Language of document : ECLI:EU:C:2013:578

MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

PAOLA MENGOZZIJA

od 19. rujna 2013.(1)

Spojeni predmeti C‑231/11 P, C‑232/11 P i C‑233/11 P

Europska komisija

protiv

Siemens Österreich i dr. (C‑231/11 P)

Siemens Transmission & Distribution Ltd (C‑232/11 P)


Siemens Transmission & Distribution SA

i

Nuova Magrini Galileo SpA (C‑233/11 P)

protiv

Europske komisije

„Žalba – Tržišno natjecanje ‒ Zabranjeni sporazum – Tržište projekata koji se odnose na plinom izolirane sklopne uređaje – Solidarna odgovornost za plaćanje novčane kazne – Područja nadležnosti Komisije i nacionalnih sudova – Pojam poduzetnika – Načela osobne odgovornosti i individualizacije kazni i sankcija – Ovlast pune nadležnosti Općeg suda – Načelo ne ultra petita – Načelo kontradiktornosti – Načela proporcionalnosti i jednakog postupanja”





1.        U svim trima žalbama o kojima je riječ u ovim spojenim predmetima zahtijeva se djelomično ukidanje presude Općeg suda od 3. ožujka 2011., Siemens AG Österreich i dr./Komisija(2) (u daljnjem tekstu: pobijana presuda). Tom je presudom Opći sud djelomično poništio i preinačio Odluku Komisije C (2006) 6762 final od 24. siječnja 2007.(3) (u daljnjem tekstu: sporna odluka) kojom je utvrđeno postojanje zabranjenog sporazuma protivnog tržišnom natjecanju u sektoru prodaje plinom izoliranih sklopnih uređaja (gas insulated switch gear) (u daljnjem tekstu: GIS)(4), te je izrečen niz novčanih kazni poduzetnicima koji su bili sudionici tog sporazuma.

2.        Prvom žalbom, koju je izjavila Komisija u predmetu C‑231/11 P, postavlja se važno pravno pitanje čije se rješavanje, s jedne strane, može odraziti na institucionalnu ravnotežu između tijela Unije i država članica u pogledu područja nadležnosti Komisije i nacionalnih sudova, a, s druge se može bitno utjecati na praktičnu primjenu pravila tržišnog natjecanja Unije od strane Komisije. Konkretno, svojom žalbom Komisija pobija presudu Općeg suda u dijelu kojim je odlučeno da je ta institucija u slučaju solidarnog sankcioniranja više osoba zbog povrede pravila tržišnog natjecanja nadležna i obvezna odrediti unutarnje odnose među sudužnicima novčanih kazni koje im je izrekla (to jest tzv. unutarnje odnose solidarnosti)(5) te tako svakom od solidarno sankcioniranih subjekata odrediti njegov dio novčane kazne koji je dužan snositi(6).

3.        Drugu žalbu (predmet C‑232/11 P) i treću žalbu (predmet C‑233/11 P) izjavila su tri društva sankcionirana zbog sudjelovanja u zabranjenom sporazumu u vezi s GIS‑om i te su žalbe u biti usmjerene na pobijanje novčanih kazni koje im je Opći sud izrekao u okviru izvršavanja svoje ovlasti pune nadležnosti.

I –    Činjenično stanje

A –    Društva žalitelji

4.        Žalitelji iz druge i treće žalbe u ovom predmetu tri su društva koja ne pobijaju svoje sudjelovanje u zabranjenom sporazumu i koja su tijekom trajanja tog sporazuma, to jest od 1988. do 2004., bila uključena u nekoliko složenih korporativnih događaja, koje je potrebno ukratko izložiti.

5.        Konkretno, žalitelj u predmetu C‑232/11 P, Siemens Transmission & Distribution Ltd (ranije Reyrolle Ltd, a potom VA Tech Reyrolle Ltd; u daljnjem tekstu: Reyrolle) je od 1988. do 1998. bilo društvo kći grupe Rolls‑Royce. To je društvo 20. rujna 1998. prešlo u vlasništvo društva VA Technologie AG (u daljnjem tekstu: VA Technologie), koje je 13. ožujka 2001. posredstvom svojeg društva kćeri VA Tech Transmission & Distribution GmbH & Co. KEG (u daljnjem tekstu: KEG), u kojem je držalo 100 % udjela, u okviru operacije osnivanja novog društva, unijelo Reyrolle u novoosnovano društvo VA Tech Schneider High Voltage GmbH (u daljnjem tekstu: VAS) kao ulog. U početku je društvo VA Technologie držalo 60 % udjela u VAS‑u, dok je preostalih 40 % držao Schneider Electric SA (u daljnjem tekstu: Schneider)(7).

6.        Dva žalitelja u predmetu C‑233/11 P, Siemens Transmission & Distribution SA (u daljnjem tekstu: SEHV) i Nuova Magrini Galileo SpA (u daljnjem tekstu: Magrini) bili su do ožujka 2001. dva društva kćeri u kojima je 100 % udjela držao Schneider. Tada je Schneider unio ta dva društva kao ulog pri osnivanju VAS‑a(8).

7.        U listopadu 2004. VA Technologie je putem KEG‑a od Schneidera stekao cijeli temeljni kapital VAS‑a(9). Konačno, 2005. godine Siemens AG je putem svojeg društva kćeri Siemens AG Österreich (u daljnjem tekstu: Siemens Österreich) stekao isključivu kontrolu nad grupom čije je vladajuće društvo bilo društvo VA Technologie (obuhvaćajući VAS, Reyrolle, SEHV, Magrini i KEG; u daljnjem tekstu: grupa VA Tech). Nakon tog preuzimanja kontrole VA Technologie, a potom VAS, pripojeni su društvu Siemens Österreich(10).

B –    Upravni postupak i sporna odluka

8.        Iz točaka 4. do 11. pobijane presude proizlazi da je, povodom zahtjeva za oslobađanje od novčanih kazni istaknutog u ožujku 2004.(11), kojim je osporeno postojanje prakse protivne tržišnom natjecanju u sektoru GIS‑a, Komisija započela istragu tijekom koje je obavila nenajavljene preglede u prostorima društava koja pripadaju grupi VA Tech, među kojima su i žalitelji, a potom je obavijest o utvrđenim činjenicama dostavila 20 društava, među kojima su i žalitelji.

9.        Komisija je 24. siječnja 2007. donijela spornu odluku. U toj je odluci Komisija utvrdila da su se zabranjenim sporazumom u vezi s GIS‑om poduzetnici koji su sudjelovali u tom sporazumu suglasili, među ostalim, o raspodjeli tržišta na svjetskoj razini(12), o namještanju cijena i o razmjeni osjetljivih informacija. Komisija je također utvrdila da je zabranjeni sporazum vrijedio od 15. travnja 1988. do 11. svibnja 2004., s tim da je sudjelovanje društava grupe VA Tech u tom zabranjenom sporazumu bilo prekinuto u razdoblju od prosinca 2000. do travnja 2002.(13). Slijedom tih utvrđenja Komisija je sudionicima tog zabranjenog sporazuma izrekla nekoliko novčanih kazni.

10.      Konkretno, člankom 1. točkama (m), (q) i (r) sporne odluke Komisija je utvrdila da su Reyrolle, SEHV i Magrini sudjelovali u povredi od 15. travnja 1988. do 13. prosinca 2000. i od 1. travnja 2002. do 11. svibnja 2004. Člankom 1. točkama (p) i (t) sporne odluke Komisija je utvrdila da su Siemens Österreich i KEG sudjelovali u povredi od 20. rujna 1998. do 13. prosinca 2000. i od 1. travnja 2002. do 11. svibnja 2004. Člankom 1. točkom (n) sporne odluke Komisija je utvrdila da je Schneider sudjelovao u povredi od 15. travnja 1988. do 13. prosinca 2000.

11.      Prema članku 2. sporne odluke Komisija je izrekla sljedeće novčane kazne za navedene povrede:

„(…)

(j)      [Schneider]: 3.600.000 eura;

(k)      [Schneider]: solidarno sa [SEHV‑om] i [Magrinijem]: 4.500.000 eura;

(l)      [Reyrolle]: 22.050.000 eura, od kojih

(i)      solidarno sa [SEHV‑om] i [Magrinijem]: 17.500.000 eura, i

(ii)      solidarno sa [Siemensom Österreich] i [KEG‑om]: 12.600.000 eura.”

C –    Postupak pred prvostupanjskim sudom

12.      Povodom žalbi društava koja pripadaju grupi VA Tech protiv sporne odluke Opći je sud, kako je detaljnije objašnjeno u nastavku, prije svega poništio tu odluku u dijelu koji se odnosi na novčane kazne izrečene žaliteljima(14), a potom je u tom dijelu preinačio spornu odluku u okviru izvršavanja svoje ovlasti pune nadležnosti te je, u odnosu na različite novčane kazne, odredio udio u kazni koji mora snositi svako od društava s obzirom na unutarnje odnose koji postoje među solidarnim sudužnicima(15).

13.      Točke 2. i 3. izreke pobijane presude glase kako slijedi:

„2.      Poništavaju se članak 2. točke (j), (k) i (l) [sporne] odluke.

3.      Za povrede utvrđene u članku 1. točkama (m), (p), (q), (r) i (t) [sporne] odluke izriču se slijedeće novčane kazne:

–        [SEHV] i [Magrini], solidarno sa [Schneiderom]: 8.100.000 eura;

–        [Reyrolle], solidarno sa [Siemensom Österreich], [KEG‑om], [SEHV‑om] i [Magrinijem]: 10.350.000 eura;

–        [Reyrolle], solidarno sa [Siemensom Österreich] i [KEG‑om]: 2.250.000 eura.

–        [Reyrolle]: 9.450.000 eura”.

II – Postupak pred Sudom

14.      Podneskom od 13. svibnja 2011. Komisija je izjavila žalbu u predmetu C‑231/11 P, zahtijevajući djelomično ukidanje pobijane presude. Odvojenim podnescima od 17. svibnja 2011. Reyrolle, s jedne strane, i SEHV i Magrini, s druge strane, također su izjavili žalbu u predmetima C‑232/11 P i C‑233/11 P, zahtijevajući djelomično ukidanje pobijane presude.

15.      Rješenjem od 1. srpnja 2011. predsjednik Suda odredio je spajanje ova tri predmeta u svrhu pisanog i usmenog postupka te donošenja presude.

16.      Dana 2. svibnja 2013. održana je rasprava pred Sudom.

III – Žalba koju je izjavila Komisija u predmetu C‑231/11 P

17.      U prilog svojoj žalbi Komisija ističe sedam žalbenih razloga, koji su svi usmjereni na osporavanje, premda iz različitih točaka gledišta, pobijane presude u dijelu u kojem je Opći sud izjavio da je isključivo na Komisiji da odredi unutarnje odnose među sudužnicima novčane kazne koja je izrečena solidarno različitim osobama zbog povrede pravila tržišnog natjecanja, kao i u dijelu kojime je Opći sud, izvevši konkretno zaključke iz te načelne izjave, odredio odgovarajući udio na teret različitih društava u iznosima novčane kazne čije im je solidarno plaćanje naloženo.

18.      Prije detaljne analize raznih žalbenih razloga koje je istaknula Komisija valja kratko navesti ključne točke obrazloženja Općeg suda u dijelovima presude koji su predmet žalbe, a potom i razmotriti određena pitanja preliminarne prirode koja se odnose na predmet i doseg žalbe, jer odgovor na ta pitanja može utjecati na njezinu dopuštenost i valjanost.

A –    Pobijana presuda

19.      U pobijanoj presudi, kao prvo, u točkama 137. do 167., Opći sud iznosi razloge koji ga dovode do poništenja sporne odluke u dijelu u kojem se ona odnosi na novčane kazne izrečene žaliteljima. Određenije, nakon što je ispitao i odobrio analizu Komisije kojom se utvrđuju različita društva kojima se može pripisati ponašanje poduzetnika koji su sudjelovali u zabranjenom sporazumu(16), Opći je sud razmotrio pitanje izračuna iznosa novčanih kazni koje valja izreći navedenim društvima(17). U točkama 150. i 151. pobijane presude Opći sud poziva se na niz načela koja proizlaze iz sudske prakse te zatim, u točkama 153. do 159., iznosi niz razmatranja u vezi sa solidarnošću u unutarnjim odnosima među sudužnicima. Upravo je protiv tih razmatranja izričito usmjerena žalba Komisije.

20.      Konkretno, Opći sud smatra da iz načela individualizacije kazni i sankcija slijedi da svako društvo iz odluke kojom mu se izriče novčana kazna koju mora solidarno platiti s jednim ili više drugih društava mora moći zaključiti koliki će udio morati snositi u unutarnjem odnosu sa svojim solidarnim sudužnicima, nakon što Komisija bude namirena. U tu svrhu Komisija mora precizno navesti razdoblja tijekom kojih su društva o kojima se radi (su)odgovorna za protupravna ponašanja društava koja su sudjelovala u zabranjenom sporazumu te, kada je to potrebno, stupanj odgovornosti navedenih društava za takva ponašanja. Opći sud nadalje smatra da je pojam „solidarne odgovornosti za plaćanje novčane kazne” autonoman pojam iz prava Unije koji valja tumačiti u odnosu na ciljeve prava tržišnog natjecanja(18).

21.      U tim okolnostima Opći sud smatra da odluka kojom Komisija izriče solidarno plaćanje novčane kazne različitim društvima proizvodi sve učinke koji se vezuju ipso iure za pravna pravila kojima se uređuju novčane kazne u pravu tržišnog natjecanja, kako u (vanjskim) odnosima između vjerovnika i solidarnih sudužnika tako i u (unutarnjem) odnosu među samim solidarnim sudužnicima. Stoga je isključivo na Komisiji da, u okviru izvršavanja svoje ovlasti izricanja novčanih kazni na temelju članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003(19), odredi odgovarajući udio različitih društava u iznosu čije im je solidarno plaćanje naloženo jer su bila dio istog poduzetnika, te se takva zadaća ne može ostaviti nacionalnim sudovima(20).

22.      U nedostatku bilo kakve naznake u odluci Komisije da su određena društva u većoj mjeri od drugih odgovorna za sudjelovanje poduzetnika kojega čine ili kojega su bili dio u zabranjenom sporazumu u danom razdoblju, prema mišljenju Općeg suda valja pretpostaviti da imaju jednaku odgovornost i stoga jednak udio u iznosima čije im je plaćanje solidarno izrečeno(21).

23.      Nakon ovakvog iznošenja pravnih pravila solidarne odgovornosti za novčane kazne zbog povrede pravila tržišnog natjecanja Unije, Opći je sud u konkretnom slučaju našao, u točkama 161. do 165. pobijane presude, tri elementa nezakonitosti u određivanju novčanih kazni od strane Komisije(22). Smatrajući da je Komisija stoga povrijedila načelo individualizacije kazni i sankcija, Opći sud djelomično poništava članak 2. sporne odluke kako je navedeno u točki 2. izreke presude i ponovno izloženo u prethodnoj točki 13.

24.      Kao drugo, u točkama 236. do 264. pobijane presude Opći je sud, izvršavajući svoju ovlast pune nadležnosti, preinačio spornu odluku. U tom pogledu dovoljno je u ovom kontekstu zaključiti da je, osim utvrđivanja iznosa novčanih kazni koje društva žalitelji u prvostupanjskom postupku moraju solidarno platiti Komisiji, Opći sud, u točkama 245., 247., 261. i 263. konkretno odredio odgovarajući udio u iznosu novčane kazne koji svako društvo mora snositi u unutarnjem odnosu sa svojim solidarnim sudužnicima. Opći je sud takvo određivanje temeljio isključivo na razmatranjima koja je iznio u točkama 158. i 159. pobijane presude (sažetima u prethodno navedenoj točki 22.) utvrdivši da, u nedostatku naznaka u spornoj odluci o razini odgovornosti svakog društva, društva kojima je naloženo solidarno plaćanje moraju u jednakim dijelovima snositi novčanu kaznu.

B –    Predmet žalbe

25.      U svojoj žalbi Komisija izričito navodi da je žalba koju je ona izjavila usmjerena isključivo protiv točaka 153. do 159. pobijane presude (sažete u prethodnim točkama 20. do 22.), kao i protiv posljedičnog određivanja udjela u iznosu novčane kazne koji svako društvo mora snositi u unutarnjem odnosu sa svojim solidarnim sudužnicima, koje je proveo Opći sud u točkama 245., 247., 262. i 263. pobijane presude na temelju tih razmatranja. Ograničavanje predmeta žalbe Komisije na ta dva aspekta pobijane presude potvrđuje i tekst njezinog zahtjeva(23).

26.      Međutim, valja utvrditi, kao što to priznaje i sama Komisija, da se ni razmatranja koja se odnose na unutarnju solidarnost izložena u točkama 153. do 159. pobijane presude, ni zaključci koje Opći sud, u točkama 245., 247., 262. i 263. pobijane presude, izvodi iz tih razmatranja za ponovno određivanje novčanih kazni u okviru izvršavanja svoje ovlasti pune nadležnosti formalno ne odražavaju na izreku pobijane presude. Naime, kako proizlazi iz prethodne točke 13., izreka pobijane presude ne sadrži nikakvo izričito upućivanje na određivanje udjela u iznosu novčane kazne svakog društva kojem je naloženo solidarno plaćanje novčane kazne.

27.      Osim toga, razmatranja koja je iznio Opći sud u točkama 153. do 159. pobijane presude, prema mojem mišljenju ne čine izravnu osnovu za djelomično poništenje sporne odluke koje je određeno u točki 2. izreke. Tri elementa nezakonitosti koja je utvrdio Opći sud u točkama 161. do 165. pobijane presude(24), koje Komisija nije osporila pred Sudom, odnose se više na povredu načela individualizacije kazni u odnosu na pitanja povezana s vanjskim aspektom solidarnosti društava kojima je izrečena novčana kazna, odnosno na njihovu odgovornost za plaćanje novčane kazne Komisiji, nego na pitanja koja se odnose na unutarnje odnose među njima kao solidarnim sudužnicima u plaćanju novčane kazne(25). Iako, kako će detaljnije biti objašnjeno u nastavku, ona nesumnjivo čine osnovu za konkretno određivanje udjela u iznosima od strane Općeg suda u točkama 245., 247., 262. i 263. pobijane presude, dojam je da razmatranja iznesena u točkama 153. do 159. iste presude predstavljaju neku vrstu obiter dictum u analizi Općeg suda koja dovodi do djelomičnog poništenja sporne odluke u točki 2. izreke pobijane presude. Stoga ne dijelim tvrdnju Komisije prema kojoj ta razmatranja čine ključne razloge na kojima se temelji takvo djelomično poništenje, i to neovisno o činjenici da je Opći sud u točki 160. pobijane presude kritizirao Komisiju zato što nije uzela u obzir „prethodno navedena načela”.

28.      S obzirom na ta razmatranja valja zaključiti da se, čak i u slučaju da Sud, prihvaćajući u cijelosti žalbu koju je izjavila Komisija, mora ukinuti točke presude protiv koje je usmjerena, izreka presude ni u kojem slučaju ne bi formalno izmijenila. Takva situacija pokreće niz pitanja koja zahtijevaju dublju analizu.

1.      Nužnost postojanja pravnog interesa Komisije u odnosu na žalbu

29.      Kao prvo, u slučaju u kojem žalitelj svojom žalbom ne može stvarno ostvariti ukidanje izreke pobijane presude, postavlja se pitanje njegova pravnog interesa u odnosu na samu žalbu. U tom pogledu, moram istaknuti da je sudska praksa sve prije nego nedvosmislena u pogledu neophodnosti da institucija, ili općenitije, da žalitelj s povlaštenim položajem kao što je Komisija, dokaže postojanje pravnog interesa u okviru žalbe pred Sudom na presudu Općeg suda.

30.      Naime, iz prvog stajališta sudske prakse, koje se izvorno odnosi na presudu u predmetu Anic Partecipazioni(26), posve je nedvojbeno da, neovisno o tome jesu li bile stranke u prvostupanjskom postupku, „institucije Zajednice ne moraju (...) dokazati interes kako bi mogle istaknuti žalbu protiv presude Općeg suda”(27). Takva je načelna tvrdnja, čiji se temelj nalazi u članku 56. stavku 3. Statuta suda(28), naknadno eksplicitno ponovljena u narednim presudama Općeg suda(29), od kojih je jedna izrečena u velikom vijeću(30).

