Žalba koju su 2. rujna 2014. podnijeli Quimitécnica.com − Comércio e Indústria Química, S.A., i José de Mello − Sociedade Gestora de Participações Sociais, S.A.protiv presude Općeg suda od 26. lipnja 2014. (osmo vijeće) donesene u predmetu T-564/10, Quimitécnica.com i de Mello protiv Komisije

(Predmet C-415/14 P)

Jezik postupka: portugalski

Stranke

Žalitelji: Quimitécnica.com − Comércio e Indústria Química, S.A., i José de Mello − Sociedade Gestora de Participações Sociais, S.A. (zastupnik: J. Calheiros, odvjetnik)

Druga stranka u postupku: Europska komisija

Žalbeni zahtjev

Žalitelji od Suda zahtijevaju da

—    sukladno članku 256. stavku 1. podstavku 2. UFEU-a ukine presudu Općeg suda Europske unije od 26. lipnja 2014. (predmet T-564/10), kojom je odbijena tužba što su je žalitelji podnijeli protiv Europske komisije radi poništenja odluke Komisije koju je njezino računovodstvo donijelo dopisom od 8. listopada 2010., i to u dijelu u kojem se zahtijevalo da traženo financijsko jamstvo sukladno članku 85. Uredbe (EZ, Euratom) br. 2342/2002,¹ mora izdati banka s dugoročnom ocjenom „AA“, i u kojoj se žaliteljima nalaže snošenje vlastitih troškova i troškova Komisije.

—    naloži Komisiji snošenje troškova.

—    nakon ukidanja pobijane presude prihvati zahtjeve žalitelja u prvom stupnju i posljedično djelomično poništi odluku Komisije koju je njezino računovodstvo donijelo dopisom od 8. listopada 2010., u dijelu u kojem se njome zahtjeva da traženo financijsko jamstvo, sukladno članku 85. Uredbe (EZ, Euratom) br. 2342/2002, mora izdati banka s dugoročnom ocjenom „AA“.

—    naloži Komisiji snošenje troškova postupka u prvom stupnju.

Žalbeni razlozi i glavni argumenti

Žalitelji u prilog žalbi navode dva žalbena razloga:

Prvi žalbeni razlog: pogreška koja se tiče prava u vezi s obrazloženjem pobijane presude, kojom je odbijen argument žalitelja u tužbi pred Općim sudom o nedostatku obrazloženja za odluku Komisija od 8. listopada 2010., u dijelu u kojem se njome zahtijevalo financijsko jamstvo banke s dugoročnom ocjenom „AA“.

- U pobijanoj presudi priznaje se da odluka od 8. listopada 2010. ne sadrži izričito obrazloženje u pogledu zahtjeva o ocjeni banke koja izdaje financijsko jamstvo. Naprotiv, navodi se da argumentacija Komisije proizlazi iz vlastitog zahtjeva.

- Sukladno odredbi iz članka 296. UFEU-a, svi akti, uključujući odluke, moraju navesti razloge na kojima se temelje.

- „Argumentacija Komisije“ mora proizlaziti iz obrazloženja odluke a ne samog pobijanog akta.

- Gore navedeno nameće se tim više kada bi se „zaštita financijskih interesa Unije“, za koju se pretpostavlja da je podloga „argumentacije Komisije“, mogla prikladno jamčiti bankarskom garancijom koju su žalitelji predložili u dopisu Komisiji od 3. rujna 2010.

- Usto, već 2010. godine, kada je Komisija nametnula taj zahtjev, bilo je potpuno neadekvatno izabrati ocjenu rejtinga kao jedini kriterij za davanje bankarskog jamstva, jer je taj kriterij, objektivno sporan, zahtijevao bolje, jasnije i izričitije obrazloženje.

- Također, činjenica da se odgoda isplate odobrava koristeći diskrecijsku ovlast podiže razinu zahtjeva u pogledu obrazloženja u usporedbi s onom koja je primjenjiva u slučaju obavljanja točno propisanih ovlasti.

- Pored ranije navedenog, u odluci se ne navodi nijedan propis Zajednice na kojem se taj zahtjev može temeljiti.

