Language of document : ECLI:EU:C:2013:49

MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

PEDRA CRUZA VILLALÓNA

od 31. siječnja 2013.(1)

Predmet C‑414/11

Daiichi Sankyo Co. Ltd,

Sanofi‑Aventis Deutschland GmbH

protiv

DEMO Anonymos Viomichaniki kai Emporiki Etairia Farmakon

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Polymeles Protodikeio Athinon (Grčka))

„Sporazum TRIPS – Tumačenje njegova izravnog učinka – Nadležnost Unije ili država članica – Patent za lijekove – Farmaceutski proizvodi i postupci proizvodnje – Članak 207. stavak 1. UFEU‑a – ‚Trgovinski aspekti intelektualnog vlasništva’ – Presuda Merck Genéricos”





1.        U kontekstu nacionalnog postupka u vezi s dvama pitanjima koja se tiču patentibilnosti farmaceutskih proizvoda, koja se postavljaju zbog stupanja na snagu Sporazuma o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva (u daljnjem tekstu: Sporazum TRIPS(2)), Sud se ima priliku očitovati o opsegu isključive nadležnosti Unije u području zajedničke trgovinske politike (članak 3. stavak 1. točka (e) UFEU‑a), s obzirom na to da ta politika odsad obuhvaća, u skladu s člankom 207. stavkom 1. UFEU‑a, „[trgovinske] aspekte intelektualnog vlasništva”.

2.        Smatram da je to središnje pitanje koje se postavlja u ovom predmetu, odnosno primjenjuje li se taj pojam, koji je sada u isključivoj nadležnosti Unije, drukčije nego što se primjenjivao ranije u kontekstu članka 133. UFEU‑a.

3.        Konkretnije govoreći, postavlja se pitanje je li i dalje primjenjiva sudska praksa iz presude od 11. rujna 2007., Merck Genéricos(3), u vezi s „primarnom nadležnošću” država članica u području koje uređuje Sporazum TRIPS.

4.        Preostala pitanja postavljena su samo za slučaj da se utvrdi da sudska praksa Merck Genéricos više nije primjenjiva. Budući da smatram da su ta pitanja očito manje zahtjevna, u analizi ću se usredotočiti na prvo pitanje.

5.        Budući da sam svjestan da je, kao što ćemo vidjeti, tumačenje ovog prethodnog pitanja iznimno zahtjevno, Sudu ću u konačnici predložiti da Polymelesu Protodikeio Athinon odgovori da područje uređeno člankom 27. Sporazuma TRIPS („predmet patentiranja”) u trenutačnom stanju razvoja prava Unije nije obuhvaćeno područjem „trgovinskih aspekata intelektualnog vlasništva” u smislu članka 207. stavka 1. UFEU‑a, uz posljedične učinke u vezi s nadležnošću za tumačenje navedene odredbe.

6.        Podredno i za slučaj da Sud odluči da je u konačnici on sada nadležan za tumačenje članka 27. Sporazuma TRIPS, predložit ću mu da, u skladu sa svojom ustaljenom sudskom praksom, koja je u predmetnom slučaju osnažena prirodom obveze sadržane u navedenoj odredbi, odluči da ta odredba nema izravan učinak.

7.        Unatoč tome, za slučaj da Sud prihvati razloge na temelju kojih bi pristupio izmjeni svoje sudske prakse, ipak ću mu predložiti da odluči da se na temelju patenta za postupak proizvodnje farmaceutskog proizvoda ne dobiva dodatan patent za farmaceutski proizvod samo zato što je u trenutku patentne prijave za proizvodnju, a dok je na snazi bila zabrana patentiranja farmaceutskih proizvoda, prijava sadržavala i patentiranje samog proizvoda.

8.        U konačnici, neovisno o tumačenju koje ponudi Sud i kad je riječ o vremenskom učinku njegove presude, predložit ću da to tumačenje, s obzirom na posebnosti slučaja, ne proizvodi posljedice za slučajeve u kojima je donesena konačna sudska odluka.

I.      Pravni okvir

A.      Sporazum TRIPS

9.        Članak 27. Sporazuma TRIPS, pod naslovom „Predmet patentiranja”, utvrđuje sljedeće:

„1.      Ovisno o odredbama stavaka 2. i 3. patenti se odobravaju za koje god izume, bez obzira radi li se o proizvodu ili postupku, iz svih grana tehnologije, pod pretpostavkom da su novi, rezultat inventivnosti i sposobni za industrijsku primjenu. U skladu sa stavkom 4. članka 65., stavkom 8. članka 70. i stavkom 3. ovog članka, patenti se odobravaju i patentna prava uživaju bez diskriminacije u pogledu mjesta izuma, tehnološke grane i da li su proizvodi uvezeni ili su domaće proizvodnje.

2.      Članice mogu od patentiranja izuzeti izume za koje je unutar njihovog državnog područja sprečavanje komercijalnog iskorištavanja neophodno radi zaštite javnog poretka ili morala, uključujući zaštitu života ili zdravlja ljudi, životinja ili bilja, ili radi izbjegavanja ozbiljne štete po okoliš, pod pretpostavkom da se takav izuzetak ne učini samo zato što je iskorištavanje zabranjeno njezinim propisima.

3.      Članice mogu također izuzeti od patentiranja:

(a)      dijagnostičke, terapeutske i kirurške metode za liječenje ljudi ili životinja;

(b)      biljke i životinje osim mikroorganizama, i bitne biološke postupke za proizvodnju biljaka ili životinja osim nebioloških i mikrobioloških postupaka. […]”

10.      S druge strane, članak 70. Sporazuma TRIPS, pod naslovom „Zaštita postojećih predmeta zaštite”, utvrđuje:

„1.      Ovaj Sporazum ne odnosi se na obveze s obzirom na djelovanja koja su se zbila prije dana primjene Sporazuma za članicu o kojoj se radi.

2.      Osim ako ovim Sporazumom nije drukčije određeno, ovaj Sporazum izaziva obveze s obzirom na sve predmete zaštite koji postoje na dan primjene ovog Sporazuma za dotičnu članicu, i koji su u tom trenutku u toj članici zaštićeni, ili koji ispunjavaju ili će naknadno ispuniti kriterije za zaštitu određenu ovim Sporazumom. […]

[…]

6.      Od članica se ne zahtijeva primjena članka 31., ili zahtjeva iz stavka 1. članka 27. da se patentna prava mogu uživati bez diskriminacije u pogledu područja tehnologije, za uporabu bez dopuštenja nositelja prava kada je dopuštenje za takvu uporabu dala javna vlast prije dana kad je ovaj Sporazum postao poznat.

7.      U slučaju prava intelektualnog vlasništva čija je zaštita uvjetovana registracijom, zahtjevi za zaštitu koji su neriješeni na dan primjene ovog Sporazuma za dotičnu članicu, mogu se nadopuniti traženjem veće zaštite određene prema odredbama ovog Sporazuma. Takve nadopune ne uključuju nove predmete.

8.      Kada članica ne omogući danom stupanja na snagu WTO Sporazuma zaštitu patenta za farmaceutske i agrokemijske proizvode razmjernu svojim obvezama iz članka 27., ta članica:

(a)      bez obzira na odredbe dijela VI., od dana stupanja na snagu WTO Sporazuma propisuje način na koji je moguće podnijeti prijavu za patente za takve izume;

(b)      primjenjuje na te prijave, od dana primjene ovog Sporazuma, kriterije patentibilnosti postavljene ovim Sporazumom kao da su ti kriteriji bili primjenjivani u toj članici na dan podnošenja ili, kad je prioritet moguć i zatražen, dan prioriteta prijave; i

(c)      pruža patentnu zaštitu u skladu s ovim Sporazumom od odobravanja patenta i do ostatka patentne zaštite, računajući od dana podnošenja u skladu s člankom 33. ovog Sporazuma, za onu vrstu prijava koje ispunjavaju kriterije za zaštitu označenu u točki (b).

[…]”

B.      Nacionalno zakonodavstvo

11.      Helenska Republika ratificirala je 1986. Konvenciju o priznavanju europskih patenata (u daljnjem tekstu: EPK) i pritom, u skladu s člankom 167. stavkom 2. točkom (a) EPK‑a, stavila rezervu u odnosu na farmaceutske proizvode. U skladu s člankom 167. stavkom 3. EPK‑a, navedena je rezerva istekla 7. listopada 1992.

12.      Helenska Republika ratificirala je 1995. i Sporazum TRIPS.

13.      Područje patenata u Grčkoj je također uređeno Zakonom 1733/1987 o prijenosu tehnologije, izumima, tehnološkim inovacijama i osnivanju povjerenstva za atomsku energiju, koji je stupio na snagu 22. travnja 1987.

14.      Članak 5. Zakona 1733/1987 utvrđuje da predmet patenta može biti proizvod, postupak ili industrijska primjena, pri čemu podnositelj prijave, u skladu s člankom 7. Zakona, treba naznačiti predmet tražene zaštite.

15.      U skladu s člankom 11. Zakona 1733/1987, patent traje 20 godina, a započinje teći dan nakon podnošenja prijave patenta.

16.      Članak 25. stavak 3. Zakona 1733/1987 utvrđivao je da se europski patenti za farmaceutske proizvode neće odobravati dok je na snazi rezerva koju je Grčka stavila na temelju članka 167. stavka 2. točke (a) EPK‑a.

17.      Grčki su sudovi Zakon 1733/1987 tumačili na način da zabranjuje dodjeljivanje nacionalnih patenata za farmaceutske proizvode i da dopušta samo odobravanje patenata kojima se zaštićuje izum postupka proizvodnje farmaceutskog proizvoda. To je ograničenje već postojalo u Zakonu 2527/1920, koji je prethodio Zakonu 1733/1987 i koji je stavljen izvan snage 7. listopada 1992.

