PRESUDA SUDA (veliko vijeće)
20. prosinca 2017.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Članak 56. UFEU‑a – Članak 58. stavak 1. UFEU‑a – Usluge u području prometa – Direktiva 2006/123/EZ – Usluge na unutarnjem tržištu – Direktiva 2000/31/EZ – Direktiva 98/34/EZ – Usluge informacijskog društva – Usluga posredovanja koja putem aplikacije za pametni telefon omogućuje povezivanje uz naknadu vozača koji se prijevozom ne bave profesionalno i koriste se vlastitim vozilom i osoba koje traže gradski prijevoz – Zahtjev ovlaštenja”
U predmetu C‑434/15,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Juzgado de lo Mercantil n° 3 de Barcelona (Trgovački sud br. 3 u Barceloni, Španjolska), odlukom od 16. srpnja 2015., koju je Sud zaprimio 7. kolovoza 2015., u postupku
Asociación Profesional Elite Taxi
protiv
Uber Systems SpainSL,
SUD (veliko vijeće),
u sastavu: K. Lenaerts, predsjednik, A. Tizzano, potpredsjednik, R. Silva de Lapuerta, M. Ilešič, J. L. da Cruz Vilaça, J. Malenovský i E. Levits, predsjednici vijeća, E. Juhász, A. Borg Barthet, D. Šváby (izvjestitelj), C. Lycourgos, M. Vilaras i E. Regan, suci,
nezavisni odvjetnik: M. Szpunar,
tajnik: M. Ferreira, glavna administratorica,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 29. studenoga 2016.,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za Asociación Profesional Elite Taxi, M. Balagué Farré, D. Salmerón Porras, abogados, i J. A. López‑Jurado González, procurador,
– za Uber Systems Spain SL, B. Le Bret i D. Calciu, avocats, i R. Allendesalazar Corcho, J. J. Montero Pascual, C. Fernández Vicién i I. Moreno‑Tapia Rivas, abogados,
– za španjolsku vladu, M. A. Sampol Pucurull i A. Rubio González, u svojstvu agenata,
– za estonsku vladu, N. Grünberg, u svojstvu agenta,
– za Irsku, E. Creedon, L. Williams i A. Joyce, u svojstvu agenata, uz asistenciju A. Carroll, barrister,
– za vladu Helenske Republike, M. Michelogiannaki, u svojstvu agenta,
– za francusku vladu, D. Colas, G. de Bergues i R. Coesme, u svojstvu agenata,
– za nizozemsku vladu, H. Stergiou i M. Bulterman, u svojstvu agenata,
– za poljsku vladu, B. Majczyna, u svojstvu agenta,
– za finsku vladu, S. Hartikainen, u svojstvu agenta,
– za Europsku komisiju, É. Gippini Fournier, F. Wilman, J. Hottiaux i H. Tserepa‑Lacombe, u svojstvu agenata,
– za Nadzorno tijelo EFTA‑e, C. Zatschler, Ø. Bø i C. Perrin, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 11. svibnja 2017.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 56. UFEU‑a, članka 1. Direktive 98/34/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. lipnja 1998. o utvrđivanju postupka osiguravanja informacija u području tehničkih normi i propisa (SL 1998., L 204, str. 37.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 42., str. 58.), kako je izmijenjena Direktivom 98/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 20. srpnja 1998. (SL 1998., L 217, str. 18.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 55., str. 11.) (u daljnjem tekstu: Direktiva 98/34), članka 3. Direktive 2000/31/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 8. lipnja 2000. o određenim pravnim aspektima usluga informacijskog društva na unutarnjem tržištu, posebno elektroničke trgovine (Direktiva o elektroničkoj trgovini) (SL 2000., L 178, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 39., str. 58.) i članaka 2. i 9. Direktive 2006/123/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2006. o uslugama na unutarnjem tržištu (SL 2006., L 376, str. 36.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 47., str. 160.).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između društava Asociación Profesional Elite Taxi (u daljnjem tekstu: Elite Taxi), profesionalne organizacije vozača taksija u gradu Barceloni (Španjolska), i Uber Systems Spain SL, povezanog s društvom Uber Technologies Inc., povodom pružanja potonjeg putem aplikacije za pametni telefon naplatne usluge povezivanja vozača koji se prijevozom ne bave profesionalno i koji se koriste vlastitim vozilom i osoba koje traže gradski prijevoz, bez upravne dozvole i ovlaštenja.
