PRESUDA SUDA (osmo vijeće)
7. kolovoza 2018.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Zaštita potrošača – Direktiva 2011/83/EU – Članak 2. točka 9. – Pojam ‚poslovna prostorija’ – Mjerila – Kupoprodajni ugovor sklopljen na štandu koji drži trgovac na trgovačkom sajmu”
U predmetu C‑485/17,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud, Njemačka), odlukom od 13. srpnja 2017., koju je Sud zaprimio 10. kolovoza 2017., u postupku
Verbraucherzentrale Berlin eV
protiv
Unimatic Vertriebs GmbH
SUD (osmo vijeće),
u sastavu: J. Malenovský, predsjednik vijeća, M. Safjan (izvjestitelj) i D. Šváby, suci,
nezavisni odvjetnik: H. Saugmandsgaard Øe,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani postupak,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za Verbraucherzentrale Berlin eV, R. Jahn, Rechtsanwalt,
– za Unimatic Vertriebs GmbH, P. Rau, Rechtsanwalt,
– za belgijsku vladu, P. Cottin i J. Van Holm, u svojstvu agenata,
– za Europsku komisiju, C. Hödlmayr i N. Ruiz García, u svojstvu agenata,
odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči bez mišljenja,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 2. točke 9. Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima potrošača, izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 85/577/EEZ i Direktive 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (SL 2011., L 304, str. 64.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 8., str. 260.).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između Verbraucherzentralea Berlin eV, udruge za zaštitu potrošača (u daljnjem tekstu: udruga) i Unimatic Vertriebsa GmbH (u daljnjem tekstu: Unimatic), društva za distribuciju, u pogledu informacije o potrošačevu pravu odustajanja u okviru kupoprodaje sklopljene na trgovačkom sajmu.
Pravni okvir
Pravo Unije
3 U uvodnim izjavama 4., 5., 7., 21., 22. i 37. Direktive 2011/83 navodi se:
„(4) […] Usklađivanje određenih aspekata potrošačkih ugovora sklopljenih na daljinu i izvan poslovnih prostorija nužno je za promicanje stvarnog potrošačkog unutarnjeg tržišta na kojem se postiže prava ravnoteža između visoke razine zaštite potrošača i konkurentnosti poduzeća, uz istodobno poštovanje načela supsidijarnosti.
(5) […] [P]otpuna usklađenost informacija za potrošače i pravo odustajanja kod ugovora na daljinu i ugovora sklopljenih izvan poslovnih prostorija doprinijet [će] visokoj razini zaštite potrošača i boljem funkcioniranju unutarnjeg tržišta […]
[…]
(7) Potpuna usklađenost nekih ključnih regulatornih aspekata trebala bi znatno povećati pravnu sigurnost kako za potrošače tako i za trgovce. […] Nadalje, potrošači bi diljem Unije trebali uživati visoku zajedničku razinu zaštite.
[…]
(21) Ugovor sklopljen izvan poslovnih prostorija trebalo bi definirati kao ugovor sklopljen uz istovremenu fizičku prisutnost trgovca i potrošača, na mjestu koje nije poslovna prostorija trgovca, primjerice u potrošačevom domu ili na njegovom radnom mjestu. U kontekstu ugovora sklopljenih izvan poslovnih prostorija potrošač može biti pod potencijalnim psihološkim pritiskom ili može biti suočen s elementom iznenađenja, neovisno o tome je li potrošač tražio dolazak trgovca ili ne. U definiciju ugovora sklopljenog izvan poslovnih prostorija trebalo bi uključiti i situacije u kojima se s potrošačem osobno i pojedinačno stupa u vezu u kontekstu ugovora koji se sklapa izvan poslovnih prostorija, ali se ugovor sklapa neposredno nakon toga u poslovnim prostorijama trgovca ili sredstvom daljinske komunikacije. […] Kupnje obavljene tijekom izleta koji organizira trgovac, a tijekom kojega se stečeni proizvodi promiču i nude na prodaju, trebalo bi smatrati ugovorima sklopljenim izvan poslovnih prostorija.
