MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

PAOLA MENGOZZIJA

od 30. siječnja 2013.(1)

Predmet C‑382/12 P

MasterCard i dr.

protiv

Europske komisije

„Žalba – Tržišno natjecanje – Članak 81. UEZ‑a – Sustav plaćanja debitnim, charge i kreditnim karticama – Automatske višestrane međubankovne naknade – Odluke udruženja poduzetnika – Ograničenja tržišnog natjecanja posljedicom – Pojam ,akcesornog ograničenjaʾ – Objektivna neophodnost – Sporazumi o višestranim međubankovnim naknadama koje MasterCard primjenjuje unutar EGP‑a na prekogranične transakcije platežnim karticama – Uvjeti za izuzeće na temelju članka 81. stavka 3. UEZ‑a – Postupak pred Općim sudom – Uvjeti za dopuštenost priloga tužbe“

I –    Uvod

1.        Predmet ovog postupka jest žalba koju su podnijeli holding društvo MasterCard Incorporated i njegova dva društva kćeri (u daljnjem tekstu: MasterCard Inc., MasterCard International Inc. i MasterCard Europe, pod zajedničkim nazivom: žalitelji), kao i dvije protužalbe koje su podnijeli The Royal Bank of Scotland plc (u daljnjem tekstu: RBS), Lloyds TSB Bank plc (u daljnjem tekstu: LTSB) i Bank of Scotland plc (u daljnjem tekstu: BOS) protiv presude od 24. svibnja 2012., MasterCard i dr./Komisija(2) (u daljnjem tekstu: pobijana presuda), kojom je Opći sud odbio tužbu tužitelja za poništenje Komisijine Odluke C (2007) 6474 final od 19. prosinca 2007. o postupku primjene članka [81. UEZ‑a] i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (Predmeti COMP/34.579 – MasterCard, COMP/36.518 – EuroCommerce, COMP/38.580 – Commercial Cards, u daljnjem tekstu: sporna odluka).

2.        U središtu predmeta nalazi se organizacija za plaćanja koju zastupaju žalitelji (u daljnjem tekstu: „organizacija za plaćanja MasterCard“ ili „MasterCard“). Do 25. svibnja 2006. ta je organizacija bila u vlasništvu i pod upravljanjem bankarskih institucija. Na taj je dan, dok je još tekao upravni postupak koji je doveo do donošenja sporne odluke, MasterCard Inc. dao putem inicijalne javne ponude (u daljnjem tekstu: IPO) dionice na burzu u New Yorku (Sjedinjene Države), što je dovelo do promjene njegove strukture i upravljanja.

3.        MasterCard upravlja „otvorenim“ (ili „četverostranim“) sustavom platežnih kartica. Za razliku od zatvorenog sustava (ili „trostranog“), kao što je onaj American Expressa, u kojem vlasnik sustava sam sklapa ugovore s imateljima kartica i trgovcima, otvoreni sustav, kojem se mogu pridružiti različite financijske institucije pod jednim zajedničkim kartičnim žigom, podrazumijeva tri razine međudjelovanja: prva između vlasnika sustava i pridruženih banaka, druga između banaka izdavateljica (ili izdavatelja)(3) i banaka prihvatiteljica (ili prihvatitelja)(4) i treća između banaka i njihovih odnosnih klijenata, to jest imatelja kartica i trgovaca(5). U takvom sustavu njegov vlasnik, osim što ima i promiče logotip platežnih kartica, općenito koordinira praksu pridruženih banaka i može djelovati kao mrežni upravitelj, pružajući informatičku infrastrukturu za prijenos elektroničkih poruka koje zatvaraju transakcije. On zaračunava naknade i pristojbe bankama za sudjelovanje u sustavu, a tamo gdje djeluje kao mrežni upravitelj, zaračunava i naknade za obradu kartičnih plaćanja(6).

4.        Ovaj se predmet odnosi konkretno na odluke MasterCarda koje utvrđuju višestrane međubankovne naknade koje se automatski primjenjuju unutar Europskog gospodarskog prostora (EGP) ili Europodručja, to jest u izostanku dvostranog sporazuma između banke prihvatiteljice i banke izdavateljice ili kada međubankovne naknade nisu zajednički utvrđene na nacionalnoj razini(7) (u daljnjem tekstu: CMI‑ji). Te naknade banke prihvatiteljice plaćaju bankama izdavateljicama za transakcije obavljene karticama koje nose logotip MasterCard ili Maestro(8) (u daljnjem tekstu zajedno: kartice MasterCard) između država članica EGP‑a ili Europodručja. Načelno su CMI‑ji u cijelosti obuhvaćeni troškovima koje banke prihvatiteljice fakturiraju trgovcima [„merchant service charges“, troškovi za usluge trgovcu (u daljnjem tekstu: MSC)](9) pa se stoga prebacuju na njih kao zajednički troškovi proizvodnje(10). Prema tezi koju su podržavali žalitelji tijekom upravnog postupka i koju je Europska komisija prihvatila kao osnovu za svoju ocjenu, CMI‑ji predstavljaju „mehanizam koji je namijenjen za uspostavljanje ravnoteže između potražnje imatelja kartice s jedne strane i trgovaca s druge strane“ radi raspodjele troškova isporuke usluge između izdavatelja i prihvatitelja(11).

5.        Do 25. svibnja 2006. CMI‑je je utvrđivala regionalna uprava MasterCarda za Europu (u daljnjem tekstu: europska uprava), koja se sastojala od predstavnika banaka sa sjedištem u EGP‑u. Nakon tog datuma samo je globalna uprava MasterCarda, u novom sastavu, ostala nadležna za donošenje odluka u vezi s CMI‑jima.

6.        U spornoj odluci Komisija je zaključila da odluke kojima se utvrđuju CMI‑ji, koje je kvalificirala kao odluke udruženja poduzetnika u smislu članka 81. stavka 1. UEZ‑a, ograničavaju tržišno natjecanje između banaka prihvatiteljica kršeći navedeni članak kao i članak 53. Sporazuma o EGP‑u jer se svode zapravo na utvrđivanje donje granice za CMI‑je(12). Shodno tome, ona je naložila organizaciji za plaćanja MasterCard i žaliteljima, pod prijetnjom dnevne periodične kazne(13), da okončaju povredu u roku od šest mjeseci, to jest do 21. lipnja 2008., i to ukidanjem CMI‑ja(14), izmjenom mrežnih pravila i poništenjem svih odluka koje se tiču CMI‑ja(15) kao i da o poduzetim radnjama obavijeste financijske ustanove koje pripadaju mreži MasterCard(16).

7.        Pred Općim sudom žalitelji su prvenstveno zatražili poništenje sporne odluke u cijelosti i podredno poništenje članaka 3. do 5. i 7. te odluke, kojima je Komisija odredila korektivne mjere i dnevnu periodičnu kaznu. Šest financijskih institucija, među kojima su tri podnositelja protužalbi, interveniralo je u potporu navedenom zahtjevu, dok su Ujedinjena Kraljevina Velike Britanije i Sjeverne Irske i dva udruženja, prvo koje zastupa trgovce na malo u Ujedinjenoj Kraljevini i drugo koje predstavlja maloprodaju, veleprodaju i međunarodnu prodaju u Europskoj uniji, to jest British Retail Consortium (dalje u tekstu: BRC) i Eurocommerce, intervenirali u potporu zahtjevu Komisije za odbijanje tužbe. Nakon što je ispitao sve tužbene razloge u potporu glavnom i sporednom zahtjevu i proglasio nedopuštenim određene priloge tužbe, Opći sud je odbio tužbu i naložio žaliteljima snošenje troška.

8.        MasterCard je 12. lipnja 2008. privremeno ukinuo prekogranične CMI‑je nastavljajući razgovore s Komisijom. Oni su konačno doveli do obvezivanja MasterCarda na, među ostalim, donošenje nove metode izračuna CMI‑ja koja je trebala značajno smanjiti njihovu razinu u odnosu na razinu koja se smatrala suprotnom pravilima tržišnog natjecanja iz Ugovora(17).

9.        Aktom podnesenim tajništvu Suda 4. kolovoza 2012. MasterCard International Inc. i MasterCard Europe podnijeli su žalbu u ovom postupku. U potporu njihovim zahtjevima intervenirali su MBNA Europe Bank Ltd (dalje u tekstu: MBNA) i HSBC Bank plc (u daljnjem tekstu: HSBC), uz RBS, LTSB i BOS, koji su podnijeli i protužalbu. U potporu Komisijinom zahtjevu za odbijanje žalbe intervenirali su BRC, Eurocommerce i Ujedinjena Kraljevina.

II – Žalbe

A –    Dopuštenost

10.      Komisija sumnja u dopuštenost protužalbi s obzirom na njihovu neusklađenost s oblikom predviđenim u članku 176. stavku 2. Poslovnika Suda koji je stupio na snagu 1. studenoga 2012. Ova odredba, koja mijenja stari Poslovnik, predviđa da se protužalba podnosi kao zaseban akt, odvojeno od odgovora na žalbu.

11.      U ovom slučaju protužalbe RBS‑a, LTSB‑a i BOS‑a poslane su porukom elektroničke pošte 31. listopada 2012., a izvornici tih akata primljeni su u tajništvu Suda 2. i 5. studenoga 2012. Međutim, u skladu s člankom 57. stavkom 7. Poslovnika, „dan i sat kad je u tajništvu zaprimljen primjerak potpisanog izvornika postupovnog akta […] putem telefaksa ili drugog tehničkog sredstva komunikacije kojim raspolaže Sud, uzimaju se u obzir u svrhu računanja postupovnih rokova pod uvjetom da je potpisani izvornik akta, s prilozima i primjercima iz stavka 2., podnesen tajništvu najkasnije deset dana kasnije". Budući da su protužalbe podnesene tajništvu Suda prije 1. studenoga 2012., prigovor nedopuštenosti Komisije nije pravno ni činjenično utemeljen te ga stoga treba odbiti.

12.      Komisija iznosi i niz posebnih prigovora nedopuštenosti, koji se odnose većinom na žalbene razloge kao i na argumente istaknute u potporu kako žalbi tako i protužalbi. Navedeni prigovori bit će ispitani odvojeno, u okviru analize posvećene tim različitim žalbenim razlozima i argumentima.

B –    Meritum

13.      MasterCard Inc., MasterCard International Inc. i MasterCard Europe iznose tri žalbena razloga u prilog svojoj žalbi. Prva dva žalbena razloga temelje se na pogrešci koja se tiče prava i/ili nedostatku obrazlaganja, čime su zahvaćeni dijelovi pobijane presude u kojima je Opći sud ispitao objektivnu neophodnost navodnog ograničenja tržišnog natjecanja i prirodu udruženja poduzetnika MasterCard. U svojem trećem žalbenom razlogu ističu da je Opći sud pogriješio kada je u prvom stupnju odbacio više priloga tužbe kao nedopuštene.

14.      U potporu svojoj protužalbi RBS ističe jedini žalbeni razlog koji se temelji na pogrešci Općeg suda koja se tiče prava u ocjeni postojanja ograničavajućeg učinka na tržišno natjecanje. Spojene protužalbe LTSB‑a i BOS‑a (u daljnjem tekstu zajedno: LBG) temelje se na dvama žalbenim razlozima. Prvi se, kao i prvi razlog istaknut u potporu protužalbi RBS‑a, temelji na pogrešci koja se tiče prava koja je utjecala na ocjenu Općeg suda u vezi s učincima CMI‑ja na tržišno natjecanje. U drugom žalbenom razlogu LBG ističe da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava u svojoj analizi na temelju članka 81. stavka 3. UEZ‑a. I RBS i LBG ističu i proširuju prvi i drugi žalbeni razlog.

15.      Osim trećeg žalbenog razloga ostali se žalbeni razlozi i argumenti u potporu žalbi i protužalbi mogu razvrstati oko četiri sljedeće tematike: kvalifikacija udruženja poduzetnika MasterCard, postojanje ograničavajućih učinaka na tržišno natjecanje, neophodan karakter ograničenja i primjena članka 81. stavka 3. UEZ‑a.

16.      Prije bavljenja bilo kojom od tih tematika valja ispitati treći žalbeni razlog žalbe u dijelu u kojem se ističe da je Opći sud na nezakonit način odbacio određene dokumente priložene tužbi; on se u biti odnosi na dokazivanje da je taj sud zasnovao svoju ocjenu na nepotpunom dokaznom okviru.

1.      Treći žalbeni razlog žalbe, koji se temelji na pogrešci Općeg suda prilikom odbacivanja više priloga prvostupanjske tužbe kao nedopuštenih

17.      Žalitelji ističu da je Opći sud počinio pogreške koje se tiču prava kada je proglasio nedopuštenima određene priloge koje su mu oni podnijeli. Prvo, oni osporavaju postojanje pravne osnove koja bi opravdala pristup iz pobijane presude. Odredbe na koje se poziva Opći sud u navedenoj presudi zahtijevaju samo to da tužitelj u svojoj tužbi navede predmet spora i sažeti prikaz tužbenih razloga na kojima se temelji tužba. Ne postoji pravna osnova koja onemogućava tužitelja da svoje tužbene razloge potkrijepi argumentima iz priloga, pod uvjetom da su isti jasno sažeti u tužbi. Previše restriktivan pristup Općeg suda povrijedio bi načelo učinkovite pravne zaštite zajamčeno člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) kao i člankom 6. stavkom 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: EKLJP), čije ograničenje mora biti predviđeno zakonom, kao i načelo proporcionalnosti. Drugo, žalitelji osporavaju način na koji je Opći sud konkretno postupao s određenim prilozima.

18.      Što se tiče, u prvom redu, prigovora u vezi s pravnom osnovom za postupanje s prilozima, valja istaknuti da se Opći sud u točkama 68. i 69. pobijane presude pozvao na članak 21. Statuta Suda i na članak 44. stavak 1. točku (c) Poslovnika Općeg suda. U skladu s tim odredbama svaka tužba mora naznačiti predmet spora i sažeti prikaz tužbenih razloga.

19.      U pogledu tih odredaba Sud je već imao prilike pojasniti da se one moraju tumačiti na način da je nužno − kako bi tužba pred Općim sudom bila dopuštena − da bitni činjenični i pravni elementi na kojima se ona temelji, makar i u sumarnom obliku ali na smislen i razumljiv način, proizlaze iz samog njezinog teksta. Iako jest točno da se njezin tekst može u određenim točkama poduprijeti i nadopuniti upućivanjem na pojedine odlomke akata koji su joj priloženi, općenito upućivanje na druge tekstove, pa makar i bili priloženi tužbi, ne može ispraviti nepostojanje nužnih elemenata pravne argumentacije, koje – temeljem prethodno navedenih odredaba – tužba mora sadržavati. U istom kontekstu, Sud je pojasnio da su identični zahtjevi potrebni i kada se poziva na neki argument u potporu tužbenom razlogu(18). To se tumačenje temelji na čisto dokaznoj i instrumentalnoj funkciji priloga koja podrazumijeva da u dijelu u kojem dokument priložen tužbi sadržava pravne elemente na kojima se tužbeni razlozi istaknuti u tužbi zasnivaju, ti se elementi moraju nalaziti u samom tekstu tužbe kojoj je taj dokument priložen ili barem moraju biti dostatno identificirani u njoj. Naime, s obzirom na tu funkciju priloga, nije na Općem sudu da u prilozima istražuje i identificira tužbene razloge za koje smatra da se tužba na njima temelji(19).

20.      Takvo tumačenje članka 21. Statuta Suda i članka 44. stavka 1. točke (c) Poslovnika Općeg suda uopće nije u suprotnosti s načelom učinkovite pravne zaštite. Naime, iz sudske prakse Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP), koja se odnosi na tumačenje članka 6. stavka 1. EKLJP‑a, a na koju se valja pozvati u skladu s člankom 52. stavkom 3. Povelje, proizlazi da pravo na pristup sudu nije apsolutno. Ostvarivanje tog prava podliježe ograničenjima, osobito u odnosu na uvjete dopuštenosti pravnog lijeka(20) i stoga, a fortiori, dopuštenosti tužbenog razloga, argumenta ili priloga stranačkim podnescima. Ta ograničenja su, međutim, dopuštena prema mišljenju istog suda samo kada se njima nastoji ostvariti legitiman cilj i kada su proporcionalna tom cilju te ne ograničavaju pristup pojedinca sudu u toj mjeri da imaju negativan utjecaj na sam sadržaj tog prava(21). Osim toga, iako zainteresirane osobe moraju očekivati da se ta ograničenja primijene, njihova primjena ne može, međutim, spriječiti stranke da se koriste raspoloživim pravnim sredstvom(22).

21.      Međutim, što se tiče cilja koji se nastoji ostvariti člankom 21. Statuta Suda i člankom 44. stavkom 1. točkom (c) Poslovnika Općeg suda, to jest zajamčiti pravnu sigurnost i dobro sudovanje, sami žalitelji priznaju da je legitiman. Nadalje, pristup koji zahtijeva od tužitelja da u tužbi iznese barem sažetak činjeničnih i pravnih elemenata, na kojima se temelje izneseni tužbeni razlozi i argumenti, ne doima se neproporcionalan u odnosu na te ciljeve i ne može negativno utjecati na sadržaj prava na pristup sudu.

22.      Iz prethodno navedenog proizlazi da Opći sud, temeljeći svoj pristup u pobijanoj presudi, osobito njezinim točkama 68. i 69., u postupanju s prilozima stranačkih podnesaka na odredbama navedenima u točki 20. supra, onako kako ih tumači Sud, nije počinio pogrešku koja se tiče prava.

23.      Kao drugo, valja analizirati konkretnu primjenu tih odredbi od strane Općeg suda u odnosu na priloge postupanje u odnosu na koje žalitelji osporavaju. Njihovi argumenti odnose se posebice na analizu sadržanu u točkama 183. do 190. pobijane presude i osobito na postupanje s prilozima A.13, A.14 i A.15 te na analizu sadržanu u točkama 275. do 282. pobijane presude i osobito na postupanje s prilogom A.20. Žalitelji ističu da su iznijeli sažetak tužbenih razloga u tužbi i da su i Opći sud i Komisija razumjeli argumente koje su iznijeli. Nadalje, elementi izneseni u prilozima jesu činjenični elementi. Međutim, kada prilozi sadrže samo činjenične elemente, ti elementi ne moraju biti izneseni u glavnom tekstu tužbe. Opći sud je stoga morao zaključiti da je tužba bila dostatno jasna u vezi s tužbenim razlozima i argumentima na kojima se tužba temelji i da su navedeni prilozi bili shodno tome dopušteni.

24.      Što se tiče prije svega postupanja s prilozima A.13, A.14 i A.15, čitanje tužbe koju su podnijeli žalitelji u prvom stupnju pokazuje da je Opći sud s pravom zaključio da su oni svoj prigovor u vezi s ispitivanjem gospodarskih dokaza podnesenih tijekom upravnog postupka iznijeli tako sažeto da nije bilo moguće u tekstu tužbe identificirati argumentaciju koja bi ga potkrijepila. Naime, argumenti u potporu prigovoru nalaze se i moraju se tražiti u potpunosti u navedenim prilozima. To jasno proizlazi iz točaka 185. i 186. pobijane presude. Ista analiza vrijedi za postupanje s prilogom A.20, navedenom u točki 280. pobijane odluke. Naime, što se tiče tog priloga mora se zaključiti da su se žalitelji u svojoj tužbi pred Općim sudom ograničili na opće upućivanje na taj prilog u jednoj bilješci, bez navođenja ikakvih drugih pojedinosti. U tim uvjetima smatram da Opći sud nije počinio nikakvu pogrešku kod postupanja s navedenim prilozima.

25.      U odnosu na argument, prema kojem činjenični elementi ne moraju biti izneseni u tekstu presude ako prilozi samo sadrže te elemente, valja se podsjetiti da u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 19. bitni činjenični i pravni elementi na kojima se temelji tužba, ili tužbeni razlog ili čak argument, ne samo da moraju biti sažeto izneseni u tužbi, nego moraju na smislen i razumljiv način proizlaziti iz teksta tužbe, a što, kako proizlazi iz točke 24. supra, ovdje nije slučaj.

26.      S obzirom na sve prethodno izneseno, smatram da se žalbeni razlog koji se temelji na pogreškama koje se tiču prava u vezi s dopuštenosti određenih priloga mora odbaciti.

2.      Narav udruženja poduzetnika MasterCard (drugi žalbeni razlog žalbe)

a)      Pobijana presuda

27.      U točkama 241. do 260. pobijane presude Opći sud je obradio pitanje kvalifikacije MasterCarda i odluka koje određuju CMI‑je s obzirom na članak 81. stavak 1. UEZ‑a. On je prvo ograničio doseg tog pitanja na probleme o tome je li „unatoč promjenama do kojih je doveo IPO, organizacija za plaćanje MasterCard, [nastavila postojati] kao institucionalizirani oblik koordinacije postupanja banaka“ (točka 244.) i jesu li CMI‑ji izraz te koordinacije(23). Zatim je, s jedne strane, u točkama 245. do 247., zaključio da su kod IPO‑a „banke nastavile kolektivno izvršavati ovlast donošenja odluka o ključnim aspektima funkcioniranja organizacije za plaćanje MasterCard, i na nacionalnoj i na europskoj razini“ i da zadržavanje te ovlasti donošenja odluka „uvelike relativizira posljedice koje valja izvući iz IPO‑a“. S druge strane, u točkama 250. do 258. odlučio je da je, zbog postojanja zajednice interesa između MasterCarda i banaka prilikom određivanja CMI‑ja na višoj razini, Komisija mogla s pravom zaključiti da „CMI‑ji odražavaju interese banaka, iako one više ne kontroliraju MasterCard nakon IPO‑a“. Stoga je Opći sud zaključio da je Komisija, s obzirom na iste elemente kontinuiteta na koje se ona oslanjala, s pravom okvalificirala MasterCard kao udruženje poduzetnika, a odluke tijelâ MasterCarda kojima se utvrđuju CMI‑ji kao odluke udruženja poduzetnika.

b)      Žalba

28.      Žalitelji, koje podupiru RBS, LBG, HSBC i MBNA, ističu da je zaključak Općeg suda, prema kojem MasterCard predstavlja udruženje poduzetnika kada utvrđuje CMI‑je, zahvaćen pogreškom koja se tiče prava i/ili nedostatkom obrazloženja. Oni, s jedne strane, ističu da je prvi razlog u pobijanoj presudi u svrhu potpore tom zaključku, to jest okolnost da su nakon IPO‑a banke zadržale ovlast donošenja odluka, irelevantan jer se ta ovlast izvršava u odnosu na pitanja različita od određivanja CMI‑ja i da je sam Opći sud priznao u točki 245. pobijane odluke da su odluke u vezi s tim naknadama „donijela tijela organizacije za plaćanje MasterCard i da banke [nisu sudjelovale] u tom postupku odlučivanja“. S druge strane, oni ističu da drugi razlog na koji se Opći sud oslanja, to jest navodna zajednica interesa između organizacije za plaćanje MasterCard i banaka u određivanju CMI‑ja nije ni relevantan s obzirom na sudsku praksu Suda, niti dostatan za dokazivanje postojanja udruženja poduzetnika, a o čemu se zaključak ne može izvući samo iz činjenice da društvo mora voditi računa o interesima svojih stranaka kod donošenja svojih poslovnih odluka. Povrh toga, rasuđivanje Općeg suda svodi se na stajalište da su također i banke prihvatiteljice imale interese da se odrede visoki CMI‑ji, iako to znači povećanje njihovih troškova i stoga potencijalno umanjenje njihove dobiti.

c)      Analiza

29.      Od upravnog postupka pitanje kvalifikacije MasterCarda i njegovih odluka u smislu članka 81. stavka 1. UEZ‑a, nakon izlaska na burzu MasterCard Inc., sastavni je dio rasprave oko prekida i kontinuiteta. Iako su žalitelji, koji nisu osporavali kvalifikaciju udruženja poduzetnika MasterCarda za razdoblje prije 25. svibnja 2006., ustrajali na važnosti izmjena na razini strukture i upravljanja organizacijom nakon tog datuma, i Komisija i Opći sud utvrdili su sadržajnu istovjetnost njihovog načina funkcioniranja prije i poslije IPO‑a i zaključili da se njime nisu izmijenili ni već postojeća ravnoteža uzajamnih interesa različitih sudionika u sustavu niti gospodarska stvarnost CMI‑ja.