Pravni okvir
Pravo Unije
Direktiva 98/34
3 Članak 1. točka 2. Direktive 98/34 propisuje:
„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:
[…]
2. ‚usluga’, svaka usluga informacijskog društva, to jest svaka usluga koja se obično pruža uz naknadu, na daljinu, elektronskim sredstvima te na osobni zahtjev primatelja usluga.
Za potrebe ove definicije:
– ‚na daljinu’ znači da se usluga pruža bez da su strane istodobno prisutne,
– ‚elektronskim sredstvima’ znači da se usluga na početku šalje i prima na odredištu pomoću elektroničke opreme za obradu (uključujući digitalnu kompresiju) i pohranu podataka te u potpunosti šalje, prenosi i prima telegrafski, radio vezom, optičkim sredstvima ili ostalim elektromagnetnim sredstvima,
– ‚na osobni zahtjev primatelja usluga’ znači da se usluga pruža prijenosom podataka na osobni zahtjev.
Indikativna lista usluga koje ova definicija ne obuhvaća nalazi se u Prilogu V.
[…]”
4 U skladu s člancima 10. i 11. Direktive (EU) 2015/1535 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. rujna 2015. o utvrđivanju postupka pružanja informacija u području tehničkih propisa i pravila o uslugama informacijskog društva (SL 2015., L 241, str. 1.), Direktiva 98/34 stavljena je izvan snage 7. listopada 2015. Međutim, ta je direktiva i dalje primjenjiva ratione temporis u glavnom postupku.
Direktiva 2000/31
5 Člankom 2. točkom (a) Direktive 2000/31 propisano je da za potrebe te direktive „usluge informacijskog društva” treba smatrati uslugama u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 98/34.
6 Člankom 3. stavcima 2. i 4. Direktive 2000/31 propisano je:
„2. Države članice ne mogu, zbog razloga koji spadaju u okvir područja koordinacije, ograničiti slobodu pružanja usluga informacijskog društva iz neke druge države članice.
[…]
4. Države članice mogu poduzeti mjere za odstupanja od stavka 2. u pogledu određene usluge informacijskog društva ako su zadovoljeni sljedeći uvjeti:
(a) mjere moraju biti:
i. [nužne] iz nekog od sljedećih razloga:
– javna politika, posebno sprečavanje, istraga, otkrivanje i procesuiranje kaznenih djela, uključujući zaštitu maloljetnika i borbu protiv svakog poticanja na mržnju na rasnim, spolnim, vjerskim ili nacionalnim osnovama, kao i narušavanje ljudskog dostojanstva pojedinaca,
– zaštita javnog zdravlja,
– javna sigurnost, uključujući zaštitu nacionalne sigurnosti i obranu,
– zaštita potrošača, uključujući ulagače;
ii. poduzete protiv određene usluge informacijskog društva koja dovodi u pitanje ciljeve navedene u točki i. ili koja predstavlja ozbiljan i veliki rizik za ostvarenje tih ciljeva;
iii. razmjerne tim ciljevima;
(b) prije poduzimanja takvih mjera i neovisno o sudskim postupcima, uključujući prethodne postupke i radnje provedene u okviru kriminalističke istrage, država članica je već:
– zatražila od države članice iz stavka 1. da poduzme mjere, a posljednja te mjere nije poduzela ili je poduzela nedostatne mjere,
– obavijestila Komisiju i državu članicu iz stavka 1. o svojoj namjeri da poduzme takve mjere.”
Direktiva 2006/123
7 U skladu s uvodnom izjavom 21. Direktive 2006/123, „[u]sluge prijevoza, uključujući gradski prijevoz, taksi službu, hitnu pomoć i lučke službe, ne ulaze u područje primjene [t]e Direktive”.