(22) Poslovne bi prostorije trebale uključivati objekte bez obzira na njihov oblik (primjerice, dućane, štandove ili kamione) koji trgovcu služe kao trajno ili uobičajeno mjesto obavljanja posla. Štandove na tržnicama i sajmovima trebalo bi smatrati poslovnim prostorijama ako ispunjavaju taj uvjet. Maloprodajni objekti u kojima trgovac obavlja svoju aktivnost na sezonskoj osnovi, primjerice tijekom turističke sezone na skijalištima ili plažama, trebalo bi smatrati poslovnim prostorijama budući da trgovac svoju aktivnost obavlja u tim objektima na redovnoj osnovi. Prostore dostupne javnosti kao što su ulice, trgovački centri, plaže, sportski tereni i javni prijevoz koje trgovac za svoju poslovnu aktivnost koristi tek iznimno, kao ni stambene prostore ili radna mjesta, ne bi trebalo smatrati poslovnim prostorijama. […]
[…]
(37) […] Što se tiče ugovora sklopljenih izvan poslovnih prostorija, kupac bi trebao imati pravo odustajanja zbog elementa potencijalnog iznenađenja i/ili psihološkog pritiska. Ostvarenje prava odustajanja od ugovora trebalo bi rezultirati ukidanjem obveze ugovornih stranaka po pitanju izvršenja ugovora.”
4 U skladu s člankom 2. te direktive naslovljenim „Definicije”:
„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:
[…]
8) ‚ugovor sklopljen izvan poslovnih prostorija’ znači ugovor između trgovca i potrošača:
(a) sklopljen u istovremenoj fizičkoj prisutnosti trgovca i potrošača, na mjestu koje nije poslovna prostorija trgovca;
(b) za koji je potrošač dao ponudu u istim okolnostima kao što su okolnosti iz točke (a);
(c) sklopljen u poslovnim prostorijama trgovca ili sredstvom daljinske komunikacije odmah nakon što je s potrošačem osobno i pojedinačno stupljeno u vezu na mjestu koje nije poslovna prostorija trgovca u istovremenoj fizičkoj prisutnosti trgovca i potrošača;
(d) sklopljen tijekom izleta koji organizira trgovac s ciljem ili učinkom promicanja i prodaje roba ili usluga potrošaču;
9) ‚poslovna prostorija’:
(a) svaka nekretnina za poslove maloprodaje u kojoj trgovac obavlja svoju aktivnost na trajnoj osnovi;
(b) svaka pokretnina za poslove maloprodaje u kojoj trgovac obavlja svoju aktivnost na uobičajenoj osnovi;
[…]”
5 Članak 5. navedene direktive odnosi se na „[o]bveze informiranja kod ugovora koji nisu ni ugovori na daljinu ni ugovori sklopljeni izvan poslovnih prostorija”.
6 Članak 6. te direktive, naslovljen „Obveze informiranja kod ugovora na daljinu i ugovora sklopljenih izvan poslovnih prostorija”, u stavku 1. određuje:
„Prije nego što ugovor na daljinu ili ugovor sklopljen izvan poslovnih prostorija ili bilo koja odgovarajuća ponuda postanu obvezujući za potrošača, trgovac na jasan i razumljiv način pruža kupcu sljedeće informacije:
[…]
(h) kada postoji pravo odustajanja, uvjete, istek roka i postupke za ostvarivanje toga prava u skladu s člankom 11. stavkom 1. kao i uzorak obrasca za odustajanje određen u Prilogu I.(B);
[…]”
7 Članak 7. Direktive 2011/83, naslovljen „Formalni zahtjevi za ugovore sklopljene izvan poslovnih prostorija”, u stavku 1. predviđa:
„Kod ugovora sklopljenih izvan poslovnih prostorija, informacije predviđene u članku 6. stavku 1. trgovac dostavlja potrošaču na papiru ili, ako je potrošač suglasan, na drugom trajnom nosaču podataka. Te su informacije čitljive i sastavljene jednostavnim i razumljivim riječima.”
