PRESUDA OPĆEG SUDA (prvo vijeće)
17. veljače 2017.(*)
„Izvanugovorna odgovornost – Dokaz o postojanju, valjanosti i opsegu zaštite ranijeg žiga – Međunarodna registracija u kojoj je naznačena Europska unija – Odluka o odbijanju prigovora zbog nepostojanja dokaza o ranijem pravu – Pravilo 19. stavak 2. točka (a) Uredbe (EZ) br. 2868/95 – Preispitivanje odluke – Članak 62. stavak 2. Uredbe (EZ) br. 207/2009 – Šteta u obliku odvjetničkih troškova – Uzročna veza”
U predmetu T‑726/14,
Novar GmbH, sa sjedištem u Albstadtu (Njemačka), koji zastupa R. Weede, odvjetnik,
tužitelj,
protiv
Ured Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO), koji zastupa S. Hanne, u svojstvu agenta,
tuženi,
povodom zahtjeva koji se temelji na članku 268. UFEU‑a i kojim se traži naknada imovinske štete koju je tužitelj navodno pretrpio zbog odvjetničkih troškova koji su mu nastali u okviru postupka povodom žalbe protiv odluke Odjela za prigovore čijim je donošenjem navodno povrijeđeno pravilo 19. stavak 2. točka (a) Uredbe Komisije (EZ) br. 2868/95 od 13. prosinca 1995. o provedbi Uredbe Vijeća (EZ) br. 40/94 o žigu Zajednice i opća načela prava,
OPĆI SUD (prvo vijeće)
u sastavu: H. Kanninen, predsjednik, E. Buttigieg (izvjestitelj) i L. Calvo‑Sotelo Ibáñez‑Martín, suci,
tajnik: S. Bukšek Tomac, administratorica,
uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 30. rujna 2016.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
1 Tužitelj, društvo Novar GmbH nositelj je međunarodne registracije u kojoj je naznačena Europska unija za žig FlexES.
2 Tužitelj je 15. lipnja 2012. pri Uredu Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) uložio prigovor koji se temelji na tom žigu protiv prijave žiga Europske unije FLEXPS. Jezik postupka povodom prigovora bio je engleski.
3 Dopisom od 22. lipnja 2012. EUIPO je obavijestio tužitelja da je njegov prigovor dopušten i ostavio mu je rok, u skladu s člankom 41. stavkom 3. drugom rečenicom Uredbe Vijeća (EZ) br. 207/2009 od 26. veljače 2009. o žigu Zajednice (SL 2009., L 78, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 226.) i pravilom 19. Uredbe Komisije (EZ) br. 2868/95 od 13. prosinca 1995. o provedbi Uredbe Vijeća (EZ) br. 40/94 o žigu Zajednice (SL 1995., L 303, str. 1.) za iznošenje činjenica, dokaza i argumenata koji podupiru razloge za prigovor, a osobito elemenata u prilog postojanja ranijeg prava na koje se pozvao u prilog svojeg prigovora.
4 U pogledu dokaza o postojanju, valjanosti i opsega zaštite ranijeg prava na koje se pozvao u prilog svojeg prigovora, u dopisu je, među ostalim, bio obaviješten o sljedećem:
„Ako se prigovor temelji na ranijim zahtjevima ili registracijama žiga [Europske unije], podnositelj prigovora ne mora dostaviti niti jedan dokazni element koji se odnosi na navedene žigove jer Ured raspolaže relevantnim informacijama u bazi podataka te će drugoj stranci poslati poveznicu na tu bazu podataka (CTM‑Online). Nadalje, molimo Vas da primite na znanje da isto vrijedi u slučaju da je raniji žig međunarodna registracija u kojoj je naznačena [Europska unija] ako je jezik postupka engleski, francuski ili španjolski, koji su tri službena jezika [Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo] (WIPO) i ako su podaci dostupni na sva ta tri jezika.”