30.      Iako u takvom kontekstu prigovori koji se analiziraju sadrže više elemenata kritike činjeničnih ocjena Općeg suda, oni ipak, suprotno onome što drži Komisija, otvaraju pravno pitanje koje se odnosi na tumačenje i primjenu u ovom slučaju pojma udruženja poduzetnika u smislu članka 81. stavka 1. UEZ‑a.

i)      Navodno zanemarivanje sudske prakse Suda u vezi s pojmom udruženja poduzetnika

31.      Žalitelji prije svega prigovaraju Općem sudu da se udaljio od sudske prakse Suda u vezi s ovim pojmom. Oni smatraju da se prema toj sudskoj praksi neki subjekt ne može okvalificirati kao udruženje poduzetnika u smislu članka 81. stavka 1. UEZ‑a ako se ne sastoji od većine predstavnika predmetnih poduzetnika i ako je s obzirom na primjenjivo nacionalno zakonodavstvo slobodan donositi svoje odluke isključivo u interesu navedenih poduzetnika.

32.      Najprije bih rekao da mi se ovo tumačenje čini previše restriktivno. Iako se ono zapravo temelji na dvama kriterijima, povezanima sa sastavom i pravnim okvirom djelatnosti predmetnih subjekata, koji proizlaze iz sudske prakse Suda, ono međutim zahtijeva usku primjenu tih kriterija koju je teško uskladiti s namjerom članka 81. UEZ‑a da se obuhvate svi oblici suradnje između poduzetnika koji su suprotni ciljevima koje taj članak nastoji ostvariti kao i sa širokim dosegom koji je sudska praksa priznala pojmu udruženju poduzetnika.

33.      Kao što je Opći sud pravilno upozorio u pobijanoj presudi(24), iz sudske prakse općenito proizlazi da se pojmovima „sporazuma“, „usklađenog djelovanja“ i „odluke udruženja poduzetnika“ iz članka 81. stavka 1. UEZ‑a želi obuhvatiti svako dogovaranje između poduzetnika koje je usmjereno na postizanje učinaka koji su tom odredbom zabranjeni, neovisno o obliku u kojem se ono pojavljuje(25). Stoga poduzetnici ne mogu izbjeći zabranu predviđenu navedenom odredbom samom činjenicom da koordiniraju svoje ponašanje na tržištu putem zajedničkog tijela ili strukture ili povjeravanjem te koordinacije neovisnom tijelu(26). Što se tiče konkretno pojma udruženja poduzetnika, on se tumači široko tako da označava tijela, čak i ona bez pravne osobnosti ili neprofitna tijela(27) i neovisno o njihovoj pravnoj klasifikaciji s obzirom na nacionalno pravo(28) ili o okolnosti da su njegovi članovi fizičke ili pravne osobe ili pak sama udruženja poduzetnika(29). Široko tumačenje također je usvojeno u pogledu pojma odluke udruženja poduzetnika. Naime iz sudske prakse proizlazi da taj pojam obuhvaća sve akte, čak i one neobvezujuće(30), koji neovisno o svojem točnom pravnom statusu predstavljaju vjeran odraz želje udruženja da koordinira ponašanje svojih članova(31).

34.      Suprotno onome što žalitelji navode, iz sudske prakse koju navode, a osobito iz presude Wouters i dr.,(32) ne može se zaključiti da se navedena dva kriterija primjenjuju neovisno o tijelu o kojemu je riječ. Predmet povodom kojeg je donesena ta presuda, kao i drugi predmeti na koje se žalitelji pozivaju(33), ne odnosi se na privatna tijela čisto komercijalnog karaktera, poput MasterCarda, nego na javna tijela sa stručnom zadaćom koja često imaju regulatorne ovlasti na temelju zakona i osim zajedničkih ciljeva svojih članova ostvaruju i ciljeve od javnog interesa(34). U svim tim predmetima bilo je bitno ocijeniti djeluju li ta tijela, s obzirom na sustav javnog prava kojem su podvrgnuta, neovisno na tržištu, tako da se ponašanje koje su usvojila i akti koje su donijela, ili u čijem su donošenju sudjelovala, mogu smatrati zabranjenim sporazumima u smislu članka 81. stavka 1. UEZ‑a. U okviru te ocjene Sud je katkad, kao u predmetu Wouters i dr. i nedavno u predmetu Ordem dos Técnicos Oficiais de Contas(35), bio naveden da razdvoji djelatnosti kojima se dotični subjekt bavio kao tijelo s javnim ovlastima i/ili tijelo koje je ostvarivalo ciljeve od javnog interesa od djelatnosti u kojima se ponašao kao udruženje koje djeluje u isključivom interesu svojih članova.

35.      U tom kontekstu miješanja javnih i privatnih ovlasti i interesa Sud je obrazložio i primijenio dva kriterija na koje upiru žalitelji. U tom istom kontekstu Sud je slijedio funkcionalni pristup na koji se oni također pozivaju, a prema kojem jedan subjekt može činiti udruženje poduzetnika u smislu članka 81. stavka 1. UEZ‑a kada izvršava određene zadaće, a ne i kada izvršava neke druge zadaće, tako je da u svrhu njegove pravilne kvalifikacije s obzirom na pravila tržišnog natjecanja bitna jedino narav funkcija koje obavlja prilikom donošenja akta za koji se pretpostavlja da krši ta pravila.

36.      Međutim, nije sporno da je MasterCard tijelo privatnog prava koje ima gospodarski cilj. On nije podvrgnut sustavu javnog prava niti je zadužen za javnu službu, a odluke koje donose njegova tijela ovise isključivo o privatnim interesima. U tim okolnostima, a s obzirom na razmatranja iz točaka 34. i 35. supra, korištenje tim kriterijima, koji su razvijeni u svrhu ocjene bitno drukčijih konteksta od onoga kakav je u ovom predmetu, nije bilo obvezno i Opći sud je mogao bez povrede pojma udruženja poduzetnika, kako ga tumači sudska praksa Suda, uzeti u razmatranje druge elemente ocjene.

ii)    Navodna irelevantnost elemenata na koje se oslanja Opći sud

37.      Žalitelji ističu zatim da elementi na koje se oslanjao Opći sud, i to, s jedne strane, okolnosti da su banke zadržale ovlast donošenja odluka u organizaciji za plaćanje MasterCard i, s druge strane, navodna zajednica interesa između te organizacije i banaka u utvrđivanju CMI‑ja, nisu relevantni za ocjenu o tome postoji li udruženje poduzetnika u smislu članka 81. stavka 1. UEZ‑a i da su u svakom slučaju nedostatni za određivanje takvog udruženja.

38.      Što se tiče prvog od tih elemenata, žalitelji ističu da okolnost da su banke zadržale ovlasti donošenja odluka nakon IPO‑a nije relevantna jer se te ovlasti ne odnose na utvrđivanje CMI‑ja. Oslanjajući se na tu okolnost radi donošenja zaključka da je MasterCard djelovao kao udruženje poduzetnika kada je utvrđivao CMI‑je, Opći sud je povrijedio funkcionalni pristup koji je Sud primijenio u presudi Wouters i dr.

39.      U tom pogledu, bez zalaženja u osnovanost ocjene koju je proveo Opći sud u pogledu važnosti tih ovlasti donošenja odluka, zaključujem prije svega da se ta ocjena razlikuje od ocjene žalitelja, koji te ovlasti nastoje predstaviti kao suštinski zanemarive. U točki 247. pobijane odluke Opći sud je naime istaknuo da je europska uprava zadržala nadležnost za donošenje odluka o „bitnim pitanjima“ koja se odnose na različite aspekte funkcioniranja organizacije na regionalnoj razini.

40.      Nakon što je to pojašnjeno, upućujem na uvodne izjave sadržane u točkama 34. i 35. supra, kao i na utvrđenja iz točke 36. supra, iz kojih proizlazi da Opći sud u okolnostima ovog slučaja nije bio obvezan slijediti navedeni funkcionalni pristup te je stoga mogao uzeti u obzir, kao element ocjene, ovlasti za donošenje odluka koje su banke zadržale nakon IPO‑a a da nije morao provjeravati, kao što tvrde žalitelji, mogu li takve ovlasti imati utjecaja na utvrđivanje CMI‑ja.

41.      U vezi s drugim od elemenata navedenih gore, to jest postojanjem zajednice interesa između MasterCarda i banaka prilikom utvrđivanja CMI‑ja, žalitelji u bitnom smatraju da bi izvođenje zaključka o postojanju udruženja poduzetnika iz pukog podudaranja interesa između dvaju ili više gospodarskih subjekata dovelo do toga da se članak 81. UEZ‑a primjenjuje i kada ne postoji nijedan dokaz o dogovaranju koji bi značio postojanje suglasnosti volja.

42.      Prema mojem mišljenju taj se argument mora odbaciti. Naime, u ovom slučaju Opći sud je utvrdio postojanje institucionaliziranog okvira kojem banke pristupaju i unutar kojeg surađuju među sobom i s MasterCardom kako bi ostvarile zajednički projekt koji obuhvaća ograničenje njihove gospodarske autonomije i definira smjerove njihovog uzajamnog djelovanja. Stoga je ovdje riječ o slučaju vrlo različitom od slučaja pukog usporednog ponašanja, na koji žalitelji upućuju i u kojem interes dotičnih poduzetnika za suzdržavanjem od međusobnog tržišnog natjecanja ostvaruje svaki od njih na autonoman način, usklađujući svoje ponašanje s ponašanjem svojih konkurenata. Ovaj predmet razlikuje se također i od predmeta BAI i Komisija/Bayer(36), na koji upućuje LBG. Iako je točno da je u tom predmetu Opći sud zaključio da je, u nedostatku dokaza o suglasnosti volje između Bayera i njegovih trgovaca na veliko s ciljem smanjenja usporedne trgovine, Komisija pogrešno utvrdila postojanje sporazuma na temelju članka 81. UEZ‑a, taj se zaključak zasnivao da utvrđenju da je volja stranaka bila pogrešno protumačena i da nije dokazana ni namjera Bayera da nametne zabranu izvoza niti pristanak – pa bio on i prešutan − na strani prodavatelja na veliko na tu zabranu(37).

43.      Iz analize napravljene u točkama 32. do 35. supra proizlazi da je tijelo obuhvaćeno pojmom udruženja poduzetnika u smislu te odredbe kada sačinjava okvir u kojem, ili instrument s kojim, poduzetnici koordiniraju svoje ponašanje na tržištu, pod uvjetom da ta koordinacija ili rezultati koji se njome postignu nisu nametnuti od strane javnih tijela. Osim toga, iz te analize proizlazi da se, uzimajući u obzir funkciju pojmova „udruženje poduzetnika“ i „odluka udruženja poduzetnika” u strukturi članka 81. stavka 1. UEZ‑a, pitanje njihove primjene u konkretnom slučaju mora ocijeniti vodeći računa o svim elementima relevantnima za određeni slučaj, iz kojih mora proizlaziti volja predmetnih poduzetnika da koordiniraju svoje ponašanje na tržištu putem zajedničke strukture ili zajedničkog tijela.

44.      Međutim, relevantnost dvaju elemenata navedenih u točki 37. supra ne može se osporiti u okolnostima ovog slučaja, u kojem pitanje kvalifikacije MasterCarda kao udruženja poduzetnika u smislu članka 81. stavka 1. UEZ‑a u bitnom podrazumijeva ocjenu utjecaja IPO‑a na njegov način funkcioniranja, njegove odnose s pridruženim bankama i općenito na njegovu unutarnju ravnotežu. U tom pogledu podsjećam da argumenti koje su žalitelji iznijeli u prvom stupnju radi osporavanja takve kvalifikacije počivaju u bitnome na tvrdnji da se nikakva koordinacija ne može pripisati bankama nakon 25. svibnja 2006. u vezi s CMI‑jima, koje od tada utvrđuje MasterCard i koji se primjenjuju na pridružene banke u okviru odnosa pružatelj usluga‑klijent.

45.      U odnosu na pitanje jesu li navedeni elementi u ovom slučaju bili dostatni da potvrde Komisijinu kvalifikaciju MasterCarda kao udruženja poduzetnika, smatram da se na temelju svih prethodnih razmatranja ne može a priori isključiti da se neko tijelo može okvalificirati kao udruženje poduzetnika, čak i ako, kao u slučaju MasterCarda, odluke koje donosi nisu donesene većinom predstavnika predmetnih poduzetnika niti u njihovom isključivom interesu, ako iz ocjene svih okolnosti slučaja proizlazi da navedeni poduzetnici namjeravaju ili barem prihvaćaju koordinirati svoje ponašanje na tržištu putem tih odluka i da se njihovi zajednički interesi podudaraju s onima koji su uzeti u obzir kod donošenja navedenih odluka. Takva se kvalifikacija pogotovo ne može a priori isključiti u kontekstu kao što je onaj u ovom slučaju u kojem su predmetni poduzetnici tijekom više godina imali isti cilj zajedničkog uređivanja tržišta u okviru iste organizacije, premda u različitim oblicima.

46.      Međutim, na temelju svoje ocjene činjenica i okolnosti ovog slučaja Opći sud je zaključio da odluke svjetske uprave MasterCard Inc. kojima su utvrđuju CMI‑ji nastavljaju odražavati zajedničke interese banaka pridruženih sustavu i da banke svjesno nastavljaju koordinirati svoju politiku u području prekograničnih međubankovnih naknada putem navedenih odluka unatoč činjenici da više ne sudjeluju u postupku odlučivanja koji dovodi do njihovog donošenja. Za tu ocjenu, uz pridržaj iskrivljavanja činjenica i/ili dokaza(38), Sud nije nadležan.

47.      U tom pogledu mora se odbaciti prigovor koji žalitelji uz potporu HSBC‑a upućuju Općem sudu o tome da je potvrdio navod Komisije prema kojem su banke prihvatiteljice također imale interesa u utvrđivanju visokih CMI‑ja. U prvom redu ta kritika nastoji dovesti u pitanje ocjenu činjenica i dokaza koju je proveo Opći sud a da se ne ističe iskrivljavanje činjenica ili dokaza ili da se ne iznose dokazi koji bi premašivali gole tvrdnje(39). U drugom redu, suprotno onome što žalitelji tvrde, Opći sud se nije ograničio u vezi s tim pitanjem na zaključak da su banke prihvatiteljice imale mogućnost prebacivanja CMI‑ja na svoje klijente, nego je pojasnio da sustav automatskog višestranog utvrđivanja međubankovnih naknada kao što su CMI‑ji daje bankama prihvatiteljicama osiguranje u odnosu na činjenicu da povećanje navedenih naknada neće imati utjecaja na njihov tržišni položaj(40). Naposljetku, u odnosu na osvrt Općeg suda na pravilo sustava MasterCard, prema kojem su banke koje žele prihvatiti transakcije također obvezne imati djelatnost izdavanja kartica, žalitelji ne mogu tvrditi da je to irelevantno oslanjajući se tek na činjenicu da je to pravilo bilo primjenjivano do 31. prosinca 2004. i da više nije bilo na snazi na dan IPO‑a. Naime, iz točke 254. pobijane presude proizlazi da je Opći sud prihvatio Komisijino obrazloženje prema kojem je zahvaljujući navedenom pravilu sustav evoluirao tako da su gotovo sve banke s djelatnošću prihvaćanja bile i izdavateljice kartica, imajući po toj osnovi koristi od CMI‑ja, što je ostalo nepromijenjeno i nakon ukidanja navedenog pravila. Osim toga, iz iste točke pobijane presude proizlazi da tužitelji pred Opći sud nisu iznijeli dokaze kojima bi se mogla osporiti osnovanost takvog obrazloženja.

48.      Zaključno, ispitivanje ovih prigovora nije omogućilo utvrđenje da je Opći sud ispitujući Komisijinu kvalifikaciju MasterCarda kao udruženja poduzetnika povrijedio tumačenje pojma udruženja poduzetnika u smislu članka 81. stavka 1. UEZ‑a od strane sudova Unije.

3.      Postojanje ograničavajućeg učinka na tržišno natjecanje (jedini razlog protužalbe RBS‑a i prvi razlog protužalbe LBG‑a)

a)      Sporna odluka i pobijana presuda

49.      Zbog jasnoće valja kratko ponoviti različite dijelove analize sadržane u spornoj odluci u vezi s učincima CMI‑ja na tržišno natjecanje. U toj odluci Komisija je zaključila da CMI‑ji, zato što utječu na iznos međubankovnih naknada koje banke izdavateljice ubiru od banaka prihvatiteljica(41), koje prebacuju taj trošak naknada na trgovce, proizvode ograničavajuće učinke na tržišno natjecanje određivanjem cijena na prihvatiteljskom tržištu, a na štetu trgovaca i njihovih klijenata(42). Kako bi došla do tog zaključka, Komisija je, kao prvo, oslanjajući se na dvije kvantitativne analize, utvrdila da su CMI‑ji činili minimalnu razinu troškova koje su banke prihvatiteljice zaračunavale trgovcima neovisno o njihovoj veličini(43). Kao drugo, ona je iz jedne istrage među trgovcima koju je provela 2004. (u daljnjem tekstu: studija tržišta iz 2004.) zaključila da CMI‑ji sprječavaju snižavanje MSC‑a ispod određene razine. Kao treće, nakon odbijanja argumenata MasterCarda, kojim je on pobijao tezu o restriktivnom učinku CMI‑ja na tržišno natjecanje na prihvatiteljskom tržištu(44), Komisija je ispitala učinke CMI‑ja na izdavateljsko tržište zaključujući da su banke aktivne na tom tržištu bile sklone davati prednost karticama koje stvaraju najviši međubankovni prihod i da je ta strategija mogla dovesti do još većeg povećanja troškova prihvaćanja kartica na prihvatiteljskom tržištu(45). Komisija je, kao četvrto, primijetila da konkurencija među sustavima plaćanja (između različitih mreža plaćanja karticama, u biti između Vise i MasterCarda) ne samo da nije sprječavala MasterCard da zadrži međubankovne naknade na visokoj razini, već je vršila pritisak da se one povećaju, pojačavajući narušavanje tržišnog natjecanja na prihvatiteljskom tržištu(46). Kao peto, zaključila je da CMI‑ji nisu bili podvrgnuti nikakvom pritisku ni od strane banaka prihvatiteljica niti od strane trgovaca(47). U potonjem pogledu Komisija je uzela u razmatranje među ostalim čimbenicima pravilo mreže MasterCard kojim se trgovcima određuje obveza (i bankama prihvatiteljicama) priznavanja svih kartica, to jest svih proizvoda koje nudi MasterCard na izdavateljskom tržištu, neovisno o banci izdavateljici („Honour‑All‑Cards Rule“, u daljnjem tekstu: HACR). Naposljetku, Komisija je zaključila da su članovi MasterCarda zajedno izvršavali tržišnu snagu u odnosu na trgovce i njihove klijente te da su im CMI‑ji omogućili da se koriste tom snagom.

50.      U točkama 123. do 193. pobijane odluke Opći sud je ispitao učinke CMI‑ja na tržišno natjecanje. Prvo je obradio i odbio prigovore koji su se temeljili na nepostojanju ispitivanja tržišnog natjecanja bez CMI‑ja. U tom kontekstu je odbio, s jedne strane, kritike u vezi s činjenicom da je Komisija u svojoj hipotetskoj analizi uzela u obzir pravilo koje je zabranjivalo određivanja cijena a posteriori(48) kao standardno pravilo koje je zamjenjivalo CMI‑je (točka 132. pobijane presude) i, s druge strane, kritike koje su se odnosile na upućivanje Komisije u okviru te analize na činjenicu da su bili održani dvostrani pregovori između banaka izdavateljica i banaka prihvatiteljica koji su u konačnici doveli do nestanka međubankovnih naknada (točka 133.). Opći sud je zatim odbio argumente kojima se Komisiji prigovaralo da nije dokazala da bi ukidanje CMI‑ja podignulo stupanj tržišnog natjecanja koji je postojao između prihvatitelja (točke 135. do 136.) i osobito argument koji se temeljio na izjednačavanju CMI‑ja sa zajedničkim ulaznim troškom, neutralnim sa stajališta tržišnog natjecanja (točka 143.). Kao drugo, u točkama 168. do 182. pobijane presude Opći sud je obradio i odbio određeni broj prigovara povezanih s ispitivanjem tržišta proizvoda, potvrđujući analizu tržišta iz sporne odluke. Što se tiče osobito postojanja samostalnog prihvatiteljskog tržišta, on je istaknuo da se usprkos određenoj komplementarnosti između „izdavateljskog“ i „prihvatiteljskog“ dijela, s jedne strane, usluge pružene imateljima kartica i trgovcima mogu razlikovati i da su, s druge strane, imatelji kartica i trgovci izvršili konkurencijski pritisak na banke izdavateljice i banke prihvatiteljice (točke 176. i 177.). U istom kontekstu, zaključio je da su kritike koje su se odnosile na činjenicu da se nije vodilo računa o dvostrukoj naravi tržišta istaknule gospodarske prednosti koje su proizlazile iz CMI‑ja te su stoga bile irelevantne u okviru tužbenog razloga koji se temeljio na kršenju članka 81. stavka 1. UEZ‑a. Naposljetku, Opći sud je odbio i prigovor u vezi s ispitivanjem gospodarskih dokaza iznesenih tijekom upravnog postupka od strane žalitelja (vidjeti točke 139. et. seq.) kao i prigovor koji se temeljio na nedostatku u obrazloženju zbog činjenice izmjene Komisijinog pristupa u odnosu na odluku Visa od 24. srpnja 2002.(49).

b)      Jedini razlog protužalbe RBS‑a

i)      Prigovor koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava i utječe na hipotetsku analizu Općeg suda

51.      Svojim jedinim razlogom protužalbe RBS, uz potporu žalitelja, prigovara prije svega Općem sudu da nije provjerio je li postojala vjerojatnost da se pretpostavka koju je Komisija obrazložila u okviru svoje hipotetske analize, a koja je utemeljena na primjeni pravila koje zabranjuje bankama izdavateljicama određivanje cijena a posteriori, ostvari i bez postojanja CMI‑ja. Ograničavajući se na potvrdu gospodarske održivosti takvog pravila, Opći sud je pomiješao analizu učinaka CMI‑ja na tržišno natjecanje i analizu objektivne neophodnosti ograničenja koje bi oni uzrokovali.