8 Sukladno članku 2. stavku 2. točki (d) te direktive, ona se ne primjenjuje na usluge na području prijevoza, uključujući lučke službe, koje ulaze u područje primjene glave V. trećeg dijela UEZ‑a, koja je postala glava VI. trećeg dijela UFEU‑a.
9 Poglavlje III. Direktive 2006/123, naslovljeno „Sloboda poslovnog nastana za pružatelje usluga”, sadržava članak 9. te direktive, čijim je stavkom 1. propisano:
„Pristup ili izvođenje uslužne djelatnosti ne podliježe sustavu ovlašćivanja, osim ako su ispunjeni sljedeći uvjeti:
(a) sustav ovlašćivanja nije diskriminirajući u odnosu na dotičnog pružatelja;
(b) potreba za sustavom ovlašćivanja opravdava se prevladavajućim razlogom od društvenog interesa;
(c) postavljeni cilj ne može se ostvariti manje strožim mjerama, a posebno zato što provođenje naknadne inspekcije ne bi bilo stvarno učinkovito jer je prekasno.”
10 Poglavlje IV. te direktive, naslovljeno „Slobodno kretanje usluga”, sadržava članak 16. te direktive, kojim su propisana pravila koja pružateljima usluga omogućavaju pružanje usluga u državi članici različitoj od one u kojoj imaju poslovni nastan.
Španjolsko pravo
11 U aglomeraciji Barcelone usluge taksija uređene su Leyom 19/2003 del Taxi (Zakon br. 19/2003 o uslugama taksija) od 4. srpnja 2003. (DOGC br. 3926 od 16. srpnja 2003. i BOE br. 189 od 8. kolovoza 2003.) te Reglamentom Metropolitano del Taxi (Uredba o uslugama taksija aglomeracije Barcelone), koji je donio Consell Metropolitá de l’Entitat Metropolitana de Transport de Barcelona (Upravno vijeće tijela za upravljanje prijevozom aglomeracije Barcelone, Španjolska) od 22. srpnja 2004.
12 U skladu s člankom 4. spomenutog zakona:
„1. Pružanje usluge gradskog taksija podliježe prethodnom dobivanju dozvole koja nositelja ovlašćuje za svako vozilo namijenjeno obavljanju te djelatnosti.
2. Dozvole kojima se daje ovlaštenje za pružanje usluge gradskog taksija izdaju nadležne općine ili lokalne zajednice na području na kojem se djelatnost treba obavljati.
3. Pružanje usluge međugradskog taksija podliježe dobivanju odgovarajućeg ovlaštenja koje izdaje nadležno ministarstvo regionalne vlade za promet.”
Glavni postupak i prethodna pitanja
13 Dana 29. listopada 2014. Elite Taxi podnio je tužbu Juzgadu de lo Mercantil n° 3 de Barcelona (Trgovački sud br. 3 u Barceloni, Španjolska) zahtijevajući od tog suda da utvrdi da djelatnosti Uber Systemsa Spain povređuju propise na snazi i predstavljaju zavaravajuće prakse i nepošteno tržišno natjecanje u smislu Leya 3/1991 de Competencia Desleal (Zakon br. 3/1991 o nepoštenom tržišnom natjecanju) od 10. siječnja 1991. Elite Taxi također zahtijeva da se Uber Systemsu Spain naloži da prekine svoje nepoštene prakse koje se sastoje od pomaganja drugim društvima u grupi pružanjem usluga rezervacije na zahtjev putem mobilnih uređaja i interneta. Konačno, on zahtijeva da taj sud zabrani Uber Systemsu Spain da tu djelatnost obavlja u budućnosti.
14 Juzgado de lo Mercantil n° 3 de Barcelona (Trgovački sud br. 3 u Barceloni) prethodno je utvrdio da, iako Uber Systems Spain svoju djelatnost obavlja u Španjolskoj, ona je povezana s međunarodnom platformom, što opravdava da se djelatnost tog društva razmatra na razini Europske unije. On nadalje ističe da ni Uber Systems Spain ni vozači predmetnih vozila koji se prijevozom ne bave profesionalno nemaju dozvole ni dopuštenja predviđena Uredbom o uslugama taksija aglomeracije Barcelone od 22. srpnja 2004.