8 Članak 9. te direktive, naslovljen „Pravo odustajanja”, u stavku 1. navodi kako slijedi:
„Osim kad se primjenjuju izuzeci predviđeni u članku 16., potrošač ima rok od 14 dana da odustane od ugovora na daljinu ili ugovora sklopljenog izvan poslovnih prostorija, a da za to ne navede nikakav razlog i da ne snosi troškove osim troškova predviđenih u članku 13. stavku 2. i članku 14.”
Njemačko pravo
9 Direktiva 2011/83 prenesena je u njemačko pravo Gesetzom zur Umsetzung der Verbraucherrechterichtlinie und zur Änderung Gesetzes zur Regelung der za Wohnungsvermittlung (Zakon o prenošenju Direktive o pravima potrošača i izmjeni Zakona za regulaciju agencija za poslovanje nekretninama) od 20. rujna 2013. (BGBl. 2013. I, str. 3642.).
Glavni postupak i prethodna pitanja
10 Unimatic je društvo za distribuciju koje prodaje robu osobito u sklopu sajma Grüne Woche (zeleni tjedan), koji se održava svake godine u Berlinu (Njemačka). Iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da društvo Unimatic svoju robu prodaje isključivo na sajmovima.
11 Jedan je klijent 22. siječnja 2015. na štandu koji je na tom sajmu držalo društvo Unimatic naručio parni čistač/usisavač po cijeni od 1600 eura. Društvo Unimatic nije obavijestilo tog klijenta o pravu odustajanja predviđenom njemačkim zakonodavstvom, u skladu s člankom 9. Direktive 2011/83.
12 Udruga je smatrala da je društvo Unimatic navedenog klijenta trebalo obavijestiti o postojanju prava odustajanja, s obzirom na to da je kupoprodajni ugovor sklopljen izvan poslovne prostorije.
13 Posljedično, udruga je podnijela zahtjev pred Landgerichtom Freiburg (Zemaljski sud u Freiburgu, Njemačka) kojim je tražila da se društvu Unimatic zabrani prodaja njegovih proizvoda bez obavještavanja potrošača o tome da imaju pravo odustajanja.
14 Landgericht Freiburg (Zemaljski sud u Freiburgu) odbio je zahtjev udruge kao i žalbu koju je podnijela pred Oberlandesgerichtom Karlsruhe (Visoki zemaljski sud u Karlsruheu, Njemačka).
15 U tim je okolnostima udruga podnijela reviziju sudu koji je uputio zahtjev, Bundesgerichtshofu (Savezni vrhovni sud, Njemačka).
16 Sud koji je uputio zahtjev smatra da tekst odredbi Direktive 2011/83 ne navodi mjerila kojima se ocjenjuje u kojoj mjeri u konkretnom slučaju trgovac obavlja svoju aktivnost u maloprodajnom objektu „na uobičajenoj osnovi” u smislu članka 2. točke 9. podtočke (b) te direktive.
17 U tom pogledu se, s jedne strane, osobito s obzirom na uvodnu izjavu 22. Direktive 2011/83, može uzeti u obzir činjenica da trgovac primjenjuje određenu metodu prodaje na uobičajenoj osnovi, odnosno da svoje proizvode prodaje u maloprodajnom objektu redovito, a ne samo povremeno.
18 S druge strane, takav pristup dovodi do toga da potrošač koji kupi robu u sklopu sajma od trgovca koji na uobičajenoj osnovi prodaje tu istu robu u „nepokretnoj prodavaonici”, a na sajmovima je prodaje samo povremeno, ima pravo odustajanja iz članka 9. Direktive 2011/83, dok se prodaja koju obavlja drugi trgovac koji svoju robu prodaje na sajmovima na uobičajenoj osnovi i koji nema nepokretnu prodavaonicu ne smatra prodajom „izvan poslovnih prostorija” te se posljedično uz nju ne veže navedeno pravo odustajanja.