52.      Prema ustaljenoj sudskoj praksi, za ocjenu mora li se sporazum (ili odluka udruženja poduzetnika) smatrati zabranjenim zbog njegovih učinaka na tržište treba ispitati tržišno natjecanje u stvarnom okviru u kojem bi se ono odvijalo u nedostatku spornog sporazuma (ili odluke)(50). Metoda analize na koju Sud ukazuje podrazumijeva stoga usporedbu između konkurentske strukture uzrokovane navodnim ograničenjem i one koja bi prevagnula da ono ne postoji.

53.      Budući da je drugi čimbenik te usporedbe rezultat ocjene utemeljene na hipotezama, ne može se zahtijevati iznošenje dokaza o tome da će se scenarij korišten u okviru te ocjene neizbježno ostvariti u nedostatku pretpostavljenog ograničenja(51). Taj scenarij mora biti međutim biti dostatno stvaran i uvjerljiv i stoga ne samo teorijski moguć s obzirom na analizu svih relevantnih čimbenika, kao što su osobito karakteristike dotičnog proizvoda ili usluga, položaj stranaka u sporazumu na predmetnom tržištu(52), struktura tržišta te gospodarski, pravni i tehnički kontekst koji uređuju njegovo funkcioniranje(53), uvjeti tržišnog natjecanja, stvarnog i potencijalnog(54), postojanje zapreka za ulazak(55), stupanj zasićenosti tržišta i vjernost potrošača postojećim markama(56), postojanje ili korištenje prava intelektualnog vlasništva.

54.      U ovom predmetu Komisija je u točkama 458. do 460. sporne odluke ispitala proces tržišnog natjecanja koji bi se razvio na prihvatiteljskom tržištu u izostanku CMI‑ja i zaključila da bi u izostanku CMI‑ja sa zabranom određivanja cijena a posteriori cijene zaračunate trgovcima od strane prihvatitelja „bile utvrđene uzimajući u obzir samo granične troškove i njihovu komercijalnu proviziju“. Prema mišljenju Komisije, „nesigurnost banaka prihvatiteljica u odnosu na razinu međubankovnih naknada koje njezini konkurenti na dvostranoj osnovni prihvaćaju platiti izdavateljima ograničava prihvatitelje“, tako da se „dugoročno može očekivati da takav postupak dovede do stvaranja međubankovnih potraživanja i dugova po nominalnoj vrijednosti plaćanja, to jest bez ikakvog smanjivanja međubankovnih naknada“. U točki 133. pobijane presude Opći sud je potvrdio ovu analizu. Stoga, suprotno tvrdnjama RBS‑a i žalitelja osobito iznesenih na raspravi, nije točno da sporna odluka ne sadrži hipotetsku analizu, pa presudom Općeg suda nije počinjena pogreška koja se tiče prava zbog propuštanja sankcioniranja Komisije za takav navodni propust. 

55.      RBS osporava tvrdnju sadržanu u točki 132. pobijane presude prema kojoj se „okolnost da hipoteza o sustavu MasterCard koji funkcionira bez CMI‑ja, isključivo na osnovi pravila koje zabranjuje određivanje cijena ex post, čini ekonomski održivom jest dostatna da opravda to što je uzeta u obzir u okviru analize učinaka CMI‑ja na tržišno natjecanje“.

56.      Kako bi se razumio smisao i doseg te točke, valja istaknuti da je u pobijanog presudi Opći sud obradio prigovore koji se temelje na pogreškama u ocjeni u analizi učinaka CMI‑ja na tržišno natjecanje nakon što je obradio prigovor koji se temelji na pogrešnom ispitivanju objektivne neophodnosti CMI‑ja. On je, naime, zaključio da je, vodeći računa o kritikama istaknutima protiv ocjene Komisije na temelju članka 81. stavka 1. UEZ‑a, bilo bolje provjeriti ekonomsku održivost sustava MasterCard u slučaju nepostojanja CMI‑ja prije nego što ocijeni, kao što zahtijeva sudska praksa navedena u točki 52. supra, kako bi se odvijalo tržišno natjecanje na prihvatiteljskom tržištu u okviru takvog sustava.

57.      Takav postupak naveo je Opći sud da u okviru ispitivanja učinaka CMI‑ja na tržišno natjecanje uvede zaključke do kojih je došao nakon ispitivanja njihove objektivne neophodnosti. Stoga, zaključivši nakon ove analize da je Komisija mogla legitimno utvrditi da standardno uređenje koje sadrži CMI‑je pozitivne razine nije bilo objektivno neophodno za održivost sustava MasterCard i da je on mogao funkcionirati na temelju manje restriktivne alternative, to jest pravila o zabrani određivanja cijena a posteriori, on je u točki 132. zaključio da je Komisiji bilo ostavljeno na volju da za polazišnu točku svoje analize tržišnog natjecanja u slučaju nepostojanja CMI‑ja uzme scenarij koji sadrži takvo pravilo. Suprotno onome što je RBS istaknuo na raspravi, Opći sud nije razvio takav hipotetski scenarij kako bi popunio prazninu u spornoj odluci, nego je on u njoj već postojao(57).

58.      Opći sud stoga nije pomiješao kriterije analize učinaka ograničenja na tržišno natjecanje i one primjenjive na ispitivanje objektivne neophodnosti podrednog ograničenja, niti je prekršio načela utvrđena u sudskoj praksi navedenoj u točki 52. supra, nadomještajući „stvarni okvir“ u kojem se mora ocjenjivati tržišno natjecanje u slučaju nepostojanja pretpostavljenog ograničenja s „ekonomski održivim“ okvirom. U navedenoj točki 132. pobijane presude Opći sud je u biti samo na temelju rezultata svoje ocjene objektivne neophodnosti CMI‑ja podsjetio na uvjete u kojima bi funkcioniranje sustava MasterCard u slučaju nepostojanja pretpostavljenog ograničenja bilo moguće nastaviti.

59.      Što se tiče navoda koji žalitelji ponavljaju u svojim odgovorima na protužalbu RBS‑a, prema kojem uvođenje pravila koje zabranjuje automatsko određivanje cijena nije realno, da takvo pravilo ne bi bilo rezultat tržišta i da ga MasterCard nikad ne bi usvojio osim ako na to ne bi bio obvezan regulatornom intervencijom, upućujem na razmatranja navedena u točkama 101. do 106. infra u kontekstu ispitivanja objektivne neophodnosti CMI‑ja. U ovom stadiju ističem samo to da su žalitelji u prvom stupnju izuzetno ustrajali, s jedne strane, na činjenici da je mehanizam za redovno podmirivanje transakcije neophodan zahtjev svakog četverostranog sustava koji obilježava pravilo HACR i, s druge strane, na tome da ne postoji tržišni postupak između banaka izdavateljica i banaka prihvatiteljica. U tim okolnostima pitam se je li standardni mehanizam nužno rezultat intervencije koja je strana snagama na tržištu, bilo da se radi o odluci donesenoj unutar sustava plaćanja(58) ili o intervenciji tijela nadležnog za tržišno natjecanje(59).

60.      Stoga se nalazimo u slučaju vrlo različitom od onog povodom kojeg je donesena presuda O2 (Germany)/Komisija(60), na koju žalitelji također upućuju u svojem odgovoru na protužalbu RBS‑a. U toj presudi Opći sud je prigovorio Komisiji da nije pravilno rekonstruirala strukturu tržišnog natjecanja koja bi prevagnula u slučaju nepostojanja spornog sporazuma jer je prisutnost O2 na tržišnu 3G pokretne telefonije smatrala osiguranom, iako taj podatak ne samo da nije bio potkrijepljen nego je, dapače, bio u suprotnosti s analizom provedenom na temelju članka 81. stavka 3. UEZ‑a. Nasuprot tome, u ovom slučaju se Komisiji prigovara u biti to da je ispitala situaciju u vezi s tržišnim natjecanjem na prihvatiteljskom tržištu u slučaju nepostojanja CMI‑ja a da nije vodila računa o standardnom mehanizmu koji bi MasterCard vjerojatno usvojio kao zamjenu za CMI‑je.

61.      Iz gore navedenih razloga čini mi se da se mora odbiti prigovor RBS‑a koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava i utječe na hipotetsku analizu koju je proveo Opći sud.

ii)    Prigovor koji se temelji na nedostatnoj analizi učinaka CMI‑ja na tržišnog natjecanje

62.      RBS potom prigovara Komisiji i Općem sudu da svoju analizu učinaka CMI‑ja na tržišno natjecanje nisu utemeljili na posebnim i konkretnim dokazima, nego su se ograničili na opća razmatranja i gole pretpostavke, slijedeći pristup koji je prikladan kada postoji sumnja na postojanje ograničenja prema cilju, ali ne kao u ovom slučaju na postojanje ograničenja posljedicom.

63.      Taj prigovor sadrži malo pojedinosti ograničavajući se u biti na iznošenje općeg karaktera tvrdnji Općeg suda i selektivno čitanje pobijane presude. Suprotno onome na što RBS ukazuje upućivanjem na korištene riječi u drugoj rečenici točke 143. pobijane presude(61), zaključak o ograničavajućim učincima CMI‑ja Opći sud nije izvukao samo iz utvrđenja da oni utvrđuju minimalnu razinu MSC‑a. Nasuprot tome, on je prvo u točki 140. pobijane odluke podsjetio na sadržaj članka 81. stavka 1. točke (a) UEZ‑a ističući da je njegov predmet „zabraniti poduzetnicima narušavanje redovitog razvoja cijena na tržištu. Drugo, odbijajući prigovor koji se temelji na tome da su CMI‑ji poslužili kao zajednički ulazni troškovi, objasnio je da „CMI‑ji ograničavaju pritisak koji trgovci mogu vršiti na banke prihvatiteljice kod pregovora oko MSC‑a smanjujući mogućnosti da se cijene spuste ispod određenog praga“ (točka 143., treća rečenica). Treće, obradio je i odbio različite prigovore koje su iznijeli žalitelji i intervenijenti protiv analize ograničavajućih učinaka CMI‑ja sadržane u spornoj odluci. U tom kontekstu Opći sud je ispitao i potvrdio ocjenu koju je Komisija u vezi s osobito pitanjem je li ona sa zadovoljavajućom pravnom sigurnošću dokazala da su CMI‑ji utvrdili minimalnu razinu MSC‑a (točke 159. do 165.), i je li pritisak koji su trgovci izvršili na CMI‑je bio nedostatan (točke 157. i 158.), je li pravilno utvrdila tržište proizvoda (točke 169. do 173.) i je li uzela prihvatiteljsko tržište kao samostalno i relevantno (točke 175. do 178.) i je li s pravom iz svoje analize isključila konkurentski pritisak koji su vršili drugi načini plaćanja na razinu MSC‑a (točka 180.) kao i dvostruku narav tržišta (točke 181. i 182.). Naposljetku, Opći sud je ispitao i potvrdio pouzdanost i dokaznu vrijednost dokumenata na koje se Komisija oslanja, to jest, s jedne strane, izjave jedne naftne kompanije, trgovačkog lanca u Ujedinjenoj Kraljevini, zračnog prijevoznika i trgovine namještaja (točke 146. i 147.) i, s druge strane, studiju tržišta iz 2004. (točke 148. do 158.).

64.      S obzirom na prethodno navedeno, ne može se prema mojem mišljenju prigovoriti Općem sudu da je, kao što tvrdi RBS, proveo nedostatnu analizu u pogledu postojanja ograničenja posljedicom. U svakom slučaju, i ako je točno da u spornoj odluci Komisija nije zauzela konačno stajalište u odnosu na mogući protutržišni cilj CMI‑ja i da je stoga morala ocijeniti njihove učinke na tržište, činjenica je da se, kada je kao u ovom slučaju riječ o zabranjenom sporazumu koji izravno zadire u mehanizam formiranja cijena, njegova sposobnost narušavanja redovitog razvoja cijena na tržištu može konkretno lakše dokazati. U tom pogledu ističem da je u presudi u vezi s austrijskim bankama(62) Opći sud tvrdio, a da mu Sud pred kojim se vodio žalbeni postupak u tome nije proturječio(63), da je za dokazivanje je li zabranjeni sporazum o cijenama koji su provodili poduzetnici koji su u njemu sudjelovali imao konkretan utjecaj na tržište bilo „dostatno da su dogovorene cijene poslužile kao osnova za utvrđivanje cijena pojedinačnih transakcija, ograničavajući tako prostor klijenata za pregovore“(64). Točno je da je predmetni zabranjeni sporazum u predmetu povodom kojeg je donesena navedena presuda smatran ograničavajući svojim ciljem i da je Komisija uzela u obzir njegove učinke na tržište samo kod ocjene težine povrede u svrhu utvrđivanja novčane kazne. Međutim, ne može se smatrati da su kod dokazivanja učinaka zabranjenog sporazuma na tržište potrebni manje strogi zahtjevi u svrhu utvrđivanja razine novčane kazne, nego u svrhu ocjene potpada li on pod članak 81. stavak 1. UEZ‑a(65).

iii) Prigovor koji se temelji na proturječnosti u obrazloženju pobijane presude

65.      RBS naposljetku tvrdi da postoji proturječnost u vezi sa sposobnosti trgovaca da utječu na politiku cijena MasterCarda i njegovih članova, što se tvrdi u točki 143. pobijane presude i zaključcima iz točaka 150., 157. i 158. navedene presude.

66.      Taj se prigovor po mojem mišljenju također mora odbiti. Naime, „pritisak“ o kojem je riječ u točkama 150., 157. i 158. pobijane presude pritisak je koji trgovci mogu izvršiti na razinu CMI‑ja odbijajući ili obeshrabrujući uporabu kartica MasterCard, a koji su Komisija i Opći sud na temelju studije tržišta iz 2004. godine ocijenili nedostatnim zbog negativnog učinka koje to ponašanje na strani trgovaca može imati na njihove kupce(66). Nasuprot tome, u točki 143. pobijane presude Opći sud upućuje na „pritisak“ koji trgovci mogu izvršavati na banke prihvatiteljice kod pregovora oko MSC‑a i koji je ograničen CMI‑jima koje čine prag ispod kojeg MSC‑i načelno ne mogu pasti, ali koji bi se mogao povećati na prihvatiteljskom tržištu koje funkcionira bez CMI‑ja. Stoga očito ne postoji nikakva proturječnost između točaka pobijane presude na koje upućuje RBS, jer se one odnose na različite situacije.

iv)    Prijedlog odluke o jedinom razlogu protužalbe RBS‑a

67.      Na temelju svih prethodnih razmatranja smatram da se jedini razlog protužalbe RBS‑a a time i sama protužalba moraju odbiti kao neosnovani.

c)      Prvi razlog protužalbe LBG‑a

68.      U okviru svog prvog žalbenog razloga LBG ističe u bitnome tri prigovora protiv pobijane presude.

69.      LBG prvo prigovara Općem sudu da nije dao prikladno obrazloženje za svoje utvrđenje da CMI‑ji narušavaju tržišno natjecanje na prihvatiteljskom tržištu iako oni predstavljaju zajedničke ulazne troškove. U tom pogledu dostatno se podsjetiti da je Opći sud odbio prigovor utemeljen na tome da su CMI‑ji djelovali kao zajednički ulazni troškovi u točki 143. pobijane presude, u kojoj je objasnio da u odnosu na prihvatiteljsko tržište koje funkcionira bez njih „CMI‑ji ograničavaju pritisak koji trgovci mogu izvršavati na banke prihvatiteljice kod pregovora oko MSC‑a smanjujući mogućnost snižavanja cijena ispod određenog praga“. To objašnjenje popraćeno je upućivanjem na zaključak Komisije, potvrđen od strane Općeg suda, u vezi s održivosti sustava MasterCard koji funkcionira bez CMI‑ja. Razmatrajući ga u cijelosti, takvo obrazloženje koje se oslanja na postojanje obrnuto proporcionalnog odnosa između prostora za pregovore trgovaca o MSC‑ima i razine CMI‑ja, kao i na tvrdnji o umjetnom i nepostojanju objektivno neophodnog karaktera CMI‑ja, po mojem je mišljenju dostatno za razumijevanje obrazloženja Općeg suda.

70.      Drugo, LBG prigovara Općem sudu u bitnome da je utvrdio postojanje zabranjenog sporazuma o cijenama na izdavateljskom tržištu, ali da je njegove učinke ispitao na nizvodnom izdavateljskom tržištu. U tom pogledu on samo upućuje na argumente iz točaka 48. do 52. svog intervencijskog podneska pred Općim sudom, na koje ovaj potonji nije odgovorio.

71.      Prema mišljenju Komisije, ovaj je prigovor nedopušten jer LBG u svom svojstvu intervenijenta nije bio ovlašten pozivati se na navedene argumente kojima u stvarnosti iznosi novi žalbeni razlog u odnosu na one iznesene u potporu tužbi, a koji se zasniva na pogrešci u utvrđivanju relevantnog tržišta. U tom pogledu ističem da je u gore navedenim točkama intervencijskog podneska u prvostupanjskom postupku LBG namjeravao Komisiji u bitnome prigovoriti, prvo, da je u svojoj hipotetskoj analizi s usvojila pretpostavku − naime sustav MasterCard koji funkcionira bez CMI‑ja, ali s pravilom koje zabranjuje utvrđivanje cijena a posteriori − koja ima isti učinak na tržišno natjecanje između banaka prihvatiteljica kao i CMI‑ji (točke 49. i 50.), drugo, da se oslonila na studiju o tržištu iz 2004. godine čija je dokazna vrijednost dovedena u pitanje (točka 51.) i, treće, da je usvojila „neuobičajen“ pristup kod ispitivanja ograničavajućih učinaka CMI‑ja na prihvatiteljsko tržište, a ne na izdavateljsko tržište, na kojem je proveden zabranjeni sporazum (točke 52. do 54.). Međutim, Opći sud je odgovorio na prva dva prigovora ili na uvelike slične prigovore koje su u prvom stupnju istaknuli žalitelji u točkama 143. i 149. do 156. pobijane presude. Što se tiče trećeg prigovora, on se djelomično podudara s onim koji se temelji na propustu da se u obzir uzme dvostruka narav tržišta, koji je LGB također istaknuo u prvom stupnju i o kojem se radi u trećem prigovoru iznesenom u okviru žalbenog razloga koji je predmet ove analize, a koji je ispitan u točkama 73. do 75. infra, i koji djelomično nastoji dovesti u pitanje Komisijin izbor relevantnog tržišta. Opći sud je na taj aspekt dao odgovor u točkama 168. do 178. pobijane presude. LBG‑u je stoga bilo dopušteno isticati eventualne pogreške koje se tiču prava i koje utječu na ocjene iz gore navedenih točaka pobijane presude.

72.      U dijelu u kojem se ističe navodni propust donošenja odluke, prigovor koji je predmet analize mora se međutim meritorno odbiti jer, kao što sam upravo iznio, Opći sud je u stvarnosti odgovorio na različite argumente koje je LBG iznio u navedenim točkama svojeg intervencijskog podneska. U odnosu na ostalo, u izostanku posebnih osporavanja usmjerenih protiv točaka pobijane presude koje sadrže takav odgovor, sama tvrdnja prema kojoj Opći sud nije „na prikladan način obradio“ argumente i elemente koje su mu bili predočeni može se tumačiti samo kao zahtjev Sudu za preispitivanje navedenih argumenata i elemenata, a koji je kao takav nedopušten u žalbenom stadiju.

73.      Isto se odnosi na treći prigovor koji je LBG iznio protiv pobijane presude, a kojim se Općem sudu predbacuje da nije vodio računa o važnosti pritisaka koje su izvršavali „drugi sustavi plaćanja“ na izdavateljsko tržište niti o dvostrukoj naravi tržišta.

74.      Naime, LBG se ograničio na tvrdnju da je Opći sud pogrešno isključio ta pitanja iz svoje analize na temelju članka 81. stavka 1. UEZ‑a i priznao njihovu relevantnost samo u svrhu primjene stavka 3. tog članka, bez objašnjenja razloga zbog kojih bi takvo postupanje bilo pogrešno, te ograničavajući se samo na ponavljanje argumenata već iznesenih u okviru svojeg prvog i drugog prigovora i na upućivanje na sadržaj svog intervencijskog podneska u prvom stupnju. U tom pogledu, ističem da je u točkama 180. i 181. pobijane presude Opći sud zaključio da su kritike koje su se odnosile na propust da se vodi računa o dvostrukoj naravi tržišta bile „irelevantne u okviru tužbenog razloga koji se temelji na kršenju članka 81. stavka 1. UEZ‑a“ time što su „naglasile gospodarske prednosti koje proizlaze iz CMI‑ja“. Međutim, LBG u svojoj protužalbi nije iznio nijedan argument kojim bi se dovelo u pitanje takvo tumačenje argumenata koji su bili izneseni na tu temu u prvom stupnju, niti kojim bi objasnio koje je prednosti Opći sud morao uzeti u obzir na temelju članka 81. stavka 1. UEZ‑a, i razloge za to u ovom slučaju, vodeći računa osobito o sudskoj praksi Suda i Općeg suda na tom području. Također primjećujem da je Opći sud, suprotno od onog što se doima da tvrdi LGB, u točkama 179. i 180. pobijane presude obradio i odbio argument koji se zasnivao na propustu Komisije da uvaži „druge načine plaćanja bilo u okviru jedinstvenog tržišta bilo u svakom slučaju kao izvršavanje konkurentskog pritiska“. Ni u tom slučaju LGB nije osporio ocjenu Općeg suda. U izostanku podrobnije argumentacije, Sud bi bio obvezan provesti svoj nadzor na temelju jednostavne tvrdnje o navodno manjkavoj analizi Općeg suda.