II.    Činjenice

18.      Daiichi Sankyo Co. Ltd. (u daljnjem tekstu: Daiichi Sankyo) društvo je sa sjedištem u Tokiju (Japan) koje je bilo nositelj nacionalnog patenta odobrenog u Grčkoj 21. listopada 1986. koji se odnosi na kemijski spoj „levofloksacin hemihidrat”, a koji se kao aktivni sastojak upotrebljava u liječenju antibioticima. Prijava patenta, podnesena 20. lipnja 1986., odnosila se kako na zaštitu sâmog spoja tako i na postupak njegove proizvodnje.

19.      Zaštita patenta koja je istjecala 20. lipnja 2006. produljena je svjedodžbom o dodatnoj zaštiti (u daljnjem tekstu: SDZ) u skladu s Uredbom 1768/92. Sukladno članku 13. navedene uredbe, važenje SDZ‑a nije moglo biti dulje od pet godina, zbog čega je zaštita zajamčena društvu Daiichi Sankyo prestala 2011. godine.

20.      „Levofloksacin hemihidrat” upotrebljava se kao aktivni sastojak originalnog lijeka koji nosi ime „TAVANIC”, a za čiju distribuciju u Grčkoj njemačko društvo Sanofi‑Aventis Deutschland GmbH (u daljnjem tekstu: Sanofi‑Aventis) ima odobrenje za stavljanje na tržište. Navedeno odobrenje, koje obuhvaća originalne farmaceutske proizvode koji sadržavaju „levofloksacin hemihidrat” kao aktivni sastojak, izdala su nadležna grčka tijela 17. veljače 1999.

21.      Ta su ista tijela grčkom farmaceutskom društvu DEMO AVEE Farmakon (u daljnjem tekstu: DEMO) 22. rujna 2008. i 22. lipnja 2009. izdala odobrenje za stavljanje na tržište generičkih farmaceutskih proizvoda koji sadržavaju „levofloksacin hemihidrat” kao aktivni sastojak. DEMO je te proizvode stavio na tržište pod nazivom „TALERIN”.

22.      Daiichi Sankyo i Sanofi‑Aventis podnijeli su 23. rujna 2009. tužbu protiv DEMO‑a pred sudom koji je uputio zahtjev tražeći da to društvo prestane komercijalizirati proizvod TALERIN ili bilo koji drugi proizvod koji kao aktivni sastojak sadržava „levofloksacin hemihidrat” do isteka važenja SDZ‑a.

III. Postavljena pitanja

23.      Polymeles Protodikeio Athinon u okviru postupka pokrenutog povodom tužbe društava Daiichi Sankyo i Sanofi‑Aventis postavio je sljedeća pitanja:

„1.      Ulazi li članak 27. Sporazuma TRIPS, koji određuje okvir zaštite patenata, u područje za koje su i dalje prvenstveno nadležne države članice te, ako je odgovor potvrdan, mogu li države članice navedenoj odredbi same priznati izravan učinak i može li nacionalni sud primijeniti navedenu odredbu prema uvjetima predviđenima nacionalnim pravom?

2.      Mogu li kemijski i farmaceutski proizvodi biti predmet patenta u smislu članka 27. Sporazuma TRIPS ako ispunjavaju uvjete patentibilnosti te, u slučaju potvrdnog odgovora, koji je doseg zašite koju uživaju?

3.      Podliježu li zaštiti koja se primjenjuje na sve patente, u smislu članka 27. i članka 70. Sporazuma TRIPS, oni patenti koji su obuhvaćeni rezervom iz članka 167. stavka 2. Minhenske konvencije iz 1973., priznati prije 7. veljače 1992. odnosno prije stupanja na snagu navedenog Sporazuma, a odnose se na izume farmaceutskih proizvoda, i koji su na temelju spomenute rezerve priznati samo radi zaštite postupka svoje proizvodnje sukladno odredbama Sporazuma TRIPS te, u slučaju potvrdnog odgovora, koji je doseg zašite koju uživaju? Drugim riječima, treba li smatrati da su nakon stupanja na snagu navedenog sporazuma zaštićeni i sami farmaceutski proizvodi ili se nastavlja primjenjivati samo zaštita postupka proizvodnje; treba li praviti razliku s obzirom na sadržaj prijave patenta, kako bi se na temelju opisa izuma i zahtjeva sadržanih u prijavi znalo traži li se izvorno samo zaštita proizvoda, zaštita postupka proizvodnje ili oboje?”

24.      Sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da rješenje spora o kojem odlučuje ovisi o tome obuhvaća li patent društva Daiichi Sankyo samo postupak proizvodnje aktivnog sastojka „levofloksacin hemihidrat” („postupak proizvodnje farmaceutskog proizvoda”) ili obuhvaća i aktivni sastojak kao takav („farmaceutski proizvod”). U drugom bi slučaju bilo dovoljno da tužitelji u glavnom postupku dokažu da TAVANIC i TALERIN sadržavaju isti aktivni sastojak. S druge strane, ako je predmet zaštite postupak, činjenica da oba lijeka sadržavaju isti aktivni sastojak dovela bi samo do pretpostavke da je generički lijek proizveden na osnovi postupka koji je zaštićen patentom, pri čemu bi DEMO mogao oboriti navedenu pretpostavku ako dokaže da je njegov proizvod proizveden drukčijim postupkom.

25.      Polymeles Protodikeio Athinon naglašava da farmaceutski proizvodi nisu bili patentibilni u Grčkoj prije 7. listopada 1992. na način da patent koji je društvu Daiichi Sankyo priznat 1986. u početku nije štitio aktivni sastojak „levofloksacin hemihidrat” kao takav. Međutim, sud koji je uputio zahtjev smatra da to ne isključuje da patentibilnost farmaceutskih proizvoda predviđena člankom 27. Sporazuma TRIPS pretpostavlja da je sporni aktivni sastojak zaštićen patentom društva Daiichi Sankyo od stupanja na snagu navedenog sporazuma, što je pitanje o kojem su grčki sudovi podijeljeni.

IV.    Postupak pred Sudom

26.      Tajništvo Suda zaprimilo je zahtjev za prethodnu odluku 8. kolovoza 2011.

27.      Osim društava Daiichi Sankyo i DEMO, pisana očitovanja podnijele su britanska, grčka, talijanska i portugalska vlada te Komisija.

28.      Na raspravi održanoj 5. lipnja 2012. prisustvovali su zastupnici društva Daiichi Sankyo, njemačke, britanske, finske, grčke, nizozemske, portugalske i švedske vlade te Komisije iznijevši svoja usmena očitovanja. U pozivu na raspravu stranke su bile pozvane da iznesu svoje stajalište o Komisijinu pisanom očitovanju navedenom u točki 30. ovog mišljenja.

V.      Argumenti

29.      DEMO, iako nije istaknuo prigovor nedopuštenosti, tvrdi da je glavni postupak postao bespredmetan nakon isteka patenta i SDZ‑a.

30.      U vezi s prvim od postavljenih pitanja, sve su stranke osim Komisije u svojim pisanim očitovanjima navele da se članak 27. Sporazuma TRIPS odnosi na područje za koje su i dalje prvenstveno nadležne države članice na način da njegova izravna primjena ovisi o tome što u pojedinačnom slučaju proizlazi iz odgovarajućeg nacionalnog prava. Komisija ne dijeli taj stav utemeljen na sudskoj praksi u presudi Merck Genéricos(4) i tvrdi da se osnova te sudske prakse promijenila stupanjem na snagu UFEU‑a, čiji članak 207. „trgovinske aspekte intelektualnog vlasništva” (sâm predmet Sporazuma TRIPS) navodi kao jedan od elemenata na kojima se temelji zajednička trgovinska politika. To bi značilo da Unija sada uživa nadležnost koju nije imala u trenutku donošenja presude Merck Genéricos, pa stoga ona treba odlučiti ima li članak 27. Sporazuma TRIPS izravan učinak. Komisija smatra da na to pitanje, uzimajući u obzir sudsku praksu Suda u vezi sa Sporazumom o WTO‑u, treba odgovoriti niječno.

31.      Stranke koje su na raspravi pozvane da se očituju o tom pitanju – odnosno Daiichi Sankyo te njemačka, britanska, finska, grčka, nizozemska, portugalska i švedska vlada – usprotivile su se Komisijinu stajalištu. Sve su se vlade u biti složile da je predmet Sporazuma TRIPS, unatoč njegovu naslovu, širi od „trgovinskih aspekata intelektualnog vlasništva”, na koje se odnosi članak 207. UFEU‑a. Zato, prema njihovu mišljenju, za svaki slučaj treba posebno ispitati predmet o kojem je riječ u svakoj od njegovih odredaba, jer se predmet članaka 27. i 70. Sporazuma TRIPS prije odnosi na materijalno pravo patenata nego na trgovinske aspekte intelektualnog vlasništva. Stoga smatraju da se situacija u pogledu zakonodavstva i nadležnosti nije promijenila u odnosu na onu koja je bila na snazi u trenutku donošenja presude Merck Genéricos, zbog čega bi tu sudsku praksu trebalo primijeniti i sada. Komisija je pak ustrajala na tome da, nakon donošenja Lisabonskog ugovora, Unija ima isključivu nadležnost u području koje je predmet Sporazuma TRIPS.

32.      U vezi s drugim pitanjem, Daiichi Sankyo te britanska, grčka, talijanska i portugalska vlada tvrde da iz teksta članka 27. Sporazuma TRIPS nedvojbeno proizlazi da, podložno izuzećima predviđenima u toj odredbi, predmet patentiranja može biti farmaceutski proizvod kao takav. Komisija pak tvrdi da bi za primjenu te odredbe trebalo utvrditi da su farmaceutski i kemijski proizvodi patentibilni ako ispunjavaju opće uvjete za priznavanje patenta i da je doseg zaštite koju ti proizvodi uživaju onaj utvrđen u članku 28. Sporazuma TRIPS.

