MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
MELCHIORA WATHELETA
od 19. rujna 2017.(1)
Predmet C‑284/16
Slowakische Republik
protiv
Achmea BV
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud, Njemačka))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Načela prava Unije – Bilateralni ugovor o ulaganju koji su 1991. sklopile Kraljevina Nizozemska i Češka i Slovačka Federativna Republika i koji se i dalje primjenjuje između Kraljevine Nizozemske i Republike Slovačke – Usklađenost mehanizma rješavanja sporova između ulagatelja i država koji je uveden na temelju bilateralnog ugovora o ulaganju unutar Europske unije s člankom 18. prvim stavkom i člancima 267. i 344. UFEU‑a”
Sadržaj
I. Uvod
II. Pravni okvir
A. Ugovor o funkcioniranju Europske unije
B. BIT između Nizozemske i Čehoslovačke
C. Njemačko pravo
III. Glavni postupak i prethodna pitanja
IV. Postupak pred Sudom
V. Analiza
A. Uvodne napomene
B. Treće prethodno pitanje
1. Dopuštenost
2. Meritum
C. Drugo prethodno pitanje
1. Zakonski temelj arbitražnih sudova osnovanih u skladu s člankom 8. navedenog BITa
2. Stalnost arbitražnih sudova osnovanih u skladu s člankom 8. navedenog BITa
3. Svojstvo obvezne nadležnosti arbitražnih sudova osnovanih u skladu s člankom 8. navedenog BITa
4. Kontradiktorna narav postupka pred arbitražnim sudovima osnovanima u skladu s člankom 8. navedenog BITa, način na koji ti sudovi primjenjuju pravna pravila u rješavanju sporova koji se pred njima vode kao i neovisnost i nepristranost arbitara
D. Prvo prethodno pitanje
1. Odnosi li se članak 344. UFEUa na spor između ulagatelja i države članice, kao što je onaj iz članka 8. navedenog BITa?
2. Odnosi li se predmetni spor na „tumačenje ili primjenu Ugovorâ”?
a) Nadležnost arbitražnog suda obuhvaća samo odlučivanje o povredama BITa
b) Područje primjene navedenog BITa i pravna pravila koja su njime uvedena nisu istovjetni onima iz UEUa i UFEUa
1) Područje primjene navedenog BITa mnogo je šire od područja primjene UEUa i UFEUa
2) Pravna pravila navedenog BITa za koja ne postoje jednakovrijedna pravila u pravu Unije i koja nisu nespojiva s njim
i) Klauzula MFN
ii) Klauzula o poštovanju ugovornih obveza, takozvana „umbrella clause”
iii) Klauzula o vremenskom ograničenju valjanosti
iv) Pokretanje međunarodne arbitraže kao mehanizma ISDS
3) Preklapanje drugih odredbi navedenog BITa s određenim odredbama UEUa i UFEUa samo je djelomično
i) Potpuna i cjelovita zaštita i sigurnost ulaganja
ii) Pošteno i pravedno postupanje u odnosu na ulaganja
iii) Zabrana nezakonitih izvlaštenja
3. Što se tiče njegova cilja, ima li BIT između Nizozemske i Čehoslovačke za učinak utjecanje na poredak nadležnosti utvrđen UEUom i UFEUom i prema tome na autonomiju pravosudnog sustava Unije?
VI. Zaključak
I. Uvod
1. Ovaj zahtjev za prethodnu odluku upućen je u okviru postupka koji je pokrenut pred njemačkim sudovima u svrhu poništenja konačne odluke od 7. prosinca 2012. koju je donio arbitražni sud u čijem su sastavu Vaughan Lowe QC (predsjednik), Albert Jan van den Berg i V. V. Veeder QC (arbitri) i koji je osnovan u skladu s ugovorom o uzajamnom poticanju i zaštiti ulaganja između Kraljevine Nizozemske i Češke i Slovačke Federativne Republike (u daljnjem tekstu: BIT između Nizozemske i Čehoslovačke)(2) i arbitražnim pravilima Komisije Ujedinjenih naroda za međunarodno trgovačko pravo (UNCITRAL), dok je Stalni arbitražni sud (PCA) imao ulogu tajništva(3).
2. Tim se zahtjevom Sudu prvi put pruža mogućnost da iznese mišljenje o osjetljivom pitanju usklađenosti BIT‑ova(4) koji su sklopile države članice(5), te osobito mehanizama rješavanja sporova između ulagatelja i država (u daljnjem tekstu: ISDS) koji su uvedeni BIT‑ovima, s člancima 18., 267. i 344. UFEU‑a.
3. To je pitanje iznimno važno s obzirom na 196 BIT‑ova unutar Europske unije koji su trenutačno na snazi(6) i brojne arbitražne postupke između ulagatelja i država članica u kojima je Europska komisija intervenirala kao prijatelj suda kako bi podržala svoju tezu prema kojoj BIT‑ovi unutar Unije nisu u skladu s UFEU‑om, koju su arbitražni sudovi sustavno odbijali kao neosnovanu(7).
II. Pravni okvir
A. Ugovor o funkcioniranju Europske unije
4. U članku 18. prvom stavku UFEU‑a određuje se da „[u]nutar područja primjene Ugovorâ i ne dovodeći u pitanje bilo koju njihovu posebnu odredbu, zabranjena je svaka diskriminacija na temelju državljanstva”.
5. U članku 267. prvom i trećem stavku UFEU‑a određuje se:
„Sud Europske unije nadležan je odlučivati o prethodnim pitanjima koja se tiču:
(a) tumačenja Ugovorâ;
(b) valjanosti i tumačenja akata institucija, tijelâ, uredâ ili agencija Unije.
Ako se takvo pitanje pojavi pred bilo kojim sudom države članice, taj sud može, ako smatra da je odluka o tom pitanju potrebna da bi mogao donijeti presudu, zatražiti od Suda da o tome odluči.
Ako se takvo pitanje pojavi u predmetu koji je u tijeku pred sudom neke države članice, protiv čijih odluka prema nacionalnom pravu nema pravnog lijeka, taj je sud dužan uputiti to pitanje Sudu.”
6. Člankom 344. UFEU‑a predviđa se da se „[d]ržave članice obvezuju […] da sporove o tumačenju ili primjeni Ugovorâ neće rješavati ni na koji drugi način osim onog koji je njima predviđen”.
B. BIT između Nizozemske i Čehoslovačke
7. BIT između Nizozemske i Čehoslovačke sklopljen je 29. travnja 1991. te je stupio na snagu 1. listopada 1992.(8). Slovačka Republika, kao nasljednica Češke i Slovačke Federativne Republike, naslijedila je 1. siječnja 1993. prava i obveze te potonje države te je 1. svibnja 2004. postala članica Unije.
8. Taj BIT sklopljen je na češkom, engleskom i nizozemskom jeziku, uzimajući u obzir da je u slučaju razlika u tumačenju mjerodavna verzija na engleskom jeziku.
9. Člankom 2. navedenog BIT‑a predviđa se da „[s]vaka ugovorna strana na svojem državnom području potiče ulaganja ulagatelja druge ugovorne strane te dopušta takva ulaganja u skladu s odredbama svojeg prava”(9).
10. Člankom 3. navedenog BIT‑a određuje se sljedeće:
„1. Svaka ugovorna strana osigurava pošteno i pravedno postupanje u odnosu na ulaganja ulagatelja druge ugovorne strane te ne smije otežavati nerazumnim i diskriminacijskim mjerama rad, upravljanje, korištenje, uživanje ili prodaju istih. [(10)]
2. Konkretnije, svaka ugovorna strana u odnosu na takva ulaganja odobrava potpunu zaštitu i sigurnost, koja u svakom slučaju neće biti manja od onih koje se odobravaju u odnosu na ulaganja vlastitih ulagatelja ili ulaganja iz bilo koje treće zemlje, ovisno o tome što je povoljnije za predmetnog ulagatelja. [(11)]
3. Odredbe tog članka ne trebaju se tumačiti na način da se njima obvezuje svaku ugovornu stranu da u odnosu na ulaganja ulagatelja druge ugovorne strane odobri povlastice i pogodnosti slične onima koje su odobrene ulagateljima iz trećih zemalja.
(a) na temelju sadašnjeg ili budućeg sudjelovanja tih potonjih zemalja u carinskoj ili ekonomskoj uniji ili u sličnim institucijama, […] [(12)]
4. Svaka ugovorna strana osigurava poštovanje svih obveza koje je preuzela u pogledu ulagatelja druge ugovorne strane [(13)].
5. Ako odredbe prava bilo koje ugovorne strane ili njezine sadašnje obveze na temelju međunarodnog prava ili one koje se tek trebaju utvrditi između ugovornih strana uz one iz ovog ugovora, sadržavaju opća ili posebna pravila kojima se u odnosu na ulaganja ulagatelja druge ugovorne strane odobrava povoljnije postupanje od onog koje je predviđeno ovim ugovorom, tim se pravilima daje prednost u dijelu u kojem su povoljnija.[(14)]”
11. Člankom 4. određuje se da „[s]vaka ugovorna strana jamči da se plaćanja u pogledu ulaganja mogu prenijeti. Prijenosi se izvršavaju u slobodno konvertibilnoj valuti bez ograničenja ili neopravdanog odlaganja […]”(15). Slobodan prijenos plaćanja obuhvaća, među ostalim, dobit, kamate i dividende.
12. Člankom 5. predviđa se da „[n]ijedna ugovorna strana ne poduzima mjere kojima se izravno ili neizravno oduzimaju ulagateljima druge ugovorne strane njihova ulaganja”(16), osim ako su ispunjena barem tri uvjeta, odnosno da se mjere poduzimaju u općem interesu i u skladu sa zahtijevanim zakonskim postupkom, da nisu diskriminirajuće te da se uz njih donese odredba u pogledu plaćanja pravične naknade. U skladu s tom odredbom, naknada štete treba predstavljati stvarnu vrijednost (genuine value) ulaganja.
13. Člankom 8. određuje se sljedeće:
„1. Svaki spor između jedne ugovorne strane i ulagatelja druge ugovorne strane koji se odnosi na ulaganje tog ulagatelja rješava se, ako je moguće, sporazumno.[(17)]
2. Svaka ugovorna strana ovim ugovorom pristaje da se spor u smislu stavka 1. ovog članka uputi arbitražnom sudu ako se nije riješio sporazumno u roku od šest mjeseci nakon dana na koji je jedna od stranki u sporu zatražila da ga se sporazumno riješi. [(18)]
3. Arbitražni sud iz stavka 2. ovog članka osniva se za svaki pojedinačni slučaj na sljedeći način: svaka stranka u sporu imenuje jednog arbitra te dva tako izabrana arbitra zajedno kao trećeg arbitra biraju državljanina treće zemlje, koji postaje predsjednik suda. Svaka stranka u sporu imenuje svojeg arbitra unutar dva mjeseca od dana na koji je ulagatelj obavijestio drugu ugovornu stranu o svojoj odluci da uputi spor arbitražnom sudu, a predsjednik se imenuje unutar tri mjeseca od istog dana. [(19)]
4. Ako se imenovanje ne obavi unutar gore navedenih rokova, svaka stranka u sporu može pozvati predsjednika Arbitražnog instituta Stockholmske trgovačke komore da obavi potrebna imenovanja. Ako je predsjednik državljanin jedne od ugovornih strana ili ako je spriječen u obavljanju navedene funkcije iz drugih razloga, poziva se potpredsjednik da obavi potrebna imenovanja. Ako je potpredsjednik državljanin jedne od ugovornih strana ili ako je također spriječen u obavljanju navedene funkcije, poziva se najstarijeg člana Arbitražnog instituta koji nema državljanstvo jedne od ugovornih strana da obavi potrebna imenovanja.[(20)]
5. Arbitražni sud utvrđuje vlastita pravila postupka u skladu s arbitražnim pravilima [UNCITRAL‑a].[(21)]
6. Arbitražni sud primjenjuje pravna pravila, uzimajući u obzir osobito, ali ne isključivo:
– pravo predmetne ugovorne strane koje je na snazi;
– odredbe ovog ugovora i svakog drugog mjerodavnog ugovora između ugovornih strana;
– odredbe posebnih ugovorâ koji se odnose na ulaganje;
– opća načela međunarodnog prava.[(22)]
7. Sud odlučuje većinom glasova; njegova je odluka konačna i obvezujuća za stranke u sporu[(23)]”.
14. Člankom 13. određuje se sljedeće:
„1. Ovaj ugovor […] ostaje na snazi tijekom razdoblja od deset godina.[(24)]
2. Osim ako jedna od ugovornih strana podnese zahtjev za raskid barem šest mjeseci prije dana na koji ističe njegova valjanost, ovaj ugovor prešutno se obnavlja na razdoblje od deset godina, pri čemu svaka od ugovornih strana zadržava pravo da zahtjevom raskine ugovor barem šest mjeseci prije isteka trenutačnog razdoblja valjanosti.[(25)]
3. U pogledu ulaganja koja su provedena prije dana na koji prestaje vrijediti ovaj ugovor, prethodni članci ostaju na snazi u dodatnom razdoblju od petnaest godina od tog datuma.[(26)]
[…]”
C. Njemačko pravo
15. U članku 1040. Zivilprozessordnunga (Zakon o građanskom postupku), naslovljen „Nadležnost Arbitražnog suda za odlučivanje o vlastitoj nadležnosti” određuje se sljedeće:
„1. Sud može odlučiti o vlastitoj nadležnosti, uključujući o svakom prigovoru koji se odnosi na postojanje ili valjanost arbitražnog sporazuma. […]
2. Prigovor nenadležnosti arbitražnog suda može se istaknuti najkasnije prilikom podnošenja zahtjeva u odgovoru na tužbu. […]
3. Ako arbitražni sud smatra da je nadležan, o prigovoru iz stavka 2. u pravilu odlučuje privremenom odlukom. […]”
16. U članku 1059. Zakona o građanskom postupku, naslovljenom „Zahtjev za poništenje” određuje se sljedeće:
„1. Žalba podnesena nacionalnom sudu protiv arbitražne odluke može se podnijeti samo u obliku zahtjeva za poništenje u skladu sa stavcima 2. i 3.
2. Arbitražna odluka može se poništiti samo ako
1. stranka koja podnosi zahtjev to čini utemeljeno
(a) […] [arbitražni sporazum] nije valjan na temelju zakona kojem su ga stranke podvrgnule ili, ako nema naznake u tom pogledu, na temelju njemačkog zakona ili
[…]
2. ako nadležni nacionalni sud utvrdi
[…]
(b) da bi priznavanje ili izvršenje odluke dovelo do rezultata protivnog javnom poretku.
[…]”
III. Glavni postupak i prethodna pitanja
17. Achmea BV (prije Eureko BV) je poduzetnik koji pripada nizozemskoj grupi osiguravatelja.
18. U okviru reforme njihova zdravstvenog sustava, Slovačka Republika je tijekom 2004. otvorila slovačko tržište nacionalnim i inozemnim gospodarskim subjektima koji nude usluge privatnog zdravstvenog osiguranja. Nakon što su dobili odobrenje kao tijelo za zdravstveno osiguranje, Achmea je u Slovačkoj osnovala društvo kći (Union Healthcare), u koje je uložila kapital (otprilike 72 milijuna eura) i posredstvom kojeg je nudila privatno zdravstveno osiguranje.
19. Nakon promjene vlasti 2006. Slovačka Republika djelomično je liberalizirala tržište zdravstvenog osiguranja. Najprije je zabranila uplitanje posrednika u osiguranju, zatim raspodjelu dobiti od djelatnosti zdravstvenog osiguranja te konačno prodaju portfelja osiguranja. Presudom od 26. siječnja 2011. Ústavný súd Slovenskej republiky (Ustavni sud Slovačke Republike) presudio je da je zakonska zabrana raspodjele dobiti protivna Ustavu. Zakonom koji se odnosi na reformu zdravstvenog osiguranja koji je stupio na snagu 1. kolovoza 2011. Slovačka Republika ponovno je odobrila raspodjelu dobiti.
20. Budući da je smatrala da zakonodavne mjere Slovačke Republike čine povredu članka 3. stavaka 1. i 2., članaka 4. i 5. BIT‑a između Nizozemske i Čehoslovačke, Achmea je od listopada 2008. u toj državi pokrenula arbitražni postupak u skladu s člankom 8. BIT‑a između Nizozemske i Čehoslovačke te je zatražila naknadu štete od 65 milijuna eura.
21. Arbitražni sud i stranke sporazumjele su se da PCA ima ulogu tajništva te da jezik postupka bude engleski. Svojim postupovnim rješenjem br. 1 arbitražni sud utvrdio je mjesto arbitraže u Frankfurtu na Majni (Njemačka).