31.      Unatoč tome, u raznim je drugim presudama Sud, kod razmatranja žalbe protiv presude Općeg suda, analizirao ispunjenje zahtjeva pravnog interesa žalitelja s povlaštenim položajem, posebno Komisije, te je čak utvrdio da su određene žalbe djelomično nedopuštene zbog nepostojanja pravnog interesa te institucije(31).

32.      Od dva prethodno navedena smjera sudske prakse, priklanjam se prvom. Naime, s jedne strane, čini mi se da presude koje se mogu pripisati tom smjeru, za razliku od presuda koje se mogu pripisati drugom smjeru, predstavljaju točno određen izbor Suda, koji je kasnije potvrđen presudom koju je izreklo veliko vijeće. S druge strane, smatram da, slično kao i prema pravilima koja se odnose na tužbu za poništenje, koju, prema ustaljenoj sudskoj praksi mogu izjaviti tužitelji s povlaštenim položajem, a da ne moraju dokazivati pravni interes(32), pravi razlog povlaštenog položaja tih žalitelja u okviru izjavljivanja žalbe protiv odluke Općeg suda može biti poseban položaj koji oni imaju unutar prava Unije kojime se može u njihovu korist opravdati pravo izjavljivanja žalbe bez potrebe dokazivanja vlastitog pravnog interesa(33).

33.      Takav se razlog, uostalom, odražava u odredbama drugog i trećeg stavka članka 56. Statuta kojima se za institucije Unije i države članice predviđa odstupanje od uvjeta izjavljivanja žalbe kako bi se olakšalo podnošenje žalbe. Međutim, to ne znači da, kao što će se vidjeti i u točki u nastavku, takvi žalitelji imaju neograničenu mogućnost izjavljivanja žalbi protiv presuda Općeg suda pred Sudom(34).

2.      Učinci mogućeg prihvaćanja žalbe na izreku pobijane presude

34.      Kao drugo, i neovisno o pitanju pravnog interesa, u situaciji kao što je ona opisana u prethodnoj točki 28., valja se upitati u kojoj je mjeri moguće podnijeti žalbu, pa i u svojstvu žalitelja s povlaštenim položajem, kojom se zahtijeva ukidanje dijelova obrazloženja presude, a da ukidanje formalno nema učinak na njezinu izreku. Naime, s jedne strane, prema sudskoj praksi, žalba protiv točaka obrazloženja koje ne utječu na odluku pobijane presude mora se odbiti kao nevaljana(35). Nadalje, upravo je u cilju sprječavanja podnošenja žalbi s isključivim ciljem pobijanja obrazloženja presude Općeg suda sastavljen članak 169. novog Poslovnika Suda(36). S druge strane, mogućnost da se od Suda zatraži izmjena obrazloženja podložna je vrlo strogim ograničenjima prema sudskoj praksi(37).

35.      Međutim, smatram da se u ovom slučaju ne može smatrati da je žalba usmjerena protiv točaka obrazloženja koje nemaju utjecaja na izreku pobijane presude. Iako je, kao što je navedeno u prethodnoj točki 25., žalba Komisije usmjerena isključivo protiv pravnih razmatranja sadržanih u obrazloženju presude te protiv zaključaka koje je Opći sud izveo iz tih razmatranja za taj konkretan slučaj – razmatranja i zaključci koji se ne odražavaju izričito na izreku pobijane presude na način da prihvaćanje žalbe ne dovodi nužno do formalne izmjene navedene izreke – smatram da su kako navedena razmatranja tako i odgovarajuće posljedice, iako nisu izrijekom navedene u njezinoj izreci, sastavni dio pravnog rješenja navedenog u pobijanoj presudi(38) i stoga čine neophodan element u razumijevanju i tumačenju takve presude, a posebno njezine izreke.

36.      Naime, tamo gdje se u točki 3. izreke presude različitim društvima nalaže „solidarno” plaćanje novčanih kazni – kako ih je ponovno odredio Opći sud – to se ne može razmatrati odvojeno od sadržaja utvrđenog u točkama 245., 247., 262. i 263. pobijane presude kojima je Opći sud odredio dio koji svako društvo solidarni dužnik novčane kazne mora snositi u unutarnjem odnosu s drugim solidarnim sudužnicima. U ovom slučaju, iako izreka ne sadržava izričite naznake o unutarnjoj podjeli novčane kazne među solidarnim sudužnicima, solidarna odgovornost društava koju je proglasio Sud može se razumjeti samo s obzirom na ono što je izneseno u prethodno navedenim točkama pobijane presude, koje se, uostalom, izričito i nužno temelje na pravnim razmatranjima Općeg suda u točkama 153. do 159. pobijane presude i stoga su neodvojive od njih.

37.      U tom pogledu treba napomenuti i da iz sudske prakse proizlazi da se izreka presude mora tumačiti s obzirom na obrazloženje iz kojeg proizlazi i koje čini njezin nužni temelj, u smislu da je ono neophodno za određivanje točnog smisla onoga što je izjavljeno u izreci(39).

38.      Nadalje, prema sudskoj praksi, pravomoćnost stiče i obrazloženje pobijane presude koje predstavlja nužan temelj njezine izreke i stoga je neodvojiv od nje(40), i od Komisije se traži da je poštuje jer je neophodna za utvrđivanje točnog smisla izreke presude(41). Stoga su, kako tvrdi Komisija, dijelovi pobijane presude koji su predmet njezine žalbe i koji se odnose na njezinu nadležnost za utvrđivanje unutarnjih odnosa među solidarnim sudužnicima novčane kazne podložni tome da postanu pravomoćni i obvežu Komisiju u budućoj primjeni sustava sankcioniranja u praksi u području tržišnog natjecanja.

39.      Zaključno, s obzirom na prethodna razmatranja, smatram da je tužba Komisije dopuštena, ali da je nevaljana(42) u dijelu u kojem je usmjerena na ukidanje točke 2. izreke pobijane presude. Naime, kako je istaknuto u prethodnoj točki 27., razmatranja iz točaka 153. do 159. pobijane presude protiv kojih je izričito usmjerena žalba nisu temelj za poništenje članka 2. sporne odluke na način da, čak i u slučaju da Sud, prihvaćajući žalbu Komisije, mora ukinuti te točke presude, to ne bi imalo nikakvog utjecaja na točku 2. njezine izreke.

40.      Smatram pak da je tužba Komisije dopuštena i valjana u dijelu u kojem je usmjerena na ukidanje točke 3. izreke pobijane presude. Naime, kako proizlazi iz razmatranja iz prethodnih točaka 35. do 38., moguće prihvaćanje takvog zahtjeva od strane Suda i posljedično poništenje određivanja udjela u iznosu novčane kazne koje je proveo Opći sud izvršavajući svoju ovlast pune nadležnosti utjecalo bi na tumačenje točnog smisla onoga što je izjavio Opći sud u točki 3. izreke pobijane presude. U tom se smislu mora proglasiti dopuštenim i valjanim također zahtjev Komisije koji ima podredan karakter i kojim se zahtijeva ukidanje pobijane presude u dijelu u kojem se, u točkama 153. do 159., smatra da je na takvoj instituciji da solidarnim sudužnicima odredi udjele u iznosima novčane kazne koje moraju platiti, jer takva tvrdnja predstavlja neophodan i neodvojiv temelj za utvrđivanje navedenih iznosa iz točke 3. izreke presude čije je ukidanje zatraženo.

41.      Iz toga slijedi da će, u nastavku, analiza žalbe Komisije biti ograničena na ta dva aspekta, odnosno na određivanje udjela novčane kazne koju je proveo Opći sud izvršavajući svoju ovlast pune nadležnosti i pravna razmatranja iz točaka 153. do 159. pobijane presude, u mjeri u kojoj ona predstavljaju neophodan i neodvojiv temelj za to određivanje.

C –    Meritum žalbe

1.      Prvi žalbeni razlog, koji se odnosi na pogrešku koja se tiče prava u tumačenju članka 23. Uredbe br. 1/2003 u vezi s odgovarajućim područjima nadležnosti Komisije i nacionalnih sudova

42.      Komisija smatra da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava u tumačenju članka 23. Uredbe br. 1/2003 jer bi joj se time, utvrdivši u pobijanoj presudi da ona mora odrediti odgovarajuće udjele solidarnih sudužnika u iznosu novčane kazne koja im je izrečena zbog povrede pravila tržišnog natjecanja Unije, dodijelile nadležnosti i nametnule dužnosti koje bi nadilazile ono što je potrebno za kažnjavanje povreda tih pravila, dovodeći tako u pitanje pravne sustave država članica. Prema Komisiji, određivanje unutarnjih odnosa među sudužnicima, uključujući pravo regresa među njima, potpada pod područje primjene prava država članica te stoga rješavanje takvih sporova potpada pod nadležnost nacionalnih sudova.

43.      Prvi razlog ove žalbe pokreće pitanja koja se odnose na podjelu nadležnosti između tijela Unije, konkretno Komisije, i država članica, konkretno nacionalnih sudova, kao i pitanja koja se odnose na odgovarajuće područje primjene prava Unije i prava država članica.

44.      U tom pogledu korisno je prisjetiti se, kao što je već navedeno u prethodnim točkama 21. i 22., da je Opći sud, na temelju razmatranja provedenih u točkama 153. i 156. pobijane presude, izjavio u točki 157. te presude da je isključivo na Komisiji, u okviru izvršavanja njezine nadležnosti za izricanje novčanih kazni na temelju članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003, da odredi odgovarajuće udjele različitih društava u iznosima čije im je solidarno plaćanje naloženo, jer su bila dio istog poduzetnika, te da se takva zadaća ne može ostaviti nacionalnim sudovima. Međutim, iz točaka 158. i 159. pobijane presude proizlazi da je, u nedostatku naznake u odluci Komisije prema kojoj su određena društva u većoj mjeri odgovorna od drugih, nužno pretpostaviti da imaju jednaku odgovornost i stoga jednak udio u iznosima čije im je solidarno plaćanje izrečeno.

45.      Uzimajući u obzir navedeno, moram prije svega istaknuti da, iako Komisija u svojoj žalbi u više navrata tvrdi da joj je Opći sud nametnuo „obvezu” određivanja unutarnjih solidarnih odnosa među solidarnim sudužnicima novčane kazne(43), riječi iz presude Općeg suda ustvari nisu potpuno jasne u odnosu na to je li joj nametnuta stvarna obveza u tom pogledu. Naime, iako se čini da riječi iz točke 153.(44) pretpostavljaju postojanje takve obveze, upotreba izraza „na Komisiji je”(45) u točki 157. dopušta sumnju u namjeru Općeg suda da nametne stvarnu obvezu toj instituciji, osobito zato što se, u svakom slučaju, čini da u sustavu koji je predvidio Opći sud neizvršavanje takve nadležnosti ne dovodi do poništenja odluke nego do automatske primjene pravila prema kojem se smatra da je odgovornost (i stoga udio u iznosu novčane kazne) podijeljena na jednake dijelove među sudužnicima.

46.      U tim okolnostima nema sumnje da se u sustavu koji je predvidio Opći sud prepoznaje isključiva nadležnost Komisije da provede to određivanje, s posljedičnim isključenjem nadležnosti nacionalnih sudova. Nadalje, u navedenom sustavu moguće je da će, načelno, ta nadležnost biti primijenjena u svim slučajevima u kojima Komisija naloži većem broju osoba solidarno plaćanje novčane kazne zbog povrede pravila tržišnog natjecanja, pri čemu neizvršavanje takve nadležnosti zapravo dovodi do primjene pravila podjele odgovornosti i novčane kazne na jednake dijelove.

47.      Upravo s obzirom na te pretpostavke valja analizirati prvi žalbeni razlog.

a)      Nadležnost Komisije

48.      Prije svega valja se prisjetiti da, na temelju načela dodijeljenih ovlasti, Unija djeluje samo u granicama nadležnosti koje su joj države članice dodijelile Ugovorima kako bi postigla njima određene ciljeve (članak 5. stavak 2. prva rečenica UEU‑a). Nadležnosti koje Ugovorima nisu dodijeljene Uniji zadržavaju države članice (članak 4. stavak 1. i članak 5. stavak 2. druga rečenica UEU‑a). Posebno, u smislu članka 3. stavka 1. točke (b) UFEU‑a, Unija ima isključivu nadležnost u utvrđivanju pravila o tržišnom natjecanju potrebnih za funkcioniranje unutarnjeg tržišta.

49.      Izvršavanje nadležnosti Unije temelji se na načelu proporcionalnosti, u okviru kojega sadržaj i oblik djelovanja Unije ne prelazi ono što je potrebno za ostvarivanje ciljeva Ugovorâ. Institucije Unije dužne su primjenjivati to načelo (članak 5. stavak 4. UEU‑a). Nadalje, svaka institucija djeluje u granicama ovlasti koje su joj dodijeljene Ugovorima (članak 13. stavak 2. prva rečenica UEU‑a).

50.      Pravni temelj ovlasti dodijeljene Komisiji da sankcionira povrede odredbi tržišnog natjecanja Unije nalazi se u članku 23. stavku 2. Uredbe br. 1/2003, koja je donesena na temelju članka 103. UFEU‑a (bivši članak 83. UEZ‑a). Iz stavka 2. točke (a) potonjeg članka proizlazi da je cilj nadležnosti dodijeljene Komisiji da izriče novčane kazne osigurati poštovanje zabrana iz odredaba o tržišnom natjecanju UFEU‑a. Sud je nadalje pojasnio da je cilj navedene odredbe, u konkretnom slučaju, osigurati učinkovit nadzor zabranjenih sporazuma i zloporabe vladajućeg položaja(46).

51.      Ovlast izricanja novčanih kazni poduzetnicima koji su, namjerno ili nehotice, povrijedili članke 101. i 102. UFEU‑a specifična je ovlast dodijeljena Komisiji koja proizlazi iz odredbi Ugovora(47). Ona je jedno od sredstava koja su joj dodijeljena kako bi mogla obavljati zadaću nadzora koja joj je povjerena pravom Unije(48) kao i svoju ulogu institucije koja je odgovorna za provedbu i smjer politike Unije u području tržišnog natjecanja(49).

52.      Konkretno, ovlast Komisije da naloži solidarno plaćanje novčane kazne većem broju osoba koje su, u okviru gospodarske cjeline koja tvori poduzetnika, izravno ili neizravno sudjelovale u povredi nije izričito predviđena nijednim pravilom Unije u području tržišnog natjecanja. Međutim, Komisiji je ta ovlast priznata na temelju sudske prakse jer se cilj mehanizma solidarnosti ogleda u činjenici da predstavlja dodatni pravni instrument koji proizlazi iz potrebe da se jamči učinkovitost njezina djelovanja kako bi se osigurala stvarna provedba pravila tržišnog natjecanja Unije i suzbijanje njihove povrede(50). Naime, proširenjem kategorije osoba od kojih Komisija može naplaćivati iznos kazne u cijelosti, mehanizmom solidarnosti podržava se stvarno izvršenje kazne umanjujući rizike insolventnosti i malverzacija osmišljenih kako bi se izbjeglo plaćanje kazne, što pridonosi, kao što je to navedeno i u točki 151. pobijane presude, cilju odvraćanja u svrhu osiguravanja da poduzetnici poštuju pravila tržišnog natjecanja Unije(51).

53.      Ovlast kažnjavanja više osoba koje su dio istog poduzetnika zbog povrede pravila tržišnog natjecanja Unije nametanjem (vanjske) obveze solidarnosti stoga nedvojbeno potpada, prema mojem mišljenju, pod Komisijinu ovlast sankcioniranja, kako je predviđeno člankom 103. stavkom 2. točkom (a) UFEU‑a i ostvareno člankom 23. stavkom 2. Uredbe br. 1/2003, što se uostalom i ne osporava u ovom predmetu.

54.      Što se tiče konkretno određivanja tzv. unutarnjih solidarnih odnosa, naveo bih da ni iz teksta ni iz obrazloženja članka 103. stavka 2. točke (a) UFEU‑a i članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003 ne proizlazi nijedan element kojim se Komisiji, u okviru izvršavanja njezine ovlasti novčanog kažnjavanja poduzetnika zbog povrede pravila tržišnog natjecanja, zabranjuje određivanje udjela u iznosima svakog sudužnika kojem je izrečeno solidarno plaćanje novčane kazne, u mjeri u kojoj to u konkretnom slučaju smatra potrebnim, kako bi se osiguralo postizanje cilja za koji je vezano izvršavanje ovlasti sankcioniranja, odnosno osiguralo poštovanje zabrana iz odredbi o tržišnom natjecanju Unije. Stoga smatram da se, u mjeri u kojoj je to potrebno za postizanje tog cilja, Komisiji ne može negirati, u okviru njezine ovlasti kažnjavanja, nadležnost određivanja unutarnje podjele novčane kazne među solidarnim sudužnicima(52).

55.      Prema mojem mišljenju, u nekim je slučajevima određivanje udjela u iznosima čije je solidarno plaćanje novčane kazne naloženo sudužnicima neophodno s obzirom na potrebe koje se odnose na poštovanje načela kao što su pravna sigurnost ili individualizacija kazni, poput primjerice u slučaju – detaljnije analiziranom u okviru trećeg žalbenog razloga(53) – u kojem, u trenutku donošenja odluke, gospodarski subjekt koji je počinio povredu više ne postoji u obliku u kojem je postojao kad je nastupila povreda, a Komisija namjerava, u okviru svoje diskrecijske ovlasti, izreći solidarno plaćanje novčane kazne za tu povredu pravnim osobama koje više nisu vezane gospodarskim, organizacijskim i pravnim vezama kojima se može opravdati pripadnost istom poduzetniku u skladu s pravom tržišnog natjecanja.

56.      U tim okolnostima držim da se ne može smatrati da je na Komisiji da odredi na sustavan način unutarnje odnose među solidarnim sudužnicima novčane kazne, a još manje da je to njezina obveza. Obično, i osim u pojedinačnim slučajevima, razlozi takvog određivanja nisu isti kao i razlozi navedeni prethodno u točki 52., kojima je opravdano nametanje vanjskog odnosa među solidarnim dužnicima. Naime, nakon što jedna ili više osoba koje su dio poduzetnika i kojima je izrečeno solidarno plaćanje novčane kazne namiri novčanu kaznu, i nakon što je tako osigurana stvarna naplata kazne predviđene za povredu pravila tržišnog natjecanja Unije, obično su postignuti ciljevi osiguravanja stvarne primjene tih pravila i odvraćanja od budućih povreda svojstvenih ovlasti izricanja novčanih kazni koja je dodijeljena Komisiji, tako da se ne čini da je određivanje unutarnjih odnosa među solidarnim dužnicima novčane kazne općenito potrebno za postizanje tih ciljeva.

57.      U tom pogledu valja podsjetiti da se, kao što se to redovito ističe u sudskoj praksi, pravo tržišnog natjecanja Unije odnosi na poslovanje poduzetnika(54) koji su adresati pravila tržišnog natjecanja Unije. Stoga se tim pravilima, načelno, ne uređuju odnosi među subjektima koji su dio poduzetnika.

58.      Nadalje, valja napomenuti da bi u praktičnom smislu nametanje opće obveze Komisiji da u svakom slučaju određuje udjele u odgovornosti pravnih osoba koje su dio gospodarske cjeline koja je počinila povredu i kojima je izrečeno solidarno plaćanje odgovarajuće novčane kazne moglo znatno usporiti istrage Komisije, ugrožavajući stvarnu provedbu pravila tržišnog natjecanja Unije(55), a čemu, kao što je navedeno u prethodnoj točki 52., upravo služi pravni instrument solidarnosti.

