MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
PEDRA CRUZA VILLALÓNA
od 19. veljače 2013.(1)
Predmet C‑426/11
Mark Alemo‑Herron
Sandra Tipping
Christopher Anderson
Stacey Aris
Audrey Beckford
Lee Bennett
Delroy Carby
Vishnu Chetty
Deborah Cimitan
Victoria Clifton
Claudette Cummings
David Curtis
Stephen Flin
Patience Ijelekhai
Rosemarie Lee
Roxanne Lee
Vivian Ling
Michelle Nicholas
Lansdail Nugent
Anne O’Connor
Shirley Page
Alan Peel
Mathew Pennington
Laura Steward
protiv
Parkwood Leisure Ltd
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Supreme Court of the United Kingdom (Ujedinjena Kraljevina))
„Prijenos poduzeća – Zaštita prava zaposlenika – Direktiva 2001/23/EZ – Članak 3. stavak 3. – Kolektivni ugovor primjenjiv na prenositelja i zaposlenika u trenutku prijenosa – Dinamične odredbe o upućivanju na postojeće i buduće kolektivne ugovore – Doseg presude Suda u predmetu Werhof – Negativni aspekt temeljnog prava na udruživanje – Sloboda poduzetništva – Članci 12. i 16. Povelje Europske unije o temeljnim pravima”
1. Supreme Court of the United Kingdom (Ujedinjena Kraljevina) ovim zahtjevom za prethodnu odluku Sudu upućuje tri pitanja u vezi s tumačenjem članka 3. stavka 3. Direktive 2001/23/EZ o usklađivanju zakonodavstava država članica u odnosu na zaštitu prava zaposlenika kod prijenosa poduzeća, pogona ili dijelova poduzeća ili pogona(2). Sud koji je uputio zahtjev pita zabranjuje li, dopušta li ili nalaže li Direktiva 2001/23 da države članice prihvate prijenos takozvanih „dinamičnih odredaba o upućivanju na kolektivne ugovore”. Navedene odredbe, oko kojih su se zaposlenici i poslodavac prenositelj sporazumjeli prije prijenosa poduzeća, imaju takav učinak da poslodavac preuzimatelj mora poštovati uvjete ugovorene u budućim kolektivnim ugovorima, čak i za slučaj da navedeni poslodavac ne može sudjelovati u pregovorima o predmetnom kolektivnom ugovoru.
2. Pravo Ujedinjene Kraljevine socijalnim je partnerima obično priznavalo široki manevarski prostor, dopuštajući da se prilikom prijenosa poduzeća prenesu i dinamične odredbe o upućivanju na kolektivne ugovore. Na taj način poslodavca preuzimatelja obvezuju, očito bez vremenskog ograničenja, kolektivni ugovori o kojima nije pregovarao, ali i oni o kojima nije mogao pregovarati. U presudi Werhof(3), koja je donesena u posebnom kontekstu njemačkog radnog prava, Sud je utvrdio da, u skladu s Direktivom 2001/23, države članice pri prijenosu poduzeća nemaju obvezu zajamčiti prijenos dinamičnih odredaba o upućivanju na kolektivne ugovore. Ta je presuda dovela do donošenja proturječnih odluka sudova u Ujedinjenoj Kraljevini jer su neki smatrali da presuda Suda onemogućava prijenos svih odredaba o dinamičnom upućivanju, dok su drugi smatrali da se navedena presuda odnosi na vrlo poseban slučaj, odnosno na njemački pravni poredak, prema kojem je doseg tih odredaba ograničen. Supreme Court je uputio ovaj zahtjev za prethodnu odluku kako bi Sud, uzimajući u obzir svoje tumačenje u predmetu Werhof, utvrdio doseg navedenog članka 3. stavka 3. Direktive 2001/23.
I – Pravni okvir
A – Pravni okvir Unije
3. Članak 3. Direktive 2001/23, kojom je zamijenjena Direktiva 77/187/EEZ(4), smješten u Poglavlju II. koje uređuje zaštitu prava zaposlenika, utvrđuje sljedeće:
„1. Prava i obveze prenositelja, koja na dan prijenosa proizlaze iz postojećeg ugovora o radu ili radnog odnosa, na temelju takvog prijenosa prenose se na preuzimatelja.
Države članice mogu odrediti da su od dana prijenosa prenositelj i preuzimatelj solidarno odgovorni u pogledu obveza koje su nastale prije dana prijenosa na temelju ugovora o radu ili radnog odnosa koji je postojao na dan prijenosa.
2. Države članice mogu donijeti odgovarajuće mjere kojima osiguravaju da prenositelj obavijesti preuzimatelja o svim pravima i obvezama koje će se na njega prenijeti u skladu s ovim člankom, u onoj mjeri u kojoj su ta prava i obveze poznate ili bi morale biti poznate prenositelju u vrijeme prijenosa. Ako prenositelj ne obavijesti preuzimatelja o takvim pravima ili obvezama, to ne utječe na prijenos toga prava ili obveze ili prava bilo kojeg zaposlenika u odnosu na preuzimatelja i/ili prenositelja u pogledu tog prava ili obveze.
3. Nakon prijenosa, preuzimatelj nastavlja poštovati odredbe i uvjete dogovorene kolektivnim ugovorima pod istim uvjetima koji se prema tom ugovoru primjenjuju na prenositelja, do dana ukidanja ili isteka kolektivnog ugovora ili stupanja na snagu ili primjene drugog kolektivnog ugovora.
Države članice mogu ograničiti razdoblje poštovanja takvih odredbi i uvjeta, pod uvjetom da nije kraće od jedne godine.
4. (a) Osim ako države članice ne odluče drukčije, stavci 1. i 3. se ne primjenjuju na prava zaposlenika na davanja za slučaj starosti, invalidska davanja ili davanja za nadživjele članove obitelji na temelju dodatnog mirovinskog sustava u poduzeću ili između poduzeća, koji postoji izvan zakonskih okvira sustava socijalnog osiguranja u državama članicama.