33.      Na kraju, u vezi s posljednjim pitanjem, Daiichi Sankyo tvrdi da iz članka 27. stavka 1. u vezi s člankom 70. stavkom 2. Sporazuma TRIPS proizlazi da patenti koji su postojali prilikom stupanja na snagu navedenog sporazuma, počevši od tog datuma, štite farmaceutske proizvode za koje je zatražena zaštita u prijavama za priznavanje tih patenata. DEMO i grčka vlada pak smatraju da se obje odredbe trebaju tumačiti na način da se za patent koji je prethodio stupanju na snagu Sporazuma TRIPS primjenjuju pravila tog sporazuma od njegova stupanja na snagu, ali da njime nije obuhvaćen farmaceutski proizvod koji nikad nije zaštićen. Talijanska vlada tvrdi da patenti priznati prije 7. veljače 1992. i koji se odnose na farmaceutske proizvode, iako su zbog rezerve iz članka 167. stavka 2. EPK‑a bili priznati samo za zaštitu postupka proizvodnje, nakon stupanja na snagu navedenog sporazuma, uživaju zaštitu – proizvoda i postupaka – koja je na temelju Sporazuma TRIPS predviđena za sve patente. Talijanska vlada u vezi s tim navodi da će u svakom slučaju biti potrebno ispitati sadržaj predmetne prijave. Portugalska vlada navodi da je zaštita koju pruža patent određena sadržajem njegove prijave te da, osim u slučaju iz članka 70. stavka 7. Sporazuma TRIPS, nije moguće a posteriori zahtijevati proširenje prvotno zatražene zaštite. Stoga smatra da patent za postupak priznat prije stupanja na snagu Sporazuma TRIPS naknadno ne može postati patent za proizvod te da je, osim toga, nedopušten svaki zahtjev za priznavanje patenta za proizvod dok je na snazi bila rezerva iz članka 167. stavka 2. točke (a) EPK‑a. Britanska vlada ustraje na tome da Sud, uzimajući u obzir nepostojanje bitnog zakonodavstva Unije u tom području, nije nadležan tumačiti članak 27. Sporazuma TRIPS s aspekta materijalnog prava. Podredno tvrdi da u predmetnim okolnostima članak 70. Sporazuma TRIPS ne dopušta da patent obuhvaća i proizvod kao takav. Na kraju, Komisija smatra da, s obzirom na to da Sporazum TRIPS nema izravan učinak, njegovo stupanje na snagu nije dovelo do automatskog proširenja zaštite, priznate za postupke, na proizvode.

VI.    Ocjena

A.      Uvodna razmatranja

1.      Značenje i opseg postavljenih pitanja

34.      Polymeles Protodikeio Athinon najprije pita Sud ulazi li članak 27. Sporazuma TRIPS „u područje za koje su i dalje prvenstveno nadležne države članice”. Za slučaj da je tako, nacionalni sud dalje pita jesu li države članice ovlaštene navedenoj odredbi same priznati izravan učinak. Drugo i treće pitanje posebno se odnose na tumačenje sadržaja i učinke članka 27. i 70. Sporazuma TRIPS, na način da sud koji je uputio zahtjev, postavivši ta pitanja, polazi od pretpostavke da će odgovor na prvo pitanje biti niječan, odnosno da članak 27. Sporazuma TRIPS ulazi u područje za koje više nisu nadležne države članice, nego Unija.

35.      Smatram da se tri pitanja odnose na vrlo konkretne probleme. Kao prvo, postavlja se pitanje koji je učinak članka 207. UFEU‑a na nadležnost Suda za tumačenje Sporazuma TRIPS. To je pitanje koje postavlja sud koji je uputio zahtjev kada pita ulazi li članak 27. Sporazuma TRIPS u područje za koje više nisu nadležne države članice, nego Unija. Kao što sam naveo u točki 31., Komisijine tvrdnje u vezi s tim navele su Sud da pozove stranke da na raspravi iznesu svoje mišljenje o učinku novog članka 207. UFEU‑a u vezi s nadležnošću za tumačenje Sporazuma TRIPS.

36.      Kao drugo, smatram da treba preoblikovati pitanje koje se odnosi na mogućnost da kemijski i farmaceutski proizvodi budu predmet patenta u skladu s člankom 27. Sporazuma TRIPS. Razlog tomu jest to što se, kao što su to navele stranke, radi o pitanju čiji tekst sâm po sebi ne predstavlja problem. Međutim, pitanje implicira drugo, važnije pitanje u vezi s izravnim učinkom sporazuma WTO‑a. Konkretnije i kao što ćemo vidjeti, upotrebom izraza „izravan učinak” zapravo se ponovno postavlja pitanje „mogućnosti pozivanja” na sporazume WTO‑a u području prava Unije.

37.      Na kraju, kao treće i kao pitanje koje se izravno odnosi na problem o kojem je riječ u postupku a quo, Sudu se postavlja pitanje treba li se smatrati da je, kao neposredna posljedica Sporazuma TRIPS, osobama koje su svojedobno podnijele patentnu prijavu za proizvodnju i za farmaceutski proizvod, iako im je priznat samo patent za proizvodnju, jer drugo nije bilo dopušteno propisima primjenjivima u to vrijeme, također priznat patent za proizvod. Ukratko, postavlja se pitanje na koji način treba razumjeti izraz „predmet[i] zaštite koji postoje na dan primjene […] Sporazuma [TRIPS]” u smislu članka 70. stavka 2. tog sporazuma.

2.      Relevantnost prethodnih pitanja

38.      Iako nije izričito istaknuo prigovor nedopuštenosti predmetnog zahtjeva za prethodnu odluku, DEMO je istaknuo da je, prema njegovu mišljenju, istekom patenta društva Daiichi Sankyo i SDZ‑a glavni postupak postao bespredmetan na način da odgovor Suda, bez obzira na to kakav bio, neće u bitnome utjecati na odluku koju će u konačnici donijeti sud koji je uputio zahtjev.

39.      Tomu se može proturječiti da, kao što je to navedeno u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, nacionalno zakonodavstvo predviđa da, ako se dokaže povreda patenta, njegov nositelj može zahtijevati naknadu za pretrpljenu štetu. Već bi samo ta okolnost bila dovoljna da bi se moglo smatrati da je predmetno pitanje relevantno, jer će odgovor na pitanja koja je postavio grčki sud tom sudu omogućiti da barem utvrdi je li došlo do povrede patenta na kojoj se može temeljiti zahtjev za odštetu. Stoga se ne odlučuje samo o neriješenoj povredi, nego i o povredi koja je, čak i da je počinjena u prošlosti, mogla prouzročiti štetu za čiji povrat oštećenik može tražiti naknadu na temelju prava koje postoji i nakon isteka pravne osnove po kojoj je bio ovlašten da se na temelju zaštite zajamčene patentnim pravom usprotivi trećim osobama.

B.      Prvo pitanje: nadležnost Suda za tumačenje Sporazuma TRIPS nakon donošenja Lisabonskog ugovora

40.      Kao što sam to već imao priliku istaknuti, u predmetnom je postupku u biti sporno to u kojoj je mjeri područje uređeno Sporazumom TRIPS – a time i tumačenje odgovarajućeg prava – danas u isključivoj nadležnosti u području trgovinske politike kao „trgovinskih aspekata intelektualnog vlasništva” (članak 207. stavak 1. UFEU‑a). Ukratko, Komisija smatra da to područje, gotovo prema definiciji, u cijelosti ulazi u područje navedenog članka. S druge strane, države članice smatraju da samo pojedinačno preispitivanje sadržaja različitih dijelova tog sporazuma omogućuje da se utvrdi treba li ih okvalificirati kao „trgovinski aspekt”. U svakom slučaju, države članice smatraju da su članak 27. („predmet zaštite”) i stoga članak 70. („postojeći predmet”) Sporazuma TRIPS isključeni iz te kvalifikacije.

41.      Nije sporno da je prilikom stupanja na snagu Lisabonskog ugovora nadležnost za tumačenje Sporazuma TRIPS, bilo Suda bilo nacionalnih sudova, bila utvrđena ovisno o tome je li specifično područje o kojem je riječ ulazilo u područje nadležnosti Unije ili pak u područje nadležnosti država članica(5). Zbog tog je kriterija, utvrđenog u sudskoj praksi Suda od donošenja presude od 16. lipnja 1998. u predmetu Hermès(6), a koji se dosljedno primjenjivao do donošenja presude Merck Genéricos, složenost sustava raspodjele materijalnih nadležnosti između Unije i država članica nužno bila prenesena u područje pravosuđa(7).

42.      Neposredno pristupajući tom pitanju, Sud je u točki 34. presude Merck Genéricos nedavno odlučio da članak 33. Sporazuma TRIPS – što bi se moglo ustvrditi i u pogledu mnogih drugih članaka – „uređuje područje u kojem, u sadašnjem stanju razvoja prava Zajednice, države članice imaju primarnu nadležnost”(8). Gotovo da i ne treba pojašnjavati da se predmetni problem ne pojavljuje zbog toga što se zakonodavstvo Unije u području intelektualnog vlasništva u postupku usklađivanja znatno promijenilo u odnosu na postojeću situaciju u trenutku donošenja te presude, što ovdje nije slučaj, nego kao posljedica promjene uvedene Lisabonskim ugovorom u vezi s kvalificiranjem „trgovinskih aspekata intelektualnog vlasništva”.

43.      S obzirom na tako utvrđen problem, valja istaknuti da su se, kao što sam to maločas naveo, osobito na raspravi pojavila dva različita stajališta, odnosno, s jedne strane, Komisijino („jedino disonantno mišljenje”, prema zastupniku Portugalske Republike na raspravi) i, s druge strane, ono država članica koje su sudjelovale u ovom postupku.

44.      Ukratko, države članice tvrde da Lisabonskim ugovorom ni na koji način nije došlo do promjene u statusu podijeljene nadležnosti u području intelektualnog vlasništva, koja je sada već obuhvaćena člankom 4. stavkom 2. točkom (a) UFEU‑a („unutarnje tržište”), što je u većoj ili manjoj mjeri usklađeno područje (članak 114. UFEU‑a) i za koje su sada predviđene neke važne dodatne odredbe, kao što je to osobito uspostava jedinstvenog patenta (članak 118. UFEU‑a).