59.      Zaključno, smatram da se stoga ne može apstraktno negirati mogućnost Komisije da, u okviru izvršavanja svoje ovlasti izricanja novčanih kazni, određuje unutarnju raspodjelu novčane kazne među solidarnim sudužnicima (odnosno ono što se naziva unutarnjim solidarnim odnosima). Međutim, u mjeri u kojoj je djelovanje Komisije u izvršenju te ovlasti koja joj je dodijeljena Ugovorima ograničeno, u skladu s prethodno navedenim načelom proporcionalnosti, i onoliko koliko je potrebno za postizanje cilja svojstvenog toj ovlasti, Komisija može odrediti unutarnje solidarne odnose među solidarnim dužnicima novčane kazne isključivo u mjeri u kojoj je to neophodno za postizanje tog cilja, odnosno osiguravanja poštovanja zabrana iz odredbi o tržišnom natjecanju Unije. Na Komisiji je, ovisno o slučaju, da procijeni potrebu izvršenja takvog određivanja, osim u slučajevima, poput onoga navedenog u prethodnoj točki 55. i detaljnije razmotrenog u točki 83. i sljedećima, u kojima je to izvršenje neophodno.

60.      Prema mojem mišljenju, iz prethodno navedenoga proizlazi, s jedne strane, da nije moguće prihvatiti tvrdnju Komisije kojom se posve negira postojanje takve nadležnosti u njezinu korist i, s druge strane, da se ne može ni smatrati, kao što proizlazi iz točaka 153. do 159. pobijane presude, da je na Komisiji općenito da određuje udjele solidarnih sudužnika u iznosima čije im je solidarno plaćanje naloženo.

b)      Nadležnost nacionalnih sudova

61.      Što se tiče područja nadležnosti nacionalnih sudova, valja napomenuti da oni mogu intervenirati po različitoj osnovi u primjeni pravila tržišnog natjecanja Unije(56) u skladu s ovlastima koje su im dodijeljene njihovim nacionalnim zakonodavstvom. Naime, oni ta pravila mogu primjenjivati u sporovima među privatnim osobama ili mogu intervenirati u svojstvu tijela koja rješavaju primjenu tih pravila u javnom interesu ili također kao sudovi kojima su upućene tužbe protiv upravnih odluka.

62.      Međutim, uloga koja je svojstvena samo nacionalnim sudovima u primjeni pravila tržišnog natjecanja Unije zaštita je subjektivnih prava koja su osigurana tim pravilima kada odlučuju u sporovima između privatnih subjekata(57). Nacionalni sudovi ovdje imaju ulogu koja je drugačija i koja dopunjuje ulogu upravne primjene, u javnom interesu, pravila tržišnog natjecanja Zajednice(58).

63.      Dakle, preliminarno napominjem da se i stajalište koje je zauzeo Opći sud u pobijanoj presudi(59) i ono koje je zauzela Komisija u svojoj žalbi temelje na ideji o postojanju isključive nadležnosti u određivanju udjela svakog solidarnog sudužnika u iznosu novčane kazne, za koju Opći sud smatra da je dodijeljena Komisiji, koja pak smatra da je dodijeljena nacionalnim sudovima. Stoga ne vidim nijedan razlog zbog kojega bi bilo strogo potrebno zauzeti stajalište kojim se isključiva nadležnost dodjeljuje jednom tijelu isključujući postojanje nadležnosti drugog tijela. U tom pogledu, napominjem da se sustav primjene pravila tržišnog natjecanja temelji – još i više nakon modernizacije primjene tih pravila Uredbom br. 1/2003 – na sustavu konkurentnih i paralelnih nadležnosti Komisije i nacionalnih tijela država članica (uključujući nacionalne sudove)(60).

64.      U tim okolnostima stoga smatram da se, u mjeri u kojoj se u predmetu pred nacionalnim sudom pokreću pitanja koja se odnose na unutarnje odnose solidarnosti u plaćanju novčane kazne zbog povrede pravila tržišnog natjecanja Unije, koja zahtijevaju zaštitu subjektivnih prava sudužnika, nacionalni sud može smatrati nadležnim za rješavanje tih pitanja, pod uvjetom da ona već nisu bila predmet izvršenja nadležnosti Komisije u tom pogledu.

65.      Ovdje je stoga potrebno pojasniti ima li – i na kojoj osnovi – solidarni dužnik koji je platio cijeli iznos Komisiji subjektivno pravo u odnosu na ostale sudužnike na regres njihovog udjela u novčanoj kazni, koje, u slučaju u kojem Komisija nije razmotrila pitanje unutarnje solidarnosti, može ostvariti pred nacionalnim sudom.

66.      U tom pogledu, prvo bih naveo da se slažem s Općim sudom kada, u točki 155. pobijane presude, tvrdi da „pojam ‚solidarne odgovornosti za plaćanje novčane kazne’ autonoman je pojam [prava Unije] koji valja tumačiti s obzirom na ciljeve i sustav prava tržišnog natjecanja čiji je dio”. Uostalom, iz razmatranja koja sam iznio u prethodnim točkama 52. do 59. nedvojbeno je da se pojam solidarnosti mora tumačiti u odnosu na te ciljeve i u kontekstu tog sustava(61).

67.      Međutim, neovisno o tome valja napomenuti da odluka Komisije kojom se većem broju subjekata zajedno izriče solidarno plaćanje novčane kazne bez sumnje proizvodi određene pravne učinke kojima se mogu stvoriti odnosi vjerovnika/dužnika među tim osobama. Odlukom Komisije stvara se zajednička i solidarna obveza svih tih subjekata plaćanja novčane kazne. Plaćanjem ukupnog iznosa novčane kazne koje izvrši jedna od tih osoba kojima je ona izrečena zajedno s drugim osobama, oslobađajući sve ostale sudužnike u odnosu na Komisiju, nastaje pravo regresa u korist sudužnika koji je platio novčanu kaznu. Čini mi se da je nastanak tog prava logična posljedica plaćanja duga od strane samo jedne osobe kojoj je novčana kazna izrečena zajedno i solidarno s drugim osobama, koje su osuđene zbog istog zajedničkog protupravnog postupanja kojime je počinjena povreda propisa Unije (konkretno onih o tržišnom natjecanju).

68.      Međutim, to se pravo regresa, prema mojem mišljenju, ne može tumačiti kao pravo dodijeljeno na temelju prava Unije pojedincima, čiju pravnu zaštitu, u skladu sa sudskom praksom Suda, moraju jamčiti sudovi(62). Naime, ne vidim nijedan element na temelju kojega mogu smatrati da se pravilima Unije u području tržišnog natjecanja solidarnom dužniku izravno dodjeljuje pravo na povrat udjela u iznosima novčane kazne drugih sudužnika koju je on platio u cijelosti. Čini mi se da je više riječ o običnom pravu potraživanja koje proizlazi iz izvršenja obveze, koja pak proizlazi iz mjere Unije koja je skupno izrečena većem broju subjekata. Postojanje i ostvarenje tog prava potraživanja stoga nisu, prema mojem mišljenju, uređeni pravom Unije, već su obuhvaćeni područjem primjene nacionalnog prava.

69.      Stoga je na nacionalnom sudu pred kojim je pokrenut postupak u pogledu regresa da prema vlastitim pravilima iz nacionalnog prava utvrdi uvjete mogućeg postojanja prava regresa u korist solidarnog sudužnika koji je platio novčanu kaznu u cijelosti te da primjeni odgovarajuća materijalna i postupovna pravila koja su neophodna za ostvarenje tog prava. U izvršavanju te nadležnosti nacionalni sud može bez sumnje, ako je to potrebno, upotrijebiti instrumente suradnje s Komisijom koji su mu stavljeni na raspolaganje Uredbom br. 1/2003.

70.      Nacionalni će sud naravno moći odrediti pravo sudužnika na regres, i stoga odrediti unutarnje odnose među solidarnim dužnicima u novčanoj kazni, samo u mjeri u kojoj to određivanje već nije provela Komisija u okviru izvršavanja svoje nadležnosti na temelju kriterija navedenog u prethodnoj točki 59. U ovom posljednjem slučaju uloga nacionalnog suda bit će samo uloga suda izvršenja.

c)      Zaključak o prvom žalbenom razlogu

71.      Zaključno, što se tiče ove žalbe, iz svega prethodno navedenoga proizlazi, prema mojem mišljenju, da je Opći sud, u mjeri u kojoj je u točki 157. pobijane presude utvrdio da je isključivo na Komisiji, u okviru izvršavanja njezine ovlasti izricanja novčanih kazni, da odredi odgovarajući udio različitih društava u iznosu novčane kazne čije im je solidarno plaćanje naloženo i da se ta zadaća ne može povjeriti nacionalnim sudovima, počinio pogrešku koja se tiče prava. Konkretne posljedice te pogreške razmotrit će se u nastavku u točki 125. i sljedećima.

2.      Treći i sedmi žalbeni razlog, koji se odnose na pogrešku koja se tiče prava u pogledu tumačenja načela individualizacije kazni i sankcija odnosno odgovornosti poduzetnika za povrede pravila tržišnog natjecanja Unije s posljedičnim dovođenjem u pitanje ovlasti Komisije da odredi pravne osobe kojima se može pripisati odgovornost za povredu

72.      Nakon pojašnjenja pitanja koja se tiču nadležnosti, koja u logičkom smislu prethode drugim pitanjima, smatram da sada valja ispitati treći žalbeni razlog koji je izjavila Komisija, te zajedno s time i sedmi razlog za koji smatram da se nastavlja na treći razlog. Tim se žalbenim razlozima, naime, postavljaju neka temeljna načelna pitanja koja, prema mojem mišljenju, treba analizirati prije razmatranja drugih razloga.

73.      Svojim trećim žalbenim razlogom Komisija tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava smatrajući da iz načela individualizacije kazni i sankcija slijedi da svaki adresat odluke koji je osuđen na solidarno plaćanje novčane kazne zbog povrede pravila o tržišnom natjecanju mora moći iz te odluke izvesti udio koji će morati snositi u odnosu sa svojim solidarnim sudužnicima nakon što bude izvršeno plaćanje Komisiji. Određivanje pojedinačne odgovornosti svakog društva, koje je temelj za određivanje udjela u iznosima svakog solidarnog sudužnika koje je Opći sud nametnuo Komisiji, bilo bi, prema toj instituciji, u neskladu s pojmom poduzetnika kao adresata zabrana iz članaka 101. UFEU‑a i 102. UFEU‑a kojemu se može pripisati odgovornost za povredu predviđenih zabrana. Sedmim žalbenim razlogom Komisija tvrdi da se obvezom koju je Opći sud nametnuo Komisiji uredno dovodi u pitanje i njezina ovlast određivanja pravnih osoba kojima pripisuje, unutar poduzetnika, odgovornost za povredu.

74.      Prije svega valja podsjetiti da je načelo individualizacije kazni i sankcija na kojem je, kako proizlazi iz prethodne točke 20., Opći sud u točki 153. pobijane presude temeljio zahtjev da Komisija odredi udio u iznosu svakog društva sudužnika u plaćanju novčane kazne, posljedica načela osobne odgovornosti i zajedno s njime čini temeljno jamstvo iz kaznenog prava kojime se ograničava izvršavanje ius punendi javnih tijela(63). Ta se načela primjenjuju u okviru prava tržišnog natjecanja, pa i u odnosu na pravne osobe(64), zato što su kazne koje može izreći Komisija kako bi kaznila ponašanja koja su u suprotnosti s propisima tržišnog natjecanja „kvazikaznene” naravi(65).

75.      Konkretno, sukladno načelu osobne odgovornosti, koje je pak posljedica načela krivnje(66), svatko je odgovoran samo za vlastito djelovanje(67). Konkretnije, sukladno načelu individualizacije kazni i sankcija, osoba može biti kažnjena isključivo za činjenice koje joj se pojedinačno pripisuju(68). Sukladno tom načelu, za tu povredu stoga može biti kažnjen samo počinitelj povrede(69) i, posljedično tome, tu kaznu ne može snositi osoba koja nije počinitelj(70).

76.      Nadalje, kao što sam već napomenuo u prethodnoj točki 57., pravo tržišnog natjecanja Unije odnosi se na poslovanje poduzetnika. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, pojam poduzetnika označava svaki subjekt koji obavlja gospodarsku djelatnost, neovisno o pravnom statusu tog subjekta i njegovom načinu financiranja(71). U tom pogledu Sud je također naveo da pojam poduzetnika, u kontekstu [tržišnog natjecanja], valja razumjeti na način da on označava gospodarsku cjelinu – u smislu sporazuma – iako u pravnom smislu tu cjelinu čini više fizičkih ili pravnih osoba(72).

77.      Također, prema ustaljenoj sudskoj praksi, gospodarski subjekt koji krši pravila u području tržišnog natjecanja je, prema načelu osobne odgovornosti, odgovoran za povredu(73). Iz toga proizlazi da se načelo osobne odgovornosti primjenjuje in primis na poduzetnika, koji, s obzirom na to da je adresat pravila tržišnog natjecanja Unije, ako namjerno ili nepažnjom počini povredu tih pravila, mora, kao zajednički gospodarski subjekt koji ne mora nužno biti subjekt s odvojenom pravnom osobnošću, osobno odgovarati za tu povredu(74).

78.      Međutim, ako poduzetnika koji je počinio povredu pravila tržišnog natjecanja tvore različite pravne osobe, postavlja se pitanje koja osoba ili osobe mogu biti pozvane da konkretno odgovaraju za tu povredu izricanjem novčane kazne na njihov teret. Naime, iako se pravila tržišnog natjecanja Unije odnose na poduzetnike i na njih su neposredno primjenjiva, neovisno o njihovom ustroju i pravnom obliku, radi potrebe stvarnog izvršenja tih pravila, odluka Komisije kojom se zaustavlja i sankcionira povreda mora biti usmjerena na konkretne subjekte‑osobe protiv kojih se mogu poduzeti izvršne mjere kako bi se osiguralo plaćanje izrečene novčane kazne(75).

79.      Upravo je iz tog polariteta između pojma poduzetnika kao gospodarske cjeline na koju su usmjerena pravila tržišnog natjecanja, s jedne strane, i pojedinačnih pravnih osoba koje su, s obzirom na to da im je izrečeno plaćanje kazne, konkretno odgovorne za povredu, s druge strane, nastala određena pravna nesigurnost u vezi sa stvarnim područjem primjene prethodno navedenih načela koja se, unatoč sudskoj praksi Suda navedenoj u prethodnoj točki 77., često primjenjuju ne u odnosu na poduzetnika kao takvog, već u odnosu na pojedinačne pravne osobe koji ga tvore(76).

80.      U tom pogledu mišljenja sam ipak da se može smatrati da se u slučaju poduzetnika kojeg je osnovalo više pravnih osoba subjekti koji su sudjelovali u sporazumu, kao i osoba koja ima odlučujući utjecaj na njih, mogu skupno smatrati pravnim subjektima koji čine jednog poduzetnika u smislu prava o tržišnom natjecanju i koji se mogu smatrati odgovornima za njegove postupke(77). Stoga, ako Komisija utvrdi da je poduzetnik počinio, namjerno ili nepažnjom, povredu pravila tržišnog natjecanja Unije, ona može konstatirati skupnu osobnu odgovornost svih pravnih subjekata koji čine gospodarsku cjelinu(78) i koji su skupnim ponašanjem izravno ili neizravno(79) sudjelovali u počinjenju povrede.

81.      Upravo je zato Sud smatrao da je pozivanje pravnih osoba koje su sudjelovale u povredi, i zajedno s njima osobe koja je imala odlučujući utjecaj na njih, na solidarnu odgovornost u skladu s načelom osobne odgovornosti i s ciljem učinkovite primjene pravila o tržišnom natjecanju, tim više jer navedene osobe čine istu gospodarsku cjelinu, dakle jednog poduzetnika u smislu sudske prakse citirane u prethodno navedenoj točki 76.(80). Također u smislu njihove zajedničke pripadnosti poduzetniku, kao i u svrhu jamčenja učinkovitosti izvršenja sankcije, Sud je Komisiji priznao diskrecijsku ovlast pri odlučivanju o tome treba li sankcionirati samo ovisno društvo koje je sudjelovalo u povredi ili samo vladajuće društvo koje je u njemu imalo većinski udio tijekom razdoblja sudjelovanja u povredi(81) ili oba društva solidarno(82).

82.      Iz prethodno navedenih razmatranja, kao i iz samog smisla mehanizma solidarnosti iz prethodne točke 52., proizlazi da ovlast, koja se sudskom praksom priznaje Komisiji za nalaganje više osoba solidarnog plaćanja novčane kazne za povredu pravila tržišnog natjecanja Unije, proizlazi iz samog pojma poduzetnika te je opravdana samo u mjeri u kojoj predmetni subjekti čine ili su činili zajednički gospodarski subjekt koji odgovara za tu povredu. Drugim riječima, pretpostavka na osnovi koje Komisija može naložiti solidarno plaćanje kazne izrečene za povredu pravila tržišnog natjecanja Unije jest da subjekti izrečene novčane kazne pripadaju ili su pripadali istoj gospodarskoj cjelini koja je počinila tu povredu pa je stoga osobno odgovorna(83). Ti pravni subjekti koji čine jednog poduzetnika u smislu prava tržišnog natjecanja mogu se, dakle, smatrati osobno i eventualno solidarno odgovornima za njegove postupke(84).

83.      Međutim, što se događa ako jedna ili više pravnih osoba koje su sudjelovale u povredi pravila tržišnog natjecanja jer su činile gospodarsku cjelinu prestanu biti dijelom te cjeline, kao u konkretnom slučaju u pogledu društava SEHV i Magrini, uslijed prijenosa koji se dogodio u razdoblju u kojem je sporazum vrijedio, tako da u trenutku donošenja odluke od strane Komisije one više nisu dio gospodarske cjeline koja je počinila povredu? Može li i tada Komisija toj pravnoj osobi izreći kaznu za navedenu povredu solidarno sa subjektima s kojima je činila gospodarsku cjelinu?

84.      Smatram, prije svega, da u takvom slučaju, a primjenom onog što je navedeno u prethodnoj točki 80., pravni subjekti koji su činili gospodarsku cjelinu zadržavaju skupnu osobnu odgovornost za radnje koje je počinila gospodarska cjelina kojoj su pripadali dok je ona postojala(85). Budući da, osim toga, skupno ponašanje gospodarske cjeline na tržištu opravdava skupno pripisivanje ukupnog nezakonitog ponašanja svakoj pravnoj osobi koja u tome sudjeluje ili je sudjelovala kada je takvo ponašanje nastalo, te osobe i dalje imaju vanjsku odgovornost prema Komisiji za plaćanje ukupne novčane kazne(86).

85.      Međutim, ako gospodarska cjelina više ne postoji u trenutku donošenja odluke Komisije u obliku u kojem je postojala kada je povreda počinjena, u slučaju nalaganja solidarnog plaćanja kazne, mišljenja sam da načelo individualizacije kazni zahtijeva pravnu sigurnost u pogledu određivanja sankcija subjektima koji više ne čine gospodarsku cjelinu. Ti subjekti, iako i dalje imaju vanjsku odgovornost prema Komisiji za plaćanje ukupne novčane kazne zbog povrede koju je počinio poduzetnik, a s obzirom na to da više nisu dio gospodarske cjeline u trenutku donošenja odluke, moraju biti upoznati s dijelom koji će morati interno snositi u odnosima sa svojim solidarnim sudužnicima s kojima više nemaju dostatan gospodarski, organizacijski i pravni odnos kojim bi se opravdalo njihovo zajedničko uključenje u gospodarsku cjelinu(87).

86.      Iz navedenog slijedi da, kada u okviru svoje prethodno navedene diskrecijske ovlasti pri odlučivanju o tome koji od odgovornih subjekata treba sankcionirati za ponašanja za koja je odgovoran poduzetnik Komisija namjerava utvrditi solidarnu odgovornost subjekata koji su činili gospodarsku cjelinu u trenutku počinjenja povrede, ali koji joj više ne pripadaju u trenutku donošenja odluke, tada ne može izbjeći svoju obvezu određivanja udjela u iznosu novčane kazne koji će subjekt, koji više nema veza kojima bi se opravdala njegova uključenost u gospodarsku cjelinu, morati snositi u unutarnjim odnosima s ostalim sudužnicima. U tom pogledu, valja istaknuti da je solidarno sankcioniranje tih subjekata samo mogućnost koja je prepuštena Komisiji na diskrecijsku ocjenu(88).

