Predmet C‑104/16 P

Vijeće Europske unije

protiv

Front populaire pour la libération de la saguia‑el‑hamra i du rio de oro (Front Polisario)

„Žalba – Vanjski odnosi – Sporazum između Europske unije i Kraljevine Maroka o mjerama liberalizacije u području poljoprivrede i ribarstva – Odluka kojom se odobrava sklapanje međunarodnog sporazuma – Tužba za poništenje – Dopuštenost – Aktivna procesna legitimacija – Teritorijalna primjena sporazuma – Tumačenje sporazuma – Načelo samoodređenja – Načelo relativnog učinka ugovora”

Sažetak – Presuda Suda (veliko vijeće) od 21. prosinca 2016.

1.        Sudski postupak – Usmeni dio postupka – Ponovno otvaranje – Obveza ponovnog otvaranja usmenog dijela postupka kako bi se strankama omogućilo podnošenje očitovanja o pravnim pitanjima iznesenima u mišljenju nezavisnog odvjetnika – Nepostojanje

(čl. 252. podstavak 2. UFEU‑a; čl. 23. Statuta Suda; čl. 83. Poslovnika Suda)

2.        Žalba – Pravni interes – Žalba privilegiranog žalitelja

(čl. 56. st. 2. i 3. Statuta Suda)

3.        Međunarodni sporazumi – Sporazumi Unije – Euro‑mediteranski sporazum o pridruživanju EZ‑Maroko – Tumačenje – Primjena relevantnih pravila međunarodnog prava – Načelo samoodređenja

(Euro‑mediteranski sporazum o pridruživanju EZ‑Maroko)

4.        Međunarodni sporazumi – Sporazumi Unije – Euro‑mediteranski sporazum o pridruživanju EZ‑Maroko – Područje teritorijalne primjene – Neautonomna područja Zapadne Sahare koja su izvan suverenosti stranaka – Isključenost

(čl. 94. Euro‑mediteranskog sporazuma o pridruživanju EZ‑Maroko)

5.        Međunarodni sporazumi – Sporazumi Unije – Euro‑mediteranski sporazum o pridruživanju EZ‑Maroko – Područje teritorijalne primjene – Provedba sporazuma u odnosu na narod Zapadne Sahare bez njegova pristanka – Isključenost

(čl. 94. Euro‑mediteranskog sporazuma o pridruživanju EZ‑Maroko)

6.        Međunarodni sporazumi – Sporazumi Unije – Sporazum o liberalizaciji EU‑Maroko – Tumačenje – Nadređenost odredaba Euro‑mediteranskog sporazuma o pridruživanju EZ‑Maroko koje nisu izmijenjene Sporazumom o liberalizaciji

(čl. 94. Euro‑mediteranskog sporazuma o pridruživanju EZ‑Maroko; Sporazum o liberalizaciji EU‑Maroko)

7.        Međunarodni sporazumi – Sporazumi Unije – Tumačenje – Uzimanje u obzir naknadne prakse u primjeni sporazuma – Doseg – Proširenje teritorijalnog područja primjene sporazuma, koje je proveo sud Unije, a da nije dokazano postojanje prakse kojom se potvrđuje postojanje dogovora između stranaka u tom smislu – Nedopuštenost – Nespojivost s načelom izvršenja ugovorâ u dobroj vjeri

8.        Tužba za poništenje – Fizičke ili pravne osobe – Akti koji se na njih izravno i osobno odnose – Odluka Vijeća o sklapanju sporazuma s trećom državom, koji ne proizvodi pravne učinke na području koje nadzire ta država s obzirom na to da ona ne izvršava međunarodno priznatu suverenost na navedenom području – Tužba pokreta koji je priznat kao predstavnik naroda tog područja i sudjeluje u pregovorima vođenima pod okriljem Ujedinjenih naroda u cilju utvrđivanja statusa navedenog područja – Nedopuštenost

(čl. 263. podstavak 4. UFEU‑a; Sporazum o liberalizaciji EU‑Maroko)

1.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 60.‑65.)

2.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 68. i 69.)