22. U okviru arbitražnog postupka, Slovačka Republika istaknula je prigovor nenadležnosti arbitražnog suda. Tvrdila je da je UFEU‑om uređeno isto područje kao i BIT‑om između Nizozemske i Čehoslovačke te se stoga taj potonji ugovor treba smatrati neprimjenjivim ili kao da je prestao vrijediti u skladu s člancima 30. i 59. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora, od 23. svibnja 1969. (u daljnjem tekstu: Bečka konvencija)(27). Slovačka Republika tvrdila je i da se slijedom toga arbitražni sporazum iz članka 8. stavka 2. tog BIT‑a ne može stoga primijeniti jer nije u skladu s UFEU‑om. U vezi s time, dodaje da Sud ima isključivu nadležnost za odlučivanje o zahtjevima Achmee i da je određene odredbe navedenog BIT-, kao njegov članak 4. o slobodnom prijenosu plaćanja, proglasio neusklađenima s UFEU‑om(28).
23. Svojom odlukom od 26. listopada 2010. o nadležnosti, arbitrabilnosti i suspenziji, arbitražni sud odbio je taj prigovor nenadležnosti i proglasio se nadležnim(29). Tužba za poništenje protiv te odluke koju je njemačkim sudovima podnijela Slovačka Republika nije bila prihvaćena.
24. Konačnom odlukom od 7. prosinca 2012., arbitražni sud presudio je da se jednim dijelom mjera koje je poduzela Slovačka Republika, odnosno zabranom raspodjele dobiti(30) i zabranom prijenosa(31), povrijedio članak 3. (pošteno i pravedno postupanje) i članak 4. (slobodan prijenos plaćanja) BIT‑a te je naložio Slovačkoj Republici da Achmei plati naknadu štete u iznosu od 22,1 milijuna eura uvećanu za kamate, kao i troškove arbitraže te troškove i nagrade za rad odvjetnika Achmee(32).
25. Budući da je mjesto arbitraže u Frankfurtu na Majni, Slovačka Republika podnijela je tužbu za poništenje konačne odluke pred Oberlandesgericht Frankfurt am Mein (Visoki zemaljski sud u Frankfurtu na Majni, Njemačka). Budući da je taj sud odlučio odbiti tu tužbu, Slovačka Republika podnijela je žalbu protiv te odluke pred Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud, Njemačka.)
26. U tim okolnostima, Slovačka Republika tvrdi da konačnu odluku treba poništiti jer je protivna javnom poretku i zato što je arbitražni sporazum na temelju kojeg je donesena ta odluka također ništav i protivan javnom poretku(33).
27. Što se tiče tvrdnje da je konačna odluka protivna javnom poretku, Slovačka Republika tvrdi da, s obzirom na to da arbitražni sud nije mogao pokrenuti postupak pred Sudom u pogledu zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, nije uzeo u obzir odredbe više pravne snage u pravu Unije u području slobodnog kretanja kapitala te je povrijedio njezina prava obrane kad je utvrdio iznos štete.
28. Što se tiče ništavosti arbitražnog sporazuma sklopljenog na temelju članka 8. BIT‑a između Nizozemske i Čehoslovačke, Slovačka Republika tvrdi da je taj sporazum protivan člancima 267. i 344. UFEU‑a kao i načelu nediskriminacije iz članka 18. UFEU‑a.
29. Čak i ako se Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud, Njemačka) ne slaže sa sumnjama Slovačke Republike u pogledu usklađenosti članka 8. BIT‑a između Nizozemske i Čehoslovačke s člancima 18., 267. i 344. UFEU‑a, utvrdio je da Sud još nije odlučio o tim pitanjima te da nije moguće s dovoljno sigurnosti doći do odgovora na temelju postojeće sudske prakse, osobito uzimajući u obzir stajalište Komisije koja je intervenirala u potporu Slovačke Republike tijekom predmetne arbitraže, kao i u postupku za poništenje pred njemačkim sudovima.
30. Zbog toga je Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Protivi li se članku 344. UFEU‑a primjena klauzule bilateralnog ugovora o ulaganju između država članica i Unije (takozvani BIT unutar Unije), kojom se predviđa da ulagatelj iz jedne države ugovornice u slučaju spora povodom ulaganja u drugoj državi ugovornici može pokrenuti postupak protiv potonje države pred arbitražnim sudom ako je navedeni ugovor sklopljen prije pristupanja jedne od država ugovornica Europskoj uniji, a arbitražni postupak trebalo bi pokrenuti tek nakon tog datuma?
U slučaju negativnog odgovora na prvo pitanje:
2. Protivi li se primjena takve odredbe članku 267. UFEU‑a?
U slučaju negativnog odgovora na prvo i drugo pitanje:
3. Protivi li se primjena takve odredbe članku 18. prvom stavku UFEU‑a u okolnostima opisanima u prvom pitanju?
IV. Postupak pred Sudom
31. Ovaj zahtjev za prethodnu odluku podnesen je Sudu 23. svibnja 2016. Pisana očitovanja podnijele su Slovačka Republika, Achmea, češka, estonska, grčka, španjolska, ciparska, mađarska, nizozemska, austrijska, poljska, rumunjska i finska vlada, kao i Komisija.
32. Rasprava je održana 19. lipnja 2016. i na njoj su usmena očitovanja iznijele Slovačka Republika, Achmea, češka, njemačka, estonska, grčka, španjolska, francuska, talijanska, ciparska, latvijska, mađarska, nizozemska, austrijska, poljska, rumunjska i finska vlada, kao i Komisija.
V. Analiza
A. Uvodne napomene
33. Prije nego što razmotrim tri prethodna pitanja suda koji je uputio zahtjev, želio bih istaknuti nekoliko uvodnih napomena.
34. Države članice koje su intervenirale u ovaj predmet podijeljene su u dvije skupine. Prva se sastoji od Savezne Republike Njemačke, Francuske Republike, Kraljevine Nizozemske, Republike Austrije i Republike Finske koje su u biti države podrijetla ulagatelja te se stoga nikad ili rijetko navode kao tuženici u arbitražnim postupcima koje pokreću ulagatelji, pri čemu Kraljevina Nizozemska i Republika Finska nikad nisu bile tako navedene(34), Savezna Republika Njemačka bila je navedena tri puta(35), a Francuska Republika(36), kao i Republika Austrija, bile su navedene samo u jednom slučaju(37).
35. Druga se skupina sastoji od Češke Republike, Republike Estonije, Helenske Republike, Kraljevine Španjolske, Talijanske Republike, Republike Cipra, Republike Latvije, Mađarske, Republike Poljske, Rumunjske i Republike Slovačke. Sve te države navedene su kao tuženici u nekoliko arbitražnih postupka povodom ulaganja unutar Unije, i to Češka Republika 26 puta, Republika Estonija tri puta, Helenska Republika tri puta, Kraljevina Španjolska 33 puta, Talijanska Republika devet puta, Republika Cipar tri puta, Republika Latvija dva puta, Mađarska 11 puta, Republika Poljska 11 puta, Rumunjska četiri puta i Slovačka Republika devet puta(38).
36. S obzirom na tu gospodarsku stvarnost, nije uopće začuđujuće da su države članice druge skupine intervenirale u potporu tezi Slovačke Republike koja je sama tuženica u predmetnoj arbitraži povodom ulaganja u ovom predmetu.
37. Suprotno tome, začuđujuće je da je u toj drugoj skupini, koja tvrdi da BIT‑ovi unutar Unije nisu u skladu s UEU‑om i UFEU‑om, samo Talijanska Republika raskinula svoje BIT‑ove unutar Unije osim BIT‑a između Italije i Malte dok su ostale države članice te skupine zadržale na snazi sve ili većinu tih ugovora, time omogućujući vlastitim ulagateljima da od njih imaju koristi. Naime, arbitraže povodom ulaganja koje pokreću ulagatelji u tim državama članicama jesu brojne i često su pokrenute protiv druge države članice iste skupine(39).
38. Kad je se na raspravi upitalo zašto nije raskinula barem BIT‑ove koje je potpisala s državama članicama koje u ovom predmetu kao i ona tvrde da oni nisu u skladu s pravom Unije(40), Slovačka Republika navela je da je nastojala postići cilj da njezini ulagatelji ne budu žrtve diskriminacije u odnosu na ulagatelje drugih država članica u državama članicama s kojima više nije imala BIT‑ove. Međutim, ta je zabrinutost nije spriječila da raskine svoj BIT s Talijanskom Republikom. Istodobno njezini ulagatelji i dalje imaju koristi od BIT‑ova sklopljenih s državama članicama iste skupine, kao što je vidljivo, primjerice, iz arbitražnog postupka Poštová banka, a.s. i Istrokapital SE protiv Helenske Republike (predmet ICSID‑a br. ARB/13/8).
39. Teza Komisije također me potiče na razmišljanje.
40. Naime, tijekom vrlo dugog razdoblja, institucije Unije, uključujući Komisiju, svojom tezom žele reći da je daleko od toga da BIT‑ovi nisu u skladu s pravom Unije, nego su sredstva koja su nužna za pripremanje zemalja središnje i istočne Europe da pristupe Uniji. Sporazumi o pridruživanju koje su potpisale Unija i zemlje kandidatkinje sadržavaju osim toga odredbe kojima se predviđa sklapanje BIT‑a između država članica i zemalja kandidatkinja(41).
41. Komisija je na raspravi pokušala objasniti taj razvoj svojeg stajališta o neusklađenosti BIT‑ova s UEU‑om i UFEU‑om tvrdeći da se radilo o ugovorima koji su nužni za pripremanje zemalja kandidatkinja za pristupanje. Međutim, ako su ti BIT‑ovi opravdani samo u razdoblju pridruživanja te je svaka strana znala da više neće biti u skladu s UEU‑om i UFEU‑om čim predmetna treća zemlja postane članica Unije, zašto se u ugovorima o pristupanju nije predvidio raskid tih ugovora, nego se dopustilo da dođe do pravne nesigurnosti koja za određene države članice traje više od 30 godina, a za mnoge druge 13 godina?
42. Usto, kao što tvrdi Komisija, u Uniji ne postoje ugovori o ulaganju samo između država s tržišnim gospodarstvom i onih koje su nekoć imale plansko gospodarstvo(42) ili između država članica i država kandidatkinja za pristupanje(43).
43. Nadalje, sve države članice i Unija ratificirale su Ugovor o Energetskoj povelji, potpisan u Lisabonu 19. prosinca 1994.(44). Taj multilateralni ugovor o ulaganju u području energetike provodi se između država članica ne zbog toga što je sklopljen kao ugovor između Unije i njezinih država članica(45), s jedne strane, i trećih zemalja, s druge strane, nego kao obični multilateralni ugovor u kojem sve ugovorne strane sudjeluju pod jednakim uvjetima. U tom smislu, materijalne odredbe za zaštitu ulaganja predviđene tim ugovorom, kao i mehanizam ISDS provode se i između država članica. Napominjem da, ako nijedna institucija Unije i nijedna država članica nisu tražile mišljenje Suda o usklađenosti tog ugovora s UEU‑om i UFEU‑om, to je zato što nijedna od njih nema niti najmanju sumnju u njegovu navodnu neusklađenost.
44. Dodajem da je sustavna opasnost koju, prema mišljenju Komisije, predstavljaju BIT‑ovi unutar Unije ujednačenom i učinkovitom pravu Unije, uvelike pretjerana. Iz statistika UNCTAD‑a(46) vidljivo je da su od 62 arbitražnog postupka unutar Unije koji su zaključeni u razdoblju od nekoliko desetljeća, ulagatelji uspjeli samo u deset predmeta(47), što čini 16,1 % od ta 62 predmeta, odnosno stopu koja je osjetno manja od 26,9 % „pobjeda” za ulagatelje na svjetskoj razini(48).
45. Arbitražni sudovi dali su Komisiji veliku mogućnost da intervenira u arbitraže te, prema mojim saznanjima, u nijednom od tih deset predmeta arbitražni sudovi nisu izvršili nadzor valjanosti akata Unije ili usklađenosti akata država članica u pogledu prava Unije. U svojim pisanim očitovanjima, nekoliko je država članica, kao i Komisija, navelo samo jedan primjer, odnosno arbitražu Ioan Micula i dr. protiv Rumunjske (predmet ICSID‑a br. ARB/05/20) u kojoj je donesena arbitražna odluka koja navodno nije bila u skladu s pravom Unije. Iako taj primjer, prema mojem mišljenju, nije relevantan u ovom slučaju(49), činjenica da postoji samo jedan primjer potvrđuje moje mišljenje da je bojazan određenih država članica i Komisije od sustavne opasnosti koju stvaraju BIT‑ovi unutar Unije uvelike pretjerana.
46. Konačno, valja naglasiti da od pristupanja Slovačke Republike Uniji BIT između Nizozemske i Čehoslovačke nije više obuhvaćen područjem primjene članka 351. UFEU‑a(50).
47. Međutim, to ne znači da taj BIT automatski prestaje važiti ili da nije u skladu s UEU‑om i UFEU‑om. Kao što je Sud presudio, „odredbe sporazuma kojim se povezuju dvije države članice ne mogu se primijeniti na odnose između tih država ako se pokaže da su protivne pravilima [UFEU‑a]”(51). Drugim riječima, odredbe takvog sporazuma primjenjuju se između država članica u dijelu u kojem su usklađene s UEU‑om i UFEU‑om.
48. Stoga valja ispitati je li članak 8. BIT‑a između Nizozemske i Čehoslovačke u skladu s UFEU‑om i osobito člancima 18., 267. i 344. UFEU‑a.
B. Treće prethodno pitanje
49. Predlažem da se ta tri pitanja razmotre obrnutim redoslijedom od onogza koji se odlučio sud koji je uputio zahtjev jer bi bilo beskorisno odgovoriti na prvo i drugo pitanje ako se člankom 8. BIT‑a između Nizozemske i Čehoslovačke provodi diskriminacija na temelju državljanstva koja je zabranjena člankom 18. UFEU‑a.
50. Svojim trećim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 18. UFEU‑a tumačiti na način da mu je protivan mehanizam ISDS kao što je onaj koji se uvodi člankom 8. BIT‑a između Nizozemske i Čehoslovačke i koji nizozemskim ulagateljima daje pravo da pokrenu međunarodnu arbitražu protiv Slovačke Republike, koje nemaju ulagatelji iz drugih država članica.
1. Dopuštenost
51. Achmea, kao i nizozemska, austrijska i finska vlada osporavaju dopuštenost tog pitanja jer ono nije relevantno za rješenje glavnog postupka jer se Achmea uopće ne žali da je bila diskriminirana. Baš naprotiv, da se člankom 8. BIT‑a između Nizozemske i Čehoslovačke provodi diskriminacija, Achmea bi od toga imala koristi.
52. Prema mojem mišljenju, taj prigovor nedopuštenosti treba odbiti jer je potrebno odgovoriti na treće pitanje kako bi se ocijenila usklađenost članka 8. tog BIT‑a s UEU‑om i UFEU‑om.
53. Sud koji je uputio zahtjev podnio je tužbu za poništenje konačne odluke od 7. prosinca 2012. koja je donesena u arbitražnom postupku Achmea BV (prije Eureko BV) protiv Slovačke Republike (UNCITRAL) (predmet PCA br. 2008‑13) zbog, među ostalim, nevaljanosti arbitražne klauzule na temelju koje je arbitražni sud utvrdio svoju nadležnost. U tom smislu, nije važno je li Achmea bila žrtva diskriminacije.
2. Meritum
54. Najprije napominjem da nekoliko intervenijenata, kao i Komisija, ističu da u svojem trećem pitanju sud koji je uputio zahtjev ne treba navoditi članak 18. UFEU‑a, nego članke 49. i 63. UFEU‑a koji su u odnosu na članak 18. UFEU‑a posebna pravila.
55. Naime, već je ustaljeno da se „članak 18. UFEU‑a samostalno primjenjuje samo u situacijama uređenima pravom Unije za koje Ugovor ne predviđa posebna pravila o nediskriminaciji”(52).
56. Međutim, mehanizam ISDS uveden člankom 8. BIT‑a nije obuhvaćen područjem primjene ratione materiae ni slobode poslovnog nastana, ni slobodnog kretanja kapitala, niti ostalih odredbi UFEU‑a jer se pravom Unije ne stvaraju pravna sredstva kojima se omogućuje pojedincima da tuže države članice pred Sudom(53).
57. Usto, kao što sam objasnio u točkama 183 do 198. i 210. do 228. ovog mišljenja, materijalno područje primjene navedenog BIT‑a uvelike prelazi granice slobode poslovnog nastana iz članka 49. UFEU‑a i slobodnog kretanja kapitala iz članka 63. UFEU‑a.