87.      U tom smislu smatram da će Komisija, ako odabere slijediti taj put, morati provesti analizu od slučaja do slučaja, usmjerenu na utvrđivanje stupnja krivnje predmetnog subjekta u okviru skupnog djelovanja poduzetnika. U tom pogledu sama Komisija navodi niz okolnosti koje se mogu uzeti u obzir pri utvrđivanju krivnje društva majke i društva kćeri, iako su te okolnosti odbačene u sudskoj praksi u svrhu analize usmjerene na utvrđivanje postojanja odlučujućeg utjecaja društva majke na njezino društvo kćer. Konkretno, Komisija navodi činjenicu da društvo majka nije izravno sudjelovalo u povredi, činjenicu da ono nema interesa u sektoru na koji se odnosio sporazum, činjenicu da nije znalo za povredu ili činjenicu da su, unatoč uputama da se odmaknu od takvog ponašanja, društva kćeri i dalje sudjelovala u tome(89). Nadalje, smatram da je, kao i pri utvrđivanju novčanih kazni, Komisiji potrebno priznati određeno diskrecijsko pravo, ovisno o značajkama pojedinog konkretnog slučaja, pri ocjeni primjerenosti i važnosti tih čimbenika koji, prema mojem mišljenju, ne mogu biti predmet strogog i obvezujućeg popisa.

88.      Imam dojam da se potrebom za analizom od slučaja do slučaja, koja izravno proizlazi iz primjene načela osobne odgovornosti i individualizacije kazni, isključuje mogućnost predviđanja pravila kao što je ono koje je Opći sud utvrdio u točkama 158. i 159. pobijane presude, sukladno kojem bi, u slučaju nedostatka naznake o stupnju odgovornosti pojedinih pravnih osoba za sudjelovanje poduzetnika, te osobe trebalo smatrati odgovornima u istoj mjeri. To pravilo, koje je, čini se, podržano pravnim pravilima građanskog prava o solidarnoj odgovornosti predviđenima poretkom nekih država članica(90), prema mojem mišljenju ne samo da nije kompatibilno s navedenim načelima osobne odgovornosti i individualizacije kazni(91), s obzirom na to da predviđa neku vrstu pretpostavke jednake odgovornosti solidarnih sudužnika novčane kazne zbog sudjelovanja u skupnom ponašanju poduzetnika, koja nije nužno ista u odnosu na sve subjekte o kojima se radi, već nema ni pravnu osnovu, a i ne temelji se na nekom odgovarajućem načelu. Naime, kako bi to pravilo bilo utemeljeno, nije se dovoljno, prema mojem mišljenju, općenito pozvati na pravna pravila građanskog prava o solidarnoj odgovornosti u izostanku drugog objašnjenja razloga zbog kojih bi neko načelo, proizašlo iz tih pravila, bilo primjenjivo na tržišno natjecanje kada je, kako je i sam Opći sud istaknuo, narav obveze plaćanja koju imaju društva kojima je Komisija izrekla novčane kazne koje moraju solidarno platiti zbog povrede prava tržišnog natjecanja, drukčija od one dužnika u privatnom pravu.

89.      U tom pogledu moram također priznati da mi je teško prihvatiti primjerenost pozivanja iz točke 158. pobijane presude na točke 100. i 101. presude u predmetu Aristrain/Komisija(92). Naime, u toj presudi Sud nije ni na koji način priznao načelo koje je Opći sud utvrdio u navedenoj točki pobijane presude. Upravo suprotno, prigovorio je Općem sudu za to što nije sankcionirao nedostatak obrazloženja odluke Komisije koja je izrekla novčanu kaznu društvu pripisavši mu ponašanja drugog, s njime povezanog, društva, a da njihovo postojanje kao gospodarske cjeline nije još ni bilo dokazano(93). U tom slučaju, dakle, ni nalaganje solidarnog plaćanja više subjekata nije bilo primjenjivo.

90.      Čini mi se da su zahtjevi pravne sigurnosti u odnosu na određivanje sankcija kao što su one navedene u točki 85. ograničeniji u slučaju u kojem solidarno sankcionirani subjekti u trenutku donošenja odluke Komisije i dalje pripadaju istoj gospodarskoj cjelini koja je počinila povredu, to jest istom poduzetniku. Naime, iako se ne može u potpunosti isključiti nastanak sporova među subjektima koji pripadaju zajedničkom gospodarskom subjektu i kojima je solidarno izrečena sankcija u vezi s odgovarajućim udjelom u iznosu novčane kazne koji svaki od njih mora platiti, ta je pitanja općenito moguće sagledati s unutargrupnog aspekta. Sve dok se gospodarska cjelina ne razbije, poduzetnik je ponajprije taj koji je, upravo zato što je poduzetnik, osobno odgovoran za počinjenje povrede, a ovlast priznata Komisiji za nalaganje solidarnog plaćanja odnosne novčane kazne ne podliježe istim zahtjevima pravne sigurnosti kao u slučaju sloma gospodarske cjeline. Uostalom, kako je već istaknuto u prethodnim točkama 57. i 76., pravilima tržišnog natjecanja Unije se načelno ne uređuju odnosi među subjektima koji čine poduzetnika.

91.      S obzirom na sva prethodna razmatranja držim da je u pobijanoj presudi Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava smatrajući da iz načela individualizacije kazni i sankcija proizlazi da svaka osoba na koju se odnosi odluka kojom joj se nalaže solidarno plaćanje novčane kazne zbog povrede pravila tržišnog natjecanja mora uvijek iz te odluke moći zaključiti koliki će udio morati snositi u unutarnjim odnosima sa svojim solidarnim sudužnicima nakon što se izvrši plaćanje prema Komisiji, te slijedom toga konkretno određujući na temelju takvog zaključka i pravila podjele na iste dijelove udjela u iznosu novčane kazne za svako društvo o kojem se radi(94). Međutim, iz prethodnih razmatranja također proizlazi da je, u slučaju subjekata solidarno izrečene novčane kazne, koji u trenutku donošenja odluke više ne pripadaju gospodarskoj cjelini koja je počinila povredu, potrebno odrediti njihove udjele u iznosu novčane kazne. O konkretnim posljedicama te pogreške raspravit će se u nastavku, u točki 125. i sljedećima.

3.      Drugi žalbeni razlog, prema kojem je Opći sud prekoračio ovlasti koje ima na temelju svoje ovlasti pune nadležnosti

92.      Komisija ističe da je Opći sud, tumačenjem članka 23. Uredbe br. 1/2003 u smislu da on uključuje i ovlast, ili čak obvezu, uređivanja pitanja povezanih s unutarnjim odnosima solidarnih dužnika novčane kazne, i time što je potom na temelju toga konkretno odredio udjele u iznosu raznih društva žalitelja, prekoračio ovlasti koje ima na temelju svoje ovlasti pune nadležnosti. Ovim žalbenim razlogom Komisija u biti osporava da određivanje udjela u iznosu novčane kazne svakog solidarnog dužnika u okviru unutarnjih odnosa s drugim sudužnicima ulazi u ovlast pune nadležnosti koju sudovi Unije imaju na temelju članka 261. UFEU‑a i članka 31. Uredbe br. 1/2003.

93.      U tom pogledu valja ponajprije podsjetiti da, prema već konsolidiranoj sudskoj praksi, ovlast pune nadležnosti daje pravo Općem sudu da, nadilazeći puku kontrolu zakonitosti kojom se omogućuje samo odbijanje tužbe za poništenje ili poništavanje spornog akta, može taj akt i preinačiti, to jest može zamijeniti ocjenu Komisije svojom ocjenom, čak i kada nema poništavanja, uzimajući u obzir sve činjenične okolnosti da bi ukinuo, smanjio ili povećao navedenu novčanu kaznu(95). Ovlast pune nadležnosti ima funkciju dodatnog jamstva za poduzetnike da je iznos novčane kazne koja im je izrečena predmet najstrože kontrole od strane neovisnog i nepristranog suda(96).

94.      Iz sudske prakse stoga proizlazi da, kada izvršava svoju ovlast pune nadležnosti, Opći sud ima najšire ovlasti koje se moraju odnositi na sve aspekte povezane s određivanjem novčane kazne. Smatram, međutim, da se u mjeri u kojoj Opći sud može u izvršavanju te svoje ovlasti „zamijeniti ocjenu Komisije svojom ocjenom”(97), to se može dogoditi isključivo u okvirima nadležnosti koje su toj instituciji dodijeljene na temelju Ugovora. Drugim riječima, preinakom sankcije Opći sud ne može izvršavati nadležnosti koje prekoračuju nadležnosti dodijeljene Komisiji.

95.      U okviru analize prvog žalbenog razloga(98) istaknuo sam da Komisija ima ovlast za određivanje unutarnje podjele novčane kazne solidarnih sudužnika samo u mjeri u kojoj je to potrebno kako bi se zajamčilo poštovanje zabrana iz odredaba Unije o tržišnom natjecanju i da je, u određenim slučajevima, kao što je slučaj kada namjerava solidarno sankcionirati društva koja su pripadala istoj gospodarskoj cjelini u trenutku počinjenja povrede, ali koja joj više ne pripadaju u trenutku donošenja odluke, dužna odrediti te podjele. Stoga smatram da samo u tim okvirima Opći sud može izvršavati svoju ovlast pune nadležnosti u pogledu određivanja unutarnjih odnosa solidarnih sudužnika.

96.      U konkretnom slučaju, smatram da valja razlikovati slučaj društava koja su na početku činila grupu Schneider, i koja je naknadno, 2001., stekla grupa VA Tech (to jest SEHV i Magrini) u razdoblju koje je prethodilo njihovom stjecanju, od slučaja ostalih društava koja pripadaju grupi VA Tech(99).

97.      Naime, u trenutku donošenja sporne odluke društva SEHV i Magrini nisu više pripadala poduzetniku koji je bio na čelu grupe Schneider koju je Komisija htjela sankcionirati zbog povrede počinjene u razdoblju od travnja 1998. do prosinca 2000. Iz razmatranja u okviru analize prvog i trećeg žalbenog razloga proizlazi da je Komisija, ako je u tim okolnostima namjeravala tim društvima izreći sankciju solidarno s prijašnjim društvom majkom (odnosno s društvom Schneider), trebala navesti udjele u iznosu novčane kazne koje je svako od tih društava trebalo snositi u unutarnjim odnosima solidarnih sudužnika koji nisu više pripadali istom poduzetniku.

98.      Opći sud je u okviru preinake novčane kazne, izvršavajući svoju ovlast pune nadležnosti, naložio društvima Schneider, SEHV i Magrini solidarno plaćanje novčane kazne u ukupnom iznosu od 8,1 milijuna eura te odredio odgovarajuće udjele u iznosu koji se moraju snositi u unutarnjim odnosima. Budući da je Komisija, s obzirom na navedeno u prethodnoj točki, dužna u takvom slučaju odrediti udjele u tim iznosima, vjerujem da se ne može smatrati da je Opći sud, utvrđujući unutarnje odnose solidarnih sudužnika, prekoračio svoju ovlast pune nadležnosti(100). Usto, u skladu s istaknutim u prethodnim točkama 87. i 88., smatram da je, primjenom pravila podjele novčane kazne na jednake dijelove koje je sâm utvrdio u točkama 158. i 159. pobijane presude, Opći sud ipak pogriješio u određivanju udjela u tom iznosu.

99.      S druge strane, što se tiče društava koja pripadaju grupi VA Tech, nema razloga koji bi upućivali na zaključak da je određivanje odnosnih udjela u novčanoj kazni tih društava povezano s potrebom jamčenja poštovanja zabrana iz odredaba Unije o tržišnom natjecanju. Opći sud nije naveo ništa u tom pogledu. U tim okolnostima stoga smatram da je određivanjem odnosnih udjela u iznosima koje će ta društva morati snositi u svojim unutarnjim odnosima Opći sud prekoračio okvire svoje ovlasti pune nadležnosti.

100. Na kraju, valja se pozabaviti s još jednim pitanjem povezanim s izvršavanjem ovlasti pune nadležnosti Općeg suda u ovom predmetu. Komisija, naime, ističe da Opći sud, iako je preinačio novčanu kaznu, nije na kraju izmijenio ukupan iznos novčane kazne izrečene dvama sankcioniranim poduzetnicima (poduzetniku koji se sastoji od društava grupe VA Tech(101) i poduzetniku koji se sastojao od društava Schneider, SEHV i Magrini prije njihova prijenosa(102)). Opći sud je, u biti, samo napravio drukčiju „unutarnju podjelu” novčane kazne između društava solidarnih sudužnika(103). U tim uvjetima mogli bismo se zapitati ulazi li to u okvire ovlasti koje sudac Unije ima na temelju članka 31. Uredbe br. 1/2013 prema kojem on može „ukinuti ili smanjiti ili povećati” iznos izrečene novčane kazne.

101. Smatram da bi valjalo dati potvrdan odgovor na to pitanje. Naime, ovlast pune nadležnosti Općem sudu dopušta da „izmijeni” iznos izrečene novčane kazne(104). Iako je točno da se prema članku 23. stavku 2. Uredbe br. 1/2003 novčane kazne zbog povrede pravila tržišnog natjecanja izriču poduzetnicima jer se na njih odnose pravila tržišnog natjecanja, također je točno da, kako je istaknuto u prethodnoj točki 78., ako se poduzetnik sastoji od više pravnih osoba, sankcija se izriče njima. Stoga, u slučaju poništenja novčane kazne nakon što se utvrdi da je Komisija počinila pogreške, smatram da u ovlast kontrole Općeg suda, koja je, kako je rečeno, najšira i odnosi se na sve aspekte određivanja sankcije, potpada ponovno određivanje novčane kazne kojim se, ne dovodeći u pitanje njezinu visinu koju je poduzetniku odredila Komisija, izmjenjuje iznos za pravne osobe koje su je konkretno dužne platiti.

102. Usto, što se tiče ovog konkretnog slučaja, potrebno je konstatirati i da je Opći sud izmijenio novčanu kaznu koju duguju ta dva društva koja više ne pripadaju poduzetniku koji je počinio povredu, tako da ju je povećao. Naime, proglasivši SEHV i Magrini solidarno odgovornima prema Komisiji za plaćanje iznosa od 8,1 milijuna eura umjesto 4,5 milijuna eura, Opći sud izmijenio je iznos novčane kazne koji duguju ta društva tako da ga je povećao.

103. S obzirom na sva prethodna razmatranja, smatram i da bi drugi razlog valjalo prihvatiti u mjeri u kojoj je Opći sud prekoračio svoju ovlast pune nadležnosti u pogledu društava grupe VA Tech, s jedne strane, i učinio pogrešku u izvršavanju te nadležnosti u pogledu društava Schneider, SEHV i Magrini prije njihova prijenosa 2001., s druge strane. O konkretnim posljedicama tog prihvaćanja raspravit će se naknadno, u točki 125. i sljedećima.

4.      Četvrti žalbeni razlog, koji se odnosi na povredu načela ne ultra petita

104. Svojim četvrtim žalbenim razlogom Komisija smatra da je Opći sud u pobijanoj presudi povrijedio načelo ne ultra petita. Naime, na vlastitu inicijativu i da to nisu zatražila društva žalitelji, Opći sud je, s jedne strane, u točki 157. pobijane presude utvrdio da je na Komisiji da odredi udjele u iznosu svakog solidarnog dužnika novčane kazne, dok je, s druge strane, u točkama 245., 247., 262. i 263. pobijane presude u okviru svoje ovlasti pune nadležnosti konkretno odredio udjele društava žalitelja.

105. U tom pogledu, jasno je da je sudac Unije koji odlučuje o tužbi za poništenje obvezan načelom ne ultra petita prema kojem poništenje koje odredi ne smije prekoračiti ono što je zatražio žalitelj(105).

106. Međutim, kako je istaknuto u prethodnoj točki 41., analiza pobijanja ograničena je na određivanje udjela u iznosu novčane kazne od strane Općeg suda u izvršavanju njegove ovlasti pune nadležnosti i na pravna razmatranja iz točaka 153. do 159. pobijane presude samo u mjeri u kojoj one čine potrebnu i nerazdvojivu osnovu navedenog određivanja.

107. Kako sam već imao priliku nedavno navesti, smatram da pravilo ne ultra petita i posljedično ograničenje ovlasti suca na pitanja koja mu stranke upute ima prilično ograničenu ulogu u izvršavanju pune ovlasti suca Unije u smislu članka 261. UFEU‑a(106). Naime, kada stranke zatraže ponovnu ocjenu iznosa novčane kazne, Opći se sud treba smatrati ovlaštenim, u okvirima svojih nadležnosti, provesti „najširu” analizu iznosa novčane kazne, koja prelazi povezanost s kontrolom zakonitosti(107).

108. U konkretnom slučaju, neovisno o činjenici da se, prema mojem mišljenju, određivanje udjela u iznosu može smatrati ponovno obuhvaćenim zahtjevom za preinaku novčane kazne, valja, u svakom slučaju, istaknuti da su se pred Općim sudom sva društva žalitelji usprotivila iznosu izrečene novčane kazne i zatražila njegovo smanjenje zbog solidarne povezanosti koju im je nametnula Komisija, obuhvaćajući, na više ili manje izričit način(108), pitanje unutarnjih odnosa tako povezanih subjekata.

109. Iz navedenog, prema mojem mišljenju, proizlazi da u konkretnom slučaju načelo ne ultra petita nije moglo spriječiti Opći sud da iznese pravno razmatranje, kao što je ono iz točke 157. pobijane presude, i da iz njega zatim, izvršavajući svoju ovlast pune nadležnosti, izvede odgovarajuće zaključke u okviru preinake iznosa novčane kazne. To ni na koji način ne dovodi u pitanje činjenicu da smatram da je tim razmatranjem, kao i navedenim određivanjem, počinjena pogreška koja se tiče prava i da je Opći sud djelomično prekoračio okvire svoje ovlasti pune nadležnosti(109).

110. Iz navedenog proizlazi da četvrti žalbeni razlog, prema mojem mišljenju, treba odbiti.

5.      Peti žalbeni razlog, koji se odnosi na povredu načela kontradiktornosti

111. Prema mišljenju Komisije Opći je sud povrijedio načelo kontradiktornosti jer joj nije dao priliku da se očituje o njegovom tumačenju članka 23. Uredbe br. 1/2013 u smislu nametanja Komisiji obveze određivanja unutarnjih odnosa solidarnih sudužnika. Na taj je način Opći sud Komisiji nametnuo potpuno nove obveze a da se ona nije imala priliku dostatno očitovati o tome.

112. Valja prije svega podsjetiti da, prema sudskoj praksi, načelo kontradiktornosti, koje je dio prava na obranu i čije su poštovanje dužni nadzirati sudovi Unije, općenito podrazumijeva pravo stranaka u postupku na upoznavanje s dokazima i navodima podnesenima sucu i na raspravljanje o njima(110). Kako bi se zadovoljili zahtjevi povezani s pravom na pošteno suđenje, potrebno je da stranke mogu kontadiktorno raspravljati i o činjeničnim i o pravnim elementima odlučujućima za ishod postupka(111). U pravilu, to stoga podrazumijeva pravo stranaka na upoznavanje s pravnim razlozima i raspravljanje o njima, pa i s onima koje je istaknuo sudac po službenoj dužnosti, na kojima će potonji temeljiti svoju odluku(112).

113. Načelo kontradiktornosti treba poštovati i onda kad Opći sud izvršava svoje ovlasti pune nadležnosti(113).

114. Sve stranke postupka u kojem odlučuju sudovi Unije moraju se moći koristiti načelom kontradiktornosti, neovisno o svojem pravnom statusu. Posljedično, i institucije Unije mogu ostvarivati to pravo kada su stranke u takvom postupku(114).

115. U konkretnom slučaju, iz točke 30. pobijane presude proizlazi da su tijekom rasprave pred Općim sudom SEHV i Magrini priložili presudu koju je donio Tribunal de Commerce de Grenoble, a odnosi se na spor koji je Schneider pokrenuo protiv njih za nadoknadu dijela novčane kazne koju je on u cijelosti platio, a za koju su ta društva bila solidarno odgovorna(115). Nakon što je priložena ta presuda Opći sud je Komisiji, na njezin zahtjev, dopustio da se očituje o meritumu. U tom očitovanju, podnesenom 26. ožujka 2010., nakon što je iznijela razloge zbog kojih smatra da ta presuda nije bitna za odluku u tužbama koje su društva žalitelji podnijela Općem sudu, Komisija je navela niz razmatranja općenito o solidarnoj odgovornosti, među kojima je bilo nekoliko zapažanja povezanih s određivanjem unutarnjih odnosa solidarnih sudužnika novčane kazne. Točnije, već je u tom smislu Komisija istaknula svoju nenadležnost za određivanje unutarnjih odnosa sudužnika i navela nekoliko razmatranja o nadležnosti nacionalnih sudova. Sama je Komisija u okviru prvog dijela šestog žalbenog razloga navela da je u tim zapažanjima dala niz argumenata protiv svojeg određivanja pravnih odnosa solidarnih sudužnika novčane kazne.

