PRESUDA SUDA (četvrto vijeće)
10. travnja 2014.(*)
Sadržaj
I – Pravni okvir
II – Pozadina spora i sporna odluka
III – Postupak pred Općim sudom i pobijana presuda
IV – Žalbeni zahtjevi stranaka i postupak pred Sudom
V – O žalbama
A – O žalbi Komisije
1. O prvim trima žalbenim razlozima i o sedmom žalbenom razlogu
a) Argumentacija stranaka
b) Ocjena Suda
2. O posljedicama koje slijede iz osnovanosti žalbe Komisije
B – O žalbi Reyrollea
1. O prvom žalbenom razlogu, koji se temelji na povredi načela individualizacije kazni i sankcija
a) Argumentacija stranaka
b) Ocjena Suda
2. O drugom žalbenom razlogu, koji se temelji na povredi načela jednakog postupanja i proporcionalnosti
a) Argumentacija stranaka
b) Ocjena Suda
C – O žalbi SEHV‑a i Magrinija
1. O prvim dvama žalbenim razlozima, koji se temelje na povredi načela ne ultra petita odnosno nepoštovanju načela pravomoćnosti
a) Argumentacija stranaka
b) Ocjena Suda
2. O posljedicama koje slijede iz osnovanosti žalbe SEHV‑a i Magrinija
VI – Troškovi
„Žalba – Tržišno natjecanje ‒ Zabranjeni sporazum – Tržište projekata koji se odnose na plinom izolirane sklopne uređaje – Solidarna odgovornost za plaćanje novčane kazne – Pojam poduzetnika – Načela osobne odgovornosti i individualizacije kazni i sankcija ‒ Ovlast pune nadležnosti Općeg suda ‒ Načelo ne ultra petita ‒ Načela proporcionalnosti i jednakog postupanja“
U spojenim predmetima C‑231/11 P do C‑233/11 P,
povodom triju žalbi na temelju članka 56. Statuta Suda Europske unije podnesenih 13. i 16. svibnja 2011.,
Europska komisija, koju zastupaju A. Antoniadis, R. Sauer i N. von Lingen, u svojstvu agenata, s izabranom adresom za dostavu u Luxembourgu (C‑231/11 P),
žalitelj,
druge stranke u postupku su:
Siemens AG Österreich, sa sjedištem u Beču (Austrija),
VA Tech Transmission & Distribution GmbH & Co. KEG, sa sjedištem u Beču,
Siemens Transmission & Distribution Ltd, sa sjedištem u Manchesteru (Ujedinjena Kraljevina),
Siemens Transmission & Distribution SA, sa sjedištem u Grenobleu (Francuska),
Nuova Magrini Galileo SpA, sa sjedištem u Bergamu (Italija),
koje zastupaju H. Wollmann i F. Urlesberger, Rechtsanwälte,
tužitelji u prvostupanjskom postupku,
i
Siemens Transmission & Distribution Ltd (C‑232/11 P),
Siemens Transmission & Distribution SA,
Nuova Magrini Galileo SpA (C‑233/11 P),
koje zastupaju H. Wollmann i F. Urlesberger, Rechtsanwälte,
žalitelji,
druga stranka u postupku je:
Europska komisija, koju zastupaju A. Antoniadis, R. Sauer i N. von Lingen, u svojstvu agenata, s izabranom adresom za dostavu u Luxembourgu,
tuženik u prvostupanjskom postupku,
SUD (četvrto vijeće),
u sastavu: L. Bay Larsen, predsjednik vijeća, K. Lenaerts, potpredsjednik Suda, u svojstvu suca četvrtog vijeća, M. Safjan, J. Malenovský i A. Prechal (izvjestiteljica), suci,
nezavisni odvjetnik: P. Mengozzi,
tajnik: A. Impellizzeri, administratorica,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 2. svibnja 2013.,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 19. rujna 2013.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Svojim žalbama Europska komisija, Siemens Transmission & Distribution Ltd, Siemens Transmission & Distribution SA i Nuova Magrini Galileo SpA (u daljnjem tekstu ta tri društva zajedno: društva žalitelji) zahtijevaju djelomično ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 3. ožujka 2011., Siemens Österreich i dr./Komisija (T‑122/07 do T‑124/07, Zb., str. II‑793., u daljnjem tekstu: pobijana presuda), kojom je taj sud djelomično poništio i preinačio Odluku Komisije C(2006) 6762 final od 24. siječnja 2007. koja se odnosi na postupak primjene članka [81. UEZ‑a] i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet COMP/F/38.899 – Plinom izolirani sklopni uređaji), čiji je sažetak objavljen u Službenom listu Europske unije (SL 2008, C 5, str. 7., u daljnjem tekstu: sporna odluka).
I – Pravni okvir
2 Članak 23. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [81. UEZ‑a] i [82. UEZ‑a] (SL 2003, L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165.), naslovljen „Novčane kazne“, propisuje:
„[...]
2. Komisija može poduzetnicima i udruženjima poduzetnika odlukom propisati [izreći] novčane kazne ako bilo namjerno ili nepažnjom:
(a) krše odredbe članka 81. [UEZ‑a] ili članka 82. [UEZ‑a] [...]
[...]
3. Pri određivanju iznosa novčane kazne uzet će se u obzir težina i trajanje povrede.
[...]“
3 Sukladno članku 31. te uredbe, naslovljenom „Sudski nadzor Suda“:
„Sud ima neograničenu nadležnost u nadzoru odluka Komisije kojima ista izriče novčane kazne ili periodične penale. Sud može takve odluke ukinuti, ili smanjiti ili povećati iznos novčane kazne ili periodičnog penala.“
II – Pozadina spora i sporna odluka
4 Činjenice iz kojih je proizišao predmetni spor, kako su izložene u točkama 1. do 22. pobijane presude, mogu se sažeti na sljedeći način.
5 U sporu je riječ o zabranjenom sporazumu koji se odnosi na prodaju plinom izoliranih sklopnih uređaja (u daljnjem tekstu: GIS) koji služe kontroli protoka energije u električnoj mreži. To je teška električna oprema koja se koristi kao glavna sastavnica transformatorskih stanica po načelu „ključ u ruke“.
6 U točkama 1. do 3. pobijane presude više društava umiješanih u taj spor predstavljeno je na sljedeći način:
„1 Dana 20. rujna 1998. VA Technologie AG [(u daljnjem tekstu: VA Technologie)] stekao je društvo kćer Rolls‑Roycea, i to Reyrolle Ltd, koje je postalo VA Tech Reyrolle Ltd, potom Siemens Transmission & Distribution Ltd [...] (u daljnjem tekstu: Reyrolle). Dana 13. ožujka 2001. VA Technologie posredstvom svog društva kćeri u 100 % vlasništvu VA Tech Transmission & Distribution GmbH & Co. KEG [...] (u daljnjem tekstu: KEG) unio je Reyrolle u novoosnovano društvo VA Tech Schneider High Voltage GmbH (u daljnjem tekstu: VAS), u kojem je putem svog društva kćeri držao 60 % udjela, a ostatak je držao Schneider Electric SA [(u daljnjem tekstu: Schneider)]. Ulog potonjeg u VAS‑u sastojao se od društava Schneider Electric High Voltage SA, koje je postalo VA Tech Transmission & Distribution SA i potom Siemens Transmission & Distribution SA [...] (u daljnjem tekstu: SEHV), te Nuova Magrini Galileo SpA [...] (u daljnjem tekstu: Magrini), koja su otprije bila njegova društva kćeri u 100 % vlasništvu, a SEHV je od 1999. objedinjavao nekadašnje visokonaponske djelatnosti više Schneiderovih društava kćeri [...].
2 U listopadu 2004. VA Technologie putem KEG‑a stekao je sve Schneiderove udjele [...] u VAS‑u.
3 Siemens AG [u daljnjem tekstu: Siemens] u 2005. stekao je isključivu kontrolu grupe čije je društvo majka bilo društvo VA Technologie (u daljnjem tekstu: grupa VA Tech) putem javne ponude za kupnju koju je objavilo jedno društvo kći, i to [...] Siemens AG Österreich (u daljnjem tekstu: Siemens Österreich). Nakon tog preuzimanja kontrole, VA Technologie i potom VAS pripojeni su Siemensu Österreich.“
7 ABB Ltd (u daljnjem tekstu: ABB) upozorio je 3. ožujka 2004. Komisiju na postojanje zabranjenog sporazuma u sektoru GIS‑a i podnio usmeni zahtjev za oslobođenje od kazne sukladno Obavijesti Komisije o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni u slučajevima kartela (SL 2002, C 45, str. 3., u daljnjem tekstu: Obavijest o suradnji) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 62.). Komisija je 25. travnja 2004. dodijelila ABB‑u uvjetno oslobođenje.
8 Na temelju izjava ABB‑a, Komisija je započela istragu te je 11. i 12. svibnja 2004. obavila nenajavljene preglede u prostorima Siemensa, Areve T&D SA, grupe VA Tech, Hitachija Ltd i Japan AE Power Systems Corp. (u daljnjem tekstu: JAEPS). Komisija je 20. travnja 2006. donijela obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, koja je dostavljena 20 društava, među kojima i društvima žaliteljima. Saslušanje tih društava održano je 18. i 19. srpnja 2006.