3.      Kako bi u okviru tumačenja Euro‑mediteranskog sporazuma o pridruživanju između Europskih zajednica i njihovih država članica, s jedne strane, i Kraljevine Maroka, s druge strane, sud Unije mogao izvesti ispravne pravne posljedice iz nepostojanja odredbe o isključenju Zapadne Sahare iz područja teritorijalne primjene Sporazuma o pridruživanju u okviru tumačenja tog sporazuma, morao poštovati ne samo pravila tumačenja u dobroj vjeri iz članka 31. stavka 1. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora, od 23. svibnja 1969., već i ona predviđena stavkom 3. točkom (c) tog članka, u skladu s kojim se ugovor treba tumačiti uzimajući u obzir sva mjerodavna pravila međunarodnog prava primjenjiva na odnose između stranaka tog ugovora.

U tom je pogledu načelo samoodređenja, koje proizlazi iz običajnog prava i koje je navedeno u članku 1. Povelje Ujedinjenih naroda, načelo međunarodnog prava koje se primjenjuje na sva nesamoupravna područja i na sve narode koji još nisu postali neovisni, kao što je to naveo Međunarodni sud u svojem savjetodavnom mišljenju o Zapadnoj Sahari. Osim toga, to pravo djeluje erga omnes i jedno je od osnovnih načela međunarodnog prava. Stoga je to načelo dio međunarodnih pravnih pravila koja se primjenjuju u odnosima između Unije i Kraljevine Maroka i koja sud Unije mora uzeti u obzir.

Uzimajući u obzir poseban i različit status koji je priznat području Zapadne Sahare na temelju načela samoodređenja u odnosu na status svih država, navedeni sporazum ne može se tumačiti na način da se primjenjuje na to područje.

(t. 86., 88., 89. i 92.)

4.      Pravilo običajnog prava kodificirano u članku 29. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora od 23. svibnja 1969. predviđa da, ako drukčija namjera ne proistječe iz ugovora ili ako nije na drugi način izražena, ugovor veže svaku stranku za čitavo njezino područje.

Iz navedenog pravila proizlazi da ugovor u pravilu veže državu, u uobičajenom smislu pojma „područje” u vezi s posvojnim pridjevom „njezino” koji mu prethodi, u pogledu zemljopisnog područja na kojem ta država izvršava puninu ovlasti priznatih suverenim subjektima međunarodnim pravom, osim svakog drugog područja kao što je to područje za koje je navedena država jedina nadležna ili jedina međunarodno odgovorna. U tom pogledu iz međunarodne prakse proizlazi da, kada se ugovor primjenjuje ne samo na područje države već i izvan tog područja, taj ugovor to izrijekom predviđa, bilo da se radi o području u nadležnosti te države – kao što je to, primjerice, navedeno u članku 2. stavku 1. Konvencije protiv mučenja i drugih okrutnih, neljudskih ili ponižavajućih postupaka i kažnjavanja od 10. prosinca 1984. – ili području za čije je međunarodne odnose navedena država odgovorna – kao što je to, primjerice, propisano člankom 56. stavkom 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Kad je riječ o tumačenju članka 94. Euro‑mediteranskog sporazuma o pridruživanju između Europskih zajednica i njihovih država članica, s jedne strane, i Kraljevine Maroka, s druge strane, u skladu s kojim se taj sprazum primjenjuje „na područje Kraljevine Maroka”, pravilo običajnog prava, kodificirano u članku 29. Bečke konvencije, a priori se protivi tomu da se Zapadna Sahara smatra obuhvaćenom teritorijalnim područjem primjene navedenog Sporazuma o pridruživanju.

(t. 94.‑97.)

5.      Na temelju općeg načela međunarodnog prava u vezi s relativnim učinkom ugovora, čiji je poseban izraz pravilo koje se nalazi u članku 34. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora, od 23. svibnja 1969., ugovor ne stvara ni obveze ni prava za treću državu bez njezina pristanka.

To načelo treba uzeti u obzir u okviru tumačenja Euro‑mediteranskog sporazuma o pridruživanju između Europskih zajednica i njihovih država članica, s jedne strane, i Kraljevine Maroka, s druge strane, s obzirom na to da bi primjena tog sporazuma na Zapadnu Saharu dovela do toga da taj sporazum utječe na „trećeg”. Naime, Međunarodni sud u svojem savjetodavnom mišljenju o Zapadnoj Sahari smatrao je da Zapadna Sahara nije bila ničija zemlja (terra nullius) u trenutku kada ju je kolonizirala Kraljevina Španjolska, s jedne strane, i da iz materijala i podataka koji su mu dostavljeni nije mogao utvrditi vezu u smislu teritorijalne suverenosti između tog područja i Kraljevine Maroka, s druge strane.