116. U tim okolnostima ne može se ne istaknuti da je Komisija imala priliku zauzeti stajalište o pitanjima povezanima s određivanjem odnosa unutarnje solidarnosti sudužnika novčane kazne(116). Točno je da Opći sud nije izrijekom zatražio da zauzme stajalište o svojem tumačenju članka 23. Uredbe br. 1/2003 u smislu nametanja Komisiji obveze određivanja unutarnjih odnosa solidarnih sudužnika. Međutim, takvo tumačenje je, prema mojem mišljenju, pravna ocjena prava koju daje Opći sud i koja ne predstavlja povredu načela kontradiktornosti(117), posebno u kontekstu u kojem je, kao u ovom predmetu, Komisija imala priliku izrijekom zauzeti stajalište o prethodno navedenim pitanjima povezanima s određivanjem unutarnjih odnosa solidarnih dužnika(118).

117. S obzirom na prethodno navedeno, smatram da peti žalbeni razlog Komisije treba odbiti.

6.      Šesti žalbeni razlog, koji se odnosi na povredu obveze obrazlaganja

118. Šestim žalbenim razlogom, koji je podijeljen na dva dijela, Komisija ističe da u pobijanoj presudi Opći sud nije poštovao svoju obvezu obrazlaganja. Kao prvo, Opći sud nije dostatno razmotrio argumente koje je Komisija iznijela u svojim zapažanjima od 26. ožujka 2010. protiv određivanja unutarnjih pravnih odnosa solidarnih sudužnika. Kao drugo, Opći sud nije iznio razloge na kojima počivaju njegovi zaključci, već je samo iznio tako općenita razmatranja da je nemoguće razumjeti kako se ti zaključci mogu na njima temeljiti.

119. U tom pogledu valja podsjetiti da se prema ustaljenoj sudskoj praksi obveza Općeg suda da obrazlaže svoje odluke ne može tumačiti u smislu da je dužan detaljno odgovoriti na svaki argument stranke(119). Točnije, treba smatrati dostatnim ako se iz obrazloženja presude, koje može u nekim točkama biti implicitno, može jasno i nedvojbeno shvatiti rasuđivanje Općeg suda kako bi se zainteresiranim stranama omogućilo da se upoznaju s razlozima odluke koju je donio, a Sudu da izvrši sudski nadzor(120).

120. U pogledu prvog dijela ovog razloga, iz sudske prakse proizlazi da Opći sud nije bio dužan izričito i detaljno odgovoriti na sve argumente Komisije u njezinim opažanjima od 26. ožujka 2010. Uostalom, iz rasuđivanja sadržanog u točkama 153. do 159. pobijane presude može se zaključiti da je Opći sud odbio pristup koji je predložila Komisija, koji je, kako proizlazi iz zadnje rečenice točke 157., Opći sud ipak uzeo u obzir u svojoj analizi.

121. U pogledu drugog dijela ovog razloga, u prethodno navedenoj točki 45. istaknuo sam da iz pojmova kojima se koristio Opći sud nije u potpunosti jasno je li ili nije namjeravao Komisiji nametnuti pravu obvezu određivanja udjela u iznosu solidarnih sudužnika novčane kazne. U točki 153. je, naime, naveo da Komisija „mora (…) eventualno” provesti to određivanje, a da nije naveo u kojim je to slučajevima potrebno, dok je u točki 157. naveo da „je na” Komisiji da to učini(121). Čini mi se da se upotrebom tih pojmova stvorila određena dvosmislenost u utvrđivanjima Općeg suda i u opsegu obveza koje je namjeravao nametnuti Komisiji.

122. Usto, iz prethodno navedene točke 88. proizlazi da nisam smatrao dostatnim općenito pozivanje Općeg suda, u točki 155. pobijane presude, na obveznopravne norme građanskog prava kao na temelj pravila podjele odgovornosti na jednake dijelove, a time i novčane kazne, među solidarnim sudužnicima u slučaju izostanka u odluci navoda o točnom stupnju odgovornosti svakog društva kojemu je solidarno izrečena kazna. Prema mojem mišljenju, Opći je sud trebao objasniti razloge zbog kojih bi načela izvedena iz tih pravila bila primjenjiva u stvarima tržišnog natjecanja kada je, kako je sam istaknuo, priroda obveze plaćanja na teret društava kojima je Komisija izrekla solidarno plaćanje novčane kazne zbog povrede prava tržišnog natjecanja drukčija od one sudužnika privatnog prava.

123. Međutim iako, kako je navedeno u okviru prvog, drugog i trećeg žalbenog razloga, rasuđivanje Općeg suda, prema mojem mišljenju, sadrži povrede koje se tiču prava, obrazloženje mi se, bez obzira na prethodno navedene kontradiktorne i nepotpune elemente, općenito čini dovoljno jasnim kako bi omogućilo zainteresiranim stranama, uključujući Komisiju, da se upoznaju s razlozima donesene odluke, a Sudu da izvrši svoj sudski nadzor. To je, čini mi se, uostalom potvrđeno činjenicom da je Komisija bila u mogućnosti opsežnom žalbom pobijati presudu pred Sudom.

124. Iz svega prethodno navedenog proizlazi da šesti žalbeni razlog, prema mojem mišljenju, treba odbiti.

D –    Zaključak

125. U odnosu na sva prethodno navedena razmatranja, predlažem Sudu da ukine pobijanu presudu u dijelu u kojem je Opći sud zaključio da je isključivo na Komisiji da, u okviru izvršavanja svoje nadležnosti za izricanje novčanih kazni, odredi odgovarajući udio različitih društava u iznosu novčane kazne čije im je solidarno plaćanje naloženo i da se ta zadaća ne može povjeriti nacionalnim sudovima, i u dijelu u kojem je Opći sud, temeljeći se na tom načelu, kao i na pravilu podjele odgovornosti na iste dijelove u izostanku odnosnih naznaka u odluci, izvršavajući svoje ovlasti pune nadležnosti, odredio udjele u iznosu za svako društvo tužitelja iz prvostupanjskog postupka.

126. Međutim, iz prethodno navedenih točaka 55., 85. i 86. proizlazi da je Komisija, ako namjerava utvrditi solidarnu odgovornost subjekata koji su tvorili gospodarsku cjelinu u trenutku počinjenja povrede, ali koji u trenutku donošenja odluke više nisu bili dio iste gospodarske cjeline, dužna utvrditi udio u iznosu novčane kazne koji subjekt, koji više nema veza kojima bi se opravdala njegova uključenost u gospodarsku cjelinu, treba platiti u unutarnjim odnosima s drugim sudužnicima.

127. Potrebno je, s jedne strane, ustvrditi da u trenutku donošenja sporne odluke Schneider, SEHV i Magrini nisu više bili dio iste gospodarske cjeline, a s druge strane da im je Komisija naložila solidarno plaćanje novčane kazne a da nije odredila udio u iznosu novčane kazne na teret SEHV‑a i Magrinija. Međutim, izvođenje zaključaka iz tog utvrđenja ovisi o ishodu žalbe koju su podnijela ta dva društva pa će o tome biti riječi naknadno u analizi žalbe, odnosno u točki 169. i sljedećima.

IV – Žalba koju je podnio Reyrolle u predmetu C‑232/11 P

128. Reyrolle je u svojoj žalbi istaknuo dva žalbena razloga.

A –    Prvi žalbeni razlog, koji se odnosi na povredu načela individualizacije kazni i sankcija

129. Svojim prvim žalbenom razlogom Reyrolle ističe da je Opći sud pri preinaci novčane kazne u skladu sa svojom ovlasti pune nadležnosti povrijedio načelo individualizacije kazni i sankcija. Prema Reyrolleu, nije trebao izračunati samo jedan polazni iznos uzimajući u obzir promet i tržišni udio poduzetnika na čijem je čelu VA Technologie nego je trebao odrediti drukčiji polazni iznos Reyrolleu za razdoblje u kojem je on bio društvo kći Rolls‑Roycea, to jest razdoblje od 15. travnja 1988. do 20. rujna 1998.(122). Polazni iznos za razdoblje prije ulaska Reyrollea u grupu VA Tech trebalo je odrediti na temelju tržišnog udjela poduzetnika Rolls‑Royce/Reyrolle i samo prometa Reyrollea, pa bi tako ukupna novčana kazna izrečena Reyrolleu iznosila najviše 2,05 milijuna eura.

130. U razlogu koji je iznio Reyrolle polazi od pretpostavke da je tijekom svojeg sudjelovanja u sporazumu, koje je trajalo od 15. travnja 1988. do 13. prosinca 2000. i od 1. travnja 2002. do 11. svibnja 2004.(123), bio dijelom dvaju različitih poduzetnika, to jest na početku je, u razdoblju od 15. travnja 1988. do 20. rujna 1998., datuma na koji ga je steklo društvo VA Technologie, bio dio poduzetnika na čijem je čelu bio Rolls‑Royce, a zatim je bio dio poduzetnika na čijem je čelu bilo društvo VA Technologie. Time bi se opravdalo, prema njegovim riječima, određivanje dvaju različitih početnih iznosa za dva razdoblja i za dva poduzetnika o kojima se radi.

131. Ta pretpostavka, međutim, nije potvrđena pobijanom presudom.

132. U tom pogledu valja navesti da je Opći sud smatrao da je do 20. rujna 1998. Reyrolle samostalno sudjelovao u počinjenju povrede, a da je naknadno nastavio sa svojom nezakonitom aktivnošću kao društvo kći grupe Va Tech(124).

133. Naime, budući da je za povredu Rolls‑Roycea, društva na čelu grupe kojoj je Reyrolle pripadao do 20. rujna 1998., nastupila zastara(125), ni u spornoj odluci ni u pobijanoj presudi nije se utvrdilo postojanje gospodarske cjeline Reyrollea i Rolls‑Roycea kojom bi se opravdala pripadnost prvog društva poduzetniku na čijem je čelu bilo drugo društvo. U tom pogledu valja istaknuti i da se na Rolls‑Royce ne odnosi ni sporna odluka ni ikakva sankcija jer u odnosu na to društvo nije utvrđena nikakva povreda.

134. U tim okolnostima, iz pobijane presude proizlazi da je povredu koju je prvo sankcionirala Komisija pa Opći sud počinio samo jedan poduzetnik koji je na početku, prije 20. rujna 1998., tvorio isključivo Reyrolle i koji se proširio nakon što je grupa VA Tech stekla Reyrolle, obuhvaćajući stoga gospodarsku cjelinu na čijem je čelu bilo društvo VA Technologie, kojoj su se naknadno, nakon njihova unosa u VAS, pridružili SEHV i Magrini(126).

135. Stoga je Opći sud pravilno odredio jedan polazni iznos poduzetniku na čijem je čelu bio VA Technologie na temelju prometa iz 2003., cijele posljednje godine povrede(127), da bi zatim podijelio odgovornost za povredu među pojedinim društvima za razdoblja u kojima su sudjelovala u sporazumu. Postupajući na taj način Opći sud nije povrijedio načelo individualizacije kazni.

136. Iz prethodno navedenih razmatranja zaključujem da prvi žalbeni razlog Reyrolla treba odbiti.

B –    Drugi žalbeni razlog, koji se odnosi na povredu načela jednakog postupanja i načela proporcionalnosti

137. Reyrolle tvrdi da je Opći sud, određivanjem novčane kazne koju mu je izrekao izvršavajući svoje ovlasti pune nadležnosti, povrijedio načelo jednakog postupanja i načelo proporcionalnosti. Prvo, tvrdi da je bio diskriminiran u odnosu na pristup prema društvima koja su pripadala grupi Schneider (Schneider, SEHV i Magrini), kojima je Opći sud odredio različite polazne iznose za svako razdoblje pripadanja drugom poduzetniku(128). Takvo različito postupanje imalo je za posljedicu određivanje nesrazmjerne novčane kazne Reyrolleu. Drugo, Reyrolle tvrdi da je bio diskriminiran i u odnosu na metodu izračuna upotrijebljenu za pojedina japanska društva kojima je Komisija odredila različite polazne iznose za razdoblje prije integriranja njihove aktivnosti u sektoru GIS‑a u zajedničko poduzeće.

138. Komisija smatra da je drugi žalbeni razlog nedopušten jer se radi o novom razlogu koji je iznesen samo u žalbenom postupku. Ističe da se za određivanje novčane kazne u okviru izvršavanja svoje ovlasti pune nadležnosti Opći sud koristio istom metodom izračuna kao i Komisija. Određivanje novčane kazne od strane Općeg suda ne može stoga samo po sebi biti izvor navodne diskriminacije koja bi, da je postojala, proizašla izravno iz sporne odluke. Međutim, Reyrolle nije istaknuo diskriminaciju u prvom stupnju pa ona stoga čini novi razlog.

139. U tom pogledu, točno je da iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je u okviru žalbe nadležnost Suda načelno ograničena na razmatranje ocjene razloga koje je dao Opći sud, a o kojima se pred njim raspravljalo(129). Također je točno da Reyrolle nije u prvom stupnju istaknuo navodne diskriminacije na koje se poziva u ovom žalbenom razlogu. Međutim, iz sudske prakse proizlazi i da žalitelj ima pravo podnijeti žalbu u kojoj će pred Sudom istaknuti žalbene razloge koji proizlaze iz same presude koja je predmet pobijanja i kojima je cilj osporavanje osnovanosti te presude u pogledu primjene prava(130).

140. Potrebno je ustvrditi da u ovom razlogu Reyrolle ističe da ga je Opći sud diskriminirao u pobijanoj presudi kada je odredio novčanu kaznu u izvršavanju svoje ovlasti pune nadležnosti. Stoga, iako se Opći sud pri preinaci novčanih kazni koristio metodom izračuna kojom se koristila Komisija, koju Opći sud nije doveo u pitanje, navedena diskriminacija na koju se žali Reyrolle proizlazi izravno iz te preinake novčane kazne koju je izvršio Opći sud pa time i iz pobijane presude. U tom kontekstu smatram da se ovaj žalbeni razlog može smatrati dopuštenim.

141. Što se tiče merituma ovog žalbenog razloga, iz sudske prakse proizlazi da izvršavanje ovlasti pune nadležnosti ne može pri određivanju iznosa novčanih kazni za sobom povlačiti diskriminaciju poduzetnika koji su sudjelovali u sporazumu koji je u suprotnosti s člankom 101. stavkom 1. UFEU‑a(131). Usto, do povrede načela jednakog postupanja dolazi kada se s istovjetnim situacijama postupa drukčije ili kada se s različitim situacijama postupa jednako, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano(132).

142. Što se tiče situacije društva Reyrolle i društava koja pripadaju grupi Schneider, potrebno je ustvrditi da one nisu istovjetne. Naime, za razliku od Reyrollea koji je, kako je navedeno u točkama 134. do 136., sudjelovao u povredi tako da je bio dio jednog poduzetnika, što je bilo opravdanje za to da Opći sud odredi novčanu kaznu polazeći od jednog polaznog iznosa u odnosu na poduzetnika na čijem je čelu bio VA Technologie na temelju njegovog prometa, SEHV i Magrini sudjelovali su u sporazumu kao pripadnici dvaju različitih poduzetnika. U prvoj su fazi sudjelovali kao pripadnici poduzetnika na čijem je čelu bio Schneider, a nakon što je VA Technologie stekao većinski udio u njima, sudjelovali su kao društva poduzetnika na čijem je čelu bilo potonje društvo. Budući da su situacije o kojima se radi različite, smatram da se Reyrolle ne može pozvati na povredu načela jednakog postupanja.

143. Također smatram da se situacija društva Reyrolle ne može usporediti sa situacijom japanskih proizvođača. Naime, iz pobijane presude proizlazi da su i Fuji i Hitachi, s jedne strane, i Mitsubishi i Toshiba, s druge strane, prvotno samostalno sudjelovali u povredi te da su zatim, 1. listopada 2002., integrirali svoje aktivnosti u sektoru GIS‑a u dva zajednička poduzeća, i to Japan AE Power Systems Corporation i TM T&D Corporation(133). Ta su poduzeća nakon formiranja zajedničkih poduzetnika, za razliku od Reyrollea, nastavila postojati kao autonomni i samostalni poduzetnici. Potrebno je ustvrditi da se ta situacija očito razlikuje od situacije društva Reyrolle koje se, kako je opisano u prethodno navedenoj točki 134., integriralo u poduzeće VA Technologie. Navedenim različitim situacijama opravdava se različito postupanje.

144. Što se tiče navodne povrede načela proporcionalnosti, valja, prije svega, podsjetiti da prema ustaljenoj sudskoj praksi nije na Sudu da, kada odlučuje o pitanjima primjene prava u okviru žalbe protiv presude Općeg suda, iz razloga pravičnosti, svojom ocjenom zamijeni ocjenu Općeg suda koji odlučuje, u izvršavanju svoje ovlasti pune nadležnosti, o iznosu novčanih kazni izrečenih poduzetnicima zbog povrede prava Unije. Stoga bi, samo u mjeri u kojoj Sud smatra da je stupanj sankcije ne samo neprimjeren nego i previsok, do te mjere da je nesrazmjeran, valjalo utvrditi pogrešku koja se tiče prava od strane Općeg suda zbog neprimjerenosti iznosa novčane kazne(134). U konkretnom slučaju potrebno je, međutim, ustvrditi da je Reyrolle temeljio svoj prigovor u pogledu nesrazmjerne naravi novčane kazne samo na navodnim diskriminacijama navedenima u prethodnim točkama, koje, kako smo vidjeli, prema mojem mišljenju ipak ne postoje.

145. S obzirom na sve prethodno navedeno, smatram da drugi žalbeni razlog treba odbiti i žalbu društva Reyrolle u potpunosti odbiti.

V –    Žalba SEHV‑a i Magrinija u predmetu C‑233/11 P

146. U svojoj žalbi SEHV i Magrini istaknuli su tri žalbena razloga; prvi se odnosi na povredu načela ne ultra petita, drugi na povredu načela pravomoćnosti, a treći na povredu načela kontradiktornosti.

147. Ponajprije je, međutim, potrebno razmotriti prigovor nedopuštenosti ove žalbe koji je istaknula Komisija. Ta institucija naime smatra da je žalba nedopuštena jer su zahtjevi koje SEHV i Magrini iznose u žalbi upravo suprotni zahtjevima koje su iznijeli u prvostupanjskom postupku.

148. U prvostupanjskom su postupku SEHV i Magrini zahtijevali od Općeg suda „poništenje članka 2. [sporne] odluke u dijelu koji se odnosi na tužitelje“, što obuhvaća točke (k) i (l) tog članka u dijelu koje se odnose na ta dva društva.

149. Međutim, u postupku pred Sudom ta su društva zatražila, s jedne strane, ukidanje pobijane presude u dijelu kojim je poništen članak 2. točke (j) i (k) sporne odluke i, s druge strane, potvrđivanje članka 2. točaka (j) i (k) te odluke te da se u pogledu članka 2. točke (k) te odluke odluči da je svaki od solidarnih sudužnika dužan snositi trećinu novčane sankcije od 4,5 milijuna eura.

150. U tom pogledu, valja podsjetiti na to da se žalbom može zahtijevati da se u cijelosti ili djelomično usvoje zahtjevi izneseni u prvostupanjskom postupku(135), isključujući nove zahtjeve, tako da se zahtjev koji je posve suprotan zahtjevu iznesenom u prvostupanjskom postupku zasigurno ne može smatrati dopuštenim. Stoga smatram da je nedopušten zahtjev društava žalitelja da se potvrdi članak 2. točka (k) čije su poništenje društva žalitelji zahtijevali u prvostupanjskom postupku. Što se tiče točke (j) navedenog članka 2., ona se ne odnosi na SEHV i Magrini nego na drugi subjekt, to jest na društvo Schneider, zbog čega se ni zahtjev društava žalitelja da se u tom dijelu potvrdi izreka odluke ne može smatrati dopuštenim. Prema mojem mišljenju, žalba je dopuštena u preostalom dijelu.