9 Komisija je 24. siječnja 2007. donijela spornu odluku koja je dostavljena 20 društava kojima je bilo dostavljena i obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, i to, osim društvima žaliteljima, društvima Siemens Österreich, KEG, ABB, Alstom SA, Areva SA, Areva T&D AG, Areva T&D Holding SA kao i Areva T&D SA (posljednja četiri društva u daljnjem tekstu zajedno: Areva), Fuji Electric Holdings Co. Ltd i Fuji Electric Systems Co. Ltd (posljednja dva društva u daljnjem tekstu zajedno: Fuji), Hitachi Ltd i Hitachi Europe Ltd (posljednja dva društva u daljnjem tekstu zajedno: Hitachi), JAEPS, Schneider, Mitsubishi Electric System Corp. (u daljnjem tekstu: Mitsubishi) i Toshiba Corp. (u daljnjem tekstu: Toshiba).
10 U točkama 14. do 16. pobijane presude obilježja zabranjenog sporazuma, kako su utvrđena u spornoj oduci, sažeta su na sljedeći način:
„14 U točkama 113. do 123. [sporne] odluke Komisija je navela da je više društava koja su sudjelovala u zabranjenom sporazumu koordiniralo dodjelu GIS projekata na svjetskoj razini, s iznimkom nekih tržišta, u skladu s dogovorenim pravilima, osobito radi održavanja kvota koje uglavnom odražavaju njihove procijenjene povijesne tržišne udjele. Komisija je navela da je dodjela GIS projekata obavljana na temelju zajedničke ‚japanske’ kvote i zajedničke ‚europske’ kvote, koje su potom trebale među njima biti podijeljene za japanske proizvođače odnosno za europske proizvođače. Sporazumom potpisanim u Beču [(Austrija)] 15. travnja 1988. (u daljnjem tekstu: Sporazum GQ) utvrđena su pravila koja omogućuju dodjelu GIS projekata japanskim ili europskim proizvođačima te uzimanje u obzir njihove vrijednosti u odnosu na odgovarajuću kvotu. Osim toga, u točkama 124. do 132. [sporne] odluke Komisija je navela da su različiti poduzetnici koji su sudjelovali u zabranjenom sporazumu postigli nepisani dogovor (u daljnjem tekstu: zajednički dogovor) na temelju kojeg su GIS projekti u Japanu, s jedne strane, i zemljama europskih članova zabranjenog sporazuma, s druge strane, zajednički naznačenima kao ‚matične zemlje’ za GIS projekte, bili rezervirani za japanske članove odnosno za europske članove kartela. GIS projekti u ‚matičnim zemljama’ nisu bili predmet razmjene informacija između dviju grupa te nisu bili na teret odgovarajućih kvota.
15 Sporazum GQ također je sadržavao pravila o razmjeni informacija potrebnih za funkcioniranje kartela između dviju grupa proizvođača, koju su osobito osiguravali tajnici navedenih grupa, o manipulaciji pozivima na podnošenje ponuda i o određivanju cijena za GIS projekte koji nisu mogli biti dodijeljeni. Prema odredbama Priloga 2. uz Sporazum GQ, taj se sporazum primjenjivao na cijeli svijet, osim Sjedinjenih Američkih Država, Kanade, Japana i 17 zemalja zapadne Europe. Osim toga, na temelju zajedničkog dogovora, GIS projekti u europskim zemljama koje nisu ‚matične zemlje’ također su bili rezervirani za europsku grupu, s obzirom na to da su se japanski proizvođači obvezali da neće dostavljati ponude za GIS projekte u Europi.
16 Prema mišljenju Komisije, podjela GIS projekata među europskim proizvođačima bila je uređena sporazumom koji je također bio potpisan u Beču 15. travnja 1988., naslovljenim ‚E‑Group Operation Agreement for GQ‑Agreement’ (Sporazum grupe E za provedbu Sporazuma GQ) [...]. Istaknula je da je dodjela GIS projekata u Europi slijedila ista pravila i postupke poput onih koji uređuju dodjelu GIS projekata u drugim zemljama. Konkretno, GIS projekte u Europi trebalo je također priopćiti, zabilježiti, dodijeliti, urediti ili im dati minimalnu razinu cijene.“
11 Na kraju činjeničnih utvrđenja i pravnih ocjena, Komisija je u spornoj odluci zaključila da su umiješani poduzetnici povrijedili članke 81. UEZ‑a i 53. Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru od 2. svibnja 1992. (SL 1994, L 1, str. 3., u daljnjem tekstu: Sporazum o EGP‑u) te im je nametnula novčane kazne čiji je iznos izračunat sukladno metodologiji iz Smjernica o metodi za utvrđivanje novčanih kazni koje se propisuju u skladu s člankom 15. stavkom 2. Uredbe br. 17. i člankom 65. stavkom 5. Ugovora o EZUČ-u (SL 1998, C 9, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 6.) i Obavijesti o suradnji.
12 Komisija je odlučila da se na temelju Obavijesti o suradnji mora prihvatiti ABB‑ov zahtjev za oslobađanje od kazni, ali da sve zahtjeve za smanjenje kazni, uključujući onaj koji je podnijela grupa VA Tech, treba odbiti.
13 Članci 1. i 2. sporne odluke određuju:
„Članak 1.
Sljedeća društva povrijedila su [članke 81. UEZ‑a i 53. Sporazuma o EGP‑u] sudjelujući tijekom navedenih razdoblja u skupu sporazuma i usklađenih djelovanja u sektoru [GIS] u [Europskom gospodarskom prostoru (EGP‑u)]:
[...]
m) [Magrini], od 15. travnja 1988. do 13. prosinca 2000. i od 1. travnja 2002. do 11. svibnja 2004.;
n) [Schneider], od 15. travnja 1988. do 13. prosinca 2000.;
[...]
p) Siemens [Österreich], od 20. rujna 1998. do 13. prosinca 2000. i od 1. travnja 2002. do 11. svibnja 2004.;
q) [Reyrolle], od 15. travnja 1988. do 13. prosinca 2000. i od 1. travnja 2002. do 11. svibnja 2004.;
r) [SEHV], od 15. travnja 1988. do 13. prosinca 2000. i od 1. travnja 2002. do 11. svibnja 2004.;
[...]
t) [KEG], od 20. rujna 1998. do 13. prosinca 2000. i od 1. travnja 2002. do 11. svibnja 2004.
Članak 2.
Za povrede iz članka 1. izriču se sljedeće kazne:
[...]
j) Schneideru [...]: 3.600.000 eura;
k) Schneideru [...], zajedno i solidarno s [SEHV‑om] i [Magrinijem]: 4.500.000 eura;
l) [Reyrolleu]: 22.050.000 eura, od kojih:
i) 17.550.000 eura zajedno i solidarno s [SEHV‑om] i [Magrinijem], i
ii) 12.600.000 eura zajedno i solidarno sa Siemensom [Österreich] i [KEG‑om];
[...]“
III – Postupak pred Općim sudom i pobijana presuda
14 Iz točaka 33., 34. i 229. pobijane presude proizlazi da su u potporu svojim zahtjevima za poništenje žalitelji bili istaknuli dva tužbena razloga.
15 Prvi tužbeni razlog temeljio se na povredi članka 81. stavka 1. UEZ‑a i članka 53. stavka 1. Sporazuma o EGP‑u te članka 23. stavaka 2. i 3. kao i članka 25. Uredbe br. 1/2003. Taj tužbeni razlog bio je podijeljen na četiri dijela, od kojih se prvi temeljio na nepostojanju dokaza o navodnoj povredi, drugi na pogrešci u ocjeni trajanja navodne povrede, treći na previsokom iznosu izrečene kazne i četvrti na nastupu zastare za navodnu povredu u pogledu razdoblja prije 16. srpnja 1998.
16 Drugi tužbeni razlog temeljio se na povredi bitnih formalnih zahtjeva i prava na saslušanje i osobito prava tužitelja da ispituju svjedoka optužbe, koje proizlazi iz članka 6. stavka 3. točke (d) Europske konvencije o zaštiti prava čovjeka i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950.
17 Opći je sud u bitnome potvrdio postojanje povrede kako ju je utvrdila Komisija u spornoj odluci kao i iznos novčane kazne izrečene grupi VA Tech u cjelini, odnosno zbroj iznosa koje mora platiti svako od društava koja čine tu grupu.
18 Iako je Opći sud smanjio trajanje povrede koju su počinila društva grupe VA Tech isključujući iz tog trajanja razdoblje od 1. travnja do 30. lipnja 2002. i poništio u tom dijelu spornu odluku (točke 63. do 72. i 236. pobijane presude i točka 1. izreke te presude), potom je utvrdio, u okviru izvršavanja svoje ovlasti pune nadležnosti, da, u skladu sa Smjernicama o metodi za utvrđivanje novčanih kazni koje se propisuju u skladu s člankom 15. stavkom 2. Uredbe br. 17. i člankom 65. stavkom 5. Ugovora o EZUČ-u, navedeno smanjenje trajanja povrede nije imalo utjecaja na iznos novčane kazne izrečene tim društvima (točka 261. pobijane presude).
19 Međutim, nakon navođenja razloga u točkama 137. do 165. pobijane presude, Opći je sud u točki 166. te presude utvrdio da je, smatrajući Reyrolle, SEHV i Magrini solidarno odgovornima za plaćanje novčane kazne čiji iznos jasno premašuje njihovu zajedničku odgovornost i ne ocijenivši da su Siemens Österreich i KEG solidarno odgovorni za plaćanje dijela novčane kazne izrečene SEHV‑u i Magriniju te time što nije naložila Reyrolleu da sam snosi dio novčane kazne koja mu je izrečena, Komisija povrijedila načelo individualizacije kazni i sankcija.
20 U točki 167. navedene presude Opći je sud zaključio da se članak 2. sporne odluke mora poništiti u dijelu koji se odnosi na izračun iznosa novčane kazne koju valja izreći SEHV‑u i Magriniju te u dijelu koji se odnosi na određivanje iznosa koji tužitelji moraju solidarno platiti.