75.      U dijelu u kojem se predmetnim prigovorom ističe nedostatak obrazlaganja za predmetne točke, treba ga, prema mojem mišljenju, odbiti kao neosnovanog jer relevantni razlozi pobijane presude omogućavaju da se shvati rasuđivanje Općeg suda.

76.      Na temelju prethodno navedenog valja prema mojem mišljenju u cijelosti odbiti prvi razlog protutužbe LGB‑a.

4.      Objektivna neophodnost CMI‑ja (prvi žalbeni razlog)

a)      Pobijana presuda

77.      Opći sud je obradio pitanje objektivne neophodnosti CMI‑ja u točkama 77. do 121. pobijane presude. Prije pristupanja tom ispitivanju pojasnio je u točki 75. da se upućivanje žalitelja na navodnu objektivnu neophodnost CMI‑ja mora razumjeti na način da ono „znači da je Komisija morala zaključiti da oni predstavljaju akcesorno ograničenje u odnosu na sustav MasterCard i da stoga nije bila ovlaštena neovisno ispitati njihove učinke na tržišno natjecanje, nego ih je morala ispitati zajedno s onima iz sustava MasterCard s kojim su povezani“.

78.      Nakon kratkog podsjećanja na načela utvrđena presudom M6 i dr./Komisija(67) na području akcesornih ograničenja Opći sud je ispitao i odbio prigovor žalitelja koji se zasniva na primjeni pogrešnih pravnih kriterija (točke 84. do 92. pobijane presude). Zatim je odvojeno analizirao objektivnu neophodnost CMI‑ja kao redovnog načina podmirivanja transakcija (točke 94. do 99.) i kao mehanizma prijenosa sredstava u korist banaka izdavateljica (točke 100. do 121.). U okviru prvog ispitivanja potvrdio je ocjenu Komisije prema kojoj bi uvođenje u sustav MasterCard jednog pravila koje nameće zabranu određivanja cijena a posteriori bilo manje restriktivna alternativa CMI‑jima pozitivne vrijednosti. Na kraju svoje analize Opći sud je zaključio da je Komisija mogla s pravom utvrditi da CMI‑ji nisu bili objektivno neophodni za funkcioniranje sustava MasterCard.

b)      Prvi žalbeni razlog

79.      Prvim žalbenim razlogom žalitelji, koje podržavaju RBS, MBNA, HSBC i LBG, stavljaju na teret Općem sudu više pogrešaka koje se tiču prava i nedostatak u obrazloženju kod ocjene objektivne neophodnosti CMI‑ja. Taj je žalbeni razlog podijeljen na četiri dijela, koji se temelje na primjeni pogrešnog pravnog kriterija, propustu da se ograničenje tržišnog natjecanja ispita u svom kontekstu, nadomještanju ocjene Komisije ocjenom Općeg suda i primjeni nedostatne razine nadzora.

i)      Prvi dio prvog žalbenog razloga koji se temelji na primjeni pogrešnog pravnog kriterija

80.      Prvim dijelom prvog žalbenog razloga žalitelji ističu prigovor da je Opći sud zanemario primjenjivi pravni kriterij kod ispitivanja objektivne neophodnosti akcesornog ograničenja, kakav je utvrđen osobito u presudama Suda, DLG(68), i Općeg suda, M6 i dr./Komisija(69). Dok je u tim presedanima sud Unije pojasnio da je ograničenje objektivno neophodno kada bi u njegovom izostanku cilj glavnog poduhvata bilo nemoguće postići ili bi sposobnost strana da ga ostvare bio oslabljena, to jest kada bi taj poduhvat bilo „teško ili čak nemoguće provesti“(70), u točki 89. pobijane presude Opći sud je postrožio taj kriterij tvrdeći da se „za samo ona ograničenja koja su u svakom slučaju neophodna za funkcioniranje glavnog poduhvata može smatrati da su obuhvaćena područjem primjene teorije akcesornih ograničenja“. Prema mišljenju žalitelja i intervenijenata ispravan kriterij koji bi trebalo primijeniti mora biti „realističan s komercijalnog stajališta“ i ne smije zahtijevati strogu nužnost u logičkom pogledu. On bi morao omogućiti da se ograničenje čiji bi izostanak „supstancijalno spriječio učinkovito funkcioniranje“ glavnog poduhvata ili njegovu mogućnost „učinkovitog funkcioniranja“ smatra objektivno neophodnim.

81.      Valja podsjetiti da prema gore navedenoj presudi M6 i dr./Komisija, na koju se puno upućuje u točkama 77. do 82. pobijane presude, „pojam akcesornog ograničenja obuhvaća svako ograničenje koje je izravno povezano i neophodno za ostvarenje glavnog poduhvata“(71). Prema toj presudi, radi ocjene neophodnosti takvog ograničenja „valja s jedne strane istražiti je li ono objektivno neophodno za ostvarenje glavnog poduhvata i s druge strane je li razmjerno u odnosu na njega“(72). Što se tiče ispitivanja objektivne neophodnosti ograničenja, navedena presuda pojašnjava da se „ne radi o analizi je li, sa stajališta situacije tržišnog natjecanja na predmetnom tržištu, ograničenje nužno za komercijalni uspjeh glavnog poduhvata, nego o utvrđivanju je li u posebnom okviru glavnog poduhvata ograničenje neophodno za ostvarenje tog poduhvata“ i da se „ograničenje može smatrati objektivno neophodnim za ostvarenje glavnog poduhvata ako bi ga u izostanku ograničenja bilo teško ili nemoguće ostvariti“(73).

82.      Također valja istaknuti da ni žalitelji niti intervenijenti ne osporavaju pravni kriterij primjenjiv na ispitivanje objektivne neophodnosti akcesornog ograničenja, kako je definirano gore navedenom presudom M6 i dr./Komisija, nego samo drže da je Opći sud taj kriterij primijenio samo djelomično, osobito propuštajući ispitati bi li u slučaju napuštanja CMI‑ja sustav MasterCard postao „teško ostvariv“. Stoga valja s jedne strane utvrditi točan doseg tog kriterija i s druge strane provjeriti je li Opći sud počinio pogrešku koja mu se predbacuje.

83.      Što se tiče prvog aspekta, ističem da u pravu Unije teorija akcesornih ograničenja potječe iz niza presedana Suda, počevši od presude Metro SB‑Großmärkte/Komisija(74), u kojima je Sud zaključio da ograničenja autonomije stranaka u sporazumu koja su „neophodna“ kako bi se postigao određeni legitimni komercijalni cilj ne predstavljaju ograničenja tržišnog natjecanja u smislu članka 81. stavka 1. UEZ‑a. U tim presedanima uvjet neophodnosti ograničenja je protumačen i primijenjen relativno restriktivno i Sud je općenito zahtijevao da predmetna ograničenja budu neophodna za omogućavanje ostvarenja planiranog komercijalnog poduhvata s gledišta „mogućnosti“, „učinkovitosti“ i „održivosti“(75).

84.      Razlog za takav strogi pristup uglavnom leži u činjenici da se takvim ograničenjima u načelu automatski priznaje sukladnost s člankom 81. stavkom 1. UEZ‑a, koju uživa sporazum. Takav tretman je posljedica pozitivnog načina na koji se pravna i gospodarska funkcija koju sporazum ispunjava ocjenjuje u pravnom poretku Unije kao i prioriteta koji taj pravni poredak priznaje legitimnom cilju koji nastoji ostvariti, tolerirajući eventualna (umjerena) ograničenja tržišnog natjecanja koja se pokažu potrebnima za ostvarivanje tog cilja. Na način spojiv s tim ciljem, kvalifikacija akcesornog ograničenja objektivno neophodnim može se priznati samo onim ograničenjima bez kojih sporazum ne bi mogao u cijelosti ispuniti pravnu i ekonomsku funkciju koja ga obilježava i/ili bi njegova provedba bila nemoguća ili ozbiljno ugrožena. U tom smislu valja prema mojem mišljenju tumačiti upućivanje sadržano u gore navedenoj presudi DLG na „dobro funkcioniranje“ glavnog poduhvata kao i upućivanje u gore navedenoj presudi M6 i dr./Komisija, na njegov „teško ostvariv“ karakter(76).

85.      Na zahtjev za izbjegavanje podudaranja ispitivanja objektivne neophodnosti akcesornog ograničenja i ocjene prema članku 81. stavku 3. UEZ‑a također je ukazano u okviru ocjene objektivne neophodnosti akcesornog ograničenja(77). Tako je pojašnjeno da se u kontekstu te odredbe, a ne u kontekstu stavka 1. istog članka, moraju uzeti u obzir ograničenja koja omogućavaju provedbu glavnog poduhvata, poboljšavaju njegovu učinkovitost ili osiguravaju njegov komercijalni uspjeh i koja su općenito „neophodna“ sa stajališta situacije tržišnog natjecanja na tržištu(78).

86.      Stoga ću ispitati je li se u ocjeni objektivne neophodnosti CMI‑ja u odnosu na sustav MasterCarda Opći sud udaljio od gore definiranog pravnog kriterija.

87.      U tom pogledu primjećujem da je Opći sud prije svega u točkama 77. do 82. pobijane presude uputio na načela utvrđena u gore navedenoj presudi M6 i dr./Komisija, uključujući pojašnjenje iz točke 109. te presude u vezi s „teškom ostvarivosti“ glavnog poduhvata. Zatim je u točkama 88. do 89. naveo da se prednosti koje CMI‑ji znače za sustav MasterCarda kao i razmatranja u vezi s neophodnim karakterom CMI‑ja s obzirom na tržišnu situaciju na predmetnom tržištu ne mogu uzeti u obzir radi utvrđivanja njihove objektivne neophodnosti u skladu s teorijom akcesornih ograničenja(79). U tom istom kontekstu je pojasnio u točki 89. pobijane presude da se „samo ona ograničenja koja su u svakom slučaju neophodna za funkcioniranje glavnog poduhvata mogu smatrati obuhvaćenima područjem primjene [te teorije]“ i u točki 90. je zaključio da „okolnost da nepostojanje CMI‑ja može imati negativne posljedice na funkcioniranje sustava MasterCard ne znači sama po sebi da se CMI‑ji moraju smatrati objektivno neophodnima ako iz ispitivanja sustava MasterCard u njegovom gospodarskom i pravnom kontekstu proizlazi da je i dalje sposoban funkcionirati i bez njih“. Suprotno onome što tvrde žalitelji, ne vjerujem da se ti odlomci, izdvojeni iz svojeg konteksta, mogu tumačiti kao pokušaj Općeg suda da postroži ionako stroge kriterije za ocjenu utvrđene u sudskoj praksi iz točke 83. supra.

88.      Takvo tumačenje ne čini se potvrđeno ni s obzirom na cijeli dio obrazloženja pobijane presude posvećen izlaganju tih kriterija niti s obzirom na ocjenu Općeg suda u ovom slučaju. Naime, Opći sud je nakon provedene analize zaključio da poteškoće za funkcioniranje sustava MasterCard, koje su istaknuli žalitelji i intervenijenti i do kojih bi dovelo ukidanje CMI‑ja, nisu takve naravi da bi konkretno spriječile funkcioniranje tog sustava, ocijenjenog u njegovom pravnom i gospodarskom kontekstu. U tom pogledu ističem osim toga da su u svojoj prvostupanjskoj tužbi žalitelji tvrdili da bi ukidanje CMI‑ja dovelo u pitanje opstanak samog sustava MasterCard, koji ne bi mogao funkcionirati samo na temelju dvostranih sporazuma između banaka izdavateljica i banaka prihvatiteljica u vezi s međubankovnim naknadama i u izostanku standardnog pravila, a ne da bi ono jednostavno otežalo njegovo djelovanje.

89.      S obzirom na prethodno navedeno smatram da prvi dio prvog žalbenog razloga treba odbiti kao neosnovan.

ii)    Drugi dio prvog žalbenog razloga koji se temelji na propustu da se ispita ograničenje tržišnog natjecanja u njegovom kontekstu

90.      U okviru drugog dijela prvog žalbenog razloga žalitelji ističu u biti pet prigovora.

–       Prigovor koji se temelji na usvajanju manje ograničavajuće alternative koja nije posljedica sila tržišta

91.      Žalitelji, kao prvo, osporavaju tvrdnju iz točke 99. pobijane presude prema kojoj Komisija „nije bila dužna dokazati da bi tržište prisililo banke izdavateljice i banke prihvatiteljice da same odluče usvojiti pravilo manje ograničavajuće za tržišno natjecanje od CMI‑ja“. Oni smatraju da hipotetski slučaj koji je prikladan za ocjenu objektivne neophodnosti nekog ograničenja nužno mora biti rezultat sila tržišta, a ne intervencije regulatornog tijela, jer bi se inače zanemarila sudska praksa navedena u točki 53. supra, koja zahtijeva da se uzme u obzir „realni okvir“ koji bi postojao u slučaju nepostojanja sporazuma, odluke udruženja poduzetnika ili usklađenog djelovanja.

92.      Komisija osporava dopuštenost tog prigovora. Njezina se argumentacija sastoji od tvrdnje da se žalitelji ne mogu u potporu svojem žalbenom razlogu u vezi s objektivnom neophodnosti CMI‑ja pozivati na argument koji su u prvostupanjskom postupku istaknuli za dokazivanje drugog tužbenog razloga – naime razloga koji se temelji na nepostojanju ograničenja tržišnog natjecanja − to jest na argument neprikladnosti hipotetskog slučaja utemeljenog na zabrani određivanja cijena ex post. Ovaj se prigovor mora prema mojem mišljenju odbiti. Naime, budući da je Opći sud odgovorio na taj argument u dijelu obrazloženja pobijane presude posvećenom ocjeni objektivne neophodnosti CMI‑ja i da žalitelji osporavaju pravnu osnovanost tog odgovora u istom kontekstu, prigovor koji je predmet analize jest prema mojem mišljenju dopušten.

93.      Što se tiče merituma, ističem da iz sudske prakse Suda i Općeg suda proizlazi da uvjet u vezi s neophodnosti ograničenja podrazumijeva ispitivanje s jedne strane „je li navedeno ograničenje objektivno neophodno za ostvarivanje glavnog poduhvata i s druge strane je li mu proporcionalno“, to jest prelazi li njegovo materijalno i geografsko područje primjene (ili je strogo ograničeno na) ono što je nužno za ostvarenje navedenog poduhvata(80).

94.      Takvo ispitivanje proporcionalnosti podrazumijeva da kada postoji manje restriktivna alternativa koja dopušta postizanje legitimnih ciljeva predmetnog ograničenja, ono se ne može smatrati neophodnim za ostvarenje glavnog poduhvata i stoga potpada pod članak 81. stavak 1. UEZ‑a. Mogućnost takve alternative mora se ocijeniti s obzirom na sve relevantne elemente i, kako to tvrdi Opći sud u točki 99. pobijane odluke, mora biti realistična, osobito s gospodarskog aspekta.

95.      Nasuprot tome, od Komisije se ne može prema mojem mišljenju zahtijevati da ona – kako bi mogla koristiti manje restriktivni alternativni scenarij u okviru ispitivanja proporcionalnosti akcesornog ograničenja − dokaže da bi u izostanku navedenog ograničenja tržišne sile prouzročile takav scenarij.

96.      U tom pogledu, žalitelji se ne mogu osloniti na sudsku praksu navedenu u točki 53. supra koja se ne odnosi posebno na ispitivanje objektivne neophodnosti akcesornog ograničenja. Doduše Sud je priznao da se, u skladu s tom sudskom praksom, radi ocjene je li neko ograničenje objektivno neophodno za ostvarenje glavnog poduhvata s kojim je povezano, mora ispitati kakvo bi bilo tržišno natjecanje bez njega(81) radi utvrđivanja bi li u takvom slučaju navedeni poduhvat bio teže ostvariv ili čak neostvariv(82). Međutim, taj se zahtjev ne može tumačiti na način da Komisija, kada smatra da postoji manje restriktivna alternativa, mora dokazati da bi ona proizlazila iz tržišnog natjecanja u izostanku ograničenja koje su nametnule stranke u glavnom poduhvatu, a još manje da bi je one odlučile usvojiti(83).

97.      Nasuprot tome, iz sudske prakse proizlazi da ono što je bitno u ovom kontekstu jest, s jedne strane, održivost takve alternative, osobito s gospodarskog stajališta(84), i, s druge strane, njezina mogućnost odgovaranja na legitimne ciljeve za koje je predmetno ograničenje bilo predviđeno, bez premašivanja onog što je potrebno u tu svrhu, dopuštajući pri tome realizaciju glavnog poduhvata(85).

98.      Naposljetku napominjem, po tom pitanju, da ocjena proporcionalnosti akcesornog ograničenja, u tome što je namijenjena utvrđenju postoje li manje restriktivne alternative koje bi mogle nadomjestiti uglavke dogovorene između strana u glavnom poduhvatu kao i ravnotežu uzajamnih obveza tih strana, nužno obuhvaća aspekt „regulatorne“ vrste, da se poslužim izrazom kojim se koriste žalitelji.

–       Prigovor koji se temelji na nevjerodostojnosti uvođenja u sustav MasterCard pravila koje zabranjuje određivanje cijena ex post

99.      Kao drugo, žalitelji prigovaraju Općem sudu da je „dopustio“ Komisiji da se osloni na činjenice i alternativni scenarij koji su „nevjerodostojni“.

100. Takav prigovor mora se odbaciti kao nedopušten jer u stvarnosti cilja na to da se od Suda ishodi nova ocjena činjenica. Nadalje, argumentacija na koju se oslanja mora se također odbaciti kao bespredmetna. Naime, kada tvrde da je „praktično nezamislivo“ da bi nakon uklanjanja CMI‑ja tržišne sile prisilile MasterCard na isključenje drugih sredstava plaćanja banaka izdavateljica za prednosti koje one pribavljaju bankama prihvatiteljicama i trgovcima zabranjujući određivanje cijena a posteriori i da bi logično bilo da je obrnuto, žalitelji zanemaruju činjenicu da je nakon ispitivanja u točkama 100. do 119. pobijane presude Opći sud došao do zaključka da nije bio potreban nikakav mehanizam za prijenos sredstava od banaka prihvatiteljica bankama izdavateljicama. Stoga, suprotno tvrdnji žalitelja, Opći sud nije prešutno prihvatio da su CMI‑ji pozitivne vrijednosti neophodni za funkcioniranje MasterCarda, nego je izričito naveo suprotno. Što se tiče uvođenja u sustav MasterCard pravila koje zabranjuje određivanje cijena ex post, u argumentaciji žalitelja zanemaruje se činjenica da je takva mogućnost spomenuta u točkama 95. i 96. pobijane presude kao manje restriktivna alternativa od CMI‑ja kako banke izdavateljice ne bi mogle jednostranim utvrđivanjem iznosa međubankovnih naknada iskorištavati banke prihvatiteljice, koje su pak vezane HACR‑om.

101. Ističem naposljetku podredno da utoliko što CMI‑je smatraju kao mehanizam za plaćanje usluga koje banke izdavateljice nude bankama prihvatiteljicama i trgovcima, čini se da se žalitelji vraćaju na stajalište koje su imali tijekom upravnog postupka i pred Općim sudom, to jest da su CMI‑ji najprije mehanizam koji služi za uspostavljanje ravnoteže između zahtjeva imatelja kartica i trgovaca i za raspodjelu troškova između izdavatelja i prihvatitelja sustava(86).

–       Neuvažavanje od strane Općeg suda argumenta prema kojem zabrana određivanja cijena ex post ima iste učinke na tržišno natjecanje kao i CMI‑ji i nedostatak obrazloženja u tom pogledu.

102. Treće, žalitelji prigovaraju Općem sudu da nije uzeo u obzir argumente koje su iznijeli u prvom stupnju u vezi sa sadržajnom istovjetnosti, s gledišta učinaka na tržišno natjecanje, između s jedne strane CMI‑ja i s druge strane zabrane određivanja cijena ex post. Naime, u oba se slučaja radi o standardnom pravilu donesenom na središnjoj razini od strane MasterCarda, a koje „određuje cijene između izdavatelja i kupaca“.

103. U tom je pogledu dovoljno istaknuti, kao što sam to već učinio u točki 69. supra prilikom ispitivanja sličnog prigovora istaknutog od strane LBG‑a u njegovoj protužalbi, da je Opći sud odgovorio na navedene argumente u točki 143. pobijane odluke u kojoj je pojasnio da razlika između dviju situacija počiva u okolnosti da „u odnosu na prihvatiteljsko tržište koje bi funkcioniralo bez njih, CMI‑ji ograničavaju pritisak koji trgovci mogu izvršavati na banke prihvatiteljice tijekom pregovaranja oko MSC‑a smanjujući mogućnost da se cijene spuste ispod određenog praga“. Doduše, iz tog objašnjenja proizlazi da je Opći sud usmjerio svoju pažnju na aspekte povezane s razinom cijena, dok su argumenti žalitelja bili prije usmjereni na argumente povezane sa strukturom cijena. Međutim, ta razlika u pristupu ne može sama po sebi dovesti do prihvaćanja prigovora koji je predmet analize, a koji se temelji na propustu donošenja odluke(87). Ocjena sadržana u toj točki ne podliježe nadzoru Suda, osim u slučaju iskrivljavanja činjenica i dokaza, što se ne tvrdi u ovom slučaju.

104. Također je za odbaciti prigovor koji se temelji na nedostatku obrazloženja koje se odnosi na to isto pitanje, jer navedena točka 143. pobijane presude jasno i nedvosmisleno ukazuje na razloge kojima se vodio Opći sud.

–       Razlog koji se temelji na neuvažavanju ograničavajućih učinaka pravila koje zabranjuje određivanje cijena ex post na područje „izdavanja“ sustava MasterCard

105. Kao četvrto, žalitelji ističu da „CMI‑ji utvrđeni na razini nula, kako predlaže Komisija, stvaraju također ograničenja na drugoj strani dvostrukog tržišta jer sprječavaju izdavatelje da naplate prihvatiteljima usluge koje im pružaju“. Oni ističu u tom pogledu da se „Komisija odbila usredotočiti na taj neizbježni učinak nego da se nasuprot tome bavila samo s jednom stranom dvostrukog tržišta, to jest s učincima na trgovce“.