15 Kako bi provjerio mogu li se prakse Uber Systemsa Spain i s njime povezanih društava (u daljnjem tekstu zajedno: Uber) kvalificirati kao nepoštene i mogu li povrijediti španjolska pravila o tržišnom natjecanju, Juzgado de lo Mercantil n° 3 de Barcelona (Trgovački sud br. 3 u Barceloni) smatra da je nužno provjeriti mora li Uber raspolagati prethodnim upravnim ovlaštenjem. U tu svrhu, valjalo bi utvrditi trebaju li se usluge koje to društvo pruža smatrati uslugama prijevoza, uslugama svojstvenima informacijskom društvu ili kombinacijom tih dviju vrsta usluga. Naime, o danoj kvalifikaciji ovisi mogućnost da mu se naloži obveza raspolaganja prethodnim upravnim ovlaštenjem. Točnije, sud koji je uputio zahtjev smatra da se, ako je predmetna usluga obuhvaćena Direktivom 2006/123 ili Direktivom 98/34, Uberove prakse ne mogu smatrati nepoštenima.
16 U tom smislu, taj sud navodi da Uber stupa u kontakt ili se povezuje s vozačima koji se prijevozom ne bave profesionalno, kojima isporučuje niz informatičkih alata – sučelje – koje im omogućava povezivanje s osobama koje traže gradski prijevoz i koje pristupaju usluzi putem istoimene informatičke aplikacije. Djelatnost Ubera obavlja se s namjerom ostvarivanja dobiti.
17 Sud koji je uputio zahtjev također naglašava da se zahtjev za prethodnu odluku nikako ne odnosi na te činjenične elemente, nego samo na pravnu kvalifikaciju predmetne usluge.
18 Posljedično, Juzgado de lo Mercantil nº 3 de Barcelona (Trgovački sud br. 3 u Barceloni) odlučio je prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. S obzirom na to da se člankom 2. stavkom 2. točkom (d) [Direktive 2006/123] iz područja primjene te direktive isključuju djelatnosti prijevoza, treba li djelatnost posredovanja između vlasnika vozila i osoba koje trebaju putovati unutar grada, koju [Uber Systems Spain] obavlja za naknadu upravljajući informatičkim alatima – sučeljem i programskom aplikacijom (‚pametnim telefonima i tehnologijskim platformama’, prema riječima [Uber Systemsa Spain]) – kojima se omogućuje njihovo povezivanje, smatrati djelatnošću prijevoza, uslugom posredovanja elektroničkim putem ili uslugom svojstvenom informacijskom društvu u smislu članka 1. stavka 2. [Direktive 98/34]?
2. U svrhu određivanja pravne prirode te djelatnosti, može li se ona djelomično smatrati uslugom informacijskog društva i treba li u tom slučaju usluga posredovanja elektroničkim putem biti zaštićena načelom slobodnog pružanja usluga koje je zajamčeno pravom Unije i, točnije, člankom 56. UFEU‑a i direktivama [2006/123] i [2000/31]?
3. Ako Sud smatra da usluga koju pruža Uber Systems Spain nije usluga prijevoza, pa je stoga obuhvaćena slučajevima navedenima u Direktivi 2006/123, protivi li se sadržaj članka 15. Zakona br. 3/1991 o nepoštenom tržišnom natjecanju od 10. siječnja 1991., koji se odnosi na povredu pravila o konkurentskoj djelatnosti, toj direktivi i, točnije, njezinu članku 9. o slobodi poslovnog nastana i sustavima ovlašćivanja jer se njime upućuje na nacionalne zakone ili pravne odredbe, pri čemu se ne uzima u obzir činjenica da sustav dobivanja dozvola, ovlaštenja ili dopuštenja ni na koji način ne može biti ograničavajući ili neproporcionalan, odnosno njime se ne smije nerazumno ograničavati načelo slobode poslovnog nastana?