(b) Čak i kad države članice u skladu s podstavkom (a) ne određuju da se u vezi s takvim pravima primjenjuju stavci 1. i 3., moraju donijeti potrebne mjere kojima štite interese zaposlenika i osoba koje u vrijeme prijenosa više nisu zaposlene u poduzeću prenositelja, u vezi s pravima na davanja za slučaj starosti, uključujući davanja za nadživjele članove obitelji, koje su dobili ili će ih dobiti po dodatnim sustavima iz podstavka (a).”
4. Direktiva 2001/23 u svojem članku 8. predviđa odredbu o minimalnom usklađivanju:
„Ova Direktiva ne utječe na pravo država članica da primijene ili donesu zakone ili druge propise koji su povoljniji za zaposlenike ili da promiču ili dopuste kolektivne ugovore ili ugovore između socijalnih partnera koji su povoljniji za zaposlenike.”
B – Nacionalni pravni okvir
5. Direktiva 77/187, koja je prethodila Direktivi 2001/23, prenesena je u pravo Ujedinjene Kraljevine Uredbom o prijenosu poduzeća (zaštita zaposlenja) iz 1981. (Transfer of Undertakings (Protection of Employment) Regulations 1981, u daljnjem tekstu: TUPE). Člankom 5. stavkom 2. točkom (a) TUPE‑a, kojom se prenosi sadržaj članka 3. Direktive 2001/23, određeno je:
„Sva prava, ovlaštenja i obveze prenositelja koje proizlaze ili su u vezi s ugovorom prenose se, na osnovi ove uredbe, na preuzimatelja.”
6. Do presude Suda u predmetu Werhof britanski su radni sudovi Direktivu 2001/23 i članak 5. stavak 2. točku (a) TUPE‑a tumačili dinamički. Stoga su ugovorne odredbe koje su izričito predviđale upućivanje na buduće kolektivne ugovore sklopljene unutar određenog tijela za pregovaranje o radnim uvjetima, u skladu s Direktivom i propisom kojim je prenesena, za poslodavca preuzimatelja bile obvezujuće i nakon prijenosa poduzeća(5). U odgovoru na pitanje koje je u vezi s tim postavljeno na raspravi i zastupnik društva Parkwood i zastupnik zaposlenikâ potvrdili su taj detalj, pri čemu su naveli da je riječ o ugovornoj praksi ponajprije raširenoj u javnom sektoru.
II – Činjenice i postupak pred britanskim sudovima
7. Poduzeće za rekreativne usluge londonske općine Lewisham prenijelo je 2002. svoju djelatnost na privatnog poduzetnika, CCL Limited, pri čemu su zaposlenici prvospomenutog društva postali dio osoblja potonjeg. U svibnju 2004. CCL Limited je djelatnost prenio na Parkwood Leisure Limited (u daljnjem tekstu: Parkwood), koji je također privatni poduzetnik.
8. Dok je poduzeće pripadalo općini, na ugovore o radu između zaposlenika i te općine primjenjivale su se odredbe i uvjeti koji su dogovoreni u okviru National Joint Council for Local Government Services (u daljnjem tekstu: NJC), tijela za kolektivno pregovaranje u lokalnom javnom sektoru. Obvezujuća priroda sporazuma koji su dogovoreni u okviru NJC‑a ne proizlazi iz zakona, već iz odredbe ugovora o radu kojom je utvrđeno sljedeće:
„Za vrijeme trajanja vašeg zaposlenja u općini odredbe i uvjeti vašeg zaposlenja bit će u skladu s kolektivnim ugovorima periodično dogovorenima u okviru NJC‑a […], koji se upotpunjuju sporazumima sklopljenima na lokalnoj razini od strane općinskih pregovaračkih odbora.”
9. U trenutku prijenosa na CCL primjenjivao se kolektivni ugovor dogovoren u okviru NJC‑a od 1. travnja 2002. do 31. ožujka 2004. U svibnju 2004. izvršen je prijenos poduzeća na Parkwood.
10. Novi sporazum, sklopljen u okviru NJC‑a u lipnju 2004., stupio je na snagu retroaktivno od 1. travnja 2004. i bio je na snazi do 31. ožujka 2007. Taj sporazum je sklopljen nakon prijenosa poduzeća na Parkwood. Slijedom navedenog, Parkwood je smatrao da nije vezan novim ugovorom i o tome je obavijestio zaposlenike, kojima je uskratio povećanje iznosa plaće ugovoreno u okviru NJC‑a za razdoblje od travnja 2004. do travnja 2007.
11. Parkwood ne sudjeluje u NJC‑u niti u njemu može sudjelovati jer je riječ o privatnom poduzetniku koji nije dio javne uprave.
12. Budući da je Parkwood odbio poštovati sporazume sklopljene u okviru NJC‑a, zaposlenici su podnijeli tužbu Employment Tribunalu, koja je odbijena 2008. Taj je sud smatrao da je Sud donošenjem presude Werhof isključio mogućnost da se, u okviru prijenosa poduzeća, prenesu dinamične odredbe o upućivanju na kolektivne ugovore. Protiv te prvostupanjske presude podnesena je žalba, a Employment Appeal Tribunal ju je 2009. ukinuo smatravši da se sudska praksa Werhof ne primjenjuje na okolnosti koje postoje u britanskom pravnom poretku.
13. Parkwood je presudu Employment Appeal Tribunal uspješno pobio pred Court of Appeal, koji se u presudi iz 2010. priklonio tumačenju što ga je u vezi s Direktivom i dosegom presude Werhof proveo Employment Tribunal.
14. U konačnici, zaposlenici su protiv te presude podnijeli žalbu Supreme Courtu, koji je prekinuo postupak i Sudu uputio ovaj zahtjev za prethodnu odluku.