45.      U tom kontekstu, na temelju članka 207. stavka 1. UFEU‑a, u isključivu bi nadležnost, kao dio zajedničke trgovinske politike, ulazili trgovinski aspekti intelektualnog vlasništva, koje treba shvatiti kao dio koji je u potpunosti moguće razdvojiti od pravila koja uređuju to područje, u koje u svakom slučaju ne bi ulazio sadržaj članka 27. Sporazuma TRIPS. Podijeljenu nadležnost država članica u tom području, osim toga, izričito jamči članak 207. stavak 6. UFEU‑a izričitom zabranom usklađivanja u područjima u kojima Ugovor to ne dopušta.

46.      Komisija pak tvrdi da tekst iz članka 207. stavka 1. UFEU‑a upućuje, doduše implicitno, ali ništa manje očito, na područje uređeno Sporazumom TRIPS. Takva očita sličnost između teksta iz članka 207. UFEU‑a i naslova tog sporazuma gotovo navodi na taj zaključak. Komisija u biti smatra da nije moguće zamisliti da je zakonodavac Unije imao bilo koju drugu namjeru osim te da materijalno područje, „trgovinski aspekti intelektualnog vlasništva”, koje je članak 133. UEZ‑a uređivao znatno drukčije, ulazi u isključivu nadležnost Unije(9). Stoga, ono što Sporazum TRIPS obuhvaća – i što bi, valja dodati, mogao obuhvaćati – „jest”, samo zbog te činjenice, „trgovinski aspekt intelektualnog vlasništva” u smislu članka 207. stavka 1. UFEU‑a. Osim toga, čini se da Komisija u takvom pristupu ne vidi nikakve posebne teškoće u pogledu podijeljene nadležnosti u području intelektualnog vlasništva kao takvog.

47.      Općenito govoreći, valja napomenuti da Komisijino stajalište uživa veliku potporu u pravnoj teoriji, u kojoj se, osim toga, često upotrebljava isti argument, odnosno razvidnost(10).

48.      Smatram da prije provođenja analize svakog od ranije navedenih suprotstavljenih stajališta valja podsjetiti, makar u osnovnim crtama, kao prvo, u čemu se sastoji pravo intelektualnog vlasništva i, kao drugo, što uređuje ili sadržava ili, jednostavno, što „jest” Sporazum TRIPS.

49.      Kad je riječ o prvom pitanju, kao što je to Sud odlučio u mišljenju 1/94(11), „[p]rava intelektualnog vlasništva omogućuju svojim nositeljima zabranu određenih djelovanja trećim stranama. Ovlasti zabrane uporabe žiga, izrade proizvoda, kopiranja modela, umnožavanja knjige, diska ili videokasete nedvojbeno utječu na trgovinu. Prava intelektualnog vlasništva su, uostalom, i zamišljena radi tih učinaka” (t. 57.).

50.      Međutim, ovdje valja napomenuti da pravna realnost tog intelektualnog vlasništva nije ograničena na te učinke, nego da nužno obuhvaća i njegovo zakonodavno uređenje u obliku prava priznatih i zajamčenih pravnim poretkom. Drugim riječima, gospodarskom učinku pravne odredbe prethodi, kao odvojena stvarnost, uspostava same odredbe i definiranje njezina statusa(12).

51.      Kad je riječ o drugom pitanju, odnosno što „je” Sporazum TRIPS, treba utvrditi da on predstavlja sporazum o minimalnim zahtjevima na međunarodnoj razini u pogledu prava intelektualnog vlasništva. Kao što je moguće bez problema priznati, potpisnice Sporazuma utvrdile su niz osnovnih načela u području prava intelektualnog vlasništva. U tom smislu, mnoge su njegove odredbe osnova za bilo kakvo uređenje, nacionalno ili drugo, prava intelektualnog vlasništva(13).

52.      Naravno, Sporazum TRIPS očito također sadržava mnoge odredbe koje se posebno odnose na trgovinu robom. Države članice navele su neke od njih na raspravi. Treba naglasiti da te odredbe ne čine temelj ni najvažniji dio Sporazuma TRIPS. U svakom slučaju, potonje odredbe ne dovode do teškoća. Malo je vjerojatno da bi se isključiva nadležnost Unije za zaključivanje odredaba tog tipa u okviru zajedničke trgovinske politike dovela u pitanje, pri čemu nije potrebno da članak 207. stavak 1. UFEU‑a sadržava bilo kakvo upućivanje.

53.      Problem se nalazi u materijalnim odredbama, uključujući „nedvojbeno” materijalne odredbe, svakog prava intelektualnog vlasništva koje takvi ugovori gotovo neizbježno sadržavaju i za koje u slučaju Sporazuma TRIPS treba priznati da predstavljaju njegovu osnovu, pa čak i njegov „bitan sadržaj”.

54.      U tom smislu, smatram da već sada mogu navesti da, barem u određenom stupnju i do određene mjere, upravo ta vrsta odredaba objašnjava zašto članak 207. stavak 1. UFEU‑a sadržava predmetni tekst. Kao što sam to upravo naveo, nije potrebna nikakva izmjena primarnog prava kako bi se opravdala nadležnost Unije za utvrđivanje vanjskotrgovinskih odredaba.

55.      Nakon što sam iznio različita stajališta i pitanja do kojih dovode, sada ću izložiti svoju analizu. U tom smislu, odmah ću navesti da smatram da su u pravu i države članice i Komisija.

56.      Države članice su u pravu. Nominalni Komisijin argument očito nije zadovoljavajući. Naravno, manje razlike između teksta članka 207. stavka 1. UFEU‑a i naslova Sporazuma ne mogu oboriti Komisijino stajalište(14), nego ga samo oslabiti.

57.      Štoviše, taj argument nije dovoljno jak u pogledu posljedica tog stajališta. Kao prvo, u pogledu toga da je opseg isključive nadležnosti Unije utvrđen sadašnjim ili budućim sadržajem određenog međunarodnog sporazuma ili drugim sličnim sadržajem, tom bi argumentu trebalo gotovo načelno prigovoriti.

58.      Stoga smatram da nije sporno da pojam „trgovinski aspekti intelektualnog vlasništva” u smislu članka 207. stavka 1. UFEU‑a treba biti samostalan pojam prava Unije za čije je tumačenje isključivo nadležan Sud, a ne da se njegovo značenje utvrđuje, na više ili manje stabilan ili koherentan način, na temelju sporazuma – bilo TRIPS‑a ili drugih – kojih je Unija potpisnica. Drugo je pak pitanje problem koji nedvojbeno proizlazi iz razrade tog pojma, što je zadaća pri kojoj već unaprijed treba odustati od bilo kakve apstraktne definicije ili definicije ex ante. Suprotno tomu, pojam treba razvijati postupno, kao što ću to predlagati u predmetnom slučaju.

59.      Kao drugo, u pogledu toga da učinkovito zanemaruje ono što je odmah razvidno iz sustavnog tumačenja te odredbe: područje intelektualnog vlasništva ulazi u podijeljenu nadležnost i tako treba ostati, ne samo u tekstu primarnog prava, kao što je to slučaj, nego i, naravno, kad je riječ o njegovu tumačenju.

60.      Jasno je da cjelovito i neposredno uključivanje područja uređenog Sporazumom TRIPS u pojam „trgovinskih aspekata” teži prijenosu osnove prava industrijskog vlasništva u područje isključive nadležnosti Unije te omogućuje neku vrstu „neizravnog” usklađivanja, pa čak i „deaktiviranja” podijeljene nadležnosti. Osim toga, uzimajući u obzir ono što ću iznijeti u nastavku, shvaćanje te odredbe kao isključive „vanjske” nadležnosti, koja bi mogla supostojati s podijeljenom „unutarnjom” nadležnosti, samo bi vodilo u slijepu ulicu.

61.      Ako analizu ograničimo što je više moguće, odnosno na sadržaj članka 27. Sporazuma TRIPS, očito je da je ta odredba, koja se odnosi na utvrđivanje predmeta zaštite, kao i sljedeća, koja se odnosi na „priznata prava”, osnova svih materijalnih pravila intelektualnog vlasništva, čiji učinak i sadržaj prije svega treba definirati i pobliže utvrditi. Uređivanje „predmeta patentiranja”, kao što to čini članak 27. Sporazuma TRIPS, prema mojem mišljenju znači baviti se aspektom intelektualnog vlasništva koji se izravno odnosi na utvrđivanje pravnih pravila koja u vezi s tim posebnim vlasništvom priznaje i jamči pravni poredak. Ako je riječ o „trgovinskom aspektu” i isključivoj nadležnosti, to zasigurno utječe na podijeljenu nadležnost država članica(15).

62.      Države članice stoga imaju pravo kada tvrde da cjelokupno područje uređeno Sporazumom TRIPS, a osobito njegov članak 27., ne ulazi u isključivu nadležnost Unije. U tom smislu, teško je ne odgovoriti da presuda Merck Genéricos i dalje predstavlja valjanu sudsku praksu.

63.      Međutim, Komisija također ima pravo ili u svakom slučaju nije u krivu. Naravno, argument „razvidnosti” uvijek je nekako nezadovoljavajući. Ipak, to što institucija poput Komisije uz potporu pravne znanosti i upotrebom retoričkih izraza tvrdi da je njezin pristup „razvidan” treba imati nekakav utjecaj.

64.      U pokušaju da uvidim „razvidnost”, najprije trebam priznati da taj osobiti izraz „trgovinski aspekti” ne bi bio uvršten u primarno pravo da već više od deset godina nije postojao međunarodni sporazum pod nazivom „TRIPS”. Drugim riječima, veza između teksta članka 207. stavka 1. UFEU‑a i teksta Sporazuma TRIPS vrlo je snažna na misaonom planu.

65.      Također treba priznati da, kada se udaljimo od sigurnog područja „upućivanja” na Sporazum TRIPS, problemi u tumačenju postaju zastrašujući. Iako je prihvaćeno da pojam „trgovinskih aspekata” nužno treba nadilaziti područje posebnih trgovinskih odredaba i ulaziti u područje materijalnih odredaba, iz njih će biti teško izdvojiti one najosnovnije zato što su najvažnije. U međunarodnom sporazumu koji utvrđuje minimalne zahtjeve o pojmu i prirodi intelektualnog vlasništva neće se obrađivati usputna pitanja. U tom smislu, Sporazum TRIPS najbolji je primjer za to.