21 U točkama 236. do 264. pobijane presude Opći je sud, u izvršavanju svoje ovlasti pune nadležnosti, preinačio novčane kazne izrečene tužiteljima, određujući također, u odnosu na različite novčane kazne, udio u kazni koji mora snositi svako od društava s obzirom na unutarnje odnose koji postoje među solidarnim dužnicima, u skladu s načelima navedenima u točkama 158. i 159. te presude.
22 Sukladno tome, Opći je sud u točki 2. izreke pobijane presude poništio članak 2. točke (j), (k) i (l) sporne oduke te u točki 3. te izreke odredio iznos novčanih kazni na sljedeći način:
„– [SEHV] i [Magrini], solidarno sa [Schneiderom]: 8.100.000 eura;
– [Reyrolle], solidarno sa Siemensom [Österreich], [KEG‑om], [SEHV‑om] i [Magrinijem]: 10.350.000 eura;
– [Reyrolle], solidarno sa Siemensom [Österreich] i [KEG‑om]: 2.250.000 eura;
– [Reyrolle]: 9.450.000 eura.“
IV – Žalbeni zahtjevi stranaka i postupak pred Sudom
23 Svojom žalbom Komisija zahtijeva od Suda da:
– ukine točku 2. izreke pobijane presude, u dijelu u kojem se temelji na utvrđenju Općeg suda, u točki 157. te presude, prema kojem je Komisija za svako društvo koje je dio istog poduzetnika dužna odrediti njegov udio u iznosima čije je solidarno plaćanje naloženo društvima koja su dio tog poduzetnika, i da ukine točku 3. izreke te presude, u dijelu u kojem Opći sud na temelju razmatranja iz točke 158. navedene presude, u vezi s točkama 245., 247., 262. i 263. iste presude, u toj točki određuje nove iznose novčanih kazni i određuje dio tih iznosa koji mora platiti svako društvo;
– podredno, da ukine pobijanu presudu u dijelu u kojem se Komisiji, u točki 157. te presude, nameće obveza da za svako društvo koje je dio istog poduzetnika odredi njegov udio u iznosima čije je solidarno plaćanje naloženo društvima koja su dio tog poduzetnika, i da ukine navedenu presudu u dijelu u kojem Opći sud na temelju razmatranja iz točke 158., u vezi s točkama 245., 247., 262. i 263. iste presude, u toj točki određuje dio iznosa novčanih kazni koji mora platiti svako društvo, mijenjajući na taj način spornu odluku;
– odbije tužbe u predmetima T‑122/07, T‑123/07 i T‑124/07, kojima se traži poništenje članka 2. točaka (j), (k) i (l) sporne odluke;
– naloži protivnoj strani u žalbenom postupku i tužiteljima u prvostupanjskom postupku snošenje troškova koji se odnose kako na žalbu tako i na prvostupanjski postupak.
24 Reyrolle, SEHV i Magrini zahtijevaju od Suda da:
– odbije žalbu, i
– u cijelosti prihvati njihove zahtjeve.
25 Svojom žalbom Reyrolle zahtijeva od Suda da:
– izmijeni točku 3., četvrtu alineju izreke pobijane presude na način da novčana kazna koja je njome izrečena Reyrolleu bude smanjena barem za 7.400.000 eura;
– podredno, ukine točku 3. izreke te presude u dijelu koji se odnosi na njega i predmet vrati Općem sudu;
– u svakom slučaju naloži Komisiji snošenje troškova.
26 Svojom žalbom SEHV i Magrini zahtijevaju od Suda da:
– ukine točku 2. izreke pobijane presude u dijelu u kojem poništava članak 2. točke (j) i (k) sporne odluke;
– ukine točku 3., prvu alineju izreke te presude, potvrdi članak 2. točke (j) i (k) sporne odluke i presudi, u pogledu članka 2. točke k) navedene odluke, da svaki od solidarnih dužnika mora snositi jednu trećinu od iznosa od 4.500.000 eura;
– podredno, da ukine točku 3., prvu alineju izreke pobijane presude i vrati predmet Općem sudu;
– u svakom slučaju naloži Komisiji snošenje troškova.
27 Komisija zahtijeva od Suda da:
– u cijelosti odbije žalbu Reyrollea kao i žalbu SEHV‑a i Magrinija, i
– naloži društvima žaliteljima snošenje troškova postupka.
28 Rješenjem predsjednika Suda od 1. srpnja 2011. predmeti C‑231/11 P do C‑233/11 P spojeni su u svrhu pisanog i usmenog postupka kao i presude.
V – O žalbama
A – O žalbi Komisije
29 Komisija je u prilog svojoj žalbi istaknula sedam razloga za poništenje, koji se temelje na povredi, redom, članka 23. Uredbe br. 1/2003, ovlasti pune nadležnosti Općeg suda, načela osobne odgovornosti i individualizacije kazni i sankcija, načela ne ultra petita, načela saslušanja stranaka, obveze obrazlaganja te diskrecijske ovlasti Komisije pri određivanju pravnih subjekata kojima se pripisuje odgovornost za povredu.
30 Prva tri žalbena razloga i sedmi žalbeni razlog treba razmotriti zajedno.
1. O prvim trima žalbenim razlozima i o sedmom žalbenom razlogu
a) Argumentacija stranaka
31 Svojim prvim žalbenim razlogom Komisija prigovara da je Opći sud prekršio članak 23. Uredbe br. 1/2003 time što je tu odredbu protumačio na način da joj dodjeljuje ovlast odnosno čak nameće obvezu da odredi odgovarajuće udjele različitih sudužnika u svrhu plaćanja novčane kazne koju su solidarno dužni platiti Komisiji zbog povrede koju je počinio poduzetnik kojeg su bili dio.
32 Smatra da se ovlast za izricanje novčane kazne, koju Komisija ima na temelju navedene odredbe, odnosi samo na vanjski odnos solidarnosti, to jest na odnos koji postoji između Komisije i adresata odluke koji su solidarno odgovorni za plaćanje novčane kazne kao članovi jednog poduzetnika, a ne na unutarnji odnos koji postoji između tih različitih solidarnih sudužnika.
33 Navodi kako ovlast Komisije da većem broju društava naloži solidarno plaćanje novčane kazne proizlazi izravno iz odgovornosti „poduzetnika“. S druge strane, iz pojma poduzetnika ne može se izvesti šira ovlast koja bi Komisiji dopustila određivanje pravnih odnosa među solidarnim sudužnicima.
34 Svojim drugim žalbenim razlogom Komisija ističe da je Opći sud, protumačivši članak 23. Uredbe br. 1/2003 na način da obuhvaća ovlast odnosno čak i dužnost uređivanja pitanja unutarnjih odnosa među solidarnim sudužnicima i odredivši konkretno na temelju toga udjele različitih društava žalitelja, prekoračio ovlasti koje ima na temelju svoje ovlasti pune nadležnosti jer se ta nadležnost odnosi samo na vanjski odnos koji postoji između Komisije i poduzetnika kojemu je izrečena novčana kazna.
35 Svojim trećim žalbenim razlogom Komisija prigovora da je Opći sud presudio, u točki 153. pobijane presude, kako načelo individualizacije kazni i sankcija nalaže da svaki adresat odluke koji je osuđen na solidarno plaćanje novčane kazne mora moći iz te odluke izvesti udio koji će morati snositi u odnosu sa svojim solidarnim sudužnicima, nakon što bude izvršeno plaćanje Komisiji.
36 Smatra da se to načelo, jednako kao načelo osobne odgovornosti, primjenjuje na samog poduzetnika, a ne na različite pravne subjekte koji tvore tog poduzetnika.
37 Navodi kako načelo individualizacije kazni i sankcija zahtijeva da Komisija ispita, u okviru određivanja iznosa novčanih kazni, relativnu težinu sudjelovanja svakog poduzetnika koji je počinio povredu na temelju osobnog ponašanja poduzetnika o kojima je riječ i, ako je potrebno, otegotnih i olakotnih okolnosti.
38 Svojim sedmim žalbenim razlogom Komisija smatra da, iako se točka 150. pobijane presude može tumačiti na način da je ona dužna naložiti solidarno plaćanje novčane kazne svim subjektima koji se mogu smatrati odgovornima za sudjelovanje u povredi koju je počinio neki poduzetnik, takvo je tumačenje protivno slobodi izbora koju navedena institucija ima u tom pogledu.
b) Ocjena Suda
39 Na temelju članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003, Komisija može poduzetnicima i udruženjima poduzetnika odlukom izreći novčane kazne ako bilo namjerno ili nepažnjom krše odredbe članka 81. UEZ‑a ili članka 82. UEZ‑a.
40 U okviru svog prvog žalbenog razloga Komisija prigovara kako je Opći sud presudio, u točki 157. pobijane presude, da je isključivo na Komisiji, u okviru izvršavanja njezine ovlasti izricanja novčanih kazni na temelju članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003, „da odredi odgovarajući udio različitih društava u iznosima čije im je solidarno plaćanje naloženo jer su bila dio istog poduzetnika i [da] takva se zadaća ne može ostaviti nacionalnim sudovima“.
41 U tom pogledu valja podsjetiti da se pravo tržišnog natjecanja Unije odnosi na djelatnosti poduzetnika (vidjeti, osobito, presudu od 8. svibnja 2013., ENI/Komisija, C‑508/11 P, t. 82. i presudu od 11. srpnja 2013., Komisija/Stichting Administratiekantoor Portielje, C‑440/11 P, t. 3. i navedenu sudsku praksu).
42 Autori Ugovora izabrali su upotrebu pojma poduzetnika kako bi označili počinitelja povrede prava tržišnog natjecanja kojeg se može kazniti primjenom članaka 81. i 82. UEZ‑a, a ne nekog drugog pojma poput pojma društva ili pravne osobe koji se koristi u članku 48. UEZ‑a (vidjeti, u tom smislu, presudu od 18. srpnja 2013., Schindler Holding i dr./Komisija, C‑501/11 P, t. 102.).