4. Ako se utvrdi da je Direktiva [2000/31] primjenjiva na uslugu koju pruža Uber Systems Spain, predstavljaju li ograničenja koja jedna država članica nameće slobodnom pružanju usluge posredovanja elektroničkim putem iz druge države članice, tako da se zahtijeva ovlaštenje ili dozvolu ili tako da se u obliku sudskog naloga izdanog na temelju nacionalnog zakonodavstva o nepoštenom tržišnom natjecanju zabranjuje pružanje usluge posredovanja elektroničkim putem, valjane mjere kojima se odstupa od članka 3. stavka 2. Direktive [2000/31] u skladu s njezinim člankom 3. stavkom 4.?”
Nadležnost Suda
19 Elite Taxi smatra da pravna kvalifikacija usluge koju pruža Uber nije u nadležnosti Suda, s obzirom na to da ta kvalifikacija pretpostavlja odlučivanje o činjeničnim pitanjima. U tim okolnostima Sud nije nadležan odgovoriti na upućena pitanja.
20 U tom pogledu valja podsjetiti da je sud koji je uputio zahtjev jasno naveo, kao što to proizlazi iz točke 17. ove presude, da se njegova pitanja ne odnose na utvrđenje ili ocjenu činjenica u glavnom postupku, nego samo na pravnu kvalifikaciju predmetne usluge. Kvalifikacija činjenica koje je taj sud utvrdio s obzirom na pravo Unije pretpostavlja pak tumačenje tog prava, za koje je, u okviru postupka propisanog člankom 267. UFEU‑a, Sud nadležan (vidjeti u tom smislu presudu od 3. prosinca 2015., Banif Plus Bank, C‑312/14, EU:C:2015:794, t. 51. i 52.).
21 Stoga je Sud nadležan odgovoriti na upućena pitanja.
O prethodnim pitanjima
Dopuštenost
22 Španjolska vlada, vlada Helenske Republike, nizozemska, poljska i finska vlada, Europska komisija i Nadzorno tijelo EFTA‑e ističu da je odluka kojom se upućuje prethodno pitanje nedovoljno precizna kad je riječ o primjenjivom nacionalnom zakonodavstvu i prirodi djelatnosti o kojima je riječ u glavnom postupku.
23 S tim u vezi valja podsjetiti da odbijanje Suda da odluči o prethodnom pitanju koje je uputio nacionalni sud nije moguće, osim kada je očito da zahtijevano tumačenje prava Unije nije ni na koji način povezano sa stvarnim stanjem ili s predmetom glavnog postupka, kada je problem hipotetske naravi ili kada Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima koji su mu potrebni da bi pružio koristan odgovor na postavljena pitanja (presuda od 27. lipnja 2017., Congregación de Escuelas Pías Provincia Betania, C‑74/16, EU:C:2017:496, t. 25.).
24 Kad je riječ o zadnjenavedenom, potreba za tumačenjem prava Unije koje će biti korisno nacionalnom sudu zahtijeva, kao što to proizlazi iz članka 94. točaka (a) i (b) Poslovnika Suda, da on odredi činjenični i zakonodavni okvir unutar kojeg se nalaze pitanja koja postavlja ili da barem objasni činjenične tvrdnje na kojima se ona temelje (vidjeti presudu od 10. svibnja 2017., de Lobkowicz, C‑690/15, EU:C:2017:355, t. 28.).
25 Usto, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, podaci dostavljeni u odlukama kojima se upućuje prethodno pitanje ne služe samo tomu da omoguće Sudu davanje korisnih odgovora, nego i da omoguće vladama država članica kao i drugim zainteresiranim osobama podnošenje očitovanja u skladu s člankom 23. Statuta Suda Europske unije. Stoga je na Sudu da pazi na to da se ta mogućnost zaštiti, vodeći računa o činjenici da se na temelju tog članka zainteresiranim osobama priopćavaju samo odluke kojima se upućuje prethodno pitanje zajedno s prijevodom na službeni jezik svake države članice, ali bez nacionalnog spisa koji je sud koji je uputio zahtjev eventualno poslao Sudu (presuda od 4. svibnja 2016., Pillbox 38, C‑477/14, EU:C:2016:324, t. 26. i navedena sudska praksa).
26 U predmetnom slučaju valja istaknuti da, iako odluka kojom se upućuje prethodno pitanje sažeto upućuje na relevantne nacionalne odredbe, ona ipak omogućava identifikaciju odredaba koje se mogu primijeniti na pružanje usluge o kojoj je riječ u glavnom postupku, a iz kojih proizlazi da je u tu svrhu nužno dobiti dozvolu ili prethodno upravno ovlaštenje.