66.      S obzirom na prethodno navedeno, koristan učinak tog teksta očito bi išao u prilog tomu da se određena materijalna pravila intelektualnog vlasništva uključena u sporazume te vrste temelje na tekstu predmetnog članka. Ukratko, članak 207. stavak 1. UFEU‑a treba dodati nešto onomu što je prethodilo. Također smatram da se to „nešto” odnosi na materijalne odredbe prava intelektualnog vlasništva koje, zbog svojeg utjecaja na poslovni promet, katkad ipak mogu zauzeti „strateški” položaj.

67.      Još jednom, i s tog aspekta, područja kao što je ono uređeno člankom 27. Sporazuma TRIPS (predmet zaštite) ne bi bilo moguće isključiti iz područja primjene članka 207. stavka 1. UFEU‑a a da se u određenoj mjeri ne dovede u pitanje koristan učinak te odredbe.

68.      Sada ću sažeti teškoće koje se pojavljuju u predmetnom slučaju: sâm značaj određene materijalne odredbe za međunarodnu trgovinu ne može opravdati isključivu nadležnost Unije za odlučivanje o njezinu uređenju. Funkcionalnost ne može postati jedini ili čak prevladavajući kriterij. Potrebno ju je staviti u odnos sa sustavnim tumačenjem. Osim toga, sustavno tumačenje odmah upućuje na to da se predmetni slučaj ne odnosi samo na članak 207. stavak 1. UFEU‑a. Pravilo sustavnog tumačenja vrlo jasno zahtijeva takoreći „topografsko” ili čak „segmentirano” tumačenje teksta članka 207. stavka 1. UFEU‑a: barem jedan dio prava intelektualnog vlasništva treba biti „otporan” na utjecaje trgovinskih aspekata.

69.      Ipak, „topografsko” ili „segmentirano” tumačenje dovelo bi do nerazmjerne štete za koristan učinak izmjene primarnog prava na temelju članka 207. stavka 1. UFEU‑a. Na isti bi način, recimo to tako, „funkcionalno” tumačenje, koje izravno i bespridržajno upućuje na ono što u svakom pojedinačnom slučaju predviđa Sporazum TRIPS i drugi slični sporazumi, naprosto uništilo, barem potencijalno, podijeljenu prirodu koju intelektualno vlasništvo nedvojbeno ima te ga time ujedno lišilo vlastitog korisnog učinka.

70.      Ukratko, čini se da funkcionalna logika i sustavna logika dovode do naizgled nerješivog proturječja. Čini se da obje logike – bilo za Uniju bilo za države članice – zahtijevaju nadležnost u vezi s temeljnim elementima prava intelektualnog vlasništva.

71.      S obzirom na prethodno navedeno, smatram da me, kao što sam to istaknuo, činjenica da je Komisija također u pravu neće navesti na zaključak da je stupanjem na snagu Lisabonskog ugovora Sud postao nadležan za tumačenje odredbe kao što je to članak 27. Sporazuma TRIPS i da je stoga potrebno razraditi sudsku praksu u skladu s kojom su nacionalni sudovi primarno nadležni za tumačenje tog sporazuma. Međutim, za to je potrebno pronaći rješenje za tu dvojbu.

72.      Smatram da se ta dvojba može riješiti samo analizom utemeljenom na odgovarajućim posljedicama koje, s obzirom na koristan učinak u svakom pojedinačnom slučaju, proizlaze iz odabira jednog od suprotstavljenih pristupa. Drugim riječima, potrebno je osigurati najviši stupanj optimizacije zakonskih odredaba na kojima se temelje oba navedena pristupa.

73.      S obzirom na navedeno, zadaću tumačenja treba ograničiti na dva aspekta, „prostorni” , recimo to tako, i vremenski. Prvi se može lako objasniti: znači da se pravilo o usklađenosti ne smije primjenjivati na doseg teksta članka 207. stavka 1. UFEU‑a ili na Sporazum TRIPS u cijelosti. U tu se svrhu pozivam na svoje prethodne navode. Pitanje se odnosi na članak 27. Sporazuma TRIPS.

74.      Vremensko ograničenje, koje se očito može odnositi samo na sadašnjost, zahtijeva dodatno objašnjenje. Točno je da članak 207. stavak 1. UFEU‑a utvrđuje nadležnost koja je po prirodi „vanjska”, osobito ako se preispituje s obzirom na oblik iz prethodne verzije, odnosno onaj iz članka 133. UEZ‑a, i uzimajući u obzir caveat o nadležnostima iz članka 207. stavka 6. UFEU‑a. Međutim, to ne može navesti na zaključak da je do odgovora moguće doći na temelju pristupa u skladu s kojim bi vanjska nadležnost Unije u potpunosti mogla supostojati s unutarnjom nadležnošću država članica. Prije smatram da je to supostojanje, u nedostatku instrumenata koji utvrđuju područje svake nadležnosti, u svakom slučaju dugoročno konceptualno neizvedivo.

75.      Drugo je pitanje je li to moguće u sadašnjosti, odnosno u početnim fazama te nove isključive nadležnosti. Smatram da je moguće tvrditi da isključiva vanjska nadležnost Unije zahtijeva da se ključna uloga vanjske podijeljene nadležnosti država članica na neki način „zasjeni” ili izgubi. Ipak, to nije moguće učiniti iznenadnim davanjem prednosti Uniji pred državama članicama.

76.      Ne gubeći iz vida koristan učinak, šteta za koristan učinak članka 207. UFEU‑a do koje može dovesti odluka da odredba kao što je to članak 27. Sporazuma TRIPS ostaje u nadležnosti država članica u ovom je trenutku manja od one do koje bi dovela suprotna odluka. Unija trenutačno ima široko područje djelovanja u vezi s usklađivanjem i stvaranjem jedinstvenog naslova. S druge strane, države članice imaju samo podijeljenu nadležnost. U ovom trenutku stoga postoje dobri razlozi za izbjegavanje općeg i trenutačnog uvođenja tumačenja članka 207. stavka 1. UFEU‑a povezanog sa sadržajem međunarodnih sporazuma kao što je to TRIPS. U tom smislu, da navedem samo jedan primjer, opće i trenutačno „izuzimanje” država članica iz pregovora o tim sporazumima ne čini se izvedivim.

77.      Međutim, također smatram da je od početka potrebno zajamčiti da tekst članka 207. stavka 1. UFEU‑a ima određeni stupanj korisnog učinka. Drugim riječima, očito je da valja odbaciti tumačenje prema kojem izmjena primarnog prava na temelju te odredbe praktično nema posljedica.

78.      To znači, kao prvo, da, nakon što se utvrdi da je intelektualno vlasništvo i dalje podijeljena nadležnost, to treba tumačiti na način koji će Uniji u što većoj mjeri olakšati provođenje isključive nadležnosti u vezi s trgovinskim aspektima. To bi značilo da treba isključiti tumačenje „trgovinskih aspekata” koje bi se previše oslanjalo na načelo da iznimka potvrđuje pravilo. Drugim riječima, potrebno je izbjeći suviše usko tumačenje „trgovinskih aspekata”.

79.      Kao drugo, smatram da bi se koristan učinak članka 207. stavka 1. UFEU‑a mogao ostvariti ako ga se shvati kao implicitno pravilo usmjereno ka postupnom usklađivanju područja intelektualnog vlasništva. Opravdanje za tekst članka 207. stavka 1. UFEU‑a također bi bilo osnaženo stvarnim napretkom u području usklađivanja.

80.      Izlaganje svojeg stajališta zaključit ću time da smatram da u ovom kontekstu ne vrijede „prečaci”, čak i ako oni, paradoksalno, postanu „obilasci”. Treba priznati da je u prošlosti bilo teškoća prilikom usklađivanja patentnog prava u okviru Unije. Nedvojbeno se može razumjeti da se, kao odgovor na te teškoće, nova isključiva nadležnost Unije mogla shvatiti kao neizravan instrument za postizanje toliko željenog stupnja usklađenosti patentnog prava. Međutim, ako je u tekstu članka 207. stavka 1. UFEU‑a nešto nedvosmisleno, onda je to tvrdnja da se isključiva nadležnost Unije odnosi na „trgovinske aspekte intelektualnog vlasništva”, a ne na „intelektualno vlasništvo” tout court. Nije sporno da postoji područje „intelektualnog vlasništva” koje nadilazi njegove „trgovinske aspekte” i za čije usklađivanje Unija raspolaže s više instrumenata. Ipak, članak 207. stavak 1. UFEU‑a nije jedan od njih.

81.      Zaključno, smatram da, osobito u trenutačnom stanju prava Unije, članak 27. Sporazuma TRIPS ne uređuje područje koje ulazi u trgovinske aspekte intelektualnog vlasništva u smislu članka 207. stavka 1. UFEU‑a, zbog čega se u pogledu njegova tumačenja i dalje primjenjuje sudska praksa Suda koja povezuje doseg nadležnosti Suda za tumačenje odredaba sadržanih u međunarodnim sporazumima s materijalnom nadležnošću za tumačenje uređenog područja.

82.      Unatoč tome i za slučaj da Sud odluči drukčije, u nastavku ću podredno razmotriti pitanje u vezi s učinkom te odredbe.

C.      Drugo pitanje: mogući „izravan učinak” članka 27. Sporazuma TRIPS

83.      Sud koji je uputio zahtjev pitanjem mogu li države članice priznati „izravan učinak” članku 27. Sporazuma TRIPS zapravo pita može li nacionalni sud primijeniti tu odredbu Sporazuma. Naime, u zadnjoj točki svojeg prvog pitanja upotrebljava izraz „izravno primijeniti”.