58. To je vidljivo u ovom slučaju u kojem je arbitražni sud u svojoj konačnoj odluci presudio da je donošenjem zabrana prijenosa i raspodjele dobiti(54) Slovačka Republika povrijedila članak 3. (pošteno i pravedno postupanje) i članak 4. (slobodan prijenos plaćanja) navedenog BIT‑a. Iako članak 4. navedenog BIT‑a u biti odgovora članku 63. UFEU‑a, ne postoji odredba prava Unije jednakovrijedna članku 3. navedenog BIT‑a,, unatoč tome što se djelomično preklapa s nekoliko odredbi prava Unije(55).
59. Stoga valja ispitati usklađenost članka 8. navedenog BIT‑a s općim načelom prava Unije, navedenim u članku 18. UFEU‑a, kojim se zabranjuje diskriminacija koja se temelji na državljanstvu.
60. U tom pogledu, Slovačka Republika, estonska, grčka, španjolska, talijanska, ciparska, mađarska, poljska i rumunjska vlada, kao i Komisija tvrde da su materijalne odredbe navedenog BIT‑a, uključujući njegov članak 8., diskriminirajuće zbog toga što se u njima, u konkretnom slučaju, odobrava povlašteno postupanje prema ulagateljima Kraljevine Nizozemske koji su uložili u Slovačku Republiku, dok se na taj način ne postupa(56) kad je riječ o ulagateljima koji nisu sklopili takav BIT sa Slovačkom Republikom(57).
61. Jedna uvodna napomena potrebna je u pogledu dosega navodne diskriminacije. Slovačka Republika sklopila je BIT‑ove s većinom država članica, odnosno Kraljevinom Belgijom, Republikom Bugarskom, Kraljevinom Danskom, Saveznom Republikom Njemačkom, Helenskom Republikom, Kraljevinom Španjolskom, Francuskom Republikom, Republikom Hrvatskom, Republikom Latvijom, Velikim Vojvodstvom Luksemburg, Mađarskom, Republikom Maltom, Kraljevinom Nizozemskom, Republikom Austrijom, Republikom Poljskom, Portugalskom Republikom, Rumunjskom, Republikom Slovenijom, Republikom Finskom, Kraljevinom Švedskom i Ujedinjenom Kraljevinom Velike Britanije i Sjeverne Irske. Ti su BIT‑ovi trenutačno na snazi.
62. Točno je da ulagatelji iz tih država članica nisu obuhvaćeni člankom 8. BIT‑a između Nizozemske i Čehoslovačke. Međutim, BIT‑ovima koje su njihove države članice podrijetla sklopile sa Slovačkom Republikom predviđaju se sve međunarodne arbitraže kao oblik ISDS‑a. Stoga ne postoji razlika u postupanju u njihovu pogledu.
63. Slovačka Republika također je sklopila BIT s Češkom Republikom i drugi s Talijanskom Republikom, ali strane su ih raskinule(58). Stoga, ako postoji razlika u postupanju u pogledu čeških i talijanskih ulagatelja, to je zato što su njihove države članice odlučile povući tu korist koja im se konkretno davala BIT‑om.
64. S obzirom na navedeno, na estonske, irske, ciparske i litavske ulagatelje ne primjenjuje se odredba koja je jednakovrijedna članku 8. navedenog BIT‑a u pogledu Slovačke Republike, osim za ulaganja u području energetike, s obzirom na to da im se Ugovorom o Energetskoj povelji nude slične mogućnosti.
65. Prema mojem mišljenju, čak i za te ulagatelje ne provodi se diskriminacija koja je zabranjena pravom Unije.
66. Naime, Sud je već odlučivao o pitanju može li postojati diskriminacija u pogledu državljanina jedne države članice koji je uključen u prekogranično ulaganje ako mu država članica u koju se ulaže ne odobri (poreznu) pogodnost koju odobrava državljanima druge države članice na temelju bilateralnog ugovora sklopljenog s tom potonjom državom.
67. Predmet u kojem je donesena presuda od 5. srpnja 2005., D. (C376/03, EU:C:2005:424)(59) odnosio se na odbijanje nizozemskih tijela da odobre olakšicu u području poreza na imovinu njemačkom državljaninu koji je uložio u nekretnine smještene u Nizozemskoj. D. je tvrdio da je postojala diskriminacija zbog toga što je ta pogodnost odobrena belgijskim državljanima koji su proveli ulaganja slična ulaganjima Nizozemske i to na temelju članaka 24. i 25. Ugovora koji su 19. listopada 1970. potpisale vlada Kraljevine Belgije i vlada Kraljevine Nizozemske o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja u području poreza na dohodak i imovinu i uređivanju drugih poreznih pitanja (u daljnjem tekstu: Ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja između Nizozemske i Belgije).
68. Sud je najprije podsjetio da se u „pitanju koje je postavio sud koji je uputio zahtjev polazi od pretpostavke da se nerezident kao što je D. ne nalazi u situaciji koja se može usporediti sa situacijom rezidenta Nizozemske. Pitanjem se želi pojasniti može li se situacija u kojoj se nalazi D. usporediti sa situacijom drugog nerezidenta prema kojem se postupa na poseban način na temelju Ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja”(60).
69. U tom je pogledu Sud presudio da je „[č]injenica da se uzajamna prava i obveze [utvrđena Ugovorom o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja između Nizozemske i Belgije] primjenjuju samo na osobe koje su rezidenti jedne od dviju država članica ugovornica posljedica svojstvena bilateralnim ugovorima o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja. Iz toga proizlazi da se porezni obveznik koji je rezident Belgije ne nalazi u istoj situaciji kao porezni obveznik koji nije rezident Belgije u pogledu poreza na imovinu utvrđenog na temelju nekretnina u Nizozemskoj”(61).
70. Sud je nadalje dodao da „[p]ravilo kao što je ono predviđeno člankom 25. stavkom 3. Belgijsko‑nizozemskog ugovora ne treba analizirati kao pogodnost koja je odvojiva od ostatka Ugovora, nego je njegov sastavni dio te pridonosi njegovoj općoj ravnoteži”(62).
71. Iz te presude jasno proizlazi da nije samo da UFEU ne sadržava klauzulu o načelu najpovlaštenije nacije (MFN) kao što je ona koju sadržava BIT u članku 3. stavku 2.(63), nego i da ne postoji diskriminacija kad država članica ne odobri u pogledu državljana druge države članice postupanje kakvo se odobrava ugovorom u pogledu državljana treće države članice.
72. Činjenica da UFEU ne sadržava klauzulu MFN potvrđena je u sudskoj praksi Suda o članku 18. UFEU‑a prema kojom se „[člankom 18. UFEU‑a] zahtijeva […] potpuno jednako postupanje prema osobama koje su u situaciji koja je uređena pravom [Unije], u odnosu na državljane države članice”(64), odnosno vlastite državljane.
73. Prema mojem mišljenju, analogija između ovog predmeta i predmeta u kojem je donesena presuda od 5. srpnja 2005., D. (C‑376/03, EU:C:2005:424) savršena je s obzirom na to da su Slovačka Republika i Komisija također usporedile dva ulagatelja koji nisu Slovaci, od kojih je jedan (u ovom slučaju Nizozemac) imao materijalnu zaštitu koja mu je odobrena navedenim BIT‑om, a drugi je nije imao.
74. Naime, kao i Ugovorom o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja između Nizozemske i Belgije, navedeni BIT međunarodni je ugovor čije se „područje primjene odnosi […] samo na fizičke i pravne osobe koje su u njemu navedene”(65), odnosno fizičke osobe koje imaju državljanstvo jedne od ugovornih strana i pravne osobe koje su osnovane u skladu s njezinim pravom(66).
75. U tom smislu, činjenica da se uzajamna prava i obveze utvrđene navedenim BIT‑om ne primjenjuju na ulagatelje jedne od dviju država članica ugovarateljica jest posljedica svojstvena naravi bilateralnog BIT‑a. Iz toga proizlazi da ulagatelj koji nije Nizozemac nije u istoj situaciji kao nizozemski ulagatelj u pogledu ulaganja provedenog u Slovačkoj Republici.
76. Usto, baš kao članak 25. stavak 3. Ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja između Nizozemske i Belgije na koji se poziva Sud u točki 62. svoje presude od 5. srpnja 2005., D. (C‑376/03, EU:C:2005:424), članak 8. navedenog BIT‑a nije pogodnost koja je odvojiva od ostatka navedenog BIT‑a, nego je njegov sastavni dio do te mjere da BIT bez mehanizma ISDS nema nikakvog smisla jer se njime ne može postići njegov cilj koji je poticati i privući inozemna ulaganja.
77. Naime, kao što je Sud presudio u točki 292. mišljenja 2/15 (Sporazum o slobodnoj trgovini sa Singapurom) od 16. svibnja 2017. (EU:C:2017:376), odredba Sporazuma o slobodnoj trgovini sa Republikom Singapurom, kojom se utvrđuje međunarodna arbitraža kao mehanizam ISDS, „ne može biti samo pomoćnoga karaktera”. Prema ustaljenoj arbitražnoj sudskoj praksi, pravo ulagatelja da pokrenu međunarodnu arbitražu najbitnija je odredba BIT‑a jer je, unatoč njezinom postupovnom sadržaju, ona sama po sebi nužno jamstvo kojim se potiču i štite ulaganja(67). Stoga uopće nije začuđujuće da „stari” BIT‑ovi(68) koji ne sadržavaju mehanizam ISDS jednakovrijedan članku 8. navedenog BIT‑a, nisu bili osobito korisni ulagateljima.
78. Komisija pak tvrdi da treba razlikovati ovaj predmet od predmeta u kojem je donesena presuda od 5. srpnja 2005., D. (C‑376/03, EU:C:2005:424) zbog toga što se ta potonja presuda odnosi na porezna pitanja(69).
79. Prema mojem mišljenju, to razlikovanje uopće nije uvjerljivo. Najprije ističem da su BIT‑ovi slični Ugovorima o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja zbog toga što se odnose na iste gospodarske djelatnosti, istodobno na priljev i odljev kapitala. Naime, država može privući priljev inozemnog kapitala na svoje državno područje dodjeljivanjem visoke razine pravne zaštite u pogledu ulaganja u okviru BIT‑a kao i odobravanjem poreznih olakšica(70). Kao u ugovorima o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, za koje u načelu nikad nije utvrđeno da nisu u skladu s UEU‑om i UFEU‑om, uzajamnost obveza država bitan je sastavni dio BIT‑ova(71).
80. Usto, suprotno tvrdnjama Komisije, pravna osnova ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja između država članica nije članak 293. drugi stavak UEZ‑a. Kad bi to bio slučaj, na kojem bi se članku trebali temeljiti ugovori o kojima se danas pregovara s obzirom na to da se članak 293. UEZ‑a ne nalazi u Ugovoru iz Lisabona?
81. S obzirom na navedeno, ništa ne isključuje mogućnost da se BIT‑ovi unutar Unije zamijene jednim multilateralnim BIT‑om ili aktom Unije, ovisno o raspodjeli nadležnosti između Unije i njezinih država članica, koji bi se primjenjivao na ulagatelje svih država članica, kao što su svojim non‑paper od 7. travnja 2016. predložile Savezna Republika Njemačka, Francuska Republika, Kraljevina Nizozemska, Republika Austrija i Republika Finska(72).
82. Iz tih razloga, predlažem Sudu da na treće pitanje odgovori da mehanizam ISDS kao što je onaj utvrđen člankom 8. navedenog BIT‑a i kojim se nizozemskim ulagateljima dodjeljuje pravo da pokrenu međunarodnu arbitražu protiv Slovačke Republike nije diskriminacija na temelju državljanstva koja je zabranjena člankom 18. UFEU‑a.
83. Sud će trebati ispitati prvo i drugo prethodno pitanje samo ako se slaže s tim prijedlogom odgovora.
C. Drugo prethodno pitanje
84. Svojim drugim prethodnim pitanjem, sud koji je uputio zahtjev želi znati sprječava li se člankom 267. UFEU‑a, koji je kamen temeljac pravnog sustava Unije kojim se jamči poredak nadležnosti utvrđen UEU‑om i UFEU‑om i autonomija pravosudnog sustava Unije, primjena odredbe kao što je ona u članku 8. BIT‑a između Nizozemske i Čehoslovačke.
85. Ispitujem to pitanje prije prvog pitanja jer smatram da je arbitražni sud, osnovan u skladu s člankom 8. tog BIT‑a, sud u smislu članka 267. UFEU‑a, koji je zajednički dvjema državama članicama, odnosno Kraljevini Nizozemskoj i Slovačkoj Republici, te je stoga ovlašten uputiti Sudu prethodno pitanje. To automatski znači da ne postoji neusklađenost s člankom 344. UFEU‑a, što je srž prvog prethodnog pitanja.
86. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, kako bi se utvrdilo da sudsko tijelo ima narav „suda” u smislu članka 267. UFEU‑a, valja uzeti u obzir sve elemente, kao što su „njegova utemeljenost na zakonu, stalnost, svojstvo obvezne nadležnosti, kontradiktorna narav postupka, primjena pravnih pravila te njegova neovisnost”(73). Usto potrebno je da se „pred njima vodi postupak i [da] su pozvani donijeti odluku u postupku čija je svrha donošenje odluke sudskog karaktera”(74).
87. Na temelju tih kriterija, arbitražni sudovi nisu automatski isključeni iz pojma „sud države članice” u smislu članka 267. UFEU‑a. Naime, iako je Sud nekoliko puta odbio odgovoriti na prethodno pitanje arbitara(75), također je na temelju ispitivanja u svakom slučaju zasebno, proglasio dopuštenima prethodna pitanja koja su uputili arbitražni sudovi u predmetima u kojima su donesene presude od 17. listopada 1989., Handels- og Kontorfunktionærernes Forbund i Danmark (109/88, EU:C:1989:383) i od 12. lipnja 2014., Ascendi Beiras Litoral e Alta, Auto Estradas das Beiras Litoral e Alta (C‑377/13, EU:C:2014:1754), kao i rješenje od 13. veljače 2014., Merck Canada (C‑555/13, EU:C:2014:92).
88. Na temelju posljednja dva slučaja može se naslutiti početak primjene kriterija dopuštenosti u pogledu arbitraže unutar jedne države (presuda od 12. lipnja 2014., Ascendi Beiras Litoral e Alta, Auto Estradas das Beiras Litoral e Alta, C‑377/13, EU:C:2014:1754) (76) i u pogledu međunarodne arbitraže (rješenje od 13. veljače 2014., Merck Canada, C‑555/13, EU:C:2014:92)(77).
89. Stoga ću ispitati obilježja arbitražnih sudova osnovanih u skladu s člankom 8. navedenog BIT‑a u pogledu kriterija navedenih u točki 86. ovog mišljenja. Prema mojem mišljenju, u ovom su slučaju ispunjeni svi ti kriteriji(78).
1. Zakonski temelj arbitražnih sudova osnovanih u skladu s člankom 8. navedenog BIT‑a
90. Većina predmeta koji proizlaze iz arbitraže, u pogledu kojih je pokrenut postupak pred Sudom, odnosili su se samo na jednu određenu vrstu arbitraže, odnosno trgovačku arbitražu ili takozvanu „konvencionalnu” arbitražu u sudskoj praksi Suda, jer je njezin pravni temelj arbitražna klauzula unesena u ugovor sastavljen na temelju privatnog prava(79).
91. Postoje i druge vrste arbitraže. Osim arbitraža predviđenih u članku 272. UFEU‑a, postoji i arbitraža između država na temelju međunarodne konvencije(80) ili arbitraža između pojedinaca i država, uzimajući u obzir da su te dvije vrste zaista različite u pogledu zakonskog temelja arbitraža između pojedinaca.
92. U tom potonjem slučaju, temelj nadležnosti arbitražnog suda ne proizlazi iz nekog zakona, nego iz arbitražne klauzule koju sadržava ugovor.
93. To je osobito bio slučaj u arbitraži u kojoj je donesena presuda od 23. ožujka 1982., Nordsee (102/81, EU:C:1982:107) i koja se odnosila na ugovor o udruživanju sklopljen između nekoliko privatnih poduzetnika koji su na temelju tog ugovora podijelili financijske potpore koje su dobili od Europskog fonda za smjernice i jamstva u poljoprivredi (EFSJP), u okviru zajedničkog programa izgradnje trinaest ribarskih brodova‑tvornica. Arbitražni sud pred kojim je pokrenut postupak u skladu s tim ugovorom izrazio je nedoumice u pogledu usklađenosti ugovora s pravom Unije te je o tome uputio Sudu pitanje.