A –    Prvi i drugi žalbeni razlog, koji se odnose na povredu načela ne ultra petita i na povredu načela pravomoćnosti

151. U vezi s prvim i drugim žalbenim razlogom, koji su prema mojem mišljenju međusobno povezani, SEHV i Magrini tvrde da je njihov zahtjev Općem sudu bio upućen isključivo radi pobijanja novčane kazne u iznosu od 4,5 milijuna eura na koju su obvezani solidarno sa Schneiderom. U žalbi se tvrdi da je Opći sud odlučio ultra petita kada je poništio članak 2. točku (j) sporne odluke, kojom je izrečena novčana kazna Schneideru, i preinačio novčanu kaznu izrečenu SEHV‑u i Magriniju.

152. Nadalje, s obzirom na to da Schneider nije pobijao spornu odluku u dijelu koji ga se tiče, ta je odluka stekla svojstvo pravomoćnosti u dijelu kojim je izrečena novčana kazna od 3,6 milijuna eura. Tako je Opći sud, prekoračenjem zahtjeva SEHV‑a i Magrinija, povrijedio još i načelo pravomoćnosti s obzirom na to da je odluka Komisije u odnosu na Schneider postala pravomoćna.

153. Komisija tvrdi da nije riječ o tome da je Opći sud povrijedio načelo ne ultra petita jer taj sud nije ni odlučivao o odgovornosti Schneidera u odnosu na kojeg je ionako ukupan iznos novčane kazne ostao neizmijenjen (8,1 milijuna eura, to jest iznos od 3,6 milijuna eura i iznos od 4,5 milijuna eura). Pobijanom presudom izmijenjeni su samo aspekti povezani s unutarnjom solidarnosti sudužnika koji su povodom zahtjeva SEHV‑a i Magrinija bili predmet prvostupanjskog postupka. U tom kontekstu, Komisija negira da je Opći sud povrijedio i načelo pravomoćnosti.

154. U tom pogledu, kao što sam već naveo u prethodnoj točki 105., sudovi Unije prilikom odlučivanja o tužbi za poništenje vezani su načelom ne ultra petita sukladno kojem poništenje koje odrede ne smije prekoračiti zahtjev tužitelja(136).

155. Dakle, kada je onaj na koga se odluka odnosi podnio tužbu za poništenje, sudovi Unije ovlašteni su ispitivati samo onaj dio odluke koji se odnosi na njega. S druge strane, dijelovi te odluke koji se odnose na druge osobe koje nisu podnijele tužbu za poništenje, nisu predmet spora o kojem su sudovi Unije pozvani donijeti odluku(137). Osim toga, odluka koju osobe na koje se ona odnosi ne ospore u rokovima iz članka 263. UFEU‑a postaje naspram tih osoba konačna(138).

156. U konkretnom slučaju, treba ponajprije istaknuti da je točkom 2. izreke pobijane presude Opći sud, među ostalim, poništio članak 2. točku (j) sporne odluke kojom je Schneideru samostalno naloženo plaćanje novčane kazne u iznosu od 3,6 milijuna eura, te je u cijelosti poništio i članak 2. točku (k) sporne odluke kojom su Schneider, SEHV i Magrini obvezani na iznos od 4,5 milijuna eura.

157. Međutim, kako je prethodno i navedeno u točki 148., u prvostupanjskom su postupku SEHV i Magrini zahtijevali od Općeg suda poništenje članka 2. sporne odluke u dijelu koji se odnosi na njih. S druge strane, nesporno je da Schneider nije podnio nikakav zahtjev sudovima Unije u pogledu sporne odluke pa je ta odluka naspram njega postala pravomoćna.

158. Treba reći da SEHV i Magrini nisu bili ovlašteni zahtijevati poništenje dijela pod točkom (j) članka 2. sporne odluke koji se odnosi na sankciju izrečenu isključivo Schneideru pa, kako Schneider nije podnio takav zahtjev, taj dio sporne odluke nije mogao biti predmet postupka pred Općim sudom. U tim uvjetima, Opći sud, prema mojem mišljenju, nije mogao poništiti točku (j) članka 2. sporne odluke a da pritom ne odluči ultra petita. Slično vrijedi i za članak 2. točku (k) sporne odluke u dijelu koji se odnosi na Schneider, ali ne i na SEHV i Magrini.

159. Činjenica koju je istaknula Komisija, da je nakon tog poništenja Opći sud, u okviru izvršavanja svoje ovlasti pune nadležnosti, preinačio novčanu kaznu izrečenu društvima poduzetnika Schneider a da nije izmijenio ukupan iznos novčane kazne izrečene društvu Schneider, ne dovodi u pitanje to da Opći sud nije mogao poništiti točku (j) članka 2. sporne odluke kao ni točku (k) članka 2. u dijelu koji se odnosi na Schneider jer taj dio sporne odluke nije mogao biti predmet postupka. Naime, preinaka novčane kazne, koja je u pobijanoj presudi uslijedila nakon poništenja, ne može otkloniti nedostatak kao što je povreda načela ne ultra petita.

160. S obzirom na navedena razmatranja, smatram da prvi i drugi žalbeni razlog treba prihvatiti.

B –    Treći žalbeni razlog, koji se odnosi na povredu načela kontradiktornosti

161. Na kraju, SEHV i Magrini tvrde da je Opći sud povrijedio načelo kontradiktornosti. Tijekom cijelog postupka pred Općim sudom nije im pružena mogućnost očitovanja na njegova utvrđenja u pogledu nove podjele novčane kazne od 3,6 milijuna eura koju je Schneider bio dužan samostalno snositi, a to je poništenje imalo za posljedicu povećanje iznosa novčane kazne koji bi išao na njihov teret.

162. U prethodnim točkama 112. do 114. već sam izložio shvaćanja sudske prakse u vezi s načelom kontradiktornosti.

163. U konkretnom slučaju ponajprije valja otkloniti sumnje koje je Komisija iznijela u vezi s time jesu li SEHV i Magrini u ovom slučaju mogli ostvariti pravo na saslušanje. Te sumnje temelje se na činjenici da je Opći sud u biti smanjio ukupan iznos novčane kazne koji su SEHV i Magrini bili dužni platiti, i to s iznosa od 22,05 milijuna eura na iznos od 18,45 milijuna eura.

164. Međutim, jasno je da je ukupan iznos na koji se Komisija poziva zbroj dviju različitih novčanih kazni koje su ovim društvima izrečene s različite osnove, to jest jedne koja im je izrečena jer su ta društva bila dio poduzetnika na čijem je čelu Schneider i druge koja im je izrečena jer su bila dio poduzetnika VA Technologie za razdoblje nakon svoje integracije u grupu na čijem je čelu poduzetnik VA Technologie. Dakle, iako je iznos ove druge novčane kazne Opći sud stvarno umanjio u odnosu na SEHV i Magrini(139), Opći sud je zapravo uvećao iznos druge kazne u odnosu na ta dva društva, koja su ovom preinakom sankcije dovedena u položaj suodgovornosti sa Schneiderom, i to ne više za iznos od 4,5 milijuna eura kako je bilo predviđeno spornom odlukom, nego za iznos od 8,1 milijuna eura. U tim uvjetima, mišljenja sam da se društva žalitelji nesumnjivo mogu pozivati na povredu prava na saslušanje u vezi s navedenom novčanom kaznom.

165. U odnosu na bit ovog žalbenog razloga, iz stanja u spisu razvidno je da je tijekom postupka pred Općim sudom bilo raspravljeno pitanje na temelju kojeg je poništena točka (j) članka 2. sporne odluke, koja se odnosi na izricanje novčane kazne isključivo na teret Schneidera u okolnostima kada Schneider ne tereti neka posebna okolnost različita od sudjelovanja u zabranjenom sporazumu preko njegovih društava kćeri SEHV i Magrini.

166. Konkretno, iz stanja u spisu razvidno je da je Opći sud prije održavanja rasprave zatražio od stranaka da odgovore na niz pitanja, među kojima je i posebno jedno, upućeno izravno Komisiji, o razlozima zbog kojih SEHV i Magrini nisu bili solidarno obvezani sa Schneiderom za ukupan iznos novčane kazne koji se odnosi na potonjeg(140). U svom je odgovoru Komisija pojasnila da je izricanje samostalne novčane kazne od 3,6 milijuna eura Schneideru bilo opravdano potrebom izbjegavanja izricanja dvaju polaznih iznosa novčane kazne SEHV‑u i Magriniju koji su već bili odgovorni za polazne iznose novčane kazne izrečene VA Technologie. Opći je sud ove argumente izričito odbio u točki 249. i sljedećima pobijane presude.

167. Dakle, valja zaključiti da su se SEHV i Magrini tijekom rasprave mogli očitovati u odnosu na to pitanje(141).

168. S obzirom na ta razmatranja, treći žalbeni razlog koji se odnosi na povredu načela kontradiktornosti treba, prema mojem mišljenju, odbiti.

C –    Zaključak o žalbi SEHV‑a i Magrinija u predmetu C‑233/11 P

169. Iz prethodno navedenog, prema mojem mišljenju, proizlazi da pobijanu presudu treba ukinuti u dijelu kojim je Opći sud, odlučivši ultra petita, poništio točku (j) članka 2. sporne odluke, kao i u cijelosti točku (k) članka 2., uključujući dio koji se odnosi na Schneider. Ti su dijelovi sporne odluke, u okolnostima kada Schneider nije podnio tužbu, naspram njega postali konačni.

170. Slijedom navedenog, preinaku novčane kazne za društva poduzetnika Schneider, to jest za društva Schneider, SEHV i Magrini, za razdoblje od 15. travnja 1988. do 13. prosinca 2000., koju je Opći sud izvršio u točkama 246. i 247. pobijane presude izvršavajući svoju ovlast pune nadležnosti, a koja je preuzeta u točki 3. prvoj alineji izreke te presude, treba ukinuti jer je poništenje iz točke 2. pobijane presude, spomenuto u prethodnoj točki ove presude, bitan preduvjet za preinaku novčane kazne, kako je to učinio Opći sud u ovom slučaju.

171. Prema članku 61. stavku 1. Statuta Suda, kada je žalba prihvaćena i Sud ukine odluku Općeg suda, Sud može sam konačno odlučiti o sporu ako stanje spisa to dopušta ili može vratiti predmet na odlučivanje Općem sudu.

172. Smatram da u konkretnom slučaju stanje spisa pruža dostatnu podlogu Sudu da sâm konačno odluči o sporu.

173. Kako je već istaknuto u točki 148., SEHV i Magrini zahtijevali su u prvostupanjskom postupku „poništenje članka 2. [sporne] odluke u dijelu koji se odnosi na tužitelje”. Konkretno, u tužbi za poništenje pozvali su se na to da se u članku 2. točki (k) sporne odluke uspostavlja solidarna odgovornost na nerazumljiv način.

174. Dakle, kako proizlazi iz prethodnih točaka 126. i 127., u trenutku donošenja sporne odluke Schneider, SEHV i Magrini nisu više pripadali istom zajedničkom gospodarskom subjektu Schneider. U tim uvjetima, kada se uspostavlja solidarna odgovornost među subjektima koji su u vrijeme počinjenja povrede tvorili gospodarsku cjelinu, ali koji u vrijeme donošenja odluke više ne pripadaju toj cjelini, Komisija je dužna odrediti udio u iznosu novčane kazne koji mora platiti u unutarnjim odnosima s drugim sudužnicima subjekt na strani kojeg više ne postoje veze koje bi opravdale njegovu uključenost u tu gospodarsku cjelinu.

175. Međutim, valja zaključiti da u konkretnom slučaju Komisija, obvezujući solidarno Schneider zajedno s Magrinijem i SEHV‑om, nije odredila udjele u novčanoj kazni. U tim okolnostima, treba prihvatiti zahtjev Magrinija i SEHV‑a i poništiti članak 2. točku (k) sporne odluke.

VI – Troškovi

176. U slučaju da je Sud suglasan s mojim mišljenjem o ovim trima spojenim žalbama, pozivom na odredbe iz članaka 137., 138. i 184. Poslovnika Suda, predlažem Sudu da o troškovima postupka odluči kako slijedi. U predmetu C‑231/11 P, imajući u vidu da žalbu Komisije treba samo djelomično prihvatiti, smatram da svaku stranku treba obvezati da snosi svoje troškove. Što se tiče predmeta C‑232/11 P, smatram da Reyrolleu, zato što nije uspio u postupku, treba naložiti snošenje troškova postupka. U predmetu C‑233/11 P, s obzirom na neuspjeh Komisije, njoj treba naložiti snošenje troškova postupka.

VII – Zaključak

177. Imajući u vidu prethodna razmatranja, predlažem Sudu da odluči kako slijedi.

178. U predmetu C‑231/11 P:

„1.      Presuda Općeg suda od 3. ožujka 2011., Siemens Österreich i dr./Komisija (T‑122/07 do T‑124/07) ukida se u dijelu koji se temelji na načelu po kojem je isključivom nadležnošću Komisije da izriče novčane kazne obuhvaćeno i određivanje odnosnih udjela u iznosu novčane kazne društava kojima je ta novčana kazna solidarno izrečena pa se ta zadaća ne može povjeriti nacionalnim sudovima, kao i u dijelu koji se temelji na pravilu o podijeljenoj odgovornosti na jednake dijelove kad o tome u odluci nema naznaka, a Opći sud je odredio udjele u iznosima svakom društvu žalitelju u prvostupanjskom postupku.

2.      Žalba se odbija u preostalom dijelu.

3.      Europska komisija, Siemens Transmission & Distribution Ltd, Siemens Transmission & Distribution SA i Nuova Magrini Galileo S.p.A. svaki snose svoje troškove.”

179. U predmetu C‑232/11 P:

„1.      Žalba Siemens Transmission & Distribution Ltd se odbija.

2.      Društvu Siemens Transmission & Distribution Ltd nalaže se snošenje troškova postupka.”

180. U predmetu C‑233/11 P:

„1.      Ukida se točka 2. izreke presude Općeg suda od 3. ožujka 2011., Siemens Österreich i dr./Komisija (T‑122/07 do T‑124/07) kojom je poništen članak 2. točke (j) i (k) Odluke Komisije C (2006) 6762 final od 24. siječnja 2007., koja se odnosi na postupak primjene članka 81. [UEZ‑a] i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet COMP/F/38.899 – Plinom izolirani sklopni uređaji), te točka 3. prva alineja izreke te presude.

2.      Članak 2. točka (k) Odluke Komisije C (2006) 6762 final poništava se u dijelu u kojem se odnosi na Siemens Transmission & Distribution SA i Nuova Magrini Galileo SpA.

3.      Europskoj komisiji nalaže se snošenje troškova postupka.”


1  – Izvorni jezik: talijanski


2 – Predmeti od T‑122/07 do T‑124/07, Zb., str. II‑793.


3 – Odluka Komisije C(2006) 6762 final od 24. siječnja 2007. koja se odnosi na postupak primjene članka 81. [UEZ‑a] i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet COMP/F/38.899 – Plinom izolirani sklopni uređaji).


4 – GIS su plinom izolirani sklopni uređaji koji služe kontroli protoka energije u električnoj mreži. To je teška električna oprema koja se koristi kao glavna sastavnica transformatorskih stanica po načelu „ključ u ruke“. Vidjeti t. 4. pobijane presude.


5 – Odnosi iz „unutarnje solidarnosti”, koji se tiču veze među sudužnicima solidarne obveze, suprotstavljaju se onima iz „vanjske solidarnosti”, koji se tiču veze između solidarnih sudužnika i vjerovnika (u ovom slučaju Komisije, kao vjerovnika za plaćanje novčane kazne).


6 – Imajte na umu da se isto pitanje javlja u nizu zahtjeva za prethodnu odluku (zaprimljenih 12. kolovoza 2013.) koje je nedavno Sudu podnio Bundesgerichtshof u predmetu C‑451/13.


7 – Vidjeti t. 1. pobijane presude i t. 73. sporne odluke.


8 – Vidjeti t. 1. pobijane presude i t. 74. sporne odluke.


9 – Vidjeti t. 2. pobijane presude.


10 – Vidjeti t. 3. pobijane presude.


11 – Zahtjev je podnesen sukladno Obavijesti Komisije od 19. veljače 2002. o oslobađanju od novčanih kazni i smanjenju novčanih kazni u slučajevima kartela (SL 2002, C 45, str. 3.).


12 – Konkretno, iz točaka 14. do 17. pobijane presude proizlazi da su poduzetnici koji su sudionici zabranjenog sporazuma, među ostalim, usklađeno djelovali na svjetskoj razini, manipulirajući postupcima nadmetanja, raspodjelom projekata povezanih s GIS‑om prema dogovorenim pravilima, a posebno u skladu s kvotama koje su odražavale povijesne tržišne udjele.


13 – Iz točaka 188. i 189. pobijane odluke proizlazi da su u prosincu 2000. ostali članovi kartela organizirali proslavu kako bi navodno proslavili kraj zabranjenog sporazuma, sa stvarnom namjerom isključenja grupe VA Tech iz tog sporazuma. Ta je grupa, međutim, ponovno nastavila sudjelovanje u kartelu 2002. U vezi s datumom kad je grupa VA Tech nastavila sudjelovanje u povredi vidjeti točke 63. do 72. pobijane presude.


14 – Vidjeti t. 137. do 167. pobijane presude. Pobijanom presudom Opći sud također je poništio spornu odluku u dijelu kojim je Komisija utvrdila povredu od strane društava grupe VA Tech u razdoblju od 1. travnja do 30. lipnja 2002. (vidjeti t. 63. do 72. pobijane presude i t. 1. izreke ove presude). Ovo poništenje stoga nije predmet žalbi podnesenih Sudu.


15 – Vidjeti t. 236. do 264. pobijane presude.


16  – Vidjeti t. 138. do 147. pobijane presude.


17  – Vidjeti t. 148. do 167. pobijane presude.


18  – Vidjeti osobito t. 153. do 155. pobijane presude.


19  – Uredba Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila tržišnog natjecanja koja su propisana člancima 81. i 82. UEZ‑a (SL 2003, L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 38., svezak 1, str. 165.).


20  – Vidjeti osobito t. 156. i 157. pobijane presude.


21  – Vidjeti osobito t. 158. i 159. pobijane presude.


22  – Konkretno, Opći sud uputio je Komisiji sljedeće prigovore: (i) smatrala je Reyrolle, SEHV i Magrini solidarno odgovornima za plaćanje kazne u iznosu od 17.550.000 eura, koji jasno premašuje primjeren iznos sankcije za njihovo sudjelovanje u sporazumu jer pripadaju istom poduzetniku; (ii) odredila je ukupan iznos za čije je plaćanje Reyrolle solidarno odgovoran s drugim društvima u iznosu koji jasno premašuje ukupan iznos novčane kazne koju treba platiti te nije naložila društvu Reyrolle da samo snosi dio novčane kazne koja mu je izrečena za razdoblje od 1988. do 1998., tijekom kojega je samo sudjelovalo u povredi; i (iii) nije smatrala Siemens Österreich i KEG solidarno odgovornima za plaćanje dijela novčane kazne koja je izrečena društvima SEHV i Magrini kako bi se uzelo u obzir razdoblje tijekom kojega su ta društva bila dio istog poduzetnika.


23  – Ponajprije, Komisija u biti traži od Suda da poništi, s jedne strane, točku 2. izreke u mjeri u kojoj se temelji na utvrđenju navedenom u točki 157. pobijane presude na temelju kojeg je Komisija dužna odrediti udjele u iznosu pojedinačnih društava kojima je solidarno izrečena novčana kazna i, s druge strane, točku 3. izreke u mjeri u kojoj se, na temelju razmatranja iz točke 158. te u vezi s točkama 245., 247., 262. i 263. pobijane presude, utvrđuju novi iznosi novčanih kazni kao i dijelovi tih iznosa koje treba platiti svako društvo. Podredno, Komisija iz istih razloga traži ukidanje presude.


24  – Vidjeti prethodno navedenu bilješku 22.