106. Valja utvrditi da je taj prigovor usmjeren samo na ocjenu Komisije i da ne identificira točke obrazloženja pobijane presude na koje se odnosi niti pogreške kojima su te točke zahvaćene. U svakom slučaju, u mjeri u kojoj ga se mora razumjeti kao da neizravno prigovara Općem sudu da nije ispravno ocijenio učinke na tržišno natjecanje smanjenja CMI‑ja na nulu u odnosu na postojeće CMI‑je zbog propusta da u obzir uzme ograničenja koje bi to smanjenje uzrokovalo na drugom dijelu dvostrukog tržišta, ističem da je s jedne strane Opći sud odgovorio na argumente kojima se dovodi u pitanje ocjena Komisije zbog ograničavanja njezine gospodarske analize samo na prihvatiteljsko tržište u točkama 172. do 182. pobijane presude u kojima podupire u biti definiciju izdavateljskog tržišta i prihvatiteljskog tržišta kao samostalnih tržišta. S druge strane, ističem da žalitelji nisu objasnili zašto bi ograničenje u odnosima između banaka izdavateljica i banaka prihvatiteljica imalo ograničavajuće učinke na tržišno natjecanje na izdavateljskom tržištu(88). U tom pogledu podsjećam naposljetku da su tijekom upravnog postupka žalitelji napustili objašnjenje prema kojem CMI‑ji predstavljaju mehanizam plaćanja za usluge koje banke izdavateljice nude bankama prihvatiteljicama i trgovcima.

–       Prigovor iskrivljavanja sporne odluke u njenom tumačenju od Komisije u prvostupanjskom postupku

107. Kao peto i posljednje, žalitelji drže da je Opći sud pogrešno okarakterizirao hipotetski slučaj kako ga je zamislila Komisija, koja je u svom odgovoru na repliku da se ta hipoteza sastojala od potpunog uklanjanja CMI‑ja i zagovaranja dvostranog pregovaranja između banaka, pri čemu je zabrana određivanja cijena a posteriori dodana tek podredno.

108. U tom pogledu valja istaknuti da je u točki 95. pobijane presude Opći sud u cijelosti ponovio sadržaj uvodne izjave 554. sporne odluke, u kojoj je Komisija zamislila, kao moguću alternativu manje restriktivnu od CMI‑ja, pravilo koje nameće zabranu određivanja cijena ex post. Nakon što je u točki 96. pobijane presude zaključio da rasuđivanje iz te uvodne izjave ne sadrži očite pogreške u ocjeni, Opći sud je daljnji dio svoje analize utemeljio na hipotezi iz te uvodne izjave. Međutim, čak i pod pretpostavkom, kao što tvrde žalitelji, da je Komisija zapravo u bitnom izmijenila svoje stajalište tijekom postupka, pristup Općeg suda, koji se sastojao od slijeđenja sadržaja pobijanog akta, koji je usto u slučaju predmetne uvodne izjave bio jasan, nije sam po sebi podložan kritici.

–       Zaključak o drugom dijelu prvog žalbenog razloga

109. S obzirom na sva prethodna razmatranja, smatram da drugi dio prvog žalbenog razloga treba odbiti.

iii) Treći dio prvog žalbenog razloga koji se temelji na nadomještanju ocjene Komisije ocjenom Općeg suda

110. U okviru trećeg dijela svojeg prvog žalbenog razloga tužitelji ističu da je u svojoj analizi objektivne neophodnosti CMI‑ja Opći sud zamijenio ocjenu Komisije svojom vlastitom ocjenom jer je uzeo u obzir samo ograničeni broj razloga na koje se Komisija oslanja u spornoj odluci.

111. U tom pogledu podsjećam da prema ustaljenoj sudskoj praksi, na koju se pozivaju žalitelji, u okviru tužbe za poništenje sud Unije ne može svojim obrazloženjem zamijeniti obrazloženje donositelja pobijanog akta(89), niti tijekom nadzora nad složenim gospodarskim ocjenama Komisije zamijeniti ocjenu te institucije svojom gospodarskom ocjenom(90).

112. U prvom redu, žalitelji prigovaraju Općem sudu da „je u odnosu na mogućnost primjene pravila koje zabranjuje određivanje cijena a posteriori prihvatio taj zaključak bez ikakve analize razloga zašto bi to bilo točno“. Tim se prigovorom u stvarnosti namjerava prigovoriti Općem sudu da je proveo manjkavu analizu, a ne da je svojom ocjenom nadomjestio ocjenu Komisije, te se on miješa s argumentima kojima se podupire četvrti prigovor žalbenog razloga koji je predmet ove analize i koji se temelji na nedostatnom sudskom nadzoru. U svakom slučaju primjećujem da je rasuđivanje koje Opći sud slijedi u točkama 95. do 99. pobijane presude strogo oblikovano prema rasuđivanju Komisije. Zbog toga se, po tom pitanju, ne može raditi o nadomještanju ocjene i/ili razloga sadržanih u spornoj odluci.

113. Drugo, žalitelji prigovaraju Općem sudu da je „pridao mnogo veću težinu“ nego Komisija „općenitom kontekstu izvora i gospodarskih prednosti koje banke izvlače iz svoje djelatnosti izdavanja kartica“ kao i izostanku utjecaja na sustav MasterCard u Australiji smanjivanja međubankovnih naknada koje je nametnula središnja banka Australije(91) (u daljnjem tekstu: australski primjer).

114. U tom pogledu, smatram da se sudu Unije, kojem je podnesena tužba za poništenje, ne može braniti da u okviru svojeg nadzora nad zakonitošću nad pobijanim aktom prida više važnosti određenim elementima obrazloženja tog akta u odnosu na druge, pod uvjetom da time ne mijenja unutarnju logiku predmetnog akta tako da u stvari dođe do nadomještanja razloga ili ocjene koje sadrži. To po mojem mišljenju nije slučaj u ovom predmetu. Naime, čak i da je istina da je Opći sud usmjerio svoju pažnju na analizu prihoda koje banke ostvaruju iz svoje djelatnosti izdavanja i da pridaje osobitu važnost australskom primjeru, ni ocjena Komisije niti razlozi sporne odluke, koji se također temelje na tim elementima(92), ne čine se nadomještenima ili zanemarenima.

iv)    Četvrti dio prvog žalbenog razloga koji se temelji na primjeni nedostatne razine nadzora

115. U okviru četvrtog dijela svojeg prvog žalbenog razloga žalitelji, uz potporu MBNA‑a, HSBC‑a, RBS‑a i LBG‑a, prigovaraju Općem sudu da je proveo previše ograničen sudski nadzor u vezi s objektivnom neophodnosti CMI‑ja. S jedne strane, s obzirom na stupanje na snagu Povelje i sudske prakse ESLJP‑a, Opći sud je bio dužan provesti cjelovit nadzor nad tim ocjenama, ne ograničavajući se na očite pogreške. S druge strane, on se nije pridržavao razine sudskog nadzora koju zahtijeva Sud jer je, prvo, primijenio kriterij očite pogreške na utvrđenja Komisije koja ne uključuju uistinu „složene“ gospodarske ocjene i jer je, drugo, zamijenio taj kriterij drugim, manje strožim kriterijem ograničenim na provjeru njihovog „razumnog karaktera“.

116. Prije pristupanja ispitivanju tih prigovora primjećujem da u okviru dijela koji je predmet analize žalitelji također ponavljaju određeni broj argumenata koji se podudaraju s argumentima istaknutima u trećem dijelu koji je ispitan supra. Radi se osobito o navodu da se Opći sud oslonio samo na jedan dio razloga sporne odluke, pridodao nekima od tih razloga veću važnost od one koju im je priznala Komisija i svojom ocjenom nadomjestio ocjenu Komisije. Budući da su ti argumenti već raspravljeni tijekom ispitivanja navedenog dijela, uputit ću samo po tom pitanju na razmatranja u točkama 110. do 114. supra, ističući stanovitu suštinsku proturječnost između navedenih tvrdnji i tvrdnji da je Opći sud pokazao prekomjerno uvažavanje za diskrecijske ovlasti Komisije na gospodarskom području.

117. Nakon što je to pojašnjeno, primjećujem da se prigovorima koji su predmet analize ponovno pred Sudom ističe osjetljivo pitanje domašaja sudskog nadzora koji se mora izvršavati nad odlukama Komisije kojima se sankcioniraju poduzetnici radi povrede pravila tržišnog natjecanja(93).

118. Okvir za taj nadzor je prije svega vrsta provjere koju sud Unije mora provesti u okviru sudske funkcije koja mu je povjerena Ugovorom. Osim na području novčanih kazni, na kojem ima neograničenu nadležnost na temelju članka 261. UFEU‑a i članka 31. Uredbe (EZ) br. 1/2003(94), taj sud izvršava u skladu s člankom 263. stavkom 1. UFEU‑a nadzor nad zakonitošću koji mu omogućava da samo odbije tužbu za poništenje ili da poništi pobijani akt, ali ne da ga preinači ili provjerava njegovu svrsishodnost. Drugo ograničenje, koje naglašava sudska praksa, institucionalne je naravi i potječe od podjele nadležnosti između Komisije i sudova Unije, pri čemu je Ugovor Komisiji povjerio zadaću nadzora u području prava tržišnog natjecanja koja uključuje, osim istraživanja i kažnjavanja povreda pravila tržišnog natjecanja, i zadaću osmišljanja i vođenja opće politike „usmjerene na primjenu […] načela utvrđenih Ugovorom i usmjeravanje ponašanja poduzetnika u tom smislu“(95). U tom kontekstu sudska praksa je priznala da nije na sudu Unije u okviru njegovog nadzora nad zakonitošću odluka Komisije u području tržišnog natjecanja da svojim stajalištem nadomjesti stajalište te institucije niti da preinači spornu odluku jer bi inače narušio međuinstitucionalnu ravnotežu predviđenu Ugovorom(96). Treće ograničenje tiče se naposljetku naravi ocjena koje Komisija provodi u svojim odlukama na temelju članka 81. UEZ‑a. Određeni diskrecijski prostor priznat joj je kada provodi složene gospodarske i tehničke ocjene zato što takve ocjene mogu zahtijevati veliko tehničko i ekonomsko znanje, te mogu obuhvaćati pitanja izbora ekonomske politike o kojima mora odlučiti Komisija. Nadzor suda Unije nad tim ocjenama je stoga ograničen. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, taj je nadzor ograničen na „provjeru poštovanja pravila postupka i obrazloženja kao i materijalne točnosti činjenica, izostanka očitih pogrešaka u ocjeni i zloporabe ovlasti“(97).

119. Posljednjih nekoliko godina doseg sudske prakse u vezi s ograničenim nadzorom značajno je smanjen(98), također i kao posljedica progresivne penalizacije prava tržišnog natjecanja Unije. Tako je Sud u presudama KME Germany i dr./Komisija i Chalkor/Komisija pojasnio da „iako u područjima koja daju povoda za složene gospodarske ocjene Komisija raspolaže diskrecijskim prostorom u gospodarskim stvarima, to ne znači da se sud Zajednice mora suzdržati od nadzora nad Komisijinim tumačenjem gospodarskih podataka“. Naime, sudac Zajednice mora osobito provjeriti ne samo materijalnu točnost iznesenih dokaza, njihovu vjerodostojnost i njihovu dosljednost, nego također mora provjeriti predstavljaju li ti elementi skup relevantnih podatka koje treba uzeti u obzir prilikom ocjene složene situacije i jesu li takve naravi da se njima mogu potkrijepiti zaključci koji se iz njih izvlače“(99). Sud je nadalje dodao da „je na sudu Unije da provede nadzor nad zakonitošću, što je dužan učiniti na temelju elemenata koje je tužitelj iznio u potporu svojim tužbenim razlozima“ i da se on ne može kod tog nadzora osloniti na diskrecijski prostor kojim Komisija raspolaže „kako bi se odrekao provođenja temeljitog nadzora nad činjenicama i pravom“(100). Točan doseg tog pojašnjenja, koje samo po sebi ima faktični potencijal neutralizirati samo načelo priznavanja gospodarskog diskrecijskog prostora Komisije, nije još jasan(101). Nasuprot tome, ona očito pokazuje namjeru Suda da smanji što je više moguće utjecaj tog diskrecijskog prostora na obujam sudskog nadzora Komisijinih odluka kojima se izriču novčane kazne za kršenje članka 81. UEZ‑a(102).

120. U odnosu na pitanje je li obujam sudskog nadzora suda Unije, kao što je gore opisan, spojiv s poštovanjem prava na djelotvornu pravnu zaštitu i pravični postupak, valja istaknuti da je u gore navedenim presudama KME Germany i dr./Komisija i Chalkor/Komisija, Sud naveo da se „ne čini […] da je nadzor nad zakonitošću predviđen u članku 263. UFEU‑a dopunjen neograničenom nadležnošću u odnosu na visinu novčane kazne predviđenom u članku 31. Uredbe br. 1/2003. u suprotnosti sa zahtjevima načela djelotvorne sudske zaštite iz članka 47. Povelje“(103). Nadalje, u nedavnoj presudi Schindler Holding i dr./Komisija, Sud je potvrdio to mišljenje o sukladnosti i s obzirom na članak 6. EKLJP‑a, na temelju kojeg se moraju definirati smisao i doseg članka 47. Povelje, u skladu s njezinim člankom 52. stavkom 3.(104).

121. Članak 6. stavak 1. EKLJP‑a, čiji je kaznenopravni aspekt ovdje primjenjiv(105), ne isključuje izricanje sankcije represivne naravi od strane upravnog tijela pod uvjetom međutim da odluka tog tijela može biti podvrgnuta naknadnom nadzoru sudskog tijela s „neograničenom nadležnošću“. Među karakteristikama takvog dijela su prema mišljenju ESLJP‑a „ovlast preinačiti donesenu odluku u svim točkama, činjeničnima i pravnima“ i „nadležnost ispitati sva činjenična i pravna pitanja relevantna za spor pred njim“(106). Iako se čini da takva tvrdnja (107) zahtijeva da se tijelu kojem je povjeren naknadni sudski nadzor moraju dodijeliti nadležnosti koje nadilaze one koje se mogu izvršavati kod nadzora nad zakonitošću(108), kao i ovlast stvarnog ispitivanja predmeta (109), njezina konkretna primjena od strane ESLJP‑a krajnje je prilagodljiva(110).

122. Posebno – i pri tome je riječ o osobito važnom čimbeniku metodološke konvergencije između sudske prakse ESLJP‑a i sudske prakse Unije(111), prema mišljenju ESLJP‑a, u svrhu primjene članka 6. EKLJP‑a, nije toliko važna apstraktna tvrdnja suca o vrsti nadzora („slab“ ili „snažan“) koji može legitimno provesti ili namjerava provesti u određenom slučaju, nego činjenica da su samim izvršavanjem tog nadzora prava utvrđena u Konvenciji djelotvorno zaštićena. Taj kazuistički pristup potvrđen je prešutno(112) ali jasno od strane ESLJP‑a u nedavnoj presudi Menarini Diagnostics Srl protiv Italije(113). Iako se čini, u tom kontekstu, kako implicitno tvrdi Sud u presudi Schindler Holding i dr./Komisija, da nadzor sudova Unije nad odlukama Komisije kojima se izriče sankcija za kršenje pravila tržišnog natjecanja može ispuniti zahtjeve članka 6. stavka 1. EKLJP‑a(114), to ovisi o načinu na koji se taj nadzor konkretno obavlja.

123. U ovom slučaju valja na temelju gore iznesenih načela ispitati je li Opći sud izvršio dostatan sudski nadzor nad zaključcima Komisije u vezi s objektivnom neophodnosti CMI‑ja.

124. U tom pogledu valja prije svega odbiti prigovor Komisije prema kojem je na žaliteljima da dokažu da su CMI‑ji bili objektivno neophodni za funkcioniranje MasterCarda, a u svrhu izbjegavanja zabrane iz članka 81. stavka 1. UEZ‑a. Naime, čak i pod pretpostavkom da je ta tvrdnja točna, činjenica je da je Opći sud u pravilu dužan provesti potpun nadzor nad svim ocjenama Komisije, uključujući i nad onima kojima se odbijaju obrambeni argumenti dotičnih poduzetnika.

125. Zatim valja istaknuti da je u točki 82. pobijane presude Opći sud, upućujući na gore navedene presude M6 i dr./Komisija i Remia i dr./Komisija, podsjetio da sud Unije obavlja ograničen nadzor nad složenim gospodarskim ocjenama provedenima radi procjene objektivne neophodnosti akcesornog ograničenja. Kao što je gore primijećeno, apstraktno navođenje kriterija kojima se određuje obujam nadzora koji Opći sud namjerava obaviti nije samo po sebi otvoreno prigovorima ako se pokaže da je Opći sud u konkretnom slučaju proveo produbljen nadzor, kako prava tako i činjenica, a s obzirom na dokaze iznesene pred njega u potporu tužbenim razlozima(115).

126. Žalitelji ističu prije svega da Opći sud nije proveo dostatan nadzor nad tvrdnjom Komisije prema kojoj su CMI‑ji mogli biti nadomješteni, kao standardno pravilo, zabranom određivanja cijena a posteriori.

127. Točno je da se po tom pitanju Opći sud ograničio u točkama 95. i 96. pobijane presude na cjelovito prenošenje uvodne izjave 554. sporne odluke i na tvrdnju da razlozi sadržani u njoj ne ukazuju na očite pogreške u ocjeni(116). Međutim iz čitanja prvostupanjske tužbe proizlazi da su se prigovori koje su iznijeli žalitelji odnosili zapravo na regulatornu narav hipoteze o sustavu MasterCard koji funkcionira sa zabranom određivanja cijena ex post, na izostanak analize tržišnog konteksta kao i na propust Komisije da iznese dokaz da bi takva zabrana imala učinak na tržišno natjecanje koji je manje ograničavajući od CMI‑ja. Međutim, Opći sud je obradio te različite argumente u točkama 97. do 99. i 143. pobijane presude. Nasuprot tome, među prigovorima ne postoji onaj koji oni sada ističu, a koji se temelji na navodnoj nerealnosti standardnog pravila koje bi sprječavalo banke izdavateljice da dobiju naknadu za usluge koje nude bankama prihvatiteljicama. Kao što sam već zaključio u točki 105. supra, i kao što osobito proizlazi iz točke 19. pobijane presude i točaka 146. do 155. sporne odluke, teza prema kojoj CMI‑ji predstavljaju cijenu koju banke prihvatiteljice plaćaju bankama izdavateljicama za usluge koje im potonje pružaju i koju su prvotno žalitelji iznijeli tijekom upravnog postupka, bila je napuštena u korist njihove kvalifikacije kao mehanizma za uspostavljanje ravnoteže između zahtjeva imatelja kartica i trgovaca. Što se tiče HSBC‑a, on se ograničio na upućivanje na izjavu jednog od svojih zaposlenika, priloženu njegovom podnesku o intervenciji u prvostupanjskom postupku, u kojoj se tvrdi da bi uvođenje pravila o određivanju cijena ex post po svemu sudeći rezultiralo napuštanjem mehanizma za utvrđivanje međubankovnih naknada na dvostranoj osnovi. On međutim ne objašnjava po čemu bi takav rezultat, ako se uzme kao izvjestan, imao takav utjecaj na sustav MasterCard da bi standardni mehanizam na temelju zabrane određivanja cijena ex post postalo nemoguće zamisliti, niti iz kojeg razloga bi činjenica da Opći sud nije uzeo u obzir taj rezultat, pod pretpostavkom da je tomu tako, imala utjecaja na djelotvornost njegovog sudskog nadzora.

128. Žalitelji zatim ističu da Opći sud nije izvršio dostatan sudski nadzor nad tvrdnjama Komisije u odnosu na objektivnu neophodnost CMI‑ja kao mehanizma za prijenos sredstava u korist banaka izdavateljica.

129. U tom pogledu ističem da analiza Općeg suda po tom pitanju sadržana u točkama 100. do 119. pobijane presude ne otkriva nikakvu „naklonost“ prema navodnom diskrecijskom prostoru Komisije te je, nasuprot tome, toliko samostalna da istovremeno predstavlja predmet prigovora u žalbi koji se temelji na navodnom nadomještanju ocjene Komisije ocjenom Općeg suda. Naime, upravo je s obzirom na vlastitu analizu podataka sadržanih u spornoj odluci u vezi s gospodarskim prednostima koje banke sustava MasterCard ostvaruju iz svoje djelatnosti izdavanja kartica – a koja nije podložna nadzoru Suda osim u slučaju iskrivljavanja, što se i ne tvrdi – Opći sud smatrao u točki 110. pobijane presude da se moglo razumno zaključiti da smanjenje tih prednosti, u slučaju uklanjanja CMI‑ja, ne bi bilo dostatno da utječe na održivost sustava te je također, na temelju samostalne ocjene rezultata analize učinaka smanjenja međubankovnih naknada MasterCarda od strane središnje banke Australije, utvrdio u točki 111. pobijane presude da je ta analiza potvrdila zaključak da uklanjanje CMI‑ja ne bi dovelo do sloma sustava MasterCard(117).

130. U svojoj argumentaciji žalitelji i LBG se međutim ne ograničavaju na isticanje „sudskog suzdržavanja“ u odnosu na ocjene Komisije, nego također ističu „špekulativnu i površnu“ narav analize Općeg suda, propust da se uzmu u obzir dokazi koji su mu bili predočeni i propust da se utvrdi manjkavost analize sadržane u spornoj odluci. Oni tvrde osobito da Opći sud nije obradio pitanje je li standardno utvrđivanje međubankovnih naknada pozitivne vrijednosti bilo neophodno s obzirom na dvostruku narav tržišta. Opći sud također nije uzeo u obzir ograničavajuće učinke koje CMI‑ji na razini nula proizvode na drugoj strani dvostrukog tržišta, to jest na strani izdavanja.

131. U tom pogledu, podsjećam da iz točaka 101., 181. i 182. pobijane presude proizlazi da je Opći sud zaključio da su argumenti koji se odnose na propust uvažavanja dvostruke naravi tržišta i učinke ukidanja CMI‑ja na „izdavateljski“ dio tog tržišta bili irelevantni u okviru analize na temelju članka 81. stavka 3. UEZ‑a, bilo s aspekta objektivne neophodnosti CMI‑ja ili s onoga analize njihovih učinaka na tržišno natjecanje. Osim toga, Opći sud je u točkama 176. do 178. pobijane presude potvrdio kvalifikaciju izdavateljskog tržišta kao relevantnog tržišta kao i njegov samostalan karakter, što je u strukturi njegovog rasuđivanja opravdalo činjenicu da je Komisija na to tržište ograničila svoju analizu učinaka CMI‑ja na tržišno natjecanje. Međutim žalitelji ne ističu argumente kojima bi se dokazalo da su gore navedeni razlozi pobijane presude zahvaćeni pogreškom koja se tiče prava, dok se LBG u tom pogledu ograničava na vrlo općenite tvrdnje.