94. Sud je smatrao da „nije nadležan”(81) odlučivši da taj arbitražni sud nije sud jedne od država članica u smislu članka 267. UFEU‑a iz dva razloga. Kao prvo, „ugovorne stranke nisu ni činjenično ni pravno obvezane iznijeti svoj spor pred arbitražu”(82) jer su to odabrale napraviti putem ugovora. Kao drugo, „niti su [njemačka] nadležna tijela […] uključena u odabir arbitraže, [i nisu] pozvana da po službenoj dužnosti interveniraju u postupak pred arbitrom”(83).
95. Činjenica da je temelj nadležnosti arbitražnog vijeća bila arbitražna klauzula donesena u ugovoru između klijenta i putničke agencije, bila je dovoljna u predmetu u kojem je donesena presuda od 27. siječnja 2005., Denuit i Cordenier (C‑125/04, EU:C:2005:69) da se to vijeće isključi iz pojma suda u smislu članka 267. UFEU‑a, iako je arbitražna klauzula bila dio općih uvjeta koje je propisala putnička agencija u pogledu koje klijent nije mogao pregovarati.
96. Suprotno tome, zakonski temelj arbitražnog suda koji je osnovan i pred kojim je pokrenut postupak u skladu s člankom 8. navedenog BIT‑a ne može se osporavati. Taj temelj postoji u međunarodnom ugovoru, ali i u nizozemskim i čehoslovačkim zakonima, kojima se odobrio navedeni BIT te kojima je unesen u njihove pravne poretke. Za razliku od predmeta u kojem je donesena presuda od 23. ožujka 1982., Nordsee (102/81, EU:C:1982:107), uključenost nadležnih tijela u odabir arbitraže kao i u sam arbitražni postupak (s obzirom na to da je u ovom slučaju Slovačka Republika tuženik) jest očita.
97. Ta je ocjena potvrđena u presudi od 12. lipnja 2014., Ascendi Beiras Litoral e Alta, Auto Estradas das Beiras Litoral e Alta (C‑377/13, EU:C:2014:1754) i rješenju od 13. veljače 2014., Merck Canada (C‑555/13, EU:C:2014:92).
98. Budući da je arbitražni sud uputio sudu zahtjev za prethodnu odluku u predmetu u kojem je donesena presuda od 12. lipnja 2014., Ascendi Beiras Litoral e Alta, Auto Estradas das Beiras Litoral e Alta (C‑377/13, EU:C:2014:1754), time je ispunjen kriterij zakonskog temelja jer se portugalskim zakonom predviđala arbitraža kao način rješavanja sudskih sporova u poreznim pitanjima te se njime dodjeljivala opća nadležnost arbitražnim sudovima za ocjenu zakonitosti ukidanja bilo kojeg poreza(84).
99. Na isti je način Sud presudio da je arbitražni sud u predmetu u kojem je doneseno rješenje od 13. veljače 2014., Merck Canada (C‑555/13, EU:C:2014:92) ispunio kriterij zakonskog temelja jer „[njegova] nadležnost […] nije [bila] rezultat volje stranaka nego proizlazi iz [portugalskog] Zakona br. 62/2011”(85) kojim se arbitraža utvrđuje kao mehanizam rješavanja sporova u području prava industrijskog vlasništva u pogledu generičkih i referentnih lijekova.
2. Stalnost arbitražnih sudova osnovanih u skladu s člankom 8. navedenog BIT‑a
100. Međunarodna arbitraža može biti institucionalna arbitraža, u kojem postupak vodi i njime upravlja arbitražna institucija(86) prema vlastitom pravilniku i u zamjenu za naknadu ili arbitraža ad hoc u kojima same stranke upravljaju postupkom, bez prava na potporu arbitražne institucije.
101. Iz točaka 25. i 26. presude od 12. lipnja 2014., Ascendi Beiras Litoral e Alta, Auto Estradas das Beiras Litoral e Alta (C‑377/13, EU:C:2014:1754) i točke 24. rješenja od 13. veljače 2014., Merck Canada (C‑555/13, EU:C:2014:92) proizlazi da se kriterij stalnosti ne odnosi na sastav arbitražnog suda kao takav, nego na institucionalizaciju arbitraže kao načina rješavanja sporova. Drugim riječima, kriterij stalnosti treba ocijeniti u odnosu na arbitražnu instituciju koja upravlja arbitražnim postupkom, a ne u odnosu na arbitražni sud čiji je sastav privremen.
102. U tom smislu, Sud je u točki 26. presude od 12. lipnja 2014., Ascendi Beiras Litoral e Alta, Auto Estradas das Beiras Litoral e Alta (C‑377/13, EU:C:2014:1754) presudio da „iako je sastav Tribunal Arbitral Tributário [(porezni arbitražni sud, Portugal)] privremen i njegova djelatnost prestaje postojati donošenjem konačne odluke, Tribunal Arbitral Tributário [(porezni arbitražni sud)] i dalje u svojoj cjelini, kao dio navedenog sustava, ima stalan karakter”. Sustav na koji Sud upućuje jest arbitražna institucija „Centro de Arbitragem Administrativa” (CAAD)(Centar za upravnu arbitražu, Portugal).
103. Isto tako, u točki 24. rješenja od 13. veljače 2014., Merck Canada (C‑555/13, EU:C:2014:92), Sud je presudio da je ispunjen kriterij stalnosti s obzirom na to da je arbitražni sud „[bio] ustanovljen zakonom, da [je] raspola[gao] stalnom i obvezatnom nadležnošću i da [je], usto, primjenjivao postupovna pravila definirana i uokvirena nacionalnim zakonodavstvom”, i to čak i ako je mogao mijenjati svoje oblike, sastave i pravilnike ovisno o odabiru stranaka te čak i ako je raspušten prije nego što je donio svoju odluku.
104. U tom je predmetu bilo jasno da je arbitražni sud bio sud ad hoc te da nije postojala arbitražna institucija koja bi mu osigurala stalnost, nego je Sud do zaključka o stalnosti došao na temelju članka 2. portugalskog Zakona br. 62/2011 kojim se arbitraža uvodi kao jedini način rješavanja sporova u području industrijskog vlasništva u pogledu generičkih i referentnih lijekova.
105. Do istog se zaključka može doći u pogledu arbitražnih sudova koji su osnovani i pred kojima je pokrenut postupak u skladu s člankom 8. BIT‑a s obzirom na to da su, kao i u predmetima u kojima su doneseni presuda od 12. lipnja 2014., Ascendi Beiras Litoral e Alta, Auto Estradas das Beiras Litoral e Alta (C‑377/13, EU:C:2014:1754) i rješenje od 13. veljače 2014., Merck Canada (C‑555/13, EU:C:2014:92), Kraljevina Nizozemska i Slovačka Republika uvele arbitražu kao način rješavanja sporova između jedne od njih i ulagatelja druge države.
106. U BIT‑u se nalaze i drugi institucionalizirajući elementi arbitraže.
107. Naime, člankom 8. stavkom 4. navedenog BIT‑a dodjeljuje se ovlast imenovanja arbitara u Stockholmsku trgovačku komoru (SCC) koja je stalna arbitražna institucija, a na temelju njegova stavka 5. arbitražna pravila UNCITRAL‑a primjenjuju se na arbitražne postupke.
108. Usto, postupak pred arbitražnim sudom u ovom predmetu odvijao se pod okriljem stalne arbitražne institucije. Naime PCA, sa sjedištem u Haagu koji je osnovan na temelju Konvencija o mirnom rješavanju međunarodnih sporova, sklopljenima u Haagu 1899. i 1907.(87) osmišljen je kao institucija koja ima ulogu tajništva na temelju dokumenta o imenovanju koji su potpisali taj sud i stranke u glavnom predmetu.
109. Slijedom toga, kriterij stalnosti također je ispunjen.
3. Svojstvo obvezne nadležnosti arbitražnih sudova osnovanih u skladu s člankom 8. navedenog BIT‑a
110. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, „[svojstvo obvezne nadležnosti] nedostaje u okviru konvencionalne arbitraže, dakle, ne postoji obaveza, ni zakonska ni stvarna, za ugovorne stranke da svoje sporove povjere arbitraži i da tijela javne vlasti države članice nisu ni uključena u izbor arbitražnog puta niti pozvana da po službenoj dužnosti interveniraju u tijek postupka pred arbitrom”(88).
111. Zaista nije začuđujuće da je Sud presudio da su arbitražni sudovi u predmetima u kojima je donesena presuda od 17. listopada 1989., Handels- og Kontorfunktionærernes Forbund i Danmark (109/88, EU:C:1989:383) i rješenje od 13. veljače 2014., Merck Canada (C‑555/13, EU:C:2014:92) ispunili uvjet obvezne nadležnosti s obzirom na to da je na temelju danskog i portugalskog prava obvezna upotreba arbitraže.
112. Međutim, u predmetu u kojem je donesena presuda od 12. lipnja 2014., Ascendi Beiras Litoral e Alta, Auto Estradas das Beiras Litoral e Alta (C‑377/13, EU:C:2014:1754), na temelju činjenice da upotreba arbitraže nije bila obvezna i da ju je porezni obveznik odabrao upotrijebiti protiv Republike Portugala iako je mogao pokrenuti postupak izravno pred uobičajenim sudovima, nije se arbitražni sud isključio iz pojma suda države članice u smislu članka 267. UFEU‑a.
113. Naime, prema mišljenju Suda, „[njegove] su odluke [bile] obvezujuće za stranke na temelju članka 24. stavka 1. Dekreta sa zakonskom snagom br. 10/2011 [i] njegova nadležnost proizlazi[la je] izravno iz odredaba Dekreta sa zakonskom snagom br. 10/2011 i stoga [nije] podlije[gala] prethodnom očitovanju volje stranaka da svoj spor povjere arbitraži […]. Stoga, kada tužitelj povjeri svoj spor poreznoj arbitraži, nadležnost [arbitražnog suda] […] jest obvezna za porezne i carinske vlasti”(89).
114. Isto vrijedi za arbitražne sudove osnovane u skladu s člankom 8. navedenog BIT‑a.
115. Člankom 8. stavkom 7. određuje se da je u skladu s tim člankom odluka arbitražnog suda „konačna i obvezujuća za stranke u sporu”(90). Uopće nema dvojbe da je odluka koju donese takav arbitražni sud obvezujuća za stranke u smislu sudske prakse Suda.
116. Usto, stavkom 2. tog članka 8. te odredbe određuje se da „svaka ugovorna strana ovim ugovorom pristaje da se spor [između ulagatelja i države] uputi arbitražnom sudu ako se nije riješio sporazumno u roku od šest mjeseci nakon dana na koji je jedna od stranki u sporu zatražila da ga se sporazumno riješi”(91).
117. Činjenica da ulagatelj može odabrati pokrenuti sudski postupak, i to pred sudovima dotične države članice ili pred arbitražnim sudom(92) ne utječe na svojstvo obvezne nadležnosti arbitražnog suda jer je tako odabrao i porezni obveznik u predmetu u kojem je donesena presuda od 12. lipnja 2014., Ascendi Beiras Litoral e Alta, Auto Estradas das Beiras Litoral e Alta (C‑377/13, EU:C:2014:1754).
118. Budući da je Slovačka Republika prethodno pristala na arbitražu, kao što je to učinila Portugalska Republika u predmetu u kojem je donesena presuda od 12. lipnja 2014., Ascendi Beiras Litoral e Alta, Auto Estradas das Beiras Litoral e Alta (C‑377/13, EU:C:2014:1754), utvrđena nadležnost arbitražnog suda jest, na temelju članka 8. stavka 2. navedenog BIT‑a, obvezna za tu državu članicu i za ulagatelja.
119. Slijedom toga, arbitražni sudovi osnovani u skladu s člankom 8. navedenog BIT‑a ispunjavaju i kriterij obvezne nadležnosti.
4. Kontradiktorna narav postupka pred arbitražnim sudovima osnovanima u skladu s člankom 8. navedenog BIT‑a, način na koji ti sudovi primjenjuju pravna pravila u rješavanju sporova koji se pred njima vode kao i neovisnost i nepristranost arbitara
120. Što se tiče kontradiktorne naravi postupka pred arbitražnim sudovima osnovanima u skladu s člankom 8. navedenog BIT‑a, valja napomenuti da, u skladu s njegovim stavkom 5. „[a]rbitražni sud utvrđuje vlastita pravila postupka u skladu s arbitražnim pravilima [UNCITRAL‑a]”(93).
121. U članku 15. stavku 1. tih pravila, u verziji iz 1976. koja se primjenjivala u trenutku u kojem je sklopljen BIT, navodilo se da „[u]skladu s odredbama Uredbe, arbitražni sud može provoditi arbitražu kako smatra da je prikladno, ovisno o tome da se prema strankama postupa pod jednakim uvjetima te da u svim fazama postupka svaka stranka ima svaku mogućnost da iskoristi svoja prava i podnese svoje tužbene razloge”(94). To se jamstvo ponavlja u članku 17. stavku 1. navedenih pravila u verziji iz 2010. i 2013.
122. Poštovanje načela kontradiktornosti također je zajamčeno u nekoliko odredbi navedenih pravila koje se odnose na razmjenu podnesaka, organiziranje rasprave i sudjelovanje stranaka na raspravi kao i zatvaranje usmenog dijela postupka, odnosno u člancima 18. do 20., 22., 24., 25. i 29. pravila iz 1976. i člancima 20. do 22., 24., 28. i 31. izmijenjenih pravila iz 2010. i 2013.
123. Što se tiče kriterija arbitražnih sudova u pogledu primjene pravnih pravila, člankom 8. stavkom 6. navedenog BIT‑a određuje se da „[a]rbitražni sud primjenjuje pravna pravila” te se njime predviđa niz pravnih pravila koja sud treba uzeti u obzir. Stoga je isključena mogućnost da se odluči ex aequo et bono.
124. Konačno, što se tiče kriterija neovisnosti i nepristranosti, prema ustaljenoj sudskoj praksi, „[t]a jamstva neovisnosti i nepristranosti pretpostavljaju postojanje pravila, osobito u pogledu sastava tijela, imenovanja, trajanja funkcije kao i razloga za nesudjelovanje u odlučivanju, izuzeće i opoziv njegovih članova, koja omogućuju da se otkloni svaka legitimna sumnja kod građana u pogledu nemogućnosti utjecaja vanjskih čimbenika na navedeno tijelo i njegove neutralnosti u odnosu na međusobno suprotstavljene interese[…]. Kako bi se smatralo da je pretpostavka u pogledu neovisnosti tijela koje upućuje zahtjev za prethodnu odluku ispunjena, sudska praksa osobito zahtijeva da su slučajevi opoziva članova tog tijela propisani izričitim zakonskim odredbama”(95).
125. Najprije napominjem da Sud nije osporavao neovisnost i nepristranost arbitara niti u jednom predmetu o kojem je odlučivao te, nadalje, da se arbitražnim pravilima UNCITRAL‑a jamči neovisnost i nepristranost arbitara time što im se propisuje jasna obveza da prijave sve okolnosti na temelju kojih se legitimno mogu dovesti u pitanje njihova nepristranost ili neovisnost(96), kao i uvođenjem postupka izuzeća arbitara kad postoje takve okolnosti(97).
126. S obzirom na prethodno navedeno, arbitražni sudovi osnovani u skladu s člankom 8. navedenog BIT‑a jesu sudovi u smislu članka 267. UFEU‑a, ali jesu li i sudovi „jedne od država članica” u smislu te odredbe?
127. Prema moje mišljenju, odgovor je potvrdan.
128. O pitanju kvalifikacije međunarodnog suda osnovanog u okviru međunarodne organizacije koja je stvorena međunarodnim ugovorom sklopljenim između država članica odlučivalo se u pogledu suda Beneluksa u predmetu u kojem je donesena presuda od 4. studenoga 1997., Parfums Christian Dior (C‑337/95, EU:C:1997:517).
129. U toj je presudi Sud presudio da „ne postoji nijedan valjani razlog kojim bi se opravdalo da takav sud, koji je zajednički nekoliko država članica, ne može uputiti prethodna pitanja Sudu kao sudovi koji dolaze iz svake od tih država članica”(98).
130. To je slučaj i s arbitražnim sustavima osnovanima u skladu s člankom 8. navedenog BIT‑a jer su ih Kraljevina Nizozemska i Slovačka Republika uvele kao mehanizme rješavanja sporova.
131. Iz tih razloga, predlažem Sudu da na drugo pitanje odgovori da članak 267. UFEU‑a treba tumačiti na način da mu se ne protivi odredba kao što je članak 8. navedenog BIT‑a kojim se omogućuje da sporove između ulagatelja i država rješava arbitražni sud koji se treba smatrati „sudom jedne od država članica” u smislu članka 267. UFEU‑a.