25  – Čini se da se samo prvi od dva aspekta koje je Opći sud našao u okviru drugog razloga nezakonitosti zbog kojeg je Opći sud kritizirao analizu Komisije (vidjeti t. 164. pobijane presude i prethodno navedenu bilješku 22.) odnosi (i) na unutarnje odnose koji postoje među solidarnim sudužnicima. Naime, u prvom dijelu t. 164. pobijane presude Opći sud prigovara Komisiji da nije ispunila obvezu, koja joj prema njegovom mišljenju pripada, da odredi udjele u iznosu svakog društva kojem je izrečena novčana kazna. Međutim, jasno je, prvo, da se prvi aspekt nezakonitosti odnosi i na vanjsku solidarnost i, drugo, da se, u svakom slučaju, drugi aspekt nezakonitosti odluke utvrđen u toj točki, to jest onaj na temelju kojeg Komisija nije izrekla društvu Reyrolle jedan dio njegove novčane kazne kao jedinom odgovornom s obzirom na razdoblje tijekom kojeg je sudjelovao u povredi, ne temelji na razmatranjima koja se odnose na unutarnje odnose među solidarnim sudužnicima pa je njime moguće opravdati ukidanje sankcije koja je izrečena društvu Reyrolle.


26  – Presuda od 8. srpnja 1999., Komisija/Anic Partecipazioni (C‑49/92 P, Zb., str. I‑4125.).


27  – Ibidem, t. 171.


28  – Sukladno toj odredbi, „[o]sim u predmetima koji se odnose na sporove između Unije i njezinih službenika, žalbu mogu podnijeti i države članice i institucije Unije koje se nisu uključile u postupak pred Općim sudom (…)”.


29  – Presude od 22. veljače 2005., Komisija/max.mobil (C‑141/02 P, Zb., str. I‑1283., t. 48.), i od 21. prosinca 2011., Francuska/People’s Mojahedin Organization of Iran (C‑27/09 P, Zb., str. I‑13427., t. 45.). Vidjeti u istom smislu i točku 35. mišljenja nezavisne odvjetnice J. Kokott od 19. siječnja 2012. u predmetu Vijeće/Zhejiang Xinan Chemical Industrial (presuda od 19. srpnja 2012., C‑337/09 P) i točku 88. njezina mišljenja od 13. prosinca 2007. u predmetu Bertelsmann i Sony Corporation of America/Impala (presuda od 10. srpnja 2008., C‑413/06 P, Zb., str. I‑4951.).


30  – Presudu u predmetu Komisija/max.mobil, navedenu u prethodnoj bilješci, donijelo je veliko vijeće Suda. Za vrijednost koja se pripisuje činjenici da je presudu donijelo veliko vijeće Suda, vidjeti razmatranja nezavisnog odvjetnika D. Ruiz‑Jaraba Colomera u točki 89. njegova mišljenja od 15. listopada 2009. u predmetu Lancôme/OHIM (presuda od 25. veljače 2010., C‑408/08 P, Zb., str. I‑1347.).


31  – Vidjeti, primjerice, u zadnjem slučaju, nedavno donesenu presudu od 21. ožujka 2013., Komisija/Buczek Automotive i Poljska (C‑405/11 P, t. 14. do 20.). U predmetu GlaxoSmithKline/Komisija (vidjeti presudu od 6. listopada 2009., C‑501/06 P, C‑513/06 P, C‑515/06 P i C‑519/06 P, Zb., str. I‑9291., t. 23. do 26.), Sud je proglasio žalbu Komisije djelomično nedopuštenom u mjeri u kojoj ne bi imala koristi od navedenih žalbenih razloga jer nije bilo vjerojatno da će utjecati na relevantnu točku izreke pobijane presude u tom predmetu. U predmetu Iride/Komisija (presuda od 21. prosinca 2011., C‑329/09 P, još neobjavljena u Zborniku, t. 48. do 51.) Sud je proglasio nedopuštenim zahtjev Komisije za izmjenu obrazloženja pobijane presude u tom predmetu jer od razloga koje je iznijela ta institucija nije mogla „imati koristi na kojoj bi se mogao temeljiti pravni interes”. U smislu potrebe postojanja pravnog interesa žalitelja s povlaštenim položajem, vidjeti i točke 17. do 19. mišljenja nezavisne odvjetnice V. Trstenjak od 17. studenoga 2011., predmet Komisija/Estonija (presuda od 29. ožujka 2012., C‑505/09 P).


32   – Vidjeti u tom smislu rješenje Suda od 27. studenoga 2001., Portugal/Komisija (C‑208/99, Zb., str. I‑9183., t. 22. do 24.), i presudu Suda od 13. listopada 2011., Deutsche Post i Njemačka/Komisija (C‑463/10 P i C‑475/10 P, još neobjavljena u Zborniku, t. 36. i navedena sudska praksa).


33   – Konkretno, pogodovanje institucijama Unije ukorijenjeno je u njihovoj ulozi zaštite pravnog poretka Unije, iz čega proizlazi da one po definiciji brane interese koji se ne razlikuju od interesa same Unije. Pogodovanje državama članicama opravdava se činjenicom da, kao subjekti na koje se odnosi međunarodno pravo na kojem je stvorena Unija, osiguraju, putem sudske zaštite pred Sudom, poštovanje načela zakonitosti svojih tijela, uključujući Opći sud.


34  – Po tom pitanju vidjeti razmatranja navedena u točkama 21. do 24. mišljenja nezavisnog odvjetnika M. Poiaresa Madura koja se odnose na predmet Komisija/max.mobil, prethodno naveden u bilješci 29.


35  – Vidjeti presudu od 12. srpnja 2001., Komisija i Francuska/TF1 (C‑302/99 P i C‑308/99 P, Zb., str. I‑5603., t. 27. i 29.), i rješenje od 28. listopada 2004., Komisija/CMA CGM i dr. (C‑236/03 P, još neobjavljeno u Zborniku, t. 25. i sljedeće). Nadalje, na temelju ustaljene sudske prakse, prigovor žalitelja na obrazloženje iz presude prvostupanjskog suda istaknut ad abundantiam ne može dovesti do njezina ukidanja pa ga stoga treba odbaciti kao nevaljan. Vidjeti, među ostalim, presudu od 28. lipnja 2005., Dansk Rørindustri i dr./Komisija (C‑189/02 P, C‑202/02 P, od C‑205/02 P do C‑208/02 P i C‑213/02 P, Zb., str. I‑5425., t. 148.).


36  – Sukladno tom članku, „žalbeni zahtjev usmjeren je na potpuno ili djelomično ukidanje pobijane odluke Općeg suda, kakva proizlazi iz izreke te odluke” (isticanje je moje).


37  – Po tom pitanju, vidjeti t. 20. do 26. mišljenja nezavisne odvjetnice J. Kokott od 13. prosinca 2012. u predmetu Ziegler/Komisija (C‑439/11 P, presuda od 11. srpnja 2013.).


38  – Vidjeti u tom smislu t. 24. mišljenja nezavisnog odvjetnika M. Poiaresa Madura u predmetu Komisija/max.mobil, prethodno navedenog u bilješci 29.


39  – Presuda od 26. travnja 1988., Asteris/Komisija (97/86, 193/86, 99/86 i 215/96, Zb., str. 2181., t. 27.) i presuda Općeg suda od 14. srpnja 1995., CB/Komisija (T‑275/94, Zb., str. II‑2169., t. 62.).


40  – Presude od 14. rujna 1999., Komisija/AssiDomän Kraft Products i dr. (C‑310/97 P, Zb., str. I‑5363., t. 54.) i od 1. lipnja 2006., P&O European Ferries (Vizcaya) i Diputación Foral de Vizcaya/Komisija (C‑442/03 P i C‑471/03 P, Zb., str. I‑4845., t. 44.).


41  – Vidjeti u tom smislu presudu Asteris, prethodno navedenu u bilješci 39. (t. 27.) i presudu od 3. listopada 2000., Industrie des poudres sphériques/Vijeće (C‑458/98 P, Zb., str. I‑8147., t. 81.).


42  – Naime, nevaljanost podnesenog žalbenog razloga ovisi o mogućnosti da se na njemu temelji žalba i ne utječe na njegovu dopuštenost. Vidjeti presude od 30. rujna 2003., Eurocoton i dr./Vijeće (C‑76/01 P, Zb., str. I‑10091., t. 52.); od 6. studenoga 2008., Grčka/Komisija (C‑203/07 P, Zb., str. I‑8161., t. 42. i 43.) i od 29. rujna 2011., Arkema/Komisija (C‑520/09 P, Zb., str. I‑8901., t. 31.).


43  – To izričito proizlazi iz točaka 6., 21., 30., 37., 40., 50., 56., 67., 69. i 70. žalbe Komisije kao i iz njezinog zahtjeva (vidjeti po tom pitanju prethodno navedenu bilješku 23.).


44  – „Komisija mora navesti (…), ako je potrebno, stupanj odgovornosti tih društava za ta ponašanja” (isticanje je moje).


45  – „Es obliegt der Kommission” na njemačkom jeziku koji je jezik postupka i „Il appartient à la Commission” na francuskom jeziku, na kojem je sastavljena presuda.


46  – Vidjeti presudu od 11. lipnja 2009., X (C‑429/07, Zb., str. I‑4833., t. 34.). Vidjeti i t. 34. mojeg mišljenja od 5. ožujka 2009. u tom predmetu.


47  – Po tom pitanju, vidjeti presudu Općeg suda od 5. travnja 2006., Degussa/Komisija (T‑279/02, Zb., str. II‑897., t. 86. i 87.).


48  – Vidjeti t. 35. presude X, prethodno navedene u bilješci 46. i navedenu sudsku praksu. O tom pitanju, vidjeti i t. 37. mojeg mišljenja od 5. ožujka 2009. u tom predmetu.


49  – Vidjeti presude od 7. lipnja 1983., Musique Diffusion française i dr./Komisija (od 100/80 do 103/80, Zb., str. 1825., t. 105.); od 28. veljače 1991., Delimitis/Henninger Bräu (C‑234/89, Zb., str. I‑935., t. 44.) i od 14. prosinca 2000., Masterfoods (C‑344/98, Zb., str. I‑11369., t. 46.).


50  – U pogledu svrhe mehanizma solidarnosti koja uključuje jačanje učinkovitosti djelovanja državne uprave u odnosu na vraćanje dugova, vidjeti t. 48. presude od 17. veljače 2011., Berel i dr. (C‑78/10, Zb., str. I‑717.) o solidarnosti među više dužnika za isto plaćanje carine.


51  – Cilj odvraćanja priznat je više puta u sudskoj praksi Suda. Vidjeti, među ostalim, presude Musique Diffusion française i dr./Komisija, prethodno navedenu u bilješci 49. (t. 106.); od 9. lipnja 2006., Showa Denko/Komisija (C‑289/04 P, Zb., str. I‑5859., t. 61.); od 8. veljače 2007., Groupe Danone/Komisija (C‑3/06 P, Zb., str. I‑1331., t. 37. i 47.) i od 19. ožujka 2009., Archer Daniels Midland/Komisija (C‑510/06 P, Zb., str. I‑1843., t. 63., 72. i 149.).


52  – Uostalom, ne bih rekao da se za pitanja o internim odnosima među solidarnim sudužnicima novčane kazne može smatrati, a čini se da je to i stajalište Komisije, kao da nisu uopće povezana s mogućnošću institucije da određuje sankcije. Naime, ta pitanja mogu se takoreći razmatrati kao „druga strana medalje” novčane kazne, koja se s jedne strane nameće poduzetniku kao gospodarskom entitetu odgovornom za povredu, ali se s druge naplaćuje, eventualno solidarno, subjektima‑osobama koje je mogu platiti. O tom pitanju, vidjeti razmatranja navedena u nastavku u t. 78. i 79. o trećem žalbenom razlogu.


53  – Vidjeti t. 83. i sljedeće u nastavku.


54  – Vidjeti presude od 11. prosinca 2007., ETI i dr. (C‑280/06, Zb., str. I‑10893., t. 38. i navedena sudska praksa), od 10. rujna 2009., Akzo Nobel i dr./Komisija (C‑97/08 P, Zb., str. I‑8237., t. 54.), kao i novije presude, među ostalim, od 19. srpnja 2012., Alliance One International i dr./Komisija (C‑628/10 P i C‑14/11 P, t. 42. i navedena sudska praksa) i od 8. svibnja 2013., ENI/Komisija (C‑508/11 P, t. 82.).


55  – U skladu sa sudskom praksom, može biti važno ne usporavati nepotrebno istragu Komisije, kako se ne bi ugrozila učinkovitost provedbe pravila tržišnog natjecanja te institucije; vidjeti o tom pitanju presudu od 24. rujna 2009., Erste Group Bank i dr./Komisija (C‑125/07 P, C‑133/07 P, C‑135/07 P i C‑137/07 P, Zb., str. I‑8681., t. 82. in fine).


56  – Vidjeti t. 2. Obavijesti Komisije o suradnji između Komisije i sudova država članica EU‑a u svrhu primjene članaka 81. i 82. UEZ‑a (SL 2004, C 101, str. 54.).


57  – Vidjeti uvodnu izjavu 7. Uredbe br. 1/2003, kao i presudu Masterfoods, prethodno navedenu u bilješci 49. (t. 47.). Ta je funkcija dio puno šire funkcije koja se priznaje sudskom praksom nacionalnim sudovima, u skladu s načelom lojalne suradnje utvrđenim u članku 4. stavku 3. UEU‑a, kojom se osigurava sudska zaštita prava koja pojedinci imaju na temelju prava Unije. U tom pogledu, vidjeti presudu od 13. ožujka 2007., Unibet (C‑432/05, Zb., str. I‑2271., t. 38. i navedena sudska praksa).


58  – Vidjeti presudu Općeg suda od 18. rujna 1992., Automec/Komisija (T‑24/90, Zb., str. II‑2223., t. 85.), kao i t. 4. Obavijesti Komisije iz prethodno navedene bilješke 56.


59  – Vidjeti t. 157. pobijane presude.


60  – Vidjeti uvodne izjave 22. i 31. Uredbe br. 1/2003, kao i poglavlje II. te uredbe. Vidjeti i t. 56. presude Masterfoods, prethodno navedene u bilješci 49.


61  – Naime, proizlazi, osobito iz razmatranja u pogledu „unutarnjih” aspekata solidarnosti, da pojam solidarnosti proizlazi iz područja primjene prava Unije i nadležnosti Komisije samo u mjeri u kojoj se njime nastoje ostvariti posebni ciljevi utvrđeni Ugovorima za izvršavanje ovlasti sankcioniranja dodijeljenih Komisiji.


62  – Vidjeti prethodno navedenu bilješku 57.


63  – Vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika D. Ruiz‑Jaraba Colomera od 11. veljače 2003. u okviru predmeta Aalborg Portland i dr./Komisija (presuda od 7. siječnja 2004., C‑204/00 P, C‑205/00 P, C‑211/00 P, C‑213/00 P, C‑217/00 P, C‑219/00 P, Zb., str. I‑123., t. 63.); kao i mišljenje nezavisnog odvjetnika Y. Bota od 26. listopada 2010. u predmetima ArcelorMittal Luxembourg/Komisija i Komisija/ArcelorMittal Luxembourg i dr. (presuda od 29. ožujka 2011., C‑201/09 P i 216/09 P, Zb., str. I‑2239., t. 181.), i ThyssenKrupp Nirosta i dr./Komisija (presuda od 29. ožujka 2011., C‑352/09 P, Zb., str. I‑2359., t. 162.).


64  – O tom pitanju vidjeti razmatranja nezavisnog odvjetnika D. Ruiz‑Jaraba Colomera iz t. 65. njegova mišljenja u okviru predmeta Aalborg Portland, navedenog u prethodnoj bilješci.


65  – U pogledu sankcija čija je priroda „kvazikaznena”, vidjeti, posljednje, t. 40. mišljenja nezavisne odvjetnice J. Kokott od 28. veljače 2013. u predmetu Schenker und Co AG i dr. (presuda od 18. lipnja 2013., C‑681/11), koje sadrži i druga upućivanja na primjenu od strane Suda, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, načela kaznenog prava u okviru europskog prava tržišnog natjecanja). Isto je tako potrebno navesti da je Europski sud za ljudska prava u presudi od 27. rujna 2011., Menarini Diagnostics/Italija (tužba br. 43509/08, t. 38. do 45.), priznao kaznenu narav, u smislu članka 6. stavka 1. EKLJP‑a, novčane kazne izrečene na temelju talijanskog zakonodavstva koje se odnosi na zaštitu tržišnog natjecanja od strane Autorità garante della concorrenza e del mercato (Agencije za zaštitu tržišta i tržišnog natjecanja).


66  – Vidjeti mišljenje nezavisne odvjetnice J. Kokott od 3. srpnja 2007. u predmetu ETI, prethodno navedeno u bilješci 54. (t. 71.) i, u pogledu načela individualizacije kazni i sankcija, t. 63. mišljenja nezavisnog odvjetnika D. Ruiz‑Jaraba Colomera u okviru predmeta Aalborg Portland, prethodno navedenog u bilješci 63. U vezi s tim treba napomenuti i da se načelo krivnje posebno uzima u obzir u članku 23. stavku 2. Uredbe br. 1/2003, kojim se primjena novčanih kazni za povredu pravila tržišnog natjecanja uvjetuje postojanjem namjere ili nepažnje.


67  – Vidjeti t. 162. mišljenja nezavisnog odvjetnika Y. Bota u predmetu ThyssenKrupp Nirosta, prethodno navedenog u bilješci 63. O tom pitanju, vidjeti i t. 74. mišljenja nezavisnog odvjetnika G. Cosmasa od 15. srpnja 1997. u okviru predmeta Komisija/Anic Partecipazioni, prethodno navedenog u bilješci 26.


68  – Načelo individualizacije kazni i sankcija definirano je u različitim presudama Općeg suda, uključujući pobijanu presudu (vidjeti točku 122. u kojoj se upućuje na sudsku praksu). U presudi od 14. srpnja 2005., ThyssenKrupp Stainless i dr./Komisija (C‑65/02 P i C‑73/02 P, Zb., str. I‑6773., t. 82.) Sud je definirao to načelo na taj način, ali ga nije izričito kvalificirao kao načelo individualizacije kazni i sankcija.


69  – Vidjeti t. 63. mišljenja nezavisnog odvjetnika D. Ruiz‑Jaraba Colomera u predmetu Aalborg Portland, prethodno navedenog u bilješci 63.


70  – Vidjeti t. 181. mišljenja nezavisnog odvjetnika Y. Bota u predmetu ArcelorMittal Luxembourg, prethodno navedenog u bilješci 63. i t. 162. mišljenja istog nezavisnog odvjetnika u predmetu ThyssenKrupp Nirosta, prethodno navedenog u bilješci 63.


71  – Vidjeti u tom smislu sudsku praksu prethodno navedenu u bilješci 54.


72  – Vidjeti osobito presude od 12. srpnja 1984., Hydroterm (170/83, Zb., str. 2999., t. 11.) i od 14. prosinca 2006., Confederación Española de Empresarios de Estaciones de Servicio (C‑217/05, Zb., str. I‑11987., t. 40.). Vidjeti, među ostalim, i novije presude Alliance One International/Komisija, prethodno navedenu u bilješci 54. (t. 42.) i ENI/Komisija, prethodno navedenu u bilješci 54. (t. 82.).


73  – Presuda Akzo Nobel, prethodno navedena u bilješci 54. (t. 56. i navedena sudska praksa); kao i, među ostalim, presude od 20. siječnja 2011., General Química i dr./Komisija (C‑90/09 P, Zb., str. I‑1., t. 36. i navedena sudska praksa) i ArcelorMittal Luxembourg, prethodno navedenu u bilješci 63. (t. 95.) te od 29. rujna 2011., Arkema/Komisija (C‑520/09 P, još neobjavljenu u Zborniku, t. 37.).