43 Prema ustaljenoj sudskoj praksi, pojam poduzetnika označava svakog subjekta koji obavlja gospodarsku djelatnost, neovisno o pravnom statusu tog subjekta i njegovom načinu financiranja. Taj pojam valja razumjeti na način da on označava gospodarsku cjelinu, iako u pravnom smislu tu cjelinu čini više fizičkih ili pravnih osoba (vidjeti, osobito, presudu od 19. srpnja 2012., Alliance One International i Standard Commercial Tobacco/Komisija, C‑628/10 P i C‑14/11 P, t. 42. i navedenu sudsku praksu).
44 Ako jedan takav gospodarski subjekt povrijedi pravila tržišnog natjecanja, taj subjekt prema načelu osobne odgovornosti odgovara za tu povredu (vidjeti, osobito, gore navedene presude Alliance One International i Standard Commercial Tobacco/Komisija, t. 42. kao i Komisija/Stichting Administratiekantoor Portielje, t. 37. i navedenu sudsku praksu).
45 U tom smislu potrebno je podsjetiti da u određenim okolnostima pravna osoba koja nije počinitelj povrede prava tržišnog natjecanja ipak može biti kažnjena zbog protupravnog ponašanja druge pravne osobe, ako su obje te osobe dio istog gospodarskog subjekta i time tvore poduzetnika koji je povrijedio članak 81 UEZ‑a.
46 Iz ustaljene sudske prakse stoga proizlazi da se ponašanje društva kćeri može pripisati društvu majci osobito u slučaju kada društvo kći, iako ima vlastitu pravnu osobnost, ne odlučuje autonomno o svojem ponašanju na tržištu, već u bitnome provodi upute koje mu daje društvo majka, posebno uzimajući u obzir gospodarske, organizacijske i pravne veze koje spajaju ta dva pravna subjekta (vidjeti, osobito, gore navedenu presudu Komisija/Stichting Administratiekantoor Portielje, t. 38. i navedenu sudsku praksu).
47 Kada se, u okviru odnosa koji uključuje vertikalne veze kapitala te vrste, smatra da je društvo majka u pitanju sâmo povrijedilo pravila tržišnog natjecanja Unije, njegova se odgovornost za povredu u cijelosti izvodi iz odgovornosti društva kćeri (vidjeti, u tom smislu, presudu od 22. siječnja 2013., Komisija/Tomkins, C‑286/11 P, t. 43. i 49. kao i presudu od 26. studenoga 2013., Kendrion/Komisija, C‑50/12 P, t. 55.).
48 Komisija će tako moći društvo majku smatrati solidarno odgovornim za plaćanje novčane kazne izrečene njegovom društvu kćeri (vidjeti, osobito, presudu od 29. ožujka 2011., ArcelorMittal Luxembourg/Komisija i Komisija/ArcelorMittal Luxembourg i dr., C‑201/09 P i C‑216/09 P, Zb., str. I‑2239., t. 98.).
49 Stoga je Opći sud u točki 150. pobijane presude pravilno naveo da, prema sudskoj praksi, kada se više osoba može smatrati osobno odgovornima za sudjelovanje u povredi koju je počinio jedan poduzetnik u smislu prava tržišnog natjecanja, one se moraju smatrati solidarno odgovornima za navedenu povredu.
50 Prigovor koji je Komisija iznijela u odnosu na tu točku 150. u okviru svog sedmog žalbenog razloga mora se otkloniti jer iz te točke, stavljene u kontekst i razmotrene s obzirom na sudsku praksu koja je u njoj navedena, ne proizlazi da je Komisija doista dužna naložiti solidarno plaćanje novčane kazne svim osobama koje se mogu smatrati osobno odgovornima za sudjelovanje u povredi koju je počinio jedan poduzetnik.
51 Kada Komisija, u skladu s člankom 23. stavkom 2. Uredbe br. 1/2003, ima ovlast naložiti solidarno plaćanje novčane kazne većem broju pravnih osoba koje su dio jednog poduzetnika odgovornog za povredu, Komisijino određivanje iznosa te novčane kazne, u mjeri u kojoj se u pojedinom slučaju temelji na pojmu poduzetnika, koji je pojam prava Unije, podvrgnuto je određenim ograničenjima koja zahtijevaju da se pravilno vodi računa o obilježjima poduzetnika o kojemu je riječ kako je bio ustrojen u vrijeme kada je povreda počinjena.
52 Kada određuje vanjski odnos među solidarnim dužnicima, Komisija je osobito dužna poštovati načelo individualizacije kazni i sankcija, koje zahtijeva da, sukladno članku 23. stavku 3. Uredbe br. 1/2003, iznos izrečene novčane kazne bude određen u skladu s težinom povrede koja se pojedinačno stavlja na teret poduzetniku o kojemu je riječ i trajanjem te povrede.
53 U tom pogledu valja podsjetiti kako se među elementima koji mogu utjecati na ocjenu težine povrede i koji kao takvi mogu biti uzeti u obzir radi individualiziranja novčane kazne izrečene gospodarskom subjektu o kojem je riječ nalaze ponašanje svakog poduzetnika u pitanju, uloga koju je svaki od njih imao u uspostavljanju sporazuma ili usklađenih djelovanja, dobit koju su mogli ostvariti iz tih sporazuma ili djelovanja, njihova veličina i vrijednost robe o kojoj je riječ kao i rizik koji povrede takve vrste predstavljaju za ciljeve Unije (presuda od 28. lipnja 2005., Dansk Rørindustri i dr./Komisija, C‑189/02 P, C‑202/02 P, C‑205/02 P do C‑208/02 P i C‑213/02 P, Zb., str. I‑5425., t. 242.).
54 U tom smislu Opći je sud pravilno presudio, s jedne strane, u točki 153. pobijane presude, da Komisija ne može slobodno odrediti iznose koji moraju biti solidarno plaćeni i, s druge strane, u točki 154. te presude, da u konkretnom slučaju Komisija mora voditi računa o utvrđenjima koja je učinila u točki 468. sporne odluke u pogledu odgovornosti različitih poduzetnika za razdoblja povrede koja se odnose na njih.
55 Iako odluka Komisije kojom se izriču novčane kazne mora nužno biti upućena pravnim osobama koje tvore poduzetnika, to ograničenje, koje je čisto praktične prirode, ne znači da se, u slučajevima kad Komisija koristi svoju ovlast da naloži solidarno plaćanje novčane kazne većem broju pravnih osoba jer su u vrijeme počinjenja povrede tvorile jednog poduzetnika, pravila i načela prava tržišnog natjecanja Unije primjenjuju ne samo na poduzetnika o kojemu je riječ već podjednako na pravne osobe od kojih je poduzetnik sastavljen.
56 Iz navedenog slijedi da se pravila tržišnog natjecanja Unije, uključujući ona koja se odnose na Komisijinu ovlast sankcioniranja te načela prava Unije o osobnoj odgovornosti za povredu i o individualizaciji kazni i sankcija koja se moraju poštovati pri izvršavanju te ovlasti sankcioniranja, odnose samo na poduzetnika kao takvog, a ne na pravne ili fizičke osobe koje su dio tog poduzetnika.
57 Konkretno, solidarna odgovornost za plaćanje novčane kazne kao pojam prava Unije, u mjeri u kojoj je ona samo očitovanje ipso iure učinka pojma poduzetnika, odnosi se samo na poduzetnika, a ne na društva od kojih je sastavljen.
58 Iako iz članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003 proizlazi da Komisija može izreći solidarno plaćanje novčane kazne većem broju društava jer su bila dio istog poduzetnika, ni tekst te odredbe ni cilj mehanizma solidarnosti ne dopuštaju zaključak da ta ovlast sankcioniranja obuhvaća, uz određivanje vanjskog odnosa solidarnosti, i određivanje udjela koje moraju platiti solidarni sudužnici u okviru svog unutarnjeg odnosa.
59 Naprotiv, cilj mehanizma solidarnosti ogleda se u činjenici da predstavlja dodatni pravni instrument kojim Komisija raspolaže radi jačanja učinkovitosti svog djelovanja u području naplate novčanih kazni izrečenih zbog povrede prava tržišnog natjecanja, s obzirom na to da taj mehanizam umanjuje rizik insolventnosti za Komisiju kao vjerovnika duga koji predstavljaju te novčane kazne, što pridonosi cilju odvraćanja kojemu općenito teži pravo tržišnog natjecanja, kako je to Opći sud u biti pravilno naveo u točki 151. pobijane presude (vidjeti također, po analogiji, presudu od 17. veljače 2011., Berel i dr., C‑78/10, Zb., str. I‑717., t. 48.).
60 Određivanje, u okviru unutarnjeg odnosa među solidarnim dužnicima, udjela koji je svaki od njih dužan platiti ne teži ostvarenju tog dvostrukog cilja. Riječ je, naime, o sporu koji se javlja u kasnijem stadiju, koji u načelu više nije od interesa za Komisiju, nakon što joj je jedan ili više od navedenih solidarnih dužnika isplatio cjelokupnu novčanu kaznu.
61 Nadalje, ni Uredba br. 1/2003 ni pravo Unije općenito ne sadrže pravila koja bi omogućila rješavanje takvog spora, koji se odnosi na unutarnju raspodjelu duga koji društva u pitanju moraju solidarno platiti (vidjeti, po analogiji, gore navedenu presudu Berel, t. 42. i 43.).