5 S učinkom od 1. srpnja 2012., EUIPO je promijenio praksu u odnosu na primjenu pravila 19. stavka 2. točke (a) Uredbe br. 2868/95 odlučujući da izvadci iz baze podataka EUIPO‑a CTM‑Online više nisu dovoljni za dokazivanje postojanja ranijeg žiga u slučaju da se prigovor zasniva na međunarodnoj registraciji u kojoj je naznačena Unija. Ta nova praksa primjenjivala se na sve postupke povodom prigovora u kojima je zahtjev uložen prije 1. srpnja 2012.
6 Tužitelj je 26. listopada 2012. dostavio pisano očitovanje u prilog svom prigovoru a da nije priložio popratne dokumente o postojanju, valjanosti i opsegu zaštite ranijeg žiga.
7 Odlukom od 14. svibnja 2013. Odjel za prigovore odbio je prigovor na temelju pravila 20. stavka 1. Uredbe br. 2868/95 s obrazloženjem da tužitelj nije dokazao postojanje, valjanost i opseg zaštite ranijeg žiga.
8 Tužitelj je 21. svibnja 2013. uložio žalbu EUIPO‑u protiv odluke Odjela za prigovore dostavljajući izvatke iz registra EUIPO‑a i Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo (WIPO). Podredno, postavio je zahtjev za povrat u prijašnje stanje u pogledu roka za dostavu dokaznih elemenata koji se odnose na raniji žig.
9 Odjel za prigovore je 27. lipnja 2013. obavijestio tužitelja i podnositelja prijave za sporni žig Europske unije, u skladu s člankom 62. stavkom 2. Uredbe br. 207/2009, o namjeri da usvoji žalbu s obrazloženjem da je, suprotno od onog što proizlazi iz odluke od 14. svibnja 2013., trebao smatrati da su, u prilog prigovoru bili istaknuti činjenice, dokazi i argumenti.
10 Podnositelj prijave za žig Europske unije 27. kolovoza 2013. prihvatio je ispravak u skladu s člankom 62. stavkom 2. Uredbe br. 207/2009. Tajništvo žalbenog vijeća 9. listopada 2013. obavijestilo je tužitelja da je Odjel za prigovore ispravio svoju odluku od 14. svibnja 2013., da je postupak povodom žalbe okončan i da će pristojba na žalbu biti vraćena.
11 Postupak povodom prigovora je nastavljen i Odjel za prigovore usvojio je prigovor odlukom od 17. listopada 2013. te odbio prijavu žiga Europske unije. Ta odluka postala je konačna s obzirom na to da stranke na nju nisu uložile žalbu.
12 Dopisima od 10. veljače i 24. ožujka 2014. tužitelj je od EUIPO‑a zahtijevao naknadu štete na temelju članka 118. stavka 3. Uredbe br. 207/2009 u iznosu od 2 498,00 eura na temelju odvjetničkog troška koji je nastao zbog osporavanja odluke Odjela za prigovore od 14. svibnja 2013.
13 Dopisom od 2. svibnja 2014. EUIPO je odbio zahtjev tužitelja.
Postupak i zahtjevi stranaka
14 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 26. rujna 2014. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.
15 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– naloži EUIPO‑u plaćanje iznosa od 2 498,00 eura, uvećanog za kamate po kamatnoj stopi za 5 postotnih bodova većoj od osnovne kamatne stope od trenutka podnošenja tužbe;
– naloži EUIPO‑u snošenje troškova spora, uključujući troškove odvjetničkog zastupanja.
16 EUIPO od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
17 Na prijedlog suca izvjestitelja Opći sud odlučio je otvoriti usmeni dio postupka te je u okviru mjera upravljanja postupkom iz članka 89. svojeg Poslovnika, s jedne strane, pozvao stranke da dostave određene dokumente i, s druge strane, postavio strankama pitanja u pisanom obliku pozvavši ih da na njih djelomično odgovore prije rasprave, a djelomično na raspravi.