84.      Smatram da je pravilnost upotrebe izraza „izravan učinak” u odluci o upućivanju zahtjeva, unatoč njegovoj učestalosti, dvojbena. U tom se pogledu slažem s nezavisnim odvjetnikom M. Poiaresom Madurom, koji je u svojem mišljenju u spojenim predmetima FIAMM i dr./Vijeće i Komisija(16) naveo da se „izravan učinak” sporazumâ i „izravan učinak” prava Unije toliko razlikuju „kako prema pojmu tako i prema dosegu” da bi, u cilju „izbjegavanja svake nesretne zabune”, bilo preporučljivo „upotrebljavati različite izraze za njihovo označavanje i stoga govoriti samo o mogućnosti pozivanja na međunarodne sporazume”(17).

85.      Smatram da se pitanje o kojem se ovdje raspravlja ponajprije odnosi na mogućnost pozivanja na Sporazum TRIPS pred sudom, što podrazumijeva uzimanje u obzir ustaljene sudske prakse Suda u vezi s mogućnošću pozivanja na sporazume WTO‑a(18).

86.      Ta sudska praksa, čiji izvor seže sve do presude od 12. prosinca 1972., International Fruit Company(19), u više je navrata ponavljana, i to u vezi s vrlo različitim aktima WTO‑a(20).

87.      Točno je da taj pristup i dalje ima svojih slabosti, kao što je to istaknuto u dijelu pravne literature (koja kritizira ono što smatra slabim poimanjem načela zakonitosti ili političke prirode argumenta uzajamnosti ili, u konačnici, nedostatka pravne zaštite koju bi zbog toga pretrpjeli pojedinci)(21). Međutim, argumenti onih koji kritiziraju pristup Suda također zaslužuju neke prigovore, kao što su to potvrdili manje neprijateljski glasovi spram sudske prakse (koji kritičarima prigovaraju činjenicu da ne objašnjavaju demokratski temelj za pravila WTO‑a niti utvrđuju stupanj pravnog uređenja koji je postignut u međunarodnom trgovačkom pravu i koji opravdavaju argument uzajamnosti kao pravo ustavno načelo ili ističu da pravilo izravnog učinka ima smisla samo u kontekstu uspostave zajedničkog tržišta)(22).

88.      U svakom slučaju, navedeno pravilo, kao što je to nezavisni odvjetnik M. Poiares Maduro pojasnio u svojem mišljenju u predmetu FIAMM(23), priznaje izravan učinak samo ako međunarodni propis o kojem je riječ ispunjava dva uvjeta, odnosno: „da se njegovi izrazi, priroda i sustav ne protive mogućnosti pozivanja na njega i da su odredbe na koje se poziva, kako po pitanju predmeta i cilja sporazuma tako i njegovih okolnosti, dovoljno precizne i bezuvjetne, odnosno da sadržavaju jasnu i preciznu obvezu koja, u pogledu svoje provedbe ili učinaka, ne podliježe donošenju nekog kasnijeg akta”(24).

89.      Smatram da članak 27. Sporazuma TRIPS i, u vezi s njim, članak 70. tog sporazuma nisu „dovoljno precizni i bezuvjetni”, odnosno ne sadržavaju „dovoljno jasnu i preciznu obvezu” koja „u pogledu svoje provedbe ili učinaka” ne podliježe „donošenju nekog kasnijeg akta”.

90.      To, prema mojem mišljenju, dokazuje iskustvo nacionalnih sudova koji su razmatrali pitanje izravne primjenjivosti Sporazuma TRIPS.

91.      Nacionalni sudovi dosad su bili nadležni za odlučivanje o mogućem izravnom učinku Sporazuma TRIPS u dijelu koji se odnosi na patentibilnost lijekova i na moguće proširenje patenata koji se odnose na postupak proizvodnje lijekova na te lijekove. Stoga praksa tih sudova sada može u velikoj mjeri koristiti Sudu prilikom utvrđivanja pravila u vezi s rješenjem koje u vezi s tim treba usvojiti na razini Unije.

92.      U državama članicama koje su patentiranje lijekova priznale prije 1980. ne postoje sudske presude u tom području(25). To vrijedi i za one države članice koje su tek nedavno donijele patentno zakonodavstvo(26). Stoga je relevantnu sudsku praksu moguće pronaći samo u onim državama koje su patentno zakonodavstvo donijele prije Europske patentne konvencije (1973.) i Sporazuma TRIPS (1994.), iako prilikom stupanja na snagu tih međunarodnih sporazuma nisu dopuštale patentiranje lijekova. To je posve logično, jer članak 70. Sporazuma TRIPS utječe osobito na situaciju potonjih država članica.

93.      Sudovi triju država članica (Slovenije, Finske i Portugala) donijeli su odluku da se članak 70. Sporazuma TRIPS ne primjenjuje. Razlog tomu bio je to što sadržaj te odredbe nije dovoljno precizan.

94.      Austrijski, španjolski i grčki sudovi (čije su države članice svojedobno usvojile rezervu iz članka 167. Minhenske konvencije) donijeli su odluku da se članak 70. Sporazuma TRIPS primjenjuje na već postojeće patente čiji su predmet bili postupci proizvodnje lijekova i koji u vrijeme odlučivanja o priznavanju, u skladu s nacionalnim pravom, nisu mogli obuhvaćati lijek kao takav.

95.      U slučaju Španjolske, Audiencia Provincial de Madrid (2006.) i Juzgado Mercantil nº 3 de Barcelona (2007.) donijeli su odluku da se Sporazum TRIPS primjenjuje na prijave za patente koje u vrijeme stupanja na snagu tog sporazuma još nisu bile riješene kao i na već postojeće patente. Vrhovni sud potvrdio je to tumačenje (2011.) i dodao da je Sporazum TRIPS poništio učinke rezerve donesene na temelju Minhenske konvencije.

96.      Audiencia Provincial de Madrid presudila je i da članak 70. stavak 7. Sporazuma TRIPS (izmjena zahtjeva koji su neriješeni) ima izravan učinak(27).

97.      Kad je riječ o austrijskom iskustvu, Vrhovni sud (2008.) priznao je izravan učinak Sporazuma TRIPS presudivši da je zaštita dodijeljena člankom 70. Sporazuma zaštita predviđena austrijskim pravom. Primjenjujući nacionalne propise, sud je zaključio da patente priznate za postupke nije moguće proširiti na lijekove sve dok isti ne mogu biti predmet patentiranja u Austriji.

98.      U slučaju Grčke valja istaknuti dva stajališta koja je usvojio Viši sud u Ateni, koji je 2009. godine dopustio da Sporazum TRIPS proizvodi retroaktivne učinke, na način da su sve patentne prijave za lijekove valjane retroaktivno od 9. veljače 1995., i to za razdoblje od 20 godina od datuma podnošenja. Međutim, 2011. godine sud je preispitao to stajalište i odlučio da retroaktivnost zahtijeva postojanje valjane pravne osnove od samog početka.

99.      Stoga su rješenja koja su donijele države članice sve samo ne jedinstvena, zbog čega je Sud u situaciji da mora donijeti rješenje prema vlastitim kriterijima.

100. Smatram da nadležnost koja je Uniji priznata za odlučivanje o učinku članaka 27. i 70. Sporazuma TRIPS, prema definiciji, može samo značiti da treba zaključiti da navedeni učinak ni u kojem slučaju ne može biti izravan. To je tako zbog dvaju razloga.

101. Kao prvo, zbog razloga koji je svojstven pravu Unije u trenutačnom stanju njegova razvoja. Kao drugo, zbog razloga koji proizlazi iz samog sadržaja članka 27. Sporazuma TRIPS.

102. Kad je riječ o prvom razlogu, valja navesti da članak 27. Sporazuma TRIPS utvrđuje načela i kriterije „patentibilnosti” koji su očito namijenjeni tijelima vlasti nadležnima za materijalno zakonodavstvo u području patentnog prava. Ovdje ne treba razmatrati koje je to tijelo vlasti: dovoljno je reći da mora imati zakonodavnu snagu.

103. Prema mojem mišljenju, članak 27. Sporazuma TRIPS zapravo predstavlja zahtjev zakonodavcu nadležnom u području patenta kojim mu se nalaže obveza uspostave patentnog sustava koji načelno, i u dijelu koji je ovdje važan, predviđa „patentibilnost” lijekova. Ako je zakonodavac s primarno materijalnim nadležnostima i dalje nacionalni zakonodavac, Unija će samo moći, prema potrebi, na temelju tog zahtjeva, suprotno tomu, izvesti pravo za pojedince da im države članice priznaju patent za lijekove pod uvjetom da te države članice nisu iskoristile mogućnost izuzimanja „patentibilnosti” određenih izuma radi zaštite javnog poretka, morala, zaštite života, zdravlja ili okoliša (članak 27. stavak 2.). Ako pak Unija sada ima predmetnu nadležnost, taj će zahtjev biti upućen njezinim institucijama(28).

104. Zaključno, smatram da članak 27. Sporazuma TRIPS u vezi s njegovim člankom 70. nema izravan učinak na način da se ne radi o odredbi na koju se pojedinci mogu izravno pozivati u odnosu na javna tijela ili, kao što je to u predmetnom slučaju, na druge pojedince.

105. Međutim, za slučaj da Sud odluči drukčije, sada ću još razmotriti treće pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev.

D.      Treće pitanje: tumačenje izraza „predmeti zaštite koji postoje na dan primjene Sporazuma TRIPS” u smislu članka 70. stavka 2. tog sporazuma

106. Prije svega valja podsjetiti da su patent za proizvod i patent za postupak dvije različite stvari koje podliježu različitim uvjetima. Napominjem da su postojali pokušaji zagovaranja stajališta da „predmet” koji postoji u slučaju patenta za postupak već na određeni način obuhvaća proizvod kao takav. Dovoljno je upozoriti na različitu vrstu zaštite. U skladu s člankom 28. stavkom 1. Sporazuma TRIPS, patent za „proizvod” njegovu nositelju pruža više koristi, jer mu omogućuje da konkurentima onemogući „izradu, uporabu, ponudu na prodaju, prodaju ili uvoz” tog proizvoda. Suprotno tomu, patent za „postupak” konkurentima ne onemogućuje proizvodnju istog proizvoda na temelju drukčijeg postupka(29).