D. Prvo prethodno pitanje
132. Svojim prvim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev želi znati treba li članak 344. UFEU‑a tumačiti na način da se njime sprječava primjena odredbi BIT‑a unutar Unije, kao što je članak 8. BIT‑a između Nizozemske i Čehoslovačke, kojim se omogućuje da arbitražni sud rješava sporove između ulagatelja i država.
133. Najprije valja napomenuti da, ako Sud presudi, kao što predlažem, da arbitražni sudovi osnovani u skladu s člankom 8. tog BIT‑a jesu sudovi država članica u smislu članka 267. UFEU‑a, tada se na njih odnosi pravni dijalog naveden u točki 176. mišljenja 2/13 (Pristupanje Unije EKLJP‑u) od 18. prosinca 2014. (EU:C:2014:2454) i obvezni su primjenjivati pravo Unije. Slijedom toga, pokretanje međunarodne arbitraže pod uvjetima propisanim u članku 8. BIT‑a između Nizozemske i Čehoslovačke ne utječe ni na članak 344. UFEU‑a ni na poredak nadležnosti utvrđen u UEU‑u i UFEU‑u i prema tome ni na autonomiju pravosudnog sustava Unije.
134. Naime, u tom slučaju arbitražni sudovi su obvezni, pod prijetnjom ništavosti njihovih odluka zbog toga što se protive javnom poretku, poštovati načela koja je Sud naveo u točkama 65. do 70. mišljenja 1/09 (Sporazum o stvaranju ujednačenog sustava rješavanja sporova koji se odnose na patente) od 8. ožujka 2011. (EU:C:2011:123) i u točkama 157. do 176. mišljenja 2/13 (Pristupanje Unije EKLJP‑u) od 18. prosinca 2014. (EU:C:2014:2454), uključujući, među ostalim, nadređenost prava Unije(99) pravima država članica i međunarodnim obvezama koje su preuzele države članice, izravan učinak cijelog niza odredbi koje se primjenjuju na njihove državljane i na njih same, uzajamno povjerenje između njih u priznavanju zajedničkih vrijednosti na kojima se temelji Unija te puna i cjelovita primjena i poštovanje prava Unije.
135. Nadalje, kad arbitražni sudovi koje su osnovale države članice ne primjenjuju ili pogrešno primjenjuju pravo Unije to dovodi do odgovornosti dotičnih država članica u skladu s presudom od 30. rujna 2003., Köbler (C‑224/01, EU:C:2003:513) jer su ih one osnovale, kao i, ovisno o slučaju, do utvrđenja da su dotične države počinile povredu obveze u skladu s člancima 258. i 259. UFEU‑a(100).
136. Međutim, ako Sud odluči da arbitražni sudovi osnovani u skladu s člankom 8. navedenog BIT‑a nisu sudovi država članica u smislu članka 267. UFEU‑a, potrebno je još ispitati sprječava li se člankom 344. UFEU‑a primjena članka 8. navedenog BIT‑a te, ako je potrebno, je li taj BIT neusklađen s uređenjem nadležnosti utvrđenim UEU‑om i UFEU‑om te s autonomijom pravosudnog sustava Unije.
137. U tim okolnostima, potrebno je provesti tri analize, od kojih drugu treba provesti samo ako će odgovor na prvu biti potvrdan, a treću treba provesti samo ako će odgovor na prvo i drugo pitanje biti negativan:
– odnosi li se članak 344. UFEU‑a na spor između ulagatelja i države članice, kao što je onaj iz članka 8. navedenog BIT‑a?
– omogućuje li se na temelju predmeta takvog spora da ga se kvalificira kao spor „o tumačenju i primjeni Ugovorâ” u smislu članka 344. UFEU‑a?
– što se tiče njegova cilja, ima li navedeni BIT za učinak utjecanje na poredak nadležnosti utvrđen UEU‑om i UFEU‑om i prema tome na autonomiju pravosudnog sustava Unije?
1. Odnosi li se članak 344. UFEU‑a na spor između ulagatelja i države članice, kao što je onaj iz članka 8. navedenog BIT‑a?
138. Prema mojem mišljenju odgovor treba biti negativan iz sljedećih razloga.
139. U skladu s člankom 344 UFEU‑a, „[d]ržave članice obvezuju se da sporove o tumačenju ili primjeni Ugovorâ neće rješavati ni na koji drugi način osim onog koji je njima predviđen”.
140. Sud je često imao priliku tumačiti članak 344. UFEU‑a i odlučiti o usklađenosti međunarodnih sporazuma s tim člankom čak i kad se radilo o međunarodnim sporazumima koje su sklopile Unija i njezine države članice s trećim zemljama(101).
141. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, „međunarodni sporazum ne može utjecati na nadležnosti utvrđene Ugovorima i prema tome na autonomiju pravosudnog sustava Unije čije poštovanje osigurava Sud. To je načelo osobito propisano u članku 344. UFEU‑a prema kojem se države članice obvezuju da sporove o tumačenju ili primjeni Ugovorâ neće rješavati ni na koji drugi način osim onog koji je njima predviđen”(102).
142. Prema mišljenju Suda, članak 344. UFEU‑a kojim se propisuje „obveza država članica da primjene pravosudni sustav [Unije] i da poštuju isključivu nadležnost Suda, koja je njegova temeljna značajka, [a koju obvezu] treba shvatiti kao poseban odraz njihove općenite obveze lojalnosti koja proizlazi iz članka [4. stavka 3. UEU‑a]”(103).
143. Najprije valja napomenuti da je arbitražni sud koji je donio odluku u glavnom predmetu detaljno ispitao argumente Slovačke Republike i Komisije u pogledu članka 344. UFEU‑a. U tom je pogledu presudio na temelju presude od 30. svibnja 2006., Komisija/Irska (C‑459/03, EU:C:2006:345) da sporovi između ulagatelja i država ugovornica TBI‑ja nisu obuhvaćeni člankom 344. UFEU‑a(104).
144. Slovačka Republika, koju podržava nekoliko država članica i Komisija, osporava tu ocjenu arbitražnog suda. Prema njihovu mišljenju, članak 344. UFEU‑a treba široko tumačiti što ga čini primjenjivim na sporove između pojedinaca i države članice, osobito s obzirom na njegov tekst kojim se, za razliku od članka 273. UFEU‑a, izričito ne ograničava njegovo područje primjene na sporove „među državama članicama”.
145. Ne slažem se s tom tezom.
146. Iz sudske prakse Suda jasno proizlazi da se na sporove između država članica(105), kao i između država članica i Unije(106) odnosi članak 344. UFEU‑a. Suprotno tome, taj se članak ne odnosi na sporove između pojedinaca, čak i kad se od suda koji je pozvan da ih riješi traži da uzme u obzir ili primjeni pravo Unije.
147. Naime, kao što je Sud presudio u pogledu nacrta ugovora o uspostavljanju suda za rješavanje sporova u pogledu europskih patenata i patenata Zajednice, „[o]snivanje [suda za rješavanje sporova u pogledu europskih patenata i patenata Zajednice] također ne utječe na članak 344. UFEU‑a, s obzirom na to da se tim člankom samo zabranjuje državama članicama da se spor koji se odnosi na tumačenje ili primjenu Ugovorâ rješava na različit način od onog koji je njime predviđen. Međutim, nadležnosti koje se nacrtom ugovora namjeravaju odobriti [sudu za rješavanje sporova u pogledu europskih patenata i patenata Zajednice] odnosi se samo na sporove između pojedinaca u području patenata”(107).
148. Što se tiče sporova između pojedinaca i država članica, Komisija ističe da je pravosudni sustav koji se navodi u mišljenju 1/91 (Sporazum o EGP‑u – I) od 14. prosinca 1991. (EU:C:1991:490) uključivao i žalbe koje su podnijele privatne osobe protiv nadzornog tijela Europskog udruženja za slobodnu trgovinu (EFTA) u području tržišnog natjecanja(108).
149. Međutim, te žalbe nisu bile podnesene protiv države članice i, u svakom slučaju, u mišljenju Suda ne postoji ulomak na temelju kojeg bi se moglo pretpostaviti da je Sud smatrao da je to posebno obilježje nacrta Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru (EGP) bilo problematično.
150. Valja još napomenuti da je Unija trebala postati potpisnica sporazuma navedenog u tom mišljenju te da je stoga taj sporazum trebao biti dio prava Unije, što očito nije slučaj s navedenim BIT‑om. Nadalje, kao što jasno proizlazi iz točaka 13. do 29. tog mišljenja, Sud je bio zabrinut u pogledu postojanja sustavne opasnosti koju stvara članak 6. nacrta sporazuma za ujednačenost tumačenja i primjenu prava unutar EGP‑a(109), a ne u pogledu činjenice da su žalbe koje su u području tržišnog natjecanja podnijeli pojedinci protiv nadzornog tijela EFTA‑e bile obuhvaćene nadležnošću suda koji se nalazi izvan pravosudnog ustroja Unije.
151. Mišljenje 2/13 (Pristupanje Unije EKLJP‑u) od 18. prosinca 2014. (EU:C:2014:2454) izrazito je važno u tom pogledu jer, iako je člankom 6. stavkom 2. UEU‑a predviđeno pristupanje Unije Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisanoj u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP), ono bi bilo nespojivo s člankom 344. UFEU‑a ako bi sporovi između pojedinaca i država članica, koji predstavljaju tipične sporove pred Europskim sudom za ljudska prava, ulazili u područje primjene te odredbe.
152. Upravo je iz toga razloga Sud u točkama 201. do 214. tog mišljenja, uzimajući u obzir članak 344. UFEU‑a, ispitao samo sporove između država članica i između država članica i Unije(110), iako je bio svjestan činjenice da je Unija svojim pristupanjem EKLJP‑u postala obvezana prvom rečenicom članka 34. EKLJP‑a kojom se predviđa da Europski sud za ljudska prava „može primati zahtjeve bilo koje fizičke osobe, nevladine organizacije ili skupine pojedinaca koji tvrde da su žrtve povrede prava priznatih u ovoj Konvenciji ili dodatnim protokolima što ih je počinila jedna [od ugovornih stranka]”(111).
153. Zbog toga smatram da spor između ulagatelja i države članice, kao što je onaj iz članka 8. navedenog BIT‑a, nije obuhvaćen člankom 344. UFEU‑a.
154. Na taj zaključak ne može utjecati argument Komisije prema kojem su sporovi između ulagatelja i država članica ustvari sporovi između država članica jer pokretanjem arbitražnog postupka protiv države članice na temelju odredbe kao što je članak 8. BIT‑a između Nizozemske i Čehoslovačke ulagatelj ne ostvaruje svoje pravo nego pravo koje se tim BIT‑om dodjeljuje njegovoj državi podrijetla.
155. Komisija se u tom pogledu pozvala na dvije arbitražne odluke navedene u točki 81. njezinih pisanih očitovanja(112). Međutim, ta teza nije u skladu s tom istom arbitražnom sudskom praksom(113) te je, u svakom slučaju, daleko od toga da dobije opće priznanje(114).
156. Naime, u međunarodnom je pravu utvrđeno da se odredbama međunarodnog ugovora mogu, pod određenim uvjetima, dodijeliti prava pojedincima(115). U tom smislu, nekoliko arbitražnih sudova(116), kao i državnih(117), presudili su da su se BIT‑om izravno prenijela prava ulagateljima(118).
157. To je sigurno slučaj s člankom 3. navedenog BIT‑a, čiju je povredu utvrdio arbitražni sud u arbitražnoj odluci u glavnom postupku jer izričito navodi da su ulagatelji ugovornih strana imali pravo na pošteno i pravedno postupanje, kao i postupanje prema načelu najpovlaštenije nacije.
158. Usto, pravo koje se primjenjuje na sporove navedene u članku 8. stavku 6. navedenog BIT‑a(119) razlikuje se od prava koje se primjenjuje na sporove između dviju država potpisnica navedenog BIT‑a, u skladu s njegovim člankom 10. stavkom 7.(120).
159. Iz svega prethodno navedenog zaključujem da se na spor između ulagatelja i države članice, kao što je onaj iz članka 8. navedenog BIT‑a ne odnosi članak 344. UFEU‑a, što znači da je potrebno pitati odnosi li se takav spor „na tumačenje ili primjenu [UEU‑a i UFEU‑a]”. U slučaju da se Sud ne slaže s mojim zaključkom o prvoj točki, analizirat ću i to pitanje.
2. Odnosi li se predmetni spor na „tumačenje ili primjenu Ugovorâ”?
160. Time što je naveo točke 140., 149. i 151. do 153. presude od 30. svibnja 2006., Komisija/Irska (C‑459/03, EU:C:2006:345), sud koji je uputio zahtjev smatra da se povreda članka 344. UFEU‑a može utvrditi samo ako se predmetna arbitražna odluka odnosi na tumačenje i primjenu samih odredbi prava Unije, što prema njegovu mišljenju nije slučaj s arbitražnom odlukom u glavnom predmetu.
161. Slovačka Republika, koju podržava nekoliko država članica, i Komisija osporavaju tu ocjenu suda koji je uputio zahtjev. One smatraju da je članak 344. UFEU‑a primjenjiv na spor, kao što je onaj između Achmee i Slovačke Republike, zbog toga što se odnosi upravo na tumačenje i primjenu UEU‑a i UFEU‑a, uključujući u smislu presude od 30. svibnja 2006., Komisija/Irska (C‑459/03, EU:C:2006:345).
162. Ne slažem se s tim mišljenjem.
163. Točno je da je u svojoj presudi od 30. svibnja 2006., Komisija/Irska (C‑459/03, EU:C:2006:345) i u svojem mišljenju 2/13 (Pristupanje Unije EKLJP‑u) od 18. prosinca 2014. (EU:C:2014:2454) Sud presudio da su se sporovi odnosili na tumačenje i primjenu UEU‑a i UFEU‑a iako su bili obuhvaćeni međunarodnim sporazumima (to jest, Konvencijom Ujedinjenih naroda o pravu mora, sklopljenom u Montego Bayu 10. prosinca 1982. i EKLJP‑om).
164. Međutim, to nije bio slučaj jer je Unija bila potpisnica predmetnog sporazuma (Konvencije Ujedinjenih naroda o pravu mora) koji je stoga bio dio prava Unije ili je bilo predviđeno da pristupi predmetnom sporazumu (EKLJP)koji bi stoga postao dio prava Unije.
165. Naime, kao što je Sud presudio u točkama 126. i 127. presude od 30. svibnja 2006., Komisija/Irska (C‑459/03, EU:C:2006:345):
„Utvrđeno je da su odredbe Konvencije [Ujedinjenih naroda o pravu mora] koje se navode u sporu koji se odnosi na tvornicu MOX obuhvaćene nadležnošću [Unije] koju je Unija ostvarila pristupanjem Konvenciji, tako da su navedene odredbe sastavni dio pravnog poretka [Unije].
Stoga se u ovom slučaju stvarno radi o sporu koji se odnosi na tumačenje ili primjenu UFEU‑a u smislu članka [344. UFEU‑a].”
166. Na isti je način Sud u mišljenju 2/13 (Pristupanje Unije EKLJP‑u) od 18. prosinca 2014. (EU:C:2014:2454) presudio da će „EKLJP […] činiti sastavni dio prava Unije. Posljedično, kad se to pravo osporava, Sud je isključivo nadležan za rješavanje svakog spora između država članica te između država članica i Unije u pogledu poštovanja te konvencije”. Na temelju toga Sud je presudio da je pristupanje Unije EKLJP‑u moglo utjecati na članak 344. UFEU‑a(121).
167. Međutim, za razliku od predmetnih sporazuma u predmetima u kojima je donesena presuda od 30. svibnja 2006., Komisija/Irska (C‑459/03, EU:C:2006:345) i mišljenje 2/13 (Pristupanje Unije EKLJP‑u) od 18. prosinca 2014. (EU:C:2014:2454), Unija nije potpisnica navedenog BIT‑a koji stoga nije dio prava Unije, što je kriterij koji je utvrđen u tim dvjema odlukama Suda.
168. Slijedom toga, ne dovodi se u pitanje isključiva nadležnost Suda koja je zajamčena člankom 344. UFEU‑a.
169. Na to utvrđenje ne utječe argument Komisije prema kojem je pravo Unije dio prava primjenjivog na sporove između ulagatelja i država ugovornica BIT‑a i prema kojem se u ovom slučaju Achmea pozvala na povredu prava Unije u arbitražnom postupku.