III – Postupak pred Sudom i prethodna pitanja
15. Tajništvo Suda zaprimilo je 12. kolovoza 2011. zahtjev za prethodnu odluku na temelju članka 267. stavka 3. UFEU‑a, u kojem se postavljaju sljedeća pitanja:
„1. Kada, kao u predmetnom slučaju, zaposlenik u odnosu na prenositelja ima ugovorom utvrđeno pravo na one uvjete o kojima je periodično pregovaralo i koje je ugovorilo tijelo za kolektivno pregovaranje, koje nije povezano sa predmetnim strankama, te kada se takvo pravo u odnosu između zaposlenika i poslodavca prenositelja prema nacionalnom zakonodavstvu smatra dinamičnim, a ne statičnim pravom, postoji li prema članku 3. Direktive 2001/23 […], u vezi s presudom Suda […] Werhof […]:
(a) obveza da takvo pravo bude zaštićeno i ovršivo u odnosu na preuzimatelja u slučaju prijenosa na koji se [ova] Direktiva primjenjuje? ili
(b) ovlast nacionalnih sudova da presude da su takva prava, u slučaju prijenosa na koji se [spomenuta] Direktiva primjenjuje, zaštićena i ovršiva u odnosu na preuzimatelja? ili
(c) zabrana nacionalnim sudovima da presude da su takva prava, u slučaju prijenosa na koji se [ova ista] Direktiva primjenjuje, zaštićena i ovršiva u odnosu na preuzimatelja?
2. Jesu li sudovi države članice, u slučaju kad je ta država članica ispunila svoju obvezu prenošenja minimalnih zahtjeva iz članka 3. Direktive 2001/23 u svoje nacionalno pravo, ali je upitno valja li provedbene pravne propise tumačiti na način da oni nadilaze takve zahtjeve time što osiguravaju dinamična ugovorna prava protiv preuzimatelja, slobodni u svrhu tumačenja provedbenih propisa, dakako pod pretpostavkom da takvo tumačenje nije protivno pravu Zajednice, primijeniti nacionalno pravo ili je potrebno primijeniti drugačiji pristup glede tumačenja i, ako je tako, koji pristup?
3. Je li nacionalni sud slobodan primijeniti tumačenje Uredbe o prijenosu poduzeća (zaštita zaposlenja) iz 1981. (Transfer of Undertakings (Protection of Employment) Regulations 1981), na koje se pozivaju zaposlenici, na predmetni slučaj s obzirom na to da poslodavac ne tvrdi da bi priznavanje dinamičnog prava zaposlenika na temelju nacionalnog prava glede uvjeta rada ugovorenih kolektivnim ugovorom predstavljalo povredu pravâ tog poslodavca iz članka 11. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda?”
16. Pisana očitovanja podnijeli su Alemo‑Herron i drugi, Parkwood i Komisija.
17. Na raspravi održanoj 20. rujna 2012. svoja su stajališta iznijeli zastupnici M. Alemo‑Herrona i drugih i društva Parkwood, kao i agent Komisije.
IV – Prvo i drugo prethodno pitanje
18. Supreme Court u svojim prvim dvama pitanjima, na koja valja odgovoriti zajedno, dvoji o tome da li članak 3. stavak 3. Direktive 2001/23 zahtijeva, dopušta ili onemogućava državi članici, u kontekstu prijenosa poduzeća, prijenos dinamičnih odredaba o upućivanju na buduće kolektivne ugovore. Supreme Court iznosi dvojbe u vezi s dosegom presude Werhof, koju je Sud donio 2006. i u kojoj je, u slučaju njemačkog zaposlenika na kojeg se primjenjivala statična odredba o upućivanju na konkretan kolektivni ugovor, odbio dinamičko tumačenje članka 3. stavka 3. navedene direktive.
19. Dvojbe suda koji je uputio zahtjev utemeljene su. Točno je da je u presudi Werhof Sud glatko odbio mogućnost da države članice u skladu s Direktivom 2001/23 moraju osigurati prijenos dinamičnih odredaba o upućivanju na buduće kolektivne ugovore. Međutim, na argumentaciju Suda uvelike su utjecale posebne okolnosti tog slučaja, koje se znatno razlikuju od onih u predmetu o kojem sada odlučuje Supreme Court. Osim toga, poteškoće koje u ovom predmetu proizlaze iz dinamičnog upućivanja na buduće kolektivne ugovore ne pojavljuju se u istim okolnostima kao u predmetu Werhof jer je Parkwood, za razliku od poslodavca preuzimatelja H. Werhofa, privatni poduzetnik koji je preuzeo prvotno javnog poduzetnika. Stoga Parkwood ni u kojem slučaju ne može sudjelovati ni neizravno utjecati na postupak kolektivnog pregovaranja koji provodi NJC, odnosno tijelo namijenjeno isključivo za kolektivno pregovaranje u općinskom javnom sektoru.
20. S obzirom na te razlike, najprije ću detaljno analizirati tekst Direktive 2001/23 i presude Werhof. Zatim ću analizirati činjenične i pravne razlike između predmeta Werhof i ovog predmeta, a već sada mogu navesti da se priklanjam drugom tumačenju Direktive koju je predložio Supreme Court, odnosno tumačenju prema kojem, na temelju Direktive 2001/23, i u kontekstu prijenosa poduzeća, ne postoje zapreke da države članice dopuste prijenos dinamičnih odredaba o upućivanju na buduće kolektivne ugovore. Međutim, u skladu s onim što je utvrđeno u presudi Werhof, države članice ne smiju djelovati protivno temeljnim pravima zaštićenima pravom Unije, što je aspekt koji ću analizirati u okviru odgovora na treće prethodno pitanje.