62 U tim okolnostima, u odsutnosti ugovornog određivanja udjela koje moraju platiti sudužnici koji solidarno odgovaraju za novčanu kaznu koja im je izrečena, na nacionalnim je sudovima da odrede te udjele, uz poštovanje prava Unije, primjenjujući nacionalno pravo primjenjivo na spor.
63 U tom kontekstu, obveza lojalne suradnje s pravosudnim tijelima država članica, na koju je Komisija obvezana na temelju članka 4. UEU‑a, primjenjuje se u regresnim postupcima pred nacionalnim sudovima, neovisno o činjenici da se odluka u tim postupcima u načelu mora donijeti na temelju primjenjivog nacionalnog prava. Naime, s jedne strane, odlukom Komisije kojom se izriče solidarno plaćanje novčane kazne, time što se identificiraju solidarni sudužnici i određuje najviši iznos koji Komisija može zahtijevati od svakog od njih, određuje se pravni okvir unutar kojeg se mora donijeti odluka u takvim postupcima. S druge strane, Komisija može raspolagati elementima koji su relevantni za određivanje udjela sudužnika.
64 Iz navedenog slijedi da je Opći sud pogrešno primijenio pravo presudivši u točki 157. pobijane presude da je isključivo na Komisiji, u okviru izvršavanja njezine ovlasti izricanja novčanih kazni na temelju članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003, „da odredi odgovarajući udio različitih društava u iznosima čije im je solidarno plaćanje naloženo jer su bila dio istog poduzetnika i [da] takva se zadaća ne može ostaviti nacionalnim sudovima“.
65 Također slijedi da je Opći sud dalje pogrešno primijenio pravo, u prvom redu izlažući u točkama 153. do 159. pobijane presude određena načela koja se odnose na unutarnji odnos solidarnosti.
66 Kao prvo, s obzirom na to da se, kao što je to već rečeno u točki 56. ove presude, načelo individualizacije kazni i sankcija odnosi samo na poduzetnika kao takvog, a ne na pravne ili fizičke osobe koje su dio tog poduzetnika, Opći je sud pogrešno primijenio pravo presuđujući u točki 153. pobijane presude da iz tog načela slijedi da svako društvo iz odluke kojom mu se izriče novčana kazna koju mora solidarno platiti s jednim ili više drugih društava mora moći zaključiti koliki će udio morati snositi u odnosu sa svojim solidarnim sudužnicima, nakon što Komisija bude namirena.
67 Zatim, s obzirom na to da je, kako je to već rečeno u točki 62. ove presude, na nacionalnim sudovima da, uz poštovanje prava Unije, odrede udjele sudužnika novčane kazne koja im je izrečena solidarno, primjenjujući nacionalno pravo primjenjivo na spor, Opći je sud pogrešno primijenio pravo presuđujući, s jedne strane, da je pojam solidarne odgovornosti za plaćanje novčane kazne autonoman pojam koji valja tumačiti s obzirom na ciljeve i sustav prava tržišnog natjecanja čiji je dio i, kada je to potrebno, s obzirom na opća načela koja proizlaze iz nacionalnih pravnih sustava kao cjeline te, s druge strane, da se, iako se priroda obveze plaćanja koju imaju društva kojima je Komisija izrekla solidarno plaćanje novčanih kazni zbog povrede prava tržišnog natjecanja Unije razlikuje od prirode obveze sudužnika privatnog prava, valja nadahnuti osobito pravnim pravilima solidarne odgovornosti.
68 Osim toga, s obzirom na to da se Komisijina ovlast sankcioniranja odnosi samo na određivanje vanjskog odnosa solidarnosti, Opći je sud također pogrešno primijenio pravo presudivši, u točki 156. pobijane presude, da odluka kojom je Komisija izrekla solidarno plaćanje novčane kazne većem broju društava proizvodi nužno sve učinke koji se vezuju ipso iure za pravna pravila koja uređuju plaćanje novčanih kazni u pravu tržišnog natjecanja, kako u odnosima između vjerovnika i solidarnih tuženika tako i u odnosu među samim solidarnim dužnicima.
69 Konačno, točke 158. i 159. pobijane presude zahvaćene su nedostatkom pogrešne primjene prava jer je u tim točkama Opći sud u biti presudio da, u izostanku bilo kakvog utvrđenja u odluci kojom je Komisija izrekla solidarno plaćanje novčane kazne većem broju društava da su određena društva unutar poduzetnika u većoj mjeri od drugih odgovorna za sudjelovanje navedenog poduzetnika u zabranjenom sporazumu u danom razdoblju, nužno je pretpostaviti da imaju jednaku odgovornost i stoga jednak udio u iznosima čije im je plaćanje solidarno izrečeno.
70 Pravo Unije ne propisuje takvo pravilo o odgovornosti u jednakim udjelima koje bi se primjenjivalo kao standardno pravilo, s obzirom na to da, kako je to rečeno u točki 62. ove presude, udjeli sudužnika solidarno izrečene novčane kazne moraju, uz poštovanje prava Unije, biti određeni primjenom nacionalnog prava.
71 Sukladno navedenom, valja naglasiti da u načelu nije protivno pravu Unije izvršiti unutarnju raspodjelu takve novčane kazne prema pravilu nacionalnog prava koje određuje udjele solidarnih dužnika vodeći računa o njihovoj relativnoj odgovornosti ili krivnji u počinjenju povrede stavljene na teret poduzetniku čiji su oni bili dio, uz, ako je potrebno, standardno pravilo sukladno kojem, ako društva koja zahtijevaju raspodjelu na nejednake dijelove ne mogu dokazati da su određena društva imala veći stupanj odgovornosti od drugih društava za sudjelovanje navedenog poduzetnika u zabranjenom sporazumu tijekom danog razdoblja, društva o kojima je riječ moraju se smatrati jednako odgovornima.
72 Kao drugo, točke 245., 247., 262. i 263. pobijane presude, kojima prigovara Komisija, također su zahvaćene pogrešnom primjenom prava, u mjeri u kojoj Opći sud u tim točkama određuje, izvršavajući svoju ovlast pune nadležnosti koju mu u skladu s člankom 261. UFEU‑a povjerava članak 31. Uredbe br. 1/2003, udio u iznosu novčane kazne koji mora snositi svako društvo koje je bilo dio poduzetnika u pitanju tijekom razdoblja o kojemu je riječ.
73 Prilikom određivanja te unutarnje raspodjele u navedenim točkama pobijane presude Opći sud izričito se oslonio na razmatranja izložena u točkama 158. i 159. te presude. Međutim, kao što je već presuđeno u točki 70. ove presude, ta razmatranja, u mjeri u kojoj se u njima tvrdi da pravo Unije predviđa pravilo o odgovornosti u jednakim dijelovima, koje se primjenjuje kao standardno pravilo, predstavljaju pogrešnu primjenu prava.
74 Nadalje, s obzirom na to da, kako to proizlazi iz ove presude, ovlast sankcioniranja kojom raspolaže Komisija na temelju članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003 ne uključuje ovlast raspodjele izrečene novčane kazne među solidarnim sudužnicima u okviru njihovog unutarnjeg odnosa nakon što je ta novčana kazna u cijelosti plaćena te stoga Komisija nema više pravnog interesa, ni Opći sud ne može raspolagati takvim ovlastima raspodjele u okviru svoje pune nadležnosti koja mu je povjerena na temelju članka 31. te uredbe da bi ukinuo, smanjio ili povećao navedenu novčanu kaznu.
75 Naime, s obzirom na to da, sukladno ustaljenoj sudskoj praksi, ovlast pune nadležnosti koju ima omogućuje Općem sudu da ocjenu Komisije zamijeni svojom vlastitom ocjenom (vidjeti, osobito, presudu od 26. rujna 2013., Alliance One International/Komisija, C‑679/11 P, t. 104. i navedenu sudsku praksu), ta se ovlast ne može proširiti na provođenje ocjene koja se nalazi izvan Komisijine ovlasti sankcioniranja.
76 Iz svega navedenog proizlazi da se prva tri Komisijina žalbena razloga moraju prihvatiti, dok se sedmi žalbeni razlog mora odbiti.
77 U tim okolnostima Komisijina žalba mora se prihvatiti, bez potrebe da Sud ispita njezin četvrti, peti i šesti žalbeni razlog. Naime, ti žalbeni razlozi imaju isključivo podredni karakter u odnosu na prva tri žalbena razloga te žalbe jer su stavljeni pod pretpostavkom da Sud odbije te žalbene razloge. Nadalje, kad bi bili prihvaćeni, ti žalbeni razlozi ne bi mogli dovesti do ukidanja pobijane presude u većem dijelu od onog koji proizlazi iz osnovanosti prvih triju žalbenih razloga.
2. O posljedicama koje proizlaze iz osnovanosti žalbe Komisije
78 Na samom početku potrebno je navesti da osnovanost Komisijine žalbe ne može dovesti do ukidanja točke 2. izreke pobijane presude, što je Komisijin glavni zahtjev.
79 Iz točaka 137. do 167. i točke 237. pobijane presude proizlazi da je Opći sud poništio članak 2. sporne odluke u dijelu u kojem se odnosi na izračun iznosa novčane kazne koju je valjalo izreći SEHV‑u i Magriniju te u dijelu koji se odnosi na određivanje iznosa koje su tužitelji morali solidarno platiti, iz trostrukog razloga, što je, smatrajući Reyrolle, SEHV i Magrini solidarno odgovornima za plaćanje novčane kazne u iznosu koji jasno premašuje njihovu zajedničku odgovornost, ne smatrajući Siemens Österreich i KEG solidarno odgovornima za plaćanje dijela novčane kazne izrečene SEHV‑u i Magriniju te ne nalažući Reyrolleu da sam snosi dio novčane kazne koja mu je izrečena, Komisija povrijedila načelo individualizacije kazni i sankcija.