19 U skladu s drugim pristupom, koji navodi sud koji je uputio zahtjev, način na koji trgovac organizira svoju trgovačku djelatnost nije odlučujući za ocjenu toga je li ugovor sklopljen izvan „poslovnih prostorija” u smislu članka 2. točke 9. Direktive 2011/83. Tu ocjenu treba provesti s obzirom na prirodu prodane robe. Ako je riječ o robi koja se obično prodaje na sajmovima, treba smatrati da je potrošač, time što je posjetio predmetni sajam, trebao očekivati da će mu takva roba biti ponuđena na prodaju. Suprotno tomu, potrebno je voditi računa o zaštiti potrošača kad je riječ o drugim vrstama robe, za koje potrošač nije mogao očekivati da će biti ponuđene na tom sajmu. Taj pristup temelji se na svrsi prava odustajanja predviđenog Direktivom 2011/83, koja se sastoji od zaštite potrošača od ishitrenog sklapanja ugovora u slučaju iznenađenja ili psihološkog pritiska.
20 U okviru pristupa iz prethodne točke, relevantna su potrošačeva očekivanja i njegova percepcija. U tom pogledu, s jedne strane, moguće je uzeti u obzir potrošačeva očekivanja u trenutku kad on odluči posjetiti sajam, s obzirom na to da se ta očekivanja temelje na informacijama koje se odnose na robu ili usluge koje će se ondje nuditi. S druge strane, za potrebe tumačenja članka 2. točke 9. Direktive 2011/83, više bi trebalo voditi računa o konkretnim okolnostima u kojima se ugovor sklapa na sajmu.
21 U tim je okolnostima Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Je li štand smješten u izložbenoj dvorani, koji trgovac tijekom sajma koji se održava nekoliko dana godišnje koristi za prodaju svojih proizvoda, ‚nekretnina za poslove maloprodaje’ u smislu članka 2. točke 9. podtočke (a) Direktive 2011/83/EU ili ‚pokretnina za poslove maloprodaje’ u smislu članka 2. točke 9. podtočke (b) navedene direktive?
2. Ako je riječ o pokretnini za poslove maloprodaje:
treba li na pitanje obavlja li trgovac svoju aktivnost ‚na uobičajenoj osnovi’ na sajamskim štandovima odgovoriti ovisno o tome
(a) kako trgovac organizira svoju aktivnost ili o tome
(b) mora li potrošač očekivati sklapanje ugovora u pogledu predmetnih proizvoda na navedenom sajmu?
3. Ako je u odgovoru na drugo pitanje odlučujuća potrošačeva percepcija (drugo pitanje pod (b)):
kad je riječ o pitanju mora li potrošač očekivati sklapanje ugovora u pogledu predmetnih proizvoda na navedenom sajmu, je li mjerodavno gledište opće javnosti, s obzirom na način na koji je sajam predstavljen navedenoj javnosti ili je mjerodavno gledište predmetnog potrošača, s obzirom na način na koji sajam stvarno vidi potrošač pri sklapanju ugovora?”
Prethodna pitanja
22 Svojim pitanjima, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti želi znati treba li članak 2. točku 9. Direktive 2011/83 tumačiti na način da je štand, poput onog u glavnom postupku, koji na trgovačkom sajmu drži trgovac koji na njemu obavlja svoje aktivnosti nekoliko dana godišnje, „poslovna prostorija” u smislu te odredbe.
23 Najprije, valja podsjetiti da Direktiva 2011/83 u članku 2. točki 9. podtočki (a) definira pojam „poslovna prostorija”, s jedne strane, kao svaku nekretninu za poslove maloprodaje u kojoj trgovac obavlja svoju aktivnost na trajnoj osnovi i, s druge strane, u članku 2. točki 9. podtočki (b) kao svaku pokretninu za poslove maloprodaje u kojoj trgovac obavlja svoju aktivnost na uobičajenoj osnovi.
24 U uvodnoj izjavi 22. te direktive u tom se pogledu također ističe da bi poslovne prostorije trebale uključivati objekte bez obzira na njihov oblik, primjerice dućane, štandove ili kamione, koji trgovcu služe kao trajno ili uobičajeno mjesto obavljanja posla.