A – Direktiva 2001/23, primjena kolektivnih ugovora u okviru prijenosa poduzeća i manevarski prostor država članica
21. Cilj je Direktive 2001/23, kojom je zamijenjena Direktiva 77/187, zaštita zaposlenika u slučaju promjene poslodavca, osobito radi očuvanja zaštite njihovih prava(6). Direktiva, u skladu sa svojim člankom 3., među ostalim osigurava zaštitu prava i obveza prenositelja, koji na dan prijenosa proizlaze iz postojećeg ugovora o radu ili radnog odnosa, i nakon prijenosa poduzeća. Kao što je Sud već imao prilike istaknuti, cilj je te odredbe osigurati zaštitu svih uvjeta rada, uključujući one ugovorene u kolektivnom ugovoru, u skladu s voljom stranaka kolektivnog ugovora i unatoč prijenosu poduzeća(7).
22. Kao što je Komisija pravilno istaknula, članak 3. Direktive 2001/23 nije ograničavajuća odredba, nego odredba koja odražava ravnotežu između zaštite zaposlenika i interesa poslodavca preuzimatelja. Tako članak 3. u svojem stavku 1. drugom podstavku državama članicama dopušta da odrede da su prenositelj i preuzimatelj solidarno odgovorni u pogledu obveza koje su nastale na temelju ugovora o radu. Osim toga, stavak 3. podstavak drugi, koji se odnosi na učinke kolektivnih ugovora, državama članicama dopušta da ograniče razdoblje poštovanja takvih odredbi i uvjeta, pod uvjetom da nije kraće od jedne godine.
23. Kao što se pokazalo, zaštita prava i obveza koje proizlaze iz ugovora o radu koji je na snazi u vrijeme prijenosa, uključujući one koje proizlaze iz kolektivnog ugovora primjenjivog na radni odnos, uvjetovana je zaštita. Isto tako, države članice imaju znatne ovlasti kad je riječ o provedbi i primjeni Direktive 2001/23. Kao što je istaknuo Sud, tomu je tako jer Direktiva „teži samo djelomičnom usklađivanju predmetne materije”(8). Direktivom se „ne nastoji uspostaviti jednak stupanj zaštite za cijelu [Uniju] na temelju zajedničkih kriterija”, nego osigurati da je dotični zaposlenik „u odnosima s preuzimateljem zaštićen kao što je to bio u odnosima s prenositeljem u skladu s pravnim pravilima predmetne države članice”(9).
24. Ta ovlast država članica još je jasnije istaknuta u članku 8. Direktive 2001/23 u kojemu se utvrđuje da ona „ne utječe na pravo država članica da primijene ili donesu zakone ili druge propise koji su povoljniji za zaposlenike”(10). Osim toga, u nastavku članka 8. dodaje se, što je posebno važno za predmetni slučaj, da Direktiva ne utječe ni na pravo država članica da „promiču ili dopuste kolektivne ugovore ili ugovore između socijalnih partnera koji su povoljniji za zaposlenike”(11).
25. Sada treba analizirati sadržaj članka 3. stavka 3. Direktive 2001/23, koji je predmet pitanjâ koja je uputio Supreme Court. Ta odredba utvrđuje da preuzimatelj nakon prijenosa nastavlja poštovati odredbe i uvjete dogovorene kolektivnim ugovorima pod istim uvjetima koji se prema tom ugovoru primjenjuju na prenositelja, „do dana ukidanja ili isteka kolektivnog ugovora ili stupanja na snagu ili primjene drugog kolektivnog ugovora”. Imperativnost odredbe mogla bi opravdati dvojbe suda koji je uputio zahtjev, koji na temelju toga zaključuje da se radi o zabrani svake dinamične zaštite, u skladu s kojom bi kolektivni ugovor koji je na snazi u vrijeme prijenosa, ili kasniji kolektivni ugovori, uređivao radni odnos između radnika i preuzimatelja. Međutim, pri takvom razumijevanju te odredbe ne treba zanemariti ono što je utvrđeno u članku 8. Direktive, odnosno to da države članice imaju pravo ne samo donijeti mjere koje su povoljnije za zaposlenike, nego i dopustiti „primjenu” kolektivnih ugovora koji su povoljniji za zaposlenike.
26. Sada se valja usredotočiti na gore navedenu presudu Suda donesenu u predmetu Werhof, čiji sadržaj ukazuje na zauzimanje stajališta protiv svakog prijenosa dinamičnih odredaba o upućivanju na buduće kolektivne ugovore. Međutim, kao što ću pokazati u nastavku, takvo tumačenje presude ne uzima u obzir ni činjenične okolnosti predmeta u kojem je donesena ni krajnje ciljeve Direktive 2001/23.
B – Presuda Werhof
27. Razlog zbog kojega se smatra da je presudom Werhof izravno odbijena dinamična zaštita radnih uvjeta dogovorenih budućim kolektivnim ugovorom osobite su činjenične i pravne okolnosti tog predmeta. H. Werhof bio je njemački zaposlenik u metalurškom sektoru čiji je ugovor o radu, koji je bio na snazi u vrijeme prijenosa, sadržavao statičnu odredbu o upućivanju na kolektivni ugovor. Drugim riječima, ugovor o radu H. Werhofa odnosio se na uvjete o plaći dogovorene posebnim kolektivnim ugovorom, koji je bio na snazi u vrijeme prijenosa(12). S druge strane, Savezna Republika Njemačka upotrijebila je ovlast koju Direktiva 2001/23 priznaje državama članicama u svojem članku 3. stavku 3. drugom podstavku, čime je valjanost kolektivnih ugovora primjenjivih u vrijeme prijenosa ograničila na razdoblje od najviše jedne godine(13).