170. U tom pogledu, arbitražni sud iz glavnog postupka presudio je da „[n]ije bio spriječen uzeti u obzir i primijeniti pravo Unije, nego je zapravo [bio dužan] primijeniti ga u dijelu u kojem je [bio] dio mjerodavnog prava, u skladu s člankom 8. BIT‑a, njemačkim pravom ili na drugi način”(122). Dodao je da je Sud imao „monopol na konačno i mjerodavno tumačenje prava Unije”(123).
171. Napominjem da se od arbitražnog suda osnovanog u skladu s člankom 8. navedenog BIT‑a može tražiti i da primijeni pravo Unije u skladu s člankom 3. stavkom 5. navedenog BIT‑a kojim se, među ostalim, predviđa da, ako ugovor koji će u budućnosti sklopiti stranke(124) sadržava opća ili posebna pravila kojima se u odnosu na ulaganja ulagatelja druge ugovorne strane odobrava povoljnije postupanje od onog koje je predviđeno navedenim BIT‑om, tim se pravilima daje prednost u dijelu u kojem su povoljnija(125).
172. Osim toga, UEU i UFEU u svakom su slučaju dio pravnih pravila koje arbitražni sudovi trebaju uzeti u obzir, čak i ako ne postoji odredba kao što je članak 8. stavak 6. navedenog BIT‑a jer ta obveza automatski proizlazi iz članka 31. stavka 3. točaka (a) i (c) Bečke konvencije(126).
173. Međutim, činjenica da je pravo Unije dio mjerodavnog prava u sporovima između ulagatelja i država u skladu s člankom 8. stavkom 6. BIT‑a, ne znači da se ti sporovi odnose na tumačenje i primjenu UEU‑a i UFEU‑a i to iz dva razloga: kao prvo, nadležnost arbitražnog suda obuhvaća samo odlučivanje o povredama navedenog BIT‑a i, kao drugo, područje primjene navedenog BIT‑a te pravna pravila koja se njime uvode nisu jednaki onima UEU‑a i UFEU‑a.
a) Nadležnost arbitražnog suda obuhvaća samo odlučivanje o povredama BIT‑a
174. Kao što je presudio arbitražni sud u glavnom postupku „njegova nadležnost obuhvaća samo odlučivanje o navodnim povredama BIT‑a. Sud nema nadležnost za odlučivanje o navodnim povredama prava Unije kao takvima”(127).
175. Naime, zadaća suda nije da utvrdi jesu li države članice svojim ponašanjem koje osporava ulagatelj povrijedile svoje obveze koje proizlaze iz UEU‑a i UFEU‑a ili općenito iz prava Unije. Naprotiv, njegova je zadaća da utvrdi je li država u koju se ulaže povrijedila navedeni TBI, pri čemu je pravo Unije jedan od relevantnih elemenata koje treba uzeti u obzir kako bi se ocijenilo ponašanje države u pogledu navedenog BIT‑a(128).
176. Upravo u tom smislu „[p]ravo Unije može imati utjecaj na doseg prava i obveza koje proizlaze iz BIT‑a u ovom predmetu, na temelju njegovog svojstva kao dijela mjerodavnog prava u skladu s člankom 8. stavkom 6. BIT‑a i njemačkog prava koji je lex loci arbitri”(129).
177. S obzirom na prethodno navedeno, pravo Unije nije imalo nikakav utjecaj na meritum spora između Achmee i Slovačke Republike. Naime, iz dviju arbitražnih odluka donesenih u glavnom postupku proizlazi da se Achmea nije pred arbitražnim sudom pozvala na akte prava Unije u svrhu njihova tumačenja i primjene u okviru postupka radi utvrđenja povrede odredbi akata koje je navela Slovačka Republika(130). Naprotiv, Achmea je navela da su se zakonodavnim mjerama, koje je Slovačka Republika poduzela u sektoru zdravstvenog osiguranja(131) i koje ni po čemu nemaju podrijetlo iz prava Unije niti su temeljene na njemu, povrijedili članci 3., 4. i 5. navedenog BIT‑a.
178. Usto, kao što je presudio arbitražni sud, ni Achmea ni Slovačka Republika nisu se pozvale na odredbe prava Unije kojima se moglo utjecati na obrazloženje ili odluku suda u pogledu merituma njihova spora. Njegova odluka stoga ne može imati nikakav utjecaj na pitanja u pogledu prava Unije(132).
b) Područje primjene navedenog BIT‑a i pravna pravila koja su njime uvedena nisu istovjetni onima iz UEU‑a i UFEU‑a
179. Teza Komisije, koju je iznijela u svojim pisanim očitovanjima(133) i tijekom rasprave, temelji se na pretpostavci da se pravom Unije, osobito temeljnim slobodama i Poveljom Europske unije o temeljnim pravima, ulagateljima nudi potpuna zaštita u području ulaganja.
180. Ne znam što Komisija podrazumijeva pod pojmom „potpuna zaštita”, ali usporedbom navedenog BIT‑a s UEU‑om i UFEU‑om dokazano je da zaštita koja se ulagateljima odobrava tim ugovorima i dalje nije ni približno potpuna. Prema mojem mišljenju, BIT‑ovima unutar Unije, te osobito BIT‑om u glavnom predmetu, uvode se prava i obveze u kojima se ne ponavljaju jamstva zaštite prekograničnih ulaganja koja se nude pravom Unije niti proturječe tim jamstvima(134).
181. BIT u glavnom predmetu može se analizirati uzimajući u obzir tri gledišta. Kao prvo, njegovo područje primjene mnogo je šire od područja primjene UEU‑a i UFEU‑a (1.). Kao drugo, za određena pravna pravila uvedena tim BIT‑om ne postoje jednakovrijedna pravila u pravu Unije (2.). Kao treće, neka od njegovih pravnih pravila djelomično se preklapaju s pravom Unije, a da njihovi rezultati nisu neusklađeni s UEU‑om i UFEU‑om (3.).
182. Prije nego što provedem tu analizu, utvrđujem glavna pravna pravila koja sadržava taj BIT:
– načelo zakonitosti ulaganja(135) (članak 2.);
– pošteno i pravedno postupanje (članak 3. stavak 1.);
– potpuna i cjelovita zaštita i sigurnost (članak 3. stavak 2.);
– klauzula o načelu najpovlaštenije nacije (MFN) (članak 3. stavci 2. i 3.);
– klauzula o poštovanju ugovornih obveza, takozvana „umbrella clause”(136) (članak 3. stavak 4.);
– slobodan prijenos plaćanja (članak 4.);
– zabrana nezakonitih izvlaštenja (članak 5.);
– naknada štete u slučaju rata, oružanog sukoba, hitne situacije ili drugih izvanrednih okolnosti (članak 6.);
– subrogacija osiguratelja u prava ulagatelja u slučaju osiguranja od nekomercijalnih rizika (članak 7.);
– mehanizam ISDS (članak 8.);
– mehanizam rješavanja sporova između država (članak 10.), i
– klauzula o vremenskom ograničenju valjanosti, takozvana „sunset”(137) (članak 13. stavak 3.).
1) Područje primjene navedenog BIT‑a mnogo je šire od područja primjene UEU‑a i UFEU‑a
183. Osim ako je postavljeno izričito ograničenje, BIT‑ovi se odnose na sve radnje ili propuste države koji utječu na inozemnog ulagatelja i njegovo ulaganje. U tom se smislu primjenjuju u situacijama koje nisu obuhvaćene UEU‑om i UFEU‑om.
184. Najbolji su primjeri oni u pogledu mehanizma kojim se jamči stabilnost europodručja, kaznenog prava i izravnog oporezivanja.
185. Stoga upućujem na arbitražne postupke pokrenute na temelju BIT‑ova unutar Unije, na koje su se na raspravi pozvale Helenska Republika i Republika Cipra, u pogledu mjera koje su poduzele u skladu s uvjetima instrumenta financijske pomoći utvrđenima u memorandumima o razumijevanju i drugih instrumenata o kojima se pregovaralo u okviru Ugovora o uspostavljanju Europskog stabilizacijskog mehanizma (ESM) ili u okviru sustava koji je prethodio ESM‑u [odnosno Europskog fonda za financijsku stabilnost (EFSF)]. Te mjere proizlaze iz ESM‑a ili nadležnosti država članica, ali ne iz UEU‑a i UFEU‑a(138), u okviru kojih ih pojedinci ne mogu osporavati zbog njihove neusklađenosti s pravom Unije.
186. U tom smislu, mjere koje je poduzela grčka vlada poznate pod engleskim nazivom „Private Sector Involvement” (u daljnjem tekstu: PSI) i koje se u biti sastoje od jednostranog i retroaktivnog umanjenja vrijednosti obveznica koje je izdala ta vlada protivno volji određenih njihovih imatelja, dovele su do pokretanja arbitražnog postupka između slovačkog i ciparskog ulagatelja, s jedne strane, i Helenske Republike, s druge strane(139). Prema mišljenju tih ulagatelja, njihovo „prisilno” sudjelovanje u umanjenju vrijednosti obveznica koje se predvidjelo PSI‑jem činilo je neizravno izvlaštenje kao i nepošteno i nepravedno postupanje protivno BIT‑u između Grčke i Čehoslovačke i BIT‑u između Grčke i Cipra.
187. O PSI‑ju su pregovarale grčka vlada i trojka (Komisija, ESB i Međunarodni monetarni fond (MMF)) te ga je zatim odobrila Euroskupina(140). Kao što je već presudio Sud, sudjelovanje Komisije i ESB‑a u trojki odvijalo se izvan UEU‑a i UFEU‑a, a Euroskupina nije tijelo Unije(141). U BIT‑ovima ne postoje takva ograničenja. Oni se primjenjuju na sve radnje države.
188. Isto vrijedi za mjere kontrole kapitala koje je propisala Republika Cipra tijekom bankarske krize na koje se odnosi arbitražni postupak Theodoros Adamakopoulos i dr. protiv Republike Cipra (predmet ICSID‑a br. ARB/15/49). Ciparska vlada na raspravi je priznala da je ona sama donijela te mjere na temelju članka 65. stavka 1. UFEU‑a kojim se omogućuje, te stoga ne propisuje, državama članicama da ograniče slobodu kretanja kapitala.
189. Kao što je istaknuo predsjednik ESB‑a, čak i da se može prihvatiti da je poduzimanje tih mjera ograničenje slobode kretanja kapitala na temelju članka 65. stavka 1. UFEU‑a, ipak ostaje činjenica da se radi o „jednostranim i samostalnim nacionalnim mjerama […] koje su poduzeli ciparski parlament, ciparska vlada i/ili Ciparska središnja banka”(142). Iako države članice trebaju izvršavati nadležnosti tako da ne povrjeđuju pravo Unije, BIT‑om se ulagateljima može nuditi korisna zaštita, u slučaju u kojem im mjere koje proizlaze iz isključive nadležnosti država članica nanose štetu, a da se pritom ipak ne ometa primjena prava Unije.
190. Slično tome, sanacijske mjere za ciparski bankarski sektor koje su dogovorene u okviru ESM‑a i koje je odobrila Euroskupina obuhvaćaju stečaj banke Laïki, njezinu podjelu na lošu banku i dobru banku, kao i spajanje dobre banke s bankom Trapeza Kyprou(143). U odnosu na Laïki donesene su i mjere ciparske vlade koje su, prema mišljenju njegova dioničara Marfin Investment Group, dovele do povećanja udjela Republike Cipra u kapitalu banke Laïki na njegovu štetu. Pokrenuti su kazneni postupci protiv upravitelja banke Laïki koje je imenovao Marfin Investment Group kao i postupci privremenog oduzimanja imovine koja je pripadala Marfin Investment Group i njegovim upraviteljima. Zbog toga što je smatralo da su te mjere bile neizravno izvlaštenje njegova ulaganja u banku Laïki, kao i proizvoljno i diskriminirajuće postupanje protivno BIT‑u između Grčke i Cipra, društvo Marfin Investment Group pokrenulo je arbitražni postupak protiv Republike Cipra(144).
191. Očito je da ni spor o kojem se radi u toj arbitraži nije obuhvaćen područjem primjene UEU‑a i UFEU‑a ni u kaznenom dijelu ni u sanacijskom dijelu. Ciparska je vlada na raspravi prigovorila arbitražnom sudu da joj je naložio da „ne izdaje i ne izvršava europske uhidbene naloge” protiv određenih grčkih državljana, čak i ako to čini u svrhu toga da im dopusti da sudjeluju na saslušanjima na raspravama pred arbitražnim sudom.
192. Međutim, kao što proizlazi iz priopćenja za medije koje je objavila pravna služba Republike Cipra, odluka o tome hoće li se izdavati takvi uhidbeni nalozi obuhvaćena je isključivom nadležnosti država članica. Stoga mi nije jasno kako se odlukom arbitražnog suda može spriječiti Republiku Cipar da izvršava svoje obveze koje proizlaze iz Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica(145), koja se u biti odnosi na to da se u drugim državama članicama izvrše nalozi koje je izdala država članica (u ovom slučaju Republika Cipar), kao i postupci predaje osoba na koje se ti nalozi odnose. Što se tiče suspenzije izvršenja naloga, ta okvirna odluka ne sadržava odredbe koje se odnose na izvršenje naloga u državama koje su ih izdale. U tom smislu, to pitanje također proizlazi iz isključive nadležnosti država članica. U svakom slučaju, predmetni arbitražni sud povukao je, nakon zahtjeva državnog odvjetnika Cipra, svoju odluku kojom obvezuje dotične grčke državljane da se pojave pred ciparskim sudovima, na što su se odnosili predmetni europski uhidbeni nalozi(146).
193. Što se tiče područja izravnog oporezivanja, u potpunosti se primjenjuje navedeni BIT. To nije slučaj s UEU‑om i UFEU‑om jer izravno oporezivanje ulazi u nadležnost država članica, iako ga one moraju izvršavati uz poštovanje prava Unije(147). Zaštita koja se nudi temeljnim slobodama u području izravnog oporezivanja(148) uključuje samo zabranu različitog postupanja prema poreznim obveznicima koji se nalaze u objektivno usporedivim situacijama ili jednakog postupanja prema poreznim obveznicima koji se nalaze u različitim situacijama(149).
194. Komisija se na raspravi pozvala na presudu od 5. veljače 2014., Hervis Sport- és Divatkereskedelmi (C‑385/12, EU:C:2014:47) iako se tom presudom dokazuje da se, za razliku od Komisijine teze, pravom Unije ne nudi „potpuna” zaštita u području ulaganja(150). Naime, iz točki 23 i 30. te presude jasno proizlazi da se pravom Unije nudi samo zaštita od diskriminacije u području na koje se odnosi ta presuda, odnosno izravno oporezivanje.
195. Usto, u skladu s člankom 51. stavkom 1. Povelje, njezine odredbe odnose se na države članice samo kada provode pravo Unije. Kao što je Sud presudio, pod uvjetom da predmetne mjere izravnog oporezivanja ne proizlaze iz odredbi UFEU‑a ili direktiva koje se odnose na oporezivanje, odredbe Povelje ne primjenjuju se na njih(151).
196. Suprotno tome, zaštita koja se u području izravnog oporezivanja ulagateljima dodjeljuje na temelju BIT‑ova puno je šira nego u pravu Unije po tome što se ne odnosi samo na diskriminirajuće porezno postupanje, nego i na svako oporezivanje kojim se povrjeđuju jamstva poštenog i pravednog postupanja, postupanja prema načelu MFN, potpune i cjelovite zaštite i sigurnosti, kao i na svako neizravno izvlaštenje izvršeno na temelju oporezivanja(152).
197. Na primjer, manjinski dioničar u društvu sa sjedištem u drugoj državi članici koji je u njoj izvlašten(153) na temelju izravnog oporezivanja nije zaštićen temeljnim slobodama koje se jamče UFEU‑om jer na temelju svojih udjela nema kontrolu u društvu na koje se odnose mjere izvlaštenja te iz tog razloga nije obuhvaćen slobodom poslovnog nastana. Usto, s obzirom na to da se mjere oporezivanja odnose na jedno društvo, primjenjuju se na potpuno unutarnju situaciju, zbog čega se odredbe UFEU‑a koje se odnose na slobodno kretanje kapitala ne mogu primijeniti. Budući da odredbe prava Unije nisu primjenjive, ne primjenjuju se ni Povelja ni njezin članak 17.
198. Suprotno tome, s obzirom na to da je manjinski vlasnički udio izravno ulaganje u smislu navedenog BIT‑a, manjinski dioničar može u potpunosti iskoristiti članak 5. kojim se zabranjuju nezakonita izvlaštenja(154).