18 Na raspravi održanoj 30. rujna 2016. Opći sud saslušao je izlaganja stranaka i njihove odgovore na pitanja koje im je postavio.
Pravo
19 Ovom tužbom za naknadu štete tužitelj zahtjeva naknadu imovinske štete koja se sastoji od odvjetničkih troškova koje je pretrpio u okviru žalbe protiv odluke Odjela za prigovore od 14. svibnja 2013. (vidjeti gore točku 12.).
20 Tužitelj smatra da su u ovom slučaju ispunjena tri uvjeta koja su potrebna za nastanak izvanugovorne odgovornosti EUIPO‑a na temelju članka 118. stavka 3. Uredbe br. 207/2009. U prvom redu, tužitelj smatra da je odluka Odjela za prigovore od 14. svibnja 2013. nezakonit akt koji čini dovoljno ozbiljnu povredu prava u smislu sudske prakse u području izvanugovorne odgovornosti jer se temelji na pogrešnoj primjeni pravila 19. stavka 2. točke (a) Uredbe br. 2868/95 i jer je prilikom njezina usvajanja povrijeđeno načelo dobre vjere i saslušanja protivne stranke. Naime, tužitelj s tim u vezi navodi da je tom odlukom odbijen njegov prigovor zato što nije dostavio dokaz o postojanju, valjanosti i opsegu zaštite ranijeg žiga iako, prema informacijama o kojima je obaviješten dopisom od 22. lipnja 2012. (vidjeti gore točku 4.) taj dokaz nije bio potreban u slučaju kao što je ovaj, u kojem se prigovor temelji na međunarodnoj registraciji u kojoj je naznačena Unija i ako je engleski bio jezik postupka.
21 Kao drugo, zbog takve EUIPO‑ve pogrešne primjene prava tužitelj je bio primoran uložiti žalbu što mu je prouzročilo štetu koja odgovara odvjetničkim troškovima koji su nastali povodom žalbe.
22 Kao treće, postojala je izravna uzročna veza između tih troškova i nezakonitog akta EUIPO‑a s obzirom na to da je tužitelj morao posegnuti za odvjetničkim postupanjem radi provođenja kontrole zakonitosti odluke Odjela za prigovore od 14. svibnja 2013.
23 EUIPO osporava osnovanost tih navoda.
24 Prema članku 340. stavku 2. UFEU‑a Unija je, u skladu s općim načelima koja su zajednička pravima država članica, dužna naknaditi svaku štetu koju njezine institucije ili službenici prouzroče pri obavljanju svojih dužnosti.
25 U tom pogledu, potrebno je podsjetiti da se, prema ustaljenoj sudskoj praksi, da bi postojala izvanugovorna odgovornost Unije u smislu članka 340. stavka 2. UFEU‑a zbog nezakonitog postupanja njezinih institucija ili ureda, mora ispuniti nekoliko uvjeta, tj. postupanje koje se stavlja na teret mora biti nezakonito, mora se pretrpjeti stvarna šteta i mora postojati uzročna veza između navodnog postupanja i štete na koju se poziva (presuda od 29. rujna 1982., Oleifici Mediterranei/EEZ, 26/81, EU:C:1982:318, t. 16.; vidjeti također presudu od 9. studenoga 2006., Agraz i dr./Komisija, C‑243/05 P, EU:C:2006:708, t. 26. i navedenu sudsku praksu). Ta načela primjenjuju se mutatis mutandis na izvanugovornu odgovornost Unije, u smislu iste odredbe, ako postoji nezakonito postupanje i šteta koju je prouzročila jedna od njezinih agencija, kao što je to EUIPO, koju potonja treba popraviti na temelju članka 118. stavka 3. Uredbe br. 207/2009 (vidjeti presudu od 27. travnja 2016., European Dynamics Luxembourg i dr./EUIPO, T‑556/11, žalbeni postupak u tijeku, EU:T:2016:248, t. 264. i navedenu sudsku praksu).