132. Naposljetku, žalitelji ističu da činjenica da se Opći sud u potporu svojim razlozima pozvao na australski primjer, koji se odnosi na hipotezu smanjivanja, a ne uklanjanja CMI‑ja, „ističe manjkavost“ njegove analize.

133. U tom pogledu ističem samo da je Opći sud obradio i odbio argumente koji se odnose na navodni nedostatak relevantnosti australskog primjera u točkama 112. do 114. pobijane presude. Prigovor koji je predmet analize mora se po mojem mišljenju odbiti, u dijelu u kojem se njime dovodi u pitanje ocjena sadržana u navedenim točkama, a da se protiv nje ne iznosi ikakav argument niti ističe njezino iskrivljavanje.

134. S obzirom na prethodno izneseno, smatram da treba odbiti četvrti dio prvog žalbenog razloga, a time i cijeli žalbeni razlog.

5.      Primjena članka 81. stavka 3. UEZ‑a (treći žalbeni razlog)

135. U svojoj protužalbi LBG, uz potporu žalitelja, prigovara Općem sudu da je kod primjene članka 81. stavka 3. UEZ‑a počinio više pogrešaka koje se tiču prava. Prigovori LBG‑a i žalitelja mogu se podijeliti u tri dijela.

a)      Standard dokazivanja i načelo in dubio pro reo

136. U prvom redu, prema mišljenju LBG‑a, Opći sud je morao zaključiti da je Komisija počinila pogreške koje se tiču prava namećući pretjerani standard dokazivanja. Za ocjenu uvjeta predviđenih u članku 81. stavku 3. UEZ‑a standard dokazivanja bi moralo biti odvagivanje vjerojatnosti. U ovom slučaju ta je ocjena mora biti napravljena u odnosu na cijeli sustav MasterCard, koji donosi važne pogodnosti potrošačima i trgovcima. Ne bi bilo pravno ispravno zahtijevati od MasterCarda da opravda točnu razinu CMI‑ja umjesto da samo dokaže na temelju čvrstih dokaza da je metodologija koju slijedi za utvrđivanje CMI‑ja opravdana. U istom kontekstu, žalitelji drže da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava zaključujući, bez davanja dostatnog obrazloženja, da se načelo in dubio pro reo ne mora primijeniti kada je kao u ovom slučaju poduzetnik koji se poziva na članak 81. stavak 3. UEZ‑a iznio dokaze koji u najmanju ruku potkrjepljuju sumnju u pogledu primjene te odredbe, a Komisija tu sumnju nije odagnala u cijelosti.

137. Što se tiče, kao prvo, prigovora koji se temelji pretjeranom standardu dokazivanja, mora se zaključiti da se prigovor koji je LGB istaknuo u svojoj protužalbi temelji na argumentaciji koja je iznesena prilično sažeto i nejasno. LGB ne identificira točke pobijane presude koje bi bile zahvaćene pogreškom i ističe samo da je nametnuti standard dokazivanja bio pretjeran bez navođenja elemenata pobijane presude koje osporava. U potporu svojoj argumentaciji LGB samo općenito upućuje na svoj intervencijski podnesak koji je podnesen Općem sudu. U tim uvjetima ozbiljno sumnjam u dopuštenost prigovora u smislu članka 168. stavka 1. točke (d) Poslovnika Suda.

138. U svakom slučaju smatram da je taj prigovor također neosnovan.

139. Prije svega, u odnosu na argument koji se temelji na navodnoj nužnosti ocjene CMI‑ja u okviru cijelog sustava MasterCard, podsjećam da je u točki 207. pobijane odluke Opći sud zaključio da je s obzirom da CMI‑ji ne predstavljaju akcesorna ograničenja, Komisija s pravom ispitala postojanje značajnih objektivnih okolnosti koje proizlaze upravo iz CMI‑ja bez razmatranja cijelog sustava MasterCard. Međutim, s jedne strane, mora se zaključiti da LBG u svojoj protužalbi nije iznio nikakav dokaz ili argument kojim bi se zaključak Općeg suda doveo u pitanje. S druge strane, s obzirom na analizu provedenu u točkama 79. do 134. supra, predlažem odbiti prigovore koje žalitelji ističu protiv razloga pobijane presude u vezi s objektivnom neophodnosti CMI‑ja.

140. Što se, zatim tiče, argumenta koji se temelji na tome da je standard dokazivanja za ocjenu uvjeta predviđenih člankom 81. stavkom 3. UEZ‑a morao biti standard odvagivanja vjerojatnosti, valja prije svega podsjetiti da članak 2. Uredbe br. 1/2003 predviđa da poduzetnik koji na temelju članka 81. stavka 3. Ugovora želi ostvariti pravo na izuzeće sam snosi teret dokaza o ispunjavaju uvjeta iz predmetnog stavka, a da se pri tome ne utvrđuje potrebni standard dokazivanja u tu svrhu.

141. Ustaljena je sudska praksa da − kao što s pravom podsjeća Opći sud u točki 196. pobijane presude − osoba koja se poziva na tu odredbu mora uvjerljivim argumentima i dokazima dokazati da su potrebni uvjeti za iznimku ispunjeni i, osobito u vezi s prvim uvjetom iz članka 81. stavka 3. UEZ‑a, da poboljšanje koje proizlazi iz predmetnog sporazuma predstavlja značajne objektivne koristi, tako da se mogu kompenzirati problemi koje sporazum proizvodi na području tržišnog natjecanja(118). Također valja istaknuti da je u gore navedenoj presudi GlaxoSmithKline Services i dr./Komisija i dr., Sud potvrdio da je u okviru analize u smislu članka 81. stavka 3. UEZ‑a za pretpostavku da sporazum sadrži značajnu objektivnu korist dostatno da Komisija na temelju podataka kojima raspolaže stekne uvjerenje o vjerojatnosti nastanka te koristi(119). Međutim, mora se zaključiti da, kao što izričito proizlazi iz točke 93. navedene presude, ta tvrdnja spada u kontekst primjene iznimke koja je predviđena u članku 81. stavku 3. UEZ‑a, koji je bio na snazi prije donošenja Uredbe br. 1/2003 i koji je predviđao sustav prethodnih odobrenja koje daje Komisija(120). U tom kontekstu analiza koju je Komisija morala napraviti bila je prognostička i na budućnost usmjerena analiza mogućih koristi do kojih bi sporazum koji joj je prijavljen mogao dovesti.

142. Međutim, mora se zaključiti da u svojim podnescima LBG i žalitelji ne samo da nisu naveli točke pobijane presude koje bi bile zahvaćene pogreškom, ograničavajući se na općenitu tvrdnju da standard dokazivanja mora biti standard odvagivanja vjerojatnosti, nego nisu uopće naveli razloge zbog kojih bi se takav standard dokazivanja morao primijeniti u ovom slučaju u kojem, s jedne strane, Komisija nije bila pozvana napraviti na budućnost usmjerenu analizu i jer je, s druge strane i nasuprot tome, bilo na žaliteljima da iznesu uvjerljive dokaze o značajnim objektivnim koristima koje daju CMI‑ji, a koji su morali biti takvi da kompenziraju probleme koje je prepoznala Komisija.

143. U tim uvjetima smatram da bi, u slučaju da Sud argument koji se temelji na pretjerano visokom standardu dokazivanja smatra dopuštenim, isti trebalo odbiti.

144. Kao drugo, što se tiče prigovora koji se temelji na povredi načela in dubio pro reo, na koje se pozivaju žalitelji, valja podsjetiti da je to načelo pandan načelu nevinosti(121) koje se primjenjuje kada je riječ o ocjeni dokaza o povredi(122). U skladu s tim načelom povreda se mora dokazati potpuno, a sumnje i nesigurnost u odnosu na taj dokaz moraju ići u korist onoga čije je ponašanje inkriminirano pa stoga predstavljaju prepreku izricanju sankcija.

145. Argument žalitelja usmjeren je na točku 237. pobijane presude u kojoj je Opći sud na kraju svoje analize u vezi s primjenom članka 81. stavka 3. UEZ‑a zaključio da je valjalo odbiti navode koji su se temeljili na povredi načela in dubio pro reos zato što žalitelji nisu iznijeli dokaze o iznimci na koju su se pozivali.

146. Smatram da ta ocjena nije zahvaćena pogreškom. Naime, prema mojem mišljenju načelo in dubio pro reo može se primijeniti u analizi koju je Komisija provela u skladu s člankom 81. stavkom 1. UEZ‑a, u čijem okviru ona mora dokazati postojanje povrede navedene odredbe koju je počinio predmetni poduzetnik. U tom kontekstu, to načelo zahtijeva da se dokazima Komisije u potpunosti dokaže ta povreda, tako da ne postoji nikakva sumnja u odnosu na činjenicu njezine povrede.

147. Nasuprot tome, ne vjerujem da se može pozvati na načelo in dubio pro reo, kao što čine žalitelji u nastojanju da smanje standard dokazivanja potreban za primjenu iznimke predviđene u članku 81. stavku 3. UEZ‑a. Kao što sam istaknuo u točki 141. supra, prema ustaljenoj sudskoj praksi, na poduzetniku je koji se poziva na članak 81. stavak 3. UEZ‑a da dokaže uvjerljivim argumentima i dokazima da su ispunjeni uvjeti potrebni za korištenje iznimke. Stoga nije dostatno da se, kao što se čini da žalitelji zamišljaju, iznesu dokazi kojima se samo potkrjepljuju sumnje u odnosu na primjenu članka 81. stavka 3. UEZ‑a.

148. Doduše, kao što je na to podsjetio Opći sud u točki 197. pobijane odluke, u određenim slučajevima argumenti i činjenični elementi na koje se oslanjaju poduzetnici koji se žele pozvati na iznimku mogu biti takvi da obvezuju drugu stranu, to jest Komisiju, da iznese obrazloženje ili opravdanje jer je inače dopušten zaključak da je uvjet tereta dokaza bio ispunjen(123). Međutim mora se zaključiti da žalitelji ne osporavaju zaključak do kojeg je došao Opći sud u točki 231. pobijane presude, prema kojem je Komisija ispitala i valjano odbila utemeljenost argumentacije koju su oni iznijeli tijekom upravnog postupka, nego samo ističu da je Opći sud priznao u pobijanoj presudi da su postojale sumnje u odnosu na primjenjivost članka 81. stavka 3. UEZ‑a na CMI‑je. Međutim, takve se sumnje ne nalaze u pobijanoj presudi, a osobito se ne nalaze u rečenici s početka točke 233. pobijane presude, koju na umu imaju žalitelji. Nasuprot tome, u točki 237. pobijane presude Opći sud je jasno zaključio bez izražavanja ikakve sumnje da je Komisija mogla valjano zaključiti da tužitelji nisu iznijeli dokaz da su ispunjeni uvjeti za primjenjivost članka 81. stavka 3. UEZ‑a.

149. Naposljetku, utoliko što se predmetni prigovor može protumačiti kao isticanje nedostatka u obrazloženju pobijane presude s obzirom na primjenjivost načela in dubio pro reo, a s obzirom na razmatranja koja sam iznio u točkama 30. i 31. supra, smatram da u dijelu u kojem je zaključio da dokaz o postojanju uvjeta za iznimku predviđenu u članku 81. stavku 3. UEZ‑a nije bio iznesen, Opći sud nije bio dužan dodatno objasniti razloge zbog kojih se u ovom slučaju načelo in dubio pro reo nije moglo primijeniti.

b)      Navodno pogrešan pristup u pogledu tržišta na kojem nastaju koristi predviđene člankom 81. stavkom 3. UEZ‑a i u pogledu kategorija potrošača na koje utječu

150. Kao drugo, LBG uz potporu žalitelja drži da je Opći sud zauzeo netočan pristup u vezi s tržištem na kojem moraju nastati koristi predviđene člankom 81. stavkom 3. UEZ‑a. LBG ističe da se Opći sud − priznajući da se prema sudskoj praksi navedene koristi mogu uzeti u obzir za svako tržište koje ima koristi od sporazuma i prihvaćajući vezu između dviju strana predmetnog tržišta (to jest, imatelja kartica i trgovaca) – usredotočio isključivo na koristi za trgovce. Time je Opći sud zanemario važne koristi koje proistječu iz sustava MasterCard i samih CMI‑ja za imatelje kartica, kao i dvostruku narav tržišta i optimizaciju sustava koju CMI‑ji pomažu postići. Žalitelji ističu da Opći sud nije objasnio zašto se prva dva uvjeta iz članka 81. stavka 3. UEZ‑a ne mogu ispuniti oslanjajući se samo na koristi koje proistječu iz CMI‑ja za imatelje kartica, pod uvjetom da se tim koristima mogu kompenzirati svi navodni problemi koji proizlaze iz ograničavajućih učinaka CMI‑ja za trgovce. Ništa u tekstu članka 81. stavka 3. UEZ‑a ne podupire tezu Općeg suda prema kojoj u slučaju postojanja dviju ili više kategorija potrošača sve te kategorije moraju imati pravo na isti dio dobiti koji proistječe iz ograničenja tržišnog natjecanja, kako bi se to ograničenje smatralo spojivim s člankom 81. UEZ‑a.

151. Prigovori LBG‑a i žalitelja usmjereni su na analizu sadržanu u točkama 228. i 229. pobijane presude u kojima je − nakon podsjećanja na svoju sudsku praksu u skladu s kojom koristi predviđene prvim uvjetom članka 81. stavka 3. UEZ‑a mogu nastati ne samo na predmetnom tržištu, nego također na svakom drugom tržištu na kojem bi sporazum mogao proizvesti korisne učinke − Opći sud ipak zaključio da je, s obzirom na to da su trgovci činili jednu od dvije grupe potrošača na koje utječu platežne kartice, bilo nužno u svrhu primjene članka 81. stavka 3. dokazati u odnosu na njih postojanje značajnih objektivnih koristi, koje se mogu pripisati CMI‑jima. Na toj osnovi Opći je sud zaključio da je u nedostatku takvog dokaza argument koji se odnosi na nedovoljno uvažavanje koristi od CMI‑ja za imatelje kartica bio u svakom slučaju bespredmetan.

152. Navedeni prigovori tiču se primjene iznimke predviđene člankom 81. stavkom 3. UEZ‑a u kontekstu koji obilježava postojanje dvaju tržišta na kojima ograničavajući sporazum može proizvesti učinke. U ovom slučaju riječ je o izdavateljskom i prihvatiteljskom tržištu, među kojima, iako su različita, postoji bitno međudjelovanje i komplementarnost(124). U tom pogledu valja podsjetiti da iako je Opći sud potvrdio Komisijinu definiciju relevantnog tržišta, taj aspekt pobijane presude nije predmet žalbe pred Sudom.

153. LGB i žalitelji u bitnome ističu da je Opći sud počinio pogrešku zanemarujući koristi koje proistječu iz CMI‑ja za imatelje kartica, neposredne potrošače usluga koje se nude na izdavateljskom tržištu, iako bi se tim koristima potencijalno bila mogla uspostaviti protuteža ograničavajućim učincima koji proizlaze iz CMI‑ja za trgovce, neposredne potrošače usluga koje se nude na prihvatiteljskom tržištu.

154. Pravno pitanje na kojem se temelji ovaj prigovor stoga glasi je li u svrhu primjene iznimke iz članka 81. stavka 3. UEZ‑a u takvom kontekstu nužno da pravičan dio dobiti koja proizlazi iz koristi stvorenih sporazumom, kako je predviđeno člankom 81. stavkom 3. UEZ‑a, bude rezerviran za izravne potrošače usluga koje se nude na tržištu na kojem nastaju ograničavajući učinci za tržišno natjecanje – u ovom slučaju osobito za trgovce – ili se može smatrati da se ti ograničavajući učinci štetni za te potrošače mogu kompenzirati koristima koje nastaju za potrošače usluga koje se nude na povezanom tržištu, to jest u ovom slučaju za imatelje kartica.

155. Kao prvo, valja podsjetiti da drugi uvjet iz članka 81. stavka 3. UEZ‑a zahtijeva da se – kako bi neki sporazum s ograničavajućim učincima mogao uživati iznimku predviđenu tom odredbom – pravedan udio u koristi koja iz njega proizlazi mora omogućiti potrošačima.

156. U tom pogledu valja prvo istaknuti da se potrošačima na koje upućuje navedena odredba moraju smatrati neposredni ili posredni potrošači proizvoda ili usluga obuhvaćenih sporazumom. Drugo, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da za izuzimanje ograničavajućeg sporazuma na temelju članka 81. stavka 3. UEZ‑a značajne objektivne koristi do kojih taj sporazum dovodi moraju biti takve da se njima kompenziraju problemi koji iz njega proizlaze za tržišno natjecanje(125). Može se zaključiti iz te prakse da je u svrhu izuzimanja ograničavajućeg sporazuma, nužno da koristi koje iz njega proizlaze potrošačima osiguraju potpunu naknadu za stvarne ili moguće štetne učinke koje oni moraju snositi zbog ograničenja tržišnog natjecanja koje proizlazi iz sporazuma. Drugim riječima, koristima koje proizlaze iz ograničavajućeg sporazuma mora se uspostaviti protuteža njegovim negativnim učincima.

157. Međutim, prema mojem mišljenju ta naknada mora se odnositi na potrošače na koje sporazum izravno ili neizravno utječe(126). Naime, u načelu se potrošačima koji trpe štetu uzrokovanu ograničavajućim učincima predmetnog sporazuma mora na ime naknade štete rezervirati pravedan udio u koristi koja potječe iz navedenog sporazuma, a na koji se upućuje u članku 81. stavku 3. UEZ‑a.

158. Naime, u slučaju kad bi bilo moguće uzeti u obzir koristi koje proizlaze iz sporazuma za jednu kategoriju potrošača određenih usluga kako bi se uspostavila protuteža negativnim učincima za drugu kategoriju potrošača drugih usluga na drugom tržištu, to bi predstavljalo omogućavanje dovođenja prve kategorije potrošača u povoljniji položaj, a na štetu druge kategorije. Međutim, distributivna logika te vrste mi se načelno čini stranom u području djelovanja prava tržišnog natjecanja(127). To je pravo, naime, namijenjeno zaštiti strukture tržišta i time zaštiti tržišnog natjecanja u interesu konkurenata i naposljetku potrošača(128) općenito. Ono, nasuprot tome, nije namijenjeno davanju prednosti jednoj kategoriji potrošača na štetu druge kategorije(129).

159. U tom pogledu, moram još istaknuti da ta razmatranja nisu nužno u proturječju s ustaljenom sudskom praksom Općeg suda navedenom u točki 228. pobijane presude, u skladu s kojom nije isključena mogućnost da se u obzir uzmu koristi koje potječu iz sporazuma i koje nastaju na tržištu različitom u odnosu na ono na kojem sporazum proizvodi ograničavajuće učinke. Naime, takve se koristi mogu uzeti u obzir kada se, na primjer, radi o istoj kategoriji potrošača na koje sporazum utječe na dva različita tržišta(130).

160. U ovom slučaju, Opći sud je zaključio da je za primjenu iznimke predviđene člankom 81. stavkom 3. UEZ‑a potrebno da se postojanje značajnih objektivnih koristi koje proizlaze iz CMI‑ja u svakom slučaju dokaže za trgovce. Međutim, iz razloga što trgovci čine kategoriju potrošača koji izravno trpe ograničavajuće učinke CMI‑ja na tržištu na kojem ti učinci nastaju, smatram da Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava.

161. Iz toga proizlazi da ni argumenti žalitelja niti argument LBG‑a, prema kojem je Opći sud zanemario važne koristi koje proistječu iz CMI‑ja(131) za imatelje kartica, ne mogu biti prihvaćeni. Isti zaključak vrijedi, u izostanku osporavanja definicije relevantnog tržišta, i za argument u vezi s propustom da se razmotri dvostruka narav tržišta. Naposljetku, iz prethodno navedenog također proizlazi da suprotno onome što smatraju žalitelji, Opći sud u točkama 228. i 229. pobijane presude nije smatrao da, ako postoje dvije ili više kategorija pogođenih potrošača, sve te kategorije moraju uživati isti udio u koristi koja proizlazi iz ograničenja tržišnog natjecanja kako bi se ograničenje moglo smatrati spojivim s člankom 81. UEZ‑a. On je samo smatrao da je trebalo dokazati objektivne koristi koje za trgovce potječu od CMI‑ja.

162. S obzirom na sva ta razmatranja smatram stoga da se u cijelosti moraju odbiti prigovori LGB‑a i žalitelja u vezi s navodno netočnim pristupom u pogledu tržišta na kojem moraju nastajati koristi predviđene člankom 81. stavkom 3. UEZ‑a i u pogledu kategorija potrošača koje treba uzeti u obzir.

c)      Odobrenje previše strogoga kriterija za primjenu članka 81. stavka 3. UEZ‑a

163. Kao treće, LBG drži da je Opći sud počinio pogrešku odobravajući previše strog kriterij za primjenu članka 81. stavka 3. UEZ‑a. LBG ima umu osobito točku 233. pobijane presude u kojoj je Opći sud ukazao na to da jedinu okolnost koju treba uzeti u razmatranje radi utvrđivanja jesu li CMI‑ji utvrđeni na prikladnoj razini predstavlja naknada troškova koji nastaju bankama izdavateljicama od strane trgovaca na ime usluga koje su im pružene ili koje im očito koriste, te da se kod izračuna naknade moraju uzeti u obzir drugi prihodi koje ostvare banke izdavateljice. LBG drži da je Komisija po svemu sudeći također u nedavnim slučajevima usvojila pristup usredotočen samo na koristi za trgovce, s obzirom na to da je koristila restriktivnu metodologiju označenu kao „kriterij turista“(132). Primjena takvog pristupa je prema mišljenju LBG‑a nepraktična i neprikladna, a sama Komisija nije u stanju primijeniti taj kriterij zbog nedostatka podataka. U tim okolnostima LBG se pita kako bi se od MasterCarda ili, a fortiori, od banaka s licencom, koje ne raspolažu potpunim podacima o tržištu, moglo razumno očekivati da ga primjenjuju. Izabranu je metodologiju također nemoguće primijeniti u praksi jer ona zahtijeva da se dostave točni dokazi za opravdanje razina konkretnih CMI‑ja. Međutim, ti dokazi jedva da se mogu iznijeti. Ni Komisija ni Opći sud nisu pružili nikakve smjernice u vezi s točnom metodologijom koju bi MasterCard morao slijediti u svrhu određivanja opravdane razine CMI‑ja. Nejasnoća koja proizlazi iz tog pristupa uzrokuje veliku nesigurnost za subjekte na tržištu te može nanijeti štetu potrošačima sprječavajući inovacije na tržištu.