2) Pravna pravila navedenog BIT‑a za koja ne postoje jednakovrijedna pravila u pravu Unije i koja nisu nespojiva s njim
199. Za nekoliko pravnih pravila navedenog BIT‑a ne postoje jednakovrijedna pravila u pravu Unije. Radi se o klauzuli MFN, klauzuli o poštovanju ugovornih obveza, klauzuli o vremenskom ograničenju valjanosti, kao i mehanizam ISDS.
i) Klauzula MFN
200. Člankom 3. stavkom 2. navedenog BIT‑a uvodi se načelo prema kojem svaka ugovorna strana u odnosu na ulaganja ulagatelja druge strane odobrava potpunu i cjelovitu zaštitu i sigurnost, koja u svakom slučaju neće biti manja od onih koje se odobravaju u odnosu na ulaganja vlastitih ulagatelja ili ulaganja iz bilo koje druge države, ovisno o tome što je povoljnije za predmetnog ulagatelja.
201. Iako se pravom Unije priznaje načelo nacionalnog postupanja(155), ono ne sadržava klauzulu MFN kojom se državljanima jedne države članice omogućuje da se prema njima u drugoj državi članici postupa onako kako ta država postupa prema državljanima treće države članice na temelju bilateralnog ugovora(156).
ii) Klauzula o poštovanju ugovornih obveza, takozvana „umbrella clause”
202. Klauzula o poštovanju ugovornih obveza, takozvana „umbrella clause”, iz članka 3. stavka 5. navedenog BIT‑a ima za učinak izmijeniti povredu ugovorne obveze države koju je preuzela u pogledu ulagatelja u povredu BIT‑a. U pravu Unije ne postoji jednakovrijedno pravilo kojim bi se povreda ugovorne obveze izmijenila u povredu UEU‑a ili UFEU‑a.
iii) Klauzula o vremenskom ograničenju valjanosti
203. Protivno članku 13. stavku 3. navedenog BIT‑a, UEU i UFEU ne sadržavaju klauzulu o vremenskom ograničenju valjanosti. Suprotno tome, člankom 50. stavkom 3. UEU‑a predviđa se da se „Ugovori […] na dotičnu državu prestaju primjenjivati od dana stupanja na snagu sporazuma o povlačenju ili, ako do toga ne dođe, dvije godine od obavijesti iz stavka 2.”, osim ako se to razdoblje produlji. Slijedom toga, državljani Unije odmah prestaju imati pravo na zaštitu koja se dodjeljuje pravom Unije u pogledu svojih gospodarskih djelatnosti u državi članici koja se odluči povući iz Unije, čak i ako su njihova ulaganja provedena tijekom razdoblja u kojem su Ugovori bili na snazi u toj državi članici, i vice versa.
iv) Pokretanje međunarodne arbitraže kao mehanizma ISDS
204. Članak 8. navedenog BIT‑a sadržava trajnu ponudu („standing offer”) Kraljevine Nizozemske i Slovačke Republike za ulagatelje druge ugovorne strane da podvrgnu sve sporove koji se odnose na njihova ulaganja međunarodnoj arbitraži, u skladu s arbitražnim pravilima UNCITRAL‑a, dok Arbitražni institut SCC‑a djeluje kao tijelo s ovlastima imenovanja.
205. Prema mišljenju arbitražnog suda pred kojim je pokrenuta arbitraža u glavnom predmetu, pravo pokretanja međunarodne arbitraže ne može samo biti izjednačeno s pravnim sredstvima pred uobičajenim državnim sudovima(157), uzimajući u obzir da se UEU‑om i UFEU‑om (kao i prava država članica) ne uvode pravna sredstva jednakovrijedna mehanizmu ISDS. Iako se člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom obvezuje države članice da utvrde pravna sredstva dostatna za osiguravanje učinkovite pravne zaštite u područjima obuhvaćenima pravom Unije, UEU‑om i UFEU‑om ne stvaraju se pravna sredstva kojima se omogućuje pojedincima da izravno tuže države članice pred Sudom(158). Usto, područje primjene navedenog BIT‑a šire je nego područje primjene UEU‑a i UFEU‑a te se stoga primjenjuje i kad se obveze koje proizlaze iz članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a ne primjenjuju.
206. Osim toga, arbitražni sudovi najprikladniji su sudovi za rješavanje sporova između ulagatelja i država na temelju BIT‑a jer državni sudovi često propisuju ulagateljima uvjete pod kojima se mogu pozvati na međunarodno pravo koji se u stvarnosti ne mogu ispuniti(159), kao i rokove koji se teško mogu uskladiti s trgovačkim prometom i iznosima o kojima se radi.
207. Posljedično, da se nije predvidjelo pokretanje međunarodne arbitraže kao oblika ISDS‑a, cijeli navedeni BIT bio bi lišen korisnog učinka. U tom pogledu, države članice intervenijenti u ovom postupku, kao i Komisija, nisu dali niti jedan primjer ulagatelja koji je podnio tužbu pred državnim sudovima na temelju prijašnjih BIT‑ova, koji poput BIT‑a između Njemačke i Grčke i BIT‑a između Njemačke i Portugala ne sadržavaju mehanizme ISDS.
208. Stoga nije uopće začuđujuće da je pravo ulagatelja da pokrenu međunarodnu arbitražu priznato u međunarodnom pravu o ulaganjima kao najbitnija odredba BIT‑ova jer je, osim svojeg postupovnog sadržaja, sama po sebi jamstvo kojim se potiču i štite ulaganja(160).
209. Sud je potvrdio tu ocjenu presudivši u točki 292. mišljenja 2/15 (Sporazum o slobodnoj trgovini sa Singapurom) od 16. svibnja 2017. (EU:C:2017:376) da mehanizmi ISDS „ne mo[gu] biti samo pomoćnoga karaktera”.
3) Preklapanje drugih odredbi navedenog BIT‑a s određenim odredbama UEU‑a i UFEU‑a samo je djelomično
210. Što se tiče drugih pravnih pravila materijalne zaštite ulaganja, odnosno potpune i cjelovite zaštite i sigurnosti, poštenog i pravednog postupanja u odnosu na ulaganja, kao i zabrane nezakonitih izvlaštenja, valja napomenuti da je njihovo preklapanje s pravom Unije samo djelomično, a da ipak nije neusklađeno s tim pravom. Naprotiv, kao i temeljne slobode, tim se pravnim pravilima također potiče kretanje kapitala između država članica. Ta su pravna pravila a priori spojiva s unutarnjim tržištem.
i) Potpuna i cjelovita zaštita i sigurnost ulaganja
211. Tim se pravnim pravilom državi propisuje pozitivna obveza da poduzme mjere kako bi se zaštitila ulaganja, što podrazumijeva fizičku zaštitu ulagatelja i njegova ulaganja od nasilnih djela pojedinaca(161) ili državnih tijela(162), kao i pravnu zaštitu(163) ulagatelja i njegova ulaganja(164).
212. Ne postoji tome izravno jednakovrijedno pravilo u pravu Unije(165). Točno je da se temeljne slobode mogu primijeniti na iste činjenične okolnosti kao i jamstvo potpune i cjelovite zaštite i sigurnosti jer imaju izravan vertikalan i horizontalan učinak(166). Međutim, sadržaji su različiti, bez obzira radi li se o fizičkoj zaštiti ulagatelja ili pravnoj zaštiti u koju je uključena obveza da države osiguraju da razina zaštite i sigurnosti ulaganja koja je dogovorena s inozemnim ulagateljima ne bude ukinuta ili smanjena što bi se dogodilo izmjenom njezinih zakona ili djelima njezine uprave(167). U pravu Unije ne postoji ništa toliko specifično.
ii) Pošteno i pravedno postupanje u odnosu na ulaganja
213. Pošteno i pravedno postupanje u odnosu na ulaganja jest širok pojam u koji je uključeno pravo na pošteno suđenje i temeljna jamstva dobre vjere, nediskriminacije(168) i proporcionalnosti(169), kao i pojmovi transparentnosti, nedvosmislenosti i proizvoljnog postupanja, zaštite legitimnih očekivanja i zaštite od prisile i uznemiravanja(170). Konačno, pojmom poštenog i pravednog postupanja štiti se ulagatelja od toga da mu državni sudovi(171) uskrate sudsku zaštitu(172).
214. Očite su dodirne točke s nekoliko načela prava Unije, kao što je načelo nediskriminacije, proporcionalnosti i zaštite legitimnih očekivanja, kao i s pravima na dobro sudovanje, djelotvoran pravni lijek i pošteno suđenje.
215. Međutim, ta pravila prava Unije, čak i kad se u cijelosti uzmu u obzir, ne podrazumijevaju da u pravu Unije postoji načelo poštenog i pravednog postupanja kao takvo. Na primjer, kao što je već presudilo nekoliko arbitražnih sudova, postupanje može biti nepošteno i nepravedno, čak i kad se odnosi na sve gospodarske subjekte, neovisno o njihovoj državnosti ili drugim razlikovnim obilježjima(173), kao što je na primjer paušalni porez na dobit. Valja naglasiti da je tijekom arbitražnog postupka u glavnom predmetu Slovačka Republika prihvatila da takav porez može biti protivan pravednom i poštenom postupanju koje se zahtijeva BIT‑om iako nije neusklađen s pravom Unije(174).
216. Drugi je primjer zaštita od uskraćivanja sudske zaštite u koju je uključen i slučaj pogrešne i jasno zlonamjerne primjene nacionalnog prava. U pravu Unije ne nudi se usporediva zaštita jer sudovi Unije nisu nadležni za tumačenje nacionalnog prava.
iii) Zabrana nezakonitih izvlaštenja
217. U skladu s člankom 5. navedenog BIT‑a, izvlaštenje je zakonito samo ako je opravdano općim interesom, ako se njime poštuje zahtijevani zakonski postupak, ako nije diskriminirajuće te ako je uz njega donesena odredba u pogledu plaćanja pravične naknade.
218. Preklapanje s pravom vlasništva zajamčeno člankom 17. stavkom 1. Povelje jest očito(175). U skladu s tom odredbom „[v]lasništvo nikome ne može biti oduzeto, osim u javnom interesu u slučajevima i pod uvjetima koje propisuje zakon, ako se pravodobno isplati pravična naknada za gubitak vlasništva”.
219. Međutim, to preklapanje samo je djelomično jer je zaštita od izvlaštenja koja se odobrava BIT‑ovima šira od one iz prava Unije u najmanje dva pogleda.
220. Kao prvo, u skladu s člankom 51. stavkom 1. Povelje, njezin članak 17. odnosi se na države članice samo kada provode pravo Unije. Stoga je njezina primjena isključena u drugim slučajevima. Iako se Komisija na raspravi pozvala na spojene predmete SEGRO i Horváth koji su u tijeku (C‑52/16 i C113/16) kao primjere predmeta u kojima se pravom Unije nudi zaštita od izvlaštenja, ta je zaštita daleko od potpune jer se nikad ne primjenjuje samostalno(176). Suprotno tome, zabrana nezakonitih izvlaštenja u članku 5. navedenog BIT‑a samostalna je i njome se bez ograničenja obvezuje državu.
221. Kao drugo, BIT‑ovima se ne pruža zaštita samo od izravnih izvlaštenja(177), nego i od neizravnih izvlaštenja, odnosno izvlaštenja koja se provode propisom ili takozvana „latentna” izvlaštenja („creeping expropriations”)(178).
222. Pojam „neizravno izvlaštenje” manje je jasan te se njime predviđaju mjere miješanja u pravo vlasništva i iskorištavanja ulaganja, bez lišavanja vlasništva. Arbitražni sudovi utvrdili su nekoliko kriterija kako bi razlikovali neizravno izvlaštenje od uobičajenog provođenja ovlasti državnog regulatora, odnosno stupanj miješanja u pravo vlasništva, cilj i okvir predmetnih državnih mjera i jesu li tim mjerama povrijeđena razumna očekivanja u pogledu ekonomske uspješnosti ulaganja(179).
223. Isto vrijedi za takozvana „latentna” izvlaštenja, odnosno neizravna izvlaštenja koja se odvijaju postupno te se provode nizom mjera, od kojih nijedna nije sama po sebi izvlaštenje, ali njihov kumulativan učinak jest uništenje vrijednosti ulaganja(180).
224. Sudska praksa Suda u pogledu članka 17. Povelje nije toliko razrađena. Stoga uopće nije sigurno da bi se njome zaštitilo ulagatelje od neizravnih izvlaštenja na način koji se može usporediti s BIT‑om.
225. Kao treće, člankom 17. Povelje predviđa se samo pravična naknada dok se člankom 5. točkom (c) navedenog BIT‑a predviđa da naknada treba odražavati stvarnu vrijednost ulaganja.
226. Konačno, Komisija ne navodi niti jedan primjer postupka koji se odvijao pred Sudom povodom tužbe za poništenje ili zahtjeva za prethodnu odluku u kojem se ulagatelj pozvao na svoje pravo vlasništva protiv nezakonitog izvlaštenja njegova ulaganja(181).
227. Usto, Komisija uopće ne objašnjava zbog čega zabrana nezakonitih izvlaštenja nije u skladu s UEU‑om i UFEU‑om.
228. Iz prethodno navedenog proizlazi da je područje primjene navedenog BIT‑a šire od područja primjene UEU‑a i UFEU‑a te da su jamstva zaštite ulaganja koja su njime uvedena različita od jamstava dodijeljenih pravom Unije, a da nisu neusklađena s njime. Iz tog razloga, spor između nizozemskog ulagatelja i Slovačke Republike koji je obuhvaćen BIT‑om nije spor koji se odnosi na tumačenje ili primjenu UEU‑a i UFEU‑a.
3. Što se tiče njegova cilja, ima li BIT između Nizozemske i Čehoslovačke za učinak utjecanje na poredak nadležnosti utvrđen UEU‑om i UFEU‑om i prema tome na autonomiju pravosudnog sustava Unije?
229. Ako Sud presudi da spor kao što je onaj između Achmee i Slovačke Republike u glavnom predmetu nije spor koji se odnosi na tumačenje ili primjenu Ugovorâ iz članka 344. UFEU‑a, valja još ispitati ima li članak 8. BIT‑a između Nizozemske i Čehoslovačke za učinak utjecanje na poredak nadležnosti utvrđen Ugovorima ili na autonomiju pravosudnog sustava Unije(182).
230. Podsjećam najprije na temeljna načela koja je Sud naveo u tom pogledu u točkama 65. do 70. mišljenja 1/09 (Sporazum o stvaranju ujednačenog sustava rješavanja sporova koji se odnose na patente) od 8. ožujka 2011. (EU:C:2011:123) i u točkama 157. do 176. mišljenja 2/13 (Pristupanje Unije EKLJP‑u) od 18. prosinca 2014. (EU:C:2014:2454).
231. Nije sporno da se osnivačkim ugovorima Unije uspostavio novi pravni poredak s vlastitim institucijama u čiju su korist države članice ograničile, u sve širim područjima, svoja suverena prava i čiji su subjekti ne samo te države članice nego i njihovi državljani, uzimajući u obzir da pravo Unije obilježava činjenica da je nadređeno u odnosu na prava država članica, kao i izravan učinak niza odredaba primjenjivih na njihove državljane i njih same(183).
232. Pravni poredak i pravosudni sustav Unije počivaju na temeljnoj pretpostavci da svaka država članica dijeli sa svim drugim državama članicama i priznaje da i one s njom dijele niz zajedničkih vrijednosti na kojima se temelji Unija, što podrazumijeva i opravdava postojanje uzajamnog povjerenja među državama članicama u priznavanju tih vrijednosti i stoga u poštovanju prava Unije koje ih provodi(184).
233. Na temelju načela lojalne suradnje propisanog u članku 4. stavku 3. prvom podstavku UEU‑a, države članice na svojim državnim područjima osiguravaju primjenu i poštovanje prava Unije. Usto, na temelju drugog podstavka tog stavka, države članice poduzimaju sve odgovarajuće mjere, opće ili posebne, kako bi osigurale ispunjavanje obveza koje proizlaze iz Ugovorâ ili akata institucija Unije(185).
234. Kako bi se zajamčilo očuvanje posebnih značajki i autonomije pravnog poretka Unije, Ugovori su uspostavili pravosudni sustav namijenjen osiguranju usklađenosti i jedinstva u tumačenju prava Unije, kojim se nacionalnim sudovima i Sudu povjerava zadaća da zajamče punu primjenu prava Unije u svim državama članicama kao i sudsku zaštitu prava pojedinaca koja proizlaze iz tog prava(186).