27 Također, opis suda koji je uputio zahtjev usluge koju pruža Uber, a čiji je sadržaj opisan u točki 16. ove presude, dovoljno je precizan.
28 Konačno, u skladu s člankom 94. točkom (c) Poslovnika Suda, sud koji je uputio zahtjev precizno prikazuje razloge koji su ga naveli na to da se zapita o tumačenju prava Unije.
29 Posljedično, valja utvrditi da odluka kojom se upućuje prethodno pitanje sadržava činjenične i pravne elemente koji Sudu omogućavaju davanje korisnog odgovora sudu koji je uputio zahtjev i zainteresiranim osobama zauzimanje svrsishodnog stajališta o pitanjima upućenima Sudu, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 25. ove presude.
30 Poljska vlada osim toga izražava sumnje u primjenjivost, među ostalim, članka 56. UFEU‑a u ovom postupku, zbog toga što je situacija o kojoj je riječ u glavnom postupku potpuno unutarnja.
31 Međutim, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje, a osobito iz elemenata navedenih u točki 14. ove presude i iz drugih dokumenata u spisu kojim Sud raspolaže, proizlazi da se usluga o kojoj je riječ u glavnom postupku pruža posredovanjem društva koje djeluje s državnog područja druge države članice, odnosno Kraljevine Nizozemske.
32 U tim uvjetima valja utvrditi da je zahtjev za prethodnu odluku dopušten.
Meritum
33 Svojim prvim i drugim pitanjem, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 56. UFEU‑a u vezi s člankom 58. stavkom 1. UFEU‑a, članak 2. stavak 2. točku (d) Direktive 2006/123 i članak 1. točku 2. Direktive 98/34, na koji upućuje članak 2. točka (a) Direktive 2000/31, tumačiti na način da uslugu posredovanja poput one u glavnom postupku – koja se sastoji od povezivanja uz naknadu putem aplikacije za pametni telefon vozača koji se prijevozom ne bave profesionalno i koji se koriste vlastitim vozilom i osoba koje traže gradski prijevoz – treba kvalificirati kao „uslugu u području prometa” u smislu članka 58. stavka 1. UFEU‑a i stoga isključiti iz područja primjene članka 56. UFEU‑a, Direktive 2006/123 i Direktive 2000/31, ili je ta usluga, naprotiv, obuhvaćena člankom 56. UFEU‑a, Direktivom 2006/123 i Direktivom 2000/31.
34 U tom pogledu valja istaknuti da je usluga posredovanja koja se sastoji od povezivanja vozača koji se prijevozom ne bavi profesionalno i koji se koristi svojim vlastitim vozilom i osobe koja traži gradski prijevoz načelno različita od usluge prijevoza koja se sastoji od fizičke radnje premještanja osoba ili stvari vozilom s jednog mjesta na drugo. Valja dodati da je svaku od tih usluga, pojedinačno gledano, moguće povezivati s različitim direktivama ili odredbama UFEU‑a koje se odnose na slobodu pružanja usluga, kao što to navodi sud koji je uputio zahtjev.
35 Dakle, usluga posredovanja koja putem aplikacije za pametni telefon omogućuje prijenos informacija koje se odnose na rezervaciju usluge prijevoza između putnika i vozača koji se prijevozom ne bavi profesionalno i koji će prijevoz obaviti koristeći se svojim vlastitim vozilom načelno ispunjava kriterije za kvalifikaciju kao „usluga informacijskog društva” u smislu članka 1. točke 2. Direktive 98/34, na koji upućuje članak 2. točka (a) Direktive 2000/31. Ta usluga posredovanja čini, kao što je to predviđeno definicijom koju sadržava navedena odredba Direktive 98/34, „uslug[u] koja se obično pruža uz naknadu, na daljinu, elektronskim sredstvima te na osobni zahtjev primatelja usluga”.