164. Taj se prigovor prema mojem mišljenju zasniva na pogrešnom čitanju pobijane presude. Naime, u točki 233., jedinoj točki pobijane presude na koju se posebno odnosi ovaj prigovor, Opći sud nije tvrdio da je naknada troškova koji nastanu bankama izdavateljicama po osnovi pruženih usluga jedina okolnost koju treba uzeti u razmatranje radi utvrđenja je li utvrđena prikladna razina CMI‑ja. U navedenoj točki pobijane presude Opći sud je odgovorio na argument iznesen pred njega u vezi s nedostatkom podataka koji omogućavaju da se zadovolji standard ekonomskog dokazivanja koji zahtijeva Komisija. Razmatranja sadržana u točki 233. pobijane presude moraju se stoga čitati s obzirom na prethodnu točku u kojoj je Opći sud objasnio da poteškoća zadovoljavanja standarda ekonomskog dokazivanja koji zahtijeva Komisija potječe iz argumentacije koju su žalitelji iznosili tijekom upravnog postupka.

165. U odnosu na upućivanje na metodologiju označenu kao „kriterij turista“ mora se zaključiti da ne postoji nikakvo upućivanje na tu metodologiju ni u pobijanoj presudi niti u spornoj odluci, tako da argument koji se temelji na toj metodologiji nije relevantan. LBG osim toga ne iznosi nikakvu okolnost kako bi objasnio na koji bi način njegovo upućivanje na tu metodologiju moglo omogućiti identificiranje pogreške u pobijanoj presudi.

166. U odnosu na argument prema kojem Komisija i Opći sud nisu iznijeli ni najmanje smjernice u vezi s točnom metodologijom koju bi MasterCard morao slijediti prilikom određivanja CMI‑ja, isti ne omogućuje da se u pobijanoj presudi identificira nijedna pogreška Općeg suda koja se tiče prava pa je stoga bespredmetan.

167. Iz prethodno navedenog slijedi da ni treći dio žalbenog razloga koji se temelji na povredi članka 81. stavka 3. UEZ‑a ne može biti prihvaćen, te se stoga navedeni žalbeni razlog mora u cijelosti odbiti.

III – Zaključak

168. S obzirom na iznesena razmatranja, predlažem Sudu da odluči kako slijedi:

1.      Žalba i protužalbe se odbijaju.

2.      Nalaže se MasterCard Incorporated, MasterCard International Incorporated i MasterCard Europe SPRL snošenje troškova koji se odnose na žalbu.

3.      Nalaže se The Royal Bank of Scotland plc snošenje troškova koji se odnose na njegovu protužalbu.

4.      Nalaže se Lloyds TSB Bank plc i Bank of Scotland plc snošenje troškova koji se odnose na njihovu protužalbu.

5.      MBNA Europe Bank Ltd, HSBC Bank plc i Ujedinjena Kraljevina Velike Britanije i Sjeverne Irske snosit će vlastite troškove.

1 - Izvorni jezik: francuski

2  –      T‑111/08

3  –      Kreditne institucije koji stavljaju imatelju kartice na raspolaganje i dopuštaju mu da je koristi.

4  –      Kreditne institucije koje imaju ugovorni odnos s trgovcem radi prihvata kartice na prodajnom mjestu. Banke izdavateljice dostavljaju bankama prihvatiteljicama podatke u vezi s imateljem kartice i u vezi s karticom (autentifikacija, autorizacija, itd.) i pristupaju prijenosu sredstava putem informatičke mreže, dok banke prihvatiteljice prosljeđuju transakcije s terminala na prodajnom mjestu trgovca do izdavateljevog centra za obradu, prenose podatke radi autorizacije i sudjeluju u plaćanju kao i u obradi transakcije.

5  –      Vidjeti uvodne izjave 234. do 238. i 242.

6  –      Vidjeti uvodne izjave 239. do 241. sporne odluke.

7  –      Vidjeti uvodne izjave 118. et seq. sporne odluke.

8  –      Riječ je konkretno o različitim kreditnim i charge karticama koje nose logotip MasterCard ili Maestro kao i o debitnim karticama koje nose logotip MasterCard ili Maestro (vidjeti članak 1. sporne odluke).

9  –      Ti troškovi obuhvaćaju isporuku terminala za plaćanje te druge tehničke i financijske usluge i sastoje se od postotka transakcijske vrijednosti ili paušalne naknade (vidjeti uvodne izjave 246. i 247. sporne odluke).

10  –      Vidjeti uvodnu izjavu 248. sporne odluke.

11  –      Vidjeti uvodne izjave 146. do 155. sporne odluke, a osobito uvodnu izjavu 153.

12  –      Vidjeti članak 1. sporne odluke. Valja istaknuti da se Komisija već bavila međubankovnim naknadama u okviru sustava za plaćanje karticama, osobito u Odluci 2002/914/EZ, od 24. srpnja 2002. (predmet COMP/29.373, Visa international – Multilateral Interchange Fee, SL L 318, str. 17.), kojom su regionalni CMI‑ji Vise u Europskoj uniji izuzeti za razdoblje od pet godina, uz određene uvjete, od kojih je glavni taj da naknade budu vezane razinom određenih troškova i ne premašuju njihovu najvišu razinu. Drugu odluku Visa Komisija je donijela 8. siječnja 2010. (COMP/D-1/39.398, Visa MIF), i njome su obveze koje je predložila Visa postale obvezujuće, obuhvaćajući među ostalim najvišu razinu CMI‑ja. U siječnju 2012. Komisija je objavila Zelenu knjigu – Prema integriranom europskom tržištu plaćanja karticama, internetom i pokretnim telefonima [COM(2011) 941 final] te je pokrenula javno savjetovanje koje se također odnosilo na određene aspekte u vezi s međubankovnim naknadama u okviru sustava plaćanja karticama.

13–      Vidjeti članak 7. sporne odluke.

14  –      I automatske međubankovne naknade SEPA‑e (Single Euro Payments Area) unutar europodručja.

15  –      Također i automatske međubankovne naknade SEPA‑e/unutar europodručja. Vidjeti članke 2. i 3 sporne odluke.

16  –      Vidjeti članak 5. sporne odluke. Ovaj članak također obvezuje MasterCard da na svojoj internetskoj stranici učini kroz određeno vrijeme dostupnim podatke iz priloga 5. navedene odluke.

17  –      Vidjeti Komisijino priopćenje za tisak od 1. travnja 2009. (IP/09/515). Spominjanje obveza koje su preuzeli žalitelji sadržano je u točki 60. pobijane presude.

18  –      Presuda od 13. lipnja 2013., Versalis/Komisija (C‑511/11 P, t. 115.).

19  –      Presuda od 28. lipnja 2005., Dansk Rørindustri i dr./Komisija (C‑189/02 P, C‑202/02 P, C‑205/02 P do C‑208/02 P i C‑213/02 P, Zb., str. I‑5425., t. 97. i 99.).

20  –      Vidjeti presudu od 28. veljače 2013. povodom preispitivanja Arango Jaramillo i dr./BEI (C‑334/12 RX‑II, t. 43.) i rješenje od 16. studenoga 2010., Internationale Fruchtimport Gesellschaft Weichert/Komisija (C‑73/10 P, Zb., str. I‑11535., t. 53.), koji sadrže upućivanje na sudsku praksu ESLJP‑a.

21  –      Vidjeti osobito u tom smislu t. 83. mojeg mišljenja u predmetu Gestoras Pro Amnistía i dr./Vijeće (presuda od 27. veljače 2007., C‑354/04 P, Zb., str. I‑1579.), u kojoj se nalaze druga upućivanja na sudsku praksu ESLJP‑a. Vidjeti također gore navedeno rješenje Internationale Fruchtimport Gesellschaft Weichert/Komisija, t. 53., kao i t. 73. mišljenja nezavisnog odvjetnika Cruza Villalóna u predmetu povodom kojeg je donesena presuda od 26. rujna 2013., PPG i SNF/ECHA (C‑625/11 P).

22  –      Vidjeti gore navedenu presudu povodom preispitivanja Arango Jaramillo i dr./BEI, t. 43., i t. 73. gore navedenog mišljenja nezavisnog odvjetnika Cruza Villalóna u predmetu PPG i SNF/ECHA.

23  –      Oslanjajući se na niz čimbenika koji se osobito odnose na pravila funkcioniranja organizacije, odnos između njezinih upravnih tijela i banaka članica, sustav povezivanja u mrežu kao i na narav odluka u vezi s CMI‑jima i njihov obvezujući karakter za banke članice, Komisija je u spornoj odluci zaključila da je MasterCard činio udruženje poduzetnika u smislu članka 81. stavka 1. UEZ‑a (uvodne izjave 344. do 349.) sve do 25. svibnja 2006. kao datuma IPO‑a i da su odluke koje je donio u vezi s CMI‑jima do tog datuma bile „odluke udruženja poduzetnika“ u smislu navedene odredbe (uvodna izjava 371.).

24  –      Vidjeti t. 241. i 242.

25  –      Vidjeti presude od 8. srpnja 1999., Komisija/Anic Partecipazioni (C‑49/92 P, Zb., str. I‑4125., t. 131.); od 23. studenoga 2006., Asnef‑Equifax i Administración del Estado (C‑238/05, Zb., str. I‑11125., t. 31. i 32.), i od 4. lipnja 2009., T‑Mobile Netherlands i dr. (C‑8/08, Zb., str. I‑4529., t. 23.); vidjeti također presudu Općeg suda od 16. lipnja 2011., FMC Foret/Komisija (T‑191/06, Zb., str. I‑2959., t. 102.).

26  –      Vidjeti t. 62. mišljenja nezavisnog odvjetnika Légera u predmetu Wouters i dr. (presuda od 19. veljače 2002., C‑309/99, Zb., str. I‑1577.). Iz sudske prakse također proizlazi da se u takvom zatvorenom sustavu ne može Komisiji zabraniti da zabranjeni sporazum naizmjence kvalificira kao sporazum, usklađeno djelovanje ili odluku udruženja poduzetnika (vidjeti, na primjer, presudu Općeg suda od 20. travnja 1999., Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija, T‑305/94 do T‑307/94, T‑313/94 do T‑316/94, T‑318/94, T‑325/94, T‑328/94, T‑329/94 i T‑335/94, Zb., str. II‑931., t. 697. i naposljetku presudu od 5. prosinca 2013., Solvay Solexis/Komisija, C‑449/11 P, t. 61. i 62.).

27  –      Vidjeti presudu od 29. listopada 1980., van Landewyck i dr./Komisija (209/78 do 215/78 i 218/78, Zb., str. 3125., t. 88.).

28  –      Vidjeti presudu od 30. siječnja 1985., Clair (123/83, Zb., str. 391., t. 17.); od 18. lipnja 1998., Komisija/Italija (C‑35/96, Zb., str. I‑3851., t. 40.), i od 12. rujna 2000., Pavlov i dr. (C‑180/98 do C‑184/98, Zb., str. I‑6451., t. 85.).

29  –      Vidjeti presude Općeg suda od 26. siječnja 2005., Piau/Komisija (T‑193/02, Zb., str. II‑209., t. 69.), i od 13. prosinca 2006., FNCBV i dr./Komisija (T‑217/03 i T‑245/03, Zb., str. II‑4987., t. 49.), potvrđene presudom Suda od 18. prosinca 2008., Coop de France bétail et viande/Komisija (C‑101/07 P i C‑110/07 P, Zb., str. I‑10193.).

30  –      Vidjeti presudu Općeg suda od 15. rujna 2005., DaimlerChrysler/Komisija (T‑325/01, Zb., str. II‑3319., t. 210.).

31  –      Vidjeti u tom smislu presudu od 27. siječnja 1987., Verband der Sachversicherer/Komisija (45/85, Zb., str. 405., t. 32.).

32  –      Navedeno u bilješci 26.

33  –      Osobito presude od 17. studenoga 1993., Reiff (C‑185/91, Zb., str. I‑5801.); od 9. lipnja 1994., Delta Schiffahrts- und Speditionsgesellschaft (C‑153/93, Zb., str. I‑2517.); od 5. listopada 1995., Centro Servizi Spediporto (C‑96/94, Zb., str. I‑2883.); od 17. listopada 1995., DIP i dr. (C‑140/94 do C‑142/94, Zb., str. I‑3257.), i gore navedena presuda Komisija/Italija (t. 36. do 38.).

34  –      U gore navedenom predmetu Wouters i dr. radilo se o nizozemskoj odvjetničkoj komori, u gore navedenom predmetu Komisija/Italija, o Nacionalnom vijeću carinskih špeditera, u gore navedenim predmetima Reiff i Delta Schiffahrts- und Speditionsgesellschaft, o komisijama zaduženima za utvrđivanje tarifa cestovnog prijevoza robe na velike udaljenosti i tarifa za komercijalni riječni prijevoz u Njemačkoj, u gore navedenom predmetu Centro Servizi Spediporto, o odboru zaduženom na temelju talijanskog zakona za vođenje nacionalnog registra cestovnih prijevoznika i uključenom u određivanje prijevoznih tarifa i, naposljetku, u gore navedenom predmetu DIP i dr., o općinskim komisijama koje su sudjelovale u postupku davanja odobrenja za otvaranje trgovina na malo u Italiji.

35  –      Presuda od 28. veljače 2013. (C‑1/12).

36  –      Presuda od 6. siječnja 2004. (C‑2/01 P i C‑3/01 P, Zb., str. I‑23.).

37  –      Potvrđujući prvostupanjsku presudu Sud je uostalom pojasnio „da je za prešutno sklapanje sporazuma potrebno da očitovanje volje jedne od ugovornih strana usmjereno na protutržišni cilj predstavlja poziv drugoj strani, koji može biti izričit ili prešutan, na zajedničko ostvarenje takvog cilja, a to se tim više primjenjuje kada takav sporazum, kao u ovom slučaju, nije na prvi pogled u interesu druge strane, to jest trgovca na veliko“, vidjeti točku 102.

38  –      U svojim odgovorima na žalbu LBG i HSBC pozivaju se na iskrivljavanje činjenica, prigovarajući Općem sudu da nije uzeo u obzir svjedočanstva koja su iznijeli pred njega, a iz kojih proizlazi da nakon IPO‑a banke nisu imale nikakvu kontrolu niti utjecaj na utvrđivanje CMI‑ja, u vezi s čime se s njima nije prethodno savjetovalo niti ih se obavještavalo prije njihovog donošenja. U tom pogledu dostatno je istaknuti da se Opći sud u svojoj ocjeni činjenica nije oslonio ni na kakvu uključenost banaka u postupak donošenja CMI‑ja. Naprotiv, u točki 245. pobijane presude on je kvalificirao „nespornom“ činjenicu da „od IPO‑a odluke u vezi s CMI‑jima donose tijela organizacije za plaćanje MasterCard i da banke ne sudjeluju u tom postupku donošenja odluka“. Stoga su ti prigovori, ako ih se ne proglasi nedopuštenima, bespredmetni jer su novi u odnosu na žalbu i nisu istaknuti u okviru protužalbe.

39  –      Žalitelji samo tvrde da je rasuđivanje Općeg suda „očito netočno“ i ističu da banke izdavateljice imaju interes sniziti razinu CMI‑ja kako bi snizile svoje troškove i povećale svoju dobit temeljem MSC‑a.

40  –      Vidjeti t. 253. i 134. pobijane presude.

41  –      Taj utjecaj izvršen je i u slučaju prekograničnih transakcija na koje se CMI‑ji primjenjuju u izostanku posebnih međubankovnih naknada i u slučaju nacionalnih transakcija u odnosu na koje se CMI‑ji ili primjenjuju u izostanku međubankovnih naknada „intrapays“ ili služe kao referentna vrijednost kod donošenja tih naknada (uvodne izjave 412. do 424. sporne odluke).

42  –      Iako nije isključila mogućnost da su CMI‑ji, ograničavajući određivanje cijena putem tržišnog natjecanja, mogli imati protutržišni cilj, Komisija je ipak odlučila da neće zauzeti stajalište u tom pogledu jer je smatrala da su njihovi ograničavajući učinci jasno dokazani (točke 401. do 407.).

43  –      Oslanjajući se na podatke koji su se odnosili na 2002. godinu, Komisija je procijenila da su CMI‑ji mogli iznositi u prosjeku do 73 % tih troškova.

44  –      Uvodne izjave 439. do 460.

45  –      Uvodne izjave 461. do 466.

46  –      Uvodne izjave 467. do 496.

47  –      Uvodne izjave 497. do 521.

48  –      To jest pravilo koje zabranjuje izdavateljima i prihvatiteljima da određuju iznos CMI‑ja nakon učinjene kupnje od strane imatelja kartica kod trgovaca pridruženim prihvatiteljima i nakon podnošenja transakcije na podmirenje.

49  –      Odluka 2002/914.

50  –      Presude od 30. lipnja 1966., LTM (56/65, Zb., str. 337., 359. i 360.); od 11. prosinca 1980., L’Oréal (31/80, Zb., str. 3775., t. 19.); od 12. prosinca 1995., Oude Luttikhuis i dr. (C‑399/93, Zb., str. I‑4515., t. 10.); od 28. svibnja 1998., Deere/Komisija (C‑7/95 P, Zb., str. I‑3111., t. 76.) i New Holland Ford/Komisija (C‑8/95 P, Zb., str. I‑3175., t. 90.); od 21. siječnja 1999., Bagnasco i dr. (C‑215/96 i C‑216/96, Zb., str. I‑135., t. 33.), kao i presuda Općeg suda od 2. svibnja 2006., O2 (Germany)/Komisija (T‑328/03, Zb., str. II‑1231., t. 68.).

51  –      Vidjeti osobito presudu od 8. prosinca 2011., KME Germany i dr./Komisija (C‑389/10 P, Zb., str. I‑13125., t. 39.).

52  –      Vidjeti osobito gore navedenu presudu LTM (Zb., str. 250.).

53  –       Vidjeti također gore navedenu presudu O2 (Germany)/Komisija (t. 72.), u kojoj je Opći sud istaknuo važnost ispitivanja tržišnog natjecanja u izostanku sporazuma kad se radi o tržištima koja se liberaliziraju ili o novim tržištima.

54  –       Presuda Općeg suda od 15. rujna 1998., European Night Services i dr./Komisija (T‑374/94, T‑375/94, T‑384/94 i T‑388/94, Zb., str. II‑3141., t. 137.).

55  –      Vidjeti gore navedenu presudu O2 (Germany)/Komisija (t. 72.).

56  –      Presuda od 28. veljače 1991., Delimitis (C‑234/89, Zb., str. I‑935.).

57  –      Vidjeti osobito uvodne izjave 408. i 410. sporne odluke gdje je Komisija navela da bi „cijene koje su utvrdile banke prihvatiteljice bile manje da nije postojalo [višestrano „standardno“ pravilo] i da je sustav predviđao pravilo koje zabranjuje određivanje cijena a posteriori“, kao i prethodno navedenu točku 460.

58  –      Na temelju, među ostalim, razmatranja u vezi s konkurencijom među sustavima plaćanja.

59  –      To očito nimalo ne prejudicira analizu Komisije prema kojoj bi u slučaju nepostojanja CMI‑ja tržišno natjecanje između banaka prihvatiteljica u konačnici dovelo do ukidanja svih međubankovnih naknada.

60  –      Navedeno u bilješci 50.

61  –      Ta rečenica glasi kako slijedi: „Ako se uzme da CMI‑ji utvrđuju minimalnu razinu MSC‑a i u mjeri u kojoj je Komisija mogla s pravom zaključiti da bi sustav MasterCard funkcionirajući i bez CMI‑ja nastavio biti ekonomski održiv, onda nužno proizlazi da oni imaju ograničavajuće učinke na tržišno natjecanje“.

62  –      Presuda Općeg suda od 14. prosinca 2006., Raiffeisen Zentralbank Österreich i dr./Komisija (T‑259/02 do T‑264/02 i T‑271/02, Zb., str. II‑5169.).

63  –      Presuda od 24. rujna 2009., Erste Group Bank i dr./Komisija (C‑125/07 P, C‑133/07 P, C‑135/07 P i C‑137/07 P, Zb., str. I‑8681., t. 116. do 119.).

64  –      Točka 285. i navedena sudska praksa.

65  –      Vidjeti u tom smislu mišljenje nezavisnog odvjetnika Bota u gore navedenom predmetu Erste Group Bank i dr./Komisija.

66  –      Opći sud je prije svega u točki 150. pobijane presude uputio na zaključke koje je Komisija izvukla iz studije tržišta iz ožujka 2004. godine u odnosu na nesposobnost trgovaca da izvršavaju dostatni pritisak na iznos CMI‑ja „jer je bitan element u prihvaćanju plaćanja karticama od strane trgovaca bila sklonost potrošača tom plaćanju pa bi stoga odbijanje tog načina plaćanja ili diskriminacija u tom pogledu imali negativan utjecaj na kupce“; zatim je u točki 157. utvrdio osnovanost tih zaključaka i naposljetku u točki 158. raspravio određene posljedice.

67  –      Presuda Općeg suda od 18. rujna 2001. (T‑112/99, Zb., str. II‑2459.).

68  –      Presuda od 15. prosinca 1994. (C‑250/92, Zb., str. I‑5641.).

69  –      Navedeno u bilješci 67.

70  –      Ibidem, t. 109.

71  –      Ibidem, t. 104.

72  –      Ibidem, t. 106.

73  –      U istom smislu vidjeti presudu Općeg suda od 29. lipnja 2012., E.ON Ruhrgas i E.ON/Komisija (T‑360/09). Načela utvrđena gore navedenom presudom M6 i dr./Komisija također su per analogiam primijenjena u presudi Općeg suda od 12. travnja 2013., Stim/Komisija (T‑451/08).

74  –      Presuda od 25. listopada 1977. (26/76, Zb., str. 1875., t. 20. i 27.). U toj presudi Sud je, nakon što je potvrdio da pod određenim uvjetima „selektivni sustavi distribucije među ostalim predstavljaju aspekt tržišnog natjecanja usklađen s člankom 8[1.] stavkom 1. [UEZ‑a]“, zaključio da “svaki sustav koji se temelji na izboru distribucijskih točaka nužno podrazumijeva obvezu za veletrgovce koji su dio mreže da opskrbljuju samo ovlaštene prodavatelje; inače ne bi imao smisla“ i da stoga ograničenja koja omogućavaju nadzor nad pridržavanjem te obveze, “ukoliko ne nadilaze željeni cilj ne mogu predstavljati sama po sebi ograničenje tržišnog natjecanja nego nadopunjuju glavnu obvezu čijoj primjeni doprinose“. 