28. Stoga je predmet Werhof uvjetovan dvjema okolnostima od osobitog značaja koje objašnjavaju argumentaciju Suda: statičnom odredbom o upućivanju na kolektivni ugovor i ex lege ograničenjem trajanja učinaka kolektivnih ugovora nakon prijenosa. H. Werhof je u tim okolnostima, na temelju članka 3. stavka 3. Direktive 2001/23, zahtijevao dinamičnu zaštitu koja bi mu omogućila primjenu kasnijeg kolektivnog ugovora, koji je stupio na snagu nakon kolektivnog ugovora koji je bio na snazi u vrijeme prijenosa, unatoč tome što njegov ugovor uopće nije sadržavao dinamičnu odredbu. Stoga ne čudi da je Sud odbio zahtjeve H. Werhofa.
29. Naime, Sud je svoju argumentaciju započeo istaknuvši činjenicu da je odredba o upućivanju na kolektivni ugovor sadržana u ugovoru o radu H. Werhofa bila statična. Stoga „odredba o upućivanju na kolektivni ugovor ne može imati veći doseg od kolektivnog ugovora na koji upućuje”(14). Ista se ideja odražava kada Sud upućuje na članak 3. stavak 2. Direktive, koji utvrđuje ograničenja načela primjenjivosti „kolektivnog ugovora na koji upućuje ugovor o radu”(15). Drugim riječima, Sud odbacuje mogućnost da Direktiva nameće dinamičnu zaštitu ako ugovor o radu koji je na snazi u vrijeme prijenosa sadržava odredbe o upućivanju na konkretan kolektivni ugovor. Ukratko, jasno je da Direktiva 2001/23 statične odredbe koje su na snazi u vrijeme prijenosa ne mijenja u dinamične odredbe.
30. Sud je u nastavku istaknuo činjenicu da je Savezna Republika Njemačka ograničila razdoblje zaštite radnih uvjeta, kao što joj je to Direktiva 2001/23 omogućavala u svojem članku 3. stavku 3. drugom podstavku(16). Činjenica da je država članica iskoristila tu ovlast važna je jer je, kao što ističe Sud, riječ o „podrednom” ograničenju za slučaj da u minimalnom razdoblju od jedne godine nije nastupila nijedna situacija iz stavka 3. (istek ili ukidanje postojećeg kolektivnog ugovora, stupanje na snagu ili primjena novog kolektivnog ugovora)(17). Stoga, čak i za slučaj da ugovori sadržavaju odredbe o dinamičnom upućivanju na važeće i buduće kolektivne ugovore, države članice uvijek imaju pravo ograničiti te učinke ako osiguraju njihovu valjanost najmanje tijekom razdoblja od jedne godine. To je upravo bio slučaj njemačkog pravnog poretka u predmetu Werhof.
31. Iz svega ranije navedenog proizlazi da u presudi Werhof nije općenito utvrđeno da je zaštita učinaka dinamičnih odredaba o upućivanju na buduće kolektivne ugovore u suprotnosti s Direktivom. Presuda Werhof samo odbacuje tumačenje prema kojem bi Direktiva državama članicama nametala dinamičnu zaštitu čak i ako ugovor sadržava odredbu o statičnom upućivanju, a osobito ako predmetna država članica učinke kolektivnih ugovora koji su na snazi u vrijeme prijenosa ograniči na razdoblje od jedne godine. Zahtjev H. Werhofa nadilazio je ciljeve Direktive 2001/23, pa je Sud upravo zbog toga, i u osobito strogom tonu, dodao da cilj te direktive „nije zaštita pukih očekivanja i, stoga, hipotetskih koristi koje proizlaze iz budućih kolektivnih ugovora”(18).
32. Druga je stvar ako korist, odnosno odredba koja izričito predviđa poštovanje uvjeta dogovorenih u okviru NJC‑a, nije samo hipotetska, nego je izričito unesena u ugovor o radu i kao takva dopuštena nacionalnim pravnim poretkom. To je slučaj u ovom predmetu, čije značajke treba pažljivo uzeti u obzir.
C – Predmetni slučaj u vezi s Direktivom 2001/23 i presudom Werhof
33. S obzirom na odredbe Direktive 2001/23, i uzimajući u obzir točan doseg presude donesene u predmetu Werhof, sada valja analizirati činjenice i nacionalni pravni okvir predmeta na koji je uputio Supreme Court.
34. U skladu s navodima stranaka, Direktiva 2001/23 u britanski je pravni poredak prenesena putem Uredbe TUPE, pri čemu su odredbe članka 3. Direktive prenesene u gotovo istom obliku. U britanskom zakonodavstvu nisu podrobnije utvrđeni uvjeti u vezi sa zaštitom prava i obveza poslodavca i zaposlenika kao posljedica prijenosa, nego je odgovornost za to prebačena na radne sudove. Stoga, i kako se navodi u spisu, ti su sudovi dopustili mogućnost da se u okviru prijenosa prenese i odredba o dinamičnom upućivanju na kasnije kolektivne ugovore(19). Sve do donošenja presude Werhof to je bilo ustaljeno i nesporno tumačenje Uredbe TUPE. Na pitanje koje je u vezi s tim postavljeno na raspravi, obje su stranke u glavnom postupku potvrdile postojanje tog dijela sudske prakse. Zastupnik zaposlenika dodao je i da je prijenos takvih odredaba bio osobito čest u okviru prijenosa javnih poduzeća.
35. Isto tako, Ujedinjena Kraljevina nije iskoristila izuzeće predviđeno člankom 3. stavkom 3. drugim podstavkom Direktive 2001/23, u skladu s kojim države članice pri prijenosu mogu vremenski ograničiti učinke ugovora sklopljenih prije prijenosa, iako to vremensko ograničenje ne može biti kraće od jedne godine. Ta značajka, zajedno s ranije navedenom sudskom praksom radnih sudova, mogla bi potvrđivati postojanje pristupa koji se osobito priklanja prijenosu dinamičnih odredaba o upućivanju na buduće kolektivne ugovore.