36 S druge strane, uslugu gradskog prijevoza koja nije javna, poput usluge taksija, treba kvalificirati kao „uslugu na području prijevoza” u smislu članka 2. stavka 2. točke (d) Direktive 2006/123 u vezi s njezinom uvodnom izjavom 21. (vidjeti u tom smislu presudu od 1. listopada 2015., Trijber i Harmsen, C‑340/14 i C‑341/14, EU:C:2015:641, t. 49.).
37 Međutim, valja istaknuti da se usluga poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku ne sastoji samo od usluge posredovanja koju čini povezivanje putem aplikacije za pametni telefon vozača koji se prijevozom ne bavi profesionalno i koji se koristi svojim vlastitim vozilom i osobe koja traži gradski prijevoz.
38 Naime, u situaciji kao što je ona koju navodi sud koji je uputio zahtjev – u kojoj prijevoz putnika osiguravaju vozači koji se prijevozom ne bave profesionalno i koji se koriste svojim vlastitim vozilom – pružatelj te usluge posredovanja istodobno nudi usluge gradskog prijevoza, koje čini dostupnima osobito putem informatičkih alata, poput aplikacije o kojoj je riječ u glavnom postupku, i čije općenito funkcioniranje organizira u korist osoba koje se žele koristiti tom ponudom u svrhe gradskog prijevoza.
39 U tom pogledu iz informacija kojima Sud raspolaže proizlazi da Uberova usluga posredovanja počiva na odabiru vozača koji se prijevozom ne bave profesionalno i koji se koriste svojim vlastitim vozilom te kojima to društvo stavlja na raspolaganje aplikaciju bez koje, s jedne strane, ti vozači ne bi mogli pružati usluge prijevoza i, s druge strane, osobe koje žele obaviti gradski prijevoz ne bi imale pristup uslugama tih vozača. Povrh toga, Uber ima odlučujući utjecaj na uvjete pod kojima ti vozači pružaju uslugu. U odnosu na potonji navod proizlazi, među ostalim, da Uber putem istoimene aplikacije u najmanju ruku utvrđuje najvišu cijenu vožnje, da to društvo tu cijenu naplaćuje od klijenta prije prosljeđivanja njezina dijela vozaču vozila koji se prijevozom ne bavi profesionalno i da izvršava određenu kontrolu nad kvalitetom vozila i njihovim vozačima te ponašanjem potonjih, koje, ovisno o slučaju, može dovesti do njihova isključivanja.
40 Stoga valja smatrati da ta usluga posredovanja čini sastavni dio ukupne usluge čiji je glavni element usluga prijevoza i da se stoga ne može kvalificirati kao „usluga informacijskog društva” u smislu članka 1. točke 2. Direktive 98/34, na koji upućuje članak 2. točka (a) Direktive 2000/31, nego kao „usluga na području prijevoza” u smislu članka 2. stavka 2. točke (d) Direktive 2006/123.
41 Takva je kvalifikacija, uostalom, potvrđena sudskom praksom Suda u skladu s kojom pojam „usluga na području prijevoza” obuhvaća ne samo usluge prijevoza kao takve nego i sve usluge koje su nerazdvojivo povezane s fizičkom radnjom premještanja osoba ili robe prijevoznim sredstvom s jednog mjesta na drugo (vidjeti u tom smislu presudu od 15. listopada 2015., Grupo Itevelesa i dr., C‑168/14, EU:C:2015:685, t. 45. i 46. i mišljenje 2/15 (Sporazum o slobodnoj trgovini sa Singapurom) od 16. svibnja 2017., EU:C:2017:376, t. 61.).
42 Posljedično, Direktiva 2000/31 ne primjenjuje se na uslugu posredovanja poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku.
43 Takva usluga, s obzirom na to da je obuhvaćena kvalifikacijom „usluge na području prijevoza”, nije podvrgnuta ni Direktivi 2006/123, s obzirom na to da se ta vrsta usluga na temelju članka 2. stavka 2. točke (d) te direktive nalazi među uslugama koje su izričito isključene iz područja primjene navedene direktive.