80 Kako je to istaknuo i nezavisni odvjetnik u točki 27. svog mišljenja, taj trostruki razlog, koji Komisija, štoviše, nije osporila pred Sudom i na koji se Opći sud oslonio radi poništavanja članka 2. sporne odluke, nije posljedica primjene načela koja se odnose na unutarnji odnos solidarnosti, koja su izložena u točkama 153. do 159. pobijane presude i koja su predmet Komisijine žalbe.
81 Naprotiv, navedeni razlog posljedica je primjene načela koja uređuju vanjski odnos solidarnosti odnosno odgovornost svakog od društava za plaćanje Komisiji cjelokupnog iznosa novčane kazne izrečene poduzetniku čiji su bila dio u vrijeme počinjenja povrede, kako je to naveo Opći sud u točkama 148. do 152., u prvoj rečenici točke 153. kao i u točki 154. pobijane presude, a koje nisu zahvaćene nikakvom pogrešnom primjenom prava, kako to proizlazi iz točaka 49., 54., 57. i 59. ove presude.
82 S druge strane, osnovanost prvih triju žalbenih razloga koje je istaknula Komisija ima za posljedicu ukidanje točke 3. izreke pobijane presude, kako to također zahtijeva navedena institucija, jer iz točaka 245., 247., 262. i 263. te presude izričito slijedi da je određivanje udjela društava o kojima je riječ u njihovom unutarnjem odnosu, koje je proveo Opći sud u izvršavanju svojih ovlasti pune nadležnosti na temelju načela koja se odnose na unutarnju raspodjelu solidarnog duga izloženih u točkama 158. i 159. navedene presude, dio razmatranja na koja se oslonio Opći sud radi preinačavanja i izricanja novčanih kazni navedenih u točki 3. izreke iste presude.
83 Slijedi da se točka 3. izreke pobijane presude mora ukinuti jer implicira određivanje udjela iznosa novčanih kazni koje su izrečene solidarno tužiteljima u prvostupanjskom postupku.
84 Budući da su tužbe u preostalom dijelu odbijene, sukladno točki 4. izreke pobijane presude, ne može se prihvatiti Komisijin zahtjev kojim traži odbijanje tužbi u predmetima T‑122/07, T‑123/07 i T‑124/07 u pogledu poništenja članka 2. točaka (j), (k) i (l) sporne odluke, koje su zatražili tužitelji u prvostupanjskom postupku.
B – O žalbi Reyrollea
85 U prilog svojoj žalbi Reyrolle je istaknuo dva žalbena razloga, od kojih se prvi temelji na povredi načela individualizacije kazni i sankcija, a drugi na povredi načela jednakog postupanja i načela proporcionalnosti.
1. O prvom žalbenom razlogu, koji se temelji na povredi načela individualizacije kazni i sankcija
a) Argumentacija stranaka
86 U okviru svog prvog žalbenog razloga Reyrolle tvrdi da je Opći sud povrijedio načelo individualizacije kazni i sankcija jer Opći sud, u izvršavanju svojih ovlasti pune nadležnosti nije poštovao članak 23. stavak 3. Uredbe br. 1/2003 izrekavši novčanu kaznu poduzetniku kojeg su tvorili Rolls‑Royce i Reyrolle u razdoblju od 1988. do 1998. ne na temelju situacije tog poduzetnika, već na temelju gospodarske snage gospodarske jedinice koja je nastala tek mnogo godina kasnije, s prodajom Reyrollea VA Technologieu.
87 Reyrolle smatra da Opći sud nije trebao izračunati samo jedan početni iznos uzimajući u obzir prihod i tržišni udio poduzetnika kojeg je tvorila grupa VA Tech, već da je trebao odrediti zaseban početni iznos za Reyrolle u odnosu na prethodno razdoblje, tijekom kojega je, kako je to navedeno u točki 6. ove presude, bio društvo kći poduzetnika Rolls‑Roycea, i to tijekom razdoblja od 15. travnja 1988. do 20. rujna 1998.
88 Prema mišljenju Reyrollea, početni iznos za razdoblje koje je prethodilo prodaji Reyrollea VA Technologieu trebao se odrediti na temelju tržišnog udjela poduzetnika kojeg su tvorili Rolls‑Royce i Reyrolle te samo prihoda tog poduzetnika. U skladu s tim, ukupna novčana kazna izrečena Reyrolleu trebala je iznositi najviše 2,05 milijuna eura.
89 Komisija smatra da ovaj žalbeni razlog nije osnovan. Navodi da ne postoji opravdanje za određivanje zasebnog početnog iznosa za razdoblje tijekom kojega je Reyrolle bio dio poduzetnika Rolls‑Roycea, s obzirom na to da se nikakva povreda nije mogla staviti na teret društvu majci tog poduzetnika. U svakom slučaju, čak i da je uzet takav zaseban početni iznos, novčana bi kazna, sukladno dostupnim podacima, bila povećana, a ne smanjena.
b) Ocjena Suda
90 Reyrolle smatra da načelo individualizacije kazni i sankcija zahtijeva da se, s obzirom na to da je tijekom razdoblja u kojem je sudjelovao u zabranjenom sporazumu o kojem je riječ bio uzastopno dio dvaju poduzetnika, i to poduzetnika Rolls‑Roycea te potom poduzetnika kojeg je tvorila grupa VA Tech, novčana kazna od 9.450.000 eura koju mu je pojedinačno izrekao Opći sud u posljednjoj alineji točke 3. izreke pobijane presude, u okviru izvršavanja svojih ovlasti pune nadležnosti, trebala izračunati na temelju dvaju zasebnih početnih iznosa za dva poduzetnika u pitanju, obuhvaćajući dva uzastopna razdoblja povrede tijekom kojih je on bio dio svakog od tih poduzetnika.
91 Kako je već navedeno u točki 52. ove presude, načelo individualizacije kazni i sankcija zahtijeva da, radi primjene članka 23. stavka 3. Uredbe br. 1/2003, iznos novčane kazne bude određen s obzirom na težinu povrede za koju se poduzetnik o kojem je riječ smatra pojedinačno odgovornim i trajanje te povrede. To se načelo također primjenjuje kada je, kao u predmetnom slučaju, Opći sud taj koji određuje iznos novčane kazne izvršavajući svoju ovlast pune nadležnosti.
92 Kako je to u biti istaknuo nezavisni odvjetnik u točkama 131. do 134. svog mišljenja, iz točaka 140., 144. i 164. pobijane presude proizlazi da je za određivanje novčane kazne koja bi se izrekla zasebno Reyrolleu u pogledu razdoblja tijekom kojeg je bio dio grupe Rolls‑Royce Opći sud svoju odluku utemeljio na razmatranju sukladno kojem je tijekom tog razdoblja Reyrolle povredu počinio na autonoman način, s obzirom na to da je Komisija bila utvrdila da je u pogledu društva majke poduzetnika Rolls‑Roycea povreda bila zastarjela. Štoviše, nesporno je da je tijekom razdoblja nakon te povrede Reyrolle nastavio sudjelovati u zabranjenom sporazumu kao dio poduzetnika kojeg je tvorila grupa VA Tech, čije je krovno društvo VA Technologie također smatrano odgovornim za povredu.
93 Slijedi da je u konkretnom slučaju, s obzirom na to da nikakva povreda nije stavljena na teret pojedinačno poduzetniku Rolls‑Royceu, načelo individualizacije kazni i sankcija zahtijevalo da iznos novčane kazne bude određen u odnosu na vlastita obilježja ne tog poduzetnika, već jednog poduzetnika koji se sastojao, prije nego što ga je stekao VA Technologie, isključivo od Reyrollea i, nakon tog stjecanja, od Reyrollea i drugih društava grupe VA Tech koja su sudjelovala u zabranjenom sporazumu.
94 Posljedično, Opći sud mogao je odrediti samo jedan početni iznos za poduzetnika sastavljenog od grupe VA Tech, na temelju njegovog prihoda u 2003., posljednjoj cijeloj godini povrede, raspodjeljujući zatim odgovornost za počinjenu povredu među više društava za razdoblja tijekom kojih su sudjelovala u zabranjenom sporazumu.
95 U tim okolnostima valja odbiti Reyrolleov prvi žalbeni razlog.
2. O drugom žalbenom razlogu, koji se temelji na povredi načela jednakog postupanja i proporcionalnosti
a) Argumentacija stranaka
96 U okviru svog drugog žalbenog razloga Reyrolle prigovara Općem sudu da je povrijedio načelo jednakog postupanja i načelo proporcionalnosti time što je, u okviru izvršavanja svojih ovlasti pune nadležnosti, primijenio metode izračuna koje se razlikuju od onih primijenjenih za druga društva i koje su za njega znatno nepovoljnije od ovih potonjih.
97 Kao prvo, što se tiče SEHV‑a i Magrinija, društava koja su uzastopno bila dio poduzetnika Schneider i poduzetnika VA Tech, iz točke 241. pobijane presude slijedi da je Opći sud odredio zasebne početne iznose za svako razdoblje tijekom kojega su ta društva pripadala različitom poduzetniku. S druge strane, što se tiče Reyrollea, Opći sud primijenio je potpuno drukčiju metodu jer je odredio novčanu kaznu na temelju ujednačenog osnovnog iznosa, iako je tijekom razdoblja povrede to društvo pripadalo različitim poduzetnicima, što je dovelo do izricanja neproporcionalne novčane kazne Reyrolleu.
98 Kao drugo, diskriminacija koju je pretrpio Reyrolle još je veća ako se metoda izračunavanja novčane kazne koja mu je izrečena usporedi s onom koju je Komisija primijenila za određene japanske poduzetnike čija je situacija bila u potpunosti usporediva s Reyrolleovom, s obzirom na to da se za te poduzetnike Opći sud oslonio na zasebne početne iznose za razdoblje koje je prethodilo integraciji njihovih aktivnosti u sektoru GIS‑a u zajedničko poduzeće.