Uzimajući u obzir te elemente, narod Zapadne Sahare treba promatrati kao „trećeg” u smislu načela relativnog učinka ugovora. Na trećeg kao takvog može utjecati provođenje Sporazuma o pridruživanju u slučaju uključivanja područja Zapadne Sahare u područje primjene navedenog sporazuma a da nije nužno utvrditi je li to provođenje takve naravi da mu škodi ili mu, suprotno, koristi. U tim bi uvjetima, pretpostavka da je područje Zapadne Sahare obuhvaćeno područjem primjene Sporazuma o pridruživanju bila suprotna načelu međunarodnog prava u vezi s relativnim učinkom ugovora, koje se primjenjuje na odnose između Unije i Kraljevine Maroka.

(t. 100., 103., 104., 106. i 107.)

6.      Članak 30. stavak 2. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora od 23. svibnja 1969. kodificira pravilo prema kojem, ako neki ugovor određuje da je podređen prijašnjem ili kasnijem ugovoru ili da ga ne treba smatrati inkompatibilnim s tim drugim ugovorom, odredbe tog drugog ugovora imaju prednost.

Kad je riječ o Sporazumu u obliku razmjene pisama između Europske unije i Kraljevine Maroka o uzajamnim mjerama liberalizacije u vezi s poljoprivrednim proizvodima, prerađenim poljoprivrednim proizvodima, ribom i proizvodima ribarstva, o zamjeni protokolâ 1., 2. i 3. te njihovih priloga te o izmjeni Euro‑mediteranskog sporazuma o pridruživanju između Europskih zajednica i njihovih država članica, s jedne strane, i Kraljevine Maroka, s druge strane, valja navesti da je riječ o sporazumu namijenjenom izmjeni prijašnjeg sporazuma između Unije i Kraljevine Maroka, to jest Sporazuma o pridruživanju, i, preciznije, odredbi predviđenih tim ranijim sporazumom na području liberalizacije trgovine poljoprivrednim proizvodima i proizvodima ribarstva. U tu je svrhu navedeni Sporazum o liberalizaciji izmijenio četiri od 96 članaka Sporazuma o pridruživanju, među kojima se ne nalazi članak 94. predmetnog sporazuma, te nadomjestio tri od pet protokola tom sporazumu. Te su izmjene iscrpne, kao što to potvrđuje razmjena pisama između Unije i Kraljevine Maroka u obliku u kojem je donesen Sporazum o liberalizaciji.

Iz toga proizlazi da su Sporazum o pridruživanju i Sporazum o liberalizaciji sukcesivni sporazumi sklopljeni među istim strankama i da Sporazum o liberalizaciji, kao kasniji sporazum koji se odnosi na detaljne i ograničene aspekte područja koje je već opširno uređeno prijašnjim sporazumom, treba smatrati podređenim zadnjenavedenom sporazumu. Uzimajući u obzir takvu osobitu povezanost, odredbe Sporazuma o pridruživanju koje nisu bile izričito izmijenjene Sporazumom o liberalizaciji prilikom njegove primjene trebaju u skladu s pravilom kodificiranim u članku 30. stavku 2. Bečke konvencije prevladati kako bi se izbjegla svaka neusklađenost među njima.

(t. 110.‑113.)

7.      U skladu s člankom 31. stavkom 3. točkom (b) Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora od 23. svibnja 1969., u svrhu tumačenja ugovora, zajedno s kontekstom, treba voditi računa i o svakoj naknadnoj praksi u primjeni ugovora kojom se ustanovljuje sporazum između stranaka o njegovu tumačenju. U tom je smislu sud Unije dužan ispitati je li takva primjena u određenim slučajevima odražavala postojanje sporazuma između stranaka s ciljem izmjene tumačenja predmetnog ugovora.

U tom pogledu, navodna želja Unije, koja se pokazala kasnijom praksom, na temelju koje se sporazum smatrao pravno primjenjivima na neautonomno područje nužno je značila priznanje da je Unija namjeravala taj sporazum izvršavati na način nespojiv s načelima samoodređenja i relativnog učinka ugovora, iako je više puta pozivala na nužnost poštovanja tih načela. Međutim, takvo izvršavanje nužno je nepomirljivo s načelom izvršavanja ugovora u dobroj vjeri, što je obvezno načelo općeg međunarodnog prava koje se primjenjuje na subjekte tog prava koji su ugovorne stranke nekog ugovora.

(t. 120., 122.‑124.)

8.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 130., 132. i 133.)