107. U svakom slučaju, na to je pitanje ponajprije moguće odgovoriti uzimajući u obzir ranije navedena razmatranja u vezi s potrebom zakonodavnog razvoja.

108. U glavnom je postupku u konačnici sporno to omogućuje li, u skladu s člankom 27. u vezi s člankom 70. Sporazuma TRIPS, stupanje na snagu Sporazuma proširivanje patenta priznatog za postupak, kada još nije bilo moguće patentirati lijek, na taj lijek nakon što prestane vrijediti zabrana koja je to onemogućavala, ako se prilikom prijave, unatoč toj zabrani, zahtijevao i patent za proizvod.

109. U vezi s tim valja uzeti u obzir da je u slučaju Grčke nemogućnost patentiranja lijekova proizlazila samo iz rezerve iz članka 167. Minhenske konvencije, nakon čijeg je isteka ponovno bilo moguće primijeniti nacionalno zakonodavstvo koje je prije donošenja rezerve omogućavalo patentiranje lijekova. Nakon što je rezerva istekla 7. listopada 1992., nije bilo prepreka za podnošenje patentne prijave za lijekove, bez potrebe za pozivanje na mehanizam predviđen u članku 70. stavku 8. Sporazuma TRIPS.

110. Naime, navedena odredba predviđa da, „[k]ada članica ne omogući danom stupanja na snagu WTO Sporazuma zaštitu patenta za farmaceutske i agrokemijske proizvode razmjernu svojim obvezama iz članka 27., ta članica […] od dana stupanja na snagu WTO Sporazuma propisuje način na koji je moguće podnijeti prijavu za patente za takve izume […]”.

111. Stupanjem na snagu Sporazuma TRIPS u Grčkoj nije trebalo utvrditi „način na koji je moguće podnijeti prijavu za patente” za lijekove jer se, kao što sam to naveo, po isteku učinaka rezerve iz članka 167. Minhenske konvencije u cijelosti primjenjivao uobičajeni patentni sustav koji je u Grčkoj bio na snazi prije te rezerve, pri čemu taj sustav nije isključivao „patentibilnost” lijekova.

112. Ipak, smatram da iz članka 70. stavka 8. Sporazuma TRIPS proizlazi da se navedeni sporazum temelji na načelu da u svakom slučaju treba podnijeti izričitu prijavu za patent. Prijava se obrađuje prema postupku utvrđenom u članku 8. ili prema uobičajenom postupku za patente ako u skladu s nacionalnim zakonodavstvom uobičajeni sustav ne treba proširiti na lijekove, što je upravo tako u slučaju Grčke.

113. Stoga smatram da Sporazum TRIPS ni u kojem slučaju ne predviđa nikakvo „automatsko proširenje” patenta za postupak na patent za farmaceutski proizvod, kao što to zahtijeva Daiichi Sankyo. Ne dopušta ni mogućnost „odgođenog priznavanja” patenta za lijek koji je podnesen u trenutku u kojem ga nije bilo moguće priznati. Ukratko, zbog razloga koje smatram temeljnima za sigurnost u tako osjetljivom području kao što su to patenti i stavljanje u promet lijekova, Sporazum TRIPS treba tumačiti na način da patent za farmaceutski proizvod može biti priznat samo u posebnom postupku preispitivanja i nadzora koji je potrebno pokrenuti na temelju izričite prijave.

114. Zaključno, za slučaj da Sud odluči da je nadležan za tumačenje članka 27. Sporazuma TRIPS – i, u vezi s njim, članka 70. tog sporazuma – i da se ranije navedena odredba izravno primjenjuje, Sudu predlažem da odluči da sâmo stupanje na snagu navedenog sporazuma nema takav učinak da se osobama koje su u danom trenutku imale patent za proizvodnju farmaceutskog proizvoda na temelju zakona koji nije dopuštao patentiranje farmaceutskih proizvoda priznaje patent za proizvod kao takav, čak i u slučaju da su u trenutku podnošenja patentne prijave za postupak podnijele i patentnu prijavu za proizvod kao takav.

VII. Vremenski učinci

115. U mojoj podrednoj analizi tumačenja Sporazuma TRIPS koje se traži od Suda treba uzeti u obzir vremenski učinak presude Suda, neovisno o tome na koji će se način odgovoriti na treće pitanje.

116. Kao prvo, valja upozoriti da u svakom slučaju postoji donja vremenska granica, a to je datum stupanja na snagu Lisabonskog ugovora.

117. Smatram da je očito da se Sud u svojoj odluci može pozvati na učinke odredbe samo od 1. prosinca 2009., odnosno od stupanja na snagu Lisabonskog ugovora, čiji članci 3. i 207. Uniji dodjeljuju nadležnost prema kojoj Sud može donijeti takvu odluku.

118. Naime, države članice do tog trenutka, u skladu sa sudskom praksom sâmog Suda, bile su jedine nadležne za utvrđivanje mogu li odredbe kao što je to članak 27. Sporazuma TRIPS proizvoditi izravne učinke u nacionalnim pravnim porecima.

119. Promjena do koje je došlo zbog nove raspodjele ovlasti utvrđene u Lisabonskom ugovoru znači da države članice više nisu nadležne za odlučivanje o tom pitanju. Ipak, razvidno je da, makar samo zbog usklađenosti, odluka Suda ni na koji način ne smije ugroziti učinke koji su u nacionalnim pravnim porecima do tada nastali kao posljedica rješenja koje su njihovi sudovi donijeli u vezi s tim pitanjem.

120. Odluka Suda stoga ne može proizvesti nikakve učinke u vezi s pravnim situacijama koje su nastale u materijalnom području na koje se odnosi članak 27. Sporazuma TRIPS prije 1. prosinca 2009.

121. Međutim, to možda nije dovoljno: raznolikost i golema količina sporova, o kojima je uglavnom već odlučeno, opravdavaju uzimanje u obzir najosnovnijih razmatranja pravne sigurnosti. Smatram da, s obzirom na nesigurnost koja je dosad opravdano postojala u vezi s razmjerom promjena uvedenih Lisabonskim ugovorom u tom području – kao što to pokazuje ovaj zahtjev za prethodnu odluku i spor među strankama o tom pitanju – odluka Suda o učinku, izravnom ili neizravnom, članka 27. Sporazuma TRIPS trebala bi proizvoditi učinke od datuma objave presude kojom se zaključuje ovaj postupak. U svakom slučaju, potrebno je zajamčiti nedodirljivost sudskih odluka koje su pravomoćne na datum objave presude Suda kojom se zaključuje ovaj postupak. Smatram da u ovom slučaju postoje „važni razlozi pravne sigurnosti” koji u sudskoj praksi Suda opravdavaju provođenje njegovih „diskrecijskih ovlasti” kako bi se zaštitila pravomoćnost presuda donesenih prije donošenja odluke koja, kao što bi to bilo u predmetnom slučaju, radikalno i na neki način iznenađujuće izmjenjuje zakonodavni okvir(30).

VIII. Zaključak

122. Uzimajući u obzir prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na postavljena pitanja odgovori na sljedeći način:

A.      Primarno

„1.      Članak 27. Sporazuma TRIPS, koji određuje okvir zaštite patenata, ulazi u područje za koje su i dalje prvenstveno nadležne države članice.

2.      Stoga nije potrebno odlučivati o preostalim pitanjima koja je postavio Polymeles Protodikeio Athinon.”

B.      Podredno

Za slučaj da Sud odluči da članak 27. Sporazuma TRIPS ulazi u područje za koje je prvenstveno nadležna Unija i da je stoga sâm Sud nadležan odlučivati o tome ima li ta odredba izravan učinak:

„Članak 27. Sporazuma TRIPS nema izravan učinak.”

C.      Još podrednije

Za slučaj da Sud odluči da se članak 27. Sporazuma TRIPS – i, u vezi s njim, članak 70. tog sporazuma – izravno primjenjuje:

„Sâmo stupanje na snagu Sporazuma TRIPS nema takav učinak da se osobama koje su imale patent za proizvodnju farmaceutskog proizvoda na temelju zakona koji nije dopuštao patentiranje farmaceutskih proizvoda priznaje patent za proizvod kao takav, čak i u slučaju da su u trenutku podnošenja patentne prijave za postupak podnijele i patentnu prijavu za farmaceutski proizvod.”


1 –      Izvorni jezik: španjolski


2 – Prilog 1.C Sporazumu o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije (u daljnjem tekstu: Sporazum o WTO‑u), zaključenom u Marrakechu 15. travnja 1994. i potvrđenom Odlukom Vijeća 94/800/EZ od 22. prosinca 1994. o sklapanju u ime Europske zajednice, s obzirom na pitanja iz njezine nadležnosti, sporazuma postignutih u Urugvajskom krugu multilateralnih pregovora (1986. – 1994.) (SL L 336, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 74., str. 3.)


3 – Predmet C‑431/05, Zb., str. I7001.


4 – Navedena u gornjoj točki 3.


5 – Presuda Merck Genéricos, t. 46. i 47.


6 –      Predmet C‑53/96, Zb. str. I‑3603.


7 –      Prema riječima Pieta Eeckhouta, EU External Relations Law, 2. izdanje, Oxford University Press, Oxford, 2011., str. 279., „[i]f competence is the criterion for jurisdiction, the latter will be the hostage of the complexity of the former”.