36. S obzirom na navode stranaka, razlog takvog pristupa može proizlaziti iz fleksibilnosti postojećeg sustava kolektivnog pregovaranja u Ujedinjenoj Kraljevini. Za razliku od drugih nacionalnih pravnih poredaka, Ujedinjena Kraljevina ne priznaje ex lege pravne učinke kolektivnih ugovora jer ti ugovori proizvode pravne učinke na temelju eksplicitnog ili implicitnog upućivanja na kolektivni ugovor u ugovoru o radu(20). Stoga je opće pravilo da učinci kolektivnih ugovora proizlaze isključivo iz ugovora o radu, a njihov je doseg određen odredbom o upućivanju. Takvo razumijevanje kolektivnog ugovora strankama daje vrlo širok manevarski prostor, čak i ako se slože da će biti obvezane budućim kolektivnim ugovorima, jer ih, kao što su istaknule stranke u ovom postupku, ništa ne sprečava da ponovno pregovaraju o odredbi ugovora o upućivanju na kolektivni ugovor.
37. Stoga, s obzirom na to da je odredba o dinamičnom upućivanju na budući kolektivni ugovor posljedica sporazuma među strankama, koji je moguće izmijeniti u svakom trenutku, britanski sudovi nisu smatrali da takvi sporazumi mogu ugroziti poslodavčevu slobodu udruživanja ni bilo koju drugu odredbu britanskog pravnog poretka. Suprotno tome, britanski fleksibilni i „ugovorni” sustav radnih odnosa doprinosi da se takve odredbe mogu prenijeti u kontekstu prijenosa poduzeća.
38. Ako se sada usmjerimo na predmetni slučaj, nesporno je da je ugovor o radu, koji je bio na snazi u trenutku prijenosa, sadržavao odredbu o dinamičnom upućivanju na kolektivne ugovore sklopljene u okviru NJC‑a. Stoga su zaposlenici poduzeća u vrijeme prijenosa imali izričito i jasno jamstvo da će za njih vrijediti radni uvjeti dogovoreni u okviru postojećih ili budućih kolektivnih pregovora unutar tog tijela. Zbog toga se ovdje, za razliku od predmeta Werhof, radi o ugovoru o radu koji sadržava dinamičnu odredbu o poštovanju odredaba dogovorenih budućim kolektivnim ugovorima. Da iskoristim izraz koji je Sud upotrijebio u tom slučaju, „očekivanja” koja zaposlenici prenesenog poduzeća imaju na temelju te odredbe uvelike se razlikuju od onih koja proizlaze iz statične odredbe, kao što je to ona u predmetu Werhof. Prije je riječ o sigurnosti jer su se stranke slobodno i izričito sporazumjele o odredbama u skladu s važećim pravnim okvirom te su kao takve one utvrđene u ugovoru o radu.
39. S obzirom na navedeno, smatram da Direktiva 2001/23 ne sprečava Ujedinjenu Kraljevinu da strankama dopusti uvođenje dinamičnih odredbi o upućivanju na buduće kolektivne ugovore te da se one prenesu u okviru prijenosa poduzeća. Kao što smo vidjeli, Sud je u presudi Werhof potvrdio da navedena direktiva državama članicama ne nameće dinamično poimanje upućivanja na kolektivne ugovore. Drugim riječima, činjenica da neki ugovor sadržava statično upućivanje na kolektivni ugovor ne dovodi do promjene tog upućivanja u dinamično na temelju Direktive. Ipak, ta direktiva načelno ne onemogućava da države članice priznaju postojanje dinamičnih odredaba o upućivanju. U tekstu direktive nigdje se ne navodi da su takve odredbe zabranjene, dok članak 8. te direktive, koji utvrđuje da države članice zadržavaju pravo da „promiču ili dopuste kolektivne ugovore [….] koji su povoljniji za zaposlenike” to sâmo potvrđuje. Čini se da je cilj britanske sudske prakse, koja je potvrdila takozvane dinamične odredbe o upućivanju, to da primjenom upućivanja na kolektivni ugovor promiče zaštitu uvjeta koji su povoljniji za zaposlenike.
40. Osim toga, činjenica da Direktiva Ujedinjenoj Kraljevini dopušta pružanje takve zaštite ne sprečava britanskog zakonodavca da upotrijebi ovlast koja mu je dodijeljena odredbom članka 3. stavka 3. drugog podstavka da vremenski ograniči uvjete dogovorene u vrijeme prijenosa, iako to razdoblje ne smije biti kraće od jedne godine. Britanskog zakonodavca ili sudove Ujedinjene Kraljevine također ništa ne sprečava da radi ograničenja ili zabrane prijenosa dinamičnih odredaba o upućivanju na kolektivne ugovore izmijene doseg TUPE‑a. Ukratko, riječ je o odluci koju države članice donose u okviru manevarskog prostora koji im je priznat.
41. Stoga, s obzirom na izložene argumente, zaključujem da članak 3. stavak 3. Direktive 2001/23 treba tumačiti na način da mu se načelno ne protivi to da države članice kao posljedicu prijenosa poduzeća predvide mogućnost prijenosa dinamičnih odredaba o upućivanju na postojeće i buduće kolektivne ugovore, koje slobodno dogovaraju stranke ugovora o radu.
V – Treće prethodno pitanje
42. Supreme Court svojim trećim pitanjem pita može li sukladnost dinamičnih odredaba o upućivanju s Direktivom 2001/23 u svakom slučaju predstavljati povredu članka 11. Europske konvencije o ljudskim pravima (u daljnjem tekstu: EKLJP). Budući da Sudu predlažem da prizna sukladnost navedenih odredaba s Direktivom 2001/23, potrebno je odgovoriti na treće pitanje, iako ga u određenoj mjeri valja preoblikovati.