26 S obzirom na kumulativnu narav tih uvjeta, valja također podsjetiti da tužbu treba odbiti u cijelosti ako jedan od tih uvjeta nije ispunjen a da nije potrebno ispitati druge uvjete (presude od 15. rujna 1994., KYDEP/Vijeće i Komisija, C‑146/91, EU:C:1994:329, t. 19. i 81. i od 20. veljače 2002., Förde‑Reederei/Vijeće i Komisija, T‑170/00, EU:T:2002:34, t. 37). Usto, sud Unije nije dužan ispitati uvjete prema određenom redoslijedu (presuda od 9. rujna 1999., Lucaccioni/Komisija, C‑257/98 P, Zb., EU:C:1999:402, t. 13.).
27 Opći sud smatra da valja započeti s ispitivanjem postoji li uzročna veza između navodno nezakonitog postupanja EUIPO‑a, tj. usvajanje odluke Odjela za prigovore od 14. svibnja 2013., i prouzročene štete u obliku odvjetničkih troškova koje je pretrpio tužitelj radi ulaganja žalbe na tu odluku.
28 U tom pogledu, iz sudske prakse proizlazi da Unija može biti odgovorna samo za štetu koja dovoljno izravno proizlazi iz nepropisnog postupanja dotične institucije (presuda od 4. listopada 1979., Dumortier i dr./Vijeće, 64/76, 113/76, 167/78, 239/78, 27/79, 28/79 i 45/79, EU:C:1979:223, t. 21.). Na tužitelju je da dostavi dokaz o postojanju takve veze (presuda od 30. siječnja 1992., Finsider i dr./Komisija, C‑363/88 i C‑364/88, EU:C:1992:44, t. 25.).
29 Tužitelj u biti smatra da postoji izravna uzročna veza između odvjetničkog troška koji je nastao zbog ulaganja žalbe protiv odluke Odjela za prigovore od 14. svibnja 2013. i nezakonitog postupanja EUIPO‑a koje se sastoji od usvajanja te odluke, s obzirom na to da je morao posegnuti za odvjetničkim postupanjem radi provođenja kontrole zakonitosti navedene odluke, osobito iz razloga koji se odnose na obvezu umanjenja štete.
30 EUIPO podsjeća da u skladu s člankom 92. Uredbe br. 207/2009 u postupku pred EUIPO‑om nije obvezno odvjetničko zastupanje. Međutim, ako je osigurano odvjetničko zastupanje, odredbe Uredbe br. 207/2009 i Uredbe br. 2868/95 uređuju pitanja raspodjele i utvrđivanja troškova tog zastupanja. Slijedom navedenog, prema mišljenju EPSO‑a, nije moguće žalbom na temelju članka 118. stavka 3. Uredbe br. 207/2009 ostvariti pravo na troškove zastupanja u žalbenom postupku pred odjelima EUIPO‑a jer bi takvim pravnim lijekom bila zaobiđena sveobuhvatna pravila Uredbe br. 207/2009 o raspodjeli i utvrđivanju troškova.
31 U tom smislu, ustaljena je sudska praksa da, kada u predsudskoj fazi postupka nije nužno odvjetničko zastupanje, ne postoji uzročna veza između navodne štete, tj. troškova takvog zastupanja, i postupanja koje se eventualno stavlja na teret instituciji ili agenciji. Naime, iako se zainteresiranim osobama ne može zabraniti da već u toj fazi postupka osiguraju savjete odvjetnika, radi se o njihovu vlastitom izboru koji se ne može pripisivati odnosnoj instituciji (vidjeti u tom smislu presude od 9. ožujka 1978., Herpels/Komisija, 54/77, EU:C:1978:45, t. 46. do 49.; od 28. lipnja 2007., Internationaler Hilfsfonds/Komisija, C‑331/05 P, EU:C:2007:390, t. 24. do 29. i od 8. srpnja 2008., Franchet i Byk/Komisija, T‑48/05, EU:T:2008:257, t. 415. i 416.).