- Budući da, kako se navodi u pobijanoj presudi, odluka Komisije od 8. listopada 2010. ne sadrži nikakvo izričito obrazloženje zahtjeva u pogledu ocjene banke koja izdaje jamstvo, pobijana presuda nepravilno zaključuje da pobijani akt nije zahvaćen povredom u pogledu nedostatka obrazloženja na koju su se žalitelji pozivali u tužbi pred Općim sudom.

2.    Drugi žalbeni razlog: pogreška koja se tiče prava u vezi s obrazloženjem pobijane presude, u dijelu u kojem je odbijen argument žalitelja u tužbi koju su podnijeli pred Općim sudom zbog povrede Ugovora − načelo proporcionalnosti.

- Iz odredbe članka 85. Uredbe br. 2342/2002 proizlazi da kada se ispune zahtjevi i pretpostavke iz navedenog članka, donositelj odluke Zajednice (u ovom slučaju, računovodstveni službenik) mora procijeniti zahtjev za odgodu isplate koju podnese zainteresirano društvo i mora ga odobriti ako ispunjava navedene zahtjeve i zakonske pretpostavke za odobrenje.

- „Široka diskrecijska ovlast“ koja se daje računovodstvenom službeniku Komisije na temelju članka 85. navedene Uredbe odnosi se na procjenu zahtjeva za odgodu plaćanja koju podnese zainteresirano društvo te na odobrenje tog zahtjeva, a ne proteže se na vrstu bankarskog jamstva koju računovođa Komisije smatra prihvatljivom tako da za nadzor pobijanog akta nije dovoljno provjeriti je li on očito neprikladan za postizanje propisanih ciljeva, kako se pogrešno smatralo u pobijanoj presudi.

- Jamstvo na prvi poziv koje je kreditna institucija izdala u skladu s obrascem koji je zahtijevala Komisija, predstavlja primjeren i prikladan oblik jamstva za plaćanje dugovanih iznosa. Tako cjelokupni portugalski pravosudni sustav – i općenito pravosudni sustavi ostalih zemalja Europske unije – prihvaća izdavanje bankarske garancije u najrazličitije svrhe, uključujući odgodu ovrhe sudskih odluka i, među ostalim, eventualne ovrhe koju Komisija pokreće pred nacionalnim sudovima radi naplate neplaćene novčane kazne.

- U ovom slučaju, garanciju koju su predložili žalitelji a koju Komisija nije prihvatila, trebala je izdati Banco Comercial Português, S.A., kreditna institucija sa sjedištem u Europskoj uniji koja podliježe pravilima nadzora i konsolidacije što ih upravo određuju institucije Zajednice. Zato ništa ne opravdava činjenicu da se za obranu pravâ Zajednicâ odbije mogućnost da navedena banka izda jamstvo kao niti da se zahtijeva da to jamstvo izda banka s dugoročnom ocjenom „AA“.

- Osim toga, navodi se općepoznata okolnost stanja gospodarstva, da je na ocjene portugalskih banaka utjecala izmjena rejtinga Portugalske Republike. Na taj način, ne postoji niti jedna banka u Portugalu koja ispunjava kriterije ocjene (dugoročna „AA“ ocjena) koji se zahtijevaju u odluci Komisije. Ta okolnost spominjala se u pobijanoj presudi pod naslovom „Činjenice iz kojih proizlazi spor“ ali je bila zanemarena u obrazloženju navedene odluke.

- Slijedom toga, odluka Komisije ne ispunjava kriterij nužnosti (koji čini važan dio načela proporcionalnosti), s obzirom da je između svih sredstava izabrala ono koje je u tadašnjem stanju gospodarstva bilo najštetnije za interese žalitelja.

- Na taj se način pokazuje jasna neproporcionalnost između zahtjeva koji nameće Komisija (jamstvo europske banke s dugoročnom ocjenom „AA“) i cilja koji se željelo postići (zaštita prava Komisije na ubiranje davanja) dok se u pobijanoj presudi pogrešno smatralo da osporena odluka nije povrijedila načelo proporcionalnosti.

____________

¹ Uredba Komisije (EZ, Euratom) br. 2342/2002 od 23. prosinca 2002. o utvrđivanju detaljnih pravila za provedbu Uredbe Vijeća (EZ, Euratom) br. 1605/2002 o Financijskoj uredbi koja se primjenjuje na opći proračun Europskih zajednica (SL L 357, str. 1) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 3., str.7.).