74  – U tom pogledu, vidjeti i nedavna razmatranja navedena u t. 101. i sljedećima, kao i t. 129. presude od 18. srpnja 2013., Schindler Holding i dr./Komisija (C‑501/11 P). Međutim, neizravna potvrda toga nalazi se u članku 23. stavku 2. Uredbe br. 1/2003 kojim je predviđeno da se novčana kazna izriče poduzetniku koji je, namjerno ili nepažnjom, počinio povredu pravila tržišnog natjecanja. U tom smislu, Sud je priznao da je, ako je povredu počinilo više poduzetnika, Komisija dužna odrediti težinu povrede za svakog od njih (vidjeti presude Komisija/Anic Partecipazioni, prethodno navedenu u bilješci 26. (t. 150.) i od 8. srpnja 1999., Hercules Chemicals/Komisija (C‑51/92 P, Zb., str. I‑4235., t. 110.)) te posljedično odrediti individualne sankcije s obzirom na ponašanja i značajke svojstvene predmetnim poduzetnicima (vidjeti presudu od 7. lipnja 2007., Britannia Alloys & Chemicals/Komisija (C‑76/06 P, Zb., str. I‑4405., t. 44.)).


75  – Vidjeti presudu Akzo Nobel, prethodno navedenu u bilješci 54. (t. 57.). U tom pogledu, vidjeti razmatranja nezavisne odvjetnice J. Kokott iz njezina mišljenja u okviru predmeta ETI, prethodno navedenog u bilješci 54. (osobito t. 68. i 69.), i Akzo Nobel, prethodno navedenog u bilješci 54. (posebno t. 36. i 37.). U tom pogledu vidjeti i mišljenje suca Vesterdorfa, u svojstvu nezavisnog odvjetnika, od 10. srpnja 1991. u predmetu T‑1/89 za koji je Opći sud donio presudu 24. listopada 1991. (Zb., str. II‑867., osobito str. II‑916.). Praksa izricanja novčanih kazni fizičkim ili pravnim osobama za povrede koje su počinili poduzetnici može se objasniti uzimajući u obzir članak 299. UFEU‑a kojim se propisuje da su akti Komisije, kojima se nameće novčana obveza osobama koje nisu države, izvršivi te da se prisilno izvršenje uređuje u skladu s pravilima građanskog postupka koji je na snazi u državi na čijem se području izvršenje odvija. Taj se članak odnosi na osobe (fizičke ili pravne) koje imaju pravnu osobnost, a ne na osobe koje nemaju pravnu osobnost, kao što može biti poduzetnik u određenim slučajevima (u tom pogledu, vidjeti i bilješku 24. mišljenja nezavisne odvjetnice J. Kokott u okviru predmeta Akzo Nobel, prethodno navedenog u bilješci 54.).


76  – Primjerice, osim pobijane presude, može se navesti nedavna presuda Općeg suda od 17. svibnja 2013., Parker i dr./Komisija (T‑146/09, t. 83. i dalje) iz koje je razvidno da je Opći sud primijenio načelo osobne odgovornosti na pojedinačna društva koja čine poduzetnika, a ne (isključivo) na poduzetnika samog po sebi (vidjeti osobito t. 101.). Međutim, u tom pogledu moram naglasiti da se čini da postoji očita kontradiktornost u sudskoj praksi Općeg suda ako, u svrhu odbacivanja argumenata žalitelja, potvrđuje da se načelo osobne odgovornosti „primjenjuje na poduzetnike, a ne na društva” (vidjeti presude Općeg suda od 27. rujna 2012., Koninklijke Volker Wessels Stevin/Komisija (T‑356/06, t. 38. in fine) i Nynäs Petroleum i dr./Komisija (T‑347/06, t. 40. in fine)).


77 – Vidjeti t. 97. mišljenja nezavisne odvjetnice J. Kokott u okviru predmeta Akzo Nobel, prethodno navedenog u bilješci 54. U tom pogledu, vidjeti i presudu od 20. siječnja 2011., General Química i dr./Komisija (C‑90/09 P, Zb., str. I‑1., t. 38.).


78 – Vidjeti u tom smislu presudu Akzo Nobel, prethodno navedenu u bilješci 54. (t. 77.), kao i t.  97. mišljenja nezavisne odvjetnice J. Kokott u okviru istog predmeta. Vidjeti i presudu od 16. studenoga 2000., Metsä-Serla i dr./Komisija (C‑294/98 P, Zb., str. I‑10065., t. 34.).


79 – S obzirom na organizacijske, gospodarske i pravne veze koje tim osobama omogućuju da ostvare odlučujući utjecaj na osobe koje su izravno počinile povredu (vidjeti t. 34. presude Metsä-Serla, navedene u prethodnoj bilješci).


80 – Vidjeti u tom smislu presude od 6. ožujka 1974., Istituto Chemioterapico Italiano i Commercial Solvents/Komisija (6/73 i 7/73, Zb., str. 223., t. 41.) i Akzo Nobel, prethodno navedenu u bilješci 54. (t. 59. u vezi s t. 61.), kao i točku 97. mišljenja nezavisne odvjetnice J. Kokott u okviru predmeta Akzo Nobel, prethodno navedenog u bilješci 54.


81 – Vidjeti t. 81. do 84. presude Erste Group Bank, prethodno navedene u bilješci 55. kojom je potvrđena presuda Općeg suda od 14. prosinca 2006., Raiffeisen Zentralbank Österreich i dr./Komisija (od T‑259/02 do T‑264/02 i T‑271/02, Zb., str. II‑5169., t. 331.).


82 – Vidjeti među ostalim presudu Akzo Nobel, prethodno navedenu u bilješci 54. (t. 59. i 61.) i presudu General Química, prethodno navedenu u bilješci 73. (t. 38. i 40.). Vidjeti i mišljenje nezavisne odvjetnice J. Kokott od 12. siječnja 2012. u predmetu Alliance One International/Komisija (prethodno navedeno u bilješci 54.).


83 – Vidjeti u tom smislu t. 167. presude Općeg suda od 13. rujna 2010., Trioplast Industrier/Komisija (T‑40/06, Zb., str. II‑4893.).


84 – U svojoj presudi od 31. ožujka 2009., ArcelorMittal Luxembourg SA i dr./Komisija (T‑405/06, Zb., str. II‑789., t. 117.), Opći sud naglasio je da je solidarno izricanje kazne uobičajena posljedica pripisivanja odgovornosti za ponašanje jednog društva prema drugome, posebno ako ta dva društva čine istog poduzetnika.


85 – Vidjeti u tom smislu t. 139. do 141. pobijane presude i navedenu sudsku praksu.


86 – U tom pogledu, smatram da razlozi koji se odnose na učinkovitost izvršenja sankcije navedeni u t. 52. mogu i dalje opravdavati, čak i u takvom slučaju, solidarno izricanje novčane kazne.


87 – Potreba da se prema pravnim osobama, koje u trenutku donošenja odluke kojom se izriče novčana kazna nisu više dio poduzetnika koji je počinio povredu, ponaša drukčije u odnosu na kaznu koja se izriče društvu majci odražava se primjerice u potrebi da se primjenjuje ograničenje od 10 % prometa predviđeno člankom 23. stavkom 2. Uredbe br. 1/2003 na promet te pravne osobe, a ne na promet društva majke. U tom pogledu, vidjeti mišljenje nezavisne odvjetnice E. Sharpston od 30. svibnja 2013. u predmetu Kendrion/Komisija (C‑50/12 P, presuda još nije donesena, t. 84. do 87. i navedena sudska praksa).


88 – Vidjeti prethodno navedenu t. 81. in fine.


89 – Takvu bi analizu možda mogla olakšati činjenica da bi različita društva koja više ne pripadaju istoj grupi mogla imati koristi od toga da dostave Komisiji korisne elemente u svojem posjedu koji ih očito oslobađaju krivnje kako bi ona mogla odrediti stupanj njihove odgovornosti.


90 – Vidjeti točku 155. pobijane presude.


91 – Ta načela nisu nužno primjenjiva u građanskom pravu, ali jesu, kako je prethodno navedeno u točki 74., u pravu tržišnog natjecanja Unije.


92 – Presuda od 2. listopada 2003. (C‑196/99 P, Zb., str. I‑11005.).


93 – Konkretno, t. 100. te presude odnosi se na postojanje unutarnje kontradikcije u spornoj odluci u ovom predmetu pa se na njoj ne može temeljiti priznavanje općeg načela prema kojem se, osim ako nije drukčije navedeno u odluci kojom Komisija izriče solidarno plaćanje novčane kazne, tom odlukom solidarnim sudužnicima u jednakoj mjeri pripisuje nezakonito ponašanje.


94 – U pogledu konkretnog određivanja udjela u iznosu novčane kazne, vidjeti i t. 96. i sljedeće.


95 – Vidjeti u tom smislu presude od 15. listopada 2002., Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija (C‑238/99 P, C‑244/99 P, C‑245/99 P, C‑247/99 P, od C‑250/99 P do C‑252/99 P i C‑254/99 P, Zb., str. I‑8375., t. 692.); Groupe Danone/Komisija, prethodno navedenu u bilješci 51. (t. 61.); od 8. prosinca 2011., KME i dr./Komisija (C‑272/09 P, Zb., str. I‑12789., t. 103.), kao i t. 38. mojeg mišljenja u okviru predmeta Komisija/Tomkins (presuda od 22. siječnja 2013., C‑286/11 P).


96 – Vidjeti t. 40. i 41. mojeg mišljenja u okviru predmeta Komisija/Tomkins, navedenog u prethodnoj bilješci.


97 – Osim sudske prakse navedene u bilješci 95. vidjeti i t. 175. mojeg mišljenja od 6. studenoga 2008. u okviru predmeta Archer Daniels Midland/Komisija (presuda od 9. srpnja 2009., C‑511/06 P, Zb., str. I‑5843.).


98 – Vidjeti osobito prethodno navedenu t. 59.


99 – Vidjeti prethodno navedene t. 5. do 7.


100 – Štoviše, ova razmatranja ne dovode u pitanje mišljenje koje predlažem u predmetu C‑233/11 P u pogledu argumenta na temelju kojeg je, ukidanjem članka 2. točke (j) sporne odluke, Opći sud odlučio ultra petita. Vidjeti t. 151. i sljedeće, navedene u nastavku.


101 – Ukupna novčana kazna koju je izrekla Komisija društvima grupe VA Tech (ne ubrajajući SEHV i Magrini dok su bili dio poduzetnika Schneider) iznosi 22,05 milijuna eura i ostala je, u biti, nepromijenjena. Vidjeti prethodno navedene t. 11. i 13.


102 – Međutim, u pogledu novčane kazne koja je izrečena društvu Schneider, zajedno s društvima SEHV i Magrini, za povredu počinjenu tijekom razdoblja u kojem su ta dva društva bila ovisna društva u stopostotnom vlasništvu društva Schneider, a prije nego što ih je stekla grupa VA Tech, Opći sud izrekao je jedinstvenu novčanu kaznu u iznosu od 8,1 milijuna eura, umjesto dvije različite novčane kazne koje je Komisija izrekla samo društvu Schneider (3,6 milijuna eura) i društvu Schneider solidarno s društvima SEHV i Magrini (4,5 milijuna eura). Taj konačan iznos od 8,1 milijuna eura, međutim, samo je zbroj dviju kazni koje je izrekla Komisija.


103 – Vidjeti prethodno navedene t. 11. i 13. i t. 258. i sljedeće pobijane presude.


104 – Vidjeti presudu Limburgse Vinyl Maatschappij, prethodno navedenu u bilješci 95. (t. 692.).


105 – Vidjeti presude Komisija/AssiDomän Kraft Products, prethodno navedenu u bilješci 40. (t. 52.); od 15. veljače 2001., Nachi Europe (C‑239/99, Zb., str. I‑1197., t. 24.), kao i od 19. siječnja 2006., Comunità montana della Valnerina/Komisija (C‑240/03 P, Zb., str. I‑731., t. 43.). Vidjeti i presudu od 14. prosinca 1962., Meroni/Visoka vlast (46/59 i 47/59, Zb., str. 763., osobito str. 780.), kao i t. 146. do 148. mišljenja nezavisne odvjetnice J. Kokott od 17. rujna 2009. u okviru predmeta Komisija/Alrosa (presuda od 29. lipnja 2010., C‑441/07 P, Zb., str. I‑5949.).


106 – Vidjeti t. 37. mojeg mišljenja u okviru predmeta Komisija/Tomkins, prethodno navedenog u bilješci 95. Vidjeti u tom smislu i t. 49. mišljenja nezavisnog odvjetnika M. Poiaresa Madura u okviru predmeta Groupe Danone/Komisija, prethodno navedenog u bilješci 51.


107 – Sud je, međutim, istaknuo činjenicu da izvršavanje ovlasti pune nadležnosti ne predstavlja vršenje kontrole po službenoj dužnosti (vidjeti osobito t. 104. presude KME i dr./Komisija, prethodno navedenu u bilješci 95.) te da su stoga stranke dužne uputiti suca u izvršavanje takve ovlasti.


108 – U tom pogledu, potrebno je posebno navesti da su SEHV i Magrini u svojim podnescima, u okviru svojih žalbenih razloga u kojima tvrde da je određivanje solidarne odgovornosti od strane Komisije „nerazumljivo”, izričito naglasili da je, prema njihovom mišljenju, nužno utvrditi „tko će platiti koji iznos” u slučaju solidarnog izricanja kazne društvima koja ne pripadaju istoj grupi.


109 – Činjenica da je potrebno naglasiti da je Opći sud prekoračio svoju ovlast pune nadležnosti ne znači nužno, po mojem mišljenju, da je odlučivao ultra petita. U onom trenutku kad su, na zahtjev stranaka, Općem sudu povjerene ovlasti da izmijeni iznos novčane kazne, čini mi se da je činjenica da je prekoračio te ovlasti različita od činjenice da je prekoračio zahtjev žalitelja.


110 – Vidjeti u tom smislu presudu od 2. prosinca 2009., Komisija/Irska i dr. (C‑89/08 P, Zb., str. I‑11245., t. 50. do 52. i navedena sudska praksa).


111 – Vidjeti presudu Komisija/Irska, navedenu u prethodnoj bilješci (t. 56.), kao i presudu od 17. prosinca 2009., Riesame M/EMEA (C‑197/09 RX‑II, Zb., str. I‑12033., t. 41.).


112 – Vidjeti u tom smislu presudu Komisija/Irska, prethodno navedenu u bilješci 110. (t. 55.).


113 – Vidjeti t. 104. presude KME i dr./Komisija, prethodno navedene u bilješci 95., kao i t. 66. do 68. mojeg mišljenja u okviru predmeta Komisija/Tomkins, prethodno navedenog u bilješci 95. i navedenu sudsku praksu.


114 – Presuda Komisija/Irska, prethodno navedena u bilješci 110. (t. 53.).


115 – U svojoj presudi od 18. prosinca 2009. Tribunal de Commerce de Grenoble [Trgovački sud u Grenoblu] proglasio se nenadležnim u tom predmetu u korist Općeg suda.


116 – Osim toga, čini mi se da činjenica da je Komisija mogla na odgovarajući način braniti svoje stajalište kojim se protivila određivanju unutarnjih odnosa među solidarnim sudužnicima novčane kazne potvrđuje okolnost da je, u okviru prvog dijela šestog žalbenog razloga, uputila prigovore Općem sudu jer nije odgovorio na njezine argumente u tom smislu.


117 – Vidjeti u tom smislu presudu Komisija/Tomkins, prethodno navedenu u bilješci 95. (t. 61.).


118 – Među ostalim, pitam se u kojoj se mjeri takvo tumačenje članka 23. Uredbe br. 1/2003 može opisati kao element prava koji je „odlučujući za ishod postupka” u smislu sudske prakse prethodno navedene u točki 112. Naime, kako sam već naveo gore u točki 27., razmatranja iz točaka 153. do 159. pobijane presude, prema mojem mišljenju, nisu osnova za poništenje sporne odluke, a, s druge strane, ona ne tvore osnovu za preinaku novčanih kazni od strane Općeg suda, osim u dijelu u kojem je odredio unutarnju podjelu među solidarnim sudužnicima novčane kazne koju je ponovno odredio.


119 – Vidjeti presude od 6. ožujka 2001, Connolly/Komisija (C‑274/99 P, Zb., str. I‑1611., t. 121.); Aalborg Portland i dr./Komisija, prethodno navedenu u bilješci 63. (t. 372.); od 2. travnja 2009., France Télécom/Komisija (C‑202/07 P, Zb., str. I‑2369., t. 30.), kao i od 16. srpnja 2009., Komisija/Schneider Electric (C‑440/07 P, Zb., str. I‑6413., t. 135.).


120 – Presude od 14. svibnja 1998., Vijeće/de Nil i Impens (C‑259/96 P, Zb., str. I‑2915., t. 32. i 33.); Aalborg Portland i dr./Komisija, prethodno navedena u bilješci 63. (t. 372.); France Télécom/Komisija, navedena u prethodnoj bilješci (t. 29.), kao i Komisija/Schneider Electric, navedena u prethodnoj bilješci (t. 135.).


121 – Vidjeti u tom smislu prethodno navedene t. 44. do 46.


122 –      Vidjeti prethodno navedenu t. 5.


123 –      Vidjeti prethodno navedenu t. 10.


124 –      Vidjeti t. 140., 144., 163. in fine pobijane presude.


125 – Vidjeti t. 144. pobijane presude.


126 –      Vidjeti prethodno navedene t. 5. do 7. i t. 1. pobijane presude.


127 – U tom pogledu, iz njegove žalbe izričito proizlazi da Reyrolle ne osporava činjenicu da je Opći sud uzeo u obzir promet cijele posljednje godine povrede kako bi odredio novčanu kaznu.


128 – Naime, razdoblje od 15. travnja 1988. do 13. prosinca 2000. tijekom kojeg su ta dva društva bila dio grupe Schneider (vidjeti t. 246. pobijane presude) odnosno razdoblje od 1.srpnja 2002. do 11. svibnja 2004., tijekom kojeg su ta dva društva pripadala grupi VA Tech (vidjeti t. 243. pobijane presude).


129 – Prema sudskoj praksi bi to što je žalitelju dopušteno da prvi put iznese pred Sudom žalbeni razlog koji nije u odgovarajuće vrijeme iznio pred Općim sudom njemu omogućilo da pred Sudom, u žalbenom postupku, pokrene spor šireg konteksta od onoga koji je razmatran u prvostupanjskom postupku. Vidjeti presudu Alliance One International i dr./Komisija, prethodno navedenu u bilješci 54. (t. 111. i navedena sudska praksa).


130 – Presuda od 29. studenoga 2007., Stadtwerke Schwäbisch Hall i dr./Komisija (C‑176/06, Zb., str. I‑170., t. 17.). Vidjeti i presudu Općeg suda od 9. rujna 2010., Andreasen/Komisija (T‑17/08 P, još neobjavljena u Zborniku, t. 96.).


131 – Vidjeti presudu od 30. svibnja 2013., Quinn Barlo/Komisija (C‑70/12 P, t. 46. i navedena sudska praksa).


132 – Presuda od 7. lipnja 2007., Britannia Alloys & Chemicals/Komisija (C‑76/06, Zb., str. I‑4405., t. 40. i navedena sudska praksa).


133 – Vidjeti t. 28. do 48. i 61. do 68. sporne odluke.


134 – Presuda od 22. studenoga 2012., E.ON Energie/Komisija (C‑89/11 P, t. 125. i 126.).


135 – U tom pogledu vidjeti članak 170. novog Poslovnika Suda. Isti bi se mogao smatrati primjenjivim u skladu s ustaljenom sudskom praksom prema kojoj se procesne odredbe općenito primjenjuju od trenutka stupanja na snagu na sve predmete u tijeku. U tom pogledu vidjeti presude od 12. studenoga 1981., Meridionale Industria Salumi i dr. (212/80 do 217/80, Zb., str. 2735., t. 9.), od 7. rujna 1999., De Haan (C‑61/98, Zb., str. I‑5003., t. 13.), kao i od 14. veljače 2008., Varec (C‑450/06, Zb., str. I‑581., t. 27.).


136 – Vidjeti sudsku praksu navedenu u prethodnoj bilješci 106.


137 – Vidjeti presudu Komisija/AssiDomän Kraft Products, prethodno navedenu u bilješci 40. (t. 53.).


138 – Ibidem, t. 57.


139 – Ukupan iznos novčane kazne nije, međutim, smanjen za VA Technologie. Vidjeti prethodno navedenu bilješku 101.


140 – Vidjeti pitanje br. 5 iz navedenog upita koje je Opći sud uputio strankama 21. siječnja 2010.


141 – Vidjeti presudu Groupe Danone/Komisija, prethodno navedenu u bilješci 51. (t. 74. do 76.).