Žalba. koju je 23. svibnja 2014. podnio Schwenk Zement KG protiv presude Općeg suda (sedmo vijeće) od 14. ožujka 2014. u predmetu T-306/11, Schwenk Zement KG protiv Europske komisije
(Predmet C- 248/14 P)
Jezik postupka: njemački
Stranke
Žalitelj: Schwenk Zement KG (zastupnici: M. Raible i S. Merz, odvjetnici)
Druga stranka u postupku: Europska komisija
Žalbeni zahtjevi
Žalitelj zahtijeva da se:
1. ukine presuda Općeg suda (sedmo vijeće) od 14. ožujka 2014. u predmetu T-306/11 u dijelu u kojem je odbijena tužba žalitelja;
2. poništi Odluka Komisije od 30. ožujka 2011., C(2011) 2367 final, u predmetu COMP/39520 − Cement i srodni proizvodi, prema članku 263. stavku 4. UFEU-a u cijelosti, u dijelu u kojem se odnosi na žalitelja;
3. podredno zahtjevu iz točke 2., predmeta vrati Općem sudu na ponovno odlučivanje u skladu s pravnom ocjenom u presudi Suda;
4. u svakom slučaju, naloži Komisiji snošenje troškova žalitelja u postupku pred Općim sudom i Sudom.
Žalbeni razlozi i glavni argumenti
Žalba je usmjerena protiv presude Općeg suda Europske unije (u daljnjem tekstu: Opći sud) od 14. ožujka 2014. u predmetu T-306/11 u dijelu u kojem se odnosi na žalitelja. Presuda je dostavljena društvu SCHWENK Zement AG 14. ožujka 2014. Opći sud je navedenom presudom djelomično usvojio i djelomično odbio tužbu koju je žalitelj podnio protiv Odluke Europske komisije od 30. ožujka 2011., C(2011) 2361) final, u postupku prema članku 18. stavku 3. Uredbe Vijeća EZ br. 1/20031 (predmet 39520 − Cement i srodni proizvodi).
Žalitelj ističe tri žalbena razloga:
Kao prvo, žaliteljica tvrdi da je Opći sud prilikom ocjene postupanja Komisije zanemario načelo proporcionalnosti. Opći sud je povrijedio pravo Unije jer nije pazio na stupnjevanje mjera svojstveno načelu proporcionalnosti, to jest da se u dvojbi između dvaju sredstava koja stoje na raspolaganju primijeni blaže sredstvo. Opći sud smatra da je postupak protiv žalitelja na temelju članka 18. stavka 3. Uredbe br. 1/2003 dopušten već samim pozivanjem na krajnju izvjesnost dobivanja informacija. To nije dovoljno u smislu načela proporcionalnosti.
Kao drugo, Opći sud je pristupio samo nedostatnom ispitivanju konkretnog slučaja pri čemu nije razmotrio bitan dio navoda žalitelja. Opći sud nije ispitao konkretni slučaj i nije razmotrio posebne okolnosti u vezi sa žaliteljem. Opći sud se radije osvrnuo na veliki broj proizvođača cementa.
Kao treće, žalitelj tvrdi da je Opći sud povrijedio obvezu obrazlaganja time što je formalističke navode Komisije ocijenio dostatnim. Opći sud je dvojako povrijedio obvezu obrazlaganja. S jedne strane, zanemario je obvezu obrazlaganja pravnih akata Komisije kako proizlazi iz članka 296. stavka 2. UFEU-a i članka 18. Uredbe br. 1/2003. S druge strane, Opći sud nije pazio ni na standarde obveze obrazlaganja koje je sam postavio. Na kraju, ova ocjena Općeg suda dovodi do izostanka mogućnosti provjere poštovanja načela proporcionalnosti. Kad bi presuda Općeg suda ostala na snazi, načelo proporcionalnosti bi u okviru istražnih mjera u skladu s člankom 18. Uredbe br. 1/2003 ostalo samo mrtvo slovo na papiru.
____________1 Uredba Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima 81. i 82. Ugovora o EZ-u (SL 2003 L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165.).