32 U ovom slučaju, iz članka 92. Uredbe br. 207/2009 proizlazi da odvjetničko zastupanje pred odjelima EUIPO‑a nije obvezno za stranku kao što je to tužitelj koja ima domicil, glavno mjesto poslovanja ili stvarno i djelatno industrijsko ili trgovačko sjedište na području Unije. Slijedom navedenog, odvjetnički trošak koji je u ovom slučaju pretrpio tužitelj proizlazi iz njegova vlastitog izbora i ne može biti izravno pripisan EUIPO‑u. Dakle, ne postoji uzročna veza između navodno nezakonitog postupanja EUIPO‑a i odvjetničkih troškova koje je tužitelj pretrpio zbog postupka povodom žalbe.
33 Argument tužitelja prema kojem je on morao posegnuti za odvjetničkim zastupanjem radi osporavanja odluke Odjela za prigovore od 14. svibnja 2013. kako bi „umanjio štetu” ne mijenja taj zaključak. Naime, tim argumentom tužitelj naglašava da postoji uzročna veza između postupanja institucije i štete na koju se poziva i smatra da je primijenio dužnu pažnju i poduzeo nužne mjere za sprečavanje eventualne štete te da nije prekinuo uzročnu vezu vlastitim ponašanjem (vidjeti u tom smislu presude od 27. ožujka 1990., Grifoni/Komisija, C‑308/87, EU:C:1990:134, t. 16. i 17. i od 19. svibnja 1992.; Mulder i dr./Vijeće i Komisija, C‑104/89 i C‑37/90, EU:C:1992:217, t. 33.). Međutim, u ovom slučaju upravo nedostaje takva uzročna veza. Dakle, u ovom slučaju nije relevantno pitanje je li tužitelj smanjio opseg eventualne štete time što je tražio savjet odvjetnika.
34 S obzirom na prethodna razmatranja i imajući u vidu kumulativnu narav uvjeta za postojanje izvanugovorne odgovornosti institucija, ureda i agencija Unije, valja odbiti tužbu za naknadu štete u cijelosti jer tužitelj nije dokazao postojanje izravne uzročne veze između navodno nezakonitog postupanja EUIPO‑a i štete na koju se poziva a da nije nužno utvrditi postojanje ostalih uvjeta za nastanak te odgovornosti.
35 Podredno valja napomenuti, kao što to navodi i EUIPO, da, iako odvjetničko zastupanje nije obvezno u postupku pred tim uredom, članak 85. Uredbe 207/2009 i pravilo 94. Uredbe br. 2868/95 predviđaju pravila koja se tiču raspodjele troškova i ograničenja tarifa koje se odnose na nadoknadive troškove za slučaj da neka od stranaka imenuje zastupnika. Međutim, kako ispravno navodi tužitelj i što u biti potvrđuje EUIPO, te se odredbe ne primjenjuju u okviru postupka povodom prigovora i u pogledu raspodjele troškova između stranaka u tom postupku.
36 S obzirom na to, valja također napomenuti, kao što to navodi EUIPO, da ni jedna odredba Uredbe br. 207/2009 ni Uredbe br. 2868/95 ne propisuje naknadu troškova odvjetničkog zastupanja koji su nastali zbog ulaganja žalbe u slučaju da odjel koji je donio pobijanu odluku odluči, kao u ovom slučaju, preispitati odluku u skladu s člankom 62. Uredbe br. 207/20009. Osobito, niti jedna odredba tih uredbi ne propisuje da EPSO stranci koja je uspjela u sporu nadoknađuje odvjetničke troškove u okviru takvog postupka. Članak 51. točka (a) Uredbe br. 2868/95 propisuje samo povrat pristojbe za žalbu prema kojoj odjel čija je odluka pobijana nalaže povrat pristojbe za žalbu ako se žalba prihvati u skladu s člankom 61. ili člankom 62. Uredbe br. 207/2009. U ovom slučaju za tužitelja je nesporno da mu je EUIPO vratio pristojbu za žalbu.