99 Komisija smatra da je ovaj žalbeni razlog nedopušten jer nije bio istaknut pred Općim sudom i da stoga predstavlja novi razlog. Smatra da je taj žalbeni razlog u svakom slučaju neosnovan.
b) Ocjena Suda
100 U pogledu dopuštenosti drugog žalbenog razloga, razlog nedopuštenosti koji je istaknula Komisija mora se otkloniti.
101 Iako se Reyrolle u prvostupanjskom postupku nije pozvao na navodnu diskriminaciju na koju upućuje u svom drugom žalbenom razlogu, ta okolnost nema za posljedicu nedopuštenost tog žalbenog razloga.
102 Reyrolle je, naime, ovlašten podnijeti žalbu u kojoj će pred Sudom istaknuti žalbene razloge koji proizlaze iz same presude koja je predmet pobijanja i kojima je cilj osporavanje osnovanosti te presude u pogledu primjene prava (presuda od 29. studenoga 2007., Stadtwerke Schwäbisch Hall i dr./Komisija, C‑176/06 P, t. 17.).
103 U konkretnom slučaju Reyrolle prigovara da je Opći sud prema njemu diskriminatorno postupao kada je, izvršavajući svoju ovlast pune nadležnosti, odredio iznos novčane kazne koju mu je trebalo izreći. Iako je istina da je Opći sud za izračun novčane kazne upotrijebio istu metodu koju je upotrijebila i Komisija, ipak je Opći sud, postupivši na taj način, prihvatio navedenu metodu kao svoju te navodna diskriminacija na koju se žali Reyrolle proizlazi iz novog izračuna novčane kazne kako ga je izvršio Opći sud i stoga potječe iz pobijane presude.
104 Osim toga, u mjeri u kojoj se odnosi na izračun novčane kazne kako ga je obavio Opći sud u izvršavanju svojih ovlasti pune nadležnosti, navedeni žalbeni razlog ne može se smatrati nedopuštenim jer po svojoj prirodi nije mogao biti istaknut u prvostupanjskom postupku (vidjeti, u tom smislu, gore navedenu presudu Alliance One International/Komisija, t. 35. i navedenu sudsku praksu).
105 Što se tiče razmatranja osnovanosti tog žalbenog razloga, iz sudske prakse proizlazi da izvršavanje ovlasti pune nadležnosti u pogledu određivanja novčanih kazni ne može dovesti do diskriminacije između poduzetnika koji su sudjelovali u sporazumu protivnom članku 101. stavku 1. UFEU‑a (vidjeti, osobito, presudu od 30. svibnja 2013., Quinn Barlo i dr. /Komisija, C‑70/12 P, t. 46. i navedenu sudsku praksu).
106 Iz ustaljene sudske prakse nadalje proizlazi da je načelo jednakog postupanja povrijeđeno samo kad se u usporedivim situacijama postupa na različite načine ili kad se u različitim situacijama postupa na isti način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano (vidjeti osobito presudu od 7. lipnja 2007., Britannia Alloys & Chemicals/Komisija, C‑76/06 P, str. I‑4405., t. 40. i navedenu sudsku praksu).
107 Međutim, valja utvrditi da u konkretnom slučaju načelo jednakog postupanja nije bilo povrijeđeno jer se Reyrolle nije nalazio u situaciji usporedivoj sa situacijom grupe Schneider ni sa situacijom japanskih proizvođača.
108 S obzirom na, najprije, navod prema kojem je Reyrolle diskriminiran u odnosu na SEHV i Magrini, u točkama 92. i 93. ove presude već je istaknuto da je Reyrolle sudjelovao u povredi o kojoj je riječ kao dio samo jednog poduzetnika, i to onog kojeg je tvorila grupa VA Tech, čiji se sastav mijenjao tijekom razdoblja povrede.
109 Zatim, ta je situacija različita od one u kojoj su se nalazili SEHV i Magrini. Naime, ta su društva uzastopno sudjelovala u zabranjenom sporazumu o kojem je riječ kao dio dvaju različitih poduzetnika, i to prvotno kao dio poduzetnika čije je društvo majka bio Schneider te, nakon njihove prodaje VA Technologieu, kao dio poduzetnika kojeg je tvorila grupa VA Tech. Osim toga, kako Schneider tako i VA Technologie smatrani su osobno odgovornima za sudjelovanje u tom zabranjenom sporazumu.
110 Jednako tako, ne može se smatrati da su se Reyrolle i japanski proizvođači nalazili u usporedivoj situaciji. Naime, nesporno je da su japanski proizvođači o kojima je riječ, i to Fuji i Hitachi, s jedne strane, i Mitsubishi i Toshiba, s druge strane, prvotno samostalno sudjelovali u navedenom zabranjenom sporazumu. Iako su ta društva 1. listopada 2002. integrirala svoje aktivnosti u sektoru GIS‑a u dva zajednička poduzeća, i to JAEPS odnosno TM T&D Corp., ipak su nastavila postojati kao autonomni i samostalni poduzetnici. S druge strane, to nije slučaj s Reyrolleom jer, nakon njegove prodaje VA Technologieu i njegovog integriranja u poduzetnika kojeg je tvorila grupa VA Tech, on nije nastavio postojati kao autonoman i samostalan poduzetnik.
111 Konačno, što se tiče navodne povrede načela proporcionalnosti, iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da nije na potonjem da, kad odlučuje o pravnim pitanjima u okviru žalbe, iz razloga pravičnosti zamijeni procjenu Općeg suda svojom procjenom, kada je potonji izvršavajući svoju punu nadležnost odlučio o iznosu novčanih kazni izrečenih poduzetnicima zbog povrede prava Unije. Stoga se može utvrditi da je Opći sud pogrešno primijenio pravo zbog neprimjerenosti iznosa novčane kazne samo kada Sud procijeni da je težina sankcije ne samo neprimjerena već također i pretjerana, u mjeri da je neproporcionalna (vidjeti, osobito, gore navedenu presudu Quinn Barlo i dr. /Komisija, t. 57. i navedenu sudsku praksu).
112 Jedini dokaz koji je Reyrolle podnio u prilog svojem prigovoru neproporcionalnosti izrečene mu novčane kazne jesu navodi o tome da se prema njemu diskriminatorno postupalo, a koji su se pokazali neosnovanima. Međutim, on nije iznio konkretne argumente kojima bi dokazao da je apsolutni iznos te novčane kazne pretjeran. Stoga se žalbeni navod koji se temelji na navodnoj povredi načela proporcionalnosti mora odbiti.
113 Slijedi da se drugi žalbeni razlog koji je Reyrolle istaknuo u prilog svojoj žalbi također mora odbiti.
114 Posljedično, s obzirom na to da se nijedan od razloga koje je Reyrolle istaknuo u prilog svojoj žalbi ne može prihvatiti, njegova se žalba mora u cijelosti odbiti.
C – O žalbi SEHV‑a i Magrinija
115 Valja najprije i zajedno razmotriti prva dva žalbena razloga koje su SEHV i Magrini istaknuli u prilog svojoj žalbi.
1. O prvim dvama žalbenim razlozima, koji se temelje na povredi načela ne ultra petita odnosno nepoštovanju načela pravomoćnosti
a) Argumentacija stranaka
116 SEHV i Magrini ističu, s jedne strane, da se njihova tužba pred Općim sudom odnosila samo na novčanu kaznu od 4.500.000 eura koju su morali platiti solidarno sa Schneiderom, u skladu s člankom 2. točkom (k) sporne odluke, a ne i na novčanu kaznu od 3.600.000 eura koju je Schneider trebao sam platiti na temelju članka 2 točke (j) te odluke. S druge strane, ta društva napominju da, iako je samo Schneider mogao osporiti potonju novčanu kaznu, to društvo nije podnijelo tužbu pred Općim sudom.
117 Slijedi da je, poništavajući novčanu kaznu koja je izrečena u članku 2. točki (j) sporne odluke i pripajajući njezin iznos novčanoj kazni koju su dužni solidarno platiti Schneider, SEHV i Magrini, Opći sud ne samo povrijedio načelo ne ultra petita već je također zanemario činjenicu da je ta odluka postala pravomoćna u odnosu na Schneider.
118 Komisija smatra je ta žalba u cijelosti nedopuštena jer su njome postavljeni zahtjevi koji su upravo suprotni zahtjevima postavljenima u tužbi podnesenoj Općem sudu. Smatra da je u svakom slučaju, s obzirom na to da je pitanje novčane kazne koja je solidarno izrečena društvima koja su uzastopno bila dio poduzetnika Schneider i VA Tech istaknuto pred Općim sudom u okviru tužbe koju su podnijeli tužitelji u prvom stupnju, taj sud bio ovlašten izmijeniti iznos te novčane kazne u okviru izvršavanja svoje pune nadležnosti te da nije povrijedio načelo ne ultra petita ni načelo pravomoćnosti.
b) Ocjena Suda
119 Kao prvo, potrebno je podsjetiti da se, kako to potvrđuje članak 113. stavak 1. Poslovnika u verziji važećoj na dan podnošenja žalbe, žalbom može zahtijevati da se u cijelosti ili djelomično usvoje zahtjevi izneseni u prvostupanjskom postupku.
120 Stoga, kako je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 150. svog mišljenja, predmetna je žalba nedopuštena u mjeri u kojoj žalitelji svojim zahtjevima traže potvrđivanje članka 2. točke (k) sporne odluke, dok su u prvostupanjskom postupku tražili njegovo poništavanje.