43. Supreme Court izražava svoje dvojbe o utjecaju navedenog članka 11. EKLJP‑a i time članka 12. Povelje Europske unije o temeljnim pravima na ovaj predmet. U skladu s navedenom odredbom, kojom se utvrđuje sloboda udruživanja, pojedinac ne uživa samo zaštitu pred mogućim zabranama ili ograničenjima svojega prava na sudjelovanje u udruženjima ili njihova osnivanja, nego i pred izravnom ili neizravnom obvezom sudjelovanja u tim udruženjima(21). Sud koji je uputio zahtjev stoga se pita je li TUPE, kako ga trenutačno tumače britanski sudovi, sukladan s negativnim aspektom poslodavčeve slobode udruživanja.
44. Iako bi situacija kao što je to ona društva Parkwood mogla biti obuhvaćena područjem primjene članka 12. Povelje, treba reći da ovaj predmet ima posebnu značajku zbog koje ga, prema mojem mišljenju, nije moguće povezati s negativnim aspektom slobode udruživanja. Kao što sam naveo u točki 8. ovog mišljenja, NJC, tijelo za kolektivno pregovaranje na koje upućuje sporna ugovorna odredba, javno je tijelo u okviru kojeg se pregovara o radnim uvjetima zaposlenika u lokalnom javnom sektoru. S obzirom na njegovu javnu prirodu i strogo područje djelovanja, NJC bi teško mogao izraziti ili zagovarati interese Parkwooda, iako je riječ o prenesenom poduzeću koje je nekoć bilo javno. To su u svojim pisanim i usmenim očitovanjima potvrdile stranke, a isto utvrđuje i sud koji je uputio zahtjev u svojoj odluci kojom se upućuje zahtjev.
45. Stoga poteškoća nije u tome da je Parkwood obvezan sudjelovati u nekoj organizaciji ako želi utjecati na radne uvjete svojih zaposlenika (takva bi situacija zapravo otvorila pitanje sukladnosti s člankom 12. Povelje). Prije bi trebalo prigovoriti tome što Parkwood nema nikakvu mogućnost zastupanja pri NJC‑u. Ograničenje pravâ društva Parkwood ne proizlazi iz obveze sudjelovanja u nekom tijelu, nego iz činjenice da treba preuzeti obveze dogovorene sporazumima na koje nikako ne može utjecati.
46. U tim okolnostima, i kao što ću izložiti u nastavku, temeljno pravo o kojemu je riječ nije negativni aspekt poslodavčeve slobode udruživanja, nego njegovo temeljno pravo na slobodu poduzetništva, koje članak 16. Povelje priznaje „u skladu s pravom Unije te nacionalnim zakonodavstvima i praksom”.
47. Kao što sam već ranije naveo, smatram da Direktiva 2001/23 državama članicama ne zabranjuje uspostavu radnopravnih sustavâ u skladu s kojima su dinamične odredbe o upućivanju na kolektivne ugovore obuhvaćene prijenosom prava i obveza koji nastaje kao posljedica prijenosa poduzeća. Ipak, kao što je dobro poznato, države članice, čak i kad im je pravom Unije izričito priznat manevarski prostor, moraju isti izvršavati u skladu s tim pravnim poretkom(22). Ta veza s pravom Unije, među ostalim, svakako podrazumijeva obvezu poštovanja temeljnih prava, kao što je to izričito utvrđeno člankom 51. Povelje. Stoga, iako Ujedinjena Kraljevina socijalne partnere može ovlastiti da u ugovore o radu uključe dinamične odredbe o upućivanju na kolektivne ugovore, posljedica te ovlasti ne mogu biti djelovanja koja su protivna temeljnim pravima sadržanima u Povelji, uključujući slobodu poduzetništva iz članka 16.
48. Sloboda poduzetništva ima dugu povijest u pravu Unije(23). U početku je bila zamišljena kao izraz temeljnog prava vlasništva(24), a već je u osamdesetim godinama prošlog stoljeća počela stjecati samostalnost, da bi u konačnici dobila status općeg načela prava Unije(25). Danas se u objašnjenjima Povelje ističe da se članak 16. Povelje temelji na sudskoj praksi Suda koji priznaje slobodu provođenja gospodarske ili komercijalne aktivnosti, slobodu ugovaranja i načelo slobodnog tržišnog natjecanja(26).
49. Iako sloboda poduzetništva proizlazi iz tih triju izvora, točno je da sudska praksa sve do danas nije ponudila potpunu i upotrebljivu definiciju navedene slobode. Sud se u odlukama, u okviru kojih se imao priliku izjasniti u vezi s tim, ili samo pozvao na pravo vlasništva ili je ukratko naveo odredbu članka 16. Povelje.
50. Prethodno navedeno ne onemogućava izvođenje zaključka o temeljnom sadržaju tog prava, pri čemu su u tu svrhu od osobite pomoći izvori na koje se odnose objašnjenja članka 16. Povelje. Naime, sloboda poduzetništva, kao što proizlazi iz navedenog članka, djeluje kao jamstvo gospodarske inicijative i aktivnosti, koja očito podliježe ograničenjima, ali u svakom slučaju osigurava minimalne uvjete za gospodarsko djelovanje na unutarnjem tržištu. Tako se sloboda poduzetništva pojavljuje kao okvir kojim je Unija ograničena u obavljanju svojih zakonodavnih i izvršnih ovlasti, a države članice u primjeni prava Unije.
51. S druge strane, sloboda poduzetništva, iako je usko povezana s temeljnim pravom vlasništva, u pravu Unije, kao i u nekim pravnim porecima država članica(27), štiti različite pravne situacije. Dok se pravo vlasništva odnosi na područje materijalne i nematerijalne imovine, sloboda poduzetništva štiti gospodarsku inicijativu i sposobnost djelovanja na tržištu, ali ne i konkretne koristi, izražene imovinskom vrijednošću, stečene na tom tržištu(28).
52. U konačnici, treba reći da sloboda poduzetništva predstavlja temeljno pravo koje uvelike podliježe odvagivanju. Budući da to pravo nije apsolutno, njegova je primjena obično u opreci s drugim temeljnim pravima, kao što to proizlazi iz sudske prakse Suda, koji je slobodu poduzetništva do danas odvagivao s drugim temeljnim pravima, kao što su zaštita privatnosti(29), zdravlja(30) ili intelektualnog vlasništva(31).