37 Iz prethodno navedenog proizlazi da bi se dodjeljivanjem tužitelju naknade štete zbog odvjetničkih troškova koje je pretrpio zbog žalbe protiv odluke Odjela za prigovore od 14. svibnja 2013. zaobišlo pravila u pogledu troškova zastupanja iz Uredbe br. 207/2009 i Uredbe br. 2868/95 (vidjeti analogijom presudu od 8. studenoga 2011., Idromacchine i dr./Komisija, T‑88/09, EU:T:2011:641, t. 100. i naveden sudsku praksu).
38 Posljedično, tužbu valja odbiti.
Troškovi
39 U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Na temelju članka 135. stavka 2. navedenog poslovnika, Opći sud može jednoj stranci, čak i ako je uspjela u postupku, naložiti snošenje troškova djelomično ili u potpunosti, ako se to čini opravdanim na temelju njezina ponašanja, uključujući ponašanje prije pokretanja postupka, a posebno ako je drugoj stranci prouzročila troškove koje Opći sud smatra nepotrebnima ili nastalima zloupotrebom prava.
40 Prema sudskoj praksi, treba primijeniti tu odredbu kada je neka institucija ili agencija Unije doprinijela svojim ponašanjem nastanku spora (vidjeti presudu od 8. srpnja 2015., European Dynamics Luxembourg i dr./Komisija, T‑536/11, EU:T:2015:476, t. 391 (neobjavljena) i navedenu sudsku praksu).
41 U ovom slučaju EUIPO ne spori da je dopis od 22. lipnja 2012. upućen tužitelju sadržavao podatak prema kojem podnositelj prigovora nije trebao dostaviti niti jedan dokazni element koji se odnosi na ranije pravo ako se prigovor temeljio, kao u ovom slučaju, na međunarodnoj registraciji u kojoj je naznačena Unija te pod uvjetom da je jezik postupka među ostalim bio, kao u ovom slučaju, engleski. Usto je taj podatak bio u skladu s praksom EUIPO‑a koja je bila na snazi u odnosu na prigovore koji su, kao tužiteljev, uloženi prije 1. srpnja 2012., što EUIPO nije osporavao. Međutim, usprkos tom podatku i toj praksi, Odjel za prigovore odbio je prigovor tužitelja upravo zato što tužitelj nije dokazao postojanje, valjanost i opseg zaštite ranijeg žiga.
42 Zbog takvog postupanja EUIPO‑a tužitelj je morao uložiti žalbu protiv odluke Odjela za prigovore od 14. svibnja 2013. Budući da tužitelj nije mogao nadoknaditi odvjetnički trošak koji je nastao zbog žalbe na temelju Uredbe br. 207/2009 i Uredbe br. 2868/95 kao što to proizlazi iz gore navedenih točaka 35. i 36., opravdano je držao da je tužba za naknadu štete jedini način za dobivanje naknade tih troškova od EUIPO‑a.
43 Ulaganje ove tužbe, dakle, rezultat je postupanja EUIPO‑a u postupku koji se pred njim vodio. Također, neovisno o odbijanju ove tužbe, s obzirom na činjenice ovog postupka, pravično je da svaka stranka snosi svoje troškove.
Slijedom navedenoga,
OPĆI SUD (prvo vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Tužba se odbija.
2. Društvo Novar GmbH i Ured Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) svaki snosi vlastite troškove.
Kanninen | Buttigieg | Calvo‑Sotelo Ibáñez‑Martín |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 17. veljače 2017.
Potpisi