235. U tom okviru, „zaglavni kamen tako zamišljenog pravosudnog sustava uspostavljen je postupkom povodom zahtjeva za prethodnu odluku predviđenog u članku 267. UFEU‑a, koji uspostavljanjem dijaloga između sudova, točnije između Suda i sudova država članica, ima za cilj osigurati jedinstveno tumačenje prava Unije […], omogućujući tako osiguranje njegove usklađenosti, njegova punog učinka i njegove autonomije kao i u konačnici posebne naravi prava uspostavljenog Ugovorima […]”(187).
236. Konačno, u ispunjavanju svoje uloge zaštitnika prava Unije, sudovi država članica osiguravaju poštovanje pravnih pravila i načela koja proizlaze iz samih temelja pravnog poretka Unije, kao što su nadređenost prava Unije, četiri temeljne slobode, građanstvo Unije, područje slobode, sigurnosti i pravde, pravo tržišnog natjecanja i državnih potpora, kao i temeljna prava(188).
237. Prema mojem mišljenju, na temelju mogućnosti koja se člankom 8. navedenog BIT‑a nudi nizozemskim i slovačkim ulagateljima da pokrenu međunarodnu arbitražu ne povrjeđuje se ni poredak nadležnosti utvrđen UEU‑om i UFEU‑om ni autonomija pravosudnog sustava Unije, čak ni u slučaju u kojem je Sud presudio da arbitražni sudovi osnovani u skladu s tim člankom nisu sudovi država članica u smislu članka 267. UFEU‑a.
238. Valja najprije napomenuti da se, unatoč njezinoj ograničavajućoj naravi, nijedna arbitražna odluka ne može izvršiti bez suradnje države koja, u slučaju arbitraže u pogledu ulaganja, stavlja ulagateljima na raspolaganje svoje mehanizme izvršavanja.
239. U slučaju članka 8. navedenog BIT‑a, nad odlukama koje su donijeli arbitražni sudovi mora se izvršiti nadzor državnih sudova. Taj se nadzor može izvršiti u okviru tužbe za poništenje protiv arbitražne odluke pred sudom koji se nalazi u sjedištu arbitraže ili u okviru prigovora povodom zahtjeva za priznavanje i izvršenje te odluke pred sudovima države u kojoj je zatraženo priznavanje i izvršenje odluke u skladu s Konvencijom o priznavanju i izvršenju stranih arbitražnih odluka, potpisanom u New Yorku 10. lipnja 1958.(189) (U daljnjem tekstu: Konvencija iz New Yorka).
240. Kao što je Sud već u više navrata presudio „ako su se u okviru konvencionalne arbitraže postavila pitanja u pogledu prava [Unije], od uobičajenih sudova može se zatražiti da ispitaju ta pitanja, osobito u okviru nadzora arbitražne odluke koji može imati veći ili manji doseg, ovisno o slučaju, koja im se mogu postaviti u slučaju žalbe, prigovora, egzekvature ili bilo kojeg drugog pravnog sredstva ili oblika nadzora predviđenog mjerodavnim nacionalnim zakonodavstvom”(190).
241. Na tom se utvrđenju temelji ustaljena sudska praksa prema kojoj je „na tim […] nacionalnim sudovima da provjere trebaju li pokrenuti postupak pred Sudom u skladu s člankom [267. UFEU‑a] u svrhu tumačenja ili ocjene valjanosti odredbi prava [Unije] na temelju kojih mogu u okviru sudskog nadzora primijeniti arbitražnu odluku”(191), uzimajući u obzir da su ti sudovi u konačnici nadležni osigurati ujednačenu primjenu prava Unije i poštovanje pravnih pravila europskog javnog poretka(192).
242. Sud isto tako nije smatrao korisnim izričito napomenuti u tekstu svojih presuda od 13. svibnja 2015., Gazprom (C‑536/13, EU:C:2015:316) i od 7. srpnja 2016., Genentech (C‑567/14, EU:C:2016:526) u kojima je izravno presudio o meritumu pitanja koje se u oba predmeta odnosilo na to je li predmetna arbitražna odluka bila neusklađena s pravom Unije u području tržišnog natjecanja.
243. U tim predmetima, ni države članice i Komisija nisu smatrale da pitanja u pogledu prava tržišnog natjecanja koja su postavljena pred arbitrima nisu bila arbitrabilna ili da je postojala i najmanja neusklađenost između prava Unije i arbitražnih klauzula koje su privatne stranke unijele u svoje ugovore(193).
244. Usto, predmeti u kojima su donesene presude od 1. lipnja 1999., Eco Swiss (C‑126/97, EU:C:1999:269) i od 7. srpnja 2016., Genentech (C‑567/14, EU:C:2016:526) nastali su u okviru tužbe za poništenje arbitražne odluke iako se predmet u kojem je donesena presuda od 13. svibnja 2015., Gazprom (C‑536/13, EU:C:2015:316) odnosila na prigovor povodom zahtjeva za priznavanje i izvršenje arbitražne odluke. Time se dokazuje da, bez obzira na to o kakvim se postupcima radi, sudovi države članice i Unije imaju mogućnost osiguravanja ujednačenog tumačenja prava Unije i poštovanja pravnih pravila europskog javnog poretka u području tržišnog natjecanja(194) ili u drugim područjima prava Unije.
245. Na temelju obilježja arbitražnih sudova osnovanih u skladu s člankom 8. navedenog BIT‑a, te osobito arbitražnog suda u ovom predmetu, omogućuje se uobičajenim sudovima država članica da osiguraju poštovanje tih načela, kao što to čine u okviru međunarodne trgovačke arbitraže.
246. Člankom 8. navedenog BIT‑a povjerava se predsjedniku Arbitražnog Instituta SCC‑a, sa sjedištem u državi članici, da imenuje arbitre ako se imenovanja ne obave u rokovima utvrđenima u članku 8. stavku 3. navedenog BIT‑a. Njime se predviđa i da se arbitražna pravila UNCITRAL‑a primjenjuju na arbitražne postupke koji se odvijaju u skladu s tim člankom. U skladu s člankom 16. arbitražnih pravila iz 1976., na samom je arbitražnom sudu da utvrdi sjedište arbitraže te da odabere instituciju koja će imati ulogu tajništva nakon što sasluša izlaganja stranaka(195).
247. Svojim postupovnim rješenjem od 19. ožujka 2009. arbitražni sud utvrdio je sjedište arbitraže na državnom području države članice, odnosno u Frankfurtu na Majni. Stoga se u skladu s člankom 1059. njemačkog Zakona o građanskom postupku na tu odluku može podnijeti tužba za poništenje pred njemačkim sudovima koji stoga mogu u tom okviru osigurati ujednačeno tumačenje prava Unije i poštovanje pravnih pravila europskog javnog poretka. U okviru takve vrste tužbe pokrenut je postupak pred sudom koji je uputio zahtjev i pred Sudom.
248. Usto, priznavanje i izvršenje arbitražnih odluka koje donesu arbitražni sudovi osnovani u skladu s člankom 8. navedenog BIT‑a obuhvaćeno je Konvencijom iz New Yorka kojoj su pristupile sve države članice. U skladu s tom konvencijom, državni sudovi mogu odbiti priznati i izvršiti te odluke zbog svih razloga predviđenih u članku V. te konvencije, među kojima je činjenica da arbitražni postupak nije bio u skladu s ugovorom između stranaka(196) i da bi bio protivan javnom poretku(197), uključujući europski javni poredak.
249. Stoga čak i pod pretpostavkom da je Achmea zatražila priznavanje i izvršenje arbitražne odluke u ovom predmetu u drugoj državi članici, sudovi države u kojoj se priznavanje i izvršenje zahtijeva također su dužni osigurati da odluka nije neusklađena s pravom Unije.
250. Isto vrijedi i u okviru tužbe za poništenje kao što je ona u ovom predmetu. Ujednačena primjena prava Unije može se osigurati na temelju nekoliko razloga, od kojih su najrelevantniji činjenica da je arbitražni postupak neusklađen sa ugovorom između stranaka te da je protivan javnom poretku(198), uključujući europski javni poredak.
251. Komisija navodi i opasnost od toga da se sjedište arbitraže može utvrditi u trećoj zemlji i/ili da se priznavanje i izvršenje arbitražne odluke koja nije usklađena s pravom Unije zatraži u trećoj zemlji, u tom slučaju sudovi Unije nisu uključeni te se stoga pred Sudom uopće ne pokreće prethodni postupak.
252. Prema mišljenju Komisije, isto vrijedi u pogledu BIT‑ova unutar Unije kojima se Međunarodni centar za rješavanje investicijskih sporova (ICSID), sa sjedištem u Washingtonu, D. C., određuje kao institucija koja ima ulogu tajnika arbitraže. U takvom slučaju, arbitražna odluka je obvezujuća u odnosu na stranke te ne može biti predmet žalbe ili drugog pravnog sredstva kao što su oni predviđeni Konvencijom ICSID‑a(199). Iz toga proizlazi da ne postoji nijedan tužbeni razlog na temelju kojeg bi se sudovima država članica omogućilo da izvršavaju nadzor nad usklađenosti arbitražne odluke ICSID‑a s pravom Unije.
253. Iako smatram da bi države članice trebale izbjegavati odabir ICSID‑a u svojim BIT‑ovima, opasnosti koje navodi Komisija potpuno su hipotetske s obzirom na to da se predmetnim BIT‑om ne utvrđuje ICSID kao institucija koja ima ulogu tajnika arbitraže, da su stranke odabrale PCA u Haagu kao instituciju koja ima tu ulogu, da je arbitražni sud utvrdio sjedište arbitraže na državnom području države članice te da ne postoji niti zahtjev za priznavanje i izvršenje arbitražne odluke u trećoj zemlji(200), nego tužba za poništenje protiv arbitražne odluke pred sudovima države članice od kojih je jedan pokrenuo prethodni postupak pred Sudom.
254. Usto, neusklađenost u pogledu merituma arbitražne odluke s pravom Unije nije upitna jer se argumenti koje je Slovačka Republika iznijela pred sudom koji je uputio zahtjev odnose samo na usklađenost mehanizma za rješavanje sporova uvedenog člankom 8. navedenog BIT‑a s UEU‑om i UFEU‑om.
255. S obzirom na to, djelotvornost pravosudnog sustava Unije ostala bi jednaka čak i ako država članica ne može tužbom za poništenje ili podnošenjem prigovora u pogledu zahtjeva za priznavanje i izvršenje osporavati neusklađenost arbitražne odluke s UEU‑om i UFEU‑om. Naime, u takvom slučaju, člancima 258. i 260. UFEU‑a omogućuje se Komisiji da pokrene postupak protiv te države članice koja je prihvatila arbitražnu odluku koja nije u skladu s pravom Unije(201).
256. Iz tih razloga, smatram da se člankom 8. navedenog BIT‑a ne utječe na poredak nadležnosti utvrđen UEU‑om i UFEU‑om i prema tome ni na autonomiju pravosudnog sustava Unije.
257. Na to utvrđenje ne utječe argumentacija nekoliko vlada i Komisije koja se temelji na opasnosti od toga da odluke arbitražnih sudova ne budu u skladu s pravom Unije kao i na načelu uzajamnog povjerenja.
258. Ta argumentacija ne vrijedi samo za međunarodnu arbitražu u pogledu ulaganja, nego i za međunarodnu trgovačku arbitražu jer se i u okviru te potonje arbitraže mogu donijeti odluke koje nisu u skladu s pravom Unije te se mogu temeljiti na navodnom nepostojanju povjerenja u pogledu sudova država članica. Unatoč tim opasnostima, Sud nikad nije osporavao njezinu valjanost jer arbitraža u pogledu pitanja prava Unije u području tržišnog natjecanja između pojedinaca nije nepoznata(202).
259. Stoga, ako međunarodna arbitraža između pojedinaca ne utječe na poredak nadležnosti utvrđen UEU‑om i UFEU‑om i prema tome ni na autonomiju pravosudnog sustava Unije, čak i ako je država stranka u arbitražnom postupku(203), smatram da isto treba vrijediti za međunarodnu arbitražu između ulagatelja i država, tim više jer neizbježna prisutnost države znači i veću transparentnost(204) te da postoji mogućnost da je se obveže da poštuje obveze koje proizlaze iz prava Unije u okviru postupka zbog povrede obveze na temelju članaka 258. i 259. UFEU‑a.
260. Ako se prihvati rasuđivanje Komisije, svakom arbitražom može se utjecati na poredak nadležnosti utvrđen UEU‑om i UFEU‑om i prema tome na autonomiju pravosudnog sustava Unije.
261. Nadalje, ne vidim čime se arbitražnim postupkom u glavnom predmetu ugrožava načelo uzajamnog povjerenja uzimajući u obzir to da se arbitraža provodila samo zato što su dotične države članice na nju pristale te zato što je Achmea slobodno izrazila svoj odabir da iskoristi mogućnost koju su joj te države članice ponudile.
262. Naime, načelo uzajamnog povjerenja „nalaže, osobito u pogledu područja slobode, sigurnosti i pravde, da smatra, osim u iznimnim okolnostima, da sve ostale države članice poštuju pravo Unije i konkretno temeljna prava priznata tim pravom”(205).
263. Ne smatram da postoji povezanost između tog načela i članka 8. navedenog BIT‑a. Kao što je na raspravi istaknula nizozemska vlada, međunarodna arbitraža kao oblik ISDS‑a nikako ne znači da Kraljevina Nizozemska i Slovačka Republika imaju dvojbe u pogledu toga poštuje li druga stranka pravo Unije i temeljna prava koja su joj njime priznata.
264. Kao sa svim mehanizmima ISDS iz BIT‑ova, člankom 8. navedenog BIT‑a osniva se sud pred kojim ulagatelji mogu tužiti državu kako bi ostvarili prava koja su im u međunarodnom javnom pravu dodijeljena BIT‑om jer tu mogućnost ne bi imali bez tog članka(206).
265. Usto, nije sigurno da se pojedinac može pozvati na odredbe međunarodnog ugovora pred državnim sudovima jer oni po službenoj dužnosti isključuju tu mogućnost smatrajući da se Ugovorima ne stvaraju prava i obveze između država ili propisuju više ili manje strogi uvjeti pozivanja, ovisno o slučaju, kojima se pojedincima ne jamči da se mogu pozvati na odredbe Ugovora(207).
266. Slijedom toga, bez iskazivanja nepovjerenja prema pravosudnom sustavu druge države članice, pokretanje međunarodne arbitraže jedini je razlog zbog kojeg treba BIT‑u dati puni i korisni učinak stvaranjem posebnog suda pred kojim se ulagatelji mogu pozvati na prava koja im se dodjeljuju BIT‑ovima.
267. Slijedom toga, smatram da se člankom 8. BIT‑a ne ugrožava načelo uzajamnog povjerenja.
268. Konačno, nisam uopće uvjeren da je argumentacija Komisije prema kojoj je nepostojanje BIT‑ova između država članica koje su osnovale Uniju ili koje su joj pristupile prije 2004. dokaz da se ti ugovori temelje na nepostojanju uzajamnog povjerenja.
269. Kao prvo, nije točno da države članice osnivačice i države članice koje su Uniji pristupile prije 2004. nisu povezane ugovorima koji su slični BIT‑ovima, uz UEU i UFEU(208).
270. Kao drugo, BIT‑ovi su puno manje korisni između država koje izvoze kapital. Stoga, primjer toga su najnovije statistike na temelju kojih se utvrđuje da Francuska nije bila ni među prvih deset zemalja koje su primale novčane tokove iz Njemačke ni među prvih deset zemalja koje su ulagale novčane tokove u Njemačku, iako je Poljska na desetom mjestu u pogledu novčanih tokova koji dolaze iz Njemačke(209).
271. Stoga se pitam može li se nepostojanje BIT‑ova između starijih država članica bolje objasniti činjenicom da je većina država članica te kategorije veći izvoznik kapitala od država u koje se ulaže te im u tom smislu u stvarnosti nije potrebno da međusobno sklope BIT.
272. Iz tih razloga smatram da je mehanizam rješavanja sporova uveden člankom 8. navedenog BIT‑a u skladu s člankom 344. UFEU‑a, kao i poretkom nadležnosti koji je utvrđen UEU‑om i UFEU‑om te autonomijom pravosudnog sustava Unije.
VI. Zaključak
273. Stoga predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud, Njemačka) odgovori na sljedeći način:
Članke 18., 267. i 344. UFEU‑a treba tumačiti na način da se njima ne sprječava primjena mehanizma rješavanja sporova između ulagatelja i države uvedenog bilateralnim ugovorom o ulaganju koji je sklopljen prije pristupanja države ugovarateljice Europskoj uniji te kojim se predviđa da ulagatelj države ugovarateljice može, u slučaju spora koji se odnosi na ulaganja u drugu državu ugovarateljicu, pokrenuti postupak protiv te potonje države pred arbitražnim sudom.