53. U konkretnom kontekstu ovog predmeta riječ je o nacionalnom zakonodavstvu u skladu s kojim se pri prijenosu poduzeća u potpunosti prenose dinamične odredbe o upućivanju na kolektivne ugovore. Posljedica je prijenosa odredbe da za preuzimatelja, u ovom slučaju poduzeće Parkwood, vrijede uvjeti rada koji proizlaze iz postojećih i budućih pregovora u okviru NJC‑a. Stoga, i kao što je navedeno u ugovornoj odredbi, koja je izričito utvrđena u ugovoru o radu, britanski pravni poredak dopušta da zaposlenici javnih poduzeća koja su preuzela privatna poduzeća zadrže uvjete koji proizlaze iz postojećih i budućih pregovora u okviru NJC‑a, odnosno tijela u kojem poduzeće preuzimatelj ne može sudjelovati.
54. Logično, pravo na preuzimanje određenog poduzeća nije dio slobode priznate člankom 16. Povelje. Međutim, uspostava tako strogih uvjeta preuzimanja, koji u praksi dovode do znatnog otežavanja preuzimanja poduzeća može dovesti do povrede navedenog članka. Činjenica da poduzetnik, u okviru prijenosa poduzeća, može biti na neograničeno vrijeme podvrgnut uvjetima rada o kojima nije pregovarao, poprima značajke ograničenja slobode ugovaranja kao jednog od aspekata slobode poduzetništva, kao što je to navedeno u objašnjenjima članka 16. Povelje.
55. Unatoč svemu prethodno navedenom, činjenica da se na preuzimatelja primjenjuju uvjeti dogovoreni unutar NJC‑a samo po sebi ne predstavlja povredu slobode poduzetništva. Suprotno tome, potrebno je ispitati pravne i činjenične okolnosti predmeta kako bi se razjasnilo je li britanski pravni poredak u suprotnosti s odredbom članka 16. Povelje. U tom pogledu, sud koji je uputio zahtjev ima osobito važnu ulogu jer se, kad je riječ o britanskom radnom pravu, nalazi u najboljem položaju za obavljanje te ocjene. U okviru te analize sud koji je uputio zahtjev osobito mora ocijeniti je li podložnost uvjetima dogovorenima u okviru NJC‑a bezuvjetna i neopoziva. Jasno je da će utjecaj na temeljno pravo ovisiti o stupnju u kojem su uvjeti dogovoreni u okviru tog tijela obvezujući.
56. U tom su smislu stranke u glavnom postupku istaknule osnovne značajke britanskog sustava kolektivnog pregovaranja, koji se odlikuje svojom fleksibilnošću. Kao što je dokazano, pravna osnova britanskih kolektivnih ugovora nije zakon, nego svaki ugovor o radu, koji je izraz autonomije volje i ugovorne slobode zaposlenika i poslodavca. Stoga, ne dovodeći u pitanje ocjenu suda koji je uputio zahtjev u vezi s potvrdom te tvrdnje, sve upućuje na to da obje stranke u svakom trenutku tijekom važenja ugovora o radu mogu ponovno pregovarati i mijenjati dinamične odredbe o upućivanju, iako su predmet prijenosa. Drugim riječima, čini se da se britansko pravo ne protivi tome da Parkwood i zaposlenici prenesenog poduzeća sjednu za pregovarački stol i dogovore se o poništenju, izmjeni ili zadržavanju navedene odredbe.
57. Ako je tako, prigovori u okviru britanskog pravnog poretka s aspekta članka 16. Povelje bit će otklonjeni. Međutim, to je pitanje koje zahtijeva analizu nacionalnog prava, a za čije provođenje nije nadležan Sud, nego sud koji je uputio zahtjev.
58. Stoga, i s obzirom na ranije iznesene argumente, Sudu predlažem da na treće prethodno pitanje odgovori na način da se pravu Unije, i osobito članku 16. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, ne protivi nacionalno zakonodavstvo u skladu s kojim je preuzimatelj poduzeća obvezan prihvatiti postojeće i buduće uvjete dogovorene u okviru tijela za kolektivno pregovaranje, pod uvjetom da navedena obveza nije bezuvjetna i neopoziva. Na nacionalnom je sudu da, u posebnim okolnostima predmetnog slučaja, i u skladu s nacionalnim pravnim poretkom, ocijeni je li navedena obveza doista bezuvjetna i neopoziva.
VI – Zaključak
59. S obzirom na navedeno, Sudu predlažem da na pitanja koja je postavio Supreme Court odgovori na sljedeći način:
„1. Članak 3. stavak 3. Direktive 2001/23/EZ Vijeća od 12. ožujka 2001. o usklađivanju zakonodavstava država članica u odnosu na zaštitu prava zaposlenika kod prijenosa poduzeća, pogona ili dijelova poduzeća ili pogona treba tumačiti na način da mu se načelno ne protivi to da države članice kao posljedicu prijenosa poduzeća predvide mogućnost prijenosa dinamičnih odredaba o upućivanju na postojeće i buduće kolektivne ugovore, koje slobodno dogovaraju stranke ugovora o radu.
2. Pravu Unije, i osobito članku 16. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, ne protivi se nacionalno zakonodavstvo u skladu s kojim je preuzimatelj poduzeća obvezan prihvatiti postojeće i buduće uvjete dogovorene u okviru tijela za kolektivno pregovaranje, pod uvjetom da navedena obveza nije bezuvjetna i neopoziva. Na nacionalnom je sudu da, u posebnim okolnostima predmetnog slučaja, i u skladu s nacionalnim pravnim poretkom, ocijeni je li navedena obveza doista bezuvjetna i neopoziva.”