25 Tako je zakonodavac Unije predvidio da poslovna prostorija može biti nekretnina ili pokretnina za poslove maloprodaje, s obzirom na to da trgovac svoju aktivnost može obavljati na trajnoj ili uobičajenoj osnovi.
26 Direktiva 2011/83 ne definira što treba podrazumijevati aktivnost koja se obavlja „na trajnoj osnovi” ili „na uobičajenoj osnovi” i ne upućuje ni na nacionalna prava u pogledu preciznog značenja tih pojmova.
27 U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, iz zahtjeva za ujednačenu primjenu prava Unije proizlazi da, ako neka odredba tog prava ne upućuje na pravo država članica u pogledu određenog pojma, treba mu dati autonomno i ujednačeno tumačenje u cijeloj Uniji, uzimajući u obzir ne samo tekst odredbe nego i njezin kontekst i cilj koji se želi postići propisom kojeg je dio (presuda od 8. ožujka 2018., DOCERAM, C‑395/16, EU:C:2018:172, t. 20. i navedena sudska praksa).
28 Prema tome, pojmove iz članka 2. točke 9. podtočaka (a) i (b) Direktive 2011/83 treba smatrati, u svrhu primjene navedene direktive, autonomnim pojmovima prava Unije koji se moraju tumačiti na ujednačen način na području svih država članica.
29 U tom pogledu, kao prvo, valja utvrditi da se za aktivnosti koje trgovac obavlja na štandu, poput onog u glavnom postupku, koji je postavljen na sajmu nekoliko dana godišnje, ne može smatrati da se obavljaju „na trajnoj osnovi” u uobičajenom značenju tog izraza.
30 Kao drugo, kad je riječ o izrazu „na uobičajenoj osnovi”, treba istaknuti da se, u njegovu uobičajenom značenju, taj izraz može shvatiti kao da upućuje na određenu konstantu u vremenu obavljanja predmetne aktivnosti ili kao da upućuje na uobičajenu prirodu obavljanja te aktivnosti u predmetnom objektu. Posljedično, značenje tog izraza u svakodnevnom govoru samo po sebi ne omogućuje da mu se odmah da jednoznačno tumačenje.
31 Ipak, činjenica da trgovac obavlja svoje aktivnosti na trajnoj ili uobičajenoj osnovi u „poslovnoj prostoriji” u smislu članka 2. točke 9. Direktive 2011/83 određuje opseg zaštite potrošača predviđene tom direktivom.
32 Naime, s jedne strane, članci 6. i 7. Direktive 2011/83 predviđaju obvezu informiranja i formalne zahtjeve za „ugovore sklopljene izvan poslovnih prostorija”, u smislu članka 2. točke 8. te direktive. Osim toga, članci 9. do 16. te direktive potrošaču daju pravo odustajanja nakon sklapanja takvog ugovora i utvrđuju uvjete i načine ostvarivanja tog prava. S druge strane, definicija pojma „ugovor sklopljen izvan poslovnih prostorija” odnosi se na pojam „poslovna prostorija” u smislu članka 2. točke 9. navedene direktive.
33 Cilj odredbi iz prethodne točke naveden je osobito u uvodnoj izjavi 21. Direktive 2011/83, prema kojoj, ako se nalazi izvan poslovnih prostorija trgovca, potrošač može biti pod potencijalnim psihološkim pritiskom ili može biti suočen s elementom iznenađenja, neovisno o tome je li tražio dolazak trgovca ili nije. U tom je smislu zakonodavac Unije također imao na umu situacije u kojima se s potrošačem osobno i pojedinačno stupa u vezu izvan poslovnih prostorija, ali se ugovor sklapa neposredno nakon toga u poslovnim prostorijama trgovca ili sredstvom daljinske komunikacije.
34 Iz toga slijedi da je zakonodavac Unije predvidio zaštitu potrošača, kad je riječ o ugovorima sklopljenima izvan poslovnih prostorija, na slučaj u kojem se u trenutku sklapanja ugovora potrošač ne nalazi u prostoriji u kojoj trgovac posluje na trajnoj ili uobičajenoj osnovi zbog toga što je smatrao da, ako se potrošač spontano uputi u takvu prostoriju, može očekivati da će trgovac s njim stupiti u vezu tako da nakon toga ne može, ako je to slučaj, osnovano tvrditi da ga je iznenadila ponuda tog trgovca.
35 Osim toga, valja podsjetiti da se pojam „poslovna prostorija” već nalazio u članku 1. stavku 1. prvoj alineji Direktive Vijeća 85/577/EEZ od 20. prosinca 1985. za zaštitu potrošača u pogledu ugovora sklopljenih izvan poslovnih prostorija (SL 1985., L 372, str. 31.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 13., str. 3.), koja je stavljena izvan snage i zamijenjena Direktivom 2011/83.
36 U četvrtoj uvodnoj izjavi Direktive 85/577 navodilo se da ugovore sklopljene izvan poslovnih prostorija trgovca obilježava činjenica da je u pravilu trgovac taj koji pokreće pregovore sklapanja ugovora za koje je potrošač nepripremljen ili koje ne prihvaća i često nije u mogućnosti usporediti kvalitetu i cijenu ponude s drugim ponudama. U toj se uvodnoj izjavi također isticalo da taj element iznenađenja općenito postoji ne samo kod ugovora sklopljenih pred vratima nego i kod drugih oblika ugovora koje trgovac sklapa izvan svojih poslovnih prostorija.
37 Osobito je s obzirom na četvrtu uvodnu izjavu Direktive 85/577 Sud u točkama 34. i 37. presude od 22. travnja 1999., Travel Vac (C‑423/97, EU:C:1999:197), presudio da se pojam „poslovna prostorija” u smislu te direktive odnosi na prostorije u kojima trgovac uobičajeno obavlja svoje aktivnosti i koje javnost jasno prepoznaje kao mjesta prodaje.
38 Budući da iz uvodne izjave 22. Direktive 2011/83 proizlazi da se ona na temelju pojma „poslovna prostorija” također odnosi i na mjesta u kojima činjenica da je potrošač primio trgovačku ponudu nije element iznenađenja, utvrđenje koje proizlazi iz te presude Suda u pogledu tumačenja Direktive 85/577 relevantno je u svrhu tumačenja tog istog pojma u smislu Direktive 2011/83.
39 S obzirom na ta razmatranja i ona iznesena u točki 34. ove presude, izraz „na uobičajenoj osnovi” u smislu članka 2. točke 9. podtočke (b) Direktive 2011/83 treba shvatiti na način da upućuje na uobičajeno obavljanje predmetne aktivnosti u predmetnom objektu.
40 To tumačenje nije dovedeno u pitanje okolnošću da se, kad je riječ o nekretninama za poslove maloprodaje, članak 2. točka 9. podtočka (a) Direktive 2011/83 odnosi na trgovačke aktivnosti koje trgovac obavlja „na trajnoj osnovi”, a ne „na uobičajenoj osnovi”. Naime, kad je riječ o takvim objektima, činjenica da se predmetna aktivnost u njima obavlja na trajnoj osnovi nužno podrazumijeva da je ta aktivnost „normalna” ili „uobičajena” za potrošača. S obzirom na trajnu prirodu aktivnosti koja se obavlja u takvim poslovnim prostorijama, potrošač ne može biti iznenađen vrstom ponude koju ondje primi.
41 Što se tiče, konkretnije, situacije poput one u glavnom postupku, u kojoj trgovac obavlja svoje aktivnosti na štandu u sklopu trgovačkog sajma, važno je podsjetiti da bi, kao što je to navedeno u uvodnoj izjavi 22. Direktive 2011/83, štandove na tržnicama i sajmovima trebalo smatrati poslovnim prostorijama ako ispunjavaju taj uvjet.