75  –      Tako je u presudi od 11. srpnja 1985., Remia i dr./Komisija (42/84, Zb., str. 2545., t. 19. i 20.), Sud odlučio da odredbe o suzdržavanju od tržišnog natjecanja umetnute u ugovore o prijenosu poduzeća u mjeri u kojoj jamče u načelu „mogućnost i djelotvornost takvog prijenosa“ doprinose „jačanju tržišnog natjecanja povećanjem broja poduzetnika prisutnih na predmetnom tržištu”, pod uvjetom, međutim, da „budu neophodne za prijenos ustupljenog poduzeća i da njihovo trajanje i područje primjene bude strogo ograničeno na taj cilj“. U konkretnom slučaju Sud je primijetio da sporazum o prijenosu predmetnog poduzeća „[nije mogao biti] ostvaren“ bez sporne odredbe jer „bi prodavatelj koji posebno dobro poznaje osobitosti prenesenih poduzeća sačuvao mogućnost da ponovno pridobije staru klijentelu odmah nakon prijenosa i da stoga tom poduzeću oduzme sposobnost preživljavanja“. Ponovno je u presudi Pronuptia (presuda od 28. siječnja 1986., 161/84, Zb., str. 353., t. 15. et seq., i t. 1.B izreke) Sud odlučio da je određeni broj sporednih odredbi sporazuma o franšizi izmicao zabrani iz članka 81. stavka 1. UEZ‑a jer su bile „neophodne za funkcioniranje sustava franšize“. Naposljetku, u gore navedenoj presudi DLG, na koju se žalitelji oslanjaju, Sud je odlučio da „jedna statutarna odredba zadruge za kupnju, koja zabranjuje svojim članovima da budu dio drugih oblika suradnje koji su u izravnom tržišnom natjecanju s njom, ne podliježe zabrani predviđenoj u članku 8[1]. stavku 1. UEZ‑a, ako je navedena statutarna odredba ograničena na ono što je neophodno za osiguranje dobrog funkcioniranja zadruge i održavanja njezine ugovorne snage naspram proizvođača“.

76  –      Stoga odredba koja samo olakšava provedbu sporazuma a da nije neophodna u opisanom smislu može izbjeći zabranu iz članka 81. stavka 1. UEZ‑a samo ako ne sadrži ograničenje tržišnog natjecanja ili ako se može izuzeti na temelju članka 81. stavka 3. UEZ‑a.

77  –      Vidjeti gore navedenu presudu M6 i dr./Komisija (t. 109. i 121.).

78  –      Gore navedena presuda (t. 109. i 121.), koja u tom pogledu upućuje među ostalim na točku 24. presude Pronuptia u kojoj je Sud proglasio da predmetna klauzula o teritorijalnoj ekskluzivnosti predstavlja ograničenje tržišnog natjecanja u smislu članka 81. stavka 1. UEZ‑a, priznajući da bi u izostanku takve teritorijalne zaštite kandidat kojem je dodijeljena franšiza mogao biti demotiviran da se integrira u lanac.

79  –      U istom smislu u točki 101. pobijane presude Opći sud je prije ispitivanja objektivne neophodnosti CMI‑ja kao mehanizma za prijenos sredstava u korist banaka izdavateljica pojasnio da „se ne radi o uspoređivanju radi utvrđivanja funkcionira li sustav MasterCard djelotvornije s CMI‑jima nego na temelju zabrane određivanja cijena ex post“.

80  –      Vidjeti gore navedene presude Remia i dr./Komisija (t. 20.) i M6 i dr./Komisija (t. 113.).

81  –      Vidjeti gore navedenu presudu Remia i dr. (t. 18. i 19.).

82  –      Gore navedena presuda M6 i dr./Komisija (t. 109.).

83  –      U tom smislu upućujem u vezi s ovim slučajem na razmatranja izložena u točki 66. supra.

84 – Iako se drugi elementi, na primjer razmatranja u vezi s političkim kontekstom glavnog poduhvata, također mogu uzeti u obzir, vidjeti u tom smislu gore navedenu presudu E.ON Ruhrgas i E.ON/Komisija (t. 75.).

85  –      Tako je u presudi Remia i dr./Komisija Sud potvrdio pristup Komisije koji se sastojao od primjene razdoblja od četiri godine na odredbu o suzdržavanju od tržišnog natjecanja u ugovoru o prijenosu predmetnog poduzeća umjesto deset godina koje se utvrdile strane, pristup koji je utemeljen na „uvjerenju“ do kojeg se došlo nakon ispitivanja svih okolnosti slučaja „da je samo trajanje od četiri godine objektivno opravdano“ kako bi se kupcu omogućilo da uvede svoj novi žig i da pridobije naklonost klijenata i da izbjegne novi izlazak prodavatelja na tržište (t. 30.). Također, kada je u gore navedenoj presudi Metro SB‑Groβmärkte/Komisija Sud ispitao proporcionalnost odredbi koje ograničavaju slobodu djelovanja strana u ugovoru o selektivnoj distribuciji, njegova se analiza odnosila samo na pitanje jesu li te odredbe išle dalje od onog što je bilo nužno za postizanje njihovog cilja namećući stranama restriktivnije obveze (osobito t. 27., 37. i 39.). U gore navedenoj presudi M6 i dr./Komisija, ispitujući odredbu o ekskluzivnosti u trajanju od deset godina sadržanu u sporazumu o osnivanju društva Télévision par satellite, Opći sud je zaključio da se takvo trajanje „čini pretjerano“ jer društvo mora naći svoje mjesto na tržištu prije kraja tog razdoblja, da je bilo „prilično vjerojatno“ da će se njegova nepovoljna konkurentska situacija umanjiti s vremenom i da “stoga nije bilo za isključiti” da će mu takva ekskluzivnost, iako je u početku imala namjenu jačanja konkurentnosti navedenog društva na tržištu naplatne televizije, “nakon nekoliko godina omogućiti uklanjanje konkurencije s navedenog tržišta“. Vidjeti također gore navedenu presudu DLG (t. 35. i 40.) i, iako u različitom kontekstu gore navedene presudu Wouters i dr. (t. 109.), i presudu od 18. srpnja 2006., Meca‑Medina i Majcen/Komisija (C‑519/04 P, Zb., str. I‑6991., t. 47.); presudu od 18. srpnja 2013., Consiglio nazionale dei geologi i Autorità garante della concorrenza e del mercato (C‑136/12, t. 54.), i gore navedenu presudu Ordem dos Técnicos Oficiais de Contas (t. 100.).

86  –      Vidjeti točku 19. pobijane presude i uvodne izjave 146. do 155. sporne odluke.

87  –      U svakom slučaju, čak i pod pretpostavkom da bi zabrana određivanja cijena ex post imala na prihvatiteljskom tržištu učinke „kvalitativno” slične učincima CMI‑ja time što poput njih uklanja transparentnost troškova povezanih s međubankovnim naknadama u izostanku dvostranih sporazuma, i dalje bi bila činjenica da ti troškovi „kvantitativno“ nisu istovrijedni. U tom pogledu podsjećam da je Komisija u spornoj odluci oslanjajući se na podatke za 2002. godinu procijenila da su CMI‑ji mogli u prosjeku činiti do 73 % troškova zaračunatih trgovcima od strane banaka prihvatiteljica (vidjeti uvodne izjave 425. i 426.). Osim toga, čak i pod pretpostavkom da je točna argumentacija žalitelja, to jest da je Komisija samo osporila razinu CMI‑ja, podsjećam, kao prvo, da je ocjena Komisije bila napravljena na temelju CMI‑ja primjenjivih tijekom upravnog postupka, kao drugo, da u prvostupanjskom postupku nije istaknut niti jedan prigovor u vezi s eventualnim pragom osjetljivosti ograničenja povezanog s razinom CMI‑ja i, kao treće, da dio pobijane presude u kojem Opći sud odbija prigovore u vezi s neproporcionalnosti nametnute mjere, to jest potpunog uklanjanja CMI‑ja u odnosu na činjenicu da je Komisija imala na umu samu njihovu razinu, nije osporen u okviru ovog postupka.

88  –      Ne postoji tržišno natjecanje između banaka izdavateljica za usluge koje se nude bankama prihvatiteljicama (za svaku transakciju banka izdavateljica je uvijek ona koja izdaje karticu) i stoga nije moguće utvrditi tržište za te usluge.

89  –      Presuda od 27. siječnja 2000., DIR International Film i dr./Komisija (C‑164/98 P, Zb., str. I‑447., t. 38. i 42.). Sud je međutim pojasnio da ako bi Opći sud imao povoda da tumači obrazloženje pobijanog akta na način različit od njegovog donositelja ili da u određenim okolnostima čak i odbaci njegovo formalno obrazloženje, on to ne može učiniti kad to ne opravdava nijedan supstancijalni čimbenik (t. 42.).

90  –      Presude od 22. studenog 2007., Španjolska/Lenzing (C‑525/04 P, Zb., str. I‑9947., t. 57.), i od 2. rujna 2010., Komisija/Scott (C‑290/07 P, Zb., str. I‑7763., t. 66.).

91 – Vidjeti točke 106. et seq. pobijane presude.

92  –      Vidjeti uvodne izjave 609. do 614. sporne odluke.

93  –      U ovom slučaju sporna odluka ne određuje novčanu kaznu nego predviđa primjenu periodičnih penala u slučaju nepoštovanja izrečenih korektivnih mjera.

94  –      Uredba Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima 81. i 82. Ugovora o EZ‑u (SL 2003, L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165.).

95  –      Vidjeti na primjer presudu od 7. lipnja 1983., Musique Diffusion française i dr./Komisija (100/80 do 103/80, Zb., str. 1825., t. 105.), i gore navedenu presudu Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija (t. 149.).

96  –      Vidjeti na primjer presudu Općeg suda od 10. ožujka 1992., SIV i dr./Komisija (T‑68/89, T‑77/89 i T‑78/89, Zb., str. II‑1403., t. 160., 319. i 320.).

97  –      Prvo ograničena na primjenu članka 81. stavka 3. UEZ‑a, ta je sudska praksa potom proširena, počevši od gore navedene presude Remia i dr./Komisija (t. 34.), na kontekst primjene stavka 1. te odredbe, vidjeti, među ostalim, presudu od 7. siječnja 2004., Aalborg Portland i dr./Komisija (C‑204/00 P, C‑205/00 P, C‑211/00 P, C‑213/00 P, C‑217/00 P, C‑219/00 P, Zb., str. I‑123., t. 279.). Dozvoljeno je upitati se postoje li danas i dalje razlozi za takvo sudsko uvažavanje, osobito vodeći računa o postupku decentralizacije provođenja prava Unije o tržišnom natjecanju i iskustvu na tom području stečenom tijekom godina od strane sudova Unije.

98  –      Taj se postupak tiče prije svega različitih sektora kao što je kontrola koncentracija i državnih potpora, vidjeti presudu od 15. veljače 2005., Komisija/Tetra Laval (C‑12/03 P, Zb., str. I‑987., t. 39.), gore navedenu presudu Španjolska/Lenzing (t. 56. i 57.).

99  –      Vidjeti presudu od 8. prosinca 2011., KME Germany i dr./Komisija (C‑272/09 P, Zb., str. I‑12789., t. 94.); gore navedenu presudu KME Germany i dr./Komisija (C‑389/10 P, t. 121.), i Chalkor/Komisija (C‑386/10 P, Zb., str. I‑13085., t. 54.).

100  –      Gore navedene presude KME Germany i dr./Komisija (C‑389/10, t. 129.) i Chalkor/Komisija (t. 62.). Vidjeti također presudu od 6. studenoga 2012., Otis i dr. (C‑199/11, t. 59. i 61.).

101  –      Vodeći računa o njegovom sadržaju i kontekstu kojega je dio, čini se da doseg mora ostati ograničen na izbor i ocjenu čimbenika uzetih u obzir kod utvrđivanja iznosa novčane kazne, a ne se protezati na nadzor ocjena napravljenih kod utvrđivanja povrede. Međutim, može se postaviti pitanje ne bi li isti restriktivni pristup bio tim više opravdan u okviru takvog nadzora kod kojeg – za razliku od područja novčanih kazni - sudac Unije nema neograničenu nadležnost. 

102  –      Idući još i dalje u tom smjeru, Sud EFTA‑e je u svojoj presudi od 18. travnja 2012., Posten Norge As/Nadzorno tijelo EFTA‑e (E-15/10, još neobjavljeno), izričito odustao od nadzora ograničenog na očitu pogrešku u ocjeni složenih gospodarskih ocjena Nadzornog tijela EFTA‑e (t. 102.). U obrazloženju presude, nakon što je protumačio sudsku praksu sudova Unije u tom pogledu kao upućivanje na granice nadzora nad zakonitošću (t. 96.), zaključio je da, vodeći računa o ograničenjima kaznenopravnog aspekta članka 6. stavka 1. EKLJP‑a, Nadzorno tijelo EFTA‑e, kada izriče novčane kazne radi kršenja prava tržišnog natjecanja, nema nikakav diskrecijski prostor kod složenih gospodarskih ocjena koji bi nadilazio ono što je svojstveno tim granicama (točka 100.). Stoga prema mišljenju Suda EFTA‑e, iako nije na sudu u okviru takvog nadzora da vlastitom (različitom) ocjenom složenih gospodarskih situacija nadomjesti ocjenu donositelja akta, kada se ne može iznijeti nijedan pravni prigovor protiv zaključka do kojeg je on došao, taj sud mora ipak biti „stvarno uvjeren da te zaključke podupiru činjenice“ (t. 101.).

103  –      Gore navedene presude Chalkor/Komisija (t. 67.), KME Germany i dr./Komisija (C‑389/10, t. 133.) i Otis i dr. (t. 59. do 63.).

104  –      Presuda od 18. srpnja 2013. (C‑501/11 P, t. 30. do 39.). S formalnog stajališta, ispitivanje se temelji na članku 47. Povelje, a ne na članku 6. EKLJP‑a; vidjeti osobito točku 32. presude i navedenu sudsku praksu.

105  –      Kaznena narav sankcija za kršenje prava Unije o tržišnom natjecanju u svrhu primjene kaznenopravnih aspekata članka 6. stavka 1. EKLJP‑a proizlazi iz primjene kriterija utvrđenih od strane ESLJP‑a u presudi Engel i dr./Nizozemska od 8. lipnja 1976., br. 5100/71. Sud EFTA‑e je odlučio u tom smislu u gore navedenoj presudi Posten Norgen AS/Nadzorno tijelo EFTA‑e, t. 88.. Čini se da je nju također prihvatio Sud u gore navedenoj presudi Schindler Holding i dr./Komisija (osobito t. 33.).

106  –      Presuda Menarini Diagnostics Srl c. Italija od 27. rujna 2011., br. 43509/08, § 59 i navedena sudska praksa.

107  –      Barem u francuskoj verziji presuda ESLJP‑a, koja upućuje na ovlast za preinaku, a ne samo za poništenje, kao što je nasuprot tome slučaj u engleskoj verziji.

108  –      I to kako u odnosu na određivanje sankcije tako i na utvrđivanje povrede.

109  –      Obujam tog nadzora i priroda nadležnosti opisani su osobito široko u izdvojenom mišljenju suca Pintoa de Albuquerquea u gore navedenoj presudi Menarini Diagnostics Srl protiv Italije. Ako bi pristup zagovaran tim mišljenjem bio prihvaćen, moglo bi se posumnjati u spojivost s člankom 6. EKLJP‑a nadzora suca Unije nad odlukama o sankcijama radi kršenja prava tržišnog natjecanja, koji je u pogledu utvrđivanja povrede ograničen na nadzor nad zakonitošću.

110  –      Vidjeti u tom smislu točke 32. do 36. mojeg mišljenja u predmetu Elf Aquitaine (presuda Suda od 29. rujna 2011., Elf Aquitaine/Komisija, C‑521/09 P, Zb., 2011. str. I‑8947.).

111 – Vidjeti gore navedene presude KME Germany i dr./Komisija (C‑3891/10, t. 136.) i Chalkor/Komisija (t. 82.).

112  –      Za izravniju potvrdu navedenog pristupa koji nije izuzet od prigovora sa stajališta pravne sigurnosti vidjeti izdvojeno mišljenje suca Sajòa u gore navedenom predmetu Menarini Diagnostics Srl protiv Italije.

113  –      Navedeno u bilješci 106.

114  –      Kao i kod nadzora od strane Regionalnog upravnog suda Lacija i talijanskog Državnog vijeća u odnosu na odluke Autorità garante della concorrenza e del mercato, čiju je sukladnost s navedenom odredbom potvrdio ESLJP u svojoj gore navedenoj presudi Menarini Diagnostics Srl protiv Italije.

115  –      Vidjeti gore navedene presude od 8. prosinca 2011., KME Germany i dr./Komisija (C‑272/09 P, t. 63.), KME Germany i dr./Komisija (C‑389/10 P, t. 136.) i Chalkor/Komisija (t. 82.).

116  –      Pojašnjenje koje prati tu tvrdnju u točki 96. samo je utvrđenje načela prema kojem se akcesorno ograničenje glavnog poduhvata ne može smatrati objektivno neophodnim ako postoji manje restriktivna alternativa.

117  –      U točkama 113. do 119. pobijane presude Opći sud je osim toga ispitao i odbio argument iznesen od strane žalitelja i intervenijenata kojima se željelo dovesti u sumnju relevantnost australskog primjera, a koji se temelje, prvo, na činjenici da je intervencija australskog regulatornog tijela dovela do smanjenja, a ne uklanjanja CMI‑ja, drugo, na izostanku usporedivosti uvjeta tržišta u Australiji s tržištem EGP‑a i, treće, na negativnim posljedicama koje je takvo smanjenje prouzročilo za imatelje kartica.

118  –      Presude od 6. listopada 2009., GlaxoSmithKline Services i dr./Komisija i dr. (C‑501/06 P, C‑513/06 P, C‑515/06 P I C‑519/06 P, Zb., str. I‑9291., t. 92., isticanje je moje).

119  –      Ibidem, t. 93 (isticanje je moje).

120  –      Vidjeti osobito članke 4., 6. i 9. Uredbe Vijeća br. 17 od 6. veljače 1962., Prva uredba o provedbi članaka [81.] i [82.] Ugovora (SL 1962, 13, str. 204.).

121  –      Vidjeti točku 66. mišljenja nezavisne odvjetnice Trstenjak od 3. svibnja 2007. u predmetu ZF Zefeser (presuda od 18. prosinca 2007., C‑62/06, Zb., str. I‑11995.).

122  –      Vidjeti točku 70. mišljenja nezavisnog odvjetnika Ruiz‑Jaraba Colomera od 8. lipnja 2006. u predmetu Van Straaten (presuda od 28. rujna 2006., C‑150/05, Zb., str. I‑9327.).

123  –      Vidjeti u tom smislu gore navedenu presudu GlaxoSmithKline Services i dr./Komisija i dr., t. 83. i navedenu sudsku praksu.

124  –      Vidjeti točku 176. pobijane presude.

125  –      Vidjeti presudu od 13. srpnja 1966., Consten i Grundig/Komisija (56/64 i 58/64, Zb., str. 429., 502.), i gore navedenu presudu GlaxoSmithKline Services i dr./Komisija i dr., t. 92. Vidjeti također točku 141. supra.

126  –      Nasuprot tome nije potrebno da se svakom potrošaču pojedinačno rezervira udio u objektivnoj koristi jer treba uzeti u obzir utjecaj na sve korisnike na relevantnom tržištu. Vidjeti u tom smislu gore navedenu presudu od 23. studenoga 2006., Asnef‑Equifax i Administración del Estado (t. 70. i 72.).

127  –      Ova razmatranja nisu u proturječju s tvrdnjom Suda u gore navedenoj presudi Asnef‑Equifax i Administración del Estado, prema kojoj je u svrhu ispunjavanja uvjeta obveznog omogućavanja pravednog udjela u koristi za potrošače „nužno da opći utjecaj na potrošače na predmetnom tržištu bude povoljan“ (vidjeti točke 70. i 72.). Kao što proizlazi iz prethodne bilješke, u predmetu Asnef‑Equifax i Administración del Estado postavilo se, naime, pitanje je li potrebno da se svaki član kategorije zainteresiranih potrošača mora pojedinačno okoristiti objektivnim koristima koje proistječu iz ograničavajućeg sporazuma, a ne pitanje eventualnog davanja prednosti jednoj kategoriji potrošača na štetu druge kategorije.

128  –      Vidjeti u tom smislu gore navedenu presudu GlaxoSmithKline Services i dr./Komisija i dr., t. 63.

129  –      Ta razmatranja, prema mojem mišljenju, ne isključuju apsolutno da u posebnim slučajevima Komisija u okviru donošenja odluka o politici tržišnog natjecanja koje joj pripadaju može priznati iznimku za neki sporazum zbog činjenice da on dovodi do značajnih objektivnih koristi, koje su jasno dokazane, za određenu kategoriju potrošača, iako proizvodi ograničene negativne učinke za drugu kategoriju potrošača, pri čemu uzrokuje značajno povećanje opće dobrobiti. Ipak, takvo odlučivanje o politici tržišnog natjecanja, koje mi se u svakom slučaju čini iznimnim, može eventualno pripadati Komisiji, ali sigurno nadilazi nadležnost strana sporazuma u okviru njihove vlastite ocjene spojivosti cijelog sporazuma s člankom 81. UEZ‑a (sada članak 101. UFEU‑a).

130  –      To je bio slučaj u predmetu povodom kojeg je donesena presuda Općeg suda od 28. veljače 2002., Compagnie générale maritime i dr./Komisija (T‑86/95, Zb., str. II‑1011.), navedena u točki 228. pobijane presude. Naime, u tom su predmetu dvije usluge na koje su se odnosila ograničenja tržišnog natjecanja bile nuđene na dvama različitim tržištima, ali ih je tražila ista kategorija potrošača, to jest prijevoznici koji su trebali usluge intermodalnog prijevoza između sjeverne Europe i jugoistočne i istočne Azije (vidjeti osobito točke 112. i 343. do 345. navedene presude).

131  –      U odnosu na koristi koje izravno potječu iz sustava MasterCard ili njegove optimizacije, one se nikako nisu mogle uzeti u obzir zbog činjenice da je Opći sud zaključio da CMI‑ji ne predstavljaju akcesorno ograničenje u odnosu na navedeni sustav.

132  –      LBG navodi da je taj kriterij usmjeren na ocjenu toga jesu li CMI‑ji i MSC utvrđeni na razini na kojoj bi ih trgovac želio plaćati ako bi morao usporediti troškove potrošačevog korištenja platežne kartice s troškovima plaćanja bez kartice (u gotovini).