8 – Moje isticanje


9 – U vezi s bivšim člankom 133. UEZ‑a (post Nica), članak 207. UFEU‑a izričito uključuje „trgovinske aspekte intelektualnog vlasništva” u područja u kojima se „[z]ajednička trgovinska politika temelji [...] na jedinstvenim načelima”, dok je članak 133. stavak 5. UEZ‑a samo utvrđivao da se stavci 1. do 4. tog članka primjenjuju i na „pregovore i sklapanje sporazumâ u područjima trgovine uslugama i [trgovinskih] aspekata intelektualnog vlasništva ukoliko ti sporazumi već nisu obuhvaćeni tim stavcima”, od kojih je prvi utvrđivao da se zajednička trgovinska politika temelji na jedinstvenim načelima. Članak 133. UEZ‑a stoga je u tom području već načelno obuhvaćao vanjsku dimenziju trgovinskih aspekata intelektualnog vlasništva. Članak 207. UFEU‑a naprosto ih uključuje izravno i cjelovito, nadilazeći samo vanjsku dimenziju. Nezavisna odvjetnica J. Kokott u točki 63. svojeg mišljenja u predmetu Komisija/Vijeće (C‑13/07) također smatra da, u skladu s člankom 133. stavkom 5. UEZ‑a, Zajednica nije imala „isključivu nadležnost […] u području trgovine uslugama i trgovinskih aspekata intelektualnog vlasništva”, nego da je „[t]aj korak učinjen tek Lisabonskim ugovorom. Nadalje, na temelju članka 207. stavka 1. UFEU‑a ‚nova’ područja trgovinske politike izričito su izjednačena s klasičnim područjima te je izričito utvrđeno da Unija ima isključivu nadležnost u području zajedničke trgovinske politike u cijelosti (članak 3. stavak 1. točka (e) UFEU‑a)“. To, međutim, ne znači da je člankom 207. UFEU‑a Uniji dodijeljena isključiva nadležnost u području prava intelektualnog vlasništva.


10 – Vidjeti gore navedeno djelo, Eeckhout, P, EU External Relations Law, str. 285.; Dimopoulos, A., „The Common Commercial Policy after Lisbon: Establishing parallelism between internal and external economic relations?“, u: Croatian Yearbook of European Law and Policy, sv. 4. (2008.), str. 108. i 109.; Hahn, M., „Art. 207“, u: Callies, Ch./Ruffert, M., EUV/AEUV, 4. izdanje, Ch. Beck, München, 2011., bilješke 2. i 16.


11 – Mišljenje od 15. studenoga 1994. (Zb., str. I‑5267.)


12 – Dokaz za to u kojoj je mjeri vlasništvo (osobito intelektualno) usko isprepleteno s trgovinom – ili, ako želite, za to da se njegovi „trgovinski aspekti“ mogu smatrati odlučujućima za njegov pojam – može se pronaći upravo u Sporazumu TRIPS. Kao što to proizlazi iz unutarnje povijesti njegova sastavljanja, ugovorne stranke nisu na jednak način shvaćale opseg izraza „trgovinski aspekti intelektualnog vlasništva“ jer, dok su države u razvoju zagovarale njegovo usko shvaćanje (usredotočeno, da tako kažem, isključivo na „trgovinski“ aspekt), razvijene su države zagovarale širi koncept koji obuhvaća sâmo područje intelektualnog vlasništva i koji se temelji na ideji da nedovoljna zaštita vlasništva neizbježno šteti trgovini. Vidjeti, primjerice, Negotiating Group on Trade‑Related Aspects of Intellectual Property Rights, including Trade in Counterfeit Goods, Meeting of 25 March 1987, MTN.GNG/NG11/1, t. 6. i sljedeće. Meeting of the Negotiating Group of 10 June 1987, MTN.GNG/NG11/2, t. 4. i 5. Negotiating Group on Trade‑Related Aspects of Intellectual Property Rights, including Trade in Counterfeit Goods, Suggestion by the United States for Achieving the Negotiating Objective, MTN.GNG/NG11/W/14. Na neki način, kao što ćemo vidjeti, prevladala su oba stajališta: prvo, dodjelom naslova Sporazumu i drugo, određivanjem njegova sadržaja. Postupak pregovora o Sporazumu TRIPS i uključivanje prava intelektualnog vlasništva u forum GATT opisani su u: Hestermeyer, H. P., Human Rights and the WTO, Oxford, OUP, 2007., str. 33. do 48.


13 – Valja podsjetiti, kao što je to navedeno u točki 58. mišljenja 1/94, da je glavni cilj Sporazuma TRIPS „jačanje i usklađivanje zaštite intelektualnog vlasništva na svjetskoj razini“ te da njegovo sklapanje, u mjeri u kojoj „utvrđuje pravila u područjima u kojima ne postoje mjere usklađivanja Zajednice, […] istodobno omoguć[uje] ostvarivanje unutarnjeg usklađivanja u Zajednici i time da[je] doprinos uspostavi i funkcioniranju zajedničkog tržišta“.


14 – Točno je da ne postoji doslovna podudarnost naslova Sporazuma („o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva“) i teksta članka 207. stavka 1. UFEU‑a („trgovinski aspekti intelektualnog vlasništva“). U tom smislu vidjeti Krajewski, M., „The Reform of the Common Commercial Policy“, u: Biondi, A./Eeckhout, P./Ripley, S., EU Law After Lisbon, Oxford University Press, Oxford, 2012., str. 301.


15 – „Patentibilnost“ je svojstvo koje se odnosi na uvjete koje mora ispunjavati proizvod ili postupak kako bi mogao postati predmet zaštićenog prava. Utvrđivanje i uređivanje tih uvjeta zakonodavne su radnje koje očito ulaze u područje materijalnog patentnog prava, odnosno u područje u vezi s „osnivanjem“ patenta kao pravnih realnosti kojima je moguće trgovati i koje stoga u tom području mogu proizvoditi (trgovinske) učinke koji su uređeni u više odredaba Sporazuma TRIPS, ali ne u svima.


16 – Presuda od 9. rujna 2008. (C‑120/06 P i C‑121/06 P, Zb., str. I‑6513.)


17 – Mišljenje u predmetima C‑120/06 P i C‑121/06 P, t. 31.


18 – Valja podsjetiti da Sud pravilima WTO‑a (kako sporazumima sklopljenima u okviru te organizacije tako i odlukama njezinih tijela) načelno nije priznavao izravan učinak (mogućnost pozivanja na njih). To se nepriznavanje temelji na prilagodljivosti sustava WTO‑a koji ga lišava dovoljno naprednog pravnog sustava kako bi mogao iskoristiti izravan učinak prava Unije. Kako GATT tako i naknadno WTO rezultat su političkog kompromisa podložnog održavanju ravnoteže među strankama koja se postiže diplomatskim pregovorima. U vezi s općom analizom tog dijela sudske prakse, vidjeti Blázquez Navarro, I, Integración europea y diferencias comerciales en la OMC, Marcial Pons, Madrid, 2007., str. 357. i sljedeće.


19 – Spojeni predmeti 21/72 do 24/72, Zb., str. 1219.


20 – Toliko puta da se, na temelju bivšeg članka 104. Poslovnika, na prethodna pitanja u vezi s tim pitanjem odgovaralo rješenjem. Vidjeti, primjerice, rješenje od 2. svibnja 2001., OGT Fruchthandelsgesellschaft (C‑307/99, Zb., str. I‑3159.).


21 – Vidjeti, među ostalim, S. Griller, „Judicial Enforceability of WTO Law in European Union“, Journal of International Economic Law, 3(3) 2000.; J.-V. Louis, „Some Reflections on the Implementation of WTO Rules in the European Community Legal Order“, u: M. Bronckers i R. Quick (urednici), New Directions in International Economic Law: Essays in Honour of John H. Jackson, Haag – London – Boston, Kluwer Law International, 2000.


22 – Vidjeti, primjerice, A. von Bogdandy, „Legal Effects of World Trade Organisation Decisions Within European Union Law: A Contribution to the Theory of the Legal Acts of Internacional Organizations and the Action for Damages Under Article 288(2) EC“, u: Journal of World Trade, 39 (19) 2005.


23 – Mišljenje navedeno u gornjoj točki 84., t. 27. do 41.


24 – Mišljenje u predmetima C‑120/06 P i C‑121/06 P, t. 27., uz navođenje, među ostalim, presude od 29. travnja 1982., Pabst & Richard (17/81, Zb., str. 1331.), t. 27. i presude od 26. listopada 1982., Kupferberg (104/81, Zb., str. 3641.), t. 22. i 23.


25 – Njemačka, Belgija, Danska, Francuska, Italija, Luksemburg, Malta, Nizozemska, Ujedinjena Kraljevina i Švedska


26 – Bugarska, Slovačka, Estonija, Latvija, Litva, Češka i Rumunjska


27 – Nakon donošenja presude Audiencia Provincial (Ratiopharm), Europski patentni ured izdao je dva priopćenja (4/2007 i 7/2007) u kojima je naveo da (a) španjolski sudovi trebaju odlučiti o tome jesu li prijelazne odredbe Sporazuma TRIPS izravno primjenjive u Španjolskoj; (b) članak 70. stavak 7. Sporazuma, prema definiciji, primjenjuje se samo na neriješene prijave; (c) članak 70. stavci 1. i 3. Sporazuma jasno utvrđuje da Sporazum nema retroaktivne učinke; i (d) članak 123. Minhenske konvencije isključuje mogućnost dobivanja zaštite na temelju Sporazuma nakon priznavanja patenta i tijekom podnošenja prigovora. Prema mišljenju Ureda, prijava za patent podnesena prije isteka rezerve koju je prijavila Španjolska može se proširiti, sve dokle je neriješena, radi priznavanja zaštite predviđene Sporazumom TRIPS, a osobito njegovim člankom 27. stavkom 1. WTO pak smatra da članak 70. Sporazuma nema retroaktivan učinak, ali da se primjenjuje na postojeće patente (koji proizlaze iz akata zaključenih prije stupanja na snagu Sporazuma).


28 – Situacija je jednaka onoj u kojoj je nezavisni odvjetnik D. Ruiz‑Jarabo u predmetu Merck Genéricos zaključio da članak 33. Sporazuma TRIPS nema izravan učinak.


29 – Vidjeti Correa, C. M., Trade Related Aspects of Intellectual Property Rights, Oxford, OUP, 2007.


30 – U tom smislu vidjeti presudu od 8. rujna 2010., Winner Wetten (C‑409/06, Zb., str. I‑8015.), t. 67. Također je relevantno navesti mišljenje nezavisnog odvjetnika F. G. Jacobsa u predmetu Banca Popolare di Cremona (presuda od 3. listopada 2006., C‑475/03, Zb., str. I‑9373.).