br. 44/2001 – Priznanje i izvršenje sudskih odluka – Razlozi za odbijanje – Povreda javnog poretka države članice u kojoj se zahtijeva priznanje – Pretpostavke – Ocjena suda od kojeg se zahtijeva priznanje – Granice – Nadzor Suda

(Uredba Vijeća br. 44/2001, čl. 34. t. 1. i čl. 36.)

3.        Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Nadležnost i izvršenje sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima – Uredba br. 44/2001 – Priznanje i izvršenje sudskih odluka – Razlozi za odbijanje – Povreda javnog poretka države članice u kojoj se zahtijeva priznanje – Pretpostavke – Nepostojanje

(Uredba Vijeća br. 44/2001, čl. 34. t. 1.; Direktiva Vijeća 89/104, čl. 5. st. 3.)

4.        Usklađivanje zakonodavstava – Poštovanje prava intelektualnog vlasništva – Direktiva 2004/48 – Područje primjene – Tužba za naknadu štete prouzrokovane zapljenom koja je najprije određena, a potom obustavljena – Uključenost

(Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2004/48)

5.        Usklađivanje zakonodavstava – Poštovanje prava intelektualnog vlasništva – Direktiva 2004/48 – Sudski troškovi – Pojam – Troškovi nastali u postupku u kojem dolazi do priznanja odluke donesene u drugoj državi članici – Uključenost

(Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2004/48, čl. 14.)

1.        Vidjeti tekst odluke.

(t. 34.‑37.)

2.        Vidjeti tekst odluke.

(t. 40.‑44.)

3.        Članak 34. točku 1. Uredbe br. 44/2001 o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima treba tumačiti na način da činjenica da je odluka donesena u državi članici u suprotnosti s pravom Unije ne opravdava nepriznavanje te odluke u drugoj državi članici zato što je njome povrijeđen javni poredak potonje države jer navedena pogreška koja se tiče prava ne predstavlja očitu povredu pravnog pravila za koje se u pravnom poretku Unije, a stoga i u pravnom poretku države članice u kojoj se zahtijeva priznanje, smatra da ima ključni značaj ili prava koje je priznato kao temeljno pravo u tim pravnim poredcima. To nije slučaj s pogreškom koja utječe na primjenu odredbe poput članka 5. stavka 3. Prve direktive 89/104 o žigovima, kako je izmijenjena Sporazumom o Europskom gospodarskom prostoru.

U tom smislu, navedeni članak 5. stavak 3. Direktive 89/104 unesen je u Direktivu o minimalnom usklađivanju čiji je cilj djelomično usklađivanje neujednačenih zakonodavstva država članica u području žigova. Nije moguće zaključiti da pogreška prilikom provedbe tih odredbi neprihvatljivo povređuje pravni poredak Unije zbog toga što zadire u neko njegovo temeljno načelo.

Nadalje, prilikom provjere eventualnog postojanja očite povrede javnog poretka države u kojoj se zahtijeva priznanje, sud te države treba uzeti u obzir činjenicu da pravni subjekti u toj državi članici trebaju koristiti sva raspoloživa pravna sredstva kako bi se unaprijed spriječila takva povreda, osim ako posebne okolnosti previše otežavaju ili onemogućuju korištenje pravnih sredstava u državi članici podrijetla. Naime, sustav priznanja i izvršenja predviđen Uredbom br. 44/2001 zasniva se na uzajamnom povjerenju u zadovoljavanje pravde unutar Unije. Upravo se na temelju tog povjerenja koje među državama članicama postoji u pogledu pravnih sustava i sudskih institucija može zaključiti da u slučaju pogrešne primjene nacionalnog prava ili prava Unije sustav pravnih sredstava uspostavljen u svakoj državi članici, dopunjen mehanizmom prethodnog postupka predviđenim u članku 267. UFEU‑a, pojedincima pruža dovoljno jamstvo.

(t. 48.‑52., 63., 64., 68. i t. 1. izreke)

4.        Odredbe Direktive 2004/48 o provedbi prava intelektualnog vlasništva ne uređuju sve aspekte povezane s pravom intelektualnog vlasništva, nego samo one koji su svojstveni, s jedne strane, poštovanju tih prava i, s druge strane, njihovim povredama, propisujući djelotvorna pravna sredstva za sprečavanje, prestanak ili naknadu svake povrede postojećeg prava intelektualnog vlasništva. Iz mjera, postupaka i pravnih sredstava predviđenih Direktivom 2004/48 proizlazi da su pravna sredstva namijenjena osiguranju zaštite prava intelektualnog vlasništva nadopunjena tužbama za naknadu štete koje su s tim sredstvima usko povezane. Stoga je postupak koji se odnosi na naknadu štete nastale zapljenom koju su sudska tijela države članice najprije odredila s ciljem sprečavanja neposredne povrede prava intelektualnog vlasništva, a koju su ta ista tijela potom obustavila zbog toga što nije dokazano postojanje te povrede, posljedica tužbe koju je nositelj prava intelektualnog vlasništva podnio u cilju izricanja mjere s neposrednim učinkom koja bi mu omogućila da bez čekanja odluke o meritumu spriječi svaku moguću povredu svojeg prava. Takva tužba za naknadu štete odgovara jamstvima koja su u korist tuženika predviđena tom direktivom, kao protuteža donošenju privremene mjere kojom su povrijeđeni njegovi interesi.

(t. 73.‑76.)

5.        Članak 14. Direktive o provedbi prava intelektualnog vlasništva treba tumačiti na način da se primjenjuje na sudske troškove koji su strankama nastali u okviru tužbe za naknadu štete koja je u državi članici podnesena radi naknade štete nastale zapljenom izvršenom u drugoj državi članici, čiji je cilj bio spriječiti povredu prava intelektualnog vlasništva, kad se u okviru te tužbe postavlja pitanje priznanja odluke donesene u toj drugoj državi članici u kojoj se utvrđuje neopravdanost te zapljene.

Naime, imajući u vidu, s jedne strane, cilj te direktive, koji se odnosi na povećanje razine zaštite intelektualnog vlasništva, izbjegavajući mogućnost da oštećena stranka bude odvraćena od pokretanja postupka u svrhu zaštite svojih prava, i, s druge strane, široku i opću formulaciju tog članka 14., koji se odnosi na uspješnu stranku u sporu i na neuspješnu stranku a da se pritom u njemu ne pojašnjavaju niti određuju granice u vezi s naravi postupka na koji se pravno pravilo propisano tim člankom treba primijeniti, ta je odredba primjenjiva na sudske troškove nastale u okviru svakog postupka koji ulazi u područje primjene te direktive.

(t. 77., 78., 80. i t. 2. izreke)