121 Zatim, kako je to nezavisni odvjetnik također naveo u navedenoj točki 150., žalba SEHV‑a i Magrinija također je nedopuštena u mjeri u kojoj žalitelji zahtijevaju potvrđivanje članka 2. točke (j) sporne odluke jer se ta odredba odnosi na novčanu kaznu koju je samo društvo Schneider moglo osporavati. Međutim, to društvo nije podnijelo tužbu Općem sudu.
122 Konačno, ova žalba također je nedopuštena u mjeri u kojoj SEHV i Magrini zahtijevaju od Suda da presudi, u pogledu članka 2. točke (k) sporne odluke, da svaki od solidarnih dužnika mora snositi trećinu iznosa od 4.500.000 eura. Naime, iz točke 74. ove presude proizlazi da, kada izvršava svoje ovlasti pune nadležnosti, sudac Unije nema ovlast raspodjele novčane kazne među solidarnim dužnicima u okviru njihovog unutarnjeg odnosa.
123 Međutim, Komisija se ne može pozivati na nedopuštenost zahtjeva SEHV‑a i Magrinija u mjeri u kojoj se njima traži djelomično ukidanje točaka 2. i 3. izreke pobijane presude.
124 Potrebno je navesti da SEHV i Magrini u okviru svoje žalbe tvrde da je Opći sud prekoračio tužbeni zahtjev poništivši, u točki 2. izreke pobijane presude, članak 2. točke (j) i (k) sporne odluke u mjeri u kojoj se potonja odredba odnosi na Schneider. Žalitelji u tom pogledu tvrde da Schneider nije podnio tužbu za poništenje pred Općim sudom pa da je stoga sporna odluka u odnosu na njega postala pravomoćna. Prema mišljenju žalitelja, novčana kazna koju je preinačio Opći sud, u točki 3., prvoj alineji izreke te presude, nakon poništenja članka 2. sporne odluke u dijelu u kojem se odnosila na Schneider, za njih je posebno nepovoljna.
125 S obzirom na to da u prilog svojim zahtjevima kojima traže djelomično ukidanje točaka 2. i 3. izreke pobijane presude žalitelji stoga ističu razloge koji potječu iz same presude, ti se zahtjevi, s obzirom na sudsku praksu navedenu u točki 102. ove presude, moraju proglasiti dopuštenima.
126 U odnosu na meritorno razmatranje prvih dvaju žalbenih razloga, valja podsjetiti da je sudac Unije ovlašten izvršavati svoju punu nadležnost kada mu je pitanje iznosa novčane kazne podneseno na odlučivanje (vidjeti, osobito, gore navedenu presudu Alliance One International/Komisija, t. 105.).
127 U konkretnom slučaju valja utvrditi da pitanje iznosa novčane kazne koja je izrečena pojedinačno Schneideru, u skladu s člankom 2. točkom (j) sporne odluke, nije podneseno na odlučivanje Općem sudu.
128 Naime, s obzirom na to da Schneider nije podnio tužbu radi osporavanja iznosa te novčane kazne, ona nije mogla biti predmet tužbe koju su podnijeli SEHV i Magrini jer nije bila izrečena tim društvima.
129 U tim okolnostima valja zaključiti da je Opći sud prekoračio tužbeni zahtjev poništivši, u točki 2. izreke pobijane presude, članak 2. točke (j) i (k) sporne odluke i preinačivši, u točki 3., prvoj alineji te izreke, novčane kazne izrečene tim odredbama, spajajući ih u jedan iznos koji solidarno moraju platiti Schneider, SEHV i Magrini.
130 Točno je, kako je to naveo Opći sud u točki 248. pobijane presude, da je takvo preinačenje novčane kazne, iako ne mijenja ukupan iznos novčane kazne koji Komisija može potraživati od Schneidera na temelju vanjskog odnosa solidarnosti, povoljno za potonjeg u pogledu iznosa novčane kazne koji će to društvo u konačnici morati snositi u okviru njezine unutarnje raspodjele. Unatoč tome, Opći sud nije bio ovlašten učiniti takvu preinaku, koja bi mogla biti nepovoljna za SEHV i Magrini, kako glede vanjskog tako i glede unutarnjeg odnosa solidarnosti. Naime, s obzirom na to da Opći sud nije, u prvom redu, mogao zaključiti da je izricanje novčane kazne u pitanju nezakonito bez da povrijedi načelo ne ultra petita, nije ni kasnije mogao upotrijebiti svoju ovlast pune nadležnosti da ukine, smanji ili poveća tu novčanu kaznu.
131 Iz ukupnosti ovih razmatranja slijedi da se prva dva žalbena razloga SEHV‑a i Magrinija moraju prihvatiti.
132 U tim okolnostima žalba SEHV‑a i Magrinija mora se prihvatiti, bez potrebe da Sud razmotri treći žalbeni razlog, koji se temelji na povredi načela saslušanja stranaka. Naime, taj žalbeni razlog ima isključivo podredni karakter u odnosu na prva dva žalbena razloga, u mjeri u kojoj se, pod pretpostavkom da Sud odbije te žalbene razloge, tim trećim žalbenim razlogom prigovara da je Opći sud u svakom slučaju pogrešno primijenio pravo preinačivši novčanu kaznu u točki 3., prvoj alineji izreke pobijane presude, bez davanja društvima u pitanju mogućnosti da se izjasne o tom novom određivanju kazne. Osim toga, kad bi taj žalbeni razlog bio prihvaćen, on ne bi mogao dovesti do ukidanja pobijane presude u većem dijelu od onoga koji proizlazi iz osnovanosti prvih dvaju žalbenih razloga koji su razmotreni.
2. O posljedicama koje proizlaze iz osnovanosti žalbe SEHV‑a i Magrinija
133 Imajući u vidu djelomičnu nedopuštenost zahtjeva koje su u svojoj žalbi istaknuli SEHV i Magrini, kako je utvrđena u točkama 119. do 122. ove presude, osnovanost njihovih prvih dvaju žalbenih razloga ima za posljedicu ukidanje točke 2. izreke pobijane presude, u dijelu u kojem poništava članak 2. točke (j) i (k) sporne odluke, kao i ukidanje točke 3., prve alineje izreke pobijane presude.
134 S obzirom na to da SEHV i Magrini nisu u svojoj žalbi zahtijevali da se u preostalom dijelu usvoje tužbe u predmetima T‑122/07 do T‑124/07, te tužbe ostaju odbijenima u skladu s točkom 4. izreke pobijane presude.
VI – Troškovi
135 Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika Suda, kad žalba nije osnovana ili kad je osnovana i Sud sam konačno odluči u sporu, Sud odlučuje o troškovima.
136 U skladu s člankom 138. stavkom 1. istog poslovnika, koji se na temelju članka 184. stavka 1. tog poslovnika primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.
137 U odnosu na žalbu Reyrollea (C‑232/11 P), s obzirom na to da to društvo nije uspjelo u postupku te s obzirom na to da je Komisija zatražila da žalitelj snosi troškove, treba mu naložiti da snosi troškove koji se odnose na tu žalbu.
138 Budući da se žalba Komisije mora prihvatiti (C‑231/11 P) te s obzirom na to da je Komisija zatražila da tužitelji iz prvostupanjskog postupka snose troškove, treba im naložiti da snose troškove koji se odnose na tu žalbu.
139 Budući da se žalba SEHV‑a i Magrinija (C‑233/11 P) također mora prihvatiti te s obzirom na to da su ta društva zatražila da Komisija snosi troškove, treba joj naložiti da snosi troškove koji se odnose na tu žalbu.
140 U preostalom dijelu raspodjela troškova prvostupanjskog postupka, kako je određena u točkama 5. do 7. pobijane presude, ostaje neizmijenjena.
Slijedom navedenog, Sud (četvrto vijeće) proglašava i presuđuje:
1. Ukida se točka 2. izreke presude Općeg suda Europske unije od 3. ožujka 2011., Siemens Österreich i dr./Komisija (T‑122/07 do T‑124/07), u dijelu u kojem se njome poništavaju članak 2. točke (j) i (k) Odluke Komisije C(2006) 6762 final od 24. siječnja 2007. o postupku primjene članka [81. UEZ‑a] i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet COMP/F/38.899 – Plinom izolirani sklopni uređaji).
2. Ukida se točka 3., prva alineja presude Općeg suda od 3. ožujka 2011., Siemens Österreich i dr./Komisija (T 122/07 do T‑124/07).
3. Ukida se točka 3., druga do četvrte alineje presude Općeg suda od 3. ožujka 2011., Siemens Österreich i dr./Komisija (T 122/07 do T‑124/07), u dijelu u kojem implicitno određuje udjele tužitelja u prvostupanjskom postupku u novčanim kaznama koje su im solidarno izrečene.
4. U preostalom dijelu žalbe se odbijaju.
5. Društvima Siemens AG Österreich, VA Tech Transmission & Distribution GmbH & Co. KEG, Siemens Transmission & Distribution Ltd, Siemens Transmission & Distribution SA i Nuova Magrini Galileo SpA nalaže se snošenje troškova koji se odnose na žalbu u predmetu C‑231/11 P.
6. Društvima Siemens Transmission & Distribution Ltd nalaže se snošenje troškova koji se odnose na žalbu u predmetu C‑232/11 P.
7. Europskoj komisiji nalaže se snošenje troškova koji se odnose na žalbu u predmetu C‑233/11 P.
8. U preostalom dijelu raspodjela troškova prvostupanjskog postupka, kako je određena u točkama 5. do 7. presude Općeg suda od 3. ožujka 2011., Siemens Österreich i dr./Komisija (T 122/07 do T‑124/07), ostaje neizmijenjena.
Potpisi