42 Iz navedene uvodne izjave također proizlazi da maloprodajne objekte u kojima trgovac obavlja svoju aktivnost na sezonskoj osnovi, primjerice tijekom turističke sezone na skijalištima ili plažama, treba smatrati poslovnim prostorijama, s obzirom na to da trgovac ondje obavlja svoju aktivnost na uobičajenoj osnovi. Nasuprot tomu, prostore dostupne javnosti kao što su ulice, trgovački centri, plaže, sportski tereni i javni prijevoz koje trgovac za svoju poslovnu aktivnost koristi tek iznimno, kao ni stambene prostore ili radna mjesta, ne treba smatrati poslovnim prostorijama.
43 S obzirom na prethodno navedeno, kako bi se u određenom slučaju utvrdilo treba li štand na sajmu kvalificirati kao „poslovnu prostoriju” u smislu članka 2. točke 9. te direktive, valja uzeti u obzir način na koji je sajam predstavljen u javnosti i, preciznije, predstavlja li se prosječnom potrošaču kao mjesto u kojemu trgovac koji u njemu posluje obavlja svoje aktivnosti, uključujući sezonske, na uobičajenoj osnovi, na način da takav potrošač može razumno očekivati da će, ako posjeti taj sajam, trgovac pokušati stupiti u vezu s njim.
44 U tom je pogledu relevantna percepcija prosječnog potrošača, odnosno uobičajeno obaviještenog potrošača koji postupa s dužnom pažnjom i razboritošću (vidjeti, analogijom, presude od 30. travnja 2014., Kásler i Káslerné Rábai, C‑26/13, EU:C:2014:282, t. 74., od 26. listopada 2016., Canal Digital Danmark, C‑611/14, EU:C:2016:800, t. 39. i od 20. rujna 2017., Andriciuc i dr., C‑186/16, EU:C:2017:703, t. 47.).
45 U tom kontekstu, na nacionalnom je sudu da ocijeni način na koji je predmetni štand predstavljen prosječnom potrošaču, uzimajući u obzir sve činjenične okolnosti u kojima trgovac obavlja svoje aktivnosti i osobito informacije koje su bile dostupne u prostorijama samog sajma. Trajanje predmetnog sajma samo po sebi nije odlučujuće u tom pogledu, s obzirom na to da je namjera zakonodavca Unije, kao što to i proizlazi iz uvodne izjave 22. Direktive 2011/83, bila da prostorija u kojoj trgovac sezonski obavlja svoju aktivnost može biti „poslovna prostorija” u smislu članka 2. točke 9. te direktive.
46 Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da na postavljena pitanja valja odgovoriti tako da članak 2. točku 9. Direktive 2011/83 treba tumačiti na način da je štand, poput onog o kojemu je riječ u glavnom postupku, koji trgovac drži na trgovačkom sajmu i na kojemu nekoliko dana godišnje obavlja svoje aktivnosti, „poslovna prostorija” u smislu te odredbe ako, s obzirom na sve činjenične okolnosti u kojima on obavlja svoje aktivnosti i osobito s obzirom na izgled tog štanda i informacije dostupne u prostorijama samog sajma, uobičajeno obaviješten, razumno pažljiv i oprezan potrošač može opravdano očekivati da će trgovac ondje obavljati svoje aktivnosti i stupiti u vezu s njim radi sklapanja ugovora, što je na nacionalnom sudu da provjeri.
Troškovi
47 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (osmo vijeće) odlučuje:
Članak 2. točku 9. Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima potrošača, izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 85/577/EEZ i Direktive 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća treba tumačiti na način da je štand, poput onoga o kojemu je riječ u glavnom postupku, koji trgovac drži na trgovačkom sajmu i na kojemu nekoliko dana godišnje obavlja svoje aktivnosti, „poslovna prostorija” u smislu te odredbe ako, s obzirom na sve činjenične okolnosti u kojima on obavlja svoje aktivnosti i osobito s obzirom na izgled tog štanda i informacije dostupne u prostorijama samog sajma, uobičajeno obaviješten, razumno pažljiv i oprezan potrošač može opravdano očekivati da će trgovac ondje obavljati svoje aktivnosti i stupiti u vezu s njim radi sklapanja ugovora, što je na nacionalnom sudu da provjeri.
Potpisi