44 Nadalje, s obzirom na to da uslugu posredovanja o kojoj je riječ u glavnom postupku treba kvalificirati kao „uslugu na području prijevoza”, ona nije obuhvaćena člankom 56. UFEU‑a, koji se općenito odnosi na slobodu pružanja usluga, nego člankom 58. stavkom 1. UFEU‑a, posebnom odredbom u skladu s kojom je „[s]loboda pružanja usluga u području prometa uređena […] odredbama glave koja se odnosi na promet” (vidjeti u tom smislu presudu od 22. prosinca 2010., Yellow Cab Verkehrsbetrieb, C‑338/09, EU:C:2010:814, t. 29. i navedenu sudsku praksu).
45 U skladu s tim, primjena načela slobode pružanja usluga, u skladu s UFEU‑om, treba se ostvariti provođenjem zajedničke prometne politike (presuda od 22. prosinca 2010., Yellow Cab Verkehrsbetrieb, C‑338/09, EU:C:2010:814, t. 30. i navedena sudska praksa).
46 Međutim, valja utvrditi da usluge gradskog prijevoza koje nisu javne kao i usluge koje su s njima neodvojivo povezane, poput usluge posredovanja o kojoj je riječ u glavnom postupku, nisu dovele do toga da Europski parlament i Vijeće Europske unije donesu zajednička pravila ili druge mjere na temelju članka 91. stavka 1. UFEU‑a.
47 Proizlazi da je u aktualnom stanju prava Unije na državama članicama uređivanje uvjeta pružanja usluga posredovanja poput onih u glavnom postupku, poštujući opća pravila UFEU‑a.
48 Posljedično, na prvo i drugo pitanje valja odgovoriti da članak 56. UFEU‑a u vezi s člankom 58. stavkom 1. UFEU‑a, članak 2. stavak 2. točku (d) Direktive 2006/123 i članak 1. točku 2. Direktive 98/34, na koji upućuje članak 2. točka (a) Direktive 2000/31, treba tumačiti na način da uslugu posredovanja poput one u glavnom postupku – koja se sastoji od povezivanja uz naknadu putem aplikacije za pametni telefon vozača koji se prijevozom ne bave profesionalno i koji se koriste vlastitim vozilom i osoba koje traže gradski prijevoz – treba smatrati neodvojivo povezanom s uslugom prijevoza i stoga obuhvaćenom kvalifikacijom „usluga u području prometa” u smislu članka 58. stavka 1. UFEU‑a. Prema tome, takva usluga mora biti isključena iz područja primjene članka 56. UFEU‑a, Direktive 2006/123 i Direktive 2000/31.
49 Uzimajući u obzir odgovor na prvo i drugo pitanje, nema potrebe odgovarati na treće i četvrto pitanje, koja su postavljena pod pretpostavkom da je primjenjiva Direktiva 2006/123 ili Direktiva 2000/31.
Troškovi
50 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenoga, Sud (veliko vijeće) odlučuje:
Članak 56. UFEU‑a u vezi s člankom 58. stavkom 1. UFEU‑a, članak 2. stavak 2. točku (d) Direktive 2006/123/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2006. o uslugama na unutarnjem tržištu i članak 1. točku 2. Direktive 98/34/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. lipnja 1998. o utvrđivanju postupka osiguravanja informacija u području tehničkih normi i propisa, kako je izmijenjena Direktivom 98/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 20. srpnja 1998., na koji upućuje članak 2. točka (a) Direktive 2000/31/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 8. lipnja 2000. o određenim pravnim aspektima usluga informacijskog društva na unutarnjem tržištu, posebno elektroničke trgovine (Direktiva o elektroničkoj trgovini), treba tumačiti na način da uslugu posredovanja poput one u glavnom postupku – koja se sastoji od povezivanja uz naknadu putem aplikacije za pametni telefon vozača koji se prijevozom ne bave profesionalno i koji se koriste vlastitim vozilom i osoba koje traže gradski prijevoz – treba smatrati neodvojivo povezanom s uslugom prijevoza i stoga obuhvaćenom kvalifikacijom „usluga u području prometa” u smislu članka 58. stavka 1. UFEU‑a. Prema tome, takva usluga mora biti isključena iz područja primjene članka 56. UFEU‑a, Direktive 2006/123 i Direktive 2